MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
TAMARE ĆAPETA
od 25. svibnja 2023.(1)
Predmet C‑175/22
BK,
uz sudjelovanje:
Specializirana prokuratura
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Direktiva 2012/13/EU – Pravo na informiranost u kaznenom postupku – Članak 6. stavak 4. – Pravo na informiranost o prekvalifikaciji kaznenog djela koju je proveo nacionalni sud – Članak 47. drugi stavak Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo na pošteno suđenje – Nepristranost sudstva”
I. Uvod
1. U skladu s nedavnim izvješćima, na razini Europske unije svake se godine pokreću kazneni postupci protiv više od devet milijuna ljudi(2). Zbog toga je Europska unija donijela nekoliko pravnih instrumenata kojima se utvrđuju određena zajednička postupovna prava koja se primjenjuju u kaznenim postupcima.
2. Jedan od tih instrumenata je Direktiva 2012/13/EU o pravu na informiranje u kaznenom postupku(3), kojom se utvrđuju pravila u pogledu prava osoba na informiranje o njihovim postupovnim pravima, uključujući o optužbama protiv njih.
3. Ovaj predmet proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) u pogledu tumačenja te direktive, u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
4. Glavno pitanje koje se postavlja u ovom predmetu u biti se odnosi na to protivi li se Direktivi 2012/13 nacionalni propis kojim se sudu dopušta da okrivljenika proglasi krivim za kazneno djelo koje je taj sud prekvalificirao, a da o tome nije informirao tu osobu prije donošenja presude. U ovom se predmetu postavljaju i pitanja o tome bi li činjenica da informacije o prekvalifikaciji kaznenog djela dolaze od suda mogla biti protivna jamstvima nepristranosti sudstva sadržanima u članku 47. drugom stavku Povelje.
II. Činjenice glavnog postupka, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
5. Specializirana prokuratura (Specijalizirano državno odvjetništvo, Bugarska) pokrenula je kazneni postupak protiv okrivljenika, osobe BK, pred Specializiranim nakazatalenim sadom (Specijalizirani kazneni sud), sudom koji je uputio zahtjev u ovom predmetu.
6. Specializirana prokuratura (Specijalizirano državno odvjetništvo) optužilo je osobu BK da je kao policijski istražitelj počinila kazneno djelo korupcije. U skladu s bugarskim Kaznenim zakonikom(4), to se kazneno djelo kažnjava kaznom zatvora u trajanju od 3 do 15 godina, novčanom kaznom u iznosu od 25 000 bugarskih leva (BGN) (oko 12 500 eura), oduzimanjem polovice imovine i gubitkom prava.
7. Obrana osobe BK istaknula je prigovore protiv te pravne kvalifikacije, pri čemu je tvrdila da radnje o kojima je riječ nisu obuhvaćene ovlastima osobe BK kao policijskog istražitelja te je zapravo riječ o kaznenom djelu prijevare. U skladu s bugarskim Kaznenim zakonikom(5), to se djelo kažnjava kaznom zatvora u trajanju do pet godina.
8. Sud koji je uputio zahtjev ističe da odluku o meritumu načelno treba donijeti s obzirom na optužbu kako ju je formuliralo državno odvjetništvo. Ako bi smatrao da nisu ostvarena obilježja kaznenog djela koje se stavlja na teret, taj sud treba donijeti oslobađajuću presudu. Međutim, ako bi smatrao da su činjenice koje navodi državno odvjetništvo točne, taj sud treba ispitati dovodi li to do drukčijeg kaznenog djela koje se kažnjava jednakom ili blažom kaznom.
9. Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se u takvim slučajevima bugarski propis o kojem je riječ(6) u sudskoj praksi tumačio na način da se njime dopušta sudu da po službenoj dužnosti izmijeni pravnu kvalifikaciju kaznenog djela a da o tome prethodno ne informira okrivljenika. To vrijedi samo ako ne postoji bitna izmjena pojedinosti optužbe i ako nova pravna kvalifikacija ne podrazumijeva izricanje strože kazne(7). Okrivljenik će u praksi saznati za novu pravnu kvalifikaciju tek po donošenju presude suda.
10. Sud koji je uputio zahtjev stoga smatra da, u skladu s nacionalnim pravom, može izmijeniti pravnu kvalifikaciju kaznenog djela koje se stavlja na teret osobi BK i tako utvrditi kazneno djelo prijevare, kao što to tvrdi obrana osobe BK. Sud koji je uputio zahtjev navodi još jedno moguće kazneno djelo, odnosno trgovanje utjecajem, koje se u skladu s bugarskim Kaznenim zakonikom(8) kažnjava kaznom zatvora u trajanju do šest godina ili novčanom kaznom u visini do 5000 bugarskih leva (oko 2500 eura).
11. Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li nacionalni propis, kako se tumači u sudskoj praksi, u skladu s člankom 6. stavcima 3. i 4. Direktive 2012/13, s obzirom na to da se okrivljeniku oduzima mogućnost iznošenja obrane od nove pravne kvalifikacije i da za nju saznaje tek u osuđujućoj presudi. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji može li činjenica da nova pravna kvalifikacija ne podrazumijeva strožu kaznu opravdati taj nacionalni propis.
12. Sud koji je uputio zahtjev nadalje napominje da bi, ako Sud utvrdi da se taj nacionalni propis protivi Direktivi 2012/13, bio obvezan informirati osobu BK o mogućnosti osuđujuće presude na temelju drukčije pravne kvalifikacije od one koju navodi državno odvjetništvo i dati joj priliku da pripremi svoju obranu. U tom slučaju, taj sud izražava zabrinutost da bi mogao izgubiti neutralnost ako bi smatrao mogućom određenu pravnu kvalifikaciju i nakon toga osudio okrivljenika na temelju te kvalifikacije, čak i ako je prije toga toj osobi dao priliku da se pripremi za to. U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev dvoji može li činjenica da informacije o prekvalifikaciji kaznenog djela dolaze od suda, a ne od državnog odvjetništva, dovesti u pitanje nepristranost tog suda, kako je zajamčena člankom 47. drugim stavkom Povelje.
13. U tim je okolnostima Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) odlučio prekinuti glavni postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„[1.] Protivi li se članku 6. stavcima 3. i 4. Direktive [2012/13] tumačenje nacionalnih zakonskih odredbi, odnosno članka 301. stavka 1. točke 2., u vezi s člankom 287. stavkom 1. [NPK‑a], koje se pruža u sudskoj praksi i u skladu s kojim sud u svojoj presudi može kazneno djelo pravno kvalificirati drukčije nego što je ono kvalificirano u optužnici, pod uvjetom da se ono ne kvalificira kao teže kažnjivo kazneno djelo, zbog toga što okrivljenik prije izricanja presude nije bio pravilno informiran o novoj, drukčijoj pravnoj kvalifikaciji te se od nje nije mogao braniti?
[2.] U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje: zabranjuje li se člankom 47. drugim stavkom Povelje sudu da okrivljenika informira o tome da odluku o meritumu može donijeti na temelju drukčije pravne kvalifikacije kaznenog djela i da okrivljeniku, osim toga, pruži mogućnost da pripremi svoju obranu u pogledu te kvalifikacije zato što tu drukčiju pravnu kvalifikaciju nije predložilo državno odvjetništvo?”
14. Dopisom od 5. kolovoza 2022. Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska) obavijestio je Sud da je, nakon zakonske izmjene koja je stupila na snagu 27. srpnja 2022., Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud) raspušten, a određeni kazneni predmeti pokrenuti pred tim sudom, uključujući ovaj predmet, prebačeni su od tog datuma na Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji).
15. Češka Republika i Europska komisija podnijele su Sudu pisana očitovanja. Rasprava na kojoj su te stranke iznijele usmena očitovanja održana je 2. ožujka 2023.
III. Analiza
16. Dva pitanja postavljena Sudu proizlaze iz posebnosti bugarskog kaznenog postupovnog prava koje se odnose na mogućnost da sud u određenim okolnostima prekvalificira kazneno djelo a da o tome ne informira okrivljenika. Ta osoba u praksi saznaje za novu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela tek po donošenju presude suda i stoga nema mogućnost braniti se od nove pravne kvalifikacije u kaznenom postupku. Međutim, takva je prekvalifikacija dopuštena samo ako pojedinosti optužbe nisu bitno izmijenjene i ako nova pravna kvalifikacija ne podrazumijeva izricanje strože kazne. Te posebnosti proizlaze iz sudskog tumačenja bugarskog propisa o kojem je riječ.
17. Nedoumice koje je sud koji je uputio zahtjev iznio u pogledu usklađenosti takvog nacionalnog propisa s pravom Unije zahtijevaju tumačenje članka 6. Direktive 2012/13 i temeljnog prava na nepristrani sud kako je zajamčeno člankom 47. Povelje. Ta ću dva pitanja razmotriti jedno za drugim.
A. Prvo pitanje
18. Prvo pitanje odnosi se na pravo okrivljenika da ga se informira o prekvalifikaciji kaznenog djela. Smatram da to pitanje zahtijeva tumačenje članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13, iako sud koji je uputio zahtjev u svojem pitanju navodi i članak 6. stavak 3. te direktive(9).
19. Stoga predlažem Sudu da prvo pitanje preoblikuje na način da u biti pita protivi li se članku 6. stavku 4. Direktive 2012/13 nacionalni propis kojim se sudu dopušta da okrivljenika tek po donošenju presude informira o tome da je prekvalificirao kazneno djelo.
20. Ovo pitanje pretpostavlja da sud može po službenoj dužnosti izmijeniti pravnu kvalifikaciju kaznenog djela. Stoga najprije želim pojasniti da se u ovom predmetu od Suda ne traži da odluči o tome je li takva ovlast nacionalnog suda u skladu s pravom Unije(10). Prvo pitanje odnosi se samo na to u kojem se trenutku okrivljenika treba informirati o izmjeni.
21. Budući da odgovor na to pitanje zahtijeva tumačenje Direktive 2012/13, započet ću s nekoliko riječi o toj direktivi i njezinu članku 6.
1. Direktiva 2012/13 i njezin članak 6.
22. Direktiva 2012/13 jedna je od šest direktiva o postupovnim pravima odnosno „Roadmap” direktiva proizašlih iz Rezolucije Vijeća iz 2009. o planu za jačanje postupovnih prava osumnjičenika ili okrivljenika u kaznenom postupku(11). Ta je rezolucija odobrena Stockholmskim programom Europskog vijeća usmjerenim na područje slobode, sigurnosti i pravde(12). Navedene direktive temelje se na nadležnosti Europske unije na temelju članka 82. stavka 2. točke (b) UFEU‑a za donošenje minimalnih pravila o pravima pojedinaca u kaznenom postupku(13).
23. Glavno je opravdanje za donošenje takvih zajedničkih pravila olakšavanje uzajamnog priznavanja sudskih odluka u kaznenim stvarima(14). To se vrlo jasno odražava u preambuli Direktive 2012/13(15).
24. Direktivom 2012/13 utvrđuju se zajednička minimalna pravila o pravu na informiranje osumnjičenika i okrivljenika u kaznenom postupku(16). Pravo na informiranje u kaznenom postupku temeljni je aspekt prava na pošteno suđenje(17) jer suđenje može biti pošteno samo ako su uključene osobe upoznate sa svojim pravima(18).
25. Člankom 6. Direktive 2012/13, koji je relevantan za ovaj predmet, pridonosi se osiguranju poštenog suđenja utvrđivanjem pravila koja se odnose na jedan aspekt prava na informiranje(19). Taj se aspekt odnosi na pravo osumnjičenika ili okrivljenika da znaju za što su okrivljeni. Taj članak glasi kako slijedi:
„1. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici dobiju informacije o kaznenim djelima za koja se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni. Te se informacije dostavljaju žurno i uz toliko detalja koliko je potrebno kako bi se osigurala pravičnost postupka i djelotvorno ostvarivanje prava na obranu.
2. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici koji su uhićeni ili zadržani budu informirani o razlozima njihovog uhićenja ili zadržavanja, uključujući o kaznenom djelu za koje se sumnjiče ili za čije počinjenje su okrivljeni.
3. Države članice osiguravaju da se najkasnije po dostavljanju optužnice sudu, pruže detaljne informacije o optužbama, uključujući vrstu i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, kao i vrstu sudjelovanja od strane okrivljene osobe.
4. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili okrivljenici budu žurno obaviješteni o svim promjenama informacija koje su pružene u skladu s ovim člankom, kada je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka.”
26. U uvodnoj izjavi 27. Direktive 2012/13 navodi se da bi osobe okrivljene za počinjenje kaznenog djela trebale dobiti sve informacije o optužbama koje su im potrebne da mogu pripremiti svoju obranu i koje su potrebne radi osiguravanja pravičnosti postupka.
27. U uvodnoj izjavi 29. Direktive 2012/13 dodatno se navodi da ako se tijekom kaznenog postupka pojedinosti optužbe promijene u tolikoj mjeri da to znatno utječe na položaj osumnjičenika ili okrivljenika, o navedenim ih promjenama treba obavijestiti ako je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka, te je to potrebno učiniti pravodobno kako bi se omogućilo djelotvorno ostvarivanje prava obrane.
2. Razmatranje prvog pitanja
28. Protivi li se članku 6. stavku 4. Direktive 2012/13 to da se okrivljenika informira o tome da su se optužbe protiv njega promijenile tek po izricanju presude kojom se on osuđuje za te izmijenjene optužbe?
29. Očigledan je odgovor „da” jer okrivljeniku nije pružena mogućnost braniti se od optužbi za koje je osuđen. Međutim, je li odgovor toliko očigledan ako nove i izvorne optužbe imaju iste sastavne elemente? Može li se pretpostaviti da se okrivljenik u takvoj situaciji nije mogao braniti?
30. Češka Republika smatra da se članku 6. stavku 4. Direktive 2012/13 ne protivi nacionalni propis, kao što je onaj o kojem je riječ, ako nova pravna kvalifikacija nije teža ni iznenađujuća. Svoj argument temelji na tekstu te odredbe, u skladu s kojim osumnjičenike ili okrivljenike o promjenama treba obavijestiti samo „kada je to potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka”. Češka Republika na raspravi je dala primjer kaznenih djela krađe i razbojništva. Kao što je to objasnila, krađa se obično definira kao prisvajanje imovine koja pripada nekome drugome, a razbojništvo općenito podrazumijeva krađu upotrebom sile. Ako je izvorna pravna kvalifikacija kaznenog djela razbojništvo, a potom se ona izmijeni u krađu, sud nije dužan informirati okrivljenika jer razbojništvo obuhvaća sve sastavne elemente krađe, tako da je mogućnost iznošenja obrane već postojala. Međutim, ako je izvorna pravna kvalifikacija kaznenog djela krađa, ona se ne može promijeniti u razbojništvo, a da se pritom okrivljenika ne informira o tome i ne pruži mu se mogućnost iznošenja obrane, jer krađa ne sadržava sve sastavne elemente razbojništva.
31. Komisija tvrdi da se nacionalni propis kao što je onaj o kojem je riječ protivi članku 6. stavku 4. Direktive 2012/13. Međutim, Komisija smatra da u situaciji u kojoj su sastavni elementi prekvalificiranog kaznenog djela već sadržani u izvornom kaznenom djelu, okrivljenika nije potrebno informirati prije donošenja presude. U tom slučaju okrivljenik ne treba mijenjati svoju strategiju obrane. Komisija, međutim, smatra da to nije slučaj u ovom predmetu.
32. Češka Republika i Komisija pozivaju se na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP). Navode da je utvrđenje povrede Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP) uvjetovano osiguravanjem pravičnosti postupka, zbog čega treba voditi računa o tome je li okrivljenik tijekom postupka znao za mogućnost nove pravne kvalifikacije. Tumačenje članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13, a osobito njegove formulacije „potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka”, trebalo bi shvatiti na sličan način.
33. Stoga najprije valja ispitati relevantnu sudsku praksu Suda, u odjeljku a), i ESLJP‑a, u odjeljku b).
a) Relevantna sudska praksa Suda
34. Presuda u predmetu Kolev i dr.(20) prvenstveno se odnosila na tumačenje članka 6. stavka 3. Direktive 2012/13. Sud je, zasjedajući u sastavu velikog vijeća, presudio da cilj članka 6. Direktive 2012/13, koji je omogućiti djelotvorno ostvarivanje prava obrane i osigurati pravičnost postupka, nalaže da okrivljenik primi detaljne informacije o optužbi u trenutku koji mu omogućava učinkovitu pripremu njegove obrane. Za ovaj predmet važno je i to da je Sud nadalje presudio da se takvim zahtjevom ne isključuje mogućnost naknadnih izmjena informacija o optužbi dostavljenih obrani, osobito što se tiče pravne kvalifikacije činjenica koje se stavljaju na teret, kako je predviđeno u članku 6. stavku 4. Direktive 2012/13. Međutim, Sud je naglasio da se takve izmjene moraju dostaviti okrivljeniku ili njegovu odvjetniku u trenutku u kojem oni još uvijek mogu na njih djelotvorno odgovoriti prije faze vijećanja(21).
35. U presudi u predmetu Moro(22) Sud je ponovio prethodno navedene zaključke i presudio da se informiranje o svakoj promjeni u vezi s optužbom ne odnosi samo na promjene činjenica koje se okrivljeniku stavljaju na teret, nego i na izmjenu pravne kvalifikacije tih činjenica. To je potrebno u skladu s člankom 6. stavkom 4. Direktive 2012/13 kako bi okrivljenik mogao konkretno i učinkovito ostvariti svoja prava obrane(23).
36. Prema tome, čini se da iz sudske prakse Suda jasno proizlazi da se, u okolnostima u kojima se kazneno djelo prekvalificira, člankom 6. stavkom 4. Direktive 2012/13 zahtijeva da okrivljenik bude informiran o toj prekvalifikaciji u trenutku u kojem može reagirati na te nove optužbe i koji mora prethoditi fazi vijećanja.
37. Tom se sudskom praksom stoga podupire stajalište da se nacionalni propis o kojem je riječ u ovom predmetu protivi članku 6. stavku 4. Direktive 2012/13. Međutim, od Suda ni u jednom od tih prethodnih predmeta nije zatraženo da odluči o pitanju trebaju li se informacije o prekvalifikaciji kaznenog djela dati okrivljeniku ako se nova pravna kvalifikacija temelji na istim sastavnim elementima kao i izvorna pravna kvalifikacija. Stoga se ne može smatrati da prethodna sudska praksa sadržava jasan odgovor u svrhe ovog predmeta.
b) Relevantna sudska praksa ESLJP‑a
38. Kao što sam to objasnila (vidjeti točku 32. ovog mišljenja), Češka Republika i Komisija pozivaju se na sudsku praksu ESLJP‑a u vezi s člankom 6. stavkom 3. točkom (a) EKLJP‑a, kojim se predviđa pravo osobe o kojoj je riječ da u najkraćem roku bude obaviještena, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv nje.
39. Za početak, ESLJP je presudio da se člankom 6. stavkom 3. točkom (a) EKLJP‑a osobi daje pravo da bude obaviještena ne samo o razlozima optužbe (odnosno činjenicama koje joj se stavljaju na teret i na kojima se temelji optužba), nego i o pravnoj kvalifikaciji tih činjenica. To se smatra važnim za osiguravanje pravičnosti postupka(24). Slijedom toga, područje primjene članka 6. stavka 3. točke (a) EKLJP‑a ocjenjuje se s obzirom na općenitije pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a i pravo osobe na to da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu svoje obrane u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom (b) Konvencije(25).
40. Kad je riječ o izmjenama optužbi, okrivljenik treba biti propisno i u potpunosti informiran o njima te treba raspolagati potrebnim vremenom i mogućnostima da bi na njih reagirao i organizirao svoju obranu na temelju novih informacija ili tvrdnji(26). Prema ustaljenoj sudskoj praksi ESLJP‑a, ako sudovi mogu, kada je to pravo priznato u nacionalnom pravu, prekvalificirati činjenice koje su im propisno podnesene, dužni su pritom osigurati da je okrivljenik imao priliku ostvariti svoja prava obrane u pogledu tog pitanja na konkretan i djelotvoran način. To podrazumijeva da je ta osoba detaljno i pravodobno informirana ne samo o materijalnim činjenicama na kojima se temelji optužba nego i o pravnoj kvalifikaciji tih činjenica(27).
41. Na temelju tih razmatranja ESLJP je utvrdio da je u situacijama u kojima je sud prekvalificirao kazneno djelo i u kojima okrivljenik nije imao nikakvu mogućnost braniti se od nove pravne kvalifikacije na praktičan, djelotvoran i pravodoban način, došlo do povrede članka 6. stavka 3. točaka (a) i (b) EKLJP‑a u vezi s njezinim člankom 6. stavkom 1.(28). Konkretno, ESLJP je naglasio da je prekasno ako su informacije pružene kada osoba više nema mogućnost pripremiti svoju obranu od nove optužbe i tek je nakon donošenja presude suda saznala za prekvalifikaciju(29).
42. Osim toga, ESLJP nije smatrao relevantnom činjenicu da se prekvalifikacija odnosi na primjenu blaže kazne(30).
43. Primjerice, ESLJP je u presudi u predmetu Pélissier i Sassi protiv Francuske(31), zasjedajući u sastavu velikog vijeća, smatrao da je došlo do povrede EKLJP‑a kada je sud prekvalificirao kazneno djelo prijevarnog stečaja u kazneno djelo pomaganja i poticanja prijevarnog stečaja u okolnostima u kojima okrivljenici nisu bili informirani o toj optužbi. U tom je kontekstu ESLJP ispitao jesu li te osobe trebale znati za mogućnost da budu osuđene za novu optužbu. Uzimajući u obzir razlike u elementima koje treba dokazati, ESLJP je zaključio da ta nova optužba za pomaganje i poticanje nije predstavljala element svojstven izvornoj optužbi s kojom su bili upoznati od početka postupka. Iako nije bilo na njemu da ocijeni osnovanost obrane koju su te osobe mogle iznijeti da su imale mogućnost podnijeti svoja očitovanja o novoj optužbi, ESLJP je ipak napomenuo da je uvjerljiva tvrdnja da bi obrana bila drukčija. Slijedom toga, kada se koristio pravom na prekvalifikaciju optužbe koje mu je dodijeljeno na temelju nacionalnog prava, sud je okrivljenicima trebao pružiti mogućnost da pripreme svoju obranu od nove optužbe. Bilo je prekasno da okrivljenici za prekvalifikaciju saznaju tek po donošenju presude.
44. Slično tomu, ESLJP je utvrdio povredu EKLJP‑a u presudi u predmetu Penev protiv Bugarske(32). ESLJP je naglasio da okrivljenik nije mogao znati da bi sud mogao donijeti presudu na temelju nove pravne kvalifikacije, da su elementi starog i novog kaznenog djela različiti i da se o elementima novog kaznenog djela nikada nije raspravljalo u postupku, s obzirom na to da je osoba tek po donošenju presude suda saznala za novu pravnu kvalifikaciju. ESLJP je također odbio argumente prema kojima je pravna kvalifikacija kaznenog djela manje bitna ako se alternativna osuđujuća presuda temelji na istim činjenicama i ponovio da se EKLJP‑om zahtijeva da okrivljenik bude detaljno informiran ne samo o činjenicama koje mu se stavljaju na teret, nego i o njihovoj pravnoj kvalifikaciji.
45. Čini se da je predmet D. M. T. i D. K. I. protiv Bugarske(33) najsličniji ovom predmetu jer je uključivao prekvalifikaciju kaznenog djela iz korupcije u prijevaru. ESLJP je utvrdio povredu EKLJP‑a jer okrivljenik ni u jednom trenutku tijekom postupka nije bio informiran o promjeni kvalifikacije; tek je u presudi suda saznao za nove optužbe protiv sebe. Prema mišljenju ESLJP‑a, okrivljenik nije mogao predvidjeti takvu prekvalifikaciju s obzirom na to da su elementi dvaju kaznenih djela bili različiti te je stoga bilo vjerojatno da bi obrana bila drukčija.
46. Smatram važnim napomenuti da su u tim predmetima postojale razlike u sastavnim elementima koje je trebalo dokazati za izvorna i prekvalificirana kaznena djela.
47. Suprotno tomu, ESLJP nije utvrdio povredu EKLJP‑a u situacijama u kojima je okrivljenik imao priliku reagirati na novu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela(34). Primjerice, to je slučaj kada je nadležni sud informirao okrivljenika o mogućnosti izmjene optužbi tijekom ispitivanja predmeta te je okrivljenik imao mogućnost iznijeti argumente protiv novih optužbi prije donošenja presude(35). Međutim, ta se situacija razlikuje od one u ovom predmetu, u kojoj bi okrivljenik saznao za prekvalifikaciju kaznenog djela tek nakon donošenja presude.
48. U nekim predmetima ESLJP nije utvrdio povredu EKLJP‑a kada se smatralo da je okrivljenik upoznat s elementima nove pravne kvalifikacije i da se mogao braniti od kaznenog djela u postupku.
49. U presudi u predmetu Salvador Torres protiv Španjolske(36) ESLJP nije utvrdio povredu okrivljenikova prava u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkom (a) EKLJP‑a u situaciji u kojoj je kazneno djelo izmijenjeno iz obične pronevjere u običnu pronevjeru s otegotnom okolnosti da je iskoristio javnu prirodu svojeg položaja. Javna priroda okrivljenikova položaja bila je element svojstven izvornoj optužbi i stoga mu je taj element bio poznat od samog početka postupka. Prema tome, okrivljenik je imao mogućnost posvetiti se tom pitanju u postupku.
50. Isto tako, u presudi u predmetu Marilena‑Carmen Popa protiv Rumunjske(37), ESLJP nije utvrdio povredu EKLJP‑a u situaciji u kojoj je sud promijenio pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz kontinuiranih djela krivotvorenja u jedno djelo krivotvorenja. ESLJP je utvrdio da je jedno djelo krivotvorenja za koje je osoba osuđena element svojstven izvornoj optužbi protiv nje za kontinuirana djela krivotvorenja. Stoga je okrivljenica s time bila upoznata od samog početka kaznenog postupka i tijekom cijelog tog postupka mogla je iznositi svoja stajališta i podnositi primjedbe i dokaze u svoju obranu s obzirom na svako djelo krivotvorenja za koje je okrivljena. U tim je okolnostima ESLJP smatrao da je okrivljenica morala biti u potpunosti svjesna mogućnosti da je nacionalni sudovi proglase krivom za prekvalificirano kazneno djelo.
51. Naposljetku, primjerice u presudi u predmetu Gea Catalán protiv Španjolske(38), ESLJP nije utvrdio povredu EKLJP‑a u situaciji u kojoj je nepodudarnost na koju se pozivalo bila posljedica pogreške u pisanju koju je počinio državni odvjetnik, ali je okrivljenik bio propisno informiran o svim sastavnim elementima optužbe u postupku.
52. Slijedom toga, prethodno navedena sudska praksa ESLJP‑a može se razvrstati u dvije skupine. U prvoj skupini predmeta razlikovali su se sastavni elementi izvornog i prekvalificiranog kaznenog djela. U takvim je predmetima ESLJP smatrao da se okrivljenik nije mogao braniti prije donošenja presude kojom je osuđen za prekvalificirano kazneno djelo. Čini se da ovaj predmet proizlazi iz takve situacije, ali to treba ocijeniti sud koji je uputio zahtjev. U drugoj skupini predmeta sastavni elementi izvornog kaznenog djela obuhvaćaju sve sastavne elemente prekvalificiranog kaznenog djela (kao što je primjer krađe i razbojništva koji je iznijela Češka Republika naveden u točki 30. ovog mišljenja). Čini se da sudska praksa ESLJP‑a upućuje na to da je u takvim situacijama okrivljenik već imao mogućnost braniti se i da njegova strategija obrane ne bi bila drukčija. Stoga informiranje okrivljenika tek po donošenju presude ne predstavlja povredu EKLJP‑a.
c) Kako bi Sud trebao tumačiti članak 6. stavak 4. Direktive 2012/13?
53. Češka Republika i Komisija naglasile su da bi prilikom tumačenja članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13 Sud trebao zauzeti pristup sličan onom koji je ESLJP zauzeo u svojoj sudskoj praksi u kojoj ocjenjuje navodne povrede članka 6. stavka 3. točke (a) EKLJP‑a.
54. Je li to doista tako?
55. Ustaljeno se smatra da se sekundarno pravo Unije, uključujući Direktivu 2012/13, treba tumačiti u skladu s temeljnim pravima koja obvezuju Europsku uniju(39). Na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, ta su prava zajamčena i EKLJP‑om i relevantnom sudskom praksom ESLJP‑a kad god prava iz Povelje odgovaraju pravima iz EKLJP‑a. U tom pogledu, u uvodnoj izjavi 41. Direktive 2012/13 navodi se da se njome poštuju temeljna prava i načela koja su priznata Poveljom i, konkretnije, da se njome teži promicanju prava na slobodu, prava na pošteno suđenje i prava na obranu. Osim toga, u njezinoj uvodnoj izjavi 42. navodi se da bi odredbe Direktive 2012/13 koje odgovaraju pravima zajamčenima EKLJP‑om trebalo tumačiti i provoditi u skladu s tim pravima, kako se tumače u sudskoj praksi ESLJP‑a(40).
56. Međutim, obveza da se Direktiva 2012/13 tumači u skladu s temeljnim pravima znači da prava iz te direktive ne mogu pružiti zaštitu čija je razina niža od one zajamčene Poveljom i EKLJP‑om. To ne znači da zakonodavac Unije okrivljenicima ne može priznati šira prava. Nadalje, ako se u sekundarnom pravu Unije predviđaju takva šira prava, to ne znači automatski da je standard Povelje viši od standarda EKLJP‑a. To samo znači da je zakonodavno rješenje još povoljnije od onoga što se zahtijeva u okviru standarda temeljnih prava Unije, pri čemu taj standard predstavlja razinu ispod koje zakonodavac Unije ne može ići, dok iznad nje može.
57. Stoga, čak i pod pretpostavkom da sudsku praksu ESLJP‑a treba tumačiti na način da se njome dopušta prekvalifikacija kaznenog djela a da se pritom okrivljeniku ne daje mogućnost da reagira na takvu promjenu u određenim okolnostima, to ne znači nužno da članak 6. stavak 4. Direktive 2012/13 treba tumačiti na taj način.
58. Pri tumačenju sekundarnog prava Unije, osim što se zaštita temeljnih prava uzima u obzir kao minimalni prag, Sud treba uzeti u obzir i svrhu pravnog akta čije se tumačenje traži.
59. Kao što se to navodi u preambuli Direktive 2012/13(41), njezin je cilj usklađivanje nacionalnih zakonodavstava radi jačanja uzajamnog povjerenja i, slijedom toga, omogućavanja uzajamnog priznavanja u području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima.
60. Ta važna svrha na kojoj se temelji Direktiva 2012/13 nužno utječe na način njezina tumačenja, kao i na tumačenje drugih direktiva donesenih na temelju članka 82. stavka 2. UFEU‑a. U predmetu Covaci, u kojem se od Suda prvi put zatražilo tumačenje Direktive 2012/13, nezavisni odvjetnik Y. Bot predložio je da se „pravila donesena na temelju članka 82. stavka 2. UFEU‑a moraju […] tumačiti na način da im se osigura potpuno djelotvoran učinak, s obzirom na to da će takvo tumačenje, koje jača zaštitu prava, ojačati istovremeno i uzajamno povjerenje i, slijedom toga, olakšati uzajamno priznavanje”(42). Nadalje je smatrao da „smanjenje područja primjene tih pravila doslovnim tumačenjem odredaba može imati za učinak smanjenje tog uzajamnog priznavanja, pa dakle i stvaranja područja slobode, sigurnosti i pravde”(43).
61. Slažem se s tim stajalištem nezavisnog odvjetnika Y. Bota. Zajednička pravila utvrđena Direktivom 2012/13 trebaju se tumačiti na način kojim će se najbolje omogućiti postizanje cilja jačanja uzajamnog povjerenja. Za takav cilj pogodna su jednostavna rješenja. Međutim, Sud je obvezan ograničenjima prihvatljivog tumačenja koja se predviđaju tekstom članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13.
62. U tom pogledu valja razmotriti koja su moguća tumačenja formulacije „potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka” iz članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13. Ako postoji više od jedne mogućnosti, kao što vjerujem da postoji, Sud bi trebao odabrati onu kojom se najbolje postiže svrha jačanja uzajamnog povjerenja.
63. Smatram da tekst članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13 ostavlja otvorenima (barem) dvije mogućnosti.
64. U skladu s prvom mogućnosti tumačenja, pravičnost postupka zajamčena je u situacijama u kojima se podudaraju sastavni elementi izvornog i prekvalificiranog kaznenog djela, čak i ako okrivljenik nije informiran o prekvalifikaciji kaznenog djela prije donošenja presude. Ta mogućnost odražava sudsku praksu ESLJP‑a. Počiva na pretpostavci da se u takvim situacijama sud može uvjeriti da je okrivljenik već imao mogućnost braniti se i da strategija obrane ne bi bila drukčija.
65. Razumljivo je da se takav pristup koji se temelji na razmatranju svakog slučaja zasebno može činiti prihvatljivim u sudskoj praksi ESLJP‑a. ESLJP‑u je povjerena zadaća da a posteriori ocijeni jesu li zbog načina na koji je proveden određeni kazneni postupak povrijeđena prava koja se temelje na EKLJP‑u. ESLJP stoga može retroaktivno ocijeniti, uzimajući u obzir sve okolnosti određenog predmeta, je li sud koji okrivljeniku nije pružio mogućnost da istakne svoju obranu od prekvalificiranih optužbi povrijedio EKLJP.
66. Međutim, ako se Direktivom 2012/13 želi ojačati uzajamno povjerenje, ta mogućnost tumačenja ima nedostataka. Takav pristup koji se temelji na razmatranju svakog slučaja zasebno počiva na (subjektivnoj) ocjeni suda prema kojoj okrivljenik (i njegov odvjetnik) nije mogao primijeniti drukčiju strategiju obrane. Smatram da je takva obveza suda da ocijeni moguće strategije obrane u konkretnim slučajevima problematična i da čak postoji veća vjerojatnost njezina sukoba s nepristranošću sudstva nego što je nacionalni sud imao na umu u drugom prethodnom pitanju (vidjeti točke 77. do 84. ovog mišljenja).
67. U okolnostima ovog predmeta čini se da su sastavni elementi izvornog i prekvalificiranog kaznenog djela različiti, zbog čega nacionalni propis kojim se sudu dopušta da okrivljenika informira o prekvalifikaciji kaznenog djela tek po donošenju presude ne bi bio u skladu s člankom 6. stavkom 4. Direktive 2012/13, čak ni na temelju prve mogućnosti tumačenja. Međutim, da su se sastavni elementi dvaju kaznenih djela podudarali, prvoj mogućnosti tumačenja ne bi se protivio nacionalni propis kojim se dopušta da se okrivljenika informira o prekvalifikaciji kaznenog djela tek po donošenju presude. To znači da bi u češkom primjeru krađe i razbojništva (vidjeti točku 30. ovog mišljenja) sud trebao zaključiti da strategija obrane ne bi bila drukčija. Zamislite, međutim, da je osoba okrivljena za razbojništvo svoju obranu usmjerila na osporavanje upotrebe sile jer bi u nedostatku tog elementa bila oslobođena optužbe za kazneno djelo razbojništva. Ta se osoba možda ne bi usredotočila na element prisvajanja tuđe imovine. Da je okrivljenik znao da je kazneno djelo za koje ga se tereti krađa, mogao bi staviti veći naglasak na osporavanje tog dijela optužbe. Može li sud s ikakvom sigurnosti zaključiti da drukčija strategija obrane okrivljeniku ne bi pomogla? S obzirom na nesigurnost povezanu s tom mogućnosti tumačenja, ona neće korisno pridonijeti izgradnji povjerenja sudova u jednoj državi članici u praksu sudova u drugim državama članicama.
68. Čak se može tvrditi da je članak 6. stavak 4. Direktive 2012/13 suvišan ako se njime samo ponavlja pravo onako kako proizlazi iz Povelje i EKLJP‑a. Pravila u skladu s prvom mogućnosti tumačenja već obvezuju države članice i njihove sudove. Priznajem da se ne može poreći da bi ponekad samo izražavanje pravila u sekundarnom pravu Unije koja su sudovi donijeli u okviru tumačenja temeljnih prava moglo pridonijeti njihovoj vidljivosti(44). Međutim, druga mogućnost tumačenja dovodi do još jasnijeg pravila te je stoga djelotvornija za jačanje uzajamnog povjerenja.
69. U skladu s drugom mogućnosti tumačenja može se smatrati da je, u smislu članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13, pravodobno informiranje okrivljenika o tome da je kazneno djelo prekvalicifirano (ili može biti prekvalificirano), što mu omogućuje da reagira na novo kazneno djelo, uvijek „potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka”. To je tako neovisno o tome što je okrivljenik mogao znati da je prekvalifikacija kaznenog djela moguća(45) i činjenici da su svi sastavni elementi novog kaznenog djela obuhvaćeni izvornim kaznenim djelom.
70. Ako bi se takvo tumačenje prihvatilo, to bi značilo da sud koji smatra da bi se kazneno djelo trebalo prekvalificirati okrivljeniku treba omogućiti da iznese novu obranu. Takvo produljenje postupka ne bi trebalo biti razlog za odbijanje predloženog tumačenja, osobito ako ga se odvaguje u odnosu na jamstvo pravičnosti postupka.
71. To tumačenje članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13, čak i ako bi moglo produljiti postupak, puno je jednostavnije jer ne podrazumijeva subjektivne ocjene suda. Umjesto toga nalaže se jasno pravilo: ako sud smatra potrebnim prekvalificirati kazneno djelo, treba informirati okrivljenika o novim optužbama i omogućiti mu da reagira na prekvalificiranu optužbu iznošenjem nove obrane.
72. Nalazim samo jedan argument protiv druge mogućnosti tumačenja. Taj se argument temelji na zakonodavnoj povijesti članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13(46). Čini se da jedan od institucionalnih dokumenata Vijeća Europske unije(47) upućuje na to da je Vijeće nastojalo slijediti pristup iz sudske prakse ESLJP‑a. Vijeće je stoga predložilo uvodnu izjavu, koja je sada uvodna izjava 29., u kojoj se upotrebljavaju izrazi „znatno utječe” i „potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka” koji su preuzeti izravno iz jezika sudske prakse ESLJP‑a.
73. Međutim, s obzirom na to da nije sigurno da je formulacija „potrebno radi osiguravanja pravičnosti postupka” iz članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13 zadržana u konačnoj verziji te direktive kao odraz namjere zakonodavca Unije da samo ponovi pravo na informiranje o optužbama kako ono proizlazi iz sudske prakse ESLJP‑a, čini mi se da ne postoji razlog da se tom argumentu prida veća važnost nego onom koji se temelji na svrsi Direktive 2012/13, odnosno jačanju uzajamnog povjerenja.
74. Naposljetku, ne smatram da se namjera samog ponavljanja razine zaštite zajamčene EKLJP‑om može izvesti iz uvodne izjave 40. Direktive 2012/13, u kojoj se objašnjava da se tom direktivom uspostavljaju samo minimalna pravila. Valja u cijelosti citirati tu uvodnu izjavu:
„Ovom se Direktivom uspostavljaju minimalna pravila. Države članice mogu proširiti prava navedena u ovoj Direktivi kako bi osigurale bolju zaštitu i u situacijama koje nisu izričito uređene ovom Direktivom. Razina zaštite nikada ne bi smjela biti ispod standarda predviđenih EKLJP‑om, kako se tumače u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava”.
75. Kao što to jasno proizlazi iz te uvodne izjave, pojam minimalnih pravila znači da države članice mogu odrediti višu razinu zaštite od one propisane Direktivom 2012/13. To ne znači da pravila iz te direktive moraju predstavljati najnižu moguću razinu. Njezinom trećom rečenicom jasno se objašnjava da se u EKLJP‑u, kako je tumači ESLJP, određuje minimum, uključujući u situacijama koje nisu obuhvaćene Direktivom 2012/13. U toj uvodnoj izjavi ništa ne upućuje na to da prava dodijeljena Direktivom 2012/13 ne mogu biti šira od prava dodijeljenih EKLJP‑om.
76. Na temelju prethodno navedenih razloga predlažem Sudu da prilikom tumačenja članka 6. stavka 4. Direktive 2012/13 odabere drugu mogućnost. Stoga bi tu odredbu trebalo tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis kojim se okrivljeniku ne omogućuje da iznese svoju obranu od prekvalificiranog kaznenog djela nakon što ga se informira o prekvalifikaciji. Na to tumačenje ne utječe činjenica da nova pravna kvalifikacija ne podrazumijeva težu kaznu.
B. Drugo pitanje
77. U slučaju potvrdnog odgovora Suda na prvo pitanje, što predlažem, svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati protivi li se jamstvima nepristranosti sudstva sadržanima u članku 47. drugom stavku Povelje nacionalni propis kojim se sudu dopušta da informira okrivljenika o mogućoj prekvalifikaciji kaznenog djela kada inicijativa za tu prekvalifikaciju ne dolazi od državnog odvjetnika.
78. Kao što sam to već objasnila (vidjeti točku 20. ovog mišljenja), ovaj se predmet ne odnosi na mogućnost da sudovi, a ne državni odvjetnici, prekvalificiraju kazneno djelo u kaznenom postupku. Umjesto toga, kao što je to jedan autor objasnio, „sasvim je moguće da u skladu s nacionalnim pravom sud nije obvezan pravnom kvalifikacijom koju je državni odvjetnik dodijelio kažnjivom postupanju, ali time se samo prebacuje dužnost informiranja s državnog odvjetnika na sud – ako se planira bilo kakva promjena te vrste, sud treba informirati obranu i odgoditi održavanje rasprave kako bi im omogućio da svoju obranu prilagode novoj optužbi”(48).
79. Drugo pitanje stoga bi trebalo shvatiti na način da se njime pita protivi li se obveza nacionalnog suda da informira okrivljenika o prekvalifikaciji kaznenog djela zahtjevu nepristranosti sudstva.
80. Zahtjev nepristranosti sudstva, kao element neovisnosti sudstva(49), obuhvaća dva aspekta. Kao prvo, sami članovi suda moraju biti subjektivno nepristrani, to jest nijedan od članova suda ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude, pri čemu se osobna nepristranost pretpostavlja sve do predočenja dokaza o suprotnom. Kao drugo, sud mora biti objektivno nepristran, odnosno mora pružiti dovoljna jamstva da u tom pogledu isključi svaku legitimnu sumnju(50).
81. Čini se da je sud koji je uputio zahtjev zabrinut zbog obaju aspekata nepristranosti.
82. Smatram da činjenica da sud informira okrivljenika o tome da je odlučio prekvalificirati kazneno djelo ili da razmatra njegovu prekvalifikaciju ne utječe na njegovu nepristranost. To je tako osobito ako sud nakon najave (mogućnosti) prekvalifikacije kaznenog djela okrivljeniku omogući iznošenje nove obrane.
83. Shvaćanje da na nepristranost suda ne utječe sama činjenica da sud informira okrivljenika o prekvalifikaciji kaznenog djela može se potkrijepiti presudom ESLJP‑a u predmetu Bäckström i Andersson protiv Švedske(51). ESLJP je u toj presudi smatrao da intervencija suda kako bi se stranke upoznale s mogućnošću promjene pravne kvalifikacije kaznenog djela nije dovela u pitanje nepristranost suda u smislu prava na pošteno suđenje u skladu s člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a.
84. Budući da ne vidim potrebu za daljnjom razradom ovog pitanja, smatram da na drugo pitanje treba odgovoriti na način da se jamstvima nepristranosti sudstva sadržanima u članku 47. drugom stavku Povelje ne protivi nacionalni propis kojim se sudu dopušta da informira okrivljenika o mogućoj prekvalifikaciji kaznenog djela, uključujući slučajeve u kojima inicijativa za takvu prekvalifikaciju ne dolazi od državnog odvjetnika nego od suda.
IV. Zaključak
85. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Specializiran nakazatelen sad (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) odgovori na sljedeći način:
1. Članku 6. stavku 4. Direktive 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku protivi se nacionalni propis kojim se okrivljeniku ne omogućuje da iznese svoju obranu od prekvalificiranog kaznenog djela nakon što je informiran o prekvalifikaciji. Na to tumačenje ne utječe činjenica da nova pravna kvalifikacija ne podrazumijeva težu kaznu.
2. Članku 47. drugom stavku Povelje Europske unije o temeljnim pravima ne protivi se nacionalni propis kojim se sudu dopušta da informira okrivljenika o mogućoj prekvalifikaciji kaznenog djela, uključujući slučajeve u kojima inicijativa za takvu prekvalifikaciju ne dolazi od državnog odvjetnika nego od suda.