PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
3. lipnja 2021.(*)
„Žalba – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište recikliranih automobilskih akumulatora – Obavijest o suradnji iz 2006. – Točka 26. – Djelomično oslobađanje od kazni – Dodatne činjenice koje povećavaju ozbiljnost ili trajanje povrede – Činjenice koje su bile poznate Europskoj komisiji – Smanjenje iznosa novčane kazne – Razvrstavanje radi smanjenja kazne – Kronološki redoslijed”
U predmetu C‑563/19 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 23. srpnja 2019.,
Recylex SA, sa sjedištem u Parizu (Francuska),
Fonderie et Manufacture de Métaux SA, sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija),
Harz‑Metall GmbH, sa sjedištem u Goslaru (Njemačka),
koje zastupaju M. Wellinger, avocat, te S. Reinart i K. Bongs, Rechtsanwältinnen,
žalitelji,
a druga stranka postupka je:
Europska komisija, koji zastupaju J. Szczodrowski, I. Rogalski i F. van Schaik, u svojstvu agenata,
tuženik u prvostupanjskom postupku,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Arabadjiev, predsjednik vijeća, R. Silva de Lapuerta, potpredsjednica Suda, u svojstvu sutkinje drugog vijeća, A. Kumin, T. von Danwitz (izvjestitelj) i P. G. Xuereb, suci,
nezavisni odvjetnik: G. Pitruzzella,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 3. rujna 2020.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom društva Recylex SA, Fonderie et Manufacture de Métaux SA i Harz‑Metall GmbH zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 23. svibnja 2019., Recylex i dr./Komisija (T‑222/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2019:356), kojom je on odbio njihovu tužbu za smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena Odlukom Komisije C(2017) 900 final od 8. veljače 2017. u vezi s postupkom na temelju članka 101. UFEU‑a (predmet AT.40018 – Recikliranje automobilskih akumulatora) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).
Pravni okvir
Uredba (EZ) br. 1/2003
2 Članak 23. stavak 2. prvi podstavak točka (a) i stavak 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) propisuju:
„2. Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:
(a) krše odredbe članka [101.] ili članka [102. UFEU‑a] […]
[…]
3. Pri određivanju iznosa novčane kazne uzet će se u obzir težina i trajanje povrede.”
Obavijest o suradnji iz 2002.
3 Točka 23. podtočka (b) zadnji podstavak Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002., C 45, str. 3., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.) predviđala je:
„Nadalje, ako poduzetnik dostavi dokaze o činjenicama koje prethodno nisu bile poznate Komisiji, a koje imaju izravan utjecaj na težinu ili trajanje navodnog zabranjenog sporazuma, Komisija te činjenice neće uzeti u obzir prilikom određivanja novčane kazne koju treba izreći poduzetniku koji ih je podnio.” [neslužbeni prijevod]
Obavijest o suradnji iz 2006.
4 Točke 8., 10. i 11. te točka 12. podtočka (a) Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2006., C 298, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.; u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2006.), koje se nalaze u glavi II. te obavijesti, naslovljenoj „Oslobađanje od kazni”, određuju:
„(8) Komisija priznaje oslobađanje od svake kazne, koja bi u suprotnome bila određena za poduzetnika koji je razotkrio svoje sudjelovanje u navodnom kartelu koji utječe na Zajednicu, ako je to prvi poduzetnik koji dostavlja podatke i dokaze, koji, prema mišljenju Komisije, omogućuju:
(a) obavljanje ciljanog nadzora vezano uz navodni kartel; ili
(b) utvrđivanje povrede članka [101. UFEU‑a], vezano uz navodni kartel.
[…]
(10) Oslobađanje od kazni u skladu s točkom 8. (a) ne dodjeljuje se ako u vrijeme podnošenja zahtjeva Komisija ima već dovoljno dokaza za donošenje odluke o nadzoru vezanom uz navodni kartel ili ako je već obavila takav nadzor.
(11) Oslobađanje od kazni u skladu s točkom 8. (b) dodjeljuje se samo pod kumulativnim uvjetima da Komisija u vrijeme podnošenja zahtjeva nema dovoljno dokaza za utvrđivanje povrede članka [101. UFEU‑a] s obzirom na navodni kartel te da niti jednom poduzetniku nije bilo dodijeljeno uvjetno oslobađanje od kazni, prema točki 8. (a), vezano uz navodni kartel. Kako bi ispunio uvjete, poduzetnik mora biti prvi podnositelj pravovremenih, inkriminirajućih dokaza o navodnom kartelu, kao i svoje izjave s podacima iz točke 9. (a), koje omogućuju Komisiji da utvrdi povredu članka [101. UFEU‑a].
(12) Osim uvjeta iz točke 8. (a), točki 9. i 10. ili točke 8. (b) i točke 11., svi sljedeći uvjeti moraju biti ispunjeni u svakom slučaju, kako bi se priznalo oslobađanje od kazne:
(a) Poduzetnik surađuje istinski […], u potpunosti, kontinuirano i brzo od trenutka kada je predao svoj zahtjev [i tijekom cijelog trajanja postupka] Komisije; […]”
5 U skladu s točkama 23. do 26. Obavijesti o suradnji iz 2006., koje se nalaze u njezinoj glavi III., naslovljenoj „Smanjenje kazne”:
„(23) Poduzetnici koji otkrivaju svoje sudjelovanje u navodnom kartelu koji utječe na [Uniju], a ne ispunjavaju uvjete prema odjeljku II., mogu ostvariti pogodnost smanjenja kazne koja bi u protivnome bila izrečena.
(24) Kako bi ispunio uvjete, poduzetnik mora dostaviti Komisiji dokaze o navodnoj povredi, sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje, te mora ispuniti kumulativne uvjete iz točke 12. (a) do (c).
(25) Pojam ‚dodane vrijednosti’ odnosi se na opseg u kojem dostavljeni dokazi jačaju, svojim karakterom i/ili svojom razinom iscrpnosti, sposobnost Komisije da dokaže postojanje navodnog kartela. U toj procjeni, Komisija općenito smatra da pismeni dokazi koji potječu iz vremena na koje se odnose činjenice imaju veću vrijednost od dokaza koji su naknadno utvrđeni. Općenito se smatra da inkriminirajući dokazi koji su izravno bitni za predmetne činjenice imaju veću vrijednost od onih koji imaju samo neizravan značaj. Slično tomu, na vrijednost tih dokaza također utječe stupanj potrebe za dopunom dokaza iz drugih izvora, kako bi se i protiv drugih poduzetnika uključenih u slučaj mogli upotrijebiti dostavljeni dokazi, tako da se samostalnim dokazima priznaje veća vrijednost u odnosu na dokaze, kao što su izjave, koje je u slučaju osporavanja potrebno dodatno potkrijepiti.
(26) Komisija u svakoj konačnoj odluci donesenoj na kraju upravnog postupka određuje stupanj smanjenja koji se odobrava poduzetniku, s obzirom na kaznu koja bi u protivnome bila propisana. Za:
– prvog poduzetnika koji dostavi dokaz koji predstavlja značajnu dodanu vrijednost: smanjenje od 30 % do 50 %,
– drugog poduzetnika koji dostavi dokaz koji predstavlja značajnu dodanu vrijednost: smanjenje od 20 % do 30 %,
– sljedeće poduzetnike koji dostave dokaze koji predstavljaju značajnu dodanu vrijednost: smanjenje do 20 %.
Kako bi se odredio stupanj smanjenja unutar svakog od ovih raspona, Komisija uzima u obzir vrijeme kada je dostavljen dokaz koji ispunjava uvjet iz točke 24., kao i opseg u kojem on predstavlja dodanu vrijednost.
Ako podnositelj zahtjeva za smanjenje kazne prvi preda samostalni dokaz u smislu točke 25., koji Komisija koristi da bi utvrdila dodatne činjenice koje povećavaju ozbiljnost ili trajanje povrede, Komisija ne uzima u obzir takve dodatne činjenice prilikom određivanja kazne koja će biti propisana za poduzetnika podnositelja dokaza.”
Okolnosti spora i sporna odluka
6 Recylex, Fonderie et Manufacture de Métaux i Harz‑Metall (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Recylex) društva su sa sjedištima, redom, u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj koja su aktivna u sektoru proizvodnje recikliranog olova i drugih proizvoda.
7 Nakon zahtjeva za oslobađanje od kazni koji su 22. lipnja 2012. na temelju Obavijesti o suradnji iz 2006. podnijela društva Johnson Controls Inc., Johnson Controls Tolling GmbH & Co. KG i Johnson Controls Recycling GmbH (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: JCI), otvorena je istraga u pogledu Recylexa, JCI‑ja i drugih dvaju poduzetnika, tj. društava Campine NV i Campine Recycling NV (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Campine), kao i društava Eco‑Bat Technologies Ltd, Berzelius Metall GmbH i Société de traitement chimique des métaux SAS (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Eco‑Bat), u pogledu zabranjenog sporazuma u sektoru kupnje otpadnih olovnih automobilskih akumulatora. Komisija je 13. rujna 2012. JCI‑ju odobrila uvjetno oslobađanje od kazne na temelju točke 18. navedene obavijesti.
8 Od 26. do 28. rujna 2012. Komisija je provela nenajavljene pretrage u prostorijama različitih predmetnih poduzetnika u Belgiji, Njemačkoj i Francuskoj.
9 Eco‑Bat i Recylex podnijeli su 27. rujna 2012. odnosno 23. listopada 2012. zahtjeve za oslobađanje od novčane kazne ili, podredno, zahtjeve za smanjenje iznosa novčane kazne u okviru kojih su podnijeli izjave društva i dokaze u pisanom obliku. Campine je 4. prosinca 2012. podnio zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne.
10 Komisija je 24. lipnja 2015. pokrenula upravni postupak protiv JCI‑ja, Recylexa, Eco‑Bata i Campinea te im je dostavila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u odnosu na njih. Dopisom od istog datuma Komisija je obavijestila Eco‑Bat i Recylex o svojem privremenom zaključku prema kojem dokazi koje su joj ta društva dostavila imaju znatnu dodanu vrijednost u smislu točaka 24. i 25. Obavijesti o suradnji iz 2006. i, prema tome, o svojoj namjeri da smanji iznos novčane kazne koji bi im bio izrečen. Komisija je također obavijestila Campine o svojoj namjeri da ne smanji iznos novčane kazne u odnosu na njega.
11 Spornom odlukom, donesenom 8. veljače 2017., Komisija je utvrdila da su Recylex, JCI, Campine i Eco‑Bat sudjelovali, protivno članku 101. UFEU‑a, u zabranjenom sporazumu koji čini jedinstvenu i trajnu povredu u sektoru kupnje otpadnih olovnih automobilskih akumulatora, počinjenu u razdoblju od 23. rujna 2009. do 26. rujna 2012. i sastavljenu od sporazuma i/ili usklađenih djelovanja čiji je cilj usklađivanje cijena.
12 Tom je odlukom Komisija Recylexu solidarno izrekla novčanu kaznu u iznosu od 26 739 000 eura za sudjelovanje u utvrđenoj povredi u razdoblju od 23. rujna 2009. do 26. rujna 2012., pri čemu je ta povreda obuhvaćala područja nekoliko država članica, među kojima i Francuske.
13 U tom kontekstu Komisija se izjasnila o primjeni Obavijesti o suradnji iz 2006. na poduzetnike koji su odgovorni za navedenu povredu.
14 Kao prvo, priznala je JCI‑ju pravo na oslobađanje od kazni na temelju točke 8. podtočke (a) te obavijesti, nakon što je utvrdila da je suradnja tog poduzetnika ispunila uvjete predviđene njezinom točkom 12.
15 Kao drugo, Komisija je smatrala da je Eco‑Bat bio prvi poduzetnik koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost te mu je odobrila maksimalno smanjenje iznosa novčane kazne, tj. 50 %, u skladu s točkom 26. prvim stavkom prvom alinejom Obavijesti o suradnji iz 2006.
16 Kao treće, Komisija je Recylexu odobrila smanjenje novčane kazne u visini od 30 %, u skladu s točkom 26. prvim stavkom drugom alinejom Obavijesti o suradnji iz 2006., smatrajući da je on bio drugi poduzetnik koji je dostavio dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost, a koji se konkretno odnose na podrijetlo zabranjenog sporazuma, različitu protutržišnu korespondenciju koju drugi poduzetnici nisu prijavili, višestrani sastanak u Windhagenu u rujnu 2009. (u daljnjem tekstu: sastanak u Windhagenu), koji je označio početak povrede, te različite telefonske razgovore i razmjenu poruka između Recylexa i njegovih konkurenata.
17 Komisija je odbila Recylexove argumente kojima se zahtijevalo veće smanjenje iznosa novčane kazne, između 30 i 50 %. Konkretno, iako je smatrala da je Recylex bio prvi koji je dostavio pojašnjenja u vezi sa sastankom u Windhagenu, Komisija je istaknula da su se tako podneseni elementi odnosili samo na organizacijska pitanja i da je tijekom pretrage provedene u prostorijama Campinea već prikupila „odlučujuće dokaze” u pogledu dnevnog reda i sadržaja tog sastanka. Komisija je također odbila Recylexov argument da je taj poduzetnik bio prvi koji je dostavio dokaze o teritorijalnom dosegu zabranjenog sporazuma, koji se protezao na Francusku. Komisija je u tom pogledu osobito istaknula da je već raspolagala informacijama o zemljopisnom opsegu zabranjenog sporazuma, uključujući na francuskom državnom području.
18 Naposljetku, kao četvrto, Komisija je odbila prihvatiti zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne koji je podnio Campine.
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
19 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. travnja 2017. Recylex je na temelju članka 263. UFEU‑a pokrenuo postupak radi smanjenja iznosa novčane kazne koja mu je izrečena spornom odlukom. U prilog toj tužbi istaknuto je šest tužbenih razloga. Prvi i drugi tužbeni razlog temeljili su se na pogrešci u primjeni trećeg stavka točke 26. Obavijesti o suradnji iz 2006. U tom pogledu Recylex je u biti istaknuo da je morao imati pravo na djelomično oslobođenje od novčane kazne predviđeno u tom stavku u pogledu dokaza podnesenih u vezi s činjenicom, s jedne strane, da je povreda započela na sastanku u Windhagenu (prvi tužbeni razlog) i, s druge strane, da je teritorijalni doseg povrede obuhvaćao Francusku (drugi tužbeni razlog). U okviru četvrtog tužbenog razloga Recylex je tvrdio da je Komisija, time što mu nije odobrila smanjenje iznosa novčane kazne od 50 %, počinila pogrešku prilikom primjene točke 26. prvog stavka te obavijesti. Ostala tri tužbena razloga istaknuta pred Općim sudom nisu relevantna za ispitivanje žalbe.
20 Pobijanom presudom Opći sud u cijelosti je odbio tužbu koja mu je podnesena.
Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
21 Svojom žalbom Recylex zahtijeva od Suda da:
– ukine pobijanu presudu u dijelu u kojem se potvrđuje novčana kazna koja mu je izrečena spornom odlukom i u dijelu u kojem mu se nalaže snošenje troškova;
– poništi spornu odluku u dijelu u kojem mu se izriče novčana kazna od 26 739 000 eura;
– smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena, ovisno o prihvaćenim žalbenim razlozima, i
– naloži Komisiji snošenje troškova, uključujući i one koji su nastali u postupku pred Općim sudom.
22 Komisija zahtijeva od Suda da odbije žalbu i naloži Recylexu snošenje troškova.
O žalbi
Prvi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
23 Prvim dijelom prvog žalbenog razloga, koji se odnosi na točke 79. do 99. pobijane presude i temelji na pogrešci koja se tiče prava, Recylex tvrdi da je rasuđivanje Općeg suda nedovoljno dosljedno i jasno u pogledu pravnih kriterija koji se primjenjuju na dodjelu djelomičnog oslobođenja na temelju točke 26. trećeg stavka Obavijesti o suradnji iz 2006.
24 Drugim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 100. do 108. pobijane presude, Recylex također tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja i primjene kriterija dodjele djelomičnog oslobođenja iz točke 26. trećeg stavka navedene obavijesti, smatrajući da on ne može zahtijevati takvo oslobađanje jer je Komisija već znala za činjenične elemente na koje su se odnosile informacije koje je pružio taj poduzetnik, tj., s jedne strane, za postojanje sastanka u Windhagenu i, s druge strane, za teritorijalni doseg zabranjenog sporazuma, koji je obuhvaćao Francusku. Recylex smatra da je imao pravo dobiti to oslobođenje od kazne jer Komisija nije mogla dovoljno pravno dokazati te činjenične elemente dokazima kojima je već raspolagala. Recylex smatra da pitanje jesu li navedeni činjenični elementi Komisiji prethodno bili poznati nije relevantno.
25 U prilog toj argumentaciji Recylex navodi da se tekst točke 26. trećeg stavka Obavijesti o suradnji iz 2006. razlikuje od odgovarajuće odredbe Obavijesti o suradnji iz 2002., tj. njezine točke 23. podtočke (b) zadnjeg podstavka, koji je izričito spominjao „činjenice koje prethodno nisu bile poznate” Komisiji. Stoga smatra da kriterij koji se temelji na tome da su dotične činjenice bile poznate Komisiji, koji je bio relevantan u kontekstu Obavijesti o suradnji iz 2002., više nije primjenjiv u slučaju Obavijesti o suradnji iz 2006. Smatra da je u tom okviru potrebno provesti usporedbu između dokazne vrijednosti informacija koje je dostavio dotični poduzetnik i one informacija koje su se već nalazile u Komisijinu spisu.
26 Komisija smatra da tu argumentaciju treba odbiti kao neosnovanu.
Ocjena Suda
27 Uvodno valja utvrditi da je Obavijest o suradnji iz 2006. zamijenila, od svoje objave u Službenom listu Europske unije 8. prosinca 2006., Obavijest o suradnji iz 2002. U tom kontekstu točka 26. treći stavak Obavijesti o suradnji iz 2006. zamijenila je točku 23. podtočku (b) zadnji podstavak Obavijesti o suradnji iz 2002.
28 U tom pogledu valja istaknuti da je točka 23. podtočka (b) zadnji podstavak Obavijesti o suradnji iz 2002. predviđala da, „ako poduzetnik dostavi dokaze o činjenicama koje prethodno nisu bile poznate Komisiji, a koje imaju izravan utjecaj na težinu ili trajanje navodnog zabranjenog sporazuma, Komisija te činjenice neće uzeti u obzir prilikom određivanja novčane kazne koju treba izreći poduzetniku koji ih je podnio”. Točka 26. treći stavak Obavijesti o suradnji iz 2006. predviđa da, „ako podnositelj zahtjeva za smanjenje kazne prvi preda samostalni dokaz […], koji Komisija koristi da bi utvrdila dodatne činjenice koje povećavaju ozbiljnost ili trajanje povrede, Komisija ne uzima u obzir takve dodatne činjenice prilikom određivanja kazne koja će biti propisana za poduzetnika podnositelja dokaza”.
29 Stoga, iako je Obavijest o suradnji iz 2002. izričito spominjala „činjenice koje prethodno nisu bile poznate Komisiji”, a koje imaju „izravan utjecaj na težinu ili trajanje navodnog zabranjenog sporazuma”, Obavijest o suradnji iz 2006. spominje „dodatne činjenice koje povećavaju ozbiljnost ili trajanje povrede”.
30 Sud je u svojoj sudskoj praksi o točki 23. podtočki (b) zadnjem podstavku Obavijesti o suradnji iz 2002. smatrao da djelomično oslobođenje koje ona propisuje zahtijeva da su ispunjena dva uvjeta, odnosno, prvi, da poduzetnik o kojem je riječ prvi dokaže činjenice za koje Komisija ranije nije znala i, drugi, da te činjenice koje imaju izravan utjecaj na težinu ili trajanje navodne povrede omogućuju Komisiji da dođe do novih zaključaka o povredi (presuda od 9. lipnja 2016., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, C‑617/13 P, EU:C:2016:416, t. 66. i navedena sudska praksa).
31 Sud je pojasnio da izraz „činjenice koje nisu […] bile poznate Komisiji” nije dvosmislen i da dopušta restriktivno tumačenje točke 23. podtočke (b) zadnjeg podstavka Obavijesti o suradnji iz 2002., ograničavajući je na slučajeve u kojima društvo koje sudjeluje u zabranjenom sporazumu Komisiji dostavi novu informaciju koja se odnosi na težinu ili trajanje povrede (presuda od 9. lipnja 2016., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, C‑617/13 P, EU:C:2016:416, t. 67. i navedena sudska praksa).
32 Sud je također presudio da smisao koji treba dati tom izrazu mora jamčiti ciljeve koji se žele postići točkom 23. podtočkom (b) zadnjim stavkom navedene obavijesti, a osobito učinkovitost pokajničkog programa, čiji je cilj da njegovi počinitelji prijave povredu, kako bi se brzo i potpuno okončala (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, C‑617/13 P, EU:C:2016:416, t. 68. i navedenu sudsku praksu).
33 U tom je smislu Sud presudio da treba očuvati koristan učinak te odredbe, kojom se – u situaciji kada je poduzetnik, kako bi ostvario potpuno oslobođenje od novčane kazne na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002., Komisiji prvi podnio dokaze na temelju kojih ona može utvrditi povredu članka 101. UFEU‑a, ali joj ne dostavi informacije koje dokazuju da je predmetna povreda trajala dulje od onoga što je otkriveno tim dokazima – propisivanjem mogućnosti djelomičnog oslobođenja od novčane kazne želi potaknuti sve ostale poduzetnike koji su sudjelovali u toj povredi da budu prvi koji će otkriti takve informacije (presuda od 9. lipnja 2016., Repsol Lubricantes y Especialidades i dr./Komisija, C‑617/13 P, EU:C:2016:416, t. 69. i navedena sudska praksa).
34 Valja utvrditi da razlike koje postoje između teksta točke 26. trećeg stavka Obavijesti o suradnji iz 2006. i teksta točke 23. podtočke (b) zadnjeg podstavka Obavijesti o suradnji iz 2002. ne dovode do zaključka da se restriktivno tumačenje Suda u pogledu potonje odredbe ne može primijeniti i na točku 26. treći stavak Obavijesti o suradnji iz 2006. Konkretno, činjenica da izraz „činjenice koje prethodno nisu bile poznate” iz točke 23. podtočke (b) zadnjeg podstavka Obavijesti o suradnji iz 2002. nije izričito preuzet u točki 26. trećem stavku Obavijesti o suradnji iz 2006. ne može opravdati drukčije tumačenje te točke 26. trećeg stavka.
35 Naime, na temelju točke 26. trećeg stavka Obavijesti o suradnji iz 2006., kako bi mogao dobiti djelomično oslobođenje, predmetni poduzetnik mora Komisiji podnijeti dokaze koji se odnose na dodatne činjenice koje povećavaju ozbiljnost ili trajanje povrede. Riječ je o činjenicama koje upotpunjuju ili nadopunjuju one za koje Komisija već zna, a kojima se mijenja materijalni ili vremenski doseg povrede, kako ju je utvrdila Komisija. Samo se u odnosu na takve činjenice, koje nadopunjuju prvotni opseg povrede, može primijeniti djelomično oslobođenje.
36 Kao što je to Opći sud pravilno istaknuo u točki 86. pobijane presude, formulacija točke 26. trećeg stavka Obavijesti o suradnji iz 2006. ne mijenja logiku djelomičnog oslobođenja, kako ga je tumačila sudska praksa s obzirom na formulaciju točke 23. podtočke (b) zadnjeg podstavka Obavijesti o suradnji iz 2002.
37 U tim okolnostima točku 26. treći stavak Obavijesti o suradnji iz 2006. valja tumačiti na način da se odnosi na slučajeve u kojima društvo koje je sudjelovalo u zabranjenom sporazumu Komisiji pruži odlučujuće dokaze koji joj omogućuju da utvrdi nove činjenice koje se odnose na težinu ili trajanje povrede, a isključuje slučajeve u kojima je navedeno društvo pružilo samo informacije koje jačaju dokaze o postojanju povrede.
38 Kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 59. do 62. svojeg mišljenja, to tumačenje potvrđuje struktura točke 26. navedene obavijesti. Naime, što se tiče činjenica koje su Komisiji već bile poznate, podnošenje dokaza sa znatnom dodanom vrijednošću već može dovesti do smanjenja iznosa novčane kazne, u skladu s prvim stavkom te točke 26., u vezi s točkama 24. i 25. Obavijesti o suradnji iz 2006. Stoga je pogodnost djelomičnog oslobođenja, predviđenog u trećem stavku te točke 26., potrebno ograničiti na poduzetnika koji podnosi dokaze u vezi s novim činjenicama koje prethodno nisu bile poznate Komisiji.
39 Naposljetku, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 63. svojeg mišljenja, to je tumačenje također u skladu s ciljem koji se želi postići pravilom o djelomičnom oslobađanju iz točke 26. trećeg stavka Obavijesti o suradnji iz 2006., koji je istovjetan cilju koji se ranije želio postići točkom 23. podtočkom (b) zadnjim podstavkom Obavijesti o suradnji iz 2002., kako je naveden u točkama 32. i 33. ove presude. Cilj je navedene točke 26. trećeg stavka potaknuti poduzetnike da u potpunosti surađuju s Komisijom, čak i ako im nije dodijeljeno uvjetno oslobađanje u skladu s točkom 8. Obavijesti o suradnji iz 2006. Naime, u nedostatku pravila predviđenog u točki 26. trećem stavku Obavijesti o suradnji iz 2006., ti bi poduzetnici mogli biti izloženi opasnosti od povećanja iznosa novčanih kazni koje im se mogu izreći ako podnesu dokaze koji utječu na trajanje ili težinu povrede za koje Komisija prethodno nije znala.
40 U tom kontekstu, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 88. pobijane presude, valja podsjetiti na to da je Sud prilikom tumačenja točke 23. podtočke (b) zadnjeg podstavka Obavijesti o suradnji iz 2002. smatrao da, ako se podaci koje je dostavio poduzetnik odnose na činjenice koje su prethodno bile poznate Komisiji, zahtjev za djelomično oslobođenje koji je podnio taj poduzetnik treba odbiti a da nije potrebno usporediti dokaznu vrijednost tih informacija u odnosu na onu informacija koje su prethodno dostavile druge stranke (vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2015., LG Display i LG Display Taiwan/Komisija, C‑227/14 P, EU:C:2015:258, t. 81.). Taj zaključak vrijedi i u kontekstu točke 26. trećeg stavka Obavijesti o suradnji iz 2006., kad je riječ o dokazima koji se ne odnose na „dodatne činjenice” u smislu potonje odredbe.
41 Slijedom toga, valja utvrditi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je tumačio i primijenio zahtjeve predviđene točkom 26. trećim stavkom Obavijesti o suradnji iz 2006. jer je Komisija već bila svjesna postojanja sastanka u Windhagenu i teritorijalnog dosega zabranjenog sporazuma prije nego što je Recylex podnio svoj zahtjev za djelomično oslobođenje.
42 Što se tiče Recylexova prigovora iz točke 23. ove presude, u pogledu navodnog nedostatka dosljednosti i jasnoće rasuđivanja Općeg suda u točkama 79. do 99. pobijane presude, dovoljno je utvrditi, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točkama 46. do 56. svojeg mišljenja, da je Opći sud u navedenim točkama pobijane presude dovoljno pravno izložio razloge koji opravdavaju potvrđivanje sporne odluke u pogledu odbijanja djelomičnog oslobođenja na temelju točke 26. trećeg stavka te obavijesti.
43 S obzirom na prethodna razmatranja, prvi dio prvog žalbenog razloga i drugi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovane.
Drugi i treći dio prvog žalbenog razloga
Argumentacija stranaka
44 Drugim dijelom prvog žalbenog razloga Recylex tvrdi da je Opći sud očito iskrivio narav vlastoručnih bilješki koje je sastavio zaposlenik Campinea i koje su uzete tijekom pretrage prostorija tog poduzetnika, s obzirom na informacije koje je JCI pružio u okviru svojeg zahtjeva za oslobađanje od kazni od 22. lipnja 2012., jer je u točki 95. pobijane presude smatrao da ti dokazi omogućuju Komisiji da dovoljno pravno utvrdi postojanje sastanka u Windhagenu i utvrdi njegov datum kao početak povrede. S jedne strane, Recylex ističe da informacije koje je pružio JCI ni na koji način ne upućuju na sastanak ili protutržišnu korespondenciju koja se odvijala u rujnu 2009. te da usto ne upućuju na to da je zabranjeni sporazum počeo upravo u tom trenutku. S druge strane, Recylex ističe da te vlastoručne bilješke spominju datum koji se razlikuje od onoga koji je Komisija utvrdila, tj. 24. umjesto 23. rujna 2009., da navedene bilješke ne daju nikakve naznake u pogledu sudionika tog sastanka ili njegove prirode i, naposljetku, da je Campine tijekom cijelog upravnog postupka neprestano poricao da te bilješke imaju protutržišni sadržaj.
45 Trećim dijelom prvog žalbenog razloga Recylex tvrdi da je Opći sud zanemario činjenicu da je na Komisiji da dokaže postojanje činjenica koje čine povredu. Vlastoručne bilješke koje je sastavio zaposlenik Campinea, čak i ako se analiziraju s obzirom na informacije koje je pružio JCI, nisu precizni i dosljedni dokazi o postojanju povrede počinjene tijekom sastanka u Windhagenu. Zaključivši da su te bilješke omogućile Komisiji da dovoljno pravno utvrdi postojanje tog sastanka, Opći sud povrijedio je pravila o teretu dokazivanja.
46 Prema Komisijinu mišljenju, argumenti koje je u tom okviru istaknuo Recylex su, s jedne strane, nedopušteni jer čine zahtjev za preispitivanje dokaza i, s druge strane, neosnovani.
Ocjena Suda
47 Bez potrebe za razmatranjem pitanja jesu li Recylexovi argumenti zahtjev za preispitivanje dokaza i, na temelju toga, za odlučivanjem o dopuštenosti takvog zahtjeva, valja istaknuti da se Recylex oslanja na očito pogrešno tumačenje pobijane presude, osobito njezinih točaka 85. do 97., s obzirom na to da pretpostavlja da se Opći sud izjasnio o tome jesu li vlastoručne bilješke uzete tijekom pretrage prostorija Campinea, analizirane s obzirom na informacije koje je prethodno pružio JCI, same po sebi dovoljne za dokazivanje datuma i sadržaja sastanka u Windhagenu kao početka povrede.
48 Naime, kao što je to nezavisni odvjetnik u biti istaknuo u točkama 81. do 84. svojeg mišljenja, iz točaka 93. do 97. pobijane presude očito proizlazi da je Opći sud samo utvrdio da su te vlastoručne bilješke, analizirane s obzirom na informacije koje je pružio JCI, Komisiji omogućile da dozna za postojanje sastanka u Windhagenu i za njegovu protutržišnu narav. Suprotno onomu što navodi Recylex, Opći se sud ni na koji način nije izjasnio o tome jesu li one same po sebi dovoljne da se utvrdi datum i sadržaj tog sastanka.
49 U tom pogledu valja istaknuti da Recylex u svojoj žalbi ne osporava da su vlastoručne bilješke i informacije koje je podnio JCI omogućili Komisiji da dozna za održavanje sastanka u Windhagenu.
50 Iako Recylex tvrdi da je Opći sud morao usporediti dokaze kojima je Komisija već raspolagala s onima koje je podnio Recylex, a što ju je moralo dovesti do zaključka da dokazi kojima je Komisija raspolagala na dan podnošenja Recylexova zahtjeva za djelomično oslobođenje ne bi omogućili da dovoljno pravno dokaže postojanje i sadržaj tog sastanka, treba utvrditi da je Opći sud u točki 97. pobijane presude smatrao da su argumenti koje je istaknuo Recylex bespredmetni. Zbog razloga iznesenih u točki 40. ove presude, to je utvrđenje Općeg suda opravdano jer takva usporedba nije bila potrebna.
51 Slijedom toga, valja utvrditi da su drugi i treći dio prvog žalbenog razloga očito neosnovani, tako da, s obzirom na razmatranja iz točke 43. ove presude, prvi žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.
Treći žalbeni razlog
Argumentacija stranaka
52 Svojim trećim žalbenim razlogom, koji se odnosi na točke 136. do 154. pobijane presude, Recylex tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom primjene točke 26. prvog stavka Obavijesti o suradnji iz 2006., smatrajući da ni tekst te obavijesti ni njezina struktura ne podupiru tumačenje prema kojem, u slučaju u kojem dva poduzetnika dostave dokaze koji imaju znatnu dodanu vrijednost, onaj koji ih je drugi dostavio zauzima mjesto prvoga ako njegova suradnja nije u skladu sa zahtjevima iz točke 12. te obavijesti. Slijedom toga, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 153. pobijane presude presudio da je Komisija Recylexu s pravom odbila odobriti smanjenje novčane kazne od 30 do 50 %, na temelju točke 26. prvog stavka prve alineje te obavijesti, iako je Eco‑Bat, prema Recylexovu mišljenju, povrijedio svoju obvezu suradnje pruživši samo nepotpune i zavaravajuće informacije o zemljopisnim područjima obuhvaćenima utvrđenom povredom.
53 Iz teksta, strukture i ciljeva Obavijesti o suradnji iz 2006. proizlazi da poduzetnika čija suradnja ne ispunjava zahtjeve iz njezine točke 12. treba zanemariti u svrhu razvrstavanja predviđenog točkom 26. prvim stavkom, tako da se ne postavlja pitanje koje je njegovo mjesto u okviru tog razvrstavanja.
54 Komisija tvrdi da je taj treći žalbeni razlog neosnovan.
Ocjena Suda
55 Na temelju točke 24. Obavijesti o suradnji iz 2006., kako bi mogao tražiti smanjenje novčane kazne, kako je predviđeno u njezinoj točki 26. prvom stavku, poduzetnik mora Komisiji dostaviti dokaze o navodnoj povredi koji imaju znatnu dodanu vrijednost u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje i mora ispuniti kumulativne uvjete određene u točki 12. te obavijesti, što osobito podrazumijeva istinsku, potpunu, kontinuiranu i brzu suradnju tijekom cijelog upravnog postupka.
56 Stoga se poduzetniku može odbiti smanjenje novčane kazne ako se ne ponaša u skladu sa zahtjevima iz točke 12. te obavijesti. Međutim, činjenica da je taj poduzetnik isključen iz prava na smanjenje ne može imati za posljedicu to da ga poduzetnici koji su kasnije podnijeli dokaze sa znatnom dodanom vrijednošću mogu zamijeniti u kronološkom razvrstavanju definiranom u točki 26. prvom stavku te obavijesti.
57 U tom pogledu valja utvrditi da nijedna odredba Obavijesti o suradnji iz 2006. ne predviđa novo razvrstavanje na koje se Recylex poziva u ovom slučaju. U točki 26. prvom stavku te obavijesti utvrđen je samo kronološki kriterij, određujući raspone smanjenja novčane kazne, pri čemu oni ovise isključivo o redoslijedu kojim su predmetni poduzetnici Komisiji dostavili dokaze sa znatnom dodanom vrijednošću. Isto tako, nijedan element naveden u točkama 23., 24., 29. i 30. te obavijesti ne predviđa novo razvrstavanje takve vrste. U tom smislu, ni tekst tih točaka ni struktura Obavijesti o suradnji iz 2006. ne daje drugom poduzetniku u razvrstavanju, tj. Recylexu, pravo da zamijeni prvog poduzetnika, tj. Eco‑Bat, zbog toga što potonji nije uskladio svoje ponašanje s uvjetima određenima u točki 12. te obavijesti.
58 Osim toga, suprotno tumačenje, kako ga zastupa Recylex, ne može se opravdati s obzirom na cilj pokajničkih programa, kojima se, kao što je to Opći sud istaknuo u točki 148. pobijane presude, želi stvoriti ozračje nesigurnosti unutar zabranjenih sporazuma, kako bi se potaknulo njihovo prijavljivanje Komisiji (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2016., DHL Express (Italy) i DHL Global Forwarding (Italy), C‑428/14, EU:C:2016:27, t. 82. i navedenu sudsku praksu).
59 Naime, kako bi se postigao taj cilj, potrebno je potaknuti poduzeća da što brže i učinkovitije surađuju s Komisijom u njezinim istražnim radnjama. Prihvaćanje nove klasifikacije poduzetnika koji nisu najbrže surađivali, zbog toga što neki drugi poduzetnik nije poštovao zahtjeve navedene u točki 12. Obavijesti o suradnji iz 2006., ugrozilo bi cilj što bržeg razbijanja zabranjenih sporazuma, koji se želi postići tom obaviješću.
60 Slijedom toga, valja utvrditi da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 136. do 154. pobijane presude presudio da Recylex ne može zahtijevati najviši raspon smanjenja novčane kazne, tj. od 30 do 50 %, s obzirom na to da je prema spornoj odluci bio tek drugi poduzetnik koji je pružio znatnu dodanu vrijednost u smislu točke 26. prvog stavka druge alineje Obavijesti o suradnji iz 2006.
61 S obzirom na prethodna razmatranja, treći žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
62 Budući da se nijedan od triju žalbenih razloga koje je Recylex istaknuo u prilog svojoj žalbi ne može prihvatiti, žalbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
63 Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbene postupke u skladu s njegovim člankom 184. stavkom 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
64 Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se Recylexu naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Žalba se odbija.
2. Društvima Recylex SA, Fonderie et Manufacture de Métaux SA i Harz‑Metall GmbH nalaže se snošenje troškova.
Potpisi