Predmet C-214/16

Conley King

protiv

The Sash Window Workshop Ltd i Richarda Dollara

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Direktiva 2003/88/EZ – Organizacija radnog vremena – Članak 7. – Naknada za neiskorišteni godišnji odmor koja se isplaćuje prilikom prestanka radnog odnosa – Nacionalni propis koji radnika obvezuje da iskoristi svoj godišnji odmor, iako nije određena naknada plaće za odmor”

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 29. studenoga 2017.

1.        Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Svrha – Nacionalni propis koji predviđa obvezu da se taj godišnji odmor mora iskoristiti da bi se potom moglo utvrditi ima li pravo za njega biti plaćen – Nedopuštenost

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 7.)

2.        Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Nacionalni propis koji radnika sprječava da prenosi i eventualno kumulira, do trenutka prestanka svojeg radnog odnosa, neiskorištena prava na plaćeni godišnji odmor za više uzastopnih referentnih razdoblja zbog poslodavčeva odbijanja da plati te odmore – Nedopuštenost

(Direktiva 2003/88 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 7.)

1.      Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena i pravo na djelotvoran pravni lijek priznato člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da im se u slučaju spora između poslodavca i radnika glede pitanja ima li radnik pravo na plaćeni godišnji odmor u skladu s prvonavedenim člankom, protivi to što radnik prvo mora iskoristiti svoj odmor, da bi se potom moglo utvrditi ima li pravo za njega biti plaćen.

Naime, sama svrha prava na plaćeni godišnji odmor jest da se radniku omogući odmor i raspolaganje vremenom za opuštanje i razonodu (vidjeti, među ostalim, presude od 20. siječnja 2009., Schultz Hoff i dr., C-350/06 i C-520/06, EU:C:2009:18, t. 25. i od 30. lipnja 2016., Sobczyszyn, C-178/15, EU:C:2016:502, t. 25.).

Što se tiče pravnih sredstava koja radnik mora imati u slučaju spora s poslodavcem kako bi ostvario svoje pravo na plaćeni godišnji odmor na temelju Direktive 2003/88, točno je da u toj direktivi ne postoji nikakva odredba o tom pitanju. Nesporno je, međutim, da države članice u tom kontekstu moraju osigurati poštovanje prava na djelotvoran pravni lijek, predviđenog u članku 47. Povelje (vidjeti slično presudu od 15. rujna 2016., Star Storage i dr., C-439/14 i C-488/14, EU:C:2016:688, t. 46.).

(t. 37., 41., 47., t. 1. izreke)

2.      Članak 7. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da mu se protive nacionalne odredbe ili prakse prema kojima je radnik spriječen prenositi i eventualno kumulirati, do trenutka prestanka svojeg radnog odnosa, neiskorištena prava na plaćeni godišnji odmor za više uzastopnih referentnih razdoblja zbog poslodavčeva odbijanja da plati te odmore.

Naime, prihvatiti u tim okolnostima prestanak pravâ na plaćeni godišnji odmor koja je radnik stekao značilo bi potvrditi postupanje koje ide prema nezakonitom bogaćenju poslodavca na štetu samog cilja te direktive, a to je poštovanje radnikova zdravlja.

(t. 64., 65., t. 2. izreke)