predmet T-578/22
Europski nadzornik za zaštitu podataka
protiv
Europskog parlamenta
i
Vijeća Europske unije
Rješenje Općeg suda (prvo prošireno vijeće) od 6. rujna 2023.
„Tužba za poništenje – Institucionalno pravo – Obrada osobnih podataka koju provodi Europol – Uredba (EU) 2016/794 – Institucionalne ovlasti EDPS-a – Aktivna procesna legitimacija – Tužba koja je djelomično nedopuštena i djelomično očito nedopuštena”
1. Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Tužba koju je podnijelo tijelo Unije – Tužba koju je podnio Europski nadzornik za zaštitu podataka (EDPS) – Aktivna procesna legitimacija za zaštitu svojih institucionalnih ovlasti na koju se poziva u prilog toj tužbi
(čl. 263. UFEU-a; Uredba Parlamenta i Vijeća br. 45/2001, čl. 41. st. 1.)
(t. 26.-36.)
2. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Pravni interes – Procesna legitimacija – Tužba koju je podnio Europski nadzornik za zaštitu podataka (EDPS) – Aktivna procesna legitimacija za zaštitu svojih institucionalnih ovlasti – Nepostojanje – Dopuštenost uvjetovana dokazivanjem aktivne procesne legitimacije i pravnog interesa
(čl. 263. četvrti stavak UFEU-a)
(t. 41.-48., 54.-57.)
3. Tužba za poništenje – Procesna legitimacija – Pravne osobe – Pojam – Europski nadzornik za zaštitu podataka (EDPS) – Tijelo Unije – Uključenost – Pretpostavke
(čl. 263. četvrti stavak UFEU-a)
(t. 60.-65.)
4. Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Odredbe o obradi osobnih podataka koju provodi Europol – Odluka koju je Europski nadzornik za zaštitu podataka (EDPS) donio protiv Europola – Nepostojanje utjecaja navedenih odredbi na navedenu odluku i na nadležnosti EDPS-a – Nepostojanje izravnog utjecaja – Nedopuštenost
(čl. 16. st. 2. i čl. 263. st. 4. UFEU-a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća 2016/794, kako je izmijenjena Uredbom 2022/991, čl. 74.a i čl. 74.b)
(t. 66., 68.-76., 78.-82., 84., 85.)
Kratak prikaz
Europski nadzornik za zaštitu podataka nakon istrage na vlastitu inicijativu 3. siječnja 2022. donio je odluku protiv Agencije Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol)(1). Tom je odlukom EDPS u biti naložio Europolu da za svaki doprinos primljen od 4. siječnja 2022. provede kategorizaciju ispitanika u roku od šest mjeseci od dana primitka doprinosa i u roku od dvanaest mjeseci za skupove podataka koji su postojali na dan donošenja navedene odluke, a Europol je nakon proteka tih rokova bio dužan izbrisati te podatke.
Europski parlament i Vijeće donijeli su 8. lipnja 2022. izmijenjenu Uredbu o Europolu(2). Potonjom su, u biti, na temelju dviju prijelaznih odredbi(3) predviđeni uvjeti pod kojima Europol u određenom roku provodi kategorizaciju skupova podataka koje posjeduje u trenutku stupanja na snagu izmijenjene Uredbe o Europolu te se njome pojašnjavaju uvjeti i postupci pod kojima je obrada osobnih podataka – koji se ne odnose na kategorije ispitanika koje su navedene u Prilogu II. izmijenjenoj Uredbi o Europolu – upućenih Europolu prije 28. lipnja 2022. dozvoljena u potporu kaznenoj istrazi koja je u tijeku.
EDPS je smatrao da se pobijanim odredbama povređuje njegova neovisnosti i njegove ovlasti kao nadzornog tijela, s obzirom na to da su, prema njegovu mišljenju, njima retroaktivno legalizirane Europolove sporne prakse pohrane podataka te je de facto poništena njegova odluka od 3. siječnja 2022. Stoga je, na temelju članka 263. UFEU-a, od Općeg suda zahtijevao njihovo poništenje. Tvrdio je da je njegova aktivna procesna legitimacija opravdana potrebom da ima na raspolaganju pravno sredstvo radi obrane svoje institucijske ovlasti i, osobito, svoje neovisnosti kao nadzornog tijela.
U ovom slučaju, Općem je sudu prvi put podnesena tužba za poništenje koju je podnio EDPS protiv zakonodavnog akta Vijeća i Parlamenta, čime se osobito postavlja pitanje nadležnosti Općeg suda za odlučivanje o navedenoj tužbi, pitanje primjene presude Parlament/Vijeće (C-70/88)(4), po analogiji u ovom slučaju, i pitanje izravnog utjecaja EDPS-a, koji je izjednačen s pravnom osobom, na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.
Ocjena Općeg suda
Kao prvo, Opći sud ispituje svoju nadležnost za odlučivanje o tužbi koju je podnio EDPS i primjećuje, prije svega, da se on ne nalazi ni među tužiteljima navedenima u članku 263. drugom i trećem stavku UFEU-a(5) ni na popisu institucija iz članka 13. stavka 1. UEU-a(6). Nadalje, ističe da, iako se članak 263. prvi stavak UFEU-a izričito odnosi na tijela, urede i agencije Unije na popisu autora akata čija se zakonitost može dovesti u pitanje u okviru tužbe za poništenje, isto ne vrijedi u pogledu članka 263. drugog i trećeg stavka UFEU-a. Tako pojašnjava da, iako je status EDPS-a kao neovisnog nadzornog tijela uređen kako UFEU-om tako i Poveljom(7), on nije uspostavljen kao tijelo Unije aktom primarnog prava, nego aktom sekundarnog prava(8). Stoga, iako je EDPS tijelo Unije s posebnim statusom – nije institucija Unije – u svakom slučaju se ne može smatrati jednim od tužitelja iz članka 263. drugog i trećeg stavka UFEU-a. Naposljetku, Opći sud zaključuje da je nadležan za odlučivanje o tužbi s obzirom na to da Sud može odlučiti o postupcima iz članka 263. UFEU-a koje osobito pokreće institucija Unije protiv zakonodavnog akta(9), i da EDPS nije ni institucija ni tužitelj iz članka 263. drugog i trećeg stavka UFEU-a.
Kao drugo, Opći sud ocjenjuje ima li EDPS aktivnu procesnu legitimaciju na temelju sudske prakse koja proizlazi iz presude Parlament/Vijeće (C-70/88). Napominje da je u toj presudi, na koju se EDPS poziva u prilog svojoj konkretnoj aktivnoj procesnoj legitimaciji za zaštitu svojih institucionalnih prava, Sud utvrdio da Parlament nije imao nikakvu mogućnost da pred sudovima Unije osporava akte koje su donijele druge institucije, a koji bi mogli ugroziti njegove ovlasti te je odlučio popuniti tu prazninu primjenom općeg načela institucionalne ravnoteže. Nasuprot tomu, EDPS može podnijeti tužbu za poništenje na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a s obzirom na to da je on tijelo osnovano aktom sekundarnog prava Unije koje se može izjednačiti s pravnom osobom. Osim toga, Opći sud pojašnjava da, iako EDPS ima poseban status, priznat UFEU-om i Poveljom, a osnivanje neovisnih nadzornih tijela je bitan element zaštite pojedinaca u vezi sa zaštitom osobnih podataka, neovisnost u kojoj EDPS mora izvršavati svoje dužnosti u praksi nema za cilj ograničiti ovlasti zakonodavca Unije(10). Stoga je EDPS dužan izvršavati svoje zadaće i ovlasti potpuno neovisno te u okviru zakonodavnih akata koje zajednički donose Parlament i Vijeće i u skladu s njima nadzirati poštovanje pravila koja se odnose na zaštitu pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije. Opći sud zaključuje da se presuda Parlament/Vijeće (C-70/88) ne može po analogiji primijeniti na situaciju EDPS-a, kojem se ne može priznati aktivna procesna legitimacija na temelju te presude i koji treba smatrati tužiteljem koji mora ispuniti uvjete dopuštenosti iz članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.
Kao treće, u okviru ispitivanja procesne legitimacije EDPS-a na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a, Opći sud najprije analizira može li ga se kao tijelo Unije izjednačiti s pravnom osobom u smislu tog članka. Ističe da, na temelju tumačenja te odredbe s obzirom na načela djelotvornog sudskog nadzora i vladavine prava, tijelo Unije, poput EDPS-a, kao „pravna osoba” ima aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje pobijanih odredbi, pod uvjetom da se one izravno i osobno odnose na njega u smislu navedene odredbe. Naime, takva pravna osoba međunarodnog javnog prava može biti jednako negativno pogođena aktom Unije u svojim pravima ili interesima kao i druga osoba ili subjekt te stoga mora moći, uz poštovanje tih uvjeta, tražiti poništenje takvog akta.
Što se tiče uvjeta prema kojem se akt mora izravno odnositi na pravnu osobu, Opći sud podsjeća na to da dva kriterija moraju biti kumulativno ispunjena na temelju tog uvjeta. Što se tiče, kao prvo, kriterija koji se odnosi na učinke pobijanih odredbi na pravni položaj EDPS-a, Opći sud naglašava da je EDPS odgovoran za nadzor primjene relevantnih pravila o zaštiti osobnih podataka od strane institucija, tijela, ureda ili agencija Unije(11). U ovom slučaju, pobijanim odredbama mijenja se izvorna Uredba o Europolu te one ne utječu na narav ili opseg zadaća povjerenih EDPS-u zakonodavstvom Unije. Stoga, iako je točno da je izmijenjen pravni sustav koji je EDPS dužan nadzirati, njegove ovlasti to nisu bile jer način na koji on može zakonito izvršavati te ovlasti nije kao takav izmijenjen. Stoga se pobijane odredbe ne odnose izravno na EDPS jer te odredbe nisu utjecale na njegova prava, obveze ili nadležnosti. Usto, što se tiče učinaka pobijanih odredbi na Odluku od 3. siječnja 2022., Opći sud pojašnjava da je riječ o upravnoj odluci koja ne može utjecati na zakonodavne akte, kao što je izmijenjena Uredba o Europolu, niti utjecati na njihov sadržaj.
Kao drugo, što se tiče kriterija koji se odnosi na marginu prosudbe adresata zaduženih za provedbu pobijanih odredbi, Opći sud ističe da one Europolu ostavljaju određenu marginu prosudbe. One stoga nisu potpuno automatske i proizlaze iz samog propisa Unije prema EDPS-u bez primjene drugih posrednih pravila.
Slijedom toga, budući da pobijane odredbe ne utječu izravno na pravni položaj EDPS-a i da pretpostavka izravnog i pretpostavka osobnog utjecaja akta čije se poništenje traži jesu kumulativne, Opći sud zaključuje da je tužba nedopuštena.