MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE
od 5. travnja 2016.(1)
Predmet C‑57/15
United Video Properties Inc.
protiv
Telenet NV
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hof Van Beroep te Antwerpen (Žalbeni sud u Antwerpenu) (Belgija))
„Prava intelektualnog vlasništva – Direktiva 2004/48/EZ – Članak 14. – Sudski troškovi – Naknada troškova za rad odvjetnika i vještaka – Najviši iznos nagrada za rad odvjetnika”
1. Pitanja koja u okviru ovog zahtjeva za prethodnu odluku postavlja Hof Van Beroep te Antwerpen (Žalbeni sud u Antwerpenu) naizgled imaju ograničen opseg, ali zapravo uključuju osjetljive pravne probleme. Iako se načelno odnose samo na sukladnost određenih nacionalnih pravila (u ovom slučaju belgijskih) o naknadi određenih troškova koje u sporu snosi stranka koja nije uspjela u postupku pravu Unije, ta pitanja otvaraju prostor opširnijim razmatranjima u vezi s utjecajem koje zakonodavstvo Unije ima na zakone o parničnom postupku država članica.
2. Sud koji je uputio zahtjev suočio se u sudskom postupku za zaštitu prava intelektualnog vlasništva s dvojbama prilikom primjene belgijskog sustava (zakonodavstva i sudske prakse kasacijskog suda) na troškovne stavke za nagrade za rad odvjetnika i troškove za rad vještaka. Budući da u Direktivi 2004/48/EZ(2) postoji posebna odredba o sudskim troškovima, postupovno zakonodavstvo svake države članice načelno mora biti u skladu s tom odredbom. Problem je kako, ako je to uopće moguće, uskladiti zakon o parničnom postupku i sudsku praksu belgijskog kasacijskog suda, pri čemu se i taj zakon i sudska praksa primjenjuju na sve vrste postupaka, sa „sektorskom” odredbom prava Unije koja se posebno odnosi na sporove o intelektualnom vlasništvu.
3. U nekim se direktivama – među ostalim u Direktivi, koja čini pravnu osnovu za nadležnost Suda u predmetu koji bi inače isključivo bio u nadležnosti država članica – može primijetiti cilj usklađivanja određenih postupovnih pravila tih direktiva. Područje primjene navedenih direktiva logično je ograničeno na jedan ili nekoliko pojedinačnih područja (među ostalim na intelektualno vlasništvo, zaštitu tržišnog natjecanja, zaštitu okoliša, zaštitu potrošača). Umnažanje postupovnih „područnih” pravila, koja nisu uvijek međusobno usklađena, a koja trebaju biti ugrađena u nacionalne pravne poretke, može dovesti do neželjene posljedice rascjepkanosti postupovnog prava u onim zemljama koje su, nakon niza godina hvalevrijednog kodifikacijskog napora, uspjele donijeti opće zakone o parničnom postupku upravo radi zamjene mnoštva ranijih postupaka i njihova objedinjavanja u jedan jedinstveni zakon.
4. U postupku a quo treba, kao prvo, utvrditi iznose nagrada za rad odvjetnika stranke koja je uspjela u postupku, a koje stranka koja nije uspjela u postupku mora snositi u skladu s belgijskim propisima koji u tu svrhu predviđaju najviši iznos. Kao drugo, kad je riječ o troškovima za rad vještaka, poteškoća nije toliko povezana s njihovim iznosom koliko sa samim nastankom obveze plaćanja, uzimajući u obzir sudsku praksu belgijskog kasacijskog suda u tom području. Postavlja se pitanje jesu li određivanje tog najvišeg iznosa i kriterij sudske prakse sukladni članku 14. Direktive.
5. Zahtjev za prethodnu odluku omogućit će da se razjasni imaju li države članice određenu zakonsku diskrecijsku slobodu da urede sustav naknade sudskih troškova koje snosi stranka koja nije uspjela u postupku, u okviru kojega bi ta naknada bila ograničena najvišim pragovima ili iznosima ili u okviru kojega bi pak ona bila onemogućena ako sporovi, u oba predviđena slučaja, ulaze u područje primjene direktive.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
1. Direktiva
6. U uvodnim izjavama 4., 5., 10. i 26. navodi se sljedeće:
„(4) Na međunarodnoj razini, sve države članice, kao i sama Zajednica u pogledu predmeta u njezinoj nadležnosti, vezani su Sporazumom o trgovinskim aspektima intelektualnog vlasništva (Sporazum TRIPS), koji je kao dio multilateralnih pregovora Urugvajske runde odobren Odlukom Vijeća 94/800/EZ […] i sklopljen u okviru Svjetske trgovinske organizacije.
(5) Sporazum TRIPS osobito sadrži odredbe o sredstvima za provedbu prava intelektualnog vlasništva, koja predstavljaju zajedničke standarde primjenjive na međunarodnoj razini i uvedene u svim državama članicama. Ova Direktiva ne bi trebala utjecati na međunarodne obveze država članica, uključujući i one prema Sporazumu TRIPS.”
„(10) Cilj je ove Direktive usklađivanje zakonodavnih sustava radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite na unutarnjem tržištu.”
„(26) Radi naknade štete pretrpljene kao posljedice povrede koju je izvršio počinitelj povrede koji je bio uključen u izvršenje radnje znajući, ili imajući razloga da zna, kako će one dovesti do takve povrede, iznos odštete koja se dodjeljuje nositelju prava treba uzeti u obzir sve odgovarajuće aspekte, kao što su gubitak zarade koji je imao nositelj prava ili nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede i, kada je to prikladno, bilo kakvu moralnu štetu nanesenu nositelju prava. […] Cilj nije uvođenje obveze za propisivanje kaznene odštete već omogućavanje naknade štete utemeljene na objektivnom kriteriju istovremeno vodeći računa o troškovima koje je imao nositelj prava, kao što su troškovi identifikacije i istraživanja.”
7. Članak 1. propisuje sljedeće:
„Ova se Direktiva odnosi na mjere, postupke i pravna sredstva potrebna radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva. Za potrebe ove Direktive, pojam ‚prava intelektualnog vlasništva‘ uključuje prava industrijskog vlasništva.”
8. Kad je riječ o „općoj obvezi” država članica u vezi s „mjerama, postupcima i pravnim sredstvima” obuhvaćenima Poglavljem II., članak 3. utvrđuje sljedeće:
„1. Države članice propisuju mjere, postupke i pravna sredstva potrebne za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenih ovom Direktivom. Te mjere, postupci i pravna sredstva moraju biti pošteni i pravični, ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi, ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja.
2. Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju […] primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”
9. U odjeljku 6. Poglavlja II. posvećenom „naknadama štete” i „sudskim troškovima” navedeni su članci 13. i 14. koji glase kako slijedi:
„Članak 13.
[…]
1. Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.
Pri određivanju naknade štete sudska tijela:
(a) uzimaju u obzir sve primjerene aspekte, kao što su negativne gospodarske posljedice, uključujući i izgubljenu dobit, koje je pretrpjela oštećena stranka, svaku nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede i, u odgovarajućim slučajevima, elemente koji nisu gospodarski čimbenici, kao što je moralna šteta koju je povreda nanijela nositelju prava; ili
(b) kao alternativa točki (a), ona mogu u odgovarajućim slučajevima odrediti naknadu štete u obliku paušalnog iznosa na temelju elemenata kao što je barem iznos naknada ili pristojbi koje bi povreditelj prava morao platiti da je zatražio odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva.
2. Kad počinitelj nije znao, ili nije imao osnovanih razloga znati da sudjeluje u vršenju povrede, države članice mogu propisati da sudska tijela mogu naložiti povrat dobiti ili isplatu naknade štete, koja može biti unaprijed utvrđena.”
Članak 14.
„[…]
Države članice osiguravaju da opravdane i razmjerne sudske i ostale troškove koje je imala uspješna stranka u sporu, kao opće pravilo, snosi neuspješna stranka, osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti.”
B – Nacionalno pravo
10. U skladu s člankom 827. stavkom 1. belgijskog Zakona o sudovima od 10. listopada 1967. (Gerechtelijk Wetboek), posljedica povlačenja pravnog sredstva je snošenje nastalih sudskih troškova, a tu obvezu mora ispuniti stranka koja je povukla pravno sredstvo.
11. U skladu s člankom 1017. navedenog zakona, u konačnoj presudi nalaže se snošenje troškova onoj stranci koja nije uspjela u postupku, osim ako posebnom odredbom nije određeno drukčije i ne dovodeći u pitanje nagodbu između stranaka koja je, ovisno o slučaju, utvrđena u presudi.
12. U članku 1018. stavcima 4. i 6. istog zakona utvrđeno je da troškovi obuhvaćaju:
– troškove svih mjera izvođenja dokazâ, osobito troškove svjedoka i stručnjaka;
– naknadu sudskih troškova predviđenih člankom 1022. Zakona o sudovima.
13. U skladu s člankom 1022. navedenog zakona, naknada sudskih troškova uključuje paušalni iznos troškova i nagrada za rad odvjetnika stranke koja je uspjela u postupku.
Dekretom donesenim u Vijeću ministara utvrdit će se najviši i najniži iznosi naknade sudskih troškova, osobito s obzirom na narav i značaj spora.
Na zahtjev jedne od stranaka i na temelju posebno obrazložene odluke sud može smanjiti ili povećati naknadu, ali ta naknada ne može biti viša od najvišeg iznosa, niti niža od najnižeg iznosa predviđenog Dekretom. Sudac će prilikom donošenja odluke uzeti u obzir:
– financijsku sposobnost stranke koja nije uspjela u postupku radi smanjenja iznosa naknade;
– složenost predmeta;
– ugovorne naknade o kojima se sporazumjela stranka koja je uspjela u postupku; i
– očitu nerazumnost zahtjeva.
Nijednoj se stranci ne može naložiti snošenje troškova za intervenciju odvjetnika protivne stranke koji prelaze iznos naknade sudskih troškova.
14. Kraljevskim dekretom od 26. listopada 2007. (u daljnjem tekstu: Kraljevski dekret) utvrđena je tarifa za određivanje najnižih i najviših iznosa naknada sudskih troškova kako je predviđeno u članku 1022. Zakona o sudovima.
U skladu s člankom 2. Kraljevskog dekreta, izuzevši sadržaje iz njegova članka 4., naknade sudskih troškova, koje se odnose na tužbe koje se odnose na zahtjeve koji se mogu novčano procijeniti, utvrđuju se kako slijedi:
U skladu s člankom 3. Kraljevskog dekreta, kad je riječ o tužbama koje se odnose na predmete koji se ne mogu novčano procijeniti, referentni iznos za utvrđivanje naknade sudskih troškova iznosi 1200 eura, pri čemu je najniži iznos 75 eura, a najviši 10 000 eura.
Člankom 8. Kraljevskog dekreta predviđen je sustav ažuriranja ranije navedenih iznosa.
II – Činjenice u glavnom postupku i prethodno pitanje
15. United Video Properties, Inc. (u daljnjem tekstu: UVP) bio je nositelj europskog patenta EP 1327209 odobrenog 27. ožujka 2008. za pohranjivanje podataka na poslužiteljima u medijskom sustavu isporuka na zahtjev. Budući da je smatrao da je Telenet NV (u daljnjem tekstu: Telenet) povrijedio njegova prava nad navedenim patentom, UVP je 7. lipnja 2011. podnio tužbu protiv tog društva. U biti, predmet njegova zahtjeva bilo je utvrđenje toga da je Telenet povrijedio njegovo pravo nad patentom i nalaganje istome da prekine s izravnim ili neizravnim povredama nad patentom. Osim toga je zahtijevao da Telenet snosi troškove.
16. Nakon što je Telenet podnio protuzahtjev, predsjednik Rechtbank van Koophandel te Antwerpen (Trgovački sud u Antwerpenu) u svojemu je rješenju od 3. travnja 2012. poništio belgijski dio europskog patenta EP 1327209 zbog neispunjavanja pretpostavke novosti te je UVP‑u naložio snošenje troškova sudskog postupka u ukupnom iznosu od 11 000 eura. UVP je protiv te odluke 27. kolovoza 2012. podnio žalbu Hof Van Beroep te Antwerpen (Žalbeni sud u Antwerpenu).
17. UVP je istodobno pokrenuo postupak protiv poduzeća Virgin Media (koje nije sudjelovalo u glavnom sporu) u vezi s engleskim dijelom istog patenta. High Court (Visoki sud) u Londonu odlučio je 14. srpnja 2014. da je patent ništavan jer nije bio ispunjen kriterij novosti. Uzimajući u obzir odluku Visokog suda (High Court) u Londonu i predsjednika Rechtbank van Koophandel te Antwerpen (Trgovački sud u Antwerpenu), UVP je svoju žalbu odlučio povući dopisom od 14. kolovoza 2014., što je i potvrdio drugim dopisom od 24. listopada iste godine.
18. Budući da je UVP povukao žalbu, Telenet je od Hofa Van Beroep te Antwerpen (Žalbeni sud u Antwerpenu) zahtijevao da prihvati navedeno povlačenje i odluči:
– da su Zakon od 21. travnja 2007. o naknadi nagrada za rad odvjetnika i troškova za pomoć odvjetnika i Kraljevski dekret o utvrđivanju tarife za naknadu sudskih troškova protivni članku 14. Direktive;
– da je sudska praksa Hof van Cassatie (Kasacijski sud), kojom je utvrđeno da se nagrade i troškovi povezani sa stručnom pomoći vještaka mogu prenijeti na stranku koja nije uspjela u postupku samo ako postoji krivnja, također protivna članku 14. Direktive;
– naposljetku, da se UVP‑u naloži da Telenetu isplati iznos od 185 462,55 eura za troškove za rad odvjetnika i iznos od 44 400 eura za stručnu pomoć agenta za patente.
19. Kad je riječ o sudskim troškovima obračunatima u korist Teleneta, što je jedina preostala točka u glavnom postupku, Telenet navodi da prema belgijskom pravu te troškove isplaćuje stranka koja nije uspjela u postupku. Međutim, kod konkretnog utvrđivanja troškova za rad odvjetnika koje mora platiti stranka koja nije uspjela u postupku, Kraljevski dekret određuje najviše iznose koji ne mogu biti premašeni, zbog čega, prema stajalištu Teleneta, dolazi do neusklađenosti s člankom 14. Direktive.
20. Osim toga, Telenet tvrdi da, kad je riječ o troškovima stručne pomoći vještaka koji ne ulaze u područje primjene Zakona od 21. travnja 2007. i Kraljevskog dekreta, sudska praksa Hof van Cassatie (Kasacijski sud) utvrđuje da se ti troškovi mogu prenijeti samo ako se utvrdi krivnja stranke koja nije uspjela u postupku, što također nije u skladu s člankom 14. Direktive.
21. U tim okolnostima Hof Van Beroep te Antwerpen (Žalbeni sud u Antwerpenu) odlukom od 26. siječnja 2015. upućuje sljedeća prethodna pitanja:
„1. Protivi li se izrazu „opravdani i razmjerni sudski i ostali troškovi” iz članka 14. Direktive o provedbi prava intelektualnog vlasništva belgijsko zakonodavstvo koje daje mogućnost sucu da vodi računa o određenim specifičnim značajkama konkretnog predmeta i koje propisuje sustav različitih fiksnih tarifa u pogledu troškova za pomoć odvjetnika?
2. Protivi li se izrazu „opravdani i razmjerni sudski i ostali troškovi” iz članka 14. Direktive o provedbi prava intelektualnog vlasništva sudska praksa prema kojoj se troškovi stručnog savjetnika mogu nadoknaditi samo u slučaju (ugovorne ili izvanugovorne) odgovornosti?”
III – Sažetak stajališta stranaka
A – Prvo pitanje
22. UVP nije zauzeo stajalište o prethodnom pitanju navodeći da se radi o sporu između Komisije i belgijske vlade u vezi s pravilnim prijenosom Direktive.
23. Telenet navodi da se, s obzirom na to da je on stranka koja je uspjela u sporu koji se vodio u području primjene Direktive, primjenjuje njezin članak 14., zbog čega on ima pravo na isplatu opravdanih i razmjernih sudskih troškova nastalih u glavnom postupku, a koje je stranka koja nije uspjela u postupku obvezna u cijelosti platiti.
24. Smatra da su izrazi „opravdani i razmjerni sudski i ostali troškovi” i „pravičnost” autonomni izrazi prava Unije te da ih je potrebno tumačiti ujednačeno na cijelom njezinu području. U protivnom bi došlo do sukoba s ciljem Direktive, u skladu sa sudskom praksom utvrđenom u presudi Realchemie Nederland(3).
25. Smatra da osnovni cilj Direktive nije ispunjen ako sudovi, poput belgijskih, ne štite u dovoljnoj mjeri nositelje prava intelektualnog vlasništva, jer stranka koja je uspjela u postupku od stranke koja nije uspjela u postupku može naplatiti samo manji dio nagrada za rad odvjetnika.
26. Kako bi obrazložio neopravdanost određivanja novčanog ograničenja tamo gdje ono nije predviđeno Direktivom, Telenet se analogijom oslanja na sudsku praksu Suda iz presude u predmetu McDonagh(4). Prema njegovu mišljenju nije moguće da fiksnim pragom od 11 000 eura budu obuhvaćeni pojmovi opravdanosti, razmjernosti i pravičnosti, koji su relativni po svojoj prirodi. Stoga člankom 14. Direktive nije omogućeno određivanje najvišeg iznosa koji je moguće isplatiti stranci koja je uspjela u postupku.
27. U prilog tezi da su sudskoj praksi Suda protivna nacionalna zakonodavstva, čiji je tekst sastavljen u apsolutnom ili načelnom smislu i ne omogućava odvagivanje okolnosti slučaja, kada direktive ne predviđaju jednaku strogost, citira presude iz predmeta Marshall i VTB‑VAB i Galatea(5).
28. Komisija smatra da je članak 14. Direktive veoma općenit. Ne samo da nedovoljno pojašnjava kao takav, nego i uvodi pravilo prema kojemu se dopuštaju izuzeća na temelju kriterija pravičnosti, što upućuje na to da države članice raspolažu širokom marginom prosudbe za njezin prijenos u svoje nacionalno pravo.
29. Prema njezinu mišljenju, članak 14. valja promatrati u svjetlu općeg cilja Direktive (uvodna izjava 10.) i presude Realchemie Nederland(6), kako bi zaštita intelektualnog vlasništva bila učinkovita(7). Osim toga, u obzir je potrebno uzeti sljedeće:
– da je poseban cilj članka 14. Direktive izbjegavanje mogućnosti da oštećena stranka bude odvraćena od pokretanja postupka u svrhu zaštite svojih prava intelektualnog vlasništva(8);
– da troškovi povezani s takvim postupcima u praksi mogu predstavljati ozbiljnu prepreku za njihovo pokretanje i da između postupovnih zakonodavstava u državama članicama ne postoje znatne razlike samo prije prijenosa Direktive u nacionalno zakonodavstvo, nego i poslije(9);
– da je u kontekstu članka 14. Direktive moguće istaknuti kako njezin članak 3. navodi da u njoj predviđene mjere, postupci i pravna sredstva ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi i da također moraju biti učinkoviti, razmjerni i odvraćati od povrede.
30. Prema mišljenju Komisije, članak 14. Direktive ne protivi se sustavu paušalnih tarifa troškova za rad odvjetnika poput belgijskog. Mogućnost njegova uvođenja temelji se na margini prosudbe država članica, jer ništa ne upućuje na to da taj članak ili drugi članci Direktive isključuju navedenu ovlast. Komisija smatra da takav sustav pruža prednosti kad je riječ o dobrom sudovanju i, osobito, o pravnoj sigurnost i predvidljivosti. Nesigurnost u vezi s troškovima koje je potrebno podmiriti ili nadoknaditi u sporu može predstavljati zapreku za pokretanje sudskog postupka. Odvraćajući učinak također bi mogao utjecati na nositelje prava intelektualnog vlasništva. Kad bi se primjenjivalo pravilo naknade svih troškova, stranke bi, u slučaju da izgube spor, mogle biti izložene vrlo teškim financijskim posljedicama. Ta bi ih mogućnost također mogla odvratiti od pokretanja postupka.
31. Nakon što je belgijska vlada pojasnila ciljeve Direktive u svjetlu njezinih uvodnih izjava 10. i 11., ona navodi da je njezina osnovna svrha omogućavanje jednostavnijeg pristupa pravosuđu radi osiguravanja boljeg poštovanja prava intelektualnog vlasništva. To je ujedno cilj Zakona od 21. travnja 2007. o naknadi nagrada i troškova za rad odvjetnika(10), u skladu s njegovim obrazloženjem. Pravo na pristup pravosuđu, osim toga, izravno proizlazi iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
32. Navodi da mješoviti sustav koji je uspostavio belgijski zakonodavac omogućava osiguranje određene predvidljivosti financijskih rizika u slučaju gubitka spora, što ne samo da olakšava pristup pravosuđu, nego i pruža zaštitu jednoj stranci ako se protivna stranka izložila troškovima koji nisu opravdani i razmjerni. Štoviše, riječ je o nacionalnom zakonodavstvu koje je doneseno nakon savjetovanja s belgijskim odvjetničkim komorama i davanja njihova pozitivnog mišljenja, a koje najbolje poznaju prosječne nagrade u parničnim postupcima, među kojima se pojavljuju i postupci povezani s intelektualnim vlasništvom.
33. Nizozemska vlada, temeljeći svoje navode na početnom prijedlogu Komisije(11) u kojem su se izričito spominjale nagrade za rad odvjetnika, a u konačnom tekstu nisu, smatra da Direktiva državama članicama ostavlja slobodu da odlučuju o tome mogu li se troškovi za rad odvjetnika nalaziti među pojmovima koje stranka koja nije uspjela u postupku mora nadoknaditi. Kako bi potkrijepila navedenu tezu također navodi članak 45. stavak 2. Sporazuma TRIPS na kojemu se temelji Direktiva(12).
34. Nizozemska vlada poziva se na slobodan izbor metode za određivanje sudskih troškova koji su predmet naknade i na to da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, i u slučaju nepostojanja podrobnije odredbe, države članice mogu raspolagati širokom marginom prosudbe za odabir sredstava kojima se osigurava puni učinak neke odredbe.
35. Također naglašava da ta široka margina prosudbe nije slučajna i da je ciljano određena Direktivom. Tu tvrdnju potvrđuje, prvo, općenit i fleksibilan tekst članka 14. i, drugo, razlika među izrazima upotrijebljenima u nacrtu Direktive(13) i izraza u konačnom tekstu, osobito, umetanje izraza „općenito” i uklanjanje izričitog upućivanja na „nagrade za rad odvjetnika”. U daljnjoj argumentaciji navodi da su te izmjene učinjene vodeći računa o velikim razlikama među različitim nacionalnim zakonodavstvima, kao i zbog toga što države članice načelno imaju autonomiju u području postupovnog prava.
36. Stoga države članice mogu slobodno utvrditi opravdane i razmjerne troškove za rad odvjetnika i njihovu naknadu, bilo u okviru utvrđivanja paušalnih iznosa ili na neki drugi način, ali uvijek uz osiguravanje punog učinka članka 14. Direktive.
37. Cilj je tog članka osigurati da se stranke ne odvrati od ostvarivanja njihovih prava. Troškovi za rad odvjetnika čine stavku koja je najvažnija i najmanje predvidljiva, pa u tom smislu mogu predstavljati zapreku za pristup pravosuđu. Sustav paušalnih tarifa doprinosi predvidljivosti i transparentnosti financijskog rizika, čime se uklanja važna prepreka za pristup pravosuđu. Osim toga, u skladu je s općim zahtjevom navedenim u članku 3. Direktive da mjere, postupci i pravna sredstva za zaštitu intelektualnog vlasništva ne budu previše složeni ili skupi. Paušalna tarifa omogućava objektivizaciju najvišeg iznosa iznad kojeg troškovi nemaju gore navedena svojstva.
38. Naposljetku, nizozemska vlada, pozivajući se na uvodnu izjavu 17. Direktive, navodi da se ocjena opravdanosti i razmjernosti mora provesti s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Ako tarifa služi za obračunavanje opravdanih i razmjernih sudskih troškova, članak 14. Direktive nije prepreka za obvezno ograničavanje nagrada za rad odvjetnika do nekog najvišeg iznosa.
39. U biti, nizozemska vlada smatra da članak 14. Direktive nije u suprotnosti sa sustavom paušalnih tarifa, koji je utvrđen zakonom ili na neki drugi način, u skladu s kojim se određuju nagrade za rad odvjetnika čiju je naknadu moguće tražiti ako navedene tarife odražavaju opravdane i razmjerne sudske troškove s obzirom na značajke predmeta.
40. Poljska vlada smatra da članak 14. Direktive ne zahtijeva da stranka koja nije uspjela u postupku snosi ukupan iznos sudskih troškova stranke koja je uspjela u postupku, nego samo opravdane i razmjerne troškove. Upravo utvrđivanje paušalnih tarifa dopušta da se nalaganje snošenja troškova može smatrati opravdanim.
41. Belgijski sustav omogućava da stranka koja nije uspjela u sporu mora sudjelovati u troškovima suprotne strane pod prihvatljivim socioekonomskim uvjetima. Osim toga, sustav onemogućava da stranka koja je uspjela u postupku nametne nepostojeće ili neopravdane troškove, bilo služeći se financijskim sredstvima koja su nerazmjerna u odnosu na gospodarske izvore protivne stranke bilo ne djelujući u dobroj vjeri, kako bi se stranci koja nije uspjela u postupku pripisale ne samo negativne posljedice odbijanja njezinih zahtjeva, nego i nepostojeći troškovi.
42. Cilj je članka 14. Direktive da oštećena stranka ne bude odvraćena od pokretanja postupka u svrhu zaštite svojih prava intelektualnog vlasništva. Stranka u okviru belgijskog sustava unaprijed može procijeniti iznos troškova koji će joj biti nadoknađen ili koji će morati isplatiti. Zbog toga paušalna tarifa omogućava da troškovi budu predvidljivi te doprinosi tome da stranke imaju mogućnost izbora prilikom zaštite svojih prava.
B – Drugo pitanje
43. Ni UVP ni poljska vlada nisu podnijeli očitovanja o ovom pitanju.
44. Telenet smatra da kriterij belgijske sudske prakse (u skladu s kojim se zahtijeva postojanje krivnje radi ostvarenja naknade troškova za rad vještaka od stranke koja nije uspjela u postupku) nije u skladu s člankom 14. Direktive. U toj se odredbi ne spominje kriterij krivnje, a navođenje pravičnosti samo je korektivni mehanizam općeg pravila, odnosno naknade svih opravdanih i razmjernih troškova, a ne njezina polazišna točka.
45. Komisija smatra da su troškovi stručne pomoći vještaka obuhvaćeni pojmom sudskih troškova iz članka 14. i da mogu biti predmet naknade. Prema njezinu mišljenju, zahtjev postojanja krivnje radi ostvarenja povrata nije u skladu s navedenim člankom zbog sljedećih razloga:
– u tekstu članka 14. nije naveden takav kriterij i u njemu nema osnove za ocjenu da bi s troškovima vještaka trebalo postupati drukčije nego s ostalim troškovima;
– kriterij krivnje predstavlja ozbiljnu prepreku tome da stranka koja je uspjela u postupku uspije nadoknaditi nastale troškove za pribavljanje dokaza vještaka u sudskom postupku;
– u sudskoj praksi Suda, iako u drugim materijalnim područjima, koja se također odnose na nametanje obveze naknade sudskih troškova, odbijen je zahtjev postupanja s krivnjom kao dodatni element odgovornosti(14).
46. Belgijska vlada tvrdi da troškovi koji odgovaraju nagradama vještaka ne ulaze u područje primjene Zakona od 21. travnja 2007. Belgijski Hof van Cassatie (Kasacijski sud) priznao je načelo naknade navedenih troškova u određenim okolnostima: potrebno je dokazati postojanje protupravne radnje koja je prouzročila štetu na kojoj se temelji potraživanje troškova i nagrada za rad vještaka, a koji moraju biti u uzročno‑posljedičnoj vezi s krivnjom i potrebom za stručnim savjetovanjem.
47. Belgijska vlada smatra da ta sudska praksa dopušta naknadu svih troškova vještaka u slučaju da oni obuhvaćaju štetu koju stranka koja nije uspjela u postupku mora nadoknaditi na temelju ugovorne ili izvanugovorne odgovornosti. Stoga je sustav u skladu s člankom 14. Direktive.
48. Nizozemska vlada smatra da troškove vještaka mora nadoknaditi stranka koja nije uspjela u postupku pod uvjetom da su oni opravdani i razmjerni. Članak 14. ne daje nimalo prostora za usko tumačenje prema kojemu je naknadu troškova vještaka moguće tražiti samo za slučaj da postoji krivnja stranke koja nije uspjela u postupku.
IV – Analiza
A – Prvo prethodno pitanje
49. U članku 14. Direktive upotrebljavaju se dva pravna pojma („sudski troškovi” i „ostali troškovi koje je imala uspješna stranka u sporu”), koje nije potrebno podrobno ispitati odgovarajući na prvo prethodno pitanje, s obzirom na to da se nagrade za rad odvjetnika bez poteškoća uvrštavaju u pojam sudskih troškova. „Sudski troškovi” po definiciji obuhvaćaju navedene nagrade(15), a to je također slučaj kako u belgijskom zakonodavstvu(16) tako i u drugim pravnim porecima, ali i u samom Poslovniku Suda(17).
50. Kad su nagrade za rad odvjetnika stranke koja je uspjela u postupku „opravdane i razmjerne”, članak 14. Direktive predviđa kao opće pravilo da te troškove snosi stranka koja nije uspjela u postupku, „osim ako to nije dopušteno zbog pravičnosti”. Odredbom je uvedeno opće pravilo koje podliježe različitim izuzećima, među ostalim, ako su posljedice navedenog pravila u pojedinačnom sporu u suprotnosti s pravičnosti.
51. Kvalifikativi „opravdani i razmjerni”(18) stoga su ključni za donošenje odluke treba li nagrade za rad odvjetnika jedne stranke platiti stranka kojoj je naloženo snošenje troškova. Oba moraju postojati kako bi se primijenilo pravilo iz članka 14., kao postulat sukladan s člankom 3. Direktive, prema kojemu mjere, postupci i pravna sredstva potrebni radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva moraju biti „pošteni, pravični i razmjerni”.
52. Ocjena „opravdanosti” nagrada mora se, kao prvo, temeljiti na konceptu „opravdane naplativosti”, što proizlazi iz njemačke verzije članka 14. Direktive(19). Naknada troškova za rad odvjetnika u nekom bi se nacionalnom zakonodavstvu možda mogao smatrati neopravdanim kad bi, primjerice, intervencija tog stručnjaka bila nepotrebna u određenom postupku, među ostalim. Troškovi čija se naknada potražuje od stranke koja nije uspjela u postupku mogu se dakle ograničiti na „nužne troškove” koje je imala stranka u koja je uspjela u postupku(20).
53. Kao drugo, potrebno je ispitati jesu li nagrade za rad odvjetnika „razmjerne”, odnosno jesu li u odgovarajućem odnosu s nizom varijabli koje, ponovno, treba utvrditi zakon ili nacionalni sud. Čimbenike kao što su predmet spora, njegova vrijednost, složenost postavljenih pravnih pitanja, uloženi rad za obranu prava, financijska sposobnost stranke koja snosi troškove ili drugi slični čimbenici moguće je ocijeniti pri odlučivanju o tome postoji li relevantna primjerenost (razmjernost) u odnosu na nagrade za rad odvjetnika koje stranka koja je uspjela u postupku namjerava naplatiti od stranke koja nije uspjela u postupku koji se odnosi na zaštitu prava intelektualnog vlasništva.
54. U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev nije se izjasnio o opravdanosti i razmjernosti nagrade za rad odvjetnika koji je zastupao interese Teleneta. Takva je ocjena u njegovoj isključivoj nadležnosti i Sud ga ne može nadomjestiti u tom smislu. Stoga u odgovoru na zahtjev za prethodnu odluku ovlast ocjenjivanja suda koji je uputio zahtjev u vezi s odlučivanjem je li iznos od 185 462,55 eura, koji Telenet potražuje za troškove za rad odvjetnika, opravdan i razmjeran u okolnostima zaključenog spora mora ostati netaknuta. Ako odluči na taj način, sud koji je uputio zahtjev također bi trebao odvagnuti je li naknada navedenog iznosa u skladu sa zahtjevima pravičnosti, što mu nedvojbeno daje diskrecijsku ovlast. Sve te ocjene ni u kojem slučaju ne ovise o odluci o tome je li najviši iznos, o kojemu će biti riječi u nastavku, valjan iz perspektive prava Unije.
55. Ni Direktiva u cjelini ni članak 14. ne mogu se tumačiti neovisno o vrijednostima i načelima na kojima se temelji pravni poredak Unije, a koja, među ostalim, obuhvaćaju kako pravnu sigurnost tako i pravo na djelotvornu pravnu zaštitu u kontekstu prava na pristup pravosuđu.
56. Bez obzira na to što se u nekim očitovanjima – osobito onima belgijske vlade – pozivalo na postupovnu autonomiju država članica, prilikom tumačenja članka 14. Direktive nije moguće zanemariti teleološki kriterij: njegov je cilj usklađivanje zakonodavnih sustava država članica radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite intelektualnog vlasništva na unutarnjem tržištu. Države članice, u skladu s tom potrebom, moraju utvrditi točne mjere, postupke i pravna sredstva kako bi se provela prava intelektualnog vlasništva, ali uvijek u sklopu pravnog okvira predviđenog samom Direktivom.
57. U tom se pravnom okviru ističe napomena čija se važnost također ne može zanemariti: postupci i pravna sredstva koje države članice moraju uvesti u tom području ne smiju biti „nepotrebno složeni ili skupi” (članak 3. stavak 1. Direktive). Zbog toga „troškovi” odgovarajućih sporova ne mogu podrazumijevati previše zahtjevna opterećenja(21) za stranke.
58. Sa sustavnog gledišta Direktiva unutar istog odjeljka (šestog) obuhvaća „naknade štete” i „sudske troškove”. Bez obzira na to što se u njezinoj uvodnoj izjavi 26., koja se odnosi na naknadu pretrpljene štete, ne navode sudski troškovi, ipak bi se kao opće mjesto moglo smatrati da ih se može uvrstiti kao dodatni element koji Direktiva predviđa kao dopunu naknadi štete za nositelje prava intelektualnog vlasništva. Međutim, ona to čini tako da uvodi samo jedno „opće pravilo” podložno izuzećima i uvjetuje njegovu primjenu čimbenicima različitima od onih uključenih u sustav naknade štete.
59. Sud je u vezi sa sudskim troškovima nastalima u postupcima koji se odnose na zaštitu prava intelektualnog vlasništva odlučio u presudama Realchemie Nederland(22) i Diageo Brands(23). U njihovu tekstu, a osobito u točki 49. presude Realchemie Nederland(24), moguće je uočiti ranije navedenu ideju da članak 14. Direktive predstavlja dodatni element u potpunoj naknadi štete koju je pretrpio nositelj prava intelektualnog vlasništva. Povrh toga, Sud ističe da se člankom 14. Direktive pokušava povećati stupanj zaštite intelektualnog vlasništva kako bi se izbjeglo da oštećena stranka bude odvraćena od pokretanja postupka radi zaštite svojih prava.
60. U presudi Realchemie Nederland Sud se, međutim, nije izjasnio o opravdanosti i razmjernosti sudskih troškova, jer se pokazalo da je to suvišno u okviru tog zahtjeva(25). Stoga je rasprava o tumačenju i području primjene članka 14. i dalje nedovršena, a upravo je ona predmet ovog zahtjeva za prethodnu odluku.
61. Načelo pravne sigurnosti, koje je čvrsto ustaljeno u sudskoj praksi, povezano je s načelom predvidljivosti sudske odluke. Sud je u više navrata presudio da „[…] zakonodavstvo Unije mora biti izvjesno i njegova primjena predvidljiva za pojedince te da se taj zahtjev pravne sigurnosti osobito strogo nameće kada je riječ o propisu koji može imati financijske posljedice, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da točno poznaju opseg obveza koje im on nameće”(26).
62. Neposredna je posljedica tog načela, primjerenog za odgovarajuće tumačenje članka 14. Direktive, da države članice moraju promicati mehanizme kojima se omogućava bolja predvidljivost sudskih troškova. Naime, Sud je u presudi Komisija/Ujedinjena Kraljevina(27), nakon provedene analize engleskog prava koje se odnosi na „rješenje o ograničenju troškova postupka”, istaknuo potrebu za osiguranjem opravdane predvidljivosti, kako u vezi s obvezom plaćanja troškova sudskog postupka tako i u vezi s iznosom tih troškova.
63. Stoga ne treba čuditi što su neke stranke koje su podnijele pisana očitovanja navele protutežu predvidljivosti i pravne sigurnosti kao ključne elemente za obračun sudskih troškova. Prilikom pokretanja spora jedan je od presudnih čimbenika njegov trošak i predvidljiva financijska sredstva koje stranke u sporu moraju nadoknaditi.
64. S tog gledišta ne mogu se složiti s tumačenjem članka 14. Direktive koje dovodi do toga da sudski troškovi nužno uključuju sve nagrade za rad odvjetnika koje je isplatila stranka koja je uspjela u postupku. Suprotno tome, predlažem da: a) troškovi čiju je naknadu moguće tražiti u vezi s tim budu samo oni troškovi koji, u svakom slučaju, odgovaraju opravdanim i razmjernim troškovima i da b) države članice, upravo na temelju zahtjeva predvidljivosti, mogu „objektivno” i općenito odrediti najviši iznos čiju je naknadu moguće tražiti u okviru ljestvice poput one iz spornog belgijskog zakonodavstva.
65. Odnos odvjetnika i klijenta ne bi trebalo miješati s onim koji dovodi do obveze naknade sudskih troškova. Prvi je odnos ugovorni odnos pružanja usluga, u okviru kojega obje strane slobodno određuju novčanu naknadu koju klijent plaća odvjetniku. Drugi je odnos pravno‑postupovni odnos u kojemu stranka koja nije uspjela u postupku stranci koja je uspjela u postupku nastoji nadoknaditi troškove nastale u postupku.
66. Različita je priroda dvaju odnosa ključna, jer u prvome odnosu (ugovornom) subjektivni razlozi imaju odlučujuću ulogu, a prihvaćanje financijskih uvjeta koje predlaže odvjetnik u potpunosti ovisi o volji njegova klijenta, koji može jednostavno potražiti drugog stručnjaka za svoju obranu. U postupovnom odnosu takva sloboda ne postoji, pa je logično da se primjenjuju objektivni kriteriji(28), usmjereni određivanju i eventualnom ograničenju iznosa nagrada koji se prenose na onoga tko ni na koji način nije sudjelovao u izboru odvjetnika protivne stranke.
67. Objektivni kriteriji mogu se oblikovati na temelju standardnih troškova za pomoć odvjetnika, čime se također promiče jednakost stranaka u postupku i izbjegava da jedna od stranaka, odnosno ona koja je u boljem financijskom položaju, protivnu stranku optereti svojim izborom. Kad bi postojala mogućnost prenošenja punog iznosa troškova za rad odvjetnika na protivnu stranku, tužitelj s većom financijskom sposobnosti mogao bi upotrijebiti svoju mogućnost izbora na gotovo prinudan način. Stranka koja je suočena s rizikom plaćanja vrlo visokih troškova za rad odvjetnika suprotne stranke mogla bi odlučiti da se nije vrijedno boriti i da je sigurnije odustati od poduzimanja ikakvih radnji. Načelo jednakosti među strankama u postupku i načelo prava na pristup pravosuđu, s kojima je cijela ova rasprava neizbježno povezana(29), mogli bi biti dovedeni u pitanje.
68. Točno je da, u skladu s člankom 3. stavkom 2. Direktive, postupci i pravna sredstva u ovom području moraju biti „učinkoviti, razmjerni i odvraćati od povrede”. Ipak, odvraćanje može biti dvostruko: do njega može doći zbog višeg iznosa, odnosno osoba može biti obeshrabrena pokrenuti spor, jer bi u slučaju da ga izgubi morala snositi vrlo visoke troškove, ili zbog nižeg iznosa, jer bi u slučaju da uspije u sporu mogla nadoknaditi samo manji dio nastalih izdataka. Smatram da se „odvraćajući” učinak u toj vrsti postupaka postiže, kad je riječ o sudskim troškovima, ako se navedeni troškovi obračunavaju u skladu s unaprijed utvrđenim predvidljivim i fiksnim smjernicama te pod uvjetima koji su objektivno opravdani i razmjerni. Troškovi za rad odvjetnika koji se prenose na stranku koja nije uspjela u postupku mogli bi predstavljati relevantnu zapreku pristupu pravosuđu (odnosno previše „odvraćajući” čimbenik, do mjere u kojoj on postaje „skup”, kako je predviđeno člankom 3. Direktive) ako se njihovo određivanje isključivo povjerava stranci koja je uspjela u postupku bez vanjskog nadzora njihova iznosa.
69. Odgovara li tim kriterijima sustav poput belgijskog, u okviru kojeg je određen najviši iznos nagrada za rad odvjetnika koje mora naknaditi stranka kojoj je naloženo snošenje troškova? Nijedna od stranaka u predmetnom postupku u okviru kojeg je upućeno prethodno pitanje (pa ni Telenet) nije navela da najviši apsolutni iznosi teorijski sami po sebi predstavljaju povredu članka 14. Direktive(30), sa čime se slažem(31). Komisija izričito priznaje da navedena odredba ne isključuje sustave u kojima se određuju paušalni iznosi, a ta se mogućnost temelji na margini prosudbe država članica. U tom istom smislu sastavljena su očitovanja Nizozemske: izrazi „opravdani i razmjerni” i upućivanje na „pravičnost” iz članka 14. Direktive toliko su široki da državama članicama pružaju slobodu izbora.
70. Kraljevina Belgija navodi argument u korist primjene načela postupovne autonomije država članica. Suprotno tome, i kao što sam prethodno naveo, smatram da je, s obzirom na to da u Direktivi postoji posebna odredba kojom se obračun troškova pokušava „homogenizirati” u posebnoj kategoriji sporova (onih koji se odnose na intelektualno vlasništvo), uređenje postupovnih instrumenata nedvojbeno zadaća država članica, ali u okviru djelokruga Direktive(32).
71. Belgijski sustav procjene troškova za rad odvjetnika utemeljen na kriteriju uspjeha u postupku (stranka koja nije uspjela u postupku plaća nagrade za rad odvjetnika stranke koja je uspjela u postupku) predviđa najviše i najmanje iznose čiju je naknadu moguće tražiti, ovisno o iznosu spora(33). Na sucu je koji odlučuje o predmetu da odredi točan iznos čiju je naknadu moguće tražiti, a koji će taj iznos utvrditi s obzirom na predmetne okolnosti, uvijek u okviru navedenih ograničenja.
72. U glavnom postupku sudac je iznos troškova nagrada za rad odvjetnika u okviru prvostupanjskog postupka odredio na 11 000 eura, što je, u skladu s tekstom članka 3. Kraljevskog dekreta, najviša svota za tužbe čiji je iznos nije određen. Stoga se čini da je određeni iznos znatno manji od onoga koji traži stranka koja je uspjela u postupku (više od 185 000 eura). Ta okolnost, unatoč onome što bi se isprva moglo činiti, nije stvarno značajna jer, s jedne strane, nije na Sudu, nego na sudu koji je uputio zahtjev, da odluči jesu li navedene nagrade bile opravdane i razmjerne, dok se, s druge strane, na temelju dostavljenih informacija ne može zaključiti koja bi to bila primjerena ravnoteža.
73. Smatram da je odgovor potrebno ponuditi na temelju ocjene cjelokupnog belgijskog sustava, u kontekstu uobičajenih standarda u vezi s nagradama za rad odvjetnika utvrđenih u toj zemlji. Iako je cilj članka 14. Direktive bio homogenizacija pravnog sustava troškova primjenjivih na postupke u području intelektualnog vlasništva u svim državama članicama, njegova svrha nije bila izjednačavanje ili usklađivanje nagrada za rad odvjetnika u tim državama, koje se među sobom uvelike razlikuju. Kraljevski je dekret donesen upravo uzimajući u obzir povoljno mišljenje belgijskih strukovnih organizacija (odvjetničkih komora) zbog čega načelno valja pretpostaviti da su u njemu navedeni najviši iznosi u skladu s prosječnim standardima koji se primjenjuju u Belgiji. Te se organizacije nalaze u primjerenom položaju da mogu predlagati standarde „objektivne opravdanosti” iznad kojih nitko u Belgiji nije dužan plaćati nagrade za rad odvjetnika protivne stranke.
74. U prilog sustavu koji je osmislio belgijski zakonodavac ide i predvidljivost iznosa sudskih troškova čijoj su isplati stranke izložene od samog pokretanja postupka. Kao što sam ranije istaknuo, u svrhu zaštite pravne sigurnosti potrebno je raspolagati točnim podacima (u apsolutnoj ili postotnoj vrijednosti) na temelju kojih se može izračunati financijski rizik pokretanja postupka, bilo za tužitelja ili tuženika.
75. Polazeći od tih pretpostavki, smatram da u članku 14. Direktive nema osnove za to da Sud „ispravi” volju belgijskog zakonodavca, izraženu u dvama prethodno navedenim nacionalnim propisima, u vezi s najvišim iznosom nagrada u skladu s kojim je stranka kojoj se nalaže snošenje troškova dužna nadoknaditi troškove za rad odvjetnika druge stranke. Smatram da belgijska tijela vlasti raspolažu – kao što su to uostalom pokazala u postupku sastavljanja navedenih odredbi – točnim informacijama za uvođenje sustava najviših nagrada za rad odvjetnika (koje mora nadoknaditi stranka koja nije uspjela u postupku) u skladu s vlastitim standardima troškova, s obzirom na posebne uvjete koji se odnose na pomoć odvjetnika u toj zemlji, među ostalim čimbenicima(34).
76. Činjenica da su pragovi u okviru sustava utvrđeni na način da naknadive nagrade za tužbe u određenom iznosu ne premašuju 30 000 eura po sudskom postupku, a za tužbe u neodređenom iznosu 11 000 eura, također po sudskom postupku, može se kritizirati s različitih stajališta, ali ne i s aspekta usklađenosti s člankom 14. Direktive. Nedvojbeno je da bi se sustav mogao poboljšati (primjerice dopuštanjem pojedinačnih odstupanja u iznimnim slučajevima), međutim, način na koji je zamišljen ne krši navedeni članak, čiji tekst, kao što sam već naveo, uvodi „opće pravilo” podložno izuzećima, pozivajući se na načela opravdanosti i razmjernosti koja državama članicama pružaju veliku razinu slobode normativnog uređenja. Smatram da nacionalni zakonodavac samostalno može ocijeniti, vodeći računa o pravnoj kulturi i situaciji koja se odnosi na pomoć odvjetnika u Belgiji, među ostalim čimbenicima, koji je to prag iznad kojega nagrade za rad odvjetnika čija se naknada može tražiti od stranke koja nije uspjela u postupku prestaju biti opravdane.
B – Drugo prethodno pitanje
77. Rješavanju drugog prethodnog pitanja treba pristupiti polazeći od načina na koji sud koji je uputio zahtjev opisuje nacionalno pravo. Njegova je premisa da se „prema [belgijskoj] sudskoj praksi troškovi stručnog savjetnika mogu nadoknaditi samo u slučaju (ugovorne ili izvanugovorne) odgovornosti”. Nesporno je da naknada troškova vještaka (uključujući troškove stručnjaka ili stručnih savjetnika) ne podliježe važećim pravilima o naknadi nagrada za rad odvjetnika.
78. Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li belgijska sudska praksa u području naknade navedenih troškova u skladu s člankom 14. Direktive. Stranke glavnog postupka složile su se u svojim pisanim očitovanjima, osim belgijske vlade, s tezom da belgijska sudska praksa nije u skladu s tim člankom.
79. Prije nego što se očitujem o odgovoru, želio bih iznijeti dva pojašnjenja. Prvo je da se pod pojmom troškova obračunatih zbog sudjelovanja vještaka, stručnjaka ili stručnih savjetnika mogu razumjeti različite okolnosti, od kojih se neke ne moraju nužno ubrajati u kategoriju „sudskih troškova”. Potonja kategorija ne obuhvaća svaki trošak koji je više ili manje „povezan” s podnošenjem tužbe ili plaćen „povodom” nje, nego one troškove koji neposredno i izravno proizlaze iz samog postupka. Fizička ili pravna osoba može provoditi pripremne radnje ili se čak prethodno savjetovati s određenim savjetnicima ili stručnjacima a da ne postoji razlog zbog kojeg bi takav trošak trebao biti obuhvaćen „sudskim troškovima”. U skladu s uvodnom izjavom 26. Direktive, „troškovi identifikacije i istraživanja” nastali u području zaštite prava intelektualnog vlasništva potpadaju pod naknadu štete (članak 13.), a ne pod sudske troškove (članak 14.).
80. Drugo je pojašnjenje da belgijski Zakon o sudovima (članak 1018. stavak 4.) u sudske troškove koje snosi stranka koja nije uspjela u postupku, odnosno, u općem sustavu uspjeha u postupku, uključuje troškove koji odgovaraju onima za „svjedoke i vještake” kad su oni intervenirali prilikom donošenja dogovorenih postupovnih „mjera izvođenja dokazâ”. Čini se da se na te troškove vještaka ne primjenjuje (subjektivan) kriterij krivnje, na koji se poziva sud koji je uputio zahtjev, nego (objektivno) pravilo uspjeha u postupku.
81. Stoga bi trebalo razjasniti na koje se to troškove vještaka točno odnosi belgijska sudska praksa kad njihova naknada povezuje s postojanjem krivnje za štetu čija je posljedica obveza naknade(35). Postoje dva oblika izdataka koji mogu nastati prilikom izvođenja dokaza tehničke prirode: a) izdaci nastali zbog intervencije stručnjaka (vještaka) u postupku, kako su predviđeni člankom 1018. stavkom 4. Zakona o sudovima i b) izdaci nastali izvan postupka kao potpora tužbi ili odgovoru na tužbu. Sudska praksa koju navode sud koji je uputio zahtjev i sama belgijska vlada odnosi se samo na potonje izdatke.
82. Uz sve ove zadrške, odgovor koji predlažem na drugo prethodno pitanje ima svoje lice i naličje. Smatram da nacionalna sudska praksa koju navodi sud koji je uputio zahtjev nije protivna članku 14. Direktive ako traženi troškovi stručne pomoći nisu obuhvaćeni pojmom „sudski troškovi”, zbog njihovih posebnih značajki, primjerice njihove isključivo pripremne naravi ili drugih čimbenika, od kojih sam neke prethodno razmatrao. To bi značilo da je njihov povrat moguć u skladu s člankom 13. Direktive, odnosno odredbom koja dopušta pozivanje na okolnosti povezane s pojmom krivnje (naknada štete nalaže se „[…] počinitelju povrede koji je znao ili za kojeg je osnovano pretpostaviti da je morao znati da sudjeluje u vršenju povrede”).
83. Suprotno tome, i kao naličje prethodnog prijedloga, izdaci nastali zbog intervencije vještaka u sporu za zaštitu prava intelektualnog vlasništva koji su u izravnoj i neposrednoj vezi s podnošenjem tužbe, moraju biti nadoknađeni stranci koja je uspjela u sporu u smislu članka 14. Direktive (odnosno, u slučaju da su opravdani, razmjerni i da se ne protive pravičnosti), pri čemu se ne može zahtijevati dodatan zahtjev kao što je postojanje krivnje.
84. Drukčiji odgovor na drugo prethodno pitanje od onoga na prvo pitanje predlažem zato što unutarnje pravilo (koje proizlazi iz sudske prakse) koje bi se navodno primjenjivalo na troškove vještaka može isključivati njihovu potpunu ili djelomičnu naknadu u sporovima koji se odnose na intelektualno vlasništvo upravo zbog pojma krivnje, što nije slučaj s nagradama za rad odvjetnika. Opće isključivanje navedenih „sudskih troškova” (dok god je to njihova stvarna narav), što bi moglo proizlaziti iz nacionalne sudske prakse primjenjive na ovu vrstu sporova, uopće ne bi omogućavalo da se ad casum ocijeni njihova razmjernost ili opravdanost, što, prema mojem mišljenju, nije u skladu ni s tekstom ni sa svrhom članka 14. Direktive.
V – Zaključak
85. Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na postavljena pitanja odgovori sljedeće:
„1. Članku 14. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva ne protivi se nacionalno zakonodavstvo, poput onog koje je sporno u predmetnom postupku, u okviru kojega se određuje najviši iznos koji je stranka kojoj se nalaže snošenje troškova dužna nadoknaditi za nagrade za rad odvjetnika stranke koja je uspjela u postupku u svim vrstama sporova, pa i u onima koji se odnose na zaštitu prava intelektualnog vlasništva.
2. Članku 14. Direktive 2004/48/EZ protivi se zahtjev postojanja krivnje kao nužnog uvjeta za to da se stranci koja nije uspjela u postupku naloži naknada troškova vještaka koji su opravdani, razmjerni i sukladni s pravičnosti, koje je imala stranka koja je uspjela u postupku, dok god su u izravnoj i neposrednoj vezi s poduzimanjem postupovne radnje usmjerene ka zaštiti intelektualnog vlasništva.”