Predmet C-212/18
Prato Nevoso Termo Energy Srl
protiv
Provincia di Cuneo
i
ARPA Piemonte
(zahtjev za prethodnu odluku
koji je uputio Tribunale Amministrativo Regionale per il Piemonte)
Presuda Suda (drugo vijeće) od 24. listopada 2019.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Okoliš – Direktiva 2008/98/EZ – Otpad – Otpadna biljna ulja podvrgnuta kemijskoj obradi – Članak 6. stavci 1. i 4. – Prestanak statusa otpada – Direktiva 2009/28/EZ – Promicanje uporabe energije iz obnovljivih izvora – Članak 13. – Nacionalni postupci odobrenja, certificiranja i izdavanja dozvola za postrojenja za proizvodnju energije za grijanje i hlađenje iz obnovljivih izvora energije – Uporaba tekućeg biogoriva kao izvora opskrbljivanja postrojenja za proizvodnju električne energije”
1. Okoliš – Otpad – Direktiva 2008/98 – Prestanak statusa otpada – Posebni kriteriji – Nepostojanje definicije na razini Unije – Određivanje u nacionalnom aktu – Dopuštenost – Mogućnost posjednika otpada da od nadležnog nacionalnog tijela ili suda zahtijeva utvrđenje prestanka statusa otpada – Nepostojanje
(Direktiva 2008/98 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 6.)
(t. 32.-38.)
2. Okoliš – Promicanje uporabe energije iz obnovljivih izvora – Direktiva 2009/28 – Nacionalni postupci odobrenja, certificiranja i izdavanja dozvola za postrojenja za proizvodnju energije za grijanje i hlađenje iz obnovljivih izvora energije – Pojam – Postupak donošenja kriterija za prestanak statusa otpada u smislu Direktive 2008/98 – Isključenost
(Direktiva 2008/98 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 6. st. 1. i čl. 4., Direktiva 2009/28 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 13. st. 1.)
(t. 40.)
3. Okoliš – Otpad – Direktiva 2008/98 – Prestanak statusa otpada – Posebni kriteriji – Nepostojanje definicije na razini Unije – Određivanje u nacionalnom aktu – Pretpostavke – Tvar ili predmet koji je povrgnut recikliranju ili drugom postupku oporabe – Uporaba koja nema ukupne štetne učinke za okoliš ili zdravlje ljudi – Margina prosudbe država članica – Načelo opreznosti
(čl. 191. st. 2. UFEU-a; Direktiva 2008/98 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 6. st. 1.)
(t. 41.-59.)
Kratak prikaz
Talijanski propis u pogledu odobrenja za tekuća biogoriva kao goriva za postrojenja za proizvodnju električne energije usklađen je s pravom Unije
U svojoj presudi od 24. listopada 2019., Prato Nevoso Termo Energy (C-212/18), Sud je potvrdio da se talijanski propis kojim se uređuje odobrenje za uporabu tekućeg biogoriva dobivenog obradom otpadnih biljnih ulja kao izvora opskrbljivanja postrojenja za proizvodnju električne energije u načelu ne protivi Direktivi 2008/98(1) o otpadu ni Direktivi 2009/28(2) o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora.
U predmetnom slučaju, društvo Prato Nevoso Termo Energy Srl (u daljnjem tekstu: društvo Prato Nevoso), koje upravlja postrojenjem koje proizvodi toplinsku i električnu energiju, zatražilo je od pokrajine Cuneo (Italija) odobrenje da, kao izvor opskrbljivanja svojeg postrojenja, metan zamijeni tekućim biogorivom, u predmetnom slučaju, biljnim uljem koje je nastalo prikupljanjem i kemijskom obradom otpadnih ulja za prženje. Nadležno nacionalno tijelo odbilo je taj zahtjev, u skladu s mjerodavnim talijanskim zakonodavstvom, uz obrazloženje da se navedeno biljno ulje ne nalazi na nacionalnom popisu koji sadržava kategorije goriva iz biomase, a koja se mogu upotrebljavati u postrojenju koje ispušta emisije u zrak, a da se ne moraju poštovati pravila u području energetske oporabe otpada. Stoga je posljedica talijanskog propisa da tekuće biogorivo nastalo kemijskom obradom otpadnih biljnih ulja za prženje treba smatrati otpadom a ne gorivom. Odlučujući povodom tužbe koju je društvo Prato Nevoso podnijelo protiv te odluke o odbijanju, sud koji je uputio zahtjev postavio je prethodno pitanje kako bi saznao je li takav nacionalni propis usklađen s odredbama prethodno navedenih direktiva.
Pozivajući se osobito na presudu Tallinna Vesi(3) od 28. ožujka 2019., Sud je utvrdio da se Direktivi 2008/98 o otpadu u načelu ne protivi to da država članica odluči da se na uporabu tekućeg biogoriva, nastalog od otpada, kao goriva primjenjuje propis u području energetske oporabe otpada, zbog toga što ono nije obuhvaćeno nijednom od kategorija koje su uvrštene na nacionalni popis dopuštenih goriva u postrojenjima koja ispuštaju emisije u zrak. Prema mišljenju Suda, to utvrđenje nije dovedeno u pitanje odredbama koje se odnose na nacionalne postupke izdavanja odobrenja predviđene Direktivom 2009/28 o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora, s obzirom na to da se one ne odnose na regulatorne postupke donošenja kriterija za prestanak statusa otpada.
Međutim, Sud je istaknuo da u takvom slučaju valja provjeriti jesu li nacionalna tijela mogla, a da ne počine očitu pogrešku u ocjeni, zaključiti da predmetno tekuće biogorivo treba smatrati otpadom. Pozivajući se na ciljeve Direktive 2008/98 i svoju mogućnost da sudu koji je uputio zahtjev pruži sve korisne elemente kako bi donio odluku u postupku za koji je nadležan, Sud je podsjetio da članak 6. stavak 1. Direktive 2008/98 propisuje da određeni otpad prestaje biti otpad ako je podvrgnut postupcima oporabe, uključujući recikliranje, i zadovoljava posebne kriterije koje države članice utvrđuju u skladu s više uvjeta među kojima je „nepostojanje ukupnih štetnih učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi”. S obzirom na argumente koje je istaknula talijanska vlada, Sud je naveo da zbog određenog stupnja znanstvene nesigurnosti o rizicima za okoliš povezanima s prestankom statusa otpada neke tvari, poput tekućeg biogoriva o kojem je riječ, država članica može odlučiti da, vodeći računa o načelu opreznosti, ne uvrsti tu tvar na popis dopuštenih goriva u postrojenju koje ispušta emisije u zrak. Naime, u skladu s načelom opreznosti utvrđenim u članku 191. stavku 2. UFEU-a, ako nakon ispitivanja najboljih dostupnih znanstvenih podataka i dalje ostaje nesigurnost o tome da uporaba, u određenim okolnostima, tvari nastale oporabom otpada nema bilo koji mogući štetni učinak na okoliš i zdravlje ljudi, država članica ne smije propisati kriterije za prestanak statusa otpada te tvari ili mogućnost donošenja pojedinačne odluke kojom se utvrđuje taj prestanak.