PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)
25. rujna 2015.(*)
„REACH – Uvrštavanje kromova trioksida u popis tvari koje podliježu autorizaciji – Uporabe ili kategorija uporaba koje su izuzete od obveze autorizacije – Pojam ,postojećeg posebnog zakonodavstva Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari’ – Očita pogreška u ocjeni – Proporcionalnost – Prava obrane – Načelo dobre uprave“
U predmetu T‑360/13,
Verein zur Wahrung von Einsatz und Nutzung von Chromtrioxid und anderen Chrom‑VI‑Verbindungen in der Oberflächentechnik eV (VECCO), sa sjedištem u Memmingenu (Njemačka) i tužitelji čija se imena nalaze u Prilogu 1., koje zastupaju C. Mereu, K. Van Maldegem, avocats i J. Beck, solicitor,
tužitelji,
koje podupiru
Assogalvanica, sa sjedištem u Padovi (Italija) i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2., koje zastupaju C. Mereu i K. Van Maldegem i J. Beck,
intervenijenti,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju K. Talabér‑Ritz i J. Tomkin, u svojstvu agenata,
tuženik,
koju podupiru
Europska agencija za kemikalije (ECHA), koju zastupaju W. Broere, M. Heikkilä i T. Zbihlej, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva za djelomično poništenje Uredbe Komisije (EU) br. 348/2013 od 17. travnja 2013. o izmjeni Priloga XIV. Uredbi (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) (SL L 108, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 25., str. 238.),
OPĆI SUD (peto vijeće),
u sastavu: A. Dittrich (izvjestitelj), predsjednik, J. Schwarcz i V. Tomljenović, suci,
tajnik: C. Heeren, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. veljače 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Prvotužitelj, Verein zur Wahrung von Einsatz und Nutzung von Chromtrioxid und anderen Chrom‑VI‑verbindungen in der Oberflächentechnik eV (VECCO), je udruženje osnovano u skladu s njemačkim pravom koje predstavlja daljnje korisnike kromova trioksida.
2 185 tužitelja čija se imena nalaze u Prilogu 1. mogu se podijeliti u tri grupe. U prvoj se grupi nalaze oni koji kromov trioksid koriste kao vodenu otopinu za površinsku obradu. Drugu grupu čine oni koji sudjeluju u nabavi smjesa koje sadržavaju kromov trioksid koje služe za premazivanje površina. Treću grupu čine industrijski klijenti koji koriste površinske obloge od kroma za svoje vlastite primarne proizvode, osobito kao dobavljači ili proizvođači mehaničkih dijelova, strojeva ili drugih proizvoda.
3 Savezna Republika Njemačka je Europskoj agenciji za kemikalije (ECHA) u kolovozu 2010. proslijedila dosje (u daljnjem tekstu: dosje u skladu sa zahtjevima iz Priloga XV., koji stranke također nazivaju izviješće prema Prilogu XV.) pripremljen kako bi se kromov trioksid identificirao kao posebno zabrinjavajuća tvar, prema postupku iz članka 59. Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL L 396, str. 1) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3.). Savezna Republika Njemačka u tom dosjeu predlaže da se krom trioksid identificira kao posebno zabrinjavajuća tvar iz razloga što je razvrstan kao karcinogena tvar 1. kategorije i kao mutagena tvar 2. kategorije prema Prilogu VI. Uredbi (EZ) br. 1272/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o razvrstavanju, označivanju i pakiranju tvari i smjesa, o izmjeni i stavljanju izvan snage Direktive 67/548/EEZ i Direktive 1999/45/EZ i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 1907/2006 (SL L 353, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 20., str. 3.) i iz razloga što ta tvar ispunjava kriterije iz članka 57. u točkama (a) i (b) Uredbe br. 1907/2006. Spomenuti dosje osobito upućuje na dva izvješća, odnosno na izvješće o upravljanju rizikom koje je sastavila Ujedinjena Kraljevina 2005., naslovljeno „European Union Risk Assessment Report, 3rd Priority List, Volume 53“ (Izvješće o procjeni rizika Europske unije, 3. popis prioriteta, svezak br. 53. ) i izvješće koje je sastavio Institut za zdravlje i zaštitu na radu njemačkog socijalnog osiguranja za nesreće na radu i profesionalne bolesti, naslovljeno „MEGA‑Auswertungen zur Erstellung von REACH‑Expositionsszenarien für Chrom (VI) – Verbindungen (2000 bis 2009) in Deutschland“ (MEGA‑ovo analitičko izvješće za utvrđivanje scenarija izlaganja REACH‑a rizicima koji nastaju izlaganjem kromovim (VI) spojevima (2000. do 2009.) u Njemačkoj) (u daljnjem tekstu: izvješće MEGA).
4 U skladu s člankom 59. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006, dosje u skladu sa zahtjevima iz Priloga XV. objavljen je 30. kolovoza 2010. te je ostavljen rok radi podnošenja očitovanja, koji je istekao 14. listopada 2010. Nakon što su očitovanja podnesena, taj je dosje upućen Odboru država članica ECHA‑e, sukladno članku 59. stavku 7. spomenute uredbe. Taj je Odbor prihvatio prijedlog Savezne Republike Njemačke. ECHA je nakon toga i sukladno članku 59. stavku 8. te uredbe, odlukom od 14. prosinca 2010. uvrstila kromov trioksid u popis tvari predloženih za uvrštenje u Prilog XIV. istoj uredbi (u daljnjem tekstu: popis tvari koje se predlažu za uvrštenje), čija je ažurirana verzija objavljena na internetskoj stranici ECHA‑e 15. prosinca 2010.
5 ECHA je 15. lipnja 2011., u skladu s člankom 58. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006, objavila nacrt preporuke u vezi s tvarima koje treba uvrstiti u Prilog XIV. istoj uredbi, koja sadržava popis tvari koje podliježu autorizaciji te je pozvala zainteresirane strane da dostave svoja očitovanja do 14. rujna 2011. U okviru tih očitovanja koja su ECHA‑i dostavljena prilikom tog javnog savjetovanja, prvotužitelj je predložio da se predvidi izuzeće u smislu članka 58. stavka 1. točka (e) u vezi s člankom 58. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, radi uporabe kromova trioksida kao katalitički aktivne tvari. Očitovanja koja su dostavile zainteresirane strane, među kojima je i prvotužitelj, su naknadno objavljena.
6 Odbor država članica ECHA‑e je 19. prosinca 2011. donio svoje mišljenje o nacrtu preporuke navedene u gornjoj točki 5.
7 ECHA je 20. prosinca 2011. predstavila svoju preporuku u vezi s tvarima koje treba uvrstiti u Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006. ECHA u toj preporuci predlaže da se niti jednoj uporabi kromova trioksida ne dodijeli izuzeće.
8 Europska komisija je, u skladu s člankom 131. i postupkom iz članka 133. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006, 17. travnja 2013. donijela Uredbu (EU) br. 348/2013 o izmjeni Priloga XIV. Uredbi (EZ) br. 1907/2006 (SL L 108, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 25., str. 238., u daljnjem tekstu: pobijani akt).
9 Kromov trioksid je pobijanim aktom uvršten u Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006. Niti jedno izuzeće na temelju članka 58. stavka 2. spomenute uredbe nije dodijeljeno određenoj uporabi kromova trioksida.
Postupak i zahtjevi stranaka
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 8. srpnja 2013. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.
11 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. listopada 2013. Assogalvanica i 93 druge fizičke i pravne osobe zatražili su intervenciju u potporu zahtjevu tužitelja. Nakon saslušanja stranaka, rješenjem od 4. ožujka 2014., VECCO i dr./Komisija (T‑360/13, EU:T:2014:130), udovoljeno je zahtjevima društva Assogalvanica i drugih intervenijenata čija se imena nalaze u Prilogu 2. U pogledu drugih podnositelja zahtjeva za intervenciju, njihovi su zahtjevi odbijeni.
12 Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. listopada 2013. ECHA je zatražila intervenciju u potporu zahtjevu Komisije. Nakon saslušanja stranaka, tom je zahtjevu udovoljeno rješenjem od 22. studenoga 2013.
13 ECHA je 22. siječnja podnijela svoj intervencijski podnesak.
14 Tužitelji su 11. ožujka 2014. podnijeli svoja očitovanja na intervencijski podnesak ECHA‑e.
15 Društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2. su 24. travnja 2014. podnijeli svoj intervencijski podnesak. Tužitelji i Komisija su 18. lipnja 2014. podnijeli svoja očitovanja na te podneske.
16 U tužbi, tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– proglasi tužbu dopuštenom i osnovanom;
– proglasi da je pobijani akt djelomično nezakonit jer se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i jer se njime krši članak 58. stavak 2. Uredbe br. 1907/2006, načelo proporcionalnosti i prava obrane (uključujući načelo dobre uprave i načelo izvrsnosti znanstvenih mišljenja);
– djelomično poništi pobijani akt u mjeri u kojoj u svojem Prilogu, redu 16., petom stupcu, pod naslovom „Izuzete (kategorije) uporabe“ ne predviđa sljedeće izuzeće: „uporaba kromova trioksida radi proizvodnje vodene otopine, poštujući tako vrijednost maksimalne izloženosti od 5µg/m3 (ili 0,005 mg/m3)“, ili sličan izričaj s namjerom izuzimanja iz područja primjene pobijanog akta „uporabe kromova trioksida u postupcima galvanizacije, graviranja, elektropoliranja ili drugim postupcima i tehnologijama površinske obrade, kao i obrade smjesa“ ili pojmove koji se koriste u tom smislu;
– naloži Komisiji da izmijeni pobijani akt radi usklađivanja s presudom Općeg suda;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
17 Tužitelji su na raspravi odustali od drugog i četvrtog dijela tužbenog zahtjeva.
18 Komisija i ECHA od Općeg suda zahtijevaju da:
– proglasi tužbu neosnovanom;
– naloži tužiteljima, kao i društvu Assogalvanica i drugim intervenijentima čija se imena nalaze u Prilogu 2. snošenje troškova.
19 Društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2. od Općeg suda zahtijevaju da:
– proglasi da je pobijani akt djelomično nezakonit jer se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni i jer se njime krši članak 58. stavak 2. Uredbe br. 1907/2006, načelo proporcionalnosti i prava obrane (uključujući načelo dobre uprave i načelo izvrsnosti znanstvenih mišljenja);
– djelomično poništi pobijani akt u mjeri u kojoj u svojem Prilogu, redu 16., petom stupcu, pod naslovom „Izuzete (kategorije) uporabe“ ne predviđa sljedeće izuzeće: „uporaba kromova trioksida radi proizvodnje vodene otopine, poštujući tako vrijednost maksimalne izloženosti od 5µg/m3 (ili 0,005 mg/m3)“, ili sličan izričaj s namjerom izuzimanja iz područja primjene pobijanog akta „uporabe kromova trioksida u postupcima galvanizacije, graviranja, elektropoliranja ili drugim postupcima i tehnologijama površinske obrade, kao i obrade smjesa“ ili bilo koju drugu formulaciju koja isključuje uporabu kromova trioksida u industriji oblaganja iz područja primjene pobijanog akta;
– naloži Komisiji da izmijeni pobijani akt radi usklađivanja s presudom Općeg suda;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
20 Tužitelji su dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. rujna 2015. zatražili ponovno otvaranje usmenog dijela postupka iznošenjem nove znanstvene analize podataka iz izvješća MEGA. Podredno, tužitelji zahtijevaju da se spomenuto vještačenje umetne u spis i da se pomoću mjere upravljanja postupkom od stranaka zahtijeva da se očituju o utjecaju tog dokaza na donošenje odluke u sporu.
Pravo
Dopuštenost prvog i trećeg dijela tužbenog zahtjeva društva Assogalvanica i drugih intervenijenata čija se imena nalaze u Prilogu 2.
21 U skladu s člankom 40. četvrtom alinejom Statuta Suda Europske unije, koji je primjenjiv na postupak pred Općim sudom, prema članku 53. prvoj alineji istog statuta, prijedlog za uključenje u postupak ograničen je na potporu tužbenog zahtjeva jedne od stranaka. Stoga, intervenijent ne može proširiti tužbeni zahtjev stranke u čiju potporu intervenira (presuda od 10. svibnja 2001., Kaufring i dr./Komisija, T‑186/97, T‑187/97, T‑190/97 do T‑192/97, T‑210/97, T‑211/97, T‑216/97 do T‑218/97, T‑279/97, T‑280/97, T‑293/97 i T‑147/99, Zb., EU:T:2001:133, t. 137.).
22 Tužitelji su u ovom slučaju odustali od drugog i četvrtog dijela tužbenog zahtjeva. Prvi i treći dio tužbenog zahtjeva društva Assogalvanica i drugih intervenijenata čija se imena nalaze u Prilogu 2. nisu više sastavljeni u potporu tužbenog zahtjeva tužitelja, te se prema tome, moraju odbiti kao nedopušteni.
Meritum
23 U prilog tužbenom zahtjevu tužitelji ističu četiri tužbena razloga koja se temelje, kao prvo, na očitim pogreškama u ocjeni, kao drugo, na povredi članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, kao treće, na povredi načela proporcionalnosti i kao četvrto, na povredi prava obrane i načela dobre uprave i „izvrsnosti znanstvenih mišljenja“.
24 Najprije valja ispitati drugi tužbeni razlog.
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006
25 Tužitelji ističu da je Komisija povrijedila članak 58. stavak 2. Uredbe br. 1907/2006 s obzirom na to da predmetnu uporabu kromova trioksida nije izuzela od obveze autorizacije. Prema njihovu mišljenju, rizik koji proizlazi iz te uporabe je dobro kontroliran. Postoji posebno zakonodavstvo Zajednice koje utvrđuje minimalne zahtjeve kojih se poslodavci moraju obvezatno držati kako bi imali pod kontrolom rizike koji proizlaze iz uporabe kromova trioksida, osobito Direktiva Vijeća 98/24/EZ od 7. travnja 1998. o zaštiti zdravlja i sigurnosti radnika na radu od rizika povezanih s kemijskim sredstvima (četrnaesta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive 89/391/EEZ) (SL L 131, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 6., str. 37.) i Direktiva 2004/37/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o zaštiti radnika od rizika zbog izloženosti karcinogenim ili mutagenim tvarima na radu (šesta pojedinačna direktiva u smislu članka 16. stavka 1. Direktive Vijeća 89/391/EEZ) (SL L 158, str. 50.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 258.). Te su direktive „posebne“ čak i za tvari koje one izričito ne spominju, dokle god te tvari potpadaju pod jednu od kategorija tvari iz tih direktiva. Činjenica da te direktive ne sadržavaju graničnu vrijednost profesionalne izloženosti kromovu trioksidu ne isključuje da su one dovoljno „posebne“ i da predviđaju „minimalne uvjete“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe 1906/2006. Zahtijevati granične vrijednosti izloženosti bi značilo utvrđivanje maksimalnih zahtjeva, što prelazi okvir članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, koji upućuje samo na minimalne zahtjeve. U svojoj Komunikaciji o rezultatima procjene rizika i strategijama smanjenja rizika tvari: kromova trioksida, amonijeva dikromata, kalijeva dikromata (SL 2008., C 152, str. 1.), Komisija je osim toga utvrdila da su mjere smanjenja rizika koje su već primijenjene – dovoljne. U „temeljnom prikazu posebno zabrinjavajućih tvari“, koji je objavila u veljači 2013., Komisija je priznala da se rizici mogu kontrolirati čak i „izvan“ Uredbe br. 1907/2006. Štoviše, nema posebnog rizika od raka koji bi uzrokovao sektor elektroplatiranja, što se pripisuje učinkovitosti mjera smanjenja rizika koje su usvojili poslodavci. Osim toga, druge se zakonodavne odredbe namijenjene zaštiti zdravlja i okoliša nameću korisnicima kromova trioksida, kao što su Direktiva 2012/18/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o kontroli opasnosti od velikih nesreća koje uključuju opasne tvari, o izmjeni i kasnijem stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 96/82/EZ (SL L 197, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 31., str. 77.), Direktiva 2010/75/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o industrijskim emisijama (integrirano sprečavanje i kontrola onečišćenja) (SL L 334, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 15., str. 159.) i odredbe nekoliko nacionalnih prava. Dovoljna razina kontrole rizika povezanog s uporabom predmetnog kromova trioksida je osigurana nizom nacionalnih pravila te se može također postići dobrovoljnom primjenom graničnih vrijednosti profesionalne izloženosti. Na kraju, obveza procjene mogućnosti izuzeća i teret dokaza koji se odnosi na to, u okviru članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, padaju na teret Komisije, a ne na gospodarske subjekte.
26 Društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2. se, u biti, vezuju na argumente tužitelja, ističući da su Komisija i ECHA trebale ozbiljno i podrobno provjeriti djelotvornost mjera koje su već na snazi, što proizlazi iz riječi „odgovarajućoj“ koja se nalazi u tekstu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 te također iz cilja navedenog u članku 55. spomenute uredbe, prema kojemu Komisija i ECHA moraju voditi računa o dobrom funkcioniranju tržišta Unije. Članak 58. stavak 2. te uredbe uostalom propisuje samo minimalne zahtjeve, na način da bi bilo suprotno načelu supsidijarnosti da Komisija jednostrano nametne strože zahtjeve. Procjena prema ovoj posljednjoj odredbi zahtijeva još podrobniju analizu ne samo relevantnog zakonodavstva Unije, već i temeljnog zakonodavstva, njegove praktične uporabe i činjeničnih podataka sakupljenih u tom kontekstu radi procjene omogućuju li minimalni zahtjevi primjerenu kontrolu rizika.
27 Komisija, koju podržava ECHA, osporava te argumente.
28 Najprije valja istaknuti da je zakonodavac Uredbom br. 1907/2006 uspostavio sustav u pogledu registracije, evaluacije, autorizacije i ograničavanja kemikalija, osobito, prema uvodnoj izjavi 1. Uredbe br. 1907/2006, kako bi osigurao visoku razinu zaštite zdravlja ljudi i okoliša kao i slobodu kretanja tvari na unutarnjem tržištu poboljšanjem konkurentnosti i inovacije. Osobito, spomenuta uredba u Glavi VII. propisuje postupak autorizacije. Cilj tog postupka je, prema članku 55. navedene uredbe, osigurati dobro funkcioniranje unutarnjega tržišta i istovremeno osigurati primjerenu kontrolu rizika posebno zabrinjavajućih tvari te njihovu postupnu zamjenu prikladnim alternativnim tvarima ili tehnologijama, ako su one ekonomski i tehnički održive. Postupak autorizacije se može primijeniti na sve tvari prema kriterijima iz članka 57. te uredbe.
29 Prva faza postupka autorizacije se sastoji od ECHA‑ine provjere ispunjava li tvar kriterije iz članka 57. Uredbe br. 1907/2006, osobito na temelju dosjea u skladu sa zahtjevima iz Priloga XV. iste uredbe. Taj je dosje, na zahtjev Komisije, izradila bilo ECHA, bilo država članica. Na kraju te faze, ECHA identificira da ta tvar ispunjava te kriterije te uvrštava spomenutu tvar u popis tvari koje se predlažu za uvrštenje.
30 Cilj druge faze postupka autorizacije jest uvrštavanje tvari koja se nalazi na popisu tvari koje se predlažu za uvrštenje u Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006, sukladno članku 58. te uredbe. Nakon što je tvar uvrštena u taj prilog i nakon što su se uvjeti za njezinu zabranu iz članka 56. spomenute uredbe ispunili, ta se tvar može koristiti ili staviti na tržište samo u slučaju da je, u okviru treće faze navedenog postupka, dana autorizacija za posebnu uporabu na temelju članka 60. iste uredbe. Odluku o uvrštavanju te tvari u spomenuti prilog donosi Komisija na temelju preporuke koju je izradila ECHA, koja vodi računa o prethodnom mišljenju Odbora država članica i o očitovanjima, poglavito u pogledu uporaba koje bi trebalo izuzeti od autorizacije u skladu s člankom 58. stavkom 2. predmetne uredbe, koje su joj dostavile zainteresirane strane u okviru javnog savjetovanja predviđenog člankom 58. stavkom 4. drugim podstavkom predmetne uredbe.
31 Odluka o uvrštavanju tvari iz članka 57. Uredbe br. 1907/2006, u Prilog XIV. spomenutoj uredbi, sukladno članku 58. stavku 1. točki (e) te uredbe, mora naznačiti uporabe ili kategorije uporabe koje su ovisno o slučaju izuzete od zahtjeva za autorizaciju i eventualne uvjete za primjenu tih izuzeća. Utvrđivanje navedenih izuzeća je uređeno člankom 58. stavkom 2. iste uredbe, prema kojemu se uporabe odnosno kategorije uporaba mogu izuzeti od zahtjeva za autorizaciju pod uvjetom da je rizik podvrgnut odgovarajućoj kontroli na temelju postojećega posebnog zakonodavstva Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari.
32 Budući da tužitelji u biti ističu, da su ispunjeni uvjeti predviđeni u članku 58. stavku 2. Uredbe br. 1907/2006 te da je Komisija morala utvrditi izuzeće na temelju spomenute odredbe, valja najprije ispitati, je li u ovom slučaju bilo „postojećeg posebnog zakonodavstva Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom [kromova trioksida]“. Ako je to slučaj, valja nadalje analizirati je li „na temelju [spomenutog] […] posebnog zakonodavstva Zajednice […] rizik [bio] podvrgnut odgovarajućoj kontroli“. Na kraju, ako su ti uvjeti ispunjeni, valja ispitati je li Komisija, koja „može“ utvrditi izuzeće i koja stoga, raspolaže marginom prosudbe u tom smislu, počinila povredu u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti.
33 Valja najprije istaknuti da „zakonodavstvo Zajednice“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 je pravno pravilo koje je donijelo tijelo unutar Unije s ciljem da proizvede obvezujuće učinke. Iz toga slijedi, kao što su tužitelji uostalom priznali na raspravi, da propisi koji proizlaze iz nekoliko nacionalnih prava, kao i dobrovoljna praksa, ne mogu ispuniti prvi uvjet predviđen člankom 58. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, s obzirom na to da oni ne predstavljaju „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“. Stoga, ne treba ispitati ni nacionalna pravila na koja se pozivaju stranke, niti dobrovoljnu praksu na koju upućuju.
34 Što se tiče Komunikacije Komisije spomenute u gornjoj točki 25. na koju se pozivaju tužitelji, valja istaknuti da ona sadržava podatke o procjeni rizika i strategija za smanjenje rizika, osobito u pogledu kromova trioksida. S druge strane, ona nije obvezujuća, niti pojašnjava druge odredbe, već je ograničena, s jedne strane, na informiranje o rezultatima procjene, osobito rizika koji proizlaze iz uporabe kromova trioksida i, s druge strane, na navođenje da je Komisija donijela svoju Preporuku od 30. svibnja 2008. o mjerama smanjenja rizika od kromova trioksida, amonijeva dikromata i kalijeva dikromata (SL L 158, str. 65.), a na koju se poziva spomenuta Komunikacija. Zbog nedostatka normativnog karaktera, ta se Komunikacija ne može, kao što su tužitelji uostalom i priznali na raspravi, smatrati „zakonodavstvom Zajednice“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
35 Stoga, valja samo ispitati predstavljaju li direktive na koje se pozivaju tužitelji, to jest direktive 98/24, 2004/37, 2010/75 i 2012/18 „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
36 Kao prvo, tužitelji, kao i društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2. pozivaju se na dvije direktive koje potpadaju pod okvir zaštite radnika na radu, to jest Direktivu 98/24 i Direktivu 2004/37.
37 Što se tiče Direktive 98/24, tužitelji, kao i društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2. osobito se pozivaju na članak 1., članak 4. stavke 1. i 2., članak 5. stavak 2., članak 6. stavke 2. i 3., i članke 8. i 10. navedene direktive. Prema članku 1. cilj te direktive je propisati „minimalne zahtjeve zaštite radnika od rizika po njihovo zdravlje i sigurnost koji se javljaju ili bi se mogli javiti zbog djelovanja kemijskih sredstava koja su prisutna na radnom mjestu ili su rezultat svake aktivnosti koja uključuje rad s kemijskim sredstvima.“ Ista direktiva predviđa načelno mjere koje trebaju donijeti poslodavci kojima se izbjegavaju ili umanjuju rizici koji proizlaze iz izloženosti radnika određenim tvarima. Te mjere obuhvaćaju osobito obveze koje se odnose na procjenu rizika kojima su izloženi radnici na radnom mjestu (članak 4.), zamjenu opasnih tvari s tvarima koje su manje opasne (članak 6.), smanjenje količine tih tvari (članak 6.), individualnu zaštitu (članak 6.), stalni zdravstveni nadzor predmetnih radnika (članak 10.) i na kraju, informacije u pogledu radnika i nadležnih tijela (članak 9. stavak 3.). Predmetna direktiva uspostavlja raspon mjera. Prije svega, mora se izbjeći izloženost radnika opasnoj tvari, po mogućnosti zamjenom opasne tvari s tvari koja je manje opasna, a ako to nije moguće, uspostavom sustava zatvorene proizvodnje. Ako niti jedna od tih mjera nije moguća, izloženost radnika mora biti što je više moguće smanjena mjerama kolektivne zaštite kao što su poboljšanje sustava prozračivanja i metoda rada. Na kraju, ako te mjere nisu dovoljne kako bi se izbjegla izloženost radnika, poslodavac mora, kao treće, predvidjeti mjere individualne zaštite kao što je stavljanje na raspolaganje adekvatne zaštitne opreme.
38 Direktiva 98/24 se općenito primjenjuje na sva kemijska sredstva. Njezina je primjena opća. Njezin je cilj da se posebno utvrde obveze koje poslodavci moraju poštovati, a koje jamče adekvatnu razinu zaštite radnika na radnom mjestu. Međutim, valja istaknuti da ona predviđa obvezne profesionalne granične vrijednosti za tvari koje su uključene u njezin Prilog I., gdje se trenutno nalaze samo metalno olovo i njegovi spojevi. Za druge tvari, članak 3. stavak 2. navedene direktive predviđa buduće uređenje „indikativnih graničnih vrijednosti profesionalne izloženosti […] koji bi trebali biti prihvaćeni na razini Zajednice“, da se „[t]e granične vrijednosti utvrđuju ili revidiraju, uzimajući u obzir raspoloživost mjernih tehnika, u skladu s postupkom određenim člankom 17. Direktive 89/391/EE“ i da „[d]ržave članice obavješćuju organizacije radnika i poslodavaca o indikativnim graničnim vrijednostima profesionalne izloženosti koje su utvrđene na razini Zajednice“. U skladu s člankom 3. stavkom 3. te direktive „[z]a svako kemijsko sredstvo za koje je na razini Zajednice utvrđena indikativna granična vrijednost profesionalne izloženosti, države članice utvrđuju nacionalnu graničnu vrijednost profesionalne izloženosti, uzimajući u obzir graničnu vrijednost Zajednice, te određuju njezin sadržaj u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i praksom“. U skladu s člankom 3. stavkom 4. iste direktive „[n]a razini Zajednice moguće je sastaviti obvezujuće granične vrijednosti profesionalne izloženosti, uz već razmotrene faktore tijekom utvrđivanja indikativnih graničnih vrijednosti profesionalne izloženosti, te one trebaju sadržavati faktore izvedivosti uz osiguravanje zdravlja radnika na radu.“
39 Što se tiče odnosa između Direktive 98/24 i Uredbe br. 1907/2006, ova potonja predviđa, u svojoj uvodnoj izjavi 5. da bi se „trebala primjenjivati ne dovodeći u pitanje zakonodavstvo Zajednice u području zaštite na radnom mjestu i zaštite okoliša“ i u uvodnoj izjavi 12. da „ne utječe na primjenu direktiva o zaštiti radnika i okoliša, posebno Direktive [2004/37] i Direktive [98/24], na temelju kojih su poslodavci dužni ukloniti opasne tvari gdje god je to tehnički izvedivo odnosno zamijeniti opasne tvari manje opasnima.“ Članak 2. stavak 4. točka (a) navedene uredbe predviđa da se ta uredba primjenjuje „ne dovodeći u pitanje zakonodavstvo Zajednice u području zaštite na radnom mjestu i zaštite okoliša, uključujući Direktivu 89/391/EEZ […], Direktivu 96/61/EZ […], Direktivu [98/24], Direktivu 2000/60/EZ […] i Direktivu [2004/37]“.
40 U svjetlu svega što prethodi, valja priznati da, s obzirom na to da Direktiva 98/24 ne upućuje na određenu tvar, kao što je slučaj s tvarima koje se navode u Prilogu I. navedene direktive, ona se ne može smatrati ni kao da je posebna, jer se primjenjuje općenito na sve kemijske tvari, niti kao da utvrđuje minimalne zahtjeve jer ona utvrđuje samo opći okvir obveza poslodavaca koji svoje radnike izlažu rizicima koji proizlaze iz uporaba kemijskih tvari. Opći karakter te direktive je jasno istaknut činjenicom što zakonodavac u članku 3. te direktive smatra da je utvrđivanje graničnih vrijednosti sastavan dio mehanizma zaštite radnika i da se to utvrđivanje još treba napraviti za tvari za koje još ne postoje takve vrijednosti. Suprotno onomu što tvrde društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2., ne može se Komisiji prigovoriti da je povrijedila članak 58. stavak 2. Uredbe br. 1907/2006 zahtijevajući granične vrijednosti profesionalne izloženosti, jer zahtjev za tim graničnim vrijednostima proizlazi iz primjene članka 3. iste direktive. Komisija stoga nije sa svoje strane u tužbeni zahtjev dodala posebne zahtjeve, već je suprotno tomu, ona opravdano smatrala da, u nedostatku graničnih vrijednosti, predmetna direktiva ne predstavlja „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
41 Na kraju, kada bi se usvojio pristup koji preporučuju tužitelji, prema kojemu se Direktiva 98/24 mora smatrati posebnim zakonodavstvom bez obzira na pitanje utvrđuje li granične vrijednosti profesionalne izloženosti, trebalo bi smatrati da su sva kemijska sredstva uređena „postojećim posebnim zakonodavstvom Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi“. U takvom bi slučaju uvijek bilo moguće utvrditi izuzeće iz članka 58. stavka 2. spomenute uredbe usprkos činjenici što ta odredba predstavlja strogu iznimku načelu koje je potvrđeno člankom 57. te uredbe u vezi s uvodnom izjavom 69. iste uredbe, prema kojoj posebno zabrinjavajuće tvari trebaju, u načelu, biti uvrštene u Prilog XIV. predmetnoj uredbi i podvrgnute postupku autorizacije iz članka 60. iste uredbe. Iz toga slijedi da se, pristupom koji predlažu tužitelji, svrha i funkcioniranje koje je utvrđeno predmetnom uredbom mogu ozbiljno dovesti u opasnost te, stoga, on ne može biti prihvaćen.
42 Što se tiče Direktive 2004/37, tužitelji, kao i društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2. se osobito pozivaju na članak 1., članak 3. stavak 1., članak 4., članak 5. stavke 1., 3. i 5. i na članke 6. i 14. navedene direktive. Cilj te direktive je, prema njezinu članku 1., „zaštita radnika od rizika za njihovo zdravlje i sigurnost te sprečavanje takvih rizika, koji se pojavljuju ili bi se mogli pojaviti zbog izloženosti karcinogenim ili mutagenim tvarima na radu“. Ista direktiva utvrđuje „posebne minimalne zahtjeve u ovom području, uključujući granične vrijednosti“. Prema tome, predmetna direktiva, kao i Direktiva 98/24 predviđa raspon mjera koje između ostalog uključuju obveze procjene rizika kojima su izloženi radnici na radnom mjestu (članak 3. stavci 2. do 4.), zamjenu opasnih tvari s tvarima koje su manje opasne (članak 4.), smanjenje količine tih tvari (članak 5.), individualnu zaštitu (članci 8. i 10.), stalni zdravstveni nadzor predmetnih radnika (članak 14.) i na kraju, informacije u pogledu radnika i nadležnih tijela (članci 11., 12, i 19.).
43 Direktiva 2004/37 se primjenjuje na sve karcinogene ili mutagene tvari. Međutim, ona predviđa obvezne granične vrijednosti profesionalne izloženosti za benzen, vinilklorid monomer i prašine tvrdog drva (Prilog III.). Članak 16. stavak 1. predviđa da „Vijeće u skladu s postupkom iz članka 137. stavka 2. Ugovora [UEZ‑a, postao članak 153. stavak 2. UFEU‑a], utvrđuje granične vrijednosti u Direktivama na temelju raspoloživih podataka, uključujući znanstvene i tehničke podatke, za sve karcinogene ili mutagene tvari za koje je to moguće i, ako je potrebno, druge izravno povezane odredbe“. Njezina uvodna izjava 13. u tom pogledu pojašnjava da se „ [g]ranične vrijednosti za profesionalnu izloženost moraju uzimati u obzir kao važna sastavnica općih mjera za zaštitu radnika“ i da „[t]akve granične vrijednosti treba ponovo razmotriti, kad god je to potrebno, s obzirom na novije znanstvene podatke“.
44 Kao što je to spomenuto u pogledu Direktive 98/24, Uredba br. 1907/2006 nema nikakav utjecaj na primjenu direktiva o zaštiti radnika, uključujući Direktivu 2004/37 na koju se primjenjuje isto zaključivanje kao što je ovo izloženo u gornjoj točki 40. Budući da se ova potonja direktiva ne odnosi ni na jednu tvar osim na benzen, vinilklorid monomer i prašine tvrdog drva, za koje utvrđuje maksimalne vrijednosti profesionalne izloženosti, ona se ne može smatrati kao da je „posebna“, niti kao da utvrđuje minimalne zahtjeve. Osim toga, kao i za Direktivu 98/24, zakonodavac je u članku 16. Direktive 2004/37 jasno naznačio da je utvrđivanje graničnih vrijednosti sastavan dio mehanizma zaštite radnika i da taj dio treba još utvrditi za tvari za koje takve vrijednosti ne postoje. Na kraju, u pogledu članka 57. točaka (a) i (b) Uredbe br. 1907/2006, koji uvrštava karcinogene i mutagene tvari u mehanizam autorizacije koji je uređen Glavom VII. te uredbe, svrha i funkcioniranje sustava kontrole i zaštite koji je utvrđen tom uredbom mogu ozbiljno biti dovedeni u opasnost ako bi se smatralo da je Direktiva 2004/37 postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari u smislu članka 58. stavka 2. navedene uredbe za bilo koju karcinogenu ili mutagenu tvar. Isto zaključivanje kao što je izloženo u gornjoj točki 41. primjenjuje se na Direktivu 2004/37.
45 Stoga, može se zaključiti da što se tiče kromova trioksida, ni Direktiva 98/24, niti Direktiva 2004/37 ne predstavljaju „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
46 Taj zaključak nije doveden u pitanje drugim argumentima tužitelja, kao i društva Assogalvanica i drugih intervenijenata čija se imena nalaze u Prilogu 2.
47 Najprije, tužitelji tvrde da Komisija, zahtijevajući granične vrijednosti profesionalne izloženosti u okviru primjene članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, nije htjela utvrditi minimalne, već maksimalne zahtjeve. U tom pogledu valja podsjetiti da se kriterij „minimalnih zahtjeva“ ne može smatrati kao da označava bilo koju mjeru predviđenu zakonodavnim aktom Unije. Pojam minimalnog zahtjeva se mora shvatiti na način da, s jedne strane, predstavlja minimalni standard u interesu radnika ili drugih osoba kojih se to tiče i, s druge strane, da omogućuje donošenje ili nametanje još strožih mjera na nacionalnoj razini u okviru zakonodavstva koje je strože od ovoga na razini Unije, a koje utvrđuje minimalni zahtjev. Sama činjenica zahtijevanja granične vrijednosti profesionalne izloženosti ne odnosi se stoga na primjenu maksimalnog zahtjeva, već predstavlja najmanji mogući zahtjev u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
48 Tužitelji nadalje ističu da je dovoljno, kako bi zakonodavstvo bilo „posebno“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, da ono upućuje na kategoriju tvari i osobito na kriterije klasifikacije. Prvotužitelj navodi dokument ECHA‑e naslovljen „Preparation of draft Annex XIV entries for the third recommandation of substances to be included in Annex XIV – General Approach“ (Priprema nacrta o uvrštavanju tvari u Prilog XIV. – Opći pristup) iz kojeg proizlazi da je pripadnost tvari kategorijama kao što su „karcinogene tvari“ ili „mutagene tvari“ dovoljna kako bi se smatralo da je zakonodavstvo koje se odnosi na jednu od tih kategorija posebno.
49 Taj argument ne može biti prihvaćen.
50 Kao prvo, dokument koji navode tužitelji je samo Komunikacija ECHA‑e kojom obavještava zainteresirane strane o njezinu pristupu radi procjene, osobito, uvjeta iz članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006. Taj dokument nema nikakvu pravnu snagu te nije relevantan za tumačenje spomenutog članka od strane suda Unije.
51 Kao drugo, iz teksta točke 5.1., druge uvodne izjave dokumenta koji navode tužitelji ne može se zaključiti da je bilo koji kriterij klasifikacije dovoljan kako bi se smatralo da je zakonodavstvo koje se odnosi na neku kategoriju tvari koje pripadaju tom kriteriju posebno.
52 Najprije, valja primijetiti da se točka 5.1., druga uvodna izjava dokumenta koji navode tužitelji poziva na dobru kontrolu rizika. Činjenica da je ECHA htjela, navedenom uvodnom izjavom, precizirati kriterije koji, prema njezinu mišljenju, omogućuju da se zakonodavstvo smatra posebnim, je diskutabilna.
53 Osim toga, u dokumentu na koji se pozivaju tužitelji, ECHA pojašnjava da se „u pravilu, predmetno zakonodavstvo treba pozvati na posebne tvari koje treba uvrstiti u Prilog XIV. [Uredbi br. 1907/2006], bilo da ih spominje bilo da se poziva na grupu kojoj te tvari pripadaju, primjerice spominjući kriterije klasifikacije ili kriterije iz Priloga XIII. [spomenutoj uredbi]“. Čak i da je za pretpostaviti da je namjera ECHA‑e bila da pojasni kriterije koji, prema njezinu mišljenju, omogućuju da se neko zakonodavstvo smatra posebnim, iz toga se može samo zaključiti da se, prije svega, zakonodavstvo treba odnositi na tvar kao takvu i ako to nije slučaj, također se može smatrati da se posebno zakonodavstvo odnosi na kategoriju tvari, ako se to zakonodavstvo odnosi na kategoriju koja se jako razlikuje od drugih tvari. Posebnost zakonodavstva koje se odnosi na jednu kategoriju tvari mora biti usporediva sa posebnošću zakonodavstva koje se odnosi na samo jednu tvar. Iz toga slijedi da je samo pozivanje na karcinogene, mutagene ili kemijske tvari preopćenito.
54 Kao drugo, tužitelji se pozivaju na dvije direktive koje potpadaju pod okvir zaštite okoliša, to jest direktive 2010/75 i 2012/18, a da međutim ne pojašnjavaju u kojoj mjeri te direktive predstavljaju „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006. U potporu njihovim argumentima, oni jednostavno upućuju na Prilog A.22 tužbe u kojem je, bez navođenja autora i izvora izvješća naslovljenog „Environmental Risk Reduction Strategy and Analysis of Advantages and Drawbacks for Hexavalent Chromium“ (Strategija za smanjenje rizika za okoliš i analiza prednosti i mana upotreba kromova trioksida), prepisan Odjeljak 4. tog izvješća i koji ima više od 40 stranica. Prema njihovu mišljenju, Direktiva 2010/75, kao i dokument naslovljen „BREF“, to jest smjernice o najboljim raspoloživim tehnikama za površinsku obradu metala i plastičnih materijala, koji je iz kolovoza 2006., jamče pristup najboljim dostupnim tehnikama, odnosno najdjelotvornijim i najnaprednijim načinima funkcioniranja i najlakšima za provedbu, s ciljem sprečavanja ili smanjenja emisija i njihovih utjecaja na okoliš.
55 Kao prvo, valja utvrditi da je ta argumentacija nedopuštena, u mjeri u kojoj tužitelji ističu da direktive 2010/75 i 2012/18 predstavljaju „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, s obzirom na to da nije na Općem sudu da preuzme ulogu tužitelja, da sam istražuje i da sam identificira elemente u opsežnom Prilogu A.22 tužbe, na koji oni upućuju u cijelosti, a za koji bi se moglo smatrati da potkrepljuje njihovu argumentaciju (vidjeti u tom smislu rješenje od 29. studenoga 1993., Koelman/Komisija, T‑56/92, Zb., EU:T:1993:105, t. 23.). Budući da se ta argumentacija odnosi samo na kontrolu rizika, ona je nedopuštena i jer samo upućivanje na prilog u cijelosti bez preciziranja relevantnih redova ili paragrafa također ne omogućuje da se shvati zašto se mora smatrati da je rizik pod kontrolom. Što se tiče dokumenta koji se naziva „BREF“, primjenjuje se isto zaključivanje. Osim toga, valja utvrditi da navedeni dokument nije stavljen na raspolaganje Općem sudu, koji ga stoga ne može ispitati.
56 Kao drugo, čak i da se pretpostavi da je argumentacija tužitelja o Direktivi 2012/18 dopuštena, navedena se direktiva nikako ne može smatrati kao da je „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 i to usprkos činjenici što se ta direktiva primjenjuje na kromov trioksid na temelju dijela 1. Priloga I. u vezi s Prilogom VI. tablicom 3.1., indeksnog broja 024‑001-00‑0 Uredbe br. 1272/2008.
57 Naime, iz članka 1. Direktive 2012/18 proizlazi da je predmet te direktive utvrđivanje pravila za sprečavanje „velikih nesreća“ koje uključuju opasne tvari i ograničavanje njihovih posljedica za zdravlje ljudi i okoliš radi dosljednog i djelotvornog osiguravanja visoke razine zaštite u cijeloj Uniji. U svojem članku 5. navedena direktiva predviđa opće obveze operatera koji moraju poduzeti sve potrebne mjere da bi se spriječile velike nesreće i ograničile njihove posljedice za zdravlje ljudi i okoliš. Prilog III. točka (b) iste direktive pojašnjava pitanja koja treba riješiti u okviru sustava upravljanja sigurnošću koje su operateri dužni provesti u njihovim postrojenjima u skladu s člankom 8. predmetne direktive, odnosno osobito osposobljavanje i osvješćivanje osoblja, identifikaciju i procjenu velikih opasnosti, nadzor industrijskih postrojenja, upravljanje promjenama postrojenja, procesa ili skladišta, planiranje za slučaj opasnosti, stalno praćenje rada objekta, izvješćivanje o nesrećama i periodični nadzor i preispitivanje.
58 Prilog I. Direktivi 2012/18 osim toga utvrđuje propisane razine prisutnosti opasne tvari kod poduzetnika (u tonama) kako bi time ograničio njezino područje primjene. Tako se ta direktiva ne primjenjuje na poduzetnike kod kojih su opasne tvari prisutne u manjim količinama od količina naznačenih u stupcu 2. Priloga I. dijelu 1. ili 2. Naprotiv, navedena se direktiva odnosi na poduzetnike koji potpadaju pod njezino područje primjene kao „objekti niže razine“ u smislu članka 3. stavka 2. ili kao „objekti više razine“ u smislu stavka 3. spomenutog članka. Prilog I. istoj direktivi stoga ne utvrđuje ni granične vrijednosti profesionalne izloženost, niti granične vrijednosti emisije poduzetnika.
59 Predmet Direktive 2012/18 je stoga jamstvo sigurnosti postrojenja radi izbjegavanja „velikih“ nesreća. Ona se ne odnosi ni na posebne uporabe opasnih tvari u okviru normalnih industrijskih djelatnosti poduzetnika kao takvih, niti na zaštitu ljudi u slučaju prevelike izloženosti opasnim tvarima na radnom mjestu. Stoga, ne može se smatrati da je ona „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
60 Kao treće, čak i da je za pretpostaviti da je argumentacija tužitelja u odnosu na Direktivu 2010/75 dopuštena, valja primijetiti da se navedena direktiva ne može smatrati kao „postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
61 Prema njezinu članku 1. Direktiva 2010/75 sadržava „pravila o integriranom sprečavanju i kontroli onečišćenja nastalog zbog industrijskih aktivnosti“. Ona također propisuje pravila namijenjena sprečavanju ili, gdje to nije izvedivo, smanjenju emisija u zrak, vodu i zemlju te sprečavanju nastajanja otpada, kako bi se postigla visoka razina zaštite okoliša u cijelosti. Prema njezinu članku 2. ona se primjenjuje na industrijske aktivnosti koje uzrokuju onečišćenje iz Poglavlja II. do VI. Ona se ne primjenjuje na istraživačke aktivnosti, razvojne aktivnosti ili testiranje novih proizvoda i postupaka. Na temelju njezina Priloga I., ona se primjenjuje, među ostalim na djelatnosti „[p]ovršinske obrade metala ili plastičnih materijala u kojima se primjenjuje elektrolitski ili kemijski postupak, s kadama za obradu zapremine veće od 30 m3“. Njezin članak 14. stavak 1. točka (a) nalaže državama članicama da poduzmu sve mjere potrebne za ispunjavanje zahtjeva iz članka 11. i članka 18. i osobito da utvrde granične vrijednosti emisije za onečišćujuće tvari navedene u svojem Prilogu II. i za ostale onečišćujuće tvari za koje je vjerojatno da će biti emitirane iz predmetnog postrojenja u značajnim količinama, vodeći računa o njihovoj prirodi i njihovu potencijalu za prijenos onečišćenja s jednog medija na drugi. Taj prilog navodi niz tvari i osobito tvari i pripravke za koje je dokazano da imaju karcinogena ili mutagena svojstva ili svojstva koja putem zraka, u vodenom okruženju ili posredstvom zraka ili vode mogu utjecati na reprodukciju.
62 Iako nema nikakve dvojbe da se Direktiva 2010/75 može generalno primijeniti na industrijske emisije koje proizlaze iz uporabe kromova trioksida, ipak se mora utvrditi da ta direktiva ne sadržava niti jednu posebnu odredbu koja se odnosi na tu tvar. Ona se primjenjuje samo na površinsku obradu metala ili plastičnih materijala elektrolitskim ili kemijskim postupkom, s kadama za obradu zapremine veće od 30 m3. Ona se stoga odnosi na konkretan industrijski postupak koji prelazi određeni povišeni količinski prag, a ne na određenu tvar tog postupka te se ne primjenjuje na sve vrste postupka, osobito one koji ne prelaze naznačeni prag.
63 Iz svega što prethodi proizlazi da, tužitelji i društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2., u pogledu kromova trioksida, nisu dokazali postojanje „postojećega posebnog zakonodavstva Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
64 Što se tiče drugog uvjeta iz članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, odnosno da je rizik podvrgnut odgovarajućoj kontroli na temelju postojećega posebnog zakonodavstva Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari, valja istaknuti da, kao što je izloženo u gornjoj točki 32., izuzeće se može utvrditi samo ako su svi uvjeti iz te odredbe ispunjeni. Ako ne postoji postojeće posebno zakonodavstvo Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari, nije potrebno ispitivati spomenuti drugi uvjet. Osim toga, valja istaknuti, u pogledu izraza „compte tenu“ koji se nalazi u francuskoj verziji spomenute odredbe i izraza koji su upotrijebljeni u drugim jezičnim verzijama te odredbe kao njemački izraz „auf der Grundlage“ i engleski „on the basis of“, da se kontrola rizika mora temeljiti na spomenutom postojećem posebnom zakonodavstvu Zajednice. Međutim, u nedostatku takvog zakonodavstva nemoguće je da bilo koja kontrola rizika, čak i da postoji, može iz toga proizaći, što predstavlja razlog koji je sam po sebi već dovoljan da se utvrdi da u ovom slučaju nije ispunjen drugi uvjet. Argumentima koje ističu tužitelji, a kojima se želi dokazati da su rizici koji proizlaze iz različitih uporaba kromova trioksida, u stvarnosti, zbog drugih razloga, skoro nepostojeći, ako ne i neznatni ili kontrolirani, ne utvrđuje se veza navodne kontrole rizika i postojećeg posebnog zakonodavstva Zajednice te su, posljedično bespredmetni.
65 S obzirom na to da nisu bili ispunjeni svi uvjeti iz članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, Komisija u ovom slučaju nije raspolagala s marginom prosudbe u pogledu utvrđivanja izuzeća na temelju spomenutog članka. Opći sud međutim ističe kako, da su uvjeti navedeni u gornjoj točki 32. bili ispunjeni, diskrecijska ovlast Komisije ne bi bila neograničena te na temelju nje Komisija ne bi bila ovlaštena donijeti arbitrarne mjere. Međutim, čak i u tom slučaju, argumentacija tužitelja kao i društva Assogalvanica i drugih intervenijenata čija se imena nalaze u Prilogu 2. ne bi bila prihvaćena, s obzirom na to da izneseni dokazi ne omogućuju da se utvrdi da je margina prosudbe Komisije bila toliko umanjena da je ona bila dužna utvrditi traženo izuzeće.
66 U svijetlu svega što prethodi, valja zaključiti da Komisija nije povrijedila članak 58. stavak 2. Uredbe br. 1907/2006 time što nije utvrdila izuzeće koje su tražili tužitelji. Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi tog članka treba, stoga, odbiti.
Prvi tužbeni razlog koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni
67 Tužitelji u biti osporavaju znanstvenu osnovu pobijanog akta, pri čemu je njihov glavni argument taj da Komisija nije na adekvatan način ispitala jesu li rizici koji proizlaze iz različitih uporaba u industriji kromiranja kontrolirani.
68 S obzirom na to da drugi tužbeni razlog treba odbiti zbog toga što nije udovoljeno prvom uvjetu iz članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, nije nužno, kao što je izloženo u gornjoj točki 63., ispitati jesu li rizici koji proizlaze iz različite uporabe u industriji kromiranja kontrolirani ili nisu.
69 Stoga, valja utvrditi da, čak i u slučaju da je Komisija prije donošenja pobijanog akta počinila očite pogreške u ocjeni, Opći sud ne bi mogao priznati zahtjev tužitelja za djelomično poništenje pobijanog akta s obzirom na to da potonji ne predviđa utvrđivanje izuzeća koje su zatražili tužitelji.
70 U tim okolnostima, prvi tužbeni razlog ne može biti prihvaćen te ga stoga treba odbiti kao neosnovanog.
Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti
71 Tužitelji koje podupire društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2., ističu da je u okolnostima iz ovog slučaja bilo neproporcionalno staviti zabranu koju je de facto uveo pobijani akt za sve uporabe kromova trioksida. Osobito valja voditi računa o činjenici da se ta tvar prvenstveno koristi u industriji kromiranja kao intermedijer u smislu članka 3. točke (15) Uredbe br. 1907/2006.
72 Komisija, koju podupire ECHA, osporava te argumente.
73 U svjetlu svega što je izneseno u okviru drugog tužbenog razloga, valja utvrditi da, s obzirom na to da Komisija u ovom slučaju nije raspolagala marginom prosudbe u pogledu utvrđivanja izuzeća na temelju članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, jer svi uvjeti koje predviđa navedeni članak nisu bili ispunjeni, Komisija također nije mogla povrijediti načelo proporcionalnosti primjenjujući taj članak na način kako se njime traži. Komisija je stoga bila obvezana donijeti odluku da ne utvrdi izuzeće, te ona, zbog te činjenice, nije mogla povrijediti načelo proporcionalnosti.
74 Argument koji ističu tužitelji bi slijedom navedenog mogao biti prihvaćen – kako je to Komisija ispravno primijetila – samo ako se odnosi na zakonitost članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 kao takve. Međutim, kako su tužitelji to pojasnili na raspravi, oni ne ističu prigovor nezakonitosti protiv tog članka.
75 U pogledu argumenta koji je istaknulo društvo Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2. prema kojemu kromov trioksid kao intermedijer u smislu članka 3. točke (15) Uredbe br. 1907/2006 ne treba biti podvrgnut obvezi autorizacije u smislu Glave VII. Uredbe br. 1907/2006, valja utvrditi da ako se intervenijenti tim argumentom namjeravaju pozvati na neprimjenjivost Glave VII. na temelju članka 2. stavka 8. navedene uredbe, radi se o tužbenom razlogu koji može izmijeniti predmet spora, onakav kako su ga definirale glavne stranke postupka i koji je stoga, nedopušten (vidjeti u tom smislu presudu od 28. srpnja 2011., Diputación Foral de Vizcaya i dr./Komisija, C‑474/09 P do C‑476/09 P, EU:C:2011:522, t. 111.). U svakom slučaju, taj je argument također neosnovan, jer intervenijenti nisu dostavili niti jedan dokaz kojim dokazuju da se klorov trioksid može smatrati intermedijerom u smislu članka 3. točke (15) te uredbe. Oni usprkos tomu zahtijevaju da Opći sud sam procijeni „ispunjava li transformacija kromova trioksida u kromov metal tijekom postupka kromiranja, uvjete koje zahtijeva izuzeće iz članka 2. stavka 8. [predmetne] uredbe ili podredno, izuzeće iz članka 58. stavka 2. [iste uredbe] na način da je strogo uvrštavanje kromova trioksida u Prilog XIV., bez iznimke, nezakonito“. Međutim, nije na Općem sudu da pribavi dokaze koje stranke nisu dostavile.
76 Budući da se, kao što su tužitelji naznačili na raspravi, taj argument ne odnosi na pitanje je li odluka koju je donijela Komisija – da ne utvrdi izuzeće u smislu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 – neproporcionalna, on je nebitan na temelju razloga izloženih u gornjoj točki 73.
77 Zaključujem, treći tužbeni razlog treba odbiti.
Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane i načela dobre uprave i „izvrsnosti znanstvenog mišljenja“
78 Tužitelji ističu dva prigovora. U okviru prvog prigovora oni se pozivaju na povredu njihovih prava obrane, ističući osobito da, u nedostatku pristupa podacima iz izvješća MEGA oni nisu mogli u potpunosti opravdati njihov zahtjev za izuzećem od obveze autorizacije. U okviru drugog prigovora, oni se pozivaju na povredu načela dobre uprave i „izvrsnosti znanstvenog mišljenja“, osobito zbog toga što Komisija i ECHA nisu posjedovale navedeno izvješće te stoga nisu mogle ispitati sve dostupne podatke te da podaci koje je dostavio prvotuženik u okviru javnog savjetovanja nisu bili adekvatno uzeti u obzir.
79 Komisija, koju podupire ECHA, osporava te argumente.
– Prvi prigovor koji se temelji na povredi prava obrane
80 Što se tiče prvog prigovora, valja podsjetiti da Glava VII. Uredbe br. 1907/2006 ne predviđa postojanje prava na zahtijevanje utvrđivanja izuzeća te su tek u okviru članka 58. stavka 4. spomenute uredbe tužitelji pozvani, kao zainteresirane strane, da dostave „svoja očitovanja [...], posebno u pogledu uporaba koje bi trebalo izuzeti od zahtjeva za autorizaciju“.
81 Međutim, javno savjetovanje iz članka 58. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 ne dodjeljuje zainteresiranim stranama posebna postupovna prava, kao što je pravo na pristup dokumentima koji su stavljeni na raspolaganje ECHA‑i ili Komisiji u okviru postupka uvrštavanja tvari u Prilog XIV. toj uredbi. Navedeni članak predviđa samo pravo na podnošenje očitovanja. Međutim, tužitelji nisu istaknuli da njihovo pravo na podnošenje očitovanja u okviru gore spomenutog javnog savjetovanja nisu poštovale ECHA ili Komisija. Prema tome, argumentacija tužitelja prema kojoj su njihova prava obrane povrijeđena, ne može biti prihvaćena.
82 Sudska praksa na koju se pozivaju tužitelji ne dovodi taj zaključak u pitanje. Točno je da se točka 130. presude od 9. rujna 2008., Bayer CropScience i dr./Komisija (T‑75/06, Zb., EU:T:2008:317) poziva osobito na poštovanje prava obrane „u svakom postupku koji je pokrenut protiv neke osobe“. Međutim, u ovom slučaju, postupak koji se odnosi na uvrštavanje kromova trioksida u Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006 ne može se smatrati kao da je to „postupak koji je pokrenut protiv“ tužitelja. Osim toga, činjenica da članak 58., navedene uredbe predviđa javno savjetovanje ne dovodi u pitanje činjenicu da ni ECHA, niti Komisija nisu dužne, prema tom članku, saslušati pojedinca kojega bi se mogao ticati pobijani akt (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje od 12. prosinca 2003., Bactria/Komisija, C‑258/02 P, Zb., EU:C:2003:675, t. 43.). Na kraju, s obzirom da tužitelji spominju članak 2. Uredbe (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), valja utvrditi da se njime ne može izmijeniti doseg članka 58. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 i prema tome, ne može kreirati postupovna prava koja potonja uredba ne predviđa. Tužitelji osim toga, nisu istaknuli povredu Uredbe br. 1049/2001.
83 U tim okolnostima, nije postojala niti jedna obveza Komisije da omogući, samo radi javnog savjetovanja, pristup dokumentima koji su ispitani u ranijem postupku, uključujući izvješće MEGA. Pitanje je li Komisija posjedovala to izvješće i je li bila u mogućnosti omogućiti pristup tom dokumentu, nije dakle relevantno. Stoga, prvi prigovor treba odbiti.
– Drugi prigovor koji se temelji na povredi načela dobre uprave i „izvrsnosti znanstvenog mišljenja“
84 U pogledu drugog tužbenog razloga, najprije valja utvrditi da Komisija nije počinila povredu članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006. Osim toga, kao što i proizlazi iz ispitivanja prvog dijela četvrtog tužbenog razloga, Komisija i ECHA nisu počinile povredu postupovnih prava tužitelja. Na kraju, u okviru donošenja odluke o utvrđivanju izuzeća, i Komisija i ECHA su mogle odbiti ocjenu pitanja jesu li rizici koji proizlaze iz određenih uporaba kromova trioksida bili kontrolirani.
85 U tim okolnostima valja utvrditi, čak i uz pretpostavku, kako to ističu tužitelji, da je znanstvena procjena koju su izvršile ECHA i Komisija napravljena na neadekvatan način, da su te pogreške počinjene u stadijima koji prethode postupku, odnosno osobito prilikom izrade dosjea u skladu sa Prilogom XV. i nisu mogle učiniti nevaljanom odluku da se ne utvrđuje izuzeće na temelju članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006. Naime, ta je odluka bila, kao i preporuka ECHA‑e, temeljena isključivo na nedostatku „postojećeg posebnog zakonodavstva Zajednice u kojemu su utvrđeni minimalni zahtjevi u pogledu zaštite zdravlja ljudi i okoliša u vezi s uporabom tvari“ u smislu članka 58. stavka 2. navedene uredbe, a ne na kontroli rizika. Stoga, eventualne pogreške koje se tiču znanstvene analize kontrole rizika u ranijim fazama postupka, to jest osobito prilikom izrade predmetnog dosjea, nisu mogle imati nikakav utjecaj na zakonitost te odluke.
86 S obzirom na sve što prethodi, tužbu treba odbiti.
Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka
87 Uzevši u obzir sve što prethodi, ne treba udovoljiti ni zahtjevu za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.
88 Naime, kao što i proizlazi iz članka 113. stavka 2. točke (c) Poslovnika, kao i iz sudske prakse, Opći sud ne mora udovoljiti zahtjevu za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka kako bi uzeo u obzir navodne nove činjenice, osim ako se zainteresirana strana pozove na činjenice koje mogu imati odlučujući utjecaj na ishod postupka, a koje nije mogla istaknuti prije zatvaranja usmenog dijela postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2006., Roquette Frères/Komisija, T‑322/01, Zb., EU:T:2006:267, t. 323.).
89 Međutim, u ovom se slučaju nove činjenice koje su iznijeli tužitelji odnose isključivo na podatke iz izvješća MEGA i pitanje jesu li Komisija i ECHA počinile očite pogreške u ocjeni prilikom njihove znanstvene analize kontrole rizika u fazama postupka koji su prethodili fazi u kojoj se donosila odluka o utvrđivanju izuzeća na temelju članka 58. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.
90 Kako je to utvrđeno u gornjim točkama 68. i 69., čak i u slučaju da je Komisija stvarno počinila očite pogreške u ocjeni prije donošenja pobijanog akta, Opći sud ne može priznati tužbeni zahtjev tužitelja za djelomično poništenje pobijanog akta s obzirom na to da taj akt ne predviđa utvrđivanje izuzeća koje su zatražili tužitelji.
91 Stoga, nove činjenice koje su iznijeli tužitelji ne mogu imati odlučujući utjecaj na ishod spora.
92 Zbog istog razloga, nema ni mjesta saslušanju stranaka u pogledu utjecaja vještačenja na ishod spora.
Troškovi
93 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U skladu s člankom 138. stavkom 1. navedenog Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. U skladu s člankom 138. stavkom 3. tog Poslovnika, Opći sud može odlučiti da intervenijent koji nije jedan od navedenih u stavcima 1. i 2. iste odredbe snosi vlastite troškove.
94 Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, nalaže im se snošenje vlastitih troškova, kao i troškova Komisije, sukladno njezinu zahtjevu.
95 Intervenijenti i ECHA će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (peto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Verein zur Wahrung von Einsatz und Nutzung von Chromtrioxid und anderen Chrom‑VI‑verbindungen in der Oberflächentechnik eV (VECCO) i tužitelji čija se imena nalaze u Prilogu 1., snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Europske komisije.
3. Assogalvanica i drugi intervenijenti čija se imena nalaze u Prilogu 2., snosit će vlastite troškove.
4. Europska agencija za kemikalije (ECHA) snosit će vlastite troškove.
Dittrich | Schwarcz | Tomljenović |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 25. rujna 2015.
Potpisi
PRILOG 1.
Adolf Krämer GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Ulmu (Njemačka),
AgO Argentum GmbH Oberflächenveredelung, sa sjedištem u Nürnbergu (Njemačka),
Alfred Kruse GmbH Metallveredelungen, sa sjedištem u Langenfeldu (Njemačka),
AL‑Oberflächenveredlungsgesellschaft m.b.H, sa sjedištem u Wuppertalu (Njemačka),
Anke GmbH & Co. KG Oberflächentechnik, sa sjedištem u Essenu (Njemačka),
ATC Armoloy Technology Coatings GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Mosbachu (Njemačka),
August Schröder GmbH & Co. KG Oberflächenveredelung, sa sjedištem u Hemeru (Njemačka),
August Sure KG, sa sjedištem u Lüdenscheidu (Njemačka),
Baaske Oberflächenveredlung GmbH, sa sjedištem u Wuppertalu (Njemačka),
Hartchrom Beck GmbH, sa sjedištem u Güglingenu (Njemačka),
Bredt GmbH, sa sjedištem u Meschedeu (Njemačka),
Breidert Galvanic GmbH, sa sjedištem u Darmstadtu (Njemačka),
Chrom‑Müller Metallveredelung GmbH, sa sjedištem u Oberndorfu a. N. (Njemačka),
Chrom‑Schmitt GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Baden‑Badenu (Njemačka),
C. Hübner GmbH, sa sjedištem u Marktoberdorfu (Njemačka),
C. W. Albert GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Hemer‑Bredenbruchu (Njemačka),
Detlef Bingen Gesellschaft mit beschränkter Haftung, sa sjedištem u Langenfeldu (Njemačka),
Dittes Oberflächentechnik GmbH, sa sjedištem u Kelternu (Njemačka),
Duralloy Süd GmbH, sa sjedištem u Villingen‑Schwenningenu (Njemačka),
Durochrom‑Bogatzki, sa sjedištem u Oberndorfu a. N. (Njemačka),
Metallveredlung Emil Weiß GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Mitwitzu (Njemačka),
Ewald Siodla Metallveredelungsgesellschaft mbH, sa sjedištem u Wittenu (Njemačka),
Flügel CSS GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Solingenu (Njemačka),
Fritz Zehnle Galvanische Anstalt, Inh. Gerd Joos e.K., sa sjedištem u Tribergu (Njemačka),
Galvanoform Gesellschaft für Galvanoplastik mbH, sa sjedištem u Lahru (Njemačka),
Galvano Herbert Geske e.K. , sa sjedištem u Solingenu (Njemačka),
Galvanotechnik Friedrich Holst GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka),
Galvano Weis, Weis GmbH & Co., Galvanische Werkstätte KG, sa sjedištem u Emmeringu (Njemačka),
gebr. böge Metallveredelungs GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka),
Hans Giesbert GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Mömbrisu (Njemačka),
Groz‑Beckert KG, sa sjedištem u Albstadtu (Njemačka),
GTW GmbH, sa sjedištem u Werlu (Njemačka),
GWC Coating GmbH, sa sjedištem u Villingen‑Schwenningenu (Njemačka),
Hartchrom Beuthel GmbH, sa sjedištem u Schwelmu (Njemačka),
Hartchrom Erb GmbH, sa sjedištem u Weiterstadtu (Njemačka),
Hartchrom GmbH, sa sjedištem u Karlsruheu (Njemačka),
Hartchrom GmbH Werner Kreuz, sa sjedištem u Blumbergu (Njemačka),
Hartchrom Schoch GmbH, sa sjedištem u Sternenfelsu (Njemačka),
Hartchrom Teikuro Automotive GmbH, sa sjedištem u Sternenfelsu (Njemačka),
Heine Optotechnik GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Herrschingu (Njemačka),
Heinrich Schnarr GmbH Metallveredlungswerk, sa sjedištem u Mainaschaffu (Njemačka),
Heinrich Schulte Söhne GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Arnsbergu (Njemačka),
Heinz Daurer und Söhne GmbH & Co. KG Metall‑Veredelung‑Lampertheim, sa sjedištem u Lampertheimu (Njemačka),
Helmut Gossmann Metallveredelungs‑GmbH, sa sjedištem u Goldbachu (Njemačka),
Henry Gevekoth GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka),
Heyer GmbH Oberflächentechnik, sa sjedištem u Lübecku (Njemačka),
HFJ Galvano Kiel GmbH, sa sjedištem u Kielu (Njemačka),
Hueck Engraving GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Viersenu (Njemačka),
Imhof Hartchrom GmbH, sa sjedištem u Karlstadtu (Njemačka),
Johannes Jander GmbH & Co. KG Metalloberflächenveredelung, sa sjedištem u Iserlohnu (Njemačka),
Johann Maffei GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Iserlohn‑Simmernu (Njemačka),
Kesseböhmer Beschlagsysteme GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Bad Essenu (Njemačka),
Knipex‑Werk C. Gustav Putsch KG, sa sjedištem u Wuppertalu (Njemačka),
Kreft & Röhrig Gesellschaft mit beschränkter Haftung, sa sjedištem u Troisdorf‑Friedrich‑Wilhelms Hütteu (Njemačka),
Kriebel Metallveredelung GmbH, sa sjedištem u Kirschfurtu (Njemačka),
LKS Kronenberger GmbH Metallveredlungswerk, sa sjedištem u Seligenstadtu (Njemačka),
Kunststofftechnik Bernt GmbH, sa sjedištem u Kaufbeurenu (Njemačka),
L B - Oberflächentechnik GmbH, sa sjedištem u Wuppertalu (Njemačka),
Linder Metallveredelungsgesellschaft mit beschränkter Haftung, sa sjedištem u Albstadtu (Njemačka),
Metallisierwerk Peter Schreiber GmbH, sa sjedištem u Düsseldorfu (Njemačka),
Montanhydraulik GmbH, sa sjedištem u Holzwickedenu (Njemačka),
Morex SpA, sa sjedištem u Crespano del Grappi (Italija),
Motoren‑Sauer Instandsetzungs‑GmbH, sa sjedištem u Hösbachu (Njemačka),
MSC/Copperflow Ltd, sa sjedištem u Boltonu, Greater Manchester (Ujedinjena Kraljevina),
Neumeister Hydraulik GmbH, sa sjedištem u Neuenstadtu am Kocher (Njemačka),
Nießer Metallveredelung GmbH, sa sjedištem u Röthenbachu a. d. Pegnitz (Njemačka),
Norddeutsche Hartchrom GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Ganderkeseeu (Njemačka),
Oberflächenzentrum Elz GmbH, sa sjedištem u Limburgu (Njemačka),
OK Oberflächenveredelung GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Sundernu (Njemačka),
OTH Oberflächentechnik Hagen GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Hagenu (Njemačka),
OT Oberflächentechnik GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Schwerinu (Njemačka),
Präzisionsgalvanik GmbH Wolfen, sa sjedištem u Bitterfeld‑Wolfenu (Njemačka),
Rahrbach GmbH, sa sjedištem u Heiligenhausu (Njemačka),
Rudolf Clauss GmbH & Co. KG Metallveredlung, sa sjedištem u Mülheimu a. d. Ruhr (Njemačka),
Rudolf Jatzke Galvanik‑Hartchrom Günter Holthöfer GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Bielefeldu (Njemačka),
Schaeffler Technologies AG & Co. KG, sa sjedištem u Herzogenaurachu (Njemačka),
Scherer GmbH, sa sjedištem u Haslach im Kinzigtalu (Njemačka),
Schmitz Hydraulikzylinder GmbH, sa sjedištem u Büttelbornu (Njemačka),
Schnarr Metallveredlung GmbH, sa sjedištem u Waiblingenu (Njemačka),
Schornberg Galvanik GmbH, sa sjedištem u Lippstadtu (Njemačka),
Robert Schrubstock GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Velbertu (Njemačka),
Schulte Hartchrom GmbH, sa sjedištem u Arnsbergu (Njemačka),
Schwing GmbH, sa sjedištem u Sankt Stefanu im Lavanttal (Austrija),
Silit‑Werke GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Riedlingenu (Njemačka),
Steinbach & Vollmann GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Heiligenhausu (Njemačka),
Strötzel Oberflächentechnik GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Hildesheimu (Njemačka),
Süss Oberflächentechnik GmbH, sa sjedištem u Wetzlaru (Njemačka),
Thoma Metallveredelung GmbH, sa sjedištem u Heimertingenu (Njemačka),
Viemetall Viersener Metallveredlung Pottel GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Viersenu (Njemačka),
Walzen‑Service‑Center GmbH, sa sjedištem u Oberhausenu (Njemačka),
Wavec GmbH, sa sjedištem u Eisenhüttenstadtu (Njemačka),
Wilhelm Bauer GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Hannoveru (Njemačka),
Willy Remscheid Galvanische Anstalt GmbH, sa sjedištem u Solingenu (Njemačka),
Willy Remscheid Kunststofftechnik GmbH, sa sjedištem u Velbertu (Njemačka),
Wiotec, Inhaber Udo Wilmes e.K., sa sjedištem u Enseu (Njemačka),
Wissing Hartchrom GmbH, sa sjedištem u Lohmaru (Njemačka),
alfi GmbH Isoliergefäße, Metall‑ und Haushaltswaren, sa sjedištem u Wertheimu (Njemačka),
BIA Kunststoff- und Galvanotechnik GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Solingenu (Njemačka),
Siegfried Boner e.K., sa sjedištem u Villingen‑Schwenningenu (Njemačka),
Bruchmühlbacher Galvanotechnik (BG) GmbH, sa sjedištem u Bruchmühlbach‑Miesau (Njemačka),
C + C Krug GmbH, sa sjedištem u Velbertu (Njemačka),
Collini GmbH, sa sjedištem u Apergu (Njemačka),
Collini Gesellschaft m.b.H, sa sjedištem u Hohenemsu (Austrija),
Collini GmbH, sa sjedištem u Marchtrenku (Austrija),
Collini Wien GmbH, sa sjedištem u Beču (Austrija),
Federal‑Mogul TP Europe GmbH & Co KG, sa sjedištem u Burscheidu (Njemačka),
Fischer GmbH & Co. surface technologies KG, sa sjedištem u Katzenelnbogenu (Njemačka),
Friederici Oberflächenveredlung GmbH, sa sjedištem u Iserlohnu (Njemačka),
Galvano Wittenstein GmbH, sa sjedištem u Solingenu (Njemačka),
Gedore‑Werkzeugfabrik GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Remscheidu (Njemačka),
Gerhardi Kunststofftechnik GmbH, sa sjedištem u Lüdenscheidu (Njemačka),
Gosma - Werkzeugfabrik und Metallveredelung Weber GmbH, sa sjedištem u Gosheimu (Njemačka),
Hartchrom‑Meuter Ernst Meuter GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Solingenu (Njemačka),
Hartchrom Spezialbeschichtung Winter GmbH, sa sjedištem u Treuenu (Njemačka),
Hasler AG, Aluminiumveredlung, sa sjedištem u Turgiju (Švicarska),
Hartchrom Haslinger Oberflächentechnik GmbH, sa sjedištem u Linzu (Austrija),
Hentschel Harteloxal GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Schorndorfu (Njemačka),
Kammin Metallveredelung KG, sa sjedištem u Friesenheimu (Njemačka),
Karl‑Heinz Bauer GmbH Galvanische Anstalt, sa sjedištem u Ispringenu (Njemačka),
Maschinenfabrik KBA‑Mödling AG, sa sjedištem u Maria Enzersdorfu (Austrija),
Albert Kißling Galvanische Werke GmbH, sa sjedištem u Neusäßu (Njemačka),
KME Germany GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Osnabrücku (Njemačka),
Lahner KG, sa sjedištem u Brunnu am Gebirge (Austrija),
Liebherr‑Aerospace Lindenberg GmbH, sa sjedištem u Lindenbergu (Njemačka),
MTU Aero Engines AG, sa sjedištem u Münchenu (Njemačka),
MTU Maintenance Hannover GmbH, sa sjedištem u Langenhagenu (Njemačka),
Münze Österreich AG, sa sjedištem u Beču (Austrija),
Nehlsen‑BWB Flugzeug‑Galvanik Dresden GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Dresdenu (Njemačka),
Orbis Will GmbH + Co. KG, sa sjedištem u Ahausu (Njemačka),
Riag Oberflächentechnik AG, sa sjedištem u Wängiju (Švicarska),
Franz Rieger Metallveredlung, sa sjedištem u Steinheimu am Albuch (Njemačka),
Saxonia Galvanik GmbH, sa sjedištem u Halsbrückeu (Njemačka),
Schweizer Galvanotechnic GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Heilbronnu (Njemačka),
G. Schwepper Beschlag GmbH + Co, sa sjedištem u Heiligenhausu (Njemačka),
R. Spitzke Oberflächen‑ und Galvanotechnik GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Barsbüttelu (Njemačka),
Stahl Judenburg GmbH, sa sjedištem u Judenburgu (Austrija),
VTK Veredelungstechnik Krieglach GmbH, sa sjedištem u Krieglachu (Austrija),
STI Surface Technologies International Holding AG, sa sjedištem u Steinachu (Švicarska),
Witech GmbH, sa sjedištem u Remscheidu (Njemačka),
Kurt Zecher GmbH, sa sjedištem u Paderbornu (Njemačka),
De Martin AG, Metallveredelung, sa sjedištem u Wängiju (Švicarska),
Hattler & Sohn GmbH, sa sjedištem u Villingen‑Schwenningenu (Njemačka),
Alfacrom 2000 Srl, sa sjedištem u Fiume Venetu (Italija),
F.LLI Angelini Sud Srl, sa sjedištem u Arzanu (Italija),
Bertola Srl, sa sjedištem u Mareneu (Italija),
Bugli Srl, sa sjedištem u Scandicciju (Italija),
Burello Srl, sa sjedištem u Pavia di Udine (Italija),
Galvanica CMB Di Bittante Franco EC - Snc, sa sjedištem u Scorzéu (Italija),
Casprini Gruppo Industriale SpA, sa sjedištem u Cavriliji (Italija),
C. F. G. Rettifiche Srl, sa sjedištem u Argenti (Italija),
CIL – Cromatura e Rettifica Srl, sa sjedištem u Esinu (Italija),
Cromatura Dura Srl, sa sjedištem u Lozzi (Italija),
Cromital Srl, sa sjedištem u Parmi (Italija),
Cromoflesch Di Bolletta Giuseppe & C. - Snc, sa sjedištem u Salzanu (Italija),
Cromogalante Srl, sa sjedištem u Padovi (Italija),
Cromotrevigiana Srl, sa sjedištem u Ponzano Venetu (Italija),
Elezinco Srl, sa sjedištem u Castelfidardu (Italija),
Galvanica Nobili Srl, sa sjedištem u Maranu sul Panaro (Italija),
Galvanotecnica Vignati Srl, sa sjedištem u Canegrateu (Italija),
Galvitek Srl, sa sjedištem u Veroni (Italija),
Gilardoni Vittorio Srl, sa sjedištem u Mandellu del Lario (Italija),
Industria Galvanica Dalla Torre Ermanno e Figli Srl, sa sjedištem u Villorbi (Italija),
La Galvanica Trentina Srl, sa sjedištem u Roveretu (Italija),
Nicros Srl, sa sjedištem u Coneglianu (Italija),
O. C. M. Di Liboà Mauro & C. – Snc, sa sjedištem u Mondovì (Italija),
Rubinetterie Zazzeri SpA, sa sjedištem u Incisa Valdarnu (Italija),
Silga SpA, sa sjedištem u Castelfidarnu (Italija),
Surcromo Di Suttora Marco, sa sjedištem u Pieve Emanuelu (Italija),
Tobaldini SpA, sa sjedištem u Altavilli Vicentini (Italija),
Tre Albi SNC Di Trentin Silvano Bittante Mario & Albanese Giancarlo, sa sjedištem u Vedelagu (Italija),
Adolf Boos GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Iserlohnu (Njemačka),
Henkel Beiz‑ und Elektropoliertechnik GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Waidhofenu an der Thaya (Austrija),
Saueressig GmbH + Co.KG, sa sjedištem u Vredenu (Njemačka),
Saueressig Polska sp. z o.o., sa sjedištem u Tarnowo Podgórnu (Poljska),
Wetzel GmbH, sa sjedištem u Grenzach‑Wyhlenu (Njemačka),
Wetzel sp. z o.o., sa sjedištem u Duchnówu (Poljska),
Apex Cylinders Ltd, sa sjedištem u Bristolu (Ujedinjena Kraljevina),
Federal‑Mogul Burscheid GmbH, sa sjedištem u Burscheidu (Njemačka),
Federal‑Mogul Friedberg GmbH, sa sjedištem u Friedbergu (Njemačka),
Federal‑Mogul Vermögensverwaltungs‑GmbH, sa sjedištem u Burscheidu (Njemačka),
Federal‑Mogul Operations France SAS, sa sjedištem u Saint‑Jean‑de‑la‑Ruelleu (Francuska),
Dietmar Schrick GmbH, sa sjedištem u Solingenu (Njemačka),
Cromatura Dalla Torre Sergio Snc Di Dalla Torre Sergio EC, sa sjedištem u Bredi di Tiave (Italija),
Hartchromwerk Brunner AG, sa sjedištem u Sankt Gallenu (Švicarska),
Schulz Hartchrom GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka).
PRILOG 2.
Ecometal, sa sjedištem u Trevisu (Italija),
Comité européen pour le traitement de surface (CETS), sa sjedištem u Leuvenu (Belgija),
Österreichische Gesellschaft für Oberflächentechnik (AOT), sa sjedištem u Beču (Austrija),
Surface Engineering Association (SEA), sa sjedištem u Birminghamu (Ujedinjena Kraljevina),
Zentralverband Oberflächentechnik e.V. (ZVO), sa sjedištem u Hildenu (Njemačka),
Eco‑Chim Galvanotecnica di Antoniazzi G. & C. Snc, sa sjedištem u Codognèu (Italija),
Heiche Oberflächentechnik GmbH, sa sjedištem u Schwaigernu (Njemačka),
Schwäbische Härtetechnik Ulm GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Ulmu (Njemačka),
Trattamento superfici metalliche Srl (TSM), sa sjedištem u Schiju (Italija),
Aros Hydraulik GmbH, sa sjedištem u Memmingenu (Njemačka),
Berndorf Band GmbH, sa sjedištem u Berndorfu (Austrija),
Eberhard Derichs Maschinen- und Apparatebau GmbH, sa sjedištem u Krefeldu (Njemačka),
Friedrich Fausel Metalldrückerei, sa sjedištem u Herrlingenu (Njemačka),
Goldhofer AG, sa sjedištem u Memmingenu (Njemačka),
Heidelberger Druckmaschinen AG, sa sjedištem u Heidelbergu (Njemačka),
Huhtamaki Flexible Packaging Njemačka GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Ronsbergu (Njemačka),
ITW Automotive Products GmbH, sa sjedištem u Hodenhagenu (Njemačka),
Josef Van Baal GmbH, sa sjedištem u Krefeldu (Njemačka),
Kleinvoigtsberger Elektrobauelemente GmbH, sa sjedištem u Großschirmi (Njemačka),
Kniggendorf & Kögler GmbH, sa sjedištem u Laatzenu (Njemačka),
Liebherr‑Components Kirchdorf GmbH, sa sjedištem u Kirchdorfu (Njemačka),
Max Hilscher GmbH, sa sjedištem u Dornstadtu (Njemačka),
Mora Metrology GmbH, sa sjedištem u Aschaffenburgu (Njemačka),
Norsystec - Nohra‑System‑Technik - GmbH, sa sjedištem u Nohri (Njemačka),
Otto Littmann Maschinenfabrik - Präzisionsmechanik GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka),
Provertha Connectors Cables & Solutions GmbH, sa sjedištem u Pforzheimu (Njemačka),
Roland Merz, sa sjedištem u Ober‑Ramstadtu (Njemačka),
Schwing‑Stetter Baumaschinen GmbH, sa sjedištem u Beču (Austrija),
SML Maschinengesellschaft mbH, sa sjedištem u Lenzingu (Austrija),
ThyssenKrupp Steel Europe AG, sa sjedištem u Duisburgu (Njemačka),
Windmöller & Hölscher KG, sa sjedištem u Lengerichu (Njemačka).