Predmet T-167/21
European Gaming and Betting Association
protiv
Europske komisije
Presuda Općeg suda (deveto vijeće) od 15. studenoga 2023.
„Državne potpore – Državna mjera kojom se produljuju dozvole za igre na sreću koje je dodijelila Nizozemska – Odluka kojom se utvrđuje nepostojanje državne potpore – Nepokretanje službenog istražnog postupka – Ozbiljne poteškoće – Postupovna prava zainteresiranih stranaka”
Potpore koje dodjeljuju države – Komisijino ispitivanje – Prethodna faza i kontradiktorna faza – Obveza Komisije da pokrene kontradiktorni postupak u slučaju postojanja ozbiljnih poteškoća – Okolnosti koje omogućavaju potvrdu postojanja takvih poteškoća – Nedostatno ili nepotpuno Komisijino ispitivanje
(čl. 108. st. 2. i 3. UFEU-a; Uredba Vijeća 2015/1589, čl. 4.)
(t. 29.-39., 44.-51.)
Kratak prikaz
Nizozemski propisi o igrama na sreću temelje se na sustavu isključivih odobrenja ili dozvola prema kojem je zabranjeno organizirati ili promicati igre na sreću, osim ako je za to izdano upravno odobrenje.
U skladu s pravilom opće politike koje je donio nizozemski državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemsko tijelo za igre na sreću produljilo je šest dozvola koje su isticale za, među ostalim, organizaciju lutrija, sportskog klađenja i klađenja na konjske utrke (u daljnjem tekstu zajedno: osporavana mjera).
Budući da je smatrala da to pravilo opće politike i produljenje šest isključivih dozvola predstavljaju državnu potporu u korist dugogodišnjih imatelja dozvola, udruga koja okuplja europske priređivače igara i klađenja putem interneta, European Gaming and Betting Association (u daljnjem tekstu: tužitelj), podnijela je Europskoj komisiji pritužbu.
Komisija je tu pritužbu odbila a da pritom nije pokrenula službeni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU-a(1).
Komisija je u svojoj odluci zaključila da, s obzirom na to da imateljima dozvola nije dodijeljena nikakva prednost, osporavana mjera ne čini državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a. U tom je pogledu Komisija istaknula da nizozemski propisi obvezuju imatelje dozvola o kojima je riječ da prihode od aktivnosti igara na sreću isplate organizacijama za opće dobro navedenima u dozvolama, nakon odbitka razumnih troškova koje su imali.
Opći sud, kojem je tužitelj podnio tužbu, poništava tu Komisijinu odluku jer ona nije razmotrila je li osporavanom mjerom dodijeljena neizravna prednost organizacijama kojima su imatelji dozvola morali isplaćivati dio svojih prihoda i time je isključila da to pitanje može dovesti do ozbiljnih poteškoća u kvalifikaciji navedene mjere kao državne potpore, što se moglo rasvijetliti samo u okviru službenog istražnog postupka predviđenog u članku 108. stavku 2. UFEU-a. U tom kontekstu Opći sud daje pojašnjenja u pogledu opsega razmatranja koje treba provesti Komisija kada mora provjeriti čini li određena mjera državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU-a.
Ocjena Općeg suda
U prilog svojoj tužbi tužitelj je, među ostalim, istaknuo povredu svojih postupovnih prava zbog Komisijina odbijanja da pokrene službeni istražni postupak predviđen člankom 108. stavkom 2. UFEU-a, iako prethodno ispitivanje u smislu članka 108. stavka 3. UFEU-a nije omogućilo uklanjanje svih sumnji u pogledu postojanja potpore. U skladu s time, tužitelj je u biti tvrdio da je Komisija u pobijanoj odluci pogrešno zaključila da ne postoji nikakva sumnja vezana za to je li osporavanom mjerom dodijeljena prednost njezinim korisnicima.
Prema ustaljenoj sudskoj praksi, zakonitost Komisijine odluke o neospornosti, koja se temelji na članku 4. stavku 3. Uredbe 2015/1589(2), ovisi o tome je li ocjena informacija i elemenata kojima je Komisija raspolagala ili kojima je mogla raspolagati tijekom postupka prethodnog ispitivanja objektivno morala pobuditi sumnje u spojivost mjere potpore s unutarnjim tržištem, s obzirom na to da bi, ako postoje, zbog tih sumnji trebalo pokrenuti službeni istražni postupak.
U tom je kontekstu tužitelj osobito isticao da je Komisija raspolagala informacijama i dokazima na temelju kojih je mogla posumnjati da postoji neizravna prednost u korist organizacija kojima imatelji dozvola moraju isplatiti dio svojih prihoda od aktivnosti igara na sreću. Međutim, budući da nije razmotrila tu okolnost, Komisija nije mogla otkloniti sve sumnje u pogledu postojanja državne potpore.
U tom pogledu, Opći sud utvrđuje da iz nizozemskih propisa o igrama na sreću koji podliježu Komisijinoj ocjeni jasno proizlazi da su imatelji dozvola morali isplaćivati dio svojih prihoda organizacijama za opće dobro koje su određene u tim dozvolama.
Usto, Opći sud ističe da je Komisija svoju analizu nepostojanja prednosti za imatelje dozvola utemeljila upravo na njihovoj obvezi da dio svojih prihoda prenesu organizacijama za opće dobro.
Iz toga slijedi da je Komisija prilikom donošenja pobijane odluke raspolagala informacijama koje su je trebale navesti na to da se zapita jesu li nizozemski propisi o igrama na sreću bili osmišljeni na način da isplatu prihoda ostvarenih aktivnošću imatelja dozvola o kojima je riječ u biti usmjeravaju prema organizacijama za opće dobro određenima u tim dozvolama, što je moglo predstavljati neizravnu prednost i stoga državnu potporu za te organizacije.
Osim toga, u točki 115. Obavijesti Komisije o pojmu „državna potpora”(3) pojašnjava se da se neizravna prednost može dodijeliti poduzetniku različitom od onog kojem su izravno prenesena državna sredstva. Štoviše, točkom 116. navedene obavijesti predviđa se da pojam „neizravna prednost” obuhvaća situaciju u kojoj je mjera oblikovana na način da prenosi svoje sekundarne učinke na poduzetnike ili grupe poduzetnika čiji je identitet moguće utvrditi.
Stoga se Komisija trebala zapitati dodjeljuje li se osporavanom mjerom neizravna prednost organizacijama za opće dobro i čini li ona posljedično potporu za te organizacije.
Međutim, s obzirom na to da Komisija u fazi prethodnog ispitivanja uopće nije provela odgovarajuću istragu o tom pitanju, i to iako je isplata dijela prihoda ostvarenih aktivnošću imatelja dozvola organizacijama za opće dobro određenima u tim dozvolama bila jedno od glavnih obilježja spornih propisa, Opći sud zaključuje da se zbog činjenice da navedeno pitanje nije razmotreno u pobijanoj odluci ne može isključiti postojanje ozbiljnih poteškoća u vezi s njim.
Slijedom toga, Opći sud prihvaća prigovor koji se temelji na povredi tužiteljevih postupovnih prava zbog toga što Komisija nije ocijenila daju li dozvole neizravnu prednost organizacijama kojima su imatelji navedenih dozvola morali prenijeti dio svojih prihoda od aktivnosti igara na sreću.