PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
10. rujna 2015.(*)
„Dizajn Zajednice – Postupak za proglašenje ništavosti – Registrirani dizajn Zajednice koji predstavlja ručne torbe – Raniji dizajn – Razlog ništavosti – Individualni karakter – Članak 6. Uredbe (EZ) br. 6/2002 – Obveza obrazlaganja“
U predmetu T‑525/13,
H&M Hennes & Mauritz BV & Co. KG, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka), koji zastupaju H. Hartwig i A. von Mühlendahl, avocats,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji zastupa A. Folliard‑Monguiral, u svojstvu agenta,
tuženika,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem OHIM‑a, intervenijent pred Općim sudom je
Yves Saint Laurent SAS, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupa N. Decker, avocat,
povodom tužbe podnesene protiv odluke trećeg žalbenog vijeća OHIM‑a od 8. srpnja 2013. (predmet R 207/2012‑3), koja se odnosi na postupak za proglašenje ništavosti između društava H&M Hennes & Mauritz BV & Co. KG i Yves Saint Laurent SAS,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, F. Dehousse i A. M. Collins (izvjestitelj), suci,
tajnik: E. Coulon,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 30. rujna 2013.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu OHIM‑a podnesen tajništvu Općeg suda 20. siječnja 2014.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu intervenijenta podnesen tajništvu Općeg suda 24. siječnja 2014.,
uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od mjesec dana od dostave obavijesti o zaključenju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, na temelju izvještaja suca izvjestitelja, u skladu s člankom 135.a Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., da se odluka donese bez usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Intervenijent Yves Saint Laurent SAS je 30. listopada 2006. podnio prijavu za registraciju dizajna Zajednice (u daljnjem tekstu: osporavani dizajn) Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.).
2 Osporavani dizajn namijenjen je primjeni na „ručne torbe“ iz razreda 03‑01 u smislu Sporazuma iz Locarna kojim se ustanovljuje Međunarodna klasifikacija za industrijski dizajn od 8. listopada 1968., kako je izmijenjen, te je prikazan iz šest različitih perspektiva kako slijedi:
3 Osporavani dizajn bio je registriran pod brojem 613294‑0001 i objavljen u Službenom glasniku dizajna Zajednice br. 135/2006 od 28. studenoga 2006.
4 Tužitelj H&M Hennes & Mauritz BV & Co. KG 3. je travnja 2009. pred OHIM‑om podnio zahtjev za proglašenje ništavosti osporavanog dizajna, na temelju članaka 4. do 9. Uredbe br. 6/2002 kao i članka 25. stavka 1. točaka (c) do (f) odnosno (g) iste uredbe. U svojem je zahtjevu za proglašenje ništavosti naveo da je osporavani dizajn lišen individualnoga karaktera u smislu članka 6. te uredbe.
5 U potporu svojem zahtjevu za proglašenje ništavosti tužitelj se pozvao, da bi potkrijepio navodno nepostojanje individualnoga karaktera osporavanog dizajna, na raniji dizajn prikazan u nastavku:
6 Odjel za poništaje 4. studenoga 2011. odbio je zahtjev za proglašenje žiga ništavim.
7 Tužitelj je 25. siječnja 2012. podnio žalbu OHIM‑u protiv odluke Odjela za poništaje na temelju članaka 55. do 60. Uredbe br. 6/2002.
8 Odlukom od 8. srpnja 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) treće žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu. Nakon što je utvrdilo da se elementima koje je podnio tužitelj može dokazati otkrivanje javnosti ručne torbe koja je predmet ranijeg dizajna, žalbeno je vijeće ispitalo individualni karakter osporavanog dizajna. Kao upućenoga korisnika spomenutog dizajna odredilo je upućenu ženu koju kao moguću korisnicu zanimaju ručne torbe. Prema njezinu mišljenju dva predmetna dizajna imaju zajedničke karakteristike, osobito gornje rubove i ručke u obliku remena pričvršćene za tijelo torbe pomoću prstenastog sustava ojačanog zakovicama, ali i razlike u obliku, strukturi i površinskoj obradi koje imaju ključnu ulogu u ukupnom dojmu koji ti proizvodi ostavljaju. U tom smislu, žalbeno je vijeće utvrdilo da je stupanj slobode dizajnera bio visok, ali to u ovom slučaju, sa stajališta upućene korisnice, nije otklonilo značajne razlike u obliku, strukturi i površinskoj obradi između dviju torbi.
Zahtjevi stranaka
9 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– osporavani dizajn proglasi ništavim;
– naloži intervenijentu snošenje troškova, uključujući troškove tužitelja pred žalbenim vijećem.
10 OHIM od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
11 Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci Prilog A.6 tužbi kao nedopušten;
– odbije tužbu;
– potvrdi pobijanu odluku;
– osporavani dizajn proglasi valjanim;
– naloži tužitelju snošenje troškova, uključujući troškove intervenijenta pred OHIM‑om.
Pravo
12 Tužitelj u potporu tužbi u biti ističe jedan tužbeni razlog vezan za povredu članka 6. Uredbe br. 6/2002, koji se sastoji od dva dijela. Prvim dijelom on ističe da je pobijanom odlukom pogrešno i s nedostatnim obrazloženjem zaključeno da povećani stupanj slobode dizajnera nije utjecao na zaključak da predmetni dizajni ostavljaju različit ukupni dojam na upućenoga korisnika. Drugim dijelom on navodi da je pobijanom odlukom pogrešno zaključeno, iako je priznat povećani stupanj slobode dizajnera, da su razlike između predmetnih dizajna dovoljno velike da bi ostavile različit ukupni dojam.
13 U okviru prvog dijela jedinog tužbenog razloga tužitelj ističe prigovor vezan za nedostatnost obrazloženja pobijane odluke. Opći sud smatra korisnim posebno ispitati taj prigovor prije analize argumenata koji se odnose na meritum.
14 OHIM i intervenijent osporavaju tužiteljeve argumente.
Prigovor vezan za nedostatnost obrazloženja
15 Valja podsjetiti da se, na temelju članka 62. Uredbe br. 6/2002 u odlukama OHIM‑a trebaju navesti razlozi na kojima su utemeljene. Ta obveza obrazlaganja ima isti doseg kao i ona koja proizlazi iz članka 296. UFEU‑a, prema kojem obrazloženje autora akta treba biti jasno i nedvosmisleno. Ta obveza ima dvostruki cilj, s jedne strane omogućiti zainteresiranim osobama da se upoznaju s razlozima mjere koja je poduzeta kako bi se zaštitila njihova prava, a s druge omogućiti sudovima Unije nadzor zakonitosti odluke. Ne može se, međutim, od žalbenih vijeća zahtijevati da iznesu iscrpno očitovanje o svim navodima koje su pred njima iznijele stranke. Dakle, obrazloženje može biti implicitno pod uvjetom da omogućava osobama na koje se odnosi da se upoznaju s razlozima zbog kojih je donesena odluka žalbenog vijeća i nadležnom tijelu da raspolaže dostatnim podacima kako bi izvršavalo nadzor (vidjeti presudu od 25. travnja 2013., Bell & Ross/OHIM – KIN (Ručni sat), T‑80/10, EU:T:2013:214, t. 37. i navedenu sudsku praksu).
16 Valja također podsjetiti da je obveza obrazlaganja odluka formalni preduvjet koji treba razlikovati od pitanja utemeljenosti razloga, koje je pak dio meritorne zakonitosti osporenog akta. Naime, obrazloženje odluke sastoji se od formalnog navođenja razloga na kojima se ta odluka temelji. Ako ti razlozi sadrže pogreške, one se mogu odnositi na meritornu zakonitost, a ne i na zakonitost obrazloženja koje može biti dostatno, iako pogrešno obrazloženo (vidjeti presudu Ručni sat, t. 15. supra, EU:T:2013:214, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
17 U konkretnom slučaju iz pobijane odluke proizlazi da je žalbeno vijeće utvrdilo da su razlike između predmetnih dizajna bile toliko istaknute da stupanj slobode dizajnera nije mogao utjecati na zaključak u pogledu različitog ukupnog dojma koji oni ostavljaju na upućenoga korisnika. Žalbeno je vijeće odmah na početku u točki 42. pobijane odluke utvrdilo da „nesporno postoje zajedničke karakteristike dvaju modela [predmetnih] torbi, ali [da su] zbog razloga navedenih [u točkama 30. do 34.] razlike u pogledu oblika, strukture i završne obrade bile te koje su odredile ukupni dojam sa stajališta upućene korisnice“. Ono je nadalje u točki 44. pobijane odluke podsjetilo da je stupanj slobode dizajnera bio čimbenik koji sukladno članku 6. stavku 2. Uredbe br. 6/2002 treba uzeti u obzir prilikom ocjene individualnoga karaktera dizajna i koji služi tome da se percepcija korisnika u tom pogledu ojača ili ublaži. Naposljetku je u točki 45. iste odluke prepoznalo da je doseg slobode dizajnera u pogledu modnih predmeta visok, nakon čega je navelo da „to priznanje ne podrazumijeva automatski, suprotno navodima [tužitelja], da [osporavani dizajn] ručne torbe ostavlja isti ukupni dojam kao ručna torba koja je predmet ranijeg dizajna“. Pojasnilo je da „je početna točka ocjene tog ukupnog dojma, naime, na temelju članka 6. stavka 1. [Uredbe br. 6/2002 bila] osoba upućenoga korisnika“ i da „u konkretnom slučaju taj široki doseg slobode ni na koji način ne uklanja, sa stajališta upućene korisnice, važne razlike u obliku, strukturi i završnoj obradi po kojima se razlikuju te dvije torbe“ te da „u konkretnom slučaju, dakle, širok doseg slobode dizajnera ni po čemu nije nespojiv […] sa zaključkom da dvije torbe ostavljaju različit ukupni dojam“.
18 Iz toga slijedi da je, suprotno tvrdnjama tužitelja, žalbeno vijeće na dostatno jasan i nedvosmislen način iznijelo razloge zbog kojih je smatralo da u konkretnom slučaju povećani stupanj slobode dizajnera nije imao nikakav utjecaj na zaključak prema kojem predmetni dizajni ostavljaju različit ukupni dojam na upućenu korisnicu. Prigovor koji se odnosi na nedostatnost obrazloženja treba, prema tome, odbiti kao neutemeljen.
Meritum
19 Opći sud smatra da dva dijela jedinog tužbenog razloga koja se odnose na navodne pogreške koje je u konkretnom slučaju počinilo žalbeno vijeće primjenjujući članak 6. Uredbe br. 6/2002 valja ispitati zajedno.
20 Prema članku 6. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 6/2002 smatra se da dizajn Zajednice ima individualan karakter ako se ukupni dojam koji ostavlja na upućenoga korisnika razlikuje od ukupnog dojma koji na takvoga korisnika ostavlja bilo koji dizajn koji je bio učinjen dostupnim javnosti prije datuma podnošenja prijave za registraciju ili, ako je zatraženo pravo prvenstva, prije datuma priznatog prvenstva. Članak 6. stavak 2. iste uredbe propisuje da se pri ocjeni individualnoga karaktera dizajna mora uzeti u obzir stupanj slobode koju je imao dizajner u razvoju dizajna.
21 Iz uvodne izjave 14. Uredbe br. 6/2002 proizlazi da prilikom procjene toga ima li određeni dizajn individualni karakter valja uzeti u obzir prirodu proizvoda na koji je dizajn primijenjen ili u kojem je on sadržan, a posebno industrijski sektor kojem pripada i stupanj slobode dizajnera u razvoju dizajna. U konkretnom slučaju, osporavani dizajn, kao i raniji dizajn, predstavlja ručnu torbu.
22 S druge strane, iz članka 6. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002 kao i iz ustaljene sudske prakse proizlazi da ispitivanje individualnoga karaktera dizajna ovisi o ukupnom dojmu koji on ostavlja na upućenoga korisnika (vidjeti presudu od 25. listopada 2013., Merlin i dr./OHIM – Dusyma (Igre), T‑231/10, EU:T:2013:560, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
23 Što se tiče pojma upućenoga korisnika u odnosu na kojeg se treba procijeniti individualni karakter osporavanog dizajna Zajednice, žalbeno ga je vijeće u konkretnom slučaju odredilo kao upućenu ženu koju kao moguću korisnicu zanimaju ručne torbe.
24 Što se tiče stupnja pažnje upućenoga korisnika, valja poput žalbenog vijeća podsjetiti da se prema sudskoj praksi pojam upućenoga korisnika može shvatiti kao da označava korisnika koji ne primjenjuje prosječnu pažnju, već posebni oprez bilo zbog osobnog iskustva ili opširnog poznavanja dotičnog sektora (presuda od 20. listopada 2011., PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic, C‑281/10 P, Zb., EU:C:2011:679, t. 53.).
25 Iz sudske prakse također proizlazi da, iako upućeni korisnik nije prosječno obaviješten prosječni korisnik koji postupa s uobičajenom pažnjom i opreznošću koji dizajn doživljava kao cjelinu i ne upušta se u ispitivanje njegovih različitih detalja, nije također ni stručnjak odnosno specijalist koji bi bio sposoban primijetiti minimalne razlike u detaljima koje bi mogle postojati između dizajnâ u sukobu (presuda PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic, točka 21. supra, t. 59.). Obilježje „upućeni“ sugerira da korisnik poznaje različite dizajne koji postoje u predmetnom sektoru, da raspolaže određenim stupnjem znanja u odnosu na obilježja koja ti dizajni uobičajeno sadrže i kao rezultat svojeg interesa za navedene proizvode pokazuje relativno visok stupanj pažnje kada se njima koristi, a nije dizajner ili tehnički stručnjak (presuda PepsiCo/Grupo Promer Mon Graphic, t. 24. supra, EU:C:2011:679, t. 59.).
26 Žalbeno vijeće je istaknulo da upućena korisnica u konkretnom slučaju nije bila ni prosječni kupac ručnih torbi ni osobito pažljiv poznavatelj, već osoba srednjeg profila koja je upoznata s proizvodom sa stupnjem pažnje predviđenim u sudskoj praksi navedenoj u gornjim točkama 24. i 25.
27 Tužitelj ne osporava zaključke žalbenog vijeća u pogledu definicije i stupnja pažnje upućene korisnice koji valja utvrditi.
28 Što se tiče stupnja slobode dizajnera određenog dizajna, iz sudske prakse proizlazi da je on posebice definiran zahtjevima vezanima za karakteristike koje nameće tehnička funkcija proizvoda ili elementa proizvoda, ili dodatno zakonskim propisima koji se primjenjuju na proizvod. Ti zahtjevi dovode do standardizacije određenih karakteristika, koje postaju zajedničke raznim dizajnima koji se primjenjuju na navedeni proizvod (presude od 9. rujna 2011., Kwang Yang Motor/OHIM – Honda Giken Kogyo (Motor s unutarnjim izgaranjem), T‑11/08, EU:T:2011:447, t. 32. i Ručni sat, t. 15 supra, EU:T:2013:214, t. 112.).
29 Prema tome, što je veća sloboda dizajnera u razvoju dizajna, to je manje vjerojatno da će sitne razlike između dizajnâ u sukobu biti dovoljne kako bi se ostavio drukčiji ukupni dojam na upućenoga korisnika. I obrnuto, što je sloboda dizajnera u razvoju dizajna ograničenija, to je vjerojatnije da će sitne razlike između dizajnâ u sukobu biti dovoljne kako bi se ostavio drukčiji ukupni dojam na upućenoga korisnika. Također, povećan stupanj slobode dizajnera u razvoju dizajna ide u prilog zaključku u skladu s kojim dizajni koji nisu u bitnome različiti ostavljaju isti ukupni dojam na upućenoga korisnika (presude Motor s unutarnjim izgaranjem, t. 28. supra, EU:T:2011:447, t. 33. i Ručni sat, t. 15. supra, EU:T:2013:214, t. 113.).
30 U konkretnom je slučaju žalbeno vijeće ispravno istaknulo da je doseg slobode dizajnera u kontekstu modnih predmeta kao što su ručne torbe visok. Štoviše, tužitelj ne osporava tu ocjenu. Međutim, on u biti ističe da je žalbeno vijeće počinilo pogreške u pogledu toga da mjerilo „slobode dizajnera“ treba biti sastavni dio analize individualnoga karaktera osporavanog dizajna te da je obrnulo redoslijed etapa tog postupka. Njegov se pristup dakle sastojao od prve etape, u kojoj je usporedilo dva predmetna dizajna te zaključilo da ne ostavljaju isti ukupni dojam na upućenu korisnicu, i od druge etape, u kojoj je ispitalo je li prigovor vezan za slobodu dizajnera pogrešan. Osim toga, različitosti između dotičnih dizajna nisu bile dovoljno velike da bi ostavile različit ukupni dojam na upućenu korisnicu.
31 Kao prvo, valja utvrditi da „utvrđivanje u dvije etape“ kako ga predstavlja tužitelj ne zahtijeva ni primjenjivo zakonodavstvo ni sudska praksa.
32 Naime, tekst članka 6. Uredbe br. 6/2002 o ocjeni individualnoga karaktera u prvom stavku utvrđuje mjerilo ukupnog dojma dizajnâ u sukobu i u stavku 2. navodi da se u tu svrhu mora uzeti u obzir stupanj slobode dizajnera (vidjeti gornju točku 20.). Iz tih odredbi i osobito članka 6. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002 proizlazi da se ocjena individualnoga karaktera dizajna Zajednice izvršava u četiri etape. To se ispitivanje sastoji od određivanja, kao prvo, sektora proizvoda u koje se dizajn namjerava ugraditi ili na koje se dizajn namjerava primijeniti, kao drugo, upućenoga korisnika navedenih proizvoda prema njihovoj svrsi i, upućivanjem na toga upućenoga korisnika, određivanja stupnja prethodnog poznavanja kao i stupnja pažnje prilikom, ako je moguće, izravne usporedbe dizajnâ, kao treće, određivanja stupnja slobode dizajnera prilikom razvoja dizajna i kao četvrto, rezultata usporedbe dotičnih dizajna uzimajući u obzir dotični sektor, stupanj slobode dizajnera i ukupne dojmove koje osporavani dizajn i bilo koji raniji dizajn otkriven javnosti ostavljaju na upućenoga korisnika (u tom smislu vidjeti presudu od 7. studenoga 2013., Budziewska/OHIM – Puma (Puma u skoku), T‑666/11, EU:T:2013:584, t. 21. i navedenu sudsku praksu).
33 Kao što to proizlazi iz sudske prakse i iz sudske prakse navedene u gornjoj točki 29. na koju se pozvao sam tužitelj, čimbenik koji se odnosi na stupanj slobode dizajnera može „ojačati“ (ili, a contratrio, ublažiti) zaključak o ukupnom dojmu koji ostavlja svaki dotični dizajn. Ni iz navodne sheme koju je utvrdio tužitelj u sudskoj praksi ni iz ulomka iz presude Bundesgerichtshofa (Saveznog suda, Njemačka) iznesenog u točki 29. tužbe ne proizlazi da ocjena stupnja slobode dizajnera čini apstraktnu etapu koja prethodi usporedbi ukupnog dojma koji ostavlja svaki predmetni dizajn.
34 Također valja odbaciti sve navode istaknute u točki 33. tužbe koji se odnose na točku 44. pobijane odluke. Ti su navodi djelomično utemeljeni na pogrešnom shvaćanju te točke i u svakom su slučaju neosnovani. Žalbeno je vijeće u tom pogledu utvrdilo kako slijedi:
„Što se tiče stupnja slobode dizajnera, vijeće podsjeća da je to čimbenik koji se mora uzeti u obzir prilikom ocjene individualnoga karaktera na temelju članka 6. stavka 2. [Uredbe br. 6/2002] […]. Ne postoji, međutim, reciprocitet ni sam po sebi ni automatski. U presudi [Motor s unutarnjim izgaranjem, t. 28. supra, EU:T:2011:447] koju je [tužitelj] naveo u potporu svojoj tezi, Opći je sud potvrdio da povećan stupanj slobode dizajnera u razvoju dizajna ,ide u prilogʼ zaključku u skladu s kojim dizajni koji nisu u bitnome različiti ostavljaju isti ukupni dojam na upućenoga korisnika […]. Stupanj slobode ne može dakle sam po sebi dovesti do rezultata u pogledu ocjene individualnoga karaktera. Ta se ocjena, naime, treba temeljiti na ukupnom dojmu kao što predviđa stavak 1. članka 6. [Uredbe br. 6/2002]. Iako je dakle istina da se treba uzeti u obzir širok doseg slobode dizajnera, početna točka za ocjenu individualnoga karaktera dizajna u svakom slučaju treba biti percepcija upućenoga korisnika. Drugim riječima, stupanj slobode dizajnera treba poslužiti kao sredstvo za prilagodbu prosudbe – u smislu, kako navodi Opći sud, da je ,ojačaʼ ili, nasuprot tomu, ublaži – dobiveno na temelju percepcije upućenoga korisnika. Stupanj slobode dizajnera nije dakle, suprotno onomu što navodi [tužitelj], početna točka za ocjenu individualnoga karaktera, već kako je navedeno u stavku 2. članka 6. [Uredbe br. 6/2002], aspekt koji treba ,uzeti u obzirʼ prilikom analize percepcije upućenoga korisnika.“
35 Žalbeno je vijeće ispravno navelo da čimbenik koji se odnosi na slobodu dizajnera ne smije biti jedini uvjet ocjene individualnoga karaktera dizajna, nego je on naprotiv element koji treba uzeti u obzir prilikom te ocjene. Ono je dakle pravilno utvrdilo da je on prije čimbenik koji omogućuje prilagodbu ocjene individualnoga karaktera osporavanog dizajna nego samostalni čimbenik koji određuje udaljenost između dvaju dizajna koja se zahtijeva da bi jedan od njih imao individualni karakter.
36 Kao drugo, što se tiče usporedbe ukupnih dojmova koje ostavljaju osporavani odnosno raniji dizajn, žalbeno je vijeće u točki 30. pobijane odluke navelo da se oni razlikuju prema tri karakteristike koje na odlučujući način utječu na njihov ukupni izgled, odnosno prema općem obliku, strukturi i završnoj obradi torbe.
37 Na početku je istaknulo da je tijelo osporavanog dizajna imalo zamjetno pravokutni oblik, zbog prisutnosti triju ravnih linija koje su obilježile stranice i bazu torbe i koje su ostavljale dojam relativno pravokutnog predmeta. Suprotno tomu, tijelo ranijeg dizajna je, prema njemu, imalo zakrivljene stranice i bazu te je njegovom siluetom dominirao dojam zakrivljenost. Nadalje, žalbeno je vijeće smatralo da se tijelo osporavanog dizajna doimalo kao da je izrađeno od jednoga komada kože, bez vidljivih podjela ili šavova, osim u kratkoj dužini na donjim uglovima. Nasuprot tomu, prednji i stražnji dijelovi tijela ranijeg dizajna su, prema njegovu mišljenju, podijeljeni u tri dijela po šavovima, odnosno na zakrivljeni gornji dio definiran obrubom i dva donja dijela jednake veličine, definirane vertikalnim šavom. Konačno, žalbeno je vijeće navelo da je završna obrada osporavanog dizajna potpuno glatka, izuzevši dva slabo vidljiva šava na donjim uglovima. Površina ranijeg dizajna je, nasuprot tomu, prema njemu prekrivena dekorativnim motivima naglašenim i izvedenim u reljefu, odnosno plisiranim obrubom na gornjem dijelu torbe, dok je vertikalnim šavom torba podijeljena na dva dijela te je njezino dno naborano. Za svaki od ta tri čimbenika žalbeno je vijeće zaključilo da postoje značajne razlike između predmetnih dizajna koje će znatno utjecati na ukupni dojam upućene korisnice. U slučaju osporavanog dizajna čini se da je to model torbe koji karakteriziraju osnovne linije i formalna jednostavnost, dok se u slučaju ranijeg dizajna stječe dojam torbe koja je „okićena“, a karakterizira je zakrivljenost i površina ukrašena ornamentalnim motivima.
38 Što se tiče karakteristika koje su zajedničke obama predmetnim dizajnima, odnosno njihovog gornjeg ruba i ručki u obliku remena pričvršćenih za tijelo torbe pomoću prstenastog sustava ojačanog zakovicama, žalbeno je vijeće utvrdilo da one nisu bile dovoljne da bi na informiranu korisnicu ostavile isti ukupni dojam. Ono je posebice navelo da je način na koji se ti prsteni koriste na dvije torbe vrlo različit jer su vrlo vidljivi i prozirni u osporavanom dizajnu, što nije bio slučaj kod ranijeg dizajna, što je detalj koji će upućenoj korisnici biti očit.
39 U tom pogledu valja podsjetiti da ocjena ukupnog dojma koji dizajn ostavlja na upućenoga korisnika uključuje način na koji se koristi proizvod predstavljen korištenim dizajnom (vidjeti presudu od 21. studenoga 2013., El Hogar Perfecto del Siglo XXI/OHIM – Wenf International Advisers (Vadičep), T‑337/12, Zb., EU:T:2013:601, t. 46. i navedenu sudsku praksu). U konkretnom slučaju valja istaknuti da remenje i ručke dizajnâ u sukobu očito služe različitoj uporabi jer osporavani dizajn predstavlja torbu koja se nosi isključivo u rukama, dok raniji dizajn predstavlja torbu koja se nosi na ramenu.
40 U tom kontekstu i s obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da su razlike između predmetnih dizajna značajne te da sličnosti među njima nisu važne za ukupni dojam koji ostavljaju. Prema tome, valja potvrditi ocjenu žalbenog vijeća u dijelu u kojem je utvrdilo da osporavani dizajn na upućenu korisnicu ostavlja drukčiji ukupni dojam od ranijeg dizajna.
41 Prethodna ocjena ne može biti dovedena u pitanje tužiteljevim navodima.
42 Prvim prigovorom vezanim za neprovođenje kontekstualne analize karakteristika predmetnih torbi tužitelj ističe da žalbeno vijeće nije ispitalo sličnosti između predmetnih dizajna ni preciziralo razlike među njima, niti analiziralo jesu li te razlike odnosno sličnosti manje, uobičajene ili velike te iz toga izvelo zaključak u pogledu ukupnog dojma koji ostavljaju, uzimajući u obzir velik stupanj slobode dizajnera. Taj prigovor valja odbiti kao činjenično manjkav na temelju utvrđenja iznesenih u gornjim točkama 36. do 38., koje opisuju progresivne etape te analize koju je žalbeno vijeće provelo u točkama 30. do 42. pobijane odluke.
43 Drugim prigovorom tužitelj ističe da razlike između predmetnih dizajna, iako nisu beznačajne, nisu ni dovoljno upečatljive da bi ostavile različit ukupni dojam na upućenu korisnicu. Pobijana odluka, prema njemu, ne navodi taj aspekt i zanemaruje kriterije koje je ustanovila sudska praksa.
44 Valja utvrditi da taj prigovor, pod pretpostavkom da je dopušten, nije utemeljen. S jedne strane, iz točaka 37. do 42. pobijane odluke jasno proizlazi da je žalbeno vijeće pažljivo ispitalo zajedničke elemente dvaju predmetnih dizajna prije nego što je zaključilo da razlike između njih prevladavaju u ukupnom dojmu koji ostavljaju, što je potvrdio i Opći sud (vidjeti gornju točku 40.). S druge strane, kao što proizlazi iz gornje točke 42., žalbeno je vijeće točno primijenilo mjerila koja je utvrdila sudska praksa u konkretnom slučaju.
45 Valja dakle odbiti tužbu u cijelosti bez potrebe da se odlučuje o dopuštenosti trećeg tužbenog zahtjeva koji je iznio tužitelj, dopuštenosti trećeg i četvrtog tužbenog zahtjeva koje je iznio intervenijent te dopuštenosti priloga tužbi koji je potonji doveo u pitanje.
Troškovi
46 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove ako je takav zahtjev postavljen.
47 Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu OHIM‑a i intervenijenta.
48 Intervenijent usto zahtijeva da se tužitelju naloži snošenje troškova koje je on snosio u postupku pred OHIM‑om. U tom pogledu treba napomenuti da se, u skladu s člankom 190. stavkom 2. Poslovnika, nužni troškovi nastali strankama u postupku pred žalbenim vijećem smatraju troškovima čiju je naknadu moguće tražiti. Isto međutim ne vrijedi za troškove nastale u svrhu postupka pred Odjelom za poništaje. Prema tome, ne može se prihvatiti intervenijentov zahtjev da se tužitelju, s obzirom na to da nije uspio u postupku, naloži snošenje troškova upravnog postupka pred OHIM‑om jer se radi samo o troškovima intervenijenta koji su bili neophodni u svrhu postupka pred žalbenim vijećem (vidjeti presudu Ručni sat, t. 15 supra, EU:T:2013:214, t. 164. i navedenu sudsku praksu).
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Nalaže se društvu H&M Hennes & Mauritz BV & Co. KG snošenje troškova, uključujući troškove društva Yves Saint Laurent SAS tijekom postupka pred žalbenim vijećem Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM).
Frimodt Nielsen | Dehousse | Collins |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 10. rujna 2015.
Potpisi