Zahtjev za prethodnu odluku koji je 7. travnja 2023. uputio Sofijski rajonen sad (Bugarska) – „Toplofikacija Sofija” EAD
(predmet C-222/23, Toplofikacija Sofija)
Jezik postupka: bugarski
Sud koji je uputio zahtjev
Sofijski rajonen sad
Stranke glavnog postupka
Podnositelj zahtjeva u postupku za izdavanje platnog naloga: „Toplofikacija Sofija” EAD
Prethodna pitanja
1. Treba li članak 62. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima1 , u vezi s člankom 18. stavkom 1. i člankom 21. UFEU-a, tumačiti na način da mu se protivi to da se pojam „domicil” fizičke osobe izvodi iz nacionalnih propisa kojima je predviđeno da se stalna adresa državljana države suda pred kojim je pokrenut postupak uvijek nalazi u toj državi i ne može se premjestiti u neko drugo mjesto u Europskoj uniji?
2. Treba li članak 5. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012, u vezi s člankom 18. stavkom 1. i člankom 21. UFEU-a, tumačiti na način da on dopušta nacionalne propise i nacionalnu sudsku praksu prema kojima sud države ne smije odbiti izdati platni nalog protiv dužnika koji je državljanin te države i u odnosu na kojeg postoji utemeljena pretpostavka da ne postoji međunarodna nadležnost suda, jer dužnik vjerojatno ima domicil u drugoj državi Unije, što proizlazi iz prijave dužnika nadležnom tijelu da on ima prijavljenu adresu u toj državi? Je li takvom slučaju bitno kada je ta prijava predana?
3. Treba li, u slučaju da međunarodna nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak proizlazi iz odredbe različite od članka 5. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012, članak 18. stavak 1. UFEU-a, u vezi s člankom 47. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima, tumačiti na način da se on protivi nacionalnim propisima i nacionalnoj sudskoj praksi prema kojima je izdavanje platnog naloga, doduše, dopušteno samo protiv fizičke osobe koja ima uobičajeno boravište u državi suda pred kojim je pokrenut postupak, ali se utvrđenje da je dužnik, kada je on državljanin te države, svoje boravište zasnovao u drugoj državi, ne može izvesti samo na temelju toga da je prvonavedenoj državi naveo prijavljenu adresu („trenutačna” adresa) koja se nalazi u drugoj državi Europske unije, ako je dužniku nemoguće dokazati da se u cijelosti preselio u potonju državu i da nema adresu na državnom području države suda pred kojim je pokrenut postupak? Je li u tom slučaju bitno to kada je predana prijava trenutačne adrese.
4. Ako se na prvo potpitanje trećeg prethodnog pitanja odgovori na način da je izdavanje platnog naloga dopušteno, je li tada prema članku 4. stavku 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012, u vezi s načinom na koji je članak 22. stavci 1. i 2. Uredbe (EU) 2020/1784 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima1 , protumačen u presudi u predmetu C-325/11, Alder2 , i u vezi s načelom djelotvorne primjene prava Unije prilikom izvršavanja nacionalne postupovne autonomije, dopušteno da kada postupa po zahtjevu za izdavanje platnog naloga u postupku bez dužnikova sudjelovanja nacionalni sud države, u kojoj državljani ne mogu odjaviti svoju prijavljenu adresu na državnom području te države i premjestiti je u drugu državu, pribavi u skladu s člankom 7. Uredbe (EU) br. 2020/1784 od tijela države, u kojoj dužnik ima prijavljenu adresu, informacije o njegovoj tamošnjoj adresi i datumu tamošnje prijave, kako bi ustanovio stvarno uobičajeno boravište dužnika prije donošenja konačne odluke u predmetu?
____________
1 SL 2012., L 351, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.)
1 SL 2020., L 405, str. 40.
1 ECLI:EU:C:2012:824