MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
GIOVANNIJA PITRUZZELLE
od 3. rujna 2020.(1)
Predmet C‑563/19 P
Recylex SA,
Fonderie et Manufacture de Métaux SA,
Harz‑Metall GmbH
protiv
Europske komisije
„Žalba – Zabranjeni sporazumi – Kupovne cijene otpadnih olovno‑kiselinskih akumulatora – Točka 26. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. – Djelomično oslobađanje – Primjenjivi kriterij – Razvrstavanje radi smanjenja kazne – Kronološki redoslijed”
1. Žalbom na koju se odnosi ovo mišljenje, Recylex SA, Fonderie et Manufacture de Métaux SA i Harz‑Metall GmbH (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Recylex ili žalitelji) zahtijevaju ukidanje presude od 23. svibnja 2019., Recylex i dr./Komisija(2), kojom je Opći sud odbio njihovu tužbu podnesenu protiv odluke Europske komisije od 8. veljače 2017. koja se odnosi na postupak na temelju članka 101. UFEU‑a(3) (u daljnjem tekstu: osporavana odluka).
2. Konkretno, od Suda se traži da u okviru te žalbe odluči o tumačenju točke 26. trećeg stavka Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela(4) (u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006.) kojom se, s obzirom na određene elemente povrede, za poduzetnike koji ispunjavaju određene uvjete predviđa odobrenje djelomičnog oslobađanja od novčane kazne. Sud prije svega treba pojasniti koliko su kriteriji za odobravanje djelomičnog oslobađanja poduzetnika od kazne, koje se predviđa tom odredbom, izmijenjeni u odnosu na prethodnu verziju Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni(5) (u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002.), s obzirom na drukčiji tekst koji je Komisija donijela u odnosu na tekst točke 23. trećeg stavka potonje obavijesti.
I. Pravni kontekst
3. Treći dio Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. odnosi se na smanjenja kazne. Odjeljak A, naslovljen „Zahtjevi za priznavanje smanjenja kazne”, sadržava točke 23. do 26. Na temelju točke 23. „[p]oduzetnici koji otkrivaju svoje sudjelovanje u navodnom kartelu koji utječe na Zajednicu, a ne ispunjavaju uvjete prema odjeljku II. [koji se odnosi na oslobađanje od kazni], mogu ostvariti pogodnost smanjenja kazne koja bi u protivnome bila izrečena”. U skladu sa sljedećom točkom 24., „[k]ako bi ispunio uvjete, poduzetnik mora dostaviti Komisiji dokaze o navodnoj povredi, sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje[…]”. Točka 25. definira pojam „dodane vrijednosti”. U posljednjoj rečenici te točke pojašnjava se da „[…] na vrijednost tih dokaza također utječe stupanj potrebe za dopunom dokaza iz drugih izvora, kako bi se i protiv drugih poduzetnika uključenih u slučaj mogli upotrijebiti dostavljeni dokazi, tako da se samostalnim dokazima priznaje veća vrijednost u odnosu na dokaze, kao što su izjave, koje je u slučaju osporavanja potrebno dodatno potkrijepiti”.
4. Točka 26. prvi stavak Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. glasi kako slijedi:
„Komisija u svakoj konačnoj odluci donesenoj na kraju upravnog postupka određuje stupanj smanjenja koji se odobrava poduzetniku, s obzirom na kaznu koja bi u protivnome bila propisana. Za:
– prvog poduzetnika koji dostavi dokaz koji predstavlja značajnu dodanu vrijednost: smanjenje od 30 % do 50 %,
– drugog poduzetnika koji dostavi dokaz koji predstavlja značajnu dodanu vrijednost: smanjenje od 20 % do 30 %,
– sljedeće poduzetnike koji dostave dokaze koji predstavljaju značajnu dodanu vrijednost: smanjenje do 20 %.”
5. U skladu s točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. „[a]ko podnositelj zahtjeva za smanjenje kazne prvi preda samostalni dokaz u smislu točke 25., koji Komisija koristi da bi utvrdila dodatne činjenice koje povećavaju ozbiljnost ili trajanje povrede, Komisija ne uzima u obzir takve dodatne činjenice prilikom određivanja kazne koja će biti propisana za poduzetnika podnositelja dokaza”(6).
6. U skladu s točkom 23. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002. „[…] ako poduzetnik dostavi dokaze o činjenicama koje nisu bile poznate Komisiji, a koje imaju izravan utjecaj na ozbiljnost ili trajanje navodnog zabranjenog sporazuma, Komisija takve dodatne činjenice ne uzima u obzir prilikom određivanja novčane kazne koja će biti propisana poduzetniku koji je te dokaze podnio.”
II. Okolnosti spora
7. Okolnosti spora, relevantne za ovaj predmet, opisuju se u točkama 1. do 11. i 67. do 72. pobijane presude.
8. Žalitelji su društva koja imaju sjedišta redom u Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj i koja su aktivna u proizvodnji recikliranog olova i drugih proizvoda (polipropilena, cinka i posebnih metala).
9. Osporavanom odlukom Komisija je utvrdila da su Recylex i tri druga poduzetnika, Campine NV i Campine Recycling NV (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Campine), Eco‑Bat Technologies Ltd, Berzelius Metall GmbH i Société de traitement chimique des métaux SAS (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Eco‑Bat) te Johnson Controls, Inc., Johnson Controls Tolling GmbH & Co. KG i Johnson Controls Recycling GmbH (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: JCI), protivno članku 101. UFEU‑a, sudjelovali u jedinstvenoj i trajnoj povredi u sektoru kupnje otpadnih olovno‑kiselinskih automobilskih akumulatora koji su se upotrebljavali za proizvodnju recikliranog olova koju su počinili u razdoblju od 23. rujna 2009. do 26. rujna 2012. u obliku sporazuma i/ili usklađenih djelovanja čiji je predmet usklađivanje cijena (vidjeti članak 1. osporavane odluke).
10. Istrage su pokrenute nakon zahtjeva za oslobađanje od kazni na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. koji je JCI podnio 22. lipnja 2012. Komisija je tom poduzetniku 13. rujna 2012. dodijelila uvjetno oslobađanje u skladu s točkom 18. te obavijesti (uvodna izjava 29. osporavane odluke).
11. Komisija je od 26. do 28. rujna 2012. provodila pretrage u prostorijama JCI‑ja, Recylexa, Eco‑Bata i Campinea u Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj (uvodna izjava 30. osporavane odluke).
12. Zahtjev za oslobađanje od kazni ili, podredno, zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. podnio je najprije Eco‑Bat, 27. rujna 2012., a zatim Recylex, 23. listopada 2012. Campine je, pak, na temelju iste obavijesti, zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne podnio 4. prosinca 2012. (uvodna izjava 31. osporavane odluke).
13. Komisija je 24. lipnja 2015. pokrenula upravni postupak protiv JCI‑ja, Recylexa, Eco‑Bata i Campinea te ih je obavijestila o relevantnim utvrđenim činjenicama. Dopisom od istog datuma, Komisija je obavijestila Eco‑Bat i Recylex o svojem privremenom zaključku prema kojem dokazi koje su joj potonja društva dostavila imaju znatnu dodanu vrijednost u smislu točaka 24. i 25. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. i, prema tome, o svojoj namjeri da smanji iznos novčane kazne koji bi im bio izrečen. Komisija je također obavijestila Campine o svojoj namjeri da mu ne smanji novčanu kaznu (uvodna izjava 33. osporavane odluke).
14. U osporavanoj odluci Komisija je žaliteljima naložila da solidarno snose novčanu kaznu u iznosu od 26 739 000 eura zbog njihova sudjelovanja u utvrđenoj povredi od 23. rujna 2009. do 26. rujna 2012. (vidjeti članak 1. stavak 1. točku (d) i članak 2. stavak 1. točku (d)).
15. Komisija se u uvodnim izjavama 384. do 411. osporavane odluke izjasnila o primjeni Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. na poduzetnike koji su odgovorni za povredu.
16. Kao prvo, priznala je JCI‑ju pravo na oslobađanje od novčane kazne u skladu s točkom 8. podtočkom (a) te obavijesti nakon što je utvrdila da suradnja tog poduzetnika ispunjava uvjete utvrđene u točki 12. navedene obavijesti (uvodne izjave 384. do 386. osporavane odluke).
17. Kao drugo, Komisija je smatrala da je Eco‑Bat bio prvi poduzetnik koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost te mu je odobrila maksimalno smanjenje iznosa novčane kazne od 50 % predviđeno točkom 26. prvim stavkom prvom alinejom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. (uvodne izjave 387. do 393. osporavane odluke).
18. Kao treće, Komisija je Recylexu odobrila smanjenje novčane kazne od 30 % u skladu s točkom 26. prvim stavkom drugom alinejom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006., smatrajući da je Recylex bio drugi poduzetnik koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost i koji se konkretno odnose na: i. podrijetlo kartela, ii. različite protutržišne komunikacije koje drugi poduzetnici nisu prijavili; iii. višestrani sastanak u Windhagenu od 23. rujna 2009. koji je označio početak povrede i iv. višestruke telefonske kontakte i razmjenu poruka između samog Recylexa i njegovih konkurenata (uvodne izjave 394. do 399. osporavane odluke). Komisija je odbila Recylexove argumente kojima se tražilo značajnije smanjenje novčane kazne s 30 % na 50 %. Konkretno, iako je priznala da je Recylex prvi dostavio objašnjenja o sastanku u Windhagenu, Komisija je pojasnila da su se ti dokazi odnosili na „organizacijska pitanja” i da je već tijekom pretrage u društvu Campine pribavila „samostalne dokaze” u pogledu dnevnog reda i sadržaja tog sastanka (uvodna izjava 401. osporavane odluke koja upućuje na uvodne izjave 68. i 69.). Komisija je također odbila Recylexov argument prema kojem je taj poduzetnik bio prvi koji je dostavio dokaze o aktivnostima kartela u Francuskoj. U tom pogledu, Komisija je pojasnila da je „već posjedovala informacije o zemljopisnom opsegu kartela, uključujući u odnosu na Francusku” (uvodna izjava 402. osporavane odluke).
19. Naposljetku, Komisija je odbila zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne koji je podnio Campine (uvodne izjave 404. do 411. osporavane odluke).
III. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
20. Recylex je 18. travnja 2017. protiv osporavane odluke podnio tužbu na temelju članka 263. UFEU‑a kojom traži smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena. U prilog svojoj tužbi Recylex je istaknuo šest tužbenih razloga. Prvim dvama tužbenim razlozima istaknuo je pogrešku u primjeni točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. U biti je tvrdio da je trebao imati pravo na djelomično oslobađanje od novčane kazne predviđeno tom odredbom jer je prvi dostavio samostalne dokaze na temelju kojih je Komisija utvrdila, s jedne strane, datum početka povrede (prvi tužbeni razlog) i, s druge strane, proširenje povrede na francusko tržište (drugi tužbeni razlog). Trećim tužbenim razlogom Recylex je osporavao uvećanje od 10 % koje se na njega primijenilo na temelju točke 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni(7). Četvrtim tužbenim razlogom tvrdio je da mu je Komisija u skladu s točkom 26. prvog stavka druge alineje Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. pogrešno odobrila smanjenje novčane kazne od 30 %, umjesto smanjenja od 50 % na temelju prve alineje, unatoč tomu što je bio prvi poduzetnik koji je dostavio samostalne dokaze u pogledu trajanja povrede i njezina zemljopisnog opsega. Petim tužbenim razlogom istaknula se povreda načela proporcionalnosti, nediskriminacije i individualizacije novčanih kazni. Naposljetku, svojim šestim tužbenim razlogom Recylex je od Općeg suda tražio da se koristi svojom neograničenom nadležnošću kako bi mu odredio uvjete plaćanja za dio novčane kazne koji još nije platio.
21. Pobijanom presudom Opći sud odbio je tužbu u cijelosti i naložio Recylexu snošenje troškova.
IV. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
22. Aktom podnesenim tajništvu Suda 23. srpnja 2019. Recylex je podnio žalbu koja je predmet ovog mišljenja.
23. Svojom žalbom Recylex zahtijeva od Suda da:
– ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem je njome potvrđena novčana kazna koju mu je Komisija izrekla osporavanom odlukom i u kojem mu se nalaže snošenje troškova;
– poništi osporavanu odluku u dijelu u kojem mu je Komisija izrekla novčanu kaznu u iznosu od 26 739 000 eura;
– smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena(8); i
– naloži Komisiji snošenje troškova, uključujući i troškove koji su nastali u postupku pred Općim sudom.
24. Komisija zahtijeva od Suda da odbije žalbu i Recylexu naloži snošenje troškova.
V. Analiza
A. Uvodne napomene
25. Cilj programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni jest potaknuti poduzetnike koji sudjeluju u tajnom kartelu, koji je zbog njegova karaktera teško otkriti i istražiti, da ga prijave i surađuju s tijelima nadležnim za tržišno natjecanje, čime se omogućuje brzo otklanjanje povrede. Ti programi temelje se na ideji da cilj otkrivanja i kažnjavanja kartela u interesu tržišta, potrošača i samih žrtava tih nezakonitih ponašanja prevladava u odnosu na cilj izricanja kazni poduzetnicima koji odluče surađivati(9).
26. Obavijest o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. sadržava smjernice koje Komisija nastoji slijediti prilikom obrade zahtjeva za oslobađanje odnosno smanjenje kazni u svrhu transparentnosti i svjesna očekivanja koja to stvara poduzetnicima koji namjeravaju surađivati(10). Dakle, riječ je o pravilima ponašanja čiji je cilj proizvesti vanjske učinke i učinke koji upućuju na praksu koju treba slijediti i od kojih Komisija u određenom slučaju ne može odstupiti a da ne navede razloge koji su u skladu s načelom jednakog postupanja(11).
27. Valja istaknuti i da pravila u području oslobađanja odnosno smanjenja kazni predstavljaju iznimku u odnosu na odredbe prava Unije koje zabranjuju protutržišne sporazume i da ih slijedom toga treba usko tumačiti(12).
28. U prilog svojoj žalbi Recylex ističe tri žalbena razloga.
29. Prvim i drugim žalbenim razlogom nastoji se osporiti tumačenje točke 26. trećeg stavka Obavijesti iz 2006. koje je dao Opći sud, kao i primjena tog pravila na situaciju žaliteljâ. Stoga ću ta dva žalbena razloga ispitati zajedno.
30. Trećim žalbenim razlogom Recylex prigovara Općem sudu da je pogrešno zaključio da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku time što na to društvo nije primijenila smanjenje u rasponu od 30 % do 50 % u skladu s točkom 26. prvom alinejom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006.
B. Prvi i drugi žalbeni razlog
31. Prvi žalbeni razlog odnosi se na točke 79. do 99. pobijane presude i podijeljen je na tri dijela. U prvom dijelu Recylex ističe da obrazloženje Općeg suda nije suvislo i jasno u pogledu pravnih kriterija na kojima se temelji odobravanje djelomičnog oslobađanja u skladu s točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. Drugim odnosno trećim dijelom prvog žalbenog razloga Recylex navodi iskrivljavanje dokaza odnosno povredu pravila o teretu dokazivanja u dijelu u kojem je Opći sud smatrao da su rukom pisane bilješke društva Campine omogućile Komisiji da utvrdi postojanje višestranog protutržišnog sastanka koji se 23. rujna 2009. održao u Windhagenu.
32. Drugim žalbenim razlogom koji se odnosi na točke 100. do 108. pobijane presude, Recylex upućuje na pogrešku u tumačenju i primjeni uvjetâ za odobravanje djelomičnog oslobađanja u skladu s točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. u dijelu u kojem je Opći sud smatrao da je Komisija pravilno odbila primjenu tog pravila na žalitelje, pri čemu je odluku temeljio samo na utvrđenju da su toj instituciji već bile poznate činjenice da se protutržišni zabranjeni sporazum proširio i na Francusku.
1. Prvi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog: nesuvislost razloga i pogreška u tumačenju pravnog kriterija relevantnog za odobravanje djelomičnog oslobađanja
a) Pobijana presuda
33. U točkama 79. do 99. pobijane presude Opći sud ispitao je prvi tužbeni razlog kojim je Recylex osporavao Komisijinu odluku da mu uskrati djelomično oslobađanje od kazne s obzirom na dokaze koji se odnose na sastanak u Windhagenu od 23. rujna 2009. i koje je dostavio taj poduzetnik.
34. U točkama 84. i 85. pobijane presude Opći sud najprije je podsjetio na svrhu točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006., a zatim je, s obzirom na utvrđenja u presudi od 29. veljače 2016., Deutsche Bahn i dr./Komisija(13) (u daljnjem tekstu: presuda Deutsche Bahn), pojasnio da se upotrebom pojmova „prvi preda samostalni dokaz” dopustilo prihvaćanje uskog tumačenja te odredbe, pri čemu se ta odredba ograničila na slučajeve u kojima poduzetnik koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu Komisiji dostavi „nove informacije”. U točki 86. pobijane presude Opći sud utvrdio je da se logika djelomičnog oslobađanja, na način na koji se tumači u sudskoj praksi koja se odnosi na točku 23. treći stavak Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002. i konkretno u presudi od 23. travnja 2015., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija(14) (u daljnjem tekstu: presuda LG Display), nije izmijenila tekstom točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. i da se kriterij za primjenu te odredbe i dalje temelji na dostavi dokaza koji se odnose na „novu činjenicu” koja povećava ozbiljnost ili trajanje povrede, osim u slučajevima u kojima je poduzetnik dostavio samo dokaze koji mogu ojačati dokaze koji se odnose na postojanje povrede. Upućivanjem na točku 81. presude LG Display, Opći sud pojasnio je osim toga da, kada se informacije koje je poduzetnik dostavio odnose na „činjenice koje su Komisiji bile poznate”, treba odbiti zahtjev za djelomično oslobađanje u smislu točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006., pri čemu nije potrebno usporediti dokaznu snagu tih informacija s onima koje je prethodno dostavio drugi poduzetnik (točka 88. pobijane presude). Prema mišljenju Općeg suda, ocjena dokazne snage dokaza koje je dostavio podnositelj zahtjeva za djelomično oslobađanje zahtijeva se samo u slučaju u kojem se te informacije odnose na novu činjenicu koja povećava ozbiljnost ili trajanje povrede (točka 89. pobijane presude).
35. Na temelju navedenih načela, Opći sud odbio je sve argumente koje je Recylex iznio u okviru svojeg prvog tužbenog razloga.
36. U točkama 100. do 108. Opći sud ispitao je drugi tužbeni razlog kojim je Recylex osporavao Komisijinu odluku da mu ne odobri djelomično oslobađanje s obzirom na dokaze koje je taj poduzetnik dostavio u pogledu povrede u Francuskoj. U točki 104. pobijane presude Opći sud uputio je na načela navedena u točkama 82. do 89. te presude te je u sljedećim točkama 105. do 107. primijenio ta načela, pri čemu je zaključio da drugi tužbeni razlog treba odbiti.
b) Argumenti stranaka
37. U okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga Recylex prigovara Općem sudu da je dao nesuvislo i nejasno obrazloženje u pogledu pravnog kriterija koji se primjenjuje na dodjelu djelomičnog oslobađanja predviđenog točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. U nekim točkama pobijane presude Opći sud uputio je na kriterij koji se temelji na tome da Komisiji nisu bile poznate činjenice na koje se odnose dokazi koje je dostavio poduzetnik (točke 88., 91. i 96.), a u drugim točkama na kriterij koji se temelji na Komisijinoj sposobnosti da te činjenice utvrdi na temelju dokaza koje je dostavio poduzetnik (točke 93. i 95.).
38. U okviru drugog žalbenog razloga Recylex prigovara Općem sudu da je svoje obrazloženje temeljio na kriteriju Komisijina „poznavanja” činjenica na koje se odnose dokazi koje je dostavio poduzetnik koji zahtijeva da mu se odobri djelomično oslobađanje. Međutim, da je taj kriterij doista bio kriterij utvrđen točkom 23. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002., suprotno tomu, ne bi se temeljio na Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006.
39. Recylex smatra da se kriterij koji se primjenjuje na temelju točke 26. trećeg stavka te obavijesti sastoji od ispitivanja je li određeni poduzetnik bio prvi koji je dostavio samostalne dokaze na temelju kojih Komisija može u dovoljnoj mjeri dokazati dodatne činjenične elemente koji mogu povećati ozbiljnost ili trajanje povrede. Stoga na temelju te odredbe nije relevantna okolnost da je u trenutku podnošenja zahtjeva za djelomično oslobađanje Komisija već imala na raspolaganju informacije o činjenicama na koje se odnose dokazi u prilog tom zahtjevu, nego je li Komisija već mogla u dovoljnoj mjeri dokazati postojanje tih činjenica bez tih dokaza.
40. Recylex smatra da, suprotno onomu što tvrdi Opći sud, primjena točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. zahtijeva stvarnu i pravu usporedbu između dokazne snage informacija koje je dostavio poduzetnik koji traži djelomično oslobađanje od kazni i informacija koje Komisija već posjeduje. U prilog svojem argumentu Recylex upućuje na točke 405. i 406. presude Deutsche Bahn kao i na presude od 29. veljače 2016., Schenker/Komisija(15) i od 17. svibnja 2013., MRI/Komisija(16).
41. Konačno, Recylex tvrdi da se Opći sud u točkama 88. i 89. pobijane presude pogrešno oslonio na sudsku praksu koja se odnosi na točku 23. treći stavak Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002. jer se ta odredba i točka 26. treći stavak Obavijesti iz 2006. temelje na različitim kriterijima za priznavanje prava na djelomično oslobađanje.
42. Komisija ističe da je cilj djelomičnog oslobađanja, kao iznimke od pravila prema kojem poduzetnika treba kazniti za povrede pravila tržišnog natjecanja koje je počinio, potaknuti brzinu suradnje poduzetnika stvaranjem ozračja nesigurnosti time da se manje značajna smanjenja novčane kazne odobravaju poduzetnicima koji nisu jednako brzo ponudili svoju suradnju.
43. U skladu s tim ciljem, Komisija smatra da kriterij koji se primjenjuje na odobravanje djelomičnog oslobađanja u skladu s točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. predviđa ispunjavanje dvaju uvjeta: i. poduzetnik koji podnosi zahtjev za oslobađanje od kazne treba prvi dokazati činjenice koje nisu bile poznate Komisiji i ii. te činjenice trebaju Komisiji omogućiti donošenje novih zaključaka o ozbiljnosti i trajanju povrede. Stoga u skladu s točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006., samostalni trebaju biti isključivo dokazi koje je dostavio poduzetnik, a ne dokazi koje Komisija već posjeduje.
44. Iako tekst točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. nije istovjetan tekstu točke 23. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2002., prema Komisijinu mišljenju, novom obavijesti iz 2006. nije se namjeravao dovesti u pitanje kriterij na kojem se temeljila ta odredba, kao ni tumačenje ili cilj te odredbe.
45. Naposljetku, Komisija ističe da kriterij koji je Recylex smatrao relevantnim nije u skladu s ciljevima koji se nastoje ostvariti Obaviješću o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. S jedne strane, taj je kriterij teško praktično primijeniti, s obzirom na to da zahtijeva usporedbu dokazne snage informacija koje je dostavio poduzetnik i informacija koje Komisija već posjeduje u pogledu iste činjenice, kako bi se ispitalo jesu li potonje informacije samostalne u smislu točke 25. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006., odnosno je li riječ o informacijama koje nije potrebno dodatno potkrijepiti drugim dokazima. S druge strane, kad bi se po analogiji primjenjivao na zahtjeve za potpuno oslobađanje od kazni, taj bi kriterij mogao dovesti do situacije u kojoj dva poduzetnika mogu istodobno imati pravo na potpuno oslobađanje(17), iako je cilj Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni osigurati da se samo jednog poduzetnika može nagraditi potpunim oslobađanjem od kazne.
c) Ocjena
46. Prije svega treba odbiti prigovore koje je Recylex istaknuo protiv pobijane presude u pogledu suvislosti i jasnoće obrazloženja Općeg suda. Smatram da točke 84. do 89. pobijane presude, na koje se odnosi ta kritika, nisu dvosmislene. Naime, iz obrazloženja koje se navodi u tim točkama jasno proizlazi da je Opći sud točku 26. treći stavak Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. tumačio na način da se njezina primjena ograničava na slučaj u kojem poduzetnik koji sudjeluje u zabranjenom sporazumu Komisiji dostavi „novu informaciju” (točka 85.), odnosno dostavi dokaze koji se odnose na „nove činjenice” (točka 86.) „koje Komisiji nisu bile poznate” (točka 84.). Prema mišljenju Općeg suda, iz tih točaka obrazloženja jasno proizlazi i da u slučaju kada taj uvjet nije ispunjen, odnosno ako se dokazi koje je dostavio poduzetnik ne odnose na činjenice koje Komisiji nisu bile poznate, zahtjev za djelomično oslobađanje treba odbiti neovisno o bilo kakvoj ocjeni dokazne snage tih dokaza (točka 88.) i da se takva ocjena uzima u obzir samo u slučaju kad je poduzetnik dostavio dokaze koji se odnose na „novu činjenicu” (točka 89.).
47. Ispitivanje koje je Opći sud proveo u točkama 90. do 115. pobijane presude u pogledu prvog tužbenog razloga i u točkama 105. do 108. u pogledu drugog tužbenog razloga, bilo je strogo u skladu s načelima navedenim u točkama 84. do 89. pobijane presude i s tumačenjem točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. koje je izneseno u tim točkama. Naime, u skladu s tim tumačenjem Opći sud samo je ocijenio je li Komisiji u trenutku Recylexova podnošenja zahtjeva za djelomično oslobađanje „već bilo poznato”, s jedne strane, održavanje protutržišnog sastanka u Windhagenu i činjenica da je povreda započela u jesen 2009. (prvi tužbeni razlog) te, s druge strane, činjenica da se zabranjeni sporazum odnosio i na francusko državno područje(18) (drugi tužbeni razlog).
48. Okolnost da je Opći sud u dvama različitim odlomcima pobijane presude, pri čemu je upućivao na rukom pisane bilješke društva Campine, upotrijebio različitu terminologiju kad je zaključio, s jedne strane, da te bilješke „sadržavaju različite informacije kojima se dokazuje da je bila riječ o zapisniku s protutržišnog sastanka” („they contain information that established that this was a record of anticompetitive discussions”) (točka 93.) i, s druge strane, „da je iz sadržaja i smisla tih bilješki bilo moguće dokazati da su različiti navedeni poduzetnici i njihovi predstavnici 23. rujna 2009. sudjelovali na protutržišnom sastanku” („it was possible to establish from the content and meaning of the handwritten notes that the various undertakings referred to and their representatives had participated, on 23 September 2009, in an anticompetitive meeting”) (točka 95.)(19), ne dovodi u pitanje prethodno navedeno.
49. Naime, iako se glagolom „to establish” u točki 95. pobijane presude precizno ne prevodi izraz korišten na francuskom, koji je, iako nije vjerodostojan, jezik na kojem je ta presuda sastavljena(20), Opći sud u točki 97. potonje jasno je utvrdio da njegovo ispitivanje nije obuhvaćalo ocjenu dokazne snage dokaza koje je Komisija već posjedovala prije nego što je Recylex podnio zahtjev za oslobađanje odnosno smanjenje kazne. Drugim riječima, Opći sud nije postavio pitanje jesu li ti dokazi sami po sebi Komisiji omogućili da u dovoljnoj mjeri dokaže činjenice na koje se odnose dokazi koje je dostavio Recylex, niti je odlučio o tom pitanju, kao što se čini da tvrdi Recylex. Ponovno ću razmotriti ovo pitanje kad ću u tom pogledu ispitivati drugi i treći dio prvog žalbenog razloga.
50. Stoga s obzirom na prethodna razmatranja smatram da prvi dio prvog žalbenog razloga, u dijelu u kojem se obrazloženje Općeg suda iz točaka 79. do 99. pobijane presude smatra nesuvislim i nejasnim, treba odbiti kao neosnovan.
51. U određenim argumentima iznesenim u okviru tog dijela i u drugom žalbenom razlogu navodi se pogreška koju je Opći sud počinio prilikom tumačenja točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006.
52. Iako je to središnje pitanje u oprečnim argumentima stranaka, smatram da je u svrhu ispitivanja tog prigovora najprije potrebno izuzeti iz razmatranja pitanje o smislu izmjena uvedenih u sustav djelomičnog oslobađanja na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. Naime, umjesto da se usredotočim, barem na početku, na razlike u tekstovima donesenim u dvjema naknadnim verzijama Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni, čini mi se prikladnijim započeti s doslovnim, sustavnim i teleološkim tumačenjem točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006.
53. Kao prvo, tekst te točke omogućuje utvrđivanje četiriju uvjeta koje treba ispuniti zahtjev koji je podnio poduzetnik kako bi ostvario pravo na djelomično oslobađanje.
54. Prvi je uvjet vremenske prirode: poduzetnik treba biti prvi koji Komisiji dostavi dokaze koji omogućuju odobravanje djelomičnog oslobađanja. Isti uvjet predviđa se točkom 8. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. u pogledu potpunog oslobađanja od kazne. Postojanje uvjeta vremenske prirode ima temeljnu važnost za učinkovitost programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni, s obzirom na to da predstavlja poticaj za poduzetnike da surađuju s tijelima nadležnim za tržišno natjecanje i da to učine što je prije moguće. Kada taj uvjet ne bi postojao, poduzetnici bi dali prednost strategiji čekanja, osobito s obzirom na negativne posljedice kojima bi se mogli izložiti prijavljivanjem zabranjenog sporazuma, u nadi da će i ostali sudionici u zabranjenom sporazumu također odlučiti da neće surađivati. Suprotno tomu, takva strategija je nepovoljna u slučajevima u kojima svaki poduzetnik zna da može imati pravo na oslobađanje samo ako prijavi kartel prije ostalih sudionika(21). Osim toga, propisivanje uvjeta vremenske prirode može potaknuti određenu razinu međusobnog nepovjerenja među sudionicima kartela koja može doprinijeti ranijem prestanku kartela ili njegovom prijavljivanju. Navedeno se odnosi i na odobravanje potpunog oslobađanja od kazni kao i na, iako uz određene razlike, slučaj suradnje koja omogućuje samo djelomično oslobađanje ili smanjenje novčane kazne. Navedeni uvjet podrazumijeva da samo jedan poduzetnik, koji je kronološkim redoslijedom prvi dostavio dokaze u skladu s točkom 26. stavkom 3. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni, može ostvariti pravo na djelomično oslobađanje na isti način na koji, kao što je to Komisija pravilno naglasila, samo jedan poduzetnik može ostvariti pravo na potpuno oslobađanje.
55. Drugi uvjet koji se predviđa točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. odnosi se na vrijednost dokaza koje je dostavio poduzetnik koji podnosi zahtjev za djelomično oslobađanje: treba biti riječ o „samostalnim dokazima”. Iz točke 25. te obavijesti proizlazi da se „samostalnim” smatraju dokazi koje u slučaju osporavanja nije potrebno dodatno potkrijepiti. Drugim riječima, kako bi ostvario pravo na djelomično oslobađanje, poduzetnik treba dostaviti dokaze koji sami po sebi Komisiji omogućuju da u dovoljnoj mjeri dokaže činjenice koje navodi poduzetnik(22).
56. Na temelju trećeg uvjeta, poduzetnik koji zahtijeva da mu se odobri djelomično oslobađanje treba Komisiji dostaviti dokaze koji se odnose na „dodatne činjenice”. Kao što to jasnije proizlazi iz drugih jezičnih verzija, primjerice iz francuske („éléments de fait supplémentaires”), engleske („additional facts”) ili španjolske („hechos adicionales”), taj se izraz odnosi na dodatne, dopunske činjenice koje se upotrebljavaju kako bi se njima upotpunile ili nadopunile činjenice koje su Komisiji već bile poznate(23). Valja naglasiti da na temelju tog uvjeta treba „nadopuniti” činjeničnu osnovu na kojoj se temelji Komisijina ocjena povrede, a ne dokaznu osnovu(24).
57. Četvrti uvjet povezan je s prikladnosti činjenica na koje se odnose dokazi koje je dostavio poduzetnik, da povećaju ozbiljnost ili trajanje povrede. Zahtijeva se da provedena suradnja dopunjuje postojeću činjeničnu osnovu na način da se Komisiji omogući da dođe do novih zaključaka(25) o povredi u odnosu na zaključke do kojih je do tog trenutka došla na temelju informacija koje su dostavili drugi poduzetnici ili u okviru svoje istražne aktivnosti.
58. Prethodno navedeni uvjeti su kumulativni.
59. Ako se nakon teksta točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni razmotri njezin položaj u sustavu, element koji se odmah ističe jest uključivanje sustava djelomičnog oslobađanja u točku kojom se u smislu smanjenja novčane kazne utvrđuju posljedice suradnje uređene točkom 24. te obavijesti. Međutim, iz razloga koje ću navesti, ne smatram da bi taj sustavni podatak trebao imati odlučujući utjecaj na tumačenje pravilâ u području djelomičnog oslobađanja, konkretno, time da suradnja koja dovodi do te vrste oslobađanja postane dijelom suradnje predviđene točkom 24. te obavijesti.
60. Naime, točka 26. treći stavak Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. slijedi logiku koja se razlikuje od logike točke 24. te obavijesti, ne samo zbog prethodno navedenih uvjeta za priznavanje prava(26), nego i zbog načina na koji se nagrađuje poduzetnikova suradnja. Iako u skladu s točkom 26. prvim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. primjena točke 24. te obavijesti dovodi do smanjenja novčane kazne primjenom postotaka sniženja o kojima se odlučuje na temelju stvarnog doprinosa svakog poduzetnika u smislu kvalitete i vremena sudjelovanja, točka 26. treći stavak navedene obavijesti predviđa da Komisija prilikom određivanja kazne koja će biti propisana za poduzetnika ne uzima u obzir činjenice na kojima se temelji zahtjev za djelomično oslobađanje i stoga, u biti, dio nezakonitog ponašanja dotičnog poduzetnika. U tom smislu, pravo na djelomično oslobađanje prividno izgleda kao potpuno oslobađanje od kazni koje se priznaje poduzetniku koji pruži „odlučujući doprinos pokretanju istrage ili utvrđivanju povrede”(27).
61. Razlika u kriterijima kojima se uvjetuje primjena djelomičnog oslobađanja u odnosu na smanjenja novčane kazne predviđena točkom 24. u vezi s točkom 26. prvim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. te različit način nagrađivanja koji se predviđa odražavaju kvalitativnu razliku suradnje koju pruža poduzetnik. Kako bi poduzetnik mogao ostvariti pravo na djelomično oslobađanje od kazne, nije dovoljno da podnese „dokaze sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje Komisija posjeduje” i kojima se „[jača] sposobnost Komisije da dokaže postojanje navodnog kartela”(28), čak i ako su ti dokazi samostalni u smislu točke 25. posljednje rečenice navedene obavijesti, nego je potreban određeni quid pluris. Odnosno, potrebno je da dokazi koje je poduzetnik dostavio Komisiji otkrivaju drukčiju vrijednost povrede u smislu trajanja ili ozbiljnosti.
62. Ako to nije slučaj, situacija uređena točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. ne bi se razlikovala od situacije predviđene u točkama 24. i 25. te obavijesti, koja se već odnosi na slučaj u kojem poduzetnik dostavlja „samostalne dokaze”, osim na temelju prirode činjenica na koje se ti dokazi odnose. Međutim, takvom izjednačavanju osim prethodno navedenog protivi se i nepostojanje bilo kakvog izričitog upućivanja u točki 26. trećem stavku na dokaze kojima Komisija raspolaže u trenutku podnošenja zahtjeva za djelomično oslobađanje, suprotno onomu što je slučaj za točku 24. u kojoj se izričito navodi da poduzetnici moraju dostaviti dokaze sa znatnom dodanom vrijednošću „u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje”.
63. Naposljetku, što se tiče ciljeva točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006., oni se sastoje, s jedne strane, od toga da se Komisiji omogući nagrađivanje poduzetnika koji dostavi nove dokaze kojima se može otkriti dulje trajanje ili veća ozbiljnost kartela čije je postojanje Komisiji već bilo poznato i s obzirom na koji je već odobrila potpuno oslobađanje od kazne drugom poduzetniku koji u njemu sudjeluje i, s druge strane, od toga da se poduzetniku koji više ne može imati pravo na oslobađanje, u slučaju u kojem surađuje dostavom novih dokaza u istrazi, osigura da njegov doprinos ne dovede do povećanja kazne koja bi mu se odredila u slučaju da nije otkrio te dokaze(29). Poduzetnik koji se ograničio na to da poboljša saznanja koje je Komisija već imala o određenom razdoblju ili određenom aspektu povrede s obzirom na te ciljeve nema pravo na djelomično oslobađanje, unatoč relevantnosti i korisnosti dokumenata koje je dostavio kako bi se potkrijepio dokazni okvir kojim Komisija raspolaže u pogledu dokaza o prirodi, opsegu ili mehanizmima kartela koji su joj već poznati(30).
64. S obzirom na prethodna razmatranja smatram da na temelju doslovnog, sustavnog i teleološkog tumačenja točke 26. trećeg stavka Obavijesti iz 2006. tu odredbu treba tumačiti na način da, kako bi se poduzetniku priznalo pravo na djelomično oslobađanje, nije dovoljno da taj poduzetnik dostavi samostalne dokaze koji Komisiji omogućuju da utvrdi činjenice koje povećavaju ozbiljnost ili trajanje povrede, nego je osim toga potrebno da u trenutku podnošenja zahtjeva te činjenice nisu bile poznate Komisiji u smislu koji će se pojasniti u nastavku.
65. Prema mojem mišljenju, tom zaključku ne proturječi okolnost da se u točki 26. trećem stavku Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. nisu preuzeli izričitiji izrazi koji se upotrebljavaju u točki 23. trećem stavku Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2002.
66. Nije sporno da izraz „činjenice koje nisu bile poznate Komisiji” nije dvosmislen u pogledu potrebe da se zahtjevom za djelomično oslobađanje Komisiji dostave „nove informacije”(31). Međutim, smatram da ne bi bio točan zaključak da je namjera Komisije bila ukloniti tu potrebu iz uvjeta za priznavanje prava na djelomično oslobađanje samo na temelju činjenice da taj izraz nije preuzet u Obavijesti iz 2006.
67. S jedne strane, kao što je prethodno navedeno, tekst točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006., iako je manje izričit u dijelovima u kojima se upotrebljava izraz „dodatne činjenice”, ipak se može tumačiti na način da zahtjev za djelomično oslobađanje Komisiji treba pružiti dodatne činjenice koje joj nisu bile poznate.
68. S druge strane, iz Komisijinih izjava koje se odnose na donošenje Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. proizlazi da se kriterij za odobrenje djelomičnog oslobađanja nije izmijenio nego samo pojasnio i to, konkretno, u pogledu dokazne snage koju trebaju imati dokazi koje dostavljaju poduzetnici(32).
69. Prema tome, suprotno onomu što tvrde žalitelji, nije moguće odrediti odlučujuću vrijednost usporedbi različitih tekstova točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. i točke 23. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2002.
70. Stoga na temelju svih prethodnih razmatranja smatram da je Opći sud točno tumačio točku 26. treći stavak Obavijesti iz 2006., kad je smatrao da je jedan od uvjeta za primjenu te točke taj da se dokazi koje je dostavio poduzetnik odnose na činjenice koje nisu bile poznate Komisiji.
71. Međutim, valja pojasniti da za isključenje prava na djelomično oslobađanje nije dovoljna okolnost da Komisija na temelju običnih nagađanja može pretpostaviti činjenice na koje se odnose informacije koje je poduzetnik dostavio, nego je potrebno da Komisija već raspolaže dokazima, čak i ako su samo indikativni, na temelju kojih može zaključiti da su te činjenice nastale iako ih još ne može dokazati u dovoljnoj mjeri. Naime, dokazi koje je dostavio poduzetnik u tim slučajevima ne „predstavljaju” novi dokaz, nego se ograničavaju na jačanje Komisijine sposobnosti da dokaže činjenice na koje se odnose ti dokazi i stoga omogućuju samo smanjenje novčane kazne(33).
72. Zaključno, kako bi ostvario pravo na djelomično oslobađanje, poduzetnik treba biti prvi koji Komisiju obavijesti o činjenicama koje mogu povećati trajanje ili ozbiljnost povrede i dostavi dokaze koji toj instituciji omogućuju da ih utvrdi. Ako su Komisiji već bile poznate te činjenice na način kako se to pojašnjava u prethodnoj točki ili ako dostavljeni dokazi ne dosežu taj dokazni standard, poduzetnik može eventualno imati pravo na smanjenje novčane kazne u skladu s točkom 26. prvim stavkom Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006.
73. Stoga smatram da treba odbiti Recylexov argument prema kojem za primjenu točke 26. trećeg stavka Obavijesti iz 2006. nije potrebno da činjenice na koje se odnosi zahtjev za djelomično oslobađanje nisu poznate Komisiji(34). Iz toga slijedi da, suprotno onomu što navodi Recylex u okviru svojeg drugog žalbenog razloga i kao što je, s druge strane, Opći sud pravilno pojasnio u točki 88. pobijane presude, usporedba dokazne snage dokaza koje je taj poduzetnik dostavio u prilog svojem zahtjevu za djelomično oslobađanje od kazni i dokaza koje Komisija već posjeduje na dan podnošenja tog zahtjeva u svakom slučaju nije relevantna u slučaju u kojem se ti dokazi odnose na činjenice koje su već poznate Komisiji na način kako je to prethodno pojašnjeno. Naime, u tom se pogledu u svakom slučaju isključuje primjena točke 26. stavka 3. Obavijesti iz 2006.
74. Osim toga, čak i da se prihvati, ističem da je prema mojem mišljenju tumačenje te odredbe koje je iznio Recylex pogrešno. Recylex u biti tvrdi da poduzetnik ostvaruje pravo na djelomično oslobađanje svaki put kad u trenutku podnošenja zahtjeva Komisija još ne može u dovoljnoj mjeri dokazati činjenice na koje se odnose dokazi podneseni u prilog tom zahtjevu. Međutim, takvo tumačenje, koje u biti odbijanje odobravanja djelomičnog oslobađanja uvjetuje time da Komisija već posjeduje samostalne dokaze u odnosu na te činjenice, osim što nema nikakvo uporište u tekstu točke 26. trećeg stavka Obavijesti iz 2006., nije niti navedeno među uvjetima na temelju kojih se primjenjuje točka 24. Naime, potonjom se točkom zahtijeva da dokazi koje je dostavio poduzetnik za Komisiju imaju značajnu dodanu vrijednost koja može ojačati njezinu sposobnost da dokaže postojanje navodnog kartela, ali se ne nalaže automatsko prihvaćanje zahtjeva za smanjenje novčane kazne u svim slučajevima u kojima Komisija još ne može dokazati činjenice na koje se odnose navedeni dokazi. Iako je očito da se zahtjev za smanjenje novčane kazne može odbiti u slučaju u kojem Komisija već raspolaže dostatnim dokazima, u svim drugim slučajevima prikladnost dokaza koje je dostavio poduzetnik za smanjenje novčane kazne ovisi o ocjeni njihove vrijednosti koju treba provesti u svakom slučaju zasebno.
d) Zaključak o prvom dijelu prvog žalbenog razloga i o drugom žalbenom razlogu
75. Na temelju svih prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da odbije prvi dio prvog žalbenog razloga.
76. U okviru svojeg drugog žalbenog razloga Recylex prigovara Općem sudu, s jedne strane, da je pogrešno tumačio pravni kriterij na kojem se temelji primjena točke 26. trećeg stavka Obavijesti iz 2006. i, s druge strane, da primjenom drukčijeg kriterija koji je Recylex smatrao relevantnim nije ispitao jesu li dokazi koji su Komisiji bili na raspolaganju prije nego što je Recylex podnio zahtjev za oslobađanje odnosno smanjenje kazne omogućili toj instituciji da u dovoljnoj mjeri dokaže postojanje povrede koja se odnosila na Francusku. S obzirom na prethodna razmatranja, oba prigovora i, slijedom toga, drugi žalbeni razlog u cijelosti, treba odbiti.
2. Drugi i treći dio prvog žalbenog razloga: iskrivljavanje dokaza i povreda pravila o teretu dokazivanja
a) Pobijana presuda
77. U točkama 91. do 96. pobijane presude, na koje se odnose drugi i treći dio prvog žalbenog razloga, Opći sud utvrdio je da se već iz rukom pisanih bilješki koje je sastavio Campineov zaposlenik i koje su se pribavile prilikom pretrage provedene u prostorijama tog poduzetnika između 26. i 28. rujna 2012. te koje se tumače s obzirom na opće informacije o zabranjenom sporazumu koje je JCI dostavio u svojem zahtjevu za oslobađanje odnosno smanjenje kazne, moglo zaključiti postojanje višestranog protutržišnog sastanka koji se održao oko 23. rujna 2009. Iako se u tim bilješkama izričito ne navodi mjesto u kojem se taj sastanak održao i navodi se datum 24. rujna 2009., a ne 23. rujna 2009., Opći sud smatra da su te bilješke sadržavale različite informacije iz kojih se može zaključiti da je riječ o zapisniku sa sastanka na kojem se raspravljalo o kupovnoj cijeni otpadnih akumulatora, a ne, kao što to tvrdi Campine, o zapisniku pregovora o produljenju ugovora o preradi između društava JCI i Campine. U točki 94. pobijane presude Opći sud istaknuo je da za utvrđivanje datuma početka zabranjenog sporazuma nije bitno raspolagati informacijama o mjestu u kojem se održao prvi protutržišni sastanak. Na temelju tih dokaza, Opći sud smatrao je da je Komisiji „bila poznata” činjenica da se protutržišni sastanak održao 23. rujna 2009. prije nego što je primila informacije koje je Recylex dostavio u okviru svojeg zahtjeva za oslobađanje odnosno smanjenje kazne, koje su umjesto toga samo ojačale Komisijinu sposobnost da dokaže tu činjenicu (vidjeti točku 96. pobijane presude).
a) Argumenti stranaka
78. Drugim dijelom prvog žalbenog razloga Recylex prigovara Općem sudu da je očito iskrivio pisane bilješke društva Campine i informacije koje je dostavio JCI u dijelu u kojem je smatrao da su ti dokazi Komisiji omogućili da dokaže postojanje višestranog protutržišnog sastanka koji se održao 23. rujna 2009. i da taj datum utvrdi kao datum početka povrede. S jedne strane, Recylex tvrdi da informacije koje je JCI dostavio 28. lipnja 2012. ni na koji način ne upućuju na bilo kakav sastanak ili na protutržišnu komunikaciju koji su se odvijali u rujnu 2009. i da ni na koji način ne upućuju na to da je zabranjeni sporazum počeo u to vrijeme. S druge strane, Recylex ističe da su se rukom pisane bilješke društva Campine odnosile na datum koji nije 23. rujna 2009. (odnosno na 24. rujna 2009.), da se njima ne pružaju nikakvi podaci ni o sudionicima sastanka ni o njegovoj protutržišnoj prirodi i, na kraju, da je Campine tijekom cijelog upravnog postupka poricao da su se te bilješke odnosile na protutržišnu komunikaciju unatoč tomu što je u svojstvu podnositelja zahtjeva za oslobađanje odnosno smanjenje kazne taj poduzetnik bio obvezan lojalno surađivati s Komisijom.
79. U okviru trećeg dijela prvog žalbenog razloga Recylex navodi da je na Komisiji da dokaže postojanje činjeničnih elemenata od kojih se povreda sastoji. Campineove rukom pisane bilješke, čak i kad se tumače s obzirom na informacije koje je JCI dostavio 28. lipnja 2012., ne predstavljaju precizne i dosljedne dokaze o postojanju povrede koja se počinila organizacijom protutržišnog sastanka 23. rujna 2009. u Windhagenu. Opći sud povrijedio je pravila o teretu dokazivanja kad je zaključio da su te bilješke omogućile Komisiji da dokaže postojanje tog sastanka.
80. Prema Komisijinu mišljenju, argumenti koje je Recylex iznio u okviru navedenih prigovora nedopušteni su, s obzirom na to da se njima u biti od Suda traži da ponovno ispita dokaze. Komisija također osporava meritum tih argumenata.
b) Ocjena
81. Prema mojem mišljenju, oba prigovora koja je istaknuo Recylex temelje se na pogrešnom tumačenju pobijane presude. Suprotno onomu što tvrdi Recylex, Opći sud u točkama 93. do 97. pobijane presude uopće nije utvrdio da su dokazi koje je Komisija posjedovala prije nego što je Recylex podnio zahtjev za oslobađanje odnosno smanjenje kazne, to jest Campineove rukom pisane bilješke i informacije koje je JCI dostavio 28. lipnja 2012., bili dovoljni kako bi se dokazala činjenice da se protutržišni sastanak između sudionika zabranjenog sporazuma održao 23. rujna 2009. u Windhagenu(35).
82. Suprotno tomu, kao što sam već naveo u točki 49. ovog mišljenja, Opći sud samo je utvrdio da su navedeni dokumenti, razmatrani zajedno, omogućili Komisiji da sazna za činjenicu da se protutržišni sastanak održao 23. rujna 2009. To jasno proizlazi i iz razmatranja Općeg suda u točkama 85. do 89. pobijane presude u pogledu tumačenja točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006., čiju primjenu predstavljaju točke 91. do 97. te presude(36) kao i, konkretno, iz točaka 96. i 97. navedene presude.
83. U prvoj od tih točaka Opći sud je, nakon što je analizirao rukom pisane bilješke društva Campine s obzirom na dokumente koje je dostavio JCI, zaključio da je „Komisiji već bila poznata činjenica da se protutržišni sastanak održao 23. rujna 2009., čak i prije nego što je dobila informacije od Recylexa”(37). Točno je da u istoj točki Opći sud u nastavku pojašnjava da su informacije koje je dostavio Recylex „mogle […] ojačati Komisijinu sposobnost da dokaže tu činjenicu”. Međutim, ne smatram da se iz te rečenice, koja se konkretno tumači s obzirom na sve razloge kojima je obuhvaćena, može zaključiti da je Opći sud namjeravao utvrditi da su te bilješke i dokumenti sami po sebi bili dostatni kako bi se u dovoljnoj mjeri dokazalo održavanje navedenog sastanka.
84. U točki 97. pobijane presude Opći sud utvrdio je da su argumenti koje je Recylex istaknuo na temelju usporedbe dokazne snage dokumenata koje je dostavio i dokumenata koje je Komisija već posjedovala, bespredmetni. U skladu s tumačenjem točke 26. trećeg stavka Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. primijenjenim u točkama 85. do 89. pobijane presude, Opći sud nije smatrao da je potrebno provesti takvu usporedbu. Stoga taj sud nije mogao zaključiti, kao što pogrešno smatra Recylex, da su dokazi koje je Komisija posjedovala sami po sebi bili dovoljni za dokazivanje datuma početka povrede, neovisno o informacijama koje je dostavio Recylex u okviru svojeg zahtjeva za oslobađanje odnosno smanjenje kazne.
c) Zaključci o drugom i trećem dijelu prvog žalbenog razloga i o tom žalbenom razlogu u cijelosti
85. S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da drugi i treći dio prvog žalbenog razloga društva Recylex također treba odbiti, a da nije potrebno ispitati je li, kao što to tvrdi Recylex, Opći sud iskrivio ispitane dokaze. U tom pogledu ističem da Recylex u okviru drugog dijela prvog žalbenog razloga nije osporavao da su ti dokazi omogućili Komisiji da sazna za održavanje protutržišnog sastanka između sudionika zabranjenog sporazuma 23. rujna 2009., kao što je to utvrdio Opći sud, nego samo da je Komisija već mogla u dovoljnoj mjeri dokazati tu činjenicu prije nego što je dobila informacije koje je dostavio Recylex.
86. S obzirom na sva prethodna razmatranja prvi žalbeni razlog, prema mojem mišljenju, treba odbiti u cijelosti.
C. Treći žalbeni razlog: pogreška prilikom primjene točke 26. prvog stavka Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006.
1. Pobijana presuda
87. Treći žalbeni razlog odnosi se na točke 136. do 154. pobijane presude u kojima je Opći sud odbio Recylexov četvrti tužbeni razlog. Recylex je u okviru tog tužbenog razloga tvrdio da Eco‑Bat, kojeg je Komisija smatrala prvim poduzetnikom koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost, nije ispunio svoju obvezu suradnje s Komisijom jer je dostavio nepotpune i zavaravajuće informacije o područjima obuhvaćenim povredom te da ga je stoga trebalo izuzeti iz prava predviđenog točkom 26. prvim stavkom Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. Recylex je istaknuo da bi, nakon izuzeća Eco‑Bata, on trebao zamijeniti potonjeg poduzetnika i dobiti maksimalno smanjenje novčane kazne od 50 % u skladu s točkom 26. prvim stavkom prvom alinejom Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006.
88. Opći sud niječno je odgovorio na pitanje može li, u slučaju kad su dva poduzetnika dostavila dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost, onaj koji ih je drugi dostavio zauzeti mjesto prvoga ako se pokaže da suradnja potonjeg nije u skladu sa zahtjevima iz točke 12. Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006.(38), a da nije ispitao Recylexove argumente koji se odnose na suradnju Eco‑Bata. Na temelju uskog tumačenja pravila o oslobađanju odnosno smanjenju kazni, Opći sud je u točkama 147. do 150. pobijane presude utvrdio da iz teksta te obavijesti, a još manje iz njezine logike, ne proizlazi da povreda obveze suradnje utječe na kronološki redoslijed zaprimanja zahtjevâ za primjenu pokajničkog programa.
89. Slijedom toga, Opći sud smatrao je da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku time što Recylexu nije odobrila smanjenje novčane kazne unutar raspona od 30 do 50 %.
2. Argumenti stranaka
90. Recylex tvrdi da je Opći sud pogrešno primijenio Obavijest o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. i počinio pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da, čak i ako suradnja Eco‑Bata nije bila u skladu s uvjetima iz točke 12. te obavijesti, Recylex nije mogao zauzeti njegovo mjesto na ljestvici smanjenja novčane kazne iz točke 26. prvog stavka navedene obavijesti. Prema Recylexovu mišljenju, iz izričitog teksta, strukture i ciljeva Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. proizlazi da poduzetnika čija suradnja ne ispunjava uvjete iz točke 12. te obavijesti ne treba uzeti u obzir u svrhu razvrstavanja predviđenog točkom 26. prvim stavkom te obavijesti i da se ne postavlja pitanje koje je njegovo mjesto u okviru tog razvrstavanja. Suprotno onomu što tvrdi Opći sud, takav pristup uopće ne može oslabiti poticanje poduzetnika da surađuju s Komisijom u najkraćem mogućem roku, nego ih može još više potaknuti na učinkovitu, cjelovitu i brzu suradnju.
91. Komisija smatra da treći žalbeni razlog nije osnovan. Čak i u slučaju da je Eco‑Bat povrijedio svoju obvezu suradnje, to bi dovelo samo do toga da ga se izuzme iz prava na djelomično smanjenje njegove kazne, a da se ne pruži nikakva prednost Recylexu, koji ne bi mogao zauzeti mjesto Eco‑Bata jer ni u kojem slučaju ne ispunjava uvjet da je „prvi” poduzetnik koji je dostavio dokaze sa znatnom dodanom vrijednošću. Komisija smatra da tumačenje koje je predložio Recylex nije u skladu s ciljem Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. jer ne samo da se tim tumačenjem ne povećava poticanje članova protutržišnog zabranjenog sporazuma da u najkraćem mogućem roku surađuju s Komisijom, nego čak može dovesti do hipotetske situacije u kojoj dva poduzetnika imaju pravo na smanjenje novčane kazne unutar istog raspona.
3. Ocjena
92. Kako bi ostvario pravo na smanjenje novčane kazne u skladu s točkom 24. Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006., poduzetnik mora dostaviti Komisiji dokaze o navodnoj povredi sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje ta institucija već posjeduje.
93. Osim toga, posljednjom rečenicom te točke predviđa se da poduzetnik treba ispuniti kumulativne uvjete iz točke 12. podtočaka (a), (b) i (c). te obavijesti. Taj poduzetnik „surađuje istinski, u potpunosti, kontinuirano i brzo od trenutka kada je predao svoj zahtjev u upravni postupak Komisije” (točka 12. podtočka (a)), treba „prekinuti svoju upletenost u navodni kartel odmah nakon podnošenja svojeg zahtjeva (točka 12. podtočka (b)) i pri odlučivanju o podnošenju zahtjeva za oslobađanje odnosno smanjenje kazne, ne smije „uništiti, krivotvoriti ili prikrivati dokaze o navodnom kartelu, niti otkriti činjenice i sadržaj svojeg zahtjeva koji namjerava podnijeti” (točka 12. podtočka (c)). U skladu s točkom 30. drugim stavkom Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006., ako Komisija utvrdi da poduzetnik nije ispunio uvjete iz točke 12. te obavijesti, on „neće imati pravo ni na kakav povlašteni tretman”.
94. Stoga točka 24. Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. utvrđuje, s jedne strane, materijalni uvjet za pristup pravu na smanjenje novčane kazne, odnosno dostavu dokaza Komisiji koji imaju određenu dokaznu snagu i, s druge strane, zahtijeva ispunjavanje određenih uvjeta koji se mogu opisati kao uvjeti o zaslugama i koji se odnose na poduzetnikovo ponašanje prije i poslije podnošenja zahtjeva za smanjenje novčane kazne. U slučaju da ne ispunjava prvi uvjet, poduzetnik nema pravo na smanjenje novčane kazne u skladu s točkom 29. navedene obavijesti, dok u slučaju u kojem ne ispunjava druge uvjete, poduzetnik, iako ima pravo na smanjenje, nema pravo ni na kakav povlašteni tretman na temelju točke 30. drugog stavka.
95. Točkom 26. Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006. utvrđuju se kriteriji za određivanje iznosa smanjenja novčane kazne koje se odobrava poduzetniku koji ostvari pravo na takvo smanjenje i koji ispunjava uvjete o zaslugama iz navedene točke 12.
96. U tom pogledu važno je istaknuti da se u sustavu te obavijesti kao prvo na vremenskoj osnovi definira raspon smanjenja novčane kazne na koji pojedinačni poduzetnik može imati pravo i, tek se nakon toga unutar tog raspona određuje konkretno smanjenje novčane kazne na temelju dodane vrijednosti dostavljenih dokaza(39).
97. Taj pristup dovodi do jačanja uvjeta vremenske prirode kao čimbenika koji potiče na suradnju, čiju sam važnost za učinkovitost programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni već prethodno razmotrio(40). Poduzetnici znaju da mogu ostvariti pravo na maksimalno smanjenje samo ako surađuju prije drugih i to neovisno o stvarnoj dodanoj vrijednosti dostavljenih dokaza, koja se ocjenjuje tek naknadno kako bi se odredio iznos smanjenja u granicama dodijeljenog raspona.
98. Iz toga proizlazi da vremenska dimenzija suradnje i stoga kronološki redoslijed podnošenja zahtjeva za smanjenje novčane kazne imaju prevladavajuću vrijednost u sustavu Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006.(41).
99. Stoga, kad bi se prihvatila Recylexova argumentacija, to ne bi značilo samo zanemarivanje teksta članka 26. prvog stavka Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006., kojim se samo s obzirom na kronološki redoslijed podnošenja zahtjeva utvrđuju rasponi smanjenja novčane kazne, nego bi također bilo protivno samoj strukturi te obavijesti.
100. Kao što to pravilno tvrdi Komisija, čak i u slučaju da Eco‑Bat nije ispunio prethodno navedene uvjete o zaslugama te je time izgubio pravo na povlašteni tretman, Recylex ni u kojem slučaju ne bi mogao ostvariti pravo na raspon smanjenja predviđen u prvoj alineji te točke samo zato što nije bio prvi poduzetnik koji je dostavio dokaze sa znatnom dodanom vrijednošću i koji stoga ne ispunjava uvjete predviđene točkom 26. prvim stavkom prvom alinejom Obavijesti o oslobađanju odnosno smanjenju kazni iz 2006.
101. Gubitak prava na smanjenje novčane kazne zbog neispunjavanja uvjeta navedenih u točki 12. Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni iz 2006. nije istovjetan zaključku o neispunjavanju materijalnog uvjeta iz točke 24. te obavijesti i stoga ne može ići u korist drugim sudionicima Komisijinog programa oslobađanja od kazne odnosno njezina smanjenja koji su kasnije podnijeli zahtjev, dovođenjem u pitanje kronološkog redoslijeda podnošenja zahtjeva na kojem se temelji određivanje raspona smanjenja u skladu s točkom 26. prvim stavkom te obavijesti(42).
102. Stoga na temelju prethodnih razmatranja smatram da i treći žalbeni razlog društva Recylex treba odbiti kao neosnovan.
VI. Međuzaključak
103. S obzirom na sva prethodna razmatranja, smatram da sve žalbene razloge koje je iznio Recylex, i žalbu u cijelosti, treba odbiti.
VII. Troškovi
104. Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 137. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
105. Budući da predlažem Sudu da odbije žalbu i da je Komisija postavila takav zahtjev, prema mojem mišljenju, žaliteljima treba naložiti snošenje troškova.
VIII. Zaključak
106. Na temelju svih prethodnih razmatranja predlažem Sudu da:
– odbije žalbu;
– žaliteljima naloži snošenje troškova.