Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
TAMARE ĆAPETA
od 16. svibnja 2024.(1)
Spojeni predmeti C-269/23 P i C-272/23 P
Hengshi Egypt Fiberglass Fabrics SAE,
Jushi Egypt for Fiberglass Industry SAE (C-269/23 P)
Jushi Egypt for Fiberglass Industry SAE (C-272/23 P)
protiv
Europske komisije
„Žalba – Subvencije – Uredba (EU) 2016/1037 – Sporazum o subvencijama i kompenzacijskim mjerama Svjetske trgovinske organizacije (WTO) – Kompenzacijske mjere za financijski doprinos treće države na državnom području druge treće države – Valjanost”
I. Uvod
1. Regulacija subvencija delikatan je zadatak. Njihova je dodjela usko povezana sa suverenošću država jer su one općenito slobodne podupirati svoje industrije a da ne moraju opravdati svoja djelovanja(2).
2. Međutim, neki trgovinski partneri Europske unije sve se više koriste subvencijama kao prikrivenim sredstvima gospodarskog upravljanja državom(3). Konkretno, djelovanje Narodne Republike Kine (u daljnjem tekstu: Kina) postalo je središte interesa međunarodne borbe protiv „subvencioniranja kojima se narušava tržište i trgovina”(4), osobito njezina politika „Go Global”(5) kojom se potiču ulaganja kineskih poduzetnika u inozemstvu(6).
3. Ove se žalbe odnose na moguće učinke narušavanja koje ta politika ima na unutarnje tržište. Riječ je o pitanju je li Europska komisija mogla legitimno primijeniti kompenzacijske mjere, kako su uređene Osnovnom antisubvencijskom uredbom(7) i Sporazumom o subvencijama i kompenzacijskim mjerama (u daljnjem tekstu: Sporazum o SCM-u)(8), kako bi kompenzirala učinke subvencija koje je članica WTO-a (Kina) dodijelila na državnom području druge članice WTO-a (Arapske Republike Egipta) (u daljnjem tekstu: Egipat)(9).
4. U presudama Hengshi Egypt Fiberglass Fabrics i Jushi Egypt for Fiberglass Industry/Komisija(10) i Jushi Egypt for Fiberglass Industry/Komisija(11)(u daljnjem tekstu zajedno nazvane: pobijane presude) Opći sud potvrdio je valjanost upotrebe kompenzacijskih pristojbi u tim posebnim činjeničnim okolnostima. Žalitelji u tim predmetima sada osporavaju to utvrđenje.
5. Budući da su predmetni ispitni postupci prvi slučaj da je članica WTO-a primijenila kompenzacijske mjere na štetne učinke „transnacionalnih subvencija”(12), ta je problematika nova i sporna(13), i to ne samo iz perspektive prava Unije(14).
II. Okolnosti spora
6. Okolnosti na kojima se temelje tužbe iznesene su u točkama 2. do 26. pobijanih presuda. U svrhu ove analize valja podsjetiti na sljedeće:
7. Sueska zona gospodarske i trgovinske suradnje između Kine i Egipta (u daljnjem tekstu: sueska zona gospodarske i trgovinske suradnje) dio je šire slobodne gospodarske zone na sjevernom dijelu Sueskog zaljeva pa prema tome i dio egipatskog državnog područja(15).
8. Na temelju egipatskog Zakona br. 83/2002 o gospodarskim zonama posebnog karaktera, egipatska vlada tu zonu kvalificira kao posebnu gospodarsku zonu(16).
9. Budući da ju je Kina službeno odobrila kao jednu od prvih 18 „prekomorskih zona gospodarske i trgovinske suradnje”(17) od 2013. nadalje kineski poduzetnici koji „odlaze u inozemstvo”, uključujući poslovanje u sueskoj zoni gospodarske i trgovinske suradnje, mogu se koristiti poreznim olakšicama i potporama, povlaštenim zajmovima, financijskom potporom u obliku sindiciranih zajmova, zajmovima za financiranje izvoza i projekata, kapitalnim ulaganjima te osiguranjem zajmova za financiranje izvoza(18).
10. Predsjednici Kine i Egipta potpisali su 2016. Sporazum o sueskoj zoni gospodarske i trgovinske suradnje između Ministarstva trgovine Narodne Republike Kine i Opće uprave za gospodarsku zonu Sueskog kanala Arapske Republike Egipta(19).
11. U skladu s tim sporazumom o suradnji kineska i egipatska vlada zajedno razvijaju suesku zonu gospodarske i trgovinske suradnje u skladu sa svojim nacionalnim strategijama(20). Na temelju tog sporazuma egipatska vlada osigurava zemljište, radnu snagu i određene porezne olakšice, dok kineska društva koja posluju u zoni upravljaju proizvodnim pogonom koristeći se vlastitim sredstvima i upravljačkim kadrom. Dodatna financijska sredstva primaju se izravno od Kine(21).
12. Tužitelji u prvostupanjskom postupku su: Jushi Egypt for Fiberglass Industry SAE (u daljnjem tekstu: Jushi Egypt) i Hengshi Egypt Fiberglass Fabrics SAE (u daljnjem tekstu: Hengshi Egypt). Riječ je o društvima osnovanima u skladu s egipatskim pravom koja su osnovala društva Jushi China i Hengshi China, njihova kineska matična društva. Ta su društva povezana i u konačnici su u vlasništvu društva China National Building Material Group, koje je u državnom vlasništvu(22).
13. Ta je grupa pak u konačnici u vlasništvu Komisije Državnog vijeća Kine za nadzor i upravljanje državnom imovinom (u daljnjem tekstu: SASAC)(23). Budući da je pod izravnim nadzorom Državnog vijeća Kine, najvišeg upravnog tijela te zemlje, pobijanim uredbama utvrđuje se da je „SASAC […] ključan instrument s pomoću kojeg kineska vlada na nekoliko načina kontrolira poduzeća u državnom vlasništvu u cilju provedbe vladinih politika i planova umjesto praćenja tržišne logike u svojem poslovanju”(24).
14. Proizvodi o kojima je riječ u ovim žalbama su proizvodi od beskonačnih filamentnih staklenih vlakana (u daljnjem tekstu: RSV-ovi) i tkanine od staklenih vlakana (u daljnjem tekstu: TSV-ovi). RSV-ovi su sirovina za neposrednu proizvodnju TSV-ova.
15. RSV-ovi su u osnovi pijesak prerađen u savitljiva staklena vlakna od filamenata koja se zatim mogu koristiti kao takva ili tkana i/ili prošivena u TSV‑ove. U kombinaciji sa smolama u cilju stvaranja lakih kompozitnih materijala mogu se upotrebljavati za poboljšanje otpornosti, lakoće i trajnosti sastavnih dijelova. Stoga se upotrebljavaju, među ostalim, u automobilskoj, pomorskoj i zrakoplovnoj industriji, industriji energije vjetra, industriji cijevi i građevinskoj industriji.
16. Ambiciozna klimatska politika Unije znatno je povećala Unijinu potražnju za RSV-ovima i TSV-ovima(25).
17. I Jushi Egypt i Hengshi Egypt proizvode TSV-ove u sueskoj zoni gospodarske i trgovinske suradnje. Jushi Egypt ondje također proizvodi RSV-ove(26). Oba društva izvoze te proizvode iz te zone u Europsku uniju(27).
18. U pobijanim uredbama, na temelju dokaza kojima je raspolagala(28), Komisija je, među ostalim, zaključila da postoji veza(29) između aktivnosti koje su poduzele kineska i egipatska vlada, primjerice u pogledu povlaštenih zajmova(30) i potpore za kapitalna ulaganja(31) u korist društava Jushi Egypt i Hengshi Egypt, tako da se financijski doprinosi koje je kineska vlada dodijelila tim društvima mogu pripisati egipatskoj vladi(32).
19. U pobijanim uredbama Komisija je uvela kompenzacijske pristojbe na uvoz TSV-ova i RSV-ova u Europsku uniju. U pogledu tužiteljâ, ta je pristojba utvrđena u visini od 13,1 %.
III. Pobijane presude
20. Tužbama podnesenima tajništvu Općeg suda 28. srpnja 2020. i 27. kolovoza 2020. žalitelji su pokrenuli postupke za poništenje pobijanih uredbi.
21. Opći je sud 1. ožujka 2023. donio pobijane presude kojima je odbio tužbe žaliteljâ i naložio im snošenje vlastitih troškova i troškova Komisije.
IV. Postupci pred Sudom
22. Svojim žalbama podnesenima 25. travnja 2023. i 27. travnja 2023. žalitelji od Suda zahtijevaju da ukine pobijane presude, djelomično prihvati razloge istaknute u prvostupanjskom postupku i naloži Komisiji i intervenijentima snošenje troškova.
23. Komisija zahtijeva od Suda da odbije žalbe u cijelosti i žaliteljima naloži snošenje troškova.
24. U tome je podupiru društvo Tech-Fab Europe eV (u predmetu C-269/23 P) i European Glass Fibre Producers Association (u predmetu C-272/23 P).
V. Analiza
25. Ovo je mišljenje strukturirano na sljedeći način. Budući da se glavno pravno pitanje koje je istaknuto ovim žalbama odnosi na valjanost metodologije kojom se Komisija koristila za primjenu kompenzacijskih mjera protiv kineskih „transnacionalnih subvencija” u Egiptu, prvo ću razmotriti to pitanje. Predlažem da se utvrdi da Opći sud nije počinio pogrešku kad je potvrdio predmetnu metodologiju na temelju Osnovne antisubvencijske uredbe i Sporazuma o SCM-u (odjeljak A)(33).
26. Tek ću se nakon toga osvrnuti na zajedničke žalbene razloge koji su više tehničke prirode: određivanje instrumenta za usporedbu u svrhu kompenziranja učinaka egipatskog sustava sniženja uvoznih carina (odjeljak B) i mogućnost kompenziranja učinaka poreznog tretmana gubitaka zbog tečajnih razlika (odjeljak C). Naposljetku ću razmotriti jedini žalbeni razlog koji nije zajednički dvjema žalbama koje se razmatraju u postupku pred Sudom: iznos subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere za subjekte grupe (odjeljak D).
A. Primjena antisubvencijskog instrumenta na „transnacionalne subvencije”
27. Drugi i treći žalbeni razlog u predmetu C-269/23 P kao i prvi i drugi žalbeni razlog u predmetu C-272/23 P u biti se odnose na pitanje je li Komisija mogla legitimno upotrijebiti antisubvencijski instrument, kako je uređen Osnovnom antisubvencijskom uredbom, kako bi kompenzirala učinke izravne i neizravne financijske potpore koju su žalitelji primili od kineske vlade za svoju proizvodnju predmetnog proizvoda u Egiptu(34).
28. Opći je sud u pobijanim presudama potvrdio tu mogućnost. Na temelju tekstualnog, kontekstualnog i teleološkog tumačenja taj je sud zaključio da „Osnovna antisubvencijska uredba ne isključuje mogućnost pripisivanja financijskog doprinosa vladi zemlje podrijetla ili izvoza, čak i ako taj doprinos ne potječe izravno od nje”(35). Do tog je utvrđenja došao na temelju tumačenja članka 3. stavka 1. točke (a) Osnovne antisubvencijske uredbe, koji definira pojam „subvencija” u vezi s uvodnom izjavom 5. te uredbe(36).
29. Slažem se sa zaključkom Općeg suda. U razmatranjima koja slijede iznijet ću dodatno obrazloženje.
30. Bit pravnog pitanja na kojem se ove žalbe temelje odnosi se na opseg pojma „subvencija”, definiranog u članku 3. Osnovne antisubvencijske uredbe.
31. U engleskoj jezičnoj verziji ta odredba predviđa da se subvencija mora shvatiti na način da znači „a financial contribution by a government in the country of origin or export (financijski doprinos vlade u zemlji podrijetla ili izvoza)”(37), na temelju kojeg je ostvarena korist(38).
32. Komisijina argumentacija izravno se odnosi na istaknute dijelove u tekstu te odredbe u engleskoj verziji. Njezina se argumentacija u bitnome odnosi na razlike između upotrebe neodređenog člana „a” i određenog člana „the” u članku 3. stavku 1. točki (a) Osnovne antisubvencijske uredbe i na posljedičnu otvorenost tog instrumenta za uvođenje kompenzacijskih mjera protiv kineskih subvencija dodijeljenih poduzetnicima sa sjedištem u Egiptu.
33. Međutim, kao što to pravilno ističu žalitelji, pri jezičnoj analizi različitih jezičnih verzija članka 3. stavka 1. točke (a) Osnovne antisubvencijske uredbe mogu se otkriti razlike.
34. Određene jezične verzije te odredbe doista se mogu tumačiti poput engleske jezične verzije, na način da ostavljaju donekle otvoreno pitanje izvora financijskog doprinosa koji koristi predmetnom proizvodu u zemlji podrijetla ili izvoza(39). Međutim, druge jezične verzije formulirane su tako da upućuju na to da je pojam subvencije ograničen na financijske doprinose koje dodjeljuje vlada zemlje podrijetla ili izvoza predmetnog proizvoda(40).
35. Kako bi se osigurala ujednačena primjena i tumačenje Osnovne antisubvencijske uredbe, njezin članak 3. stoga valja tumačiti s obzirom na svrhu i opću strukturu propisa kojeg je dio(41).
36. Načela vezana uz opseg i primjenu antisubvencijskog instrumenta utvrđena su u članku 1. stavku 1. Osnovne antisubvencijske uredbe. U skladu s tom odredbom, kompenzacijska pristojba može se uvesti kako bi se kompenzirala „svaka dodijeljena subvencija, izravno ili neizravno, za proizvodnju, preradu, izvoz ili prijevoz bilo kojeg proizvoda čije puštanje u slobodan promet u Uniji uzrokuje štetu”(42).
37. Iz te definicije jasno proizlazi da je Osnovna antisubvencijska uredba namijenjena primjeni u svakom slučaju u kojem se može zahtijevati kompenzacijska pristojba kako bi se kompenziralo subvencioniranje stranog proizvoda kroz širok raspon prijenosa vrijednosti koji dovode do štete industriji istovjetnog proizvoda Unije.
38. Člankom 1. stavkom 1. Osnovne antisubvencijske uredbe nije predviđeno da štetna subvencija mora proizlaziti izravno iz zemlje podrijetla ili izvoza predmetnog proizvoda. Naprotiv, upućivanje na „neizravnu” dodjelu takve subvencije podrazumijeva to da ne mora nužno postojati teritorijalna veza sa zemljom podrijetla ili izvoza, pod uvjetom da ta subvencija može biti povezana s proizvodnjom, preradom, izvozom ili prijevozom bilo kojeg proizvoda čije stavljanje na unutarnje tržište uzrokuje štetu.
39. To tumačenje također potkrepljuje članak 2. točka (a) Osnovne antisubvencijske uredbe, koji u relevantnom dijelu predviđa da „subvenciju protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere može dodijeliti vlada zemlje podrijetla uvoznog proizvoda ili vlada tranzitne zemlje iz koje je proizvod uvezen u Uniju”(43). Upotrebom modalnog glagola „može” ta odredba tako ostavlja otvorenom i skupinu mogućih davatelja subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere, a da je pritom ne ograničava na zemlju podrijetla ili izvoza predmetnog proizvoda.
40. Štoviše, i suprotno onomu što tvrde žalitelji, taj zaključak nije doveden u pitanje tekstom članka 4. stavaka 2. i 3. Osnovne antisubvencijske uredbe, u kojem je riječ o pitanju specifičnosti subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere te se određuje da se specifičnost ocjenjuje upućivanjem na „nadležnost tijela koje dodjeljuje subvenciju”.
41. Naime, u toj se odredbi ne navodi mora li se tijelo koje dodjeljuje subvenciju nalaziti u zemlji izvoza ili zemlje podrijetla predmetnog proizvoda.
42. Stoga, kao što je to Opći sud pravilno utvrdio(44), kada, kao u predmetnim ispitnim postupcima, Komisija može, na temelju elemenata kojima raspolaže, pripisati financijski doprinos vladi zemlje podrijetla ili izvoza predmetnog proizvoda, iako taj doprinos potječe od vlade ili javnog tijela treće zemlje, članak 4. stavci 2. i 3. Osnovne antisubvencijske uredbe dopušta Komisiji da tu prvu vladu smatra „tijelom koje dodjeljuje subvenciju” za taj određeni financijski doprinos(45).
43. Naposljetku, kao što to pravilno ističe Komisija, takvo tumačenje potkrijepljeno je i uvodnom izjavom 5. Osnovne antisubvencijske uredbe, u kojoj se, čini se, dosljedno u jezičnim verzijama(46), objašnjava da subvencija postoji ako se dokaže „financijski doprinos vlade ili javnog tijela na državnom području zemlje” („a financial contribution by a government or a public body within the territory of a country”)(47).
44. U tom kontekstu proizvod se može smatrati subvencioniranim ne samo ako se subvencija može pripisati zemlji podrijetla ili izvoza predmetnog proizvoda nego i ako se na temelju dostupnih dokaza može utvrditi da je izvor štetne subvencije druga vlada ili javno tijelo.
45. To tumačenje također potvrđuje cilj Osnovne antisubvencijske uredbe, koja od svojeg izvornog oblika iz 1968.(48) ponajprije ima za cilj pomoći industriji Unije da uravnoteži uvjete tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu pogođene zabranjenim subvencijama dodijeljenima u inozemstvu(49).
46. Zaključno, Osnovna antisubvencijska uredba nije ograničena na subvencije koje vlada neke države dodjeljuje na „vlastitom” državnom području.
47. Međutim, žalitelji tvrde da takvo tumačenje područja primjene antisubvencijskih propisa nije u skladu s obvezama Unije na temelju GATT-a i Sporazuma o SCM‑u(50).
48. Slažem se da te međunarodne sporazume treba uzeti u obzir s obzirom na to da je Unija potpisnica sporazumâ o WTO-u, među kojima su GATT i Sporazum o SCM-u, te su stoga dio pravnog poretka Unije i obvezuju njezine institucije(51).
49. Iako je uvriježeno da ti sporazumi općenito nemaju izravan učinak(52), ustavna obveza Unije da poštuje obveze koje proizlaze iz njezinih međunarodnih obveza(53), koja odražava opće načelo međunarodnog prava o poštovanju ugovornih obveza (pacta sunt servanda)(54), nalaže joj da pravo Unije tumači, prema potrebi, u skladu s pravom WTO-a(55).
50. U skladu s njezinom uvodnom izjavom 3., cilj Osnovne antisubvencijske uredbe je „u najvećoj mogućoj mjeri” prenijeti u pravo Unije obveze preuzete na razini Sporazuma o SCM-u.
51. Sud je već objasnio da isti tekst, iako u kontekstu Osnovne antidampinške uredbe(56), ne treba sam po sebi shvatiti kao namjeru zakonodavca Unije da u pravo Unije prenese sva pravila sadržana u Sporazumu o SCM-u(57).
52. Stoga je pogrešno zaključiti, kao što je to učinio Opći sud(58), da je upotreba te formulacije dovoljna osnova za pretpostavku da je zakonodavac Unije namjeravao ispuniti posebne obveze preuzete na temelju članka 1. stavka 1. točke (a) podtočke (1) Sporazuma o SCM-u.
53. Međutim, tekst članka 3. stavka 1. točke (a) Osnovne antisubvencijske uredbe u bitnome odražava tekst članka 1. stavka 1. točke (a) podtočke (1) Sporazuma o SCM-u. Prvi stoga zahtijeva tumačenje u skladu s drugim(59).
54. Člankom 1. stavkom 1. točkom (a) podtočkom 1. tog sporazuma utvrđeno je da se „smatra da [...] subvencija postoji ako [...] postoji financijska pomoć vlade ili bilo kojeg državnog tijela na teritoriju članice (there is a financial contribution by a government or any public body within the territory of a Member )”(60).
55. Iz tumačenja te odredbe u dobroj vjeri i prema uobičajenom smislu njezinih izraza u njihovu kontekstu, kao što se to zahtijeva člankom 31. stavkom 1. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora (Zbornik ugovora Ujedinjenih naroda, svezak 1155, str. 331.), proizlazi da posebna upotreba neodređenog člana „a” u rečenici „financial contribution by a government” (financijska pomoć vlade) u uvodu članka 1. stavka 1. točke (a) podtočke (1) Sporazuma o SCM-u ostavlja otvorenim pitanje zemljopisnog podrijetla izvora predmetnog financijskog doprinosa pod uvjetom da subvencija o kojoj je riječ potječe od bilo koje članice WTO-a.
56. Ne smatram da na to tumačenje utječe određenje „na teritoriju članice” iz članka 1. stavka 1. točke (a) podtočke (1) Sporazuma o SCM-u, s obzirom na to da se ta rečenica odnosi na pojam „vlada ili bilo koje državno tijelo”, a ne na pojam „financijska pomoć”.
57. Taj je zaključak također u skladu sa Sporazumom o SCM-u, kojim se tumači i primjenjuje članak VI. GATT-a iz 1994. i koji „ima za glavni predmet [...] i cilj povećati i poboljšati pravila GATT-a u pogledu primjene subvencija i kompenzacijskih mjera”(61).
58. U tom pogledu upućujem osobito na članak VI. stavak 3. GATT-a iz 1994., koji kompenzacijsku pristojbu definira kao posebnu pristojbu koja se primjenjuje kao kompenzacija za „svaku premiju ili subvenciju [...] za proizvodnju, preradu, ili izvoz takvog proizvoda” a da pritom ne precizira tko dodjeljuje takvu premiju ili subvenciju niti teritorijalno ograničava subjekt koji je dodjeljuje.
59. Stoga se članak VI. GATT-a iz 1994. u načelu(62) odnosi na sve subvencije, bez obzira na njihovo podrijetlo(63).
60. Iz te perspektive, ne samo da bi drukčije tumačenje bilo protivno uobičajenom smislu izraza upotrijebljenih u Sporazumu o SCM-u i članku VI. GATT-a iz 1994., nego bi bilo protivno predmetu i svrsi tih odredbi ako Unija ne bi mogla kompenzirati financijske doprinose, poput onih o kojima je riječ u ovom slučaju, samo zbog njihova teritorijalnog izvora.
61. Budući da se ne može izvesti nijedno drukčije tumačenje iz pozadine pregovora o članku 1. stavku 1. točki (a) podtočki (1) Sporazuma o SCM-u(64), čija upotreba može biti dopunsko sredstvo tumačenja tog sporazuma, u smislu članka 32. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, čini mi se jasnim da članak 1. stavak 1. točka (a) podtočka (1) Sporazuma o SCM-u teritorijalno ne ograničava zemljopisno područje primjene izvora financijskog doprinosa na članicu WTO-a na čijem području nastaje proizvodnja predmetnog proizvoda(65).
62. Stoga smatram da se članak 1. stavak 1. točka (a) podtočka (1) Sporazuma o SCM-u ne protivi tomu da se dogovor kojim članica WTO-a daje financijski doprinos za proizvod proizveden na području druge članice WTO-a smatra subvencijom.
63. Iz toga proizlazi da zbog svega prethodno navedenog smatram da Opći sud nije počinio pogrešku kad je zaključio da područje primjene Osnovne antisubvencijske uredbe, kako je izričito definirano u njezinu članku 1. stavku 1. i članku 3. stavku 1. točki (a), također obuhvaća situaciju u kojoj Komisija može, na temelju dostatnih dokaza, financijsku potporu koju je dodijelila vlada jedne treće zemlje pripisati vladi druge treće zemlje.
64. Stoga predlažem Sudu da odbije drugi i treći žalbeni razlog u predmetu C‑269/23 P kao i prvi i drugi žalbeni razlog u predmetu C-272/23 P.
B. Određivanje instrumenta za usporedbu u svrhu kompenziranja učinaka egipatskog sustava sniženja uvozne carine za uvezene materijale
65. U okviru svojeg četvrtog žalbenog razloga u predmetu C-269/23 P i trećeg žalbenog razloga u predmetu C-272/23 P, žalitelji u biti ističu da je Opći sud počinio pogrešku potvrdivši Komisijin pristup koji se sastoji od usporedbe njihove situacije sa situacijom poduzetnika koji se također nalazi u sueskoj zoni gospodarske i trgovinske suradnje, ali koji prodaje na egipatskom tržištu, kako bi kompenzirala korist žaliteljâ koja proizlazi iz sustava sniženja uvozne carine(66). Osim toga, žalitelji tvrde da je njihovu situaciju trebalo usporediti s hipotetskim scenarijem u kojem bi oni imali sjedište izvan sueske zone gospodarske i trgovinske suradnje, ali bi i dalje izvozili predmetne proizvode u Uniju. Žalitelji tvrde da se u takvoj situaciji egipatska vlada ne bi odrekla prihoda putem sustava sniženja uvoznih carina jer nikad ne bi tražila naplatu uvozne carine za uvezene ulazne sirovine za proizvodnju predmetnih proizvoda.
66. Stoga je bit argumentacije žaliteljâ pitanje koja bi trebala biti usporediva situacija u ovom predmetu(67).
67. Međutim, jedina pravna odredba koju žalitelji navode u tekstu svojih žalbi u prilog svojem argumentu jest članak 5. Antisubvencijske uredbe. Ta odredba, koja se odnosi na kvantifikaciju iznosa subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere, ne uređuje instrument za usporedbu kako bi se utvrdilo je li egipatska vlada odlučila otpisati određene, u uobičajenim okolnostima dospjele prihode, u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) podtočke ii. Osnovne antisubvencijske uredbe (s obzirom na to da za kvantifikaciju otpisanih prihoda prvo treba utvrditi njihovo postojanje)(68).
68. Žalitelji također dodatno ne objašnjavaju na koji način je Opći sud pogriješio u tumačenju ili primjeni primjenjivog pravnog okvira.
69. Međutim, to je objašnjenje ključno za dopuštenost argumentacije žaliteljâ, s obzirom na to da članak 3. stavak 1. točka (a) podtočka ii. Osnovne antisubvencijske uredbe, čak i da je to bila odredba na koju su se žalitelji željeli pozvati (quod non), ne predviđa metodu za određivanje odgovarajućeg instrumenta za usporedbu kako bi se utvrdilo jesu li u uobičajenim okolnostima dospjeli prihodi vlade otpisani ili nenaplaćeni.
70. Komisija stoga raspolaže određenom marginom prosudbe pri odabiru između različitih parametara i scenarija na kojima se temelji njezina zadaća da utvrdi je li se egipatska vlada odlučila odreći prihoda koji se inače plaćaju(69).
71. U nedostatku bilo kojeg drugog suprotnog argumenta, Općem sudu ne može se prigovoriti to što je potvrdio Komisijin odabir odgovarajućeg elementa za usporedbu u antisubvencijskim ispitnim postupcima na koje se odnose ove žalbe(70).
72. Slijedom toga, predlažem Sudu da četvrti žalbeni razlog u predmetu C-269/23 P i treći žalbeni razlog u predmetu C-272/23 P proglasi nedopuštenima.
C. Kompenzacija učinaka poreznog tretmana gubitaka zbog tečajnih razlika koji proizlaze iz devalvacije egipatske funte 2016.
73. U okviru petog žalbenog razloga u predmetu C-269/23 P i četvrtog žalbenog razloga u predmetu C-272/23 P, žalitelji u biti tvrde da je Opći sud propustio ocijeniti je li Komisija u pobijanim uredbama utvrdila pravilan sustav subvencija. Prema njihovu mišljenju, Komisija je pogrešno smatrala da je porezni tretman gubitaka zbog tečajnih razlika, uveden nakon devalvacije egipatske funte 2016.(71), bio program subvencija kojim se dodjeljuje korist koja je de facto specifična u smislu članka 3. stavka 2. i članka 4. stavka 2. točke (c) Osnovne antisubvencijske uredbe. Prema mišljenju žaliteljâ, taj je tretman bio dostupan svim egipatskim društvima, tako da je, u teoriji, svako egipatsko društvo od svojeg oporezivog prihoda moglo odbiti gubitke uzrokovane devalvacijom egipatske funte 2016. Zbog toga je Komisija korist koja proizlazi iz devalvacije 2016. pogrešno pripisala poreznom tretmanu gubitaka zbog tečajnih razlika.
74. Iako žalbe nisu najjasnije, suprotno onomu što tvrdi Komisija, smatram da se tim žalbenim razlozima ne nastoje dovesti u pitanje činjenice. Naprotiv, čini se da široko tumačenje argumenata upućuje na to da žalitelji traže od Suda da provjeri zaključak Općeg suda prema kojem je zajedničkim razmatranjem poreznog tretmana i posebnih računovodstvenih pravila de facto mogla biti dodijeljena specifična korist.
75. Ta vrsta argumentacije je u nadležnosti Suda(72).
76. U tom pogledu, primjećujem da se člankom 4. stavkom 2. točkom (c) Osnovne antisubvencijske uredbe upravo nastoje obuhvatiti te vrste situacija u kojima se naizgled mjera može činiti nespecifičnom, ali je u praksi i na temelju objektivnih kriterija ili uvjeta učinak te mjere uspostava specifičnog mehanizma čiji je cilj dodjela subvencije određenim poduzetnicima.
77. Za potrebe te ocjene, kako bi utvrdio je li subvencija de facto specifična, Sud se ne treba usredotočiti na nacionalna pravila kao takva, nego na stupanj učinka tih pravila na određene poduzetnike(73), razmatranih u kontekstu u kojem su uvedena(74).
78. Opći je sud u pobijanim presudama upravo to učinio.
79. Kao prvo, smatrao je da se argumentacija žaliteljâ temelji na pogrešnoj pretpostavci, odnosno da „Komisija nije smatrala da porezni tretman sam po sebi predstavlja subvenciju protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere(75)”.
80. Kao drugo, taj je sud objasnio da je Komisija, razmatrajući zajedno porezni tretman i posebna računovodstvena pravila, zaključila da su navedena pravila, iako su mogla koristiti svim egipatskim društvima, u praksi trebala omogućiti da se kompenziraju negativni učinci devalvacije egipatske funte 2016., tako da se posebnoj kategoriji društava(76), kao što su to žalitelji(77), dodijelila znatna korist(78).
81. Naposljetku, Opći sud objasnio je da žalitelji nisu podnijeli nijedan dokaz kako bi osporili ta činjenična utvrđenja(79).
82. Stoga predlažem Sudu da peti žalbeni razlog u predmetu C‑269/23 P i četvrti žalbeni razlog u predmetu C‑272/23 P također odbije kao neosnovane.
D. Određivanje iznosa subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere za subjekte grupe
83. U okviru svojeg prvog žalbenog razloga u predmetu C-269/23 P žalitelji u biti osporavaju odluku Općeg suda da potvrdi Komisijinu metodu izračuna iznosa subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere, a koji su žalitelji ostvarili na temelju svojeg zajedničkog prihoda(80).
84. Taj žalbeni razlog stoga zahtijeva tumačenje članaka 5. i 6. Osnovne antisubvencijske uredbe.
85. Članak 5. te uredbe, naslovljen „Izračun iznosa subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere”, predviđa da je korist „za primatelja” čije je postojanje utvrđeno tijekom razdoblja subvencioniranja iz ispitnog postupka osnova za izračun iznosa subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere. Slično tomu, članak 6. te uredbe, naslovljen „Izračun koristi za primatelja”, utvrđuje određene smjernice za izračun iznosa koristi, a time i subvencije, „za primatelja”.
86. Prema mišljenju žaliteljâ, upotreba riječi „primatelj” u jednini u tim odredbama znači, kao što je to Opći sud zaključio u svojoj presudi Jindal Saw i Jindal Saw Italia/Komisija(81), da se „korist mora utvrditi i izračunati za svakog primatelja ovisno o njegovu položaju”(82). Samo kada je subvencija dodijeljena zajedno dvama subjektima, iznos subvencije protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere također se može utvrditi zajedno za te subjekte. Iz toga proizlazi da je Komisija trebala odvojeno izračunati korist u obliku postotka za društva Jushi Egypt i Hengshi Egypt, primijeniti tu korist u obliku postotka na njihove prihode od predmetnog proizvoda i izračunati jedinstvenu ukupnu ponderiranu prosječnu maržu subvencije za žalitelje zajedno(83).
87. Istodobno žalitelji ne osporavaju – štoviše, u svojim pisanim očitovanjima izričito se slažu s tim – da se, unatoč upotrebi riječi „primatelj” u jednini u člancima 5. i 6. Osnovne antisubvencijske uredbe, pojam „primatelj” može tumačiti na način da uključuje i grupu društava(84).
88. Smatram da nije logično slijediti razlikovanje koje predlažu žalitelji.
89. Kao prvo, njihova argumentacija nije potkrijepljena nikakvim upućivanjem ili sudskom praksom(85). Ni članci 5. i 6. te uredbe ne sadržavaju određenje koje omogućuju usko tumačenje pojma „primatelj”.
90. Kao drugo, široko tumačenje tog pojma je ne samo u skladu s tumačenjem koje je Sud dao sličnim pojmovima iz prava državnih potpora i tržišnog natjecanja, odnosno pojmovima „gospodarska cjelina” ili „poduzetnik”(86), nego i s onim koje je Žalbeno tijelo WTO-a dalo pojmu „primatelj” kako je upotrijebljen u Sporazumu o SCM-u(87).
91. Kao treće, pristup prema kojem se sa subjektima koji čine nedjeljivu cjelinu, s industrijskog i gospodarskog stajališta, postupa kao da su povezani u skladu je s gospodarskom stvarnošću jer se tako osigurava da prijenosi kapitala unutar grupe ne mogu zaobići antisubvencijski instrument(88).
92. Široko tumačenje pojma „primatelj” koje iz toga proizlazi odgovara cilju Osnovne antisubvencijske uredbe, a to je da se „[kompenzira] odobrena subvencija, izravno ili neizravno, za proizvodnju, preradu, izvoz ili prijevoz bilo kojeg proizvoda čije puštanje u slobodan promet u Uniji uzrokuje štetu”(89).
93. Stoga ne smatram da bi Sud trebao utvrditi da je Opći sud pogriješio prihvativši prethodno navedeni način tumačenja i potvrdivši Komisijin izračun subvencije žaliteljâ protiv koje se mogu uvesti kompenzacijske mjere.
94. Dakle, predlažem Sudu da odbije prvi žalbeni razlog u predmetu C-269/23 P.
VI. Troškovi
95. Na temelju članka 137. i članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad Sud sâm konačno odluči u sporu, Sud odlučuje o troškovima.
96. Na temelju članka 138. stavka 1. tog poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. navedenog poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
97. Budući da žalitelji, prema mojem mišljenju, nisu uspjeli u okviru ovih žalbi zbog razloga koje sam navela, smatram da im treba naložiti da, osim vlastitih troškova, snose i Komisijine troškove u prvostupanjskom i žalbenom postupku.
98. S druge strane, u skladu s člankom 140. stavkom 3. Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje i na žalbeni postupak, Tech-Fab Europe eV i European Glass Fibre Producers Association trebaju snositi vlastite troškove.
VII. Zaključak
99. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
– žalbe odbije kao neosnovane;
– potvrdi presude od 1. ožujka 2023., Hengshi Egypt Fiberglass Fabrics i Jushi Egypt for Fiberglass Industry/Komisija (T-480/20, EU:T:2023:90) i od 1. ožujka 2023., Jushi Egypt for Fiberglass Industry/Komisija (T-540/20, EU:T:2023:91);
– naloži društvima Hengshi Egypt Fiberglass Fabrics SAE i Jushi Egypt for Fiberglass Industry SAE snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Europske komisije u prvostupanjskom i žalbenom postupku; i
– naloži društvu Tech-Fab Europe eV i udruženju European Glass Fibre Producers Association snošenje vlastitih troškova.