PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
16. svibnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Postupak izdavanja platnog naloga – Pojam ‚domicil’ – Državljanin države članice koji ima stalnu adresu u toj državi članici, a trenutačnu adresu u drugoj državi članici – Nemogućnost promjene te stalne adrese ili odjave s nje”
U predmetu C‑222/23,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska), odlukom od 7. travnja 2023., koju je Sud zaprimio 7. travnja 2023., u postupku
„Toplofikacija Sofija” EAD,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: C. Lycourgos, predsjednik vijeća, O. Spineanu‑Matei (izvjestiteljica), J.-C. Bonichot, S. Rodin i L. S. Rossi, suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Europsku komisiju, S. Noë i I. Zaloguin, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 18. prvog stavka i članka 21. UFEU‑a, članka 47. drugog stavka Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članka 4. stavka 1., članka 5. stavka 1. i članka 62. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.) te članka 7. i članka 22. stavaka 1. i 2. Uredbe (EU) 2020/1784 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena) (SL 2020., L 405, str. 40. i ispravci SL 2023., L 188, str. 61., SL 2023./90049, L i SL 2024./90073, L).
2 Zahtjev je upućen u okviru postupka za izdavanje platnog naloga koji je pokrenulo društvo „Toplofikacija Sofija” EAD, dobavljač toplinske energije, protiv osobe V. Z. A., korisnika te usluge koji je ujedno i dužnik, za novčani iznos koji predstavlja vrijednost isporučenog grijanja za stan te osobe koji se nalazi u Sofiji (Bugarska).
Pravni okvir
Pravo Unije
Uredba br. 1215/2012
3 Uvodne izjave 13. i 15. Uredbe br. 1215/2012 glase:
„(13) Među postupcima na koje se primjenjuje ova Uredba i državnim područjima država članica mora postojati povezanost. Sukladno tome, zajednička se pravila o nadležnosti moraju, u načelu, primjenjivati ako tuženik ima domicil u državi članici.
[…]
(15) Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Nadležnost bi uvijek trebala postojati na temelju toga, osim u nekim točno određenim slučajevima u kojima glavni predmet spora ili autonomija stranaka jamče drukčije povezane čimbenike. Samostalno se mora utvrditi domicil pravne osobe, kako bi se zajednička pravila učinila transparentnijima i izbjegli sukobi nadležnosti.”
4 U skladu s člankom 4. te uredbe:
„1. Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.
2. Na osobe koje nisu državljani države članice u kojoj imaju domicil primjenjuju se pravila o nadležnosti koja se primjenjuju na državljane te države članice.”
5 Članak 5. stavak 1. navedene uredbe određuje:
„Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.”
6 Članak 7. stavak 1. te uredbe predviđa:
„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
1. (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;
(b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:
– u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru,
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru;
(c) ako se ne primjenjuje točka (b), primjenjuje se točka (a);”
7 U skladu s člankom 62. Uredbe br. 1215/2012:
„1. Radi utvrđivanja ima li stranka domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutarnje pravo.
2. Ako stranka nema domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, tada, radi utvrđivanja ima li stranka domicil u drugoj državi članici, sud primjenjuje pravo te države članice.”
Uredba 2020/1784
8 Članak 1. Uredbe br. 2020/1784, naslovljen „Područje primjene”, propisuje:
„1. Ova se Uredba primjenjuje na prekograničnu dostavu sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima. […]
2. Uz iznimku članka 7., ova se Uredba ne primjenjuje ako adresa osobe kojoj treba dostaviti pismeno nije poznata.
[…]”
9 U skladu s člankom 7. te uredbe, naslovljenim „Pomoć pri upitima o adresi”:
„1. Ako adresa osobe kojoj treba dostaviti sudsko ili izvansudsko pismeno u drugoj državi članici nije poznata, ta država članica pruža pomoć pri utvrđivanju te adrese na barem jedan od sljedećih načina:
(a) određivanjem tijela kojima otpremna tijela mogu uputiti zahtjeve za utvrđivanje adrese osobe kojoj treba dostaviti pismeno;
(b) pružanjem mogućnosti osobama iz drugih država članica da zahtjeve za informacije o adresama osoba kojima treba dostaviti pismeno podnesu izravno registrima osoba ili drugim javno dostupnim bazama podataka, uključujući elektronički, putem standardnog obrasca dostupnog na europskom portalu e‑pravosuđe; ili
(c) pružanjem detaljnih informacija, putem europskog portala e‑pravosuđe, o tome kako pronaći adrese osoba kojima treba dostaviti pismeno.
2. Svaka država članica [Europskoj] [k]omisiji dostavlja sljedeće informacije, s ciljem njihova stavljanja na raspolaganje putem europskog portala e‑pravosuđe:
(a) vrste pomoći koje će država članica pružiti na svojem državnom području u skladu sa stavkom 1.;
(b) ako je primjenjivo, imena i kontaktne podatke tijela iz stavka 1. točaka (a) i (b);
(c) podnose li tijela države članice primateljice na vlastitu inicijativu zahtjeve registrima osoba ili drugim bazama podataka za informacije o adresama u slučajevima kada adresa navedena u zahtjevu za dostavu nije ispravna.
Države članice Komisiju obavješćuju o svakoj naknadnoj promjeni informacija iz prvog podstavka.”
10 Članak 22. navedene uredbe, naslovljen „Tuženik koji se nije upustio u postupak”, predviđa:
„1. Ako je pismeno kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedno pismeno trebalo biti poslano u drugu državu članicu radi dostave u skladu s ovom Uredbom, a tuženik se nije upustio u postupak, presuda se ne izriče sve dok se ne utvrdi da su dostava ili uručenje pismena izvršeni pravodobno kako bi tuženik mogao pripremiti svoju obranu i da je:
(a) pismeno dostavljeno na način propisan pravom države članice primateljice za dostavu pismena u domaćim postupcima osobama koje se nalaze na njezinu državnom području; ili
(b) pismeno zaista uručeno tuženiku ili dostavljeno na tuženikovo boravište nekim drugim načinom predviđenim ovom Uredbom.
2. Svaka država članica može Komisiji priopćiti činjenicu da sud, neovisno o stavku 1., može izreći presudu čak i ako nije primljena potvrda o dostavi ili uručenju pismena kojim se pokreće postupak ili jednakovrijednog pismena, ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti:
(a) pismeno je poslano na jedan od načina predviđenih u ovoj Uredbi;
(b) od datuma slanja pismena proteklo je razdoblje koje sud u konkretnom predmetu smatra prikladnim, a koje nije kraće od šest mjeseci;
(c) nije primljena nikakva potvrda, iako su uloženi svi razumni napori kako bi se pribavila od nadležnih tijela države članice primateljice.
Te se informacije stavljaju na raspolaganje javnosti putem portala e‑pravosuđe.
3. Neovisno o stavcima 1. i 2., u opravdanim hitnim slučajevima sud može odrediti bilo koju privremenu ili zaštitnu mjeru.
4. Ako je pismeno kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedno pismeno trebalo biti poslano u drugu državu članicu radi dostave u skladu s ovom Uredbom, a presuda je izrečena protiv tuženika koji se nije upustio u postupak, sud je ovlašten tuženiku dopustiti povrat u prijašnje stanje u odnosu na posljedice isteka roka za podnošenje žalbe protiv presude ako su ispunjena oba sljedeća uvjeta:
(a) tuženik, bez svoje krivnje, nije pravodobno saznao za pismeno kako bi mogao pripremiti svoju obranu odnosno nije pravodobno saznao za presudu kako bi mogao podnijeti žalbu; i
(b) tuženik je predočio prima facie dokaz obrane u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Zahtjev za takav povrat u prijašnje stanje može biti podnesen samo u razumnom roku nakon što je tuženik saznao za presudu.
Svaka država članica može Komisiji priopćiti činjenicu da zahtjev za povrat u prijašnje stanje neće biti dopušten ako je podnesen nakon isteka roka koji država članica odredi u tom priopćenju. Taj rok ni u kojem slučaju ne može biti kraći od godine dana nakon datuma presude. Te se informacije stavljaju na raspolaganje javnosti putem portala e‑pravosuđe.
5. Stavak 4. ne primjenjuje se na presude koje se odnose na status ili na pravnu i poslovnu sposobnost osoba.”
Bugarsko pravo
ZGR
11 Zakon za graždanskata registracija (Zakon o građanskopravnim statusnim pitanjima, DV br. 67 od 27. srpnja 1999.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: ZGR), u članku 90. stavku 1. određuje:
„Svaka osoba koja podliježe građanskopravnoj registraciji na temelju ovog zakona dužna je u pisanom obliku prijaviti svoju stalnu i trenutačnu adresu […]”
12 Članak 93. ZGR‑a predviđa:
„1. ‚Stalna adresa’ znači adresa u mjestu koje osoba odabire za upis u registar osoba.
2. Stalna adresa je uvijek na državnom području Republike Bugarske.
3. Nitko ne smije imati više od jedne stalne adrese.
4. Bugarski državljani koji žive u inozemstvu, koji nisu upisani u registar osoba i ne mogu navesti stalnu adresu u Bugarskoj, po službenoj se dužnosti upisuju u registar osoba okruga „Sredec” grada Sofije.
5. Stalna adresa državljana adresa je za korespondenciju s državnim tijelima i lokalnim vlastima.
6. Stalna adresa državljana koristi se za ostvarivanje ili korištenje prava ili usluga u slučajevima utvrđenima zakonom ili drugim pravnim aktom.
7. Stalna adresa može biti ista kao i trenutačna adresa.”
13 U skladu s člankom 94. ZGR‑a:
„1. Trenutačna adresa je adresa na kojoj osoba boravi.
2. Nitko ne smije imati više od jedne trenutačne adrese.
3. Trenutačna adresa bugarskih državljana čiji je domicil u inozemstvu navodi se u registru osoba samo uz ime države u kojoj borave.”
14 U skladu s člankom 96. stavkom 1. ZGR‑a:
„Trenutačna adresa prijavljuje se prijavom adrese koju osoba podnosi tijelima iz članka 92. stavka 1. Bugarski državljani koji borave u inozemstvu prijavljuju svoju trenutačnu adresu, to jest državu u kojoj borave, tijelima iz članka 92. stavka 1. svoje stalne adrese.”
KMČP
15 Kodeks na meždunarodnoto častno pravo (Zakonik o međunarodnom privatnom pravu, DV br. 42. od 17. svibnja 2005.), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: KMČP), u članku 4. određuje:
„(1) Međunarodna nadležnost bugarskih sudova i drugih bugarskih tijela postoji ako:
1. tuženik ima uobičajeno boravište, registrirano sjedište u skladu sa svojim statutima ili mjesto stvarnog upravljanja u Bugarskoj;
[…]”
16 U skladu s člankom 48. stavkom 7. KMČP‑a:
„U smislu ovog zakonika, ‚uobičajeno boravište’ fizičke osobe znači primarno mjesto života te potonje, pri čemu to mjesto nije nužno povezano s registracijom ili dozvolom boravka ili poslovnog nastana. Kako bi se utvrdilo navedeno mjesto, valja osobito uzeti u obzir okolnosti osobne ili profesionalne naravi te osobe koje proizlaze iz njezinih trajnih veza s istim mjestom ili iz njezine namjere da stvori takve veze.”
GPK
17 Graždanski procesualen kodeks (Zakon o građanskom postupku, DV br. 59 od 20. srpnja 2007.), u verziji koja se primjenjuje na glavni postupak (u daljnjem tekstu: GPK), u članku 38., naslovljenom „Adresa za dostavu”, propisuje:
„Dostava se izvršava na adresi naznačenoj u spisu predmeta. Ako primatelj nije pronađen na naznačenoj adresi, dostava se izvršava na njegovu trenutačnu adresu i, ako je nema, na stalnu adresu.”
18 Članak 40. GPK‑a, naslovljen „Primatelj sudskih pismena”, određuje:
„(1) Stranka koja boravi u inozemstvu ili odlazi u inozemstvo na razdoblje dulje od mjesec dana dužna je navesti osobu u sjedištu suda radi dostave, odnosno primatelja sudskih pismena, ako nema zastupnika u postupku u Bugarskoj. Istu obvezu ima i pravni zastupnik, stečajni upravitelj i ovlašteni zastupnik.
(2) Ako osobe iz stavka 1. ne navedu takvog primatelja, svi se dokumenti ulažu u spis i smatraju se dostavljenima. Sud te osobe obavještava o tim posljedicama prilikom dostave prvog pismena.”
19 Članak 41. GPK‑a, naslovljen „Obveza informiranja”, predviđa:
„(1) Stranka koja je više od mjesec dana odsutna s adrese koju je dostavila u predmetu ili koju je odredila za dostavu dužna je obavijestiti sud o svojoj novoj adresi. Istu obvezu ima i pravni zastupnik, stečajni upravitelj i ovlašteni zastupnik.
(2) U slučaju nepoštovanja obveze iz stavka 1., svaka se dostava ulaže u spis predmeta i smatra se dostavljenom. Sud obavještava stranku o tim posljedicama tijekom dostave prve obavijesti.”
20 U skladu s člankom 53. GPK‑a, naslovljenim „Dostava strancima s boravištem u zemlji”:
„Dostava strancima s boravištem u zemlji izvršava se na adresu naznačenu u spisu predmeta.”
21 Članak 410. GPK‑a, naslovljen „Zahtjev za izdavanje platnog naloga”, određuje:
„(1) Podnositelj zahtjeva može podnijeti zahtjev za izdavanje platnog naloga:
1. za novčane tražbine ili tražbine u vezi sa zamjenjivim stvarima ako je za zahtjev nadležan Rajonen sad (Općinski sud);
[…]”
22 U skladu s člankom 411. GPK‑a, naslovljenim „Izdavanje platnog naloga”:
„(1) Zahtjev se podnosi Rajonen sadu (Općinski sud) na području nadležnosti dužnikove stalne adrese ili sjedišta; taj sud po službenoj dužnosti u roku od tri dana ispituje svoju mjesnu nadležnost. Zahtjev protiv potrošača mora se podnijeti pred sudom na čijem se području nalazi njegova trenutačna adresa i, ako ne postoji trenutačna adresa, stalna adresa potrošača. Ako sud smatra da predmet nije u njegovoj nadležnosti, odmah ga prosljeđuje nadležnom sudu.
(2) Sud ispituje zahtjev na raspravi o postupovnim pitanjima i donosi rješenje o platnom nalogu u roku predviđenom u stavku 1., osim u sljedećim slučajevima:
[…]
4. dužnik nema stalnu adresu ili sjedište na državnom području Republike Bugarske;
5. dužnik nema uobičajeno boravište ili ne obavlja djelatnost na državnom području Republike Bugarske.
(3) Ako prihvati zahtjev, sud izdaje nalog čija se preslika dostavlja dužniku.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
23 Toplofikacija Sofija društvo je osnovano u skladu s bugarskim pravom za distribuciju toplinske energije. Dana 6. ožujka 2023. podnijelo je Sofijskom rajonen sadu (Općinski sud u Sofiji, Bugarska), sudu koji je uputio zahtjev, zahtjev za izdavanje platnog naloga protiv osobe V. Z. A., bugarskog državljanina.
24 To društvo od zainteresirane osobe zahtijeva plaćanje novčanog iznosa od 700,61 bugarskih leva (BGN) (oko 358 eura) jer ona, vlasnik stana koji se nalazi u Sofiji u zgradi koja je u suvlasništvu, nije platila račun za potrošnju toplinske energije tijekom razdoblja od 15. rujna 2020. do 22. veljače 2023. za taj stan.
25 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da osoba V. Z. A. još nije stranka u glavnom postupku i da će to biti tek nakon izdavanja traženog platnog naloga, pod uvjetom da je taj sud nadležan za odlučivanje o tom zahtjevu.
26 Navedeni sud ističe da iz provjera provedenih po službenoj dužnosti tijekom glavnog postupka, u skladu s obvezama koje ima na temelju bugarskog prava, proizlazi da je osoba V. Z. A. od 2000. upisana u nacionalni registar osoba na način da ima stalnu adresu u Sofiji. Međutim, osoba V. Z. A. je 6. ožujka 2010. prijavila svoju trenutačnu adresu u državi članici koja nije Republika Bugarska. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev navodi da bugarsko pravo ne dopušta prijavu potpune trenutačne adrese u inozemstvu.
27 Sud koji je uputio zahtjev također navodi i odluku o tumačenju, koja ima obvezujuću snagu, koju je 18. lipnja 2014. donio Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska) (u daljnjem tekstu: odluka od 18. lipnja 2014.), a koja se odnosi na slučajeve odbijanja izdavanja naloga iz članka 411. stavka 2. točaka 4. i 5. GPK‑a.
28 U skladu s odlukom od 18. lipnja 2014., kada je riječ o podnošenju zahtjeva za izdavanje naloga na temelju članka 411. GPK‑a, postojanje stalne adrese ili uobičajenog boravišta na državnom području Republike Bugarske treba provjeriti na dan dostave već izdanog naloga, neovisno o činjenici da bi, u skladu s točkama 4. i 5. stavka 2. tog članka, ako ne postoje stalna adresa ili uobičajeno boravište na tom državnom području, izdavanje takvog naloga trebalo odbiti.
29 U skladu s odlukom od 18. lipnja 2014., ako se utvrdi da je nalog izdao sud protiv dužnika koji nema stalnu adresu na državnom području Republike Bugarske, taj sud po službenoj dužnosti poništava taj nalog. Nasuprot tomu, ako se utvrdi da dužnik nema uobičajeno boravište na državnom području Republike Bugarske, sud koji ga je izdao ne može poništiti izdani nalog. U potonjem slučaju, prilikom dostave tog naloga, taj sud mora provjeriti ima li navedeni dužnik stalnu adresu u Bugarskoj i, ako je to slučaj, smatra se da je navedeni nalog uredno dostavljen, bilo dostavom obavijesti osobi iz kućanstva istog dužnika, bilo objavom oglasa na oglasnoj ploči. Slijedom toga, primjena članka 411. stavka 2. točke 5. GPK‑a moguća je samo u žalbenom postupku.
30 Sud koji je uputio zahtjev navodi da je odluka od 18. lipnja 2014. donesena prije nego što je članak 411. stavak 1. GPK‑a izmijenjen na način da sud pred kojim je pokrenut postupak ubuduće ima obvezu po službenoj dužnosti provjeriti svoju mjesnu nadležnost s obzirom na, među ostalim, stalnu adresu dužnika.
31 Prema mišljenju tog suda, iz članka 411. GPK‑a, kako ga tumači Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud), proizlazi da će se platni nalog uvijek izdati protiv dužnika, bugarskog državljanina, čija je stalna adresa i dalje registrirana u Bugarskoj, čak i ako taj dužnik ima adresu u inozemstvu koja je također navedena u registru osoba. Međutim, takvo bi tumačenje moglo naštetiti pravilu postavljenom u članku 5. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012, prema kojem dužnik s domicilom u državi članici u načelu može biti tužen samo pred sudovima te države članice.
32 Sud koji je uputio zahtjev također ističe da se, u skladu s člankom 93. ZGR‑a, stalna adresa bugarskih državljana i dalje nalazi na bugarskom državnom području i ne može se mijenjati u slučaju preseljenja u drugu državu članicu. To predstavlja prepreku ostvarivanju prava na slobodno kretanje i odabir mjesta boravišta bugarskih državljana, a koje je zajamčeno člankom 21. UFEU‑a.
33 Štoviše, bugarski državljani koji su koristili svoje pravo na slobodno kretanje potencijalno se nalaze u situaciji obrnute diskriminacije na temelju državljanstva, što je protivno članku 18. UFEU‑a. Naime, u skladu s člankom 53. GPK‑a, državljani drugih država članica Europske unije koji stalno borave u Bugarskoj primaju dostavu na adresi prijavljenoj imigracijskim službama. Kada prestanu boraviti na bugarskom državnom području, bugarski sudovi za njih više nisu nadležni na temelju kriterija nadležnosti koji se odnosi na domicil. Suprotno tomu, bugarski državljani ne mogu poništiti registraciju svoje stalne adrese te su i dalje dužni imati primatelja spremnog primiti dostavu u njihovo ime u Bugarskoj.
34 Osim toga, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz članka 94. stavka 3. ZGR‑a, u vezi s njegovim člankom 93. stavkom 2., proizlazi da bugarski državljanin ne može registrirati točnu adresu izvan Bugarske, s obzirom na to da je jedino što uprava u tom pogledu navodi država u koju se taj državljanin preselio. Zbog toga članak 4. KMČP‑a utvrđuje uobičajeno boravište tuženika kao kriterij za nadležnost u odnosima međunarodnog privatnog prava na koje se ne primjenjuje pravo Unije.
35 U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev najprije se pita protivi li se članku 5. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012 to da se međunarodna nadležnost suda kojem je podnesen zahtjev za izdavanje platnog naloga utvrdi uzimajući u obzir pojam „domicil”, kako proizlazi iz relevantnih nacionalnih propisa u glavnom predmetu. Taj sud pojašnjava da, čak i ako se ne može isključiti da se njegova međunarodna nadležnost može temeljiti na članku 7. točki 1. podtočki (b) drugoj alineji Uredbe br. 1215/2012, s obzirom na to da se ugovor iz kojeg proizlazi potraživanje odnosi na isporuku toplinske energije za nekretninu koja se nalazi u Sofiji, pitanje utvrđivanja prebivališta i dalje je relevantno pitanje.
36 Sud koji je uputio zahtjev zatim pita je li zabrana sudu, sadržana u odluci od 18. lipnja 2014., da na temelju trenutačne adrese dužnika utvrdi da potonji nema uobičajeno boravište na državnom području Republike Bugarske u skladu s člankom 18. UFEU‑a, s obzirom na to da ta zabrana predstavlja obrnutu diskriminaciju.
37 Budući da mu nacionalno pravo ne omogućuje da utvrdi dužnikovu adresu izvan Bugarske, sud koji je uputio zahtjev naposljetku se pita može li se u tom pogledu osloniti na mogućnost da mu država članica o kojoj je riječ pruži pomoć iz članka 7. Uredbe 2020/1784.
38 U tim je okolnostima Sofijski Rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 62. stavak 1. Uredbe [br. 1215/2012] u vezi s člankom 18. [prvim stavkom] i člankom 21. UFEU‑a, tumačiti na način da mu se protivi to da se pojam ‚domicil’ fizičke osobe izvodi iz nacionalnih propisa kojima je predviđeno da se stalna adresa državljana države suda pred kojim je pokrenut postupak uvijek nalazi u toj državi i ne može se premjestiti u neko drugo mjesto u Europskoj uniji?
2. Treba li članak 5. stavak 1. Uredbe [br. 1215/2012], u vezi s člankom 18. [prvim stavkom] i člankom 21. UFEU‑a, tumačiti na način da on dopušta nacionalne propise i nacionalnu sudsku praksu prema kojima sud države ne smije odbiti izdati platni nalog protiv dužnika koji je državljanin te države i u odnosu na kojeg postoji utemeljena pretpostavka da ne postoji međunarodna nadležnost suda, jer dužnik vjerojatno ima domicil u drugoj državi Unije, što proizlazi iz prijave dužnika nadležnom tijelu države da on ima prijavljenu adresu u toj državi članici? Je li takvom slučaju bitno kada je ta prijava predana?
3. Treba li, u slučaju da međunarodna nadležnost suda pred kojim je pokrenut postupak proizlazi iz odredbe različite od članka 5. stavka 1. Uredbe [br. 1215/2012], članak 18. [prvi stavak] UFEU‑a, u vezi s člankom 47. stavkom 2. [Povelje], tumačiti na način da se on protivi nacionalnim propisima i nacionalnoj sudskoj praksi prema kojima je izdavanje platnog naloga, doduše, dopušteno samo protiv fizičke osobe koja ima uobičajeno boravište u državi suda pred kojim je pokrenut postupak, ali se utvrđenje da je dužnik, kada je on državljanin te države, svoje boravište zasnovao u drugoj državi, ne može izvesti samo na temelju toga da je prvonavedenoj državi naveo prijavljenu adresu (‚trenutačna’ adresa) koja se nalazi u drugoj državi Europske unije, ako je dužniku nemoguće dokazati da se u cijelosti preselio u potonju državu i da nema adresu na državnom području države suda pred kojim je pokrenut postupak? Je li u tom slučaju bitno to kada je predana prijava trenutačne adrese?
4. Ako se na prvo potpitanje trećeg prethodnog pitanja odgovori na način da je izdavanje platnog naloga dopušteno, je li tada prema članku 4. stavku 1. Uredbe [br. 1215/2012], u vezi s načinom na koji su članak 22. stavci 1. i 2. Uredbe [2020/1784] protumačeni u [presudi od 19. prosinca 2012., Alder (C‑325/11, EU:C:2012:824)] [kao i] u vezi s načelom djelotvorne primjene prava Unije prilikom izvršavanja nacionalne postupovne autonomije, dopušteno da kada postupa po zahtjevu za izdavanje platnog naloga u postupku bez dužnikova sudjelovanja nacionalni sud države, u kojoj državljani ne mogu odjaviti svoju prijavljenu adresu na državnom području te države i premjestiti je u drugu državu, pribavi u skladu s člankom 7. Uredbe [2020/1784] od tijela države, u kojoj dužnik ima prijavljenu adresu, informacije o njegovoj tamošnjoj adresi i datumu tamošnje prijave, kako bi ustanovio stvarno uobičajeno boravište dužnika prije donošenja konačne odluke u predmetu?”
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
39 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da postupak uspostavljen člankom 267. UFEU‑a predstavlja instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje spora koji se pred njima vodi, te da smisao prethodnog postupka nije davanje savjetodavnih mišljenja o općenitim ili hipotetskim pitanjima, nego stvarna potreba za učinkovitim rješavanjem spora (presuda od 9. siječnja 2024., G. i dr.(Imenovanje sudaca redovnih sudova u Poljskoj), C‑181/21 i C‑269/21, EU:C:2024:1, t. 62. i navedena sudska praksa).
40 Kao što je vidljivo iz samog teksta članka 267. UFEU‑a, zahtijevana prethodna odluka mora sudu koji je uputio zahtjev biti „potrebna” da bi mogao „donijeti presudu” u predmetu o kojem odlučuje (presuda od 9. siječnja 2024., G. i dr. (Imenovanje sudaca redovnih sudova u Poljskoj), C‑181/21 i C‑269/21, EU:C:2024:1, t. 63. i navedena sudska praksa).
41 Sud je tako podsjetio na to da i iz teksta i iz strukture članka 267. UFEU‑a proizlazi da je pretpostavka za odlučivanje u prethodnom postupku, među ostalim, činjenica da se pred nacionalnim sudovima stvarno vodi spor u kojem ti sudovi trebaju donijeti odluku koja može uzimati u obzir presudu donesenu u prethodnom postupku (presuda od 9. siječnja 2024., G. i dr. (Imenovanje sudaca redovnih sudova u Poljskoj), C‑181/21 i C‑269/21, EU:C:2024:1, t. 64. i navedena sudska praksa).
42 U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev dužan je po službenoj dužnosti provjeriti svoju nadležnost za izdavanje platnog naloga, u skladu s člankom 411. stavkom 1. GPK‑a. U tu je svrhu taj sud uputio Sudu četiri prethodna pitanja koja se odnose na tumačenje uredbi br. 1215/2012 i 2020/1784 te na tumačenje članka 18. prvog stavka UFEU‑a, članka 21. UFEU‑a i članka 47. drugog stavka Povelje.
43 Što se tiče, kao prvo, zatraženog tumačenja članka 47. drugog stavka Povelje, iz zahtjeva za prethodnu odluku uopće ne proizlazi da je to tumačenje objektivno potrebno za odluku koju sud koji je uputio zahtjev treba donijeti (presuda od 9. siječnja 2024., G. i dr. (Imenovanje sudaca redovnih sudova u Poljskoj), C‑181/21 i C‑269/21, EU:C:2024:1, t. 65. i navedena sudska praksa). Naime, sud koji je uputio zahtjev ne navodi vezu koju uspostavlja između te odredbe i spora o kojem je riječ u glavnom postupku ni razloge zbog kojih bi, prema njegovu mišljenju, tumačenje navedene odredbe bilo potrebno za rješavanje tog spora.
44 Kao drugo, kad je riječ o traženom tumačenju članka 22. Uredbe 2020/1784, valja primijetiti da taj članak uređuje, kao što to proizlazi iz njegova naslova, obveze nacionalnog suda u slučaju neupuštanja tuženika u postupak. Navedeni članak primjenjuje se ako je pismeno kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedno pismeno već poslano u drugu državu članicu radi dostave i odnosi se na kontradiktorni postupak koji je kasniji od onog o kojem je riječ u glavnom postupku u kojem dužnik još nije bio stranka. Članak 22. Uredbe 2020/1784 stoga polazi od pretpostavke koja je u ovom slučaju samo hipotetska, odnosno neupuštanja tuženika u postupak.
45 Iz toga slijedi da u dijelu u kojem se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na tumačenje članka 47. drugog stavka Povelje i članka 22. stavaka 1. i 2. Uredbe 2020/1784, on nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku te je stoga nedopušten.
O prethodnim pitanjima
Prvo, drugo i treće pitanje
Uvodna očitovanja
46 Kao prvo, što se tiče tumačenja relevantnih odredbi Uredbe br. 1215/2012, najprije se postavlja pitanje je li glavni postupak obuhvaćen tom uredbom jer njezina primjena zahtijeva postojanje međunarodnog elementa. Međutim, u ovom slučaju, čak i ako dužnik o kojem je riječ još nije stranka glavnog postupka, zahtjev za izdavanje platnog naloga ipak je podnesen protiv tog dužnika koji ima boravište u drugoj državi članici, što predstavlja međunarodni element koji je dovoljan da dovede do primjene te uredbe.
47 Kao drugo, kad je riječ o tumačenju članka 18. UFEU‑a, valja podsjetiti na to da se taj članak samostalno primjenjuje samo u situacijama uređenima pravom Unije za koje ne postoje posebna pravila o nediskriminaciji (vidjeti u tom smislu presude od 10. veljače 2011., Missionswerk Werner Heukelbach, C‑25/10, EU:C:2011:65, t. 18. i od 28. rujna 2023., Ryanair/Komisija, C‑321/21 P, EU:C:2023:713, t. 98. i navedenu sudsku praksu).
48 Međutim, u ovom slučaju, što se tiče problematike o kojoj je u biti riječ u postavljenim pitanjima, odnosno razlike u načinima utvrđivanja domicila ovisno o tome radi li se o bugarskim ili stranim državljanima koji borave u Bugarskoj, člankom 4. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012 utvrđuje se zabrana diskriminacije jer se tom odredbom zabranjuje svako različito postupanje na temelju državljanstva u pogledu primjene pravila o nadležnosti uspostavljenih tom uredbom. Stoga članak 18. UFEU‑a ne treba primjenjivati samostalno niti ga, slijedom toga, različito tumačiti.
49 Kao treće, valja podsjetiti na to da, s obzirom na to da se Uredbom br. 1215/2012 stavlja izvan snage i zamjenjuje Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), koja je sama zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o sudskoj nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji, tumačenje Suda u pogledu odredaba potonjih pravnih instrumenata vrijedi i za Uredbu br. 1215/2012, kad se te odredbe mogu smatrati „istovjetnima” onima potonje uredbe (presuda od 9. srpnja 2020., Verein für Konsumenteninformation, C‑343/19, EU:C:2020:534, t. 22. i navedena sudska praksa).
Prvo pitanje
50 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 62. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se smatra da državljani jedne države članice koji borave u drugoj državi članici imaju domicil na adresi koja ostaje uvijek registrirana u prvoj državi članici.
51 U tom pogledu najprije valja primijetiti da je pojam „domicil” ključan u strukturi Uredbe br. 1215/2012 jer je riječ o općoj poveznici koja omogućuje utvrđivanje međunarodne nadležnosti u skladu s člankom 4. stavkom 1. te uredbe, koji upućuje na domicil tuženika, bez obzira na državljanstvo potonjega (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2013., Corman‑Collins, C‑9/12, EU:C:2013:860, t. 22. i 23.).
52 Kao što to proizlazi iz izvješća A. Jenarda o Konvenciji od 27. rujna 1968. o sudskoj nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1979., C 59, str. 1.), čiji komentari o opravdanju odabira kriterija domicila vrijede i za tumačenje Uredbe br. 1215/2012, odabir zakonodavca Unije da dâ prednost tom kriteriju u odnosu na kriterij državljanstva bio je uvjetovan potrebom da se olakša ujednačena primjena pravila o nadležnosti kako bi se izbjegla različita pravila o nadležnosti, ovisno o tome vode li se sporovi između državljana države ugovornice ili državljanina države ugovornice i stranog državljanina, ili dvaju stranih državljana.
53 Poput Konvencije od 27. rujna 1968. o sudskoj nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima i Uredbe br. 44/2001, Uredba br. 1215/2012 ne daje definiciju pojma „domicil”. Tako članak 62. stavak 1. potonje uredbe upućuje na unutarnje pravo države članice pred čijim je sudovima pokrenut postupak radi utvrđivanja ima li stranka domicil na državnom području te države članice. U skladu s člankom 62. stavkom 2. potonje uredbe, ako stranka nema domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, tada, radi utvrđivanja ima li stranka domicil u drugoj državi članici, sud primjenjuje pravo te države članice.
54 Države članice stoga su načelno nadležne utvrditi domicil fizičke osobe u skladu sa svojim pravom.
55 Međutim, ustaljena je sudska praksa da primjena nacionalnih pravila ne smije negativno utjecati na koristan učinak akta Unije. Naime, kao što je to Sud u biti presudio u pogledu Uredbe br. 44/2001, sudska praksa koja se može primijeniti na tumačenje Uredbe br. 1215/2012, primjenom postupovnih pravila države članice ne može se povrijediti koristan učinak sustava predviđenog potonjom uredbom tako što se ne poštuju načela uspostavljena tom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2009., Apostolides, C‑420/07, EU:C:2009:271, t. 69. i navedenu sudsku praksu).
56 Međutim, kao što to proizlazi iz točke 51. ove presude, sustav uspostavljen Uredbom br. 1215/2012 temelji se na odabiru zakonodavca Unije da ujednačena pravila o nadležnosti utemelji na kriteriju domicila, a ne na kriteriju državljanstva tuženika. Slijedom toga, kao što to Komisija također ističe u svojim pisanim očitovanjima, država članica ne može izmijeniti taj temeljni odabir primjenom nacionalnih pravila prema kojima njezini državljani obvezno imaju domicil na njezinu državnom području.
57 U ovom slučaju, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da bugarsko pravo u pogledu svojih državljana pravi razliku između njihove stalne i trenutačne adrese.
58 Svaki bugarski državljanin ima samo jednu stalnu adresu na državnom području Republike Bugarske koja odgovara adresi upisanoj u registar osoba i koja uvijek ostaje na tom državnom području. Bugarski državljani koji borave u inozemstvu i koji ne mogu dokazati stalnu adresu u Bugarskoj po službenoj se dužnosti upisuju u registar osoba okruga Sredec grada Sofije. Nasuprot tomu, trenutačna adresa odgovara adresi na kojoj osoba o kojoj je riječ boravi. Za bugarske državljane s poslovnim nastanom u inozemstvu ta se adresa svodi na navođenje, u registru osoba, imena države u kojoj žive, pri čemu, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, takvi državljani ne mogu registrirati točnu adresu koja se nalazi izvan Bugarske. Kao što to taj sud pojašnjava, bugarski državljani stoga su dužni imati stalnu adresu u Bugarskoj, neovisno o mjestu u kojem ti državljani stvarno borave.
59 Podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, bugarsko zakonodavstvo, kako ga je opisao taj sud, izjednačava domicil bugarskih državljana s njihovom stalnom adresom koja se uvijek nalazi u Bugarskoj, neovisno o činjenici borave li u Bugarskoj ili u inozemstvu, i ne dopušta tim državljanima da registriraju punu adresu u drugoj državi članici čak i ako u njoj trajno borave te se stoga može smatrati da imaju domicil na državnom području te države članice na temelju njezina zakonodavstva koje se primjenjuje u skladu s člankom 62. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012.
60 Također valja pojasniti da je isključivo na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi doseg pojma „domicil” u nacionalnom pravu. Međutim, budući da se nacionalnim propisom taj pojam automatski povezuje s trajnom, obveznom i ponekad fiktivnom adresom registriranom za svakog državljanina države članice o kojoj je riječ, takav propis ugrožava koristan učinak Uredbe br. 1215/2012 jer se njime kriterij domicila, na kojem se temelje pravila o nadležnosti uspostavljena tom uredbom, zamjenjuje kriterijem državljanstva.
61 U tim okolnostima nije potrebno ispitati je li članku 21. UFEU‑a protivan i nacionalni propis poput onog opisanog u prethodnoj točki.
62 S obzirom na sve prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 62. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se smatra da državljani jedne države članice koji borave u drugoj državi članici imaju domicil na adresi koja ostaje uvijek registrirana u prvoj državi članici.
Drugo i treće pitanje
63 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda uspostavljene u članku 267. UFEU‑a, na Sudu je da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da riješi spor koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je to potrebno, preoblikovati pitanja koja su mu postavljena (presuda od 30. siječnja 2024., Direktor na Glavna direkcija „Nacionalna policija” pri MVR – Sofija, C‑118/22, EU:C:2024:97, t. 31. i navedena sudska praksa).
64 U ovom slučaju, drugo i treće pitanje, koja valja ispitati zajedno, proizlaze iz činjenice da, kao što to proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev tvrdi da je dužan, u skladu s člankom 411. GPK‑a, kako je protumačen u odluci od 18. lipnja 2014., izdati platni nalog protiv dužnika, bugarskog državljanina, čija je stalna adresa u Bugarskoj, iako postoji osnovana sumnja da je na dan podnošenja tog zahtjeva za izdavanje platnog naloga taj dužnik imao domicil na državnom području druge države članice i da stoga taj sud nije međunarodno nadležan za odlučivanje o takvom zahtjevu, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012.
65 Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ne može se isključiti da svoju nadležnost može temeljiti na drugoj odredbi, odnosno na članku 7. točki 1. podtočki (b) drugoj alineji te uredbe, koji se nalazi u odjeljku 2. njezina poglavlja II. Međutim, pita se protivi li se članku 5. stavku 1. navedene uredbe obveza izdavanja platnog naloga protiv dužnika čija se trenutačna adresa nalazi u drugoj državi članici. U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev također se pita o relevantnosti datuma na koji je predmetni dužnik registrirao trenutačnu adresu.
66 Slijedom toga, valja smatrati da drugim i trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. i članak 5. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da im se protivi to da se nacionalnim propisom, kako se tumači u nacionalnoj sudskoj praksi, sudu države članice dodijeli nadležnost za izdavanje platnog naloga protiv dužnika za kojeg postoji osnovana sumnja da ima domicil na državnom području druge države članice.
67 Kao što je to navedeno u točki 51. ove presude, člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 utvrđuje se opće pravilo o nadležnosti na kojem se temelji ta uredba, a to je ono prema domicilu tuženika, bez obzira na državljanstvo potonjega.
68 U skladu s člankom 5. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. te uredbe. Ti odjeljci sadržavaju pravila o posebnoj nadležnosti, pravila o nadležnosti za ugovore o osiguranju, potrošačke ugovore, pojedinačne ugovore o radu, kao i pravila o isključivoj nadležnosti i pravila o prorogaciji nadležnosti.
69 Iz navedenih odjeljaka proizlazi da je jedino moguće smatrati da sud države članice ima međunarodnu nadležnost za odlučivanje u predmetu protiv tuženika koji ima domicil u drugoj državi članici u situacijama koje su uređene tim odjeljcima.
70 U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev trebao bi moći izdati platni nalog protiv dužnika za kojeg postoji osnovana sumnja da je na dan podnošenja zahtjeva za izdavanje platnog naloga imao domicil u državi članici koja nije Republika Bugarska ako svoju nadležnost za odlučivanje o takvom zahtjevu može temeljiti na jednom od pravila o nadležnosti iz odjeljaka 2. do 7. Uredbe br. 1215/2012.
71 Okolnosti koje treba uzeti u obzir za potrebe utvrđivanja nadležnosti jesu, dakle, one koje su postojale na dan podnošenja zahtjeva za izdavanje platnog naloga o kojem je riječ.
72 S obzirom na sve prethodno navedeno, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 1. i članak 5. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da im se protivi to da se nacionalnim propisom, kako se tumači u nacionalnoj sudskoj praksi, sudu države članice dodijeli nadležnost za izdavanje platnog naloga protiv dužnika za kojeg postoji osnovana sumnja da je na dan podnošenja zahtjeva za izdavanje platnog naloga imao domicil na državnom području druge države članice u situacijama koje nisu predviđene u odjeljcima 2. do 7. poglavlja II. te uredbe.
Četvrto pitanje
73 Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. Uredbe 2020/1784 tumačiti na način da mu se protivi to da se sud države članice, nadležan za izdavanje platnog naloga protiv dužnika za kojeg postoji osnovana sumnja da ima domicil na državnom području druge države članice, obrati nadležnim tijelima i koristi sredstva koja je ta druga država članica stavila na raspolaganje radi utvrđivanja adrese tog dužnika u svrhu dostave tog platnog naloga.
74 Uvodno valja primijetiti da, ako sud koji je uputio zahtjev zaključi da je nadležan za odlučivanje u glavnom postupku na temelju jednog od pravila o nadležnosti navedenih u odjeljcima 2. do 7. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012 i da, slijedom toga, može izdati platni nalog koji je zatražen protiv dužnika o kojem je riječ, čak i ako potonji ima domicil na državnom području druge države članice, on je dužan dostaviti taj platni nalog tom dužniku.
75 U tom pogledu, u skladu sa sudskom praksom Suda, kada primatelj sudskog pismena boravi u inozemstvu, dostava tog pismena u načelu ulazi u područje primjene Uredbe 2020/1784 i mora se izvršiti sredstvima uspostavljenima tom uredbom, uz iznimku, među ostalim, situacije u kojoj domicil ili mjesto uobičajenog boravišta tog primatelja nisu poznati (vidjeti po analogiji presudu od 19. prosinca 2012., Alder, C‑325/11, EU:C:2012:824, t. 24. i 25.).
76 U potonjoj situaciji ipak postoji, u skladu s člankom 1. stavkom 2. te uredbe koji upućuje na njezin članak 7., obveza pomoći u traženju adrese primatelja pismena koje treba dostaviti.
77 Na temelju članka 7. Uredbe 2020/1784, ako adresa osobe kojoj treba dostaviti sudsko ili izvansudsko pismeno u drugoj državi članici nije poznata, ta druga država članica pruža pomoć pri utvrđivanju te adrese bilo određivanjem tijela kojima otpremna tijela mogu uputiti zahtjeve u tu svrhu, bilo pružanjem mogućnosti izravnog podnošenja zahtjeva za informacije o toj adresi u registrima osoba ili drugim javno dostupnim bazama podataka putem standardnog obrasca dostupnog na „europskom portalu e‑pravosuđe” ili pružanjem informacija putem tog portala o tome kako pronaći istu adresu.
78 Slijedom toga, sud države članice koji u drugoj državi članici mora dostaviti sudsko ili izvansudsko pismeno može se koristiti svim sredstvima koja su stavljena na raspolaganje na temelju članka 7. Uredbe 2020/1784 kako bi utvrdio adresu primatelja pismena koje se dostavlja.
79 S obzirom na sve prethodno navedeno, na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 7. Uredbe 2020/1784 treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da se sud države članice, nadležan za izdavanje platnog naloga protiv dužnika za kojeg postoji osnovana sumnja da ima domicil na državnom području druge države članice, obrati nadležnim tijelima i koristi sredstva koja je ta druga država članica stavila na raspolaganje radi utvrđivanja adrese tog dužnika u svrhu dostave tog platnog naloga.
Troškovi
80 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
1. Članak 62. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
treba tumačiti na način da mu se:
protivi nacionalni propis na temelju kojeg se smatra da državljani jedne države članice koji borave u drugoj državi članici imaju domicil na adresi koja ostaje uvijek registrirana u prvoj državi članici.
2. Članak 4. stavak 1. i članak 5. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012
treba tumačiti na način da im se:
protivi to da se nacionalnim propisom, kako se tumači u nacionalnoj sudskoj praksi, sudu države članice dodijeli nadležnost za izdavanje platnog naloga protiv dužnika za kojeg postoji osnovana sumnja da je na dan podnošenja zahtjeva za izdavanje platnog naloga imao domicil na državnom području druge države članice u situacijama koje nisu predviđene u odjeljcima 2. do 7. poglavlja II. te uredbe.
3. Članak 7. Uredbe (EU) 2020/1784 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena)
treba tumačiti na način da mu se:
ne protivi to da se sud države članice, nadležan za izdavanje platnog naloga protiv dužnika za kojeg postoji osnovana sumnja da ima domicil na državnom području druge države članice, obrati nadležnim tijelima i koristi sredstva koja je ta druga država članica stavila na raspolaganje radi utvrđivanja adrese tog dužnika u svrhu dostave tog platnog naloga.
Potpisi