Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
JEANA RICHARDA DE LA TOURA
od 16. svibnja 2024.(1)
Spojeni predmeti C-289/23 [Corván] i C-305/23 [Bacigán](i)
Agencia Estatal de la Administración Tributaria
protiv
A.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Mercantil no 1 de Alicante (Trgovački sud br. 1 u Alicanteu, Španjolska))
i
S. E. I.
protiv
Agencia Estatal de la Administración Tributaria
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Mercantil no 10 de Barcelona (Trgovački sud br. 10 u Barceloni, Španjolska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva (EU) 2019/1023 – Postupci koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga – Zahtjev za otpust duga – Fizička osoba koja je postala nesolventna – Uvjeti za pristup otpustu duga – Javne tražbine – Gornja granica otpusta”
I. Uvod
1. Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 23. stavaka 2. i 4. Direktive (EU) 2019/1023 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o okvirima za preventivno restrukturiranje, otpustu duga i zabranama te o mjerama za povećanje učinkovitosti postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga i o izmjeni Direktive (EU) 2017/1132 (Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti)(2).
2. Ti su zahtjevi podneseni u okviru sporova između fizičkih osoba koje su postale nesolventne (u daljnjem tekstu: dužnici) i Agencije Estatal de Administración Tributaria (Državna agencija za poreznu upravu, Španjolska) (u daljnjem tekstu: AEAT) u pogledu zahtjeva za otpust duga koji su ti dužnici podnijeli tijekom postupka u slučaju nesolventnosti koji se odnosio na njih. Naime, AEAT se protivio zahtjevima za otpust duga zbog dužnikova postupanja u lošoj namjeri (predmet C-289/23) ili njegove nepoštenosti (C-305/23), pri čemu je podsjetio na to da su javne tražbine isključene iz otpusta duga.
3. Ovaj predmet Sudu pruža priliku da pojasni manevarski prostor kojim države članice raspolažu za prenošenje članka 23. stavaka 1., 2. i 4. Direktive 2019/1023, kojim se predviđa da one trebaju predvidjeti odredbe kojima se uskraćuje ili ograničava pristup otpustu duga ako je dužnik postupao nepošteno ili u lošoj namjeri, da mogu uskratiti ili ograničavati takav pristup ovisno o određenim postupanjima dužnika i da mogu iz mehanizma potpunog otpusta duga isključiti određene posebne kategorije duga.
4. Na zahtjev Suda, u svojoj ću se analizi usredotočiti na točku (d) drugog pitanja u predmetu C-289/23 koja se u biti odnosi na manevarski prostor država članica prilikom prenošenja Direktive 2019/1023 i na, među ostalim, mogućnost uređenja otpusta dugova koji se odnose na javne tražbine u okviru granica koje nisu povezane sa stvarnim iznosom duga.
5. U ovom ću mišljenju nakon svoje analize predložiti da se Juzgadu de lo Mercantil no 1 de Alicante (Trgovački sud br. 1 u Alicanteu, Španjolska), odnosno sudu koji je uputio zahtjev u tom predmetu, odgovori da države članice za posebne kategorije duga mogu predvidjeti ograničenje otpusta duga u obliku gornje granice iznad koje otpust nije moguć, ako je to ograničenje valjano opravdano.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
6. Članak 23. Direktive 2019/1023, naslovljen „Odstupanja”, glasi kako slijedi:
„1. Odstupajući od članaka od 20. do 22., države članice zadržavaju ili uvode odredbe kojima se uskraćuje ili ograničava pristup otpustu duga, opozivaju prednosti takvog otpusta ili predviđaju dulja razdoblja za dobivanje potpunog otpusta duga ili dulja razdoblja zabrane ako je nesolventni poduzetnik prema nacionalnom pravu postupao nepošteno ili u lošoj namjeri u odnosu na vjerovnike ili druge dionike dok se zaduživao, tijekom postupka u slučaju nesolventnosti ili tijekom otplate duga, ne dovodeći u pitanje nacionalna pravila o teretu dokazivanja.
2. Odstupajući od članaka od 20. do 22., države članice mogu zadržati ili uvesti odredbe kojima se uskraćuje ili ograničava pristup otpustu duga, opozivaju prednosti otpusta ili predviđaju dulja razdoblja za dobivanje potpunog otpusta duga ili dulja razdoblja zabrane u određenim precizno utvrđenim okolnostima ako su takva odstupanja [valjano] opravdana, primjerice:
(a) ako je nesolventni poduzetnik znatno prekršio obveze iz plana otplate ili bilo koju drugu pravnu obvezu kojom se štite interesi vjerovnika, uključujući obvezu maksimiziranja povrata vjerovnicima;
(b) ako se nesolventni poduzetnik nije pridržavao obveza obavješćivanja ili suradnje u skladu s pravom Unije i nacionalnim pravom;
(c) ako je došlo do zlouporabe zahtjeva za otpust duga;
(d) ako je podnesen novi zahtjev za otpust unutar određenog razdoblja nakon što je nesolventnom poduzetniku odobren potpuni otpust duga ili mu je uskraćen potpuni otpust duga zbog teških kršenja obveza obavješćivanja ili suradnje;
(e) ako trošak postupka koji vodi do otpusta duga nije podmiren; ili
(f) ako je odstupanje potrebno kako bi se jamčila ravnoteža između prava dužnika i prava jednog vjerovnika ili više njih.
[…]
4. Države članice mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga ili ograničiti pristup otpustu duga ili utvrditi dulje razdoblje otpusta ako su takva isključenja, ograničenja ili dulja razdoblja [valjano] opravdana, kao u slučaju:
(a) osiguranih dugova;
(b) dugova proizašlih iz kaznenih sankcija ili u vezi s njima;
(c) dugova proizašlih iz deliktne odgovornosti;
(d) dugova koji se odnose na obveze uzdržavanja koje proizlaze iz obiteljskog odnosa, roditeljstva, braka ili tazbinskog srodstva;
(e) dugova nastalih nakon podnošenja zahtjeva za pokretanje ili pokretanja postupka koji vodi do otpusta duga; i
(f) dugova proizašlih iz obveze plaćanja troškova postupka koji vodi do otpusta duga.
[…]”
B. Španjolsko pravo
7. Zakon koji se primjenjuje rationae temporis na glavne postupke jest Real Decreto Legislativo 1/2020 por el que se aprueba el texto refundido de la Ley Concursal (Kraljevska zakonodavna uredba 1/2020 od 5. svibnja 2020. o odobravanju preinačenog teksta Stečajnog zakona)(3), kako je izmijenjen Leyem 16/2022 de reforma del texto refundido de la Ley Concursal aprobado por el Real Decreto Legislativo 1/2020, de 5 de mayo, para la transposición de la [Directiva 2019/1023] (Zakon 16/2022 od 5. rujna 2022. o izmjeni preinačenog teksta Stečajnog zakona odobrenog Kraljevskom zakonodavnom uredbom 1/2020 od 5. svibnja 2020. radi prenošenja [Direktive 2019/1023])(4) (u daljnjem tekstu: TRLC).
8. U preambuli tog zakona navodi se:
„[…]
Ako je nesolventni dužnik fizička osoba, cilj je postupka u slučaju nesolventnosti utvrditi dužnike koji djeluju u dobroj vjeri te im ponuditi djelomičan otpust njihovih dugova, čime im se omogućuje da iskoriste drugu priliku te ih se sprečava da prijeđu u sivu ekonomiju ili budu marginalizirani.
[…]
Jedna je od najradikalnijih promjena u novom propisu ta što je, umjesto da se otpust uvjetuje podmirivanjem određene vrste duga (kao što se to predviđalo u članku 487. stavku 2. [TRLC-a prije tih izmjena]), uveden sustav otpusta na temelju zasluga u kojem svaki dužnik, neovisno o tome je li poduzetnik, ako ispunjava zahtjev postupanja u dobroj vjeri na kojem se to uvođenje temelji, može imati pristup otpustu svih svojih dugova, osim onih za koje se iznimno i zbog njihove posebne prirode smatra da ih se zakonito ne može otpustiti. Zadržava se mogućnost, koju je španjolski zakonodavac već prihvatio 2015., da se otpust odobri svakom dužniku fizičkoj osobi koji postupa u dobroj vjeri, neovisno o tome je li poduzetnik.
[…]
Dobra vjera dužnika i dalje je kamen temeljac za otpust. U skladu s preporukama međunarodnih organizacija uspostavlja se normativno razgraničenje dobre vjere u odnosu na određena objektivna postupanja koja su taksativno utvrđena (popis numerus clausus), pri čemu se ne navode nejasni ili nedovoljno konkretni obrasci ponašanja ili obrasci ponašanja čije dokazivanje na dužnika stavlja nemogući teret […]
[…]
Otpust duga proširuje se na sve tražbine u okviru kolektivnog postupka i na obveze stečajne mase. Iznimke se u određenim slučajevima temelje na posebnoj važnosti njihova namirenja za pravedno i solidarno društvo koje se temelji na vladavini prava (kao što su dugovi koji se odnose na uzdržavanje, dugovi koji proizlaze iz javnopravnih tražbina, dugovi proizašli iz kaznenih djela ili pak dugovi proizašli iz deliktne odgovornosti). Stoga se na otpust duga za javnopravne tražbine primjenjuju određena ograničenja te ga je moguće izvršiti samo jednom, a ne više puta […]
[…].”
9. Člankom 486. TRLC-a predviđa se:
„Dužnik fizička osoba, neovisno o tome je li poduzetnik, može zatražiti otpust neplaćenih dugova u skladu s odredbama i uvjetima utvrđenima ovim zakonom ako je riječ o dužniku koji postupa u dobroj vjeri:
1. pristankom na plan otplate bez prethodne likvidacije imovinske mase, u skladu sa sustavom otpusta duga iz odjeljka 3. pododjeljka 1. u nastavku; ili
2. likvidacijom imovinske mase, u slučaju čega će se na otpust duga primjenjivati sustav predviđen u odjeljku 3. pododjeljku 2. u nastavku, ako je razlog zatvaranja postupka u slučaju nesolventnosti završetak faze likvidacije imovinske mase ili njezina nedostatnost za podmirenje tražbina iz mase.”
10. Članak 489. TRLC-a glasi kako slijedi:
„1. Otpust duga obuhvaća sve nepodmirene dugove, osim sljedećih:
[…]
5) dugovi koji proizlaze iz javnopravnih tražbina. Međutim, dugovi čije je upravljanje naplatom u nadležnosti [AEAT-a] mogu se otpustiti do visine iznosa od najviše 10 000 eura po dužniku; za prvih 5000 eura duga otpust je potpun, a od tog iznosa nadalje otpust doseže 50 % duga do navedenog najvišeg iznosa. Isto tako, dugovi za socijalno osiguranje mogu se otpustiti za isti iznos i pod jednakim uvjetima. Otpušteni iznos, do visine prethodno navedene gornje granice, primjenjuje se obrnutim redoslijedom od redoslijeda prvenstva koji je zakonito utvrđen u ovom zakonu i, u okviru svake kategorije, ovisno o starosti duga;
[…]
3. Javnopravna tražbina može se otpustiti u visini iznosa utvrđenog u stavku 1. točki 5. drugoj rečenici, ali samo prilikom prvog otpusta duga, dok se prilikom naknadnih otpusta koje isti dužnik može dobiti neće moći otpustiti nijedan iznos.”
III. Činjenice iz glavnih postupaka i prethodna pitanja
A. Predmet C-289/23
11. Osoba A. podnijela je 7. srpnja 2022. zahtjev za proglašenje nesolventnosti i prijavila dug u iznosu od 537 787,69 eura. Budući da je sud koji je uputio zahtjev 26. srpnja 2022. proglasio nesolventnost tog dužnika i zaključenje postupka zbog nedostatnosti imovine, navedeni dužnik zatražio je potpuni otpust duga 28. rujna 2022. Taj je sud 19. listopada 2022. dopustio prigovor na otpust duga koji je AEAT podnio jer su postojale različite javnopravne tražbine.
12. AEAT pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi, s jedne strane, da je uskraćivanje otpusta duga bilo obrazloženo time što u razdoblju kraćem od deset godina postoji konačna odluka o utvrđivanju odgovornosti za ukupan iznos od 114 408,09 eura poreznih dugova i novčanih kazni koje duguje društvo čiji je dužnik bio upravitelj te da taj dužnik stoga nije postupao u dobroj vjeri. S druge strane, dodaje da su neke tražbine javne te su stoga isključene iz otpusta duga.
13. Taj sud dvoji u pogledu načina na koji je španjolski zakonodavac prenio Direktivu 2019/1023, kao prvo, kad je riječ o pojmu „dobra vjera”, kojim se uvjetuje pristup otpustu duga i koji je definiran objektivno (među ostalim, da tijekom deset godina prije podnošenja zahtjeva za otpust duga protiv osobe nije pokrenut postupak radi prisilne naplate zbog odgovornosti za neplaćanje), i, kao drugo, kad je riječ o isključenju javnih tražbina.
14. Kad je riječ o potonjem pitanju, navedeni sud navodi da se španjolskim pravom predviđa da se na javne tražbine za čiju su naplatu nadležni AEAT i Tesoreria General de la Seguridad Social (Središnji fond za socijalno osiguranje, Španjolska) može primijeniti djelomičan otpust duga. Naime, za te je tražbine otpust ograničen na 10 000 eura po dužniku, pri čemu se pojašnjava da je za prvih 5000 eura otpust potpun, dok iznad tog iznosa otpust doseže 50 % tražbine do najvišeg iznosa od 10 000 eura. Otpušteni iznos primjenjuje se obrnutim redoslijedom od redoslijeda prvenstva koji je zakonito utvrđen i, u okviru svake kategorije duga, ovisno o starosti duga.
15. Sud koji je uputio zahtjev osobito postavlja pitanje o nepostojanju proporcionalnosti zakonom dopuštenog otpusta duga u odnosu na ukupni iznos obveza, čime bi se otpustu duga mogao oduzeti stvaran učinak.
16. U tim je okolnostima Juzgado de lo Mercantil no 1 de Alicante (Trgovački sud br. 1 u Alicanteu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. (a) Treba li članak 23. stavak 2. Direktive [2019/1023] tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se onemogućuje pristup otpustu, kako je to utvrđeno u članku 487. stavku 1. točki 2. [TRLC-a], jer navedeno ograničenje nije bilo predviđeno u propisima prije prenošenja [te d]irektive kojima se priznavalo pravo na otpust, nego ga je zakonodavac uveo ex novo? Konkretno, može li nacionalni zakonodavac prilikom prenošenja [navedene d]irektive utvrditi ograničenja u pogledu pristupa otpustu koja su stroža od onih iz ranijeg zakonodavstva, osobito kad navedeno ograničenje ne odgovara nijednoj od okolnosti predviđenih u članku 23. stavku 2. [te d]irektive?
(b) U slučaju da Sud na prethodno navedeno pitanje odgovori niječno, treba li članak 23. stavak 2. Direktive 2019/1023 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se onemogućuje pristup otpustu ,[a]ko je [dužnik] u deset godina prije podnošenja zahtjeva za otpust na temelju konačne upravne odluke kažnjen zbog vrlo teških poreznih kaznenih djela, povreda propisa o socijalnoj sigurnosti ili povreda drugih socijalnih propisa, ili ako je u istom razdoblju protiv njega donesena konačna odluka o prisilnoj naplati zbog odgovornosti za neplaćanje, osim ako je do dana podnošenja zahtjeva za otpust u cijelosti podmirio svoje obveze’ (članak 487. stavak 1. točka 2. TRLC-a) jer navedeni razlog podrazumijeva izmjenu sustava klasifikacije tražbina u stečajnom postupku?
(c) U slučaju da Sud na prethodno navedeno pitanje odgovori niječno, treba li članak 23. stavak 2. Direktive [2019/1023] tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se onemogućuje pristup otpustu, kako je to utvrđeno u članku 487. stavku 1. točki 2. TRLC-a, ,ako je protiv [dužnika] […] donesena konačna odluka o prisilnoj naplati zbog odgovornosti za neplaćanje, osim ako je do dana podnošenja zahtjeva za otpust u cijelosti podmirio svoje obveze’ jer se tom okolnošću ne može utvrditi da je dužnik postupao u lošoj namjeri? Je li u te svrhe relevantna činjenica da nije utvrđeno da je dužnik kriv za stečaj?
(d) U slučaju da Sud na prethodno navedeno pitanje odgovori niječno, treba li članak 23. stavak 2. Direktive [2019/1023] tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se onemogućuje pristup otpustu, kako je to utvrđeno u članku 487. stavku 1. točki 2. TRLC-a, zbog povreda ili odluka o prisilnoj naplati zbog odgovornosti za neplaćanje koje su izrečene ili donesene tijekom deset godina prije podnošenja zahtjeva za otpust, a da se u obzir ne uzme dan nastanka činjenice na temelju koje je nastala odgovornost ni moguće zakašnjelo donošenje odluke o prisilnoj naplati zbog odgovornosti za neplaćanje?
(e) U slučaju da Sud na prethodno navedena pitanja odgovori niječno, treba li članak 23. stavak 2. Direktive [2019/1023] tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se onemogućuje pristup otpustu, kako je to utvrđeno u članku 487. stavku 1. točki 2. TRLC-a, jer nacionalni zakonodavac navedeno ograničenje nije valjano opravdao?
2. (a) Treba li članak 23. stavak 4. Direktive [2019/1023] tumačiti na način da mu se protivi odredba kao što je članak 487. stavak 1. točka 2. TRLC-a, u kojoj se navode razlozi koji onemogućuju pristup otpustu, a koji se ne nalaze na popisu iz navedenog članka 23. stavka 4.? Konkretno, treba li smatrati da je popis razloga iz članka 23. stavka 4. popis numerus clausus ili pak popis numerus apertus?
(b) Ako je riječ o popisu numerus apertus i nacionalni zakonodavac može uvesti druga odstupanja osim onih koja se predviđaju Direktivom [2019/1023], protivi li se članku 23. stavku 4. [te d]irektive nacionalni propis kojim se utvrđuje opće pravilo da se otpust javnopravnih tražbina ne odobrava osim u iznimno ograničenim okolnostima i iznosima, pri čemu se u obzir ne uzimaju priroda ni okolnosti konkretnih javnopravnih tražbina? Konkretno, je li u ovom slučaju relevantna činjenica da se ranije navedenim propisom, u skladu s njegovim tumačenjem iz sudske prakse Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska), dopuštao određeni otpust javnopravnih tražbina, a da je pravnim pravilom o prenošenju doseg otpusta ograničen?
(c) U slučaju da Sud na prethodno navedeno pitanje odgovori niječno, treba li smatrati da se članku 23. stavku 4. Direktive [2019/1023] protivi nacionalni propis, kao što je članak 489. stavak 1. točka 5. TRLC-a, kojim se utvrđuje opće pravilo o isključenju javnopravnih tražbina iz otpusta (uz određene iznimke na koje se odnosi sljedeće prethodno pitanje) jer se njime prema javnim vjerovnicima postupa povoljnije nego prema ostalim vjerovnicima?
(d) Konkretno, a u vezi s prethodno navedenim pitanjem, je li relevantna činjenica da se u propisu predviđa određeni otpust javnopravnih tražbina, ali samo za određene tražbine i unutar konkretnih iznosa koji nisu povezani sa stvarnom visinom duga?
(e) Konačno, treba li članak 23. stavak 4. Direktive […] 2019/1023 tumačiti na način da mu se protivi pravno pravilo, kao što je članak 489. stavak 1. točka 5. TRLC-a, jer se [isključenje javnopravnih tražbina iz otpusta] opravdava ,posebnom važnosti koju za pravedno i solidarno društvo, utemeljeno na vladavini prava’, ima podmirivanje javnopravnih tražbina, a u istom se pravnom pravilu na te tražbine upućuje općenito i u obzir ne uzima njihova konkretna priroda? Konkretno, je li u te svrhe relevantna činjenica da se općenito opravdanje odnosi i na tražbine navedene na popisu iz članka 23. stavka 4. [te d]irektive i na tražbine koje se ne nalaze na tom popisu?”
B. Predmet C-305/23 (podsjetnik)
17. U okviru stečajnog postupka koji je doveo do, među ostalim, prodaje njezina stambena objekta, fizička osoba S. E. I. zatražila je otpust duga i predložila plan otplate dugova za koje je smatrala da se ne mogu otpustiti. AEAT je podnio prigovor na taj zahtjev jer je osoba S. E. I. tijekom deset godina prije podnošenja zahtjeva za otpust konačnom upravnom odlukom kažnjena (novčana kazna u iznosu od 504,99 eura) zbog vrlo teških poreznih povreda i jer kazna nije bila izvršena u trenutku podnošenja zahtjeva za otpust duga.
18. U tim je okolnostima Juzgado de lo Mercantil n° 10 de Barcelona (Trgovački sud br. 10 u Barceloni, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i Sudu uputiti nekoliko prethodnih pitanja koja nisu relevantna u okviru ovog mišljenja.
19. Odlukom predsjednika Suda od 21. lipnja 2023., predmeti C-289/23 i C-305/23 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka i donošenja presude.
20. Pisana očitovanja podnijeli su osoba S. E. I., španjolska vlada i Europska komisija.
IV. Analiza
21. Na zahtjev Suda, u svojoj ću se analizi usredotočiti na točku (d) drugog pitanja u predmetu C-289/23, kojom sud koji je uputio zahtjev u biti želi saznati može li se na temelju manevarskog prostora država članica prilikom prenošenja Direktive 2019/1023 otpust javnih tražbina urediti u okviru granica koje nisu povezane sa stvarnim iznosom duga.
22. U tom se predmetu, osim pitanja o vrsti kategorije dugova na koju se ne primjenjuje otpust duga, o kojem je Sud nedavno odlučio(5), ističe problematika povezana s kvantitativnim opsegom isključenja iz tog otpusta.
23. Pitanje suda koji je uputio zahtjev pokazuje da on dvoji o metodi dvostrukog praga od 5000 i 10 000 eura koju je španjolski zakonodavac odredio za otpust poreznih ili socijalnih dugova a da pritom nije uzeo u obzir ukupni iznos poreznog ili socijalnog duga o kojem je riječ.
24. Komisija se u svojim očitovanjima slaže s tim stajalištem i navodi da nije sigurno da je to ograničenje, iako ide u dobrom smjeru, dostatno za poštovanje članka 23. stavka 4. Direktive 2019/1023. Podupire argument suda koji je uputio zahtjev koji ide u prilog poštovanju načela proporcionalnosti s obzirom na ukupan iznos duga prilikom provedbe isključenja iz otpusta duga.
25. Podsjećam na to da se tom direktivom države članice obvezuje da osiguravaju da nesolventni poduzetnici imaju pristup barem jednom postupku koji može dovesti do potpunog otpusta duga(6). Tim se člankom državama članicama na nalaže da nesolventnim poduzetnicima zajamče potpuni otpust duga.
26. Usto, u članku 23. Direktive 2019/1023 navodi se određen broj situacija koje mogu dovesti do uskraćivanja ili ograničavanja pristupa otpustu duga ili do predviđanja duljih razdoblja za dobivanje otpusta duga ili duljih razdoblja zabrane zbog toga što je dužnik postupao nepošteno ili u lošoj namjeri (stavak 1.), zbog nekih drugih dužnikovih postupanja (stavak 2.), zbog prirode tražbine o kojoj je riječ (stavak 4.) ili zbog poduzetnikove profesije (stavak 5.).
27. Međutim, Sud je već presudio da članak 23. stavak 4. Direktive 2019/1023 treba tumačiti na način da popis posebnih kategorija duga koji se u njemu nalazi nije taksativan i da države članice u valjano opravdanim slučajevima mogu iz otpusta duga isključiti posebne kategorije duga različite od onih navedenih u toj odredbi(7).
28. Tako države članice mogu, uz šest kategorija navedenih u tom članku 23. stavku 4., dodati posebne kategorije duga.
29. Isto se rasuđivanje može primijeniti na članak 23. stavak 2. Direktive 2019/1023, kojim se predviđa popis šest postupanja koja osobito mogu utjecati na otpust duga. Države članice mogu dopuniti i taj popis.
30. Stoga broj odstupanja od otpusta duga može povećan jer države članice imaju široku marginu prosudbe u tom području kako bi uzele u obzir svoj pravni sustav s obzirom na utjecaj koji takva pravila mogu imati.
31. Sud je pojasnio da je zakonodavac Unije izričito uvjetovao korištenje mogućnošću koja je tako dodijeljena člankom 23. stavkom 4. Direktive 2019/1023 time da su takva isključenja „[valjano] opravdana”. Dodao je da, kada nacionalni zakonodavac donese takva odstupanja, razlozi za ta odstupanja moraju proizlaziti iz nacionalnog prava ili iz postupka koji je doveo do tih odstupanja, a ti razlozi moraju imati legitiman javni interes(8).
32. Stoga je široka margina prosudbe država članica za dodavanje posebnih kategorija duga ograničena tim dvama zahtjevima, odnosno postojanjem opravdanja u nacionalnom pravu i ostvarivanjem legitimnog javnog interesa.
33. Usto, u tekstu članka 23. stavka 4. Direktive 2019/1023 navodi se da države članice za posebne kategorije duga mogu predvidjeti isključenje iz otpusta duga ili ograničenje pristupa otpustu ili pak dulje razdoblje otpusta ako su takva isključenja, ograničenja ili dulja razdoblja valjano opravdana.
34. Tako zakonodavac Unije ne samo da omogućuje potpuno isključenje iz otpusta duga, nego usto uopće ne upućuje na konkretan način ograničavanja pristupa otpustu (gornja granica, udio, pragovi s promjenama udjela) ako je isključenje samo djelomično, što još jednom potvrđuje široku marginu prosudbe koja je ostavljena državama članicama i nepostojanje usklađivanja u tom području.
35. U svakom bi slučaju bilo paradoksalno da se margina prosudbe država članica strože ograniči za ograničenja nego za isključenja.
36. Prema tome, ako je moguće ograničiti otpust duga proporcionalno ukupnom iznosu duga, ništa ne sprečava primjenu gornje granice otpusta duga pod uvjetom da su obje metode valjano opravdane. Određivanje gornje granice za otpust duga može imati poticajni učinak u smislu brže reakcije poduzetnika na sve veći iznos duga. Taj će poduzetnik znati da, ako ne reagira, otpust iznad tog praga neće biti moguć.
37. Jedino upućivanje na razmjernost nalazi se u članku 20. stavku 2. Direktive 2019/1023 u kojem se predviđa pretpostavka otpusta duga koji je uvjetovan poduzetnikovom djelomičnom otplatom duga. U tom se slučaju obveza otplate treba temeljiti na pojedinačnoj situaciji poduzetnika i posebno treba biti razmjerna raspoloživom dohotku i imovini poduzetnika tijekom razdoblja otpusta te se njome treba uzeti u obzir pravičan interes vjerovnika.
38. Smatram da to upućivanje na razmjernost između dužnikove djelomične otplate te njegova raspoloživa dohotka i imovine u tom slučaju nije dovoljno da postane obvezujuće za države članice prilikom predviđanja ograničenja otpusta duga.
39. To što države članice prilikom prenošenja Direktive 2019/1023 primjenjuju načelo proporcionalnosti ne znači da trebaju primjenjivati otpust duga proporcionalan obvezama, a ne, primjerice, otpust duga s određenom gornjom granicom. Suprotno tomu, tim se načelom tim državama nalaže da primjenjuju proporcionalna sredstva kako bi ostvarile rezultat koji se nastoji postići tom direktivom, odnosno postojanje postupka koji može dovesti do potpunog otpusta duga nesolventnog poduzetnika. Stoga je na svakoj državi članici da ocijeni kako se, s obzirom na njezino pravo o nesolventnosti, kolaterale, bračnoimovinske režime i porezno pravo, taj postupak može integrirati u ukupni sustav, pri čemu se podsjeća na to da se u samoj navedenoj direktivi ne zanemaruje ravnoteža između prava dužnika i prava jednog vjerovnika ili više njih(9).
40. Međutim, budući da Direktivom 2019/1023 nije izvršeno usklađivanje isključenja iz otpusta i njihovih pravila, njih mora utvrditi svaka država članica, ali pod uvjetom da pravila koja ih uređuju nisu nepovoljnija od onih koja uređuju slične nacionalne situacije (načelo ekvivalentnosti) te da u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje pravâ koja im dodjeljuje pravo Unije (načelo djelotvornosti)(10).
41. Čini mi se da je ta direktiva direktiva minimalnog usklađivanja čiji je cilj uvođenje u svaku državu članicu postupka potpunog ili djelomičnog otpusta duga čija su pravila o ograničavanju tog otpusta uvelike ostavljena na prosudbu država članica, pod uvjetom da su ta ograničenja valjano opravdana u skladu s načelom djelotvornosti i da proizlaze iz nacionalnog prava ili postupka koji je doveo do tih ograničenja.
42. Stoga predlažem da se na točku (d) drugog prethodnog pitanja u predmetu C-289/23 odgovori da članak 23. stavak 4. Direktive 2019/1023 treba tumačiti na način da je ograničenje otpusta duga za posebnu kategoriju duga uvođenjem gornje granice iznad koje se neće provesti nikakav otpust moguće ako je to ograničenje valjano opravdano na temelju nacionalnog prava ili postupka koji je doveo do tog ograničenja.
V. Zaključak
43. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na točku (d) drugog prethodnog pitanja koje je Juzgado de lo Mercantil no 1 de Alicante (Trgovački sud br. 1 u Alicanteu, Španjolska) postavio u predmetu C-289/23 odgovori na sljedeći način:
Članak 23. stavak 4. Direktive (EU) 2019/1023 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o okvirima za preventivno restrukturiranje, otpustu duga i zabranama te o mjerama za povećanje učinkovitosti postupaka koji se odnose na restrukturiranje, nesolventnost i otpust duga i o izmjeni Direktive (EU) 2017/1132 (Direktiva o restrukturiranju i nesolventnosti)
treba tumačiti na način da je:
ograničenje otpusta duga za posebnu kategoriju duga uvođenjem gornje granice iznad koje se neće provesti nikakav otpust moguće ako je to ograničenje valjano opravdano na temelju nacionalnog prava ili postupka koji je doveo do tog ograničenja.