Predmet C-417/18
AW i dr.
protiv
Lietuvos valstybė, koju zastupaju Lietuvos Respublikos ryšių reguliavimo tarnyba, Bendrasis pagalbos centras i Lietuvos Respublikos vidaus reikalų ministerija
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Vilniaus apygardos administracinis teismas)
Presuda Suda (četvrto vijeće) od 5. rujna 2019.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2002/22/EZ – Univerzalna usluga i prava korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama – Članak 26. stavak 5. – Jedinstveni europski pozivni broj u hitnim slučajevima – Stavljanje na raspolaganje podataka u vezi s lokacijom pozivatelja”
1. Usklađivanje zakonodavstava – Sektor telekomunikacija – Univerzalna usluga i prava korisnika – Direktiva 2002/22 – Obveza predmetnih poduzeća da pružaju besplatnu uslugu utvrđivanja lokacije pozivatelja nadležnom tijelu koje prihvaća pozive u hitnim slučajevima na broj 112 – Doseg – Poziv s mobilnog telefona koji nema SIM karticu – Uključenost
(Direktiva 2002/22 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 26. st. 5.)
(t. 22.-24. i t. 1. izr.)
2. Usklađivanje zakonodavstava – Sektor telekomunikacija – Univerzalna usluga i prava korisnika – Direktiva 2002/22 – Definiranje kriterija koji se odnose na preciznost i pouzdanost podataka o lokaciji pozivatelja na jedinstveni europski pozivni broj 112 – Margina prosudbe država članica – Granice – Obveza osiguravanja dovoljno pouzdane i precizne lokacije kako bi se hitnim službama omogućila intervencija – Ocjena nacionalnog suda
(Direktiva 2002/22 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 26. st. 5.)
(t. 29.-34. i t. 2. izr.)
3. Pravo Europske unije – Prava dodijeljena pojedincima – Povreda države članice – Obveza naknade štete uzrokovane pojedincima – Pretpostavke – Unutarnje pravo na temelju kojeg se neizravna uzročna veza između povrede nacionalnog prava i pretrpljene štete smatra dovoljnom za uspostavljanje odgovornosti države – Dostatnost takve neizravne uzročne veze između povrede prava Unije koja se može pripisati državi članici i štete koju su pretrpjeli pojedinci za uspostavljanje odgovornosti navedene države članice
(t. 38.-41. i t. 3. izr.)
Sažetak
Poduzeća za telekomunikacije moraju tijelu koje zaprima hitne pozive na broj „112” besplatno prenijeti podatke koji omogućuju utvrđivanje lokacije pozivatelja
U presudi u predmetu AW i dr. (Pozivi na broj 112) (C-417/18), objavljenoj 5. rujna 2019., Sud je presudio da države članice imaju obvezu osigurati, u mjeri u kojoj je to tehnički izvedivo, da predmetna poduzeća pružaju besplatnu uslugu utvrđivanja lokacije pozivatelja tijelu koje zaprima hitne pozive na broj 112, uključujući kad je poziv upućen s mobilnog telefona koji nema SIM karticu. Nadalje, ti podaci moraju biti dovoljno precizni i pouzdani kako bi se hitnim službama omogućila intervencija. Naposljetku, Sud je pojasnio pretpostavke koje je potrebno ispuniti da bi se uspostavila odgovornost države u slučaju povrede prava Unije.
Mlada djevojka od 17 godina bila je oteta u predgrađu Panevėžysa (Litva), a postom silovana i živa zapaljena u prtljažniku automobila. Našavši se zatvorenom u tom prtljažniku te kako bi zatražila pomoć, desetak puta je s mobilnog telefona pozivala litavski centar za primanje hitnih poziva na jedinstveni europski broj za hitne službe „112”. Međutim, uređaji centra za primanje hitnih poziva nisu pokazivali broj telefona s kojeg je upućen poziv, što je spriječilo zaposlenike tog centra da utvrde njezinu lokaciju. Nije bilo moguće utvrditi je li mobilni telefon koji je koristila žrtva imao SIM karticu ni zašto njezin broj nije bio vidljiv centru za primanje hitnih poziva.
Članovi obitelji žrtve podnijeli su tužbu kojom su zahtijevali da Litavskoj Državi bude naloženo popravljanje njihove nematerijalne štete. Republici Litvi prigovaraju da nije pravilno osigurala praktičnu provedbu članka 26. stavka 5. Direktive 2002/22(1) koja državama članicama nalaže da osiguraju da predmetna poduzeća pružaju besplatnu uslugu utvrđivanja lokacije pozivatelja tijelu koje zaprima hitne pozive čim navedeno tijelo zaprimi poziv.
Okružni upravni sud u Vilniusu (Litva), pred kojim se vodi postupak, pita Sud, na temelju zahtjeva za prethodnu odluku, o dosegu obveze da se prenesu informacije o lokaciji pozivatelja na broj 112.
Sud je najprije pojasnio da se obveza iz članka 26. stavka 5. Direktive 2002/22 primjenjuje na države članice, u mjeri u kojoj je to tehnički izvedivo, uključujući kad je poziv upućen s mobilnog telefona koji nema SIM karticu.
Sud je potom istaknuo da zadnja rečenica članka 26. stavka 5. Direktive 2002/22 državama članicama dodjeljuje određenu marginu prosudbe prilikom definiranja kriterija koji se odnose na preciznost i pouzdanost podataka o lokaciji pozivatelja na broj 112. Ipak, kriteriji koje definiraju moraju osigurati, u mjeri u kojoj je to tehnički izvedivo, utvrđivanje lokacije pozivatelja na dovoljno pouzdan i precizan način kako bi se hitnim službama omogućilo da mu stvarno pristignu u pomoć. Budući da takva ocjena ima osobito tehničku narav te je u uskoj vezi s posebnostima litavske mobilne telekomunikacijske mreže, na sudu koji je uputio zahtjev je da je izvrši.
Naposljetku, kad je riječ o uvjetima koji moraju biti ispunjeni kako bi se uspostavila odgovornost države za štetu nanesenu pojedincima povredom prava Unije, Sud je utvrdio da se među tim uvjetima nalazi uvjet postojanja izravne uzročne veze između povrede tog prava i štete koju su pretrpjeli ti pojedinci. Ipak, država mora popraviti posljedice nanesene štete na temelju nacionalnog prava o odgovornosti pri čemu pretpostavke za naknadu štete propisane nacionalnim pravom ne smiju biti manje povoljne od onih koje se odnose na slične zahtjeve u nacionalnom pravu. Pravo Unije valja tumačiti na način da kad se u skladu s unutarnjim pravom države članice neizravna uzročna veza između povrede koju su počinila nacionalna tijela i štete koju je pretrpio pojedinac smatra dovoljnom za uspostavljanje odgovornosti države, takva neizravna uzročna veza između povrede prava Unije pripisive toj državi članici i štete koju je pretrpio pojedinac mora se također smatrati dovoljnom u svrhu uspostavljanja odgovornosti navedene države članice za tu povredu prava Unije.