Privremena verzija
PRESUDA SUDA (treće vijeće)
16. svibnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 45. UFEU-a – Sloboda kretanja radnika – Jednako postupanje – Socijalne pogodnosti – Uredba (EU) br. 492/2011 – Članak 7. stavak 2. – Doplatak za djecu – Radnik koji je preuzeo skrb o djetetu koje je kod njega udomljeno na temelju sudske odluke – Radnik rezident i radnik nerezident – Različito postupanje – Nepostojanje opravdanja”
U predmetu C-27/23 [Hocinx](i),
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Luksemburg), odlukom od 19. siječnja 2023., koju je Sud zaprimio 23. siječnja 2023., u postupku
FV
protiv
Caisse pour l’avenir des enfants,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: K. Jürimäe, predsjednica vijeća, K. Lenaerts, predsjednik Suda, u svojstvu suca trećeg vijeća, N. Piçarra, N. Jääskinen (izvjestitelj) i M. Gavalec, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu FV, J.-M. Bauler, avocat,
– za Caisse pour l’avenir des enfants, A. Rodesch i B. Rodesch, avocats,
– za Europsku komisiju, F. Clotuche-Duvieusart i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 25. siječnja 2024.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 45. UFEU-a, članka 7. stavka 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji (SL 2011., L 141, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 264.), članka 67. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160. i ispravak SL 2020., L 415, str. 88.), te članka 60. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2009., L 284, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 171.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe FV, pograničnog radnika, i Caissea pour l’avenir des enfants (Fond za budućnost djece, Luksemburg) (u daljnjem tekstu: CAE) u vezi s odbijanjem potonjeg da prizna doplatak za djecu u pogledu djeteta koje je kod osobe FV udomljeno na temelju sudske odluke.
Pravni okvir
Pravo Unije
Uredba (EU) 2019/1111
3 U skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (d) Uredbe Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (SL 2019., L 178, str. 1.), ta se uredba primjenjuje na „smještaj djeteta u ustanovu za skrb ili kod udomitelja”.
4 U skladu s člankom 30. stavkom 1. Uredbe 2019/1111:
„Odluka donesena u državi članici priznaje se u drugim državama članicama bez potrebe za ikakvim posebnim postupkom. ”
Uredba br. 492/2011
5 U članku 7. Uredbe br. 492/2011 predviđa se:
„1. Prema radniku koji je državljanin države članice ne smije se, zbog njegovog državljanstva, u drugoj državi članici postupati drukčije nego što se postupa prema domaćim radnicima kad je riječ o uvjetima zapošljavanja i rada, a posebno primicima od rada i otpuštanju te, ako postane nezaposlen, vraćanju na posao ili ponovnom zapošljavanju.
2. Takav radnik uživa jednake socijalne i porezne povlastice kao domaći radnici.
[...]”
Uredba br. 883/2004
6 Uvodna izjava 8. Uredbe br. 883/2004 glasi ovako:
„Opće načelo jednakog postupanja od posebne je važnosti za radnike koji ne borave u državi članici u kojoj su zaposleni, uključujući pogranične radnike. ”
7 U članku 1. te uredbe određuje se:
„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:
[...]
(f) ,pogranični radnik’ znači bilo koja osoba koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba ili samozaposlena osoba u državi članici i koja boravi u drugoj državi članici u koju se u pravilu vraća dnevno ili najmanje jednom tjedno;
[...]
(z) ,obiteljsko davanje’ znači sva davanja u naravi ili novčana davanja namijenjena podmirivanju obiteljskih troškova, isključujući predujmove davanja za uzdržavanje i posebne doplatke za rođenje i usvajanje djeteta spomenute u Prilogu I. ”
8 U članku 2. stavku 1. navedene uredbe određuje se:
„Ova se Uredba primjenjuje na državljane države članice, osobe bez državljanstva i izbjeglice koje borave u državi članici na koje se primjenjuje ili se primjenjivalo zakonodavstvo jedne ili više država članica, kao i na članove njihovih obitelji i nadživjele osobe.”
9 U skladu s člankom 3. stavkom 1. iste uredbe:
„Ova se Uredba primjenjuje na sve zakonodavstvo s obzirom na sljedeće grane socijalne sigurnosti:
[...]
(j) obiteljska davanja.”
10 Članak 4. Uredbe br. 883/2004, naslovljen „Jednakost postupanja”, predviđa:
„Ako ovom Uredbom nije drugačije predviđeno, osobe na koje se ona primjenjuje uživaju ista prava na davanja i podliježu istim obvezama, u skladu sa zakonodavstvom svake države članice kao i njezini državljani.”
Direktiva 2004/38/EZ
11 Članak 2. Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.), glasi ovako:
„Za potrebe ove Direktive:
1. ‚građanin Unije’ znači svaka osoba s državljanstvom države članice;
2. ‚član obitelji’ znači:
(a) bračni drug;
(b) partner s kojim je građanin Unije sklopio registrirano partnerstvo na temelju zakonodavstva države članice, ako je zakonodavstvom države članice domaćina registrirano partnerstvo izjednačeno s brakom, i u skladu s uvjetima utvrđenima u relevantnom zakonodavstvu države članice domaćina;
(c) izravni potomci koji nisu navršili 21. godinu ili su uzdržavanici, kao i oni bračnog druga ili partnera u smislu točke (b) ovog članka;
(d) izravni srodnici u uzlaznoj liniji koji su uzdržavanici, kao i oni bračnoga druga ili partnera u smislu točke (b) ovog članka;
[...]”
Luksemburško pravo
12 Mjerodavne odredbe luksemburškog prava su članci 269. i 270. codea de la sécurité sociale (Zakonik o socijalnoj sigurnosti), u verziji koja se primjenjuje od 1. kolovoza 2016., dana stupanja na snagu loia du 23 juillet 2016, portant modification du code de la sécurité sociale, de la loi modifiée du 4 décembre 1967 concernant l’impôt sur le revenu, et abrogeant la loi modifiée du 21 décembre 2007 concernant le boni pour enfant (Zakon od 23. srpnja 2016. o izmjeni Zakonika o socijalnoj sigurnosti, izmijenjenog Zakona od 4. prosinca 1967. o porezu na dohodak i o stavljanju izvan snage izmijenjenog Zakona od 21. prosinca 2007. o dodatku za dijete) (Mémorial A 2016., str. 2348.; u daljnjem tekstu: Zakonik).
13 U članku 269. stavku 1. Zakonika, naslovljenom „Uvjeti za priznavanje”, određuje se:
„Uvodi se doplatak za budućnost djece, u daljnjem tekstu: ‚doplatak za djecu’.
Pravo na doplatak za djecu stječe:
a) svako dijete koje stvarno i neprekidno živi u Luksemburgu i ondje ima zakonsko prebivalište;
b) članovi obitelji, kako su definirani u članku 270., svake osobe na koju se primjenjuju luksemburški propisi i koja je obuhvaćena područjem primjene europskih propisa ili drugog bilateralnog ili multilateralnog sporazuma koji je Luksemburg sklopio u području socijalne sigurnosti, a kojim se predviđa da se doplaci za djecu isplaćuju u skladu s propisima države zaposlenja. Članovi obitelji moraju živjeti u zemlji na koju se odnose predmetni propisi ili sporazumi.”
14 U članku 270. tog zakonika navodi se:
„Za potrebe primjene članka 269. stavka 1. točke (b), članovima obitelji određene osobe smatraju se i povlače pravo na doplatak za djecu djeca rođena u braku, izvanbračna djeca i posvojenici te osobe.”
15 U članku 273. stavku 4. navedenog zakonika u pogledu djece koja su rezidenti precizira se:
„U slučaju udomljavanja djeteta na temelju sudske odluke, doplatak za djecu isplaćuje se fizičkoj ili pravnoj osobi kojoj je povjerena skrb nad djetetom i kod koje dijete ima zakonsko prebivalište te ondje stvarno i neprekidno živi.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
16 Osoba FV, koja radi u Luksemburgu, a živi u Belgiji, ima status pograničnog radnika te se stoga na nju primjenjuju luksemburški propisi o doplacima za djecu. Dijete FW udomljeno je od 26. prosinca 2005. kod osobe FV na temelju odluke koju je donio belgijski sud.
17 Odlukom od 7. veljače 2017. upravno vijeće CAE-a oduzelo je osobi FV, s retroaktivnim učinkom od 1. kolovoza 2016., pravo na doplatke za djecu isplaćivane za dijete FW uz obrazloženje da to dijete nije u srodstvu s osobom FV, pa stoga nema ni svojstvo „člana obitelji” u smislu članka 270. Zakonika.
18 Conseil arbitral de la sécurité sociale (Arbitražno vijeće za socijalnu sigurnost, Luksemburg) preinačio je tu odluku i vratio je predmet na odlučivanje CAE-u.
19 Međutim, Conseil supérieur de la sécurité sociale (Visoko vijeće za socijalnu sigurnost, Luksemburg) je 27. siječnja 2022. po preinaci potvrdio odluku CAE-a od 7. veljače 2017. Osoba FV podnijela je žalbu u kasacijskom postupku Couru de cassation (Kasacijski sud, Luksemburg), sudu koji je uputio zahtjev.
20 Taj sud objašnjava da, prema mjerodavnom nacionalnom propisu, dijete koje je rezident ima izravno pravo na isplatu obiteljskih davanja. S druge strane, u slučaju djece koja nisu rezidenti takvo je pravo predviđeno samo u okviru sekundarnog prava za „članove obitelji” pograničnog radnika, pri čemu ta definicija ne uključuje djecu koja su na temelju sudske odluke udomljena kod takvog radnika.
21 Pozivajući se na presudu od 2. travnja 2020., Caisse pour l’avenir des enfants (Dijete bračnog druga pograničnog radnika) (C-802/18, EU:C:2020:269), navedeni se sud pita je li to različito postupanje u skladu s pravom Unije. Naime, smatra da iz te presude proizlazi da pojam „dijete pograničnog radnika” koje može neizravno ostvarivati socijalne pogodnosti treba shvatiti tako da obuhvaća i dijete koje je u srodstvu s bračnim drugom ili registriranim partnerom dotičnog radnika u slučaju kad se potonji brine za uzdržavanje tog djeteta.
22 U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protive li se načelu jednakog postupanja zajamčenom [člankom] 45. UFEU-a i [člankom 7.] stavkom 2. Uredbe [br. 492/2011], te [članku 67. Uredbe br. 883/2004] i [članku 60. Uredbe br. 987/2009], odredbe države članice koje propisuju da pogranični radnici ne mogu primati doplatak za djecu koji je povezan s činjenicom da ti radnici rade u svojstvu zaposlenih osoba u toj državi članici, i to za djecu koja su kod njih udomljena na temelju sudske odluke, dok sva djeca koja su udomljena na temelju sudske odluke i žive u navedenoj državi članici imaju pravo primati taj doplatak koji se isplaćuje fizičkoj ili pravnoj osobi kojoj je povjerena skrb nad djetetom i kod koje dijete ima zakonsko prebivalište te ondje stvarno i neprekidno živi? Može li na odgovor na postavljeno pitanje utjecati činjenica da se pogranični radnik brine za uzdržavanje tog djeteta?”
O prethodnom pitanju
23 Svojim jedinim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 45. UFEU-a i članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 tumačiti na način da im se protivi propis države članice koji određuje da radnik nerezident ne može primati doplatak za djecu koji je povezan s činjenicom da on u toj državi članici radi u svojstvu zaposlene osobe, za dijete koje je kod njega udomljeno na temelju sudske odluke i o kojemu skrbi, dok dijete koje je udomljeno na temelju sudske odluke i koje živi u navedenoj državi članici ima pravo primati taj doplatak koji se isplaćuje fizičkoj ili pravnoj osobi kojoj je povjerena skrb nad tim djetetom, te ima li utjecaj na odgovor na to pitanje činjenica da se radnik nerezident brine za uzdržavanje djeteta koje je kod njega udomljeno.
24 Prije svega treba napomenuti da je u ovom predmetu riječ isključivo o pitanju može li država članica primjenjivati različite uvjete za priznavanje na radnika rezidenta i radnika nerezidenta u slučaju priznavanja doplatka kao što je to doplatak za djecu o kojem je riječ u glavnom postupku.
25 U tim okolnostima, prethodno se pitanje ne može sagledavati u svjetlu članka 67. Uredbe br. 883/2004 i članka 60. Uredbe br. 987/2009, s obzirom na to da se te odredbe ne odnose na situaciju samog radnika, već na situaciju članova njegove obitelji koji žive u drugoj državi članici.
26 U tom kontekstu valja prije svega istaknuti da se, kada je riječ o članku 45. stavku 2. UFEU‑a, u toj odredbi navodi da sloboda kretanja radnika podrazumijeva ukidanje bilo kakve diskriminacije na temelju državljanstva među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem, primanjima i drugim radnim uvjetima. S druge strane, članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 konkretni je odraz, u specifičnom području priznavanja socijalnih pogodnosti, tako utvrđenog pravila o jednakom postupanju, pri čemu se u toj odredbi precizira da radnik koji je državljanin jedne države članice uživa na državnom području drugih država članica čiji nije državljanin jednake socijalne i porezne pogodnosti kao i domaći radnici (vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 2020., Jobcenter Krefeld, C-181/19, EU:C:2020:794, t. 44. i 78., te od 21. prosinca 2023., Chief Appeals Officer i dr., C-488/21, EU:C:2023:1013, t. 49.).
27 Nadalje, Sud je već bio u prilici utvrditi, s jedne strane, da je doplatak za djecu o kojem je riječ u glavnom postupku povezan s činjenicom da pogranični radnik radi u svojstvu zaposlene osobe, pa stoga predstavlja socijalnu povlasticu u smislu članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011. S druge strane, taj doplatak predstavlja i davanje iz sustava socijalne sigurnosti, koje spada u obiteljska davanja iz članka 3. stavka 1. točke (j) Uredbe br. 883/2004 (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2020., Caisse pour l’avenir des enfants (Dijete bračnog druga pograničnog radnika), C-802/18, EU:C:2020:269, t. 31. i 40.).
28 Međutim, Sud je više puta ocijenio da načelo jednakog postupanja, koje je utvrđeno u članku 45. stavku 2. UFEU‑a i članku 7. stavku 2. Uredbe br. 492/2011, zabranjuje ne samo izravnu diskriminaciju na temelju državljanstva nego i sve neizravne oblike diskriminacije koji, uz primjenu drugih kriterija razlikovanja, u praksi dovode do istog rezultata (presuda od 2. travnja 2020., Caisse pour l’avenir des enfants (Dijete bračnog druga pograničnog radnika), C-802/18, EU:C:2020:269, t. 54. i navedena sudska praksa).
29 Kada je riječ o tom načelu na kojem počiva sloboda kretanja radnika, Sud je već ocijenio da se u skladu s člankom 4. Uredbe br. 883/2004 u vezi s uvodnom izjavom 8. te uredbe – među ostalim, kako bi se na najbolji mogući način osiguralo jednako postupanje prema svim osobama zaposlenima na području države članice – na osobu koja u određenoj državi članici primjerice radi u svojstvu zaposlene osobe u pravilu primjenjuje zakonodavstvo te države članice, pa ona u skladu s tim člankom ondje mora imati pravo na ista davanja kao i državljani te države članice (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2022., Komisija/Austrija (Indeksacija obiteljskih davanja), C-328/20, EU:C:2022:468, t. 108. i navedenu sudsku praksu).
30 Međutim, kao što se podsjeća u točki 26. ove presude, članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 odražava isto to načelo jednakog postupanja određujući da radnik iz druge države članice uživa iste socijalne pogodnosti kao i radnici rezidenti.
31 Budući da pogranični radnici doprinose financiranju socijalnih politika države članice domaćina, i to poreznim i socijalnim doprinosima koje uplaćuju u toj državi na temelju rada u svojstvu zaposlene osobe, oni moraju imati mogućnost koristiti obiteljska davanja te socijalne i porezne pogodnosti pod istim uvjetima kao i domaći radnici (vidjeti u tom smislu presude od 14. lipnja 2012., Komisija/Nizozemska, C-542/09, EU:C:2012:346, t. 66., od 16. lipnja 2022., Komisija/Austrija (Indeksacija obiteljskih davanja), C-328/20, EU:C:2022:468, t. 109., te od 21. prosinca 2023., Chief Appeals Officer i dr., C-488/21, EU:C:2023:1013, t. 71.).
32 U konkretnom slučaju, na temelju mjerodavnog nacionalnog propisa, radnici nerezidenti ne ostvaruju doplatak za djecu o kojem je riječ u glavnom postupku pod istim uvjetima kao i radnici rezidenti kada je riječ o djeci koja su udomljena kod takvih radnika, s obzirom na to da, za razliku od radnika rezidenta, pogranični radnik ne prima taj doplatak za dijete koje je kod njega udomljeno i o kojemu skrbi.
33 Naime, iz odluke kojom je upućen zahtjev proizlazi da, prema članku 269. stavku 1. točki (a) Zakonika, sva djeca koja stvarno i neprekidno žive u Luksemburgu i koja ondje imaju zakonsko prebivalište imaju pravo na doplatak za djecu. Kada je riječ o djeci udomljenoj na temelju sudske odluke, u članku 273. stavku 4. tog zakonika precizira se da se u slučaju takvog udomljavanja navedeni doplatak za djecu isplaćuje fizičkoj ili pravnoj osobi kojoj je povjerena skrb nad djetetom i kod koje to dijete ima zakonsko prebivalište te ondje stvarno i neprekidno živi.
34 S druge strane, u skladu s člankom 269. stavkom 1. točkom (b) i člankom 270. Zakonika, pogranični radnik može ostvarivati pravo na doplatak za djecu samo za djecu koja se na temelju potonje odredbe smatraju članovima obitelji tog radnika, odnosno djecu rođena u braku, izvanbračnu djecu i posvojenike te osobe.
35 U tim okolnostima, djetetu koje je udomljeno kod radnika koji je koristio svoje pravo na slobodno kretanje, a koje ima zakonsko prebivalište kod tog radnika te ondje stvarno i neprekidno živi, ne može se priznati obiteljsko davanje koje za pograničnog radnika predstavlja „socijalnu povlasticu”, dok s druge strane udomljena djeca koja imaju zakonsko prebivalište kod radnika državljana države članice domaćina te koji ondje stvarno i neprekidno žive, mogu zahtijevati ta davanja. Takvo različito postupanje, koje može više ići na štetu državljana drugih država članica s obzirom na to da su nerezidenti najčešće strani državljani, predstavlja neizravnu diskriminaciju na temelju državljanstva.
36 Činjenica da je odluku o udomljavanju donio sud države članice koja nije država članica domaćin dotičnog radnika ne može utjecati na takav zaključak.
37 Naime, nadležna luksemburška tijela dužna su priznati odluku o udomljavanju donesenu u drugoj državi članici i dati joj istu pravnu snagu koju ima istovjetna domaća odluka. To proizlazi iz zajedničkog tumačenja članka 1. stavka 2. točke (d) i članka 30. stavka 1. Uredbe 2019/1111. Te odredbe odgovaraju u bitnome jednakim odredbama koje su sadržane u članku 1. stavku 2. točki (d) i članku 21. stavku 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22.), koja se primjenjivala u trenutku stupanja na snagu Zakona od 23. srpnja 2016. o izmjeni tog zakonika, te koja je stavljena izvan snage Uredbom 2019/1111.
38 Da bi bila opravdana, neizravna diskriminacija spomenuta u točki 35. ove presude mora biti prikladna za osiguravanje postizanja legitimnog cilja i ne smije nadilaziti ono što je nužno za ostvarivanje tog cilja (vidjeti u tom smislu presude od 14. lipnja 2012., Komisija/Nizozemska, C-542/09, EU:C:2012:346, t. 55. i 57., te od 2. travnja 2020., Caisse pour l’avenir des enfants (Dijete bračnog druga pograničnog radnika), C-802/18, EU:C:2020:269, t. 56. i 58.). Međutim, sud koji je uputio zahtjev nije naveo nijedan legitimni cilj koji bi mogao opravdavati takvu neizravnu diskriminaciju.
39 Stoga valja zaključiti da se članku 45. UFEU-a i članku 7. stavku 2. Uredbe br. 492/2011 protive odredbe države članice koje propisuju da, za razliku od radnika rezidenta, radnici nerezidenti ne mogu primati socijalne pogodnosti, kao što je doplatak za djecu o kojem je riječ u glavnom postupku, za djecu koja su kod njih udomljena, za koju skrbe i koja kod njih imaju zakonsko prebivalište te ondje stvarno i neprekidno žive.
40 Konačno, kada je riječ o tome ima li utjecaj na odgovor na postavljeno pitanje činjenica da se radnik nerezident brine za uzdržavanje djeteta koje je kod njega udomljeno i o kojem skrbi, dovoljno je napomenuti da se takva okolnost može – jer bi u suprotnom bilo dovedeno u pitanje jednako postupanje prema pograničnim radnicima – prilikom priznavanja doplatka za djecu takvom radniku uzeti u obzir samo ako je mjerodavnim nacionalnim propisom predviđen takav uvjet za priznavanje tog doplatka radniku rezidentu kojem je povjerena skrb nad djetetom koje je kod njega udomljeno.
41 Slijedom navedenih razloga, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 45. UFEU-a i članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 treba tumačiti na način da im se protivi propis države članice koji određuje da radnik nerezident ne može primati doplatak za djecu koji je povezan s činjenicom da on u toj državi članici radi u svojstvu zaposlene osobe, za dijete koje je kod njega udomljeno na temelju sudske odluke i o kojemu on skrbi, dok dijete koje je udomljeno na temelju sudske odluke i koje živi u navedenoj državi članici ima pravo primati taj doplatak koji se isplaćuje fizičkoj ili pravnoj osobi kojoj je povjerena skrb nad tim djetetom. Činjenica da se radnik nerezident brine za uzdržavanje djeteta koje je kod njega udomljeno može se prilikom priznavanja doplatka takvom radniku za dijete koje je kod njega udomljeno uzeti u obzir samo ako je mjerodavnim nacionalnim propisom predviđen takav uvjet za priznavanje tog doplatka radniku rezidentu kojem je povjerena skrb nad djetetom koje je kod njega udomljeno.
Troškovi
42 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 45. UFEU-a i članak 7. stavak 2. Uredbe (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji
treba tumačiti na način da im se:
protivi propis države članice koji određuje da radnik nerezident ne može primati doplatak za djecu koji je povezan s činjenicom da on u toj državi članici radi u svojstvu zaposlene osobe, za dijete koje je kod njega udomljeno na temelju sudske odluke i o kojemu on skrbi, dok dijete koje je udomljeno na temelju sudske odluke i koje živi u navedenoj državi članici ima pravo primati taj doplatak koji se isplaćuje fizičkoj ili pravnoj osobi kojoj je povjerena skrb nad tim djetetom. Činjenica da se radnik nerezident brine za uzdržavanje djeteta koje je kod njega udomljeno može se prilikom priznavanja doplatka takvom radniku za dijete koje je kod njega udomljeno uzeti u obzir samo ako je mjerodavnim nacionalnim propisom predviđen takav uvjet za priznavanje tog doplatka radniku rezidentu kojem je povjerena skrb nad djetetom koje je kod njega udomljeno.
Potpisi