Predmet C‑377/14
Ernst Georg Radlinger
i
Helena Radlingerová
protiv
Finway a.s.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Krajský soud v Praze)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 93/13/EEZ – Članak 7. – Nacionalna postupovna pravila koja uređuju stečajni postupak – Dugovanja koja proizlaze iz ugovora o potrošačkom kreditu – Učinkovit pravni lijek – Točka 1. podtočke (e) priloga – Neproporcionalnost iznosa naknade – Direktiva 2008/48/EZ – Članak 3. točka (l) – Ukupni iznos kredita – Točka I. Priloga I. – Iznos povlačenja novca – Izračun efektivne kamatne stope – Članak 10. stavak 2. – Obveza pružanja informacija – Ispitivanje po službenoj dužnosti – Sankcija“
Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 21. travnja 2016.
1. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Sredstva za sprečavanje korištenja nepoštenih uvjeta – Nacionalni propis kojim se sprječava da nacionalni sud po službenoj dužnosti ispita nepoštenost odredbe na kojoj se temelji tražbina o kojoj se raspravlja u stečajnom postupku i kojim se ograničuje sudsko preispitivanje odredbi koje se odnose na tražbine koje nisu osigurane založnim pravom – Nedopuštenost
(Direktiva Vijeća 93/13, čl. 6. i čl. 7. st. 1.)
2. Zaštita potrošača – Ugovori o potrošačkim kreditima – Direktiva 2008/48 – Zahtjevi koji se odnose na informacije koje treba uključiti u ugovore o kreditu – Predmet – Obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita poštovanje tih zahtjeva te da u skladu s time poduzme odgovarajuće mjere – Granice
(Direktiva 2008/48 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 10. st. 2. i čl. 23.)
3. Akti institucija – Direktive – Izravni učinak – Granice – Mogućnost pozivanja na direktivu protiv pojedinca – Isključenje – Izvršenje od strane država članica – Obveze nacionalnih sudova – Obveza ispitivanja po službenoj dužnosti poštovanja određenih obveza predviđenih Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48 u području zaštite potrošača
(čl. 288. podst. 3. UFEU‑a, Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2008/48, čl. 10. st. 2., Direktiva Vijeća 93/13, čl. 7. st. 1.)
4. Zaštita potrošača – Nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima – Direktiva 2008/48 – Zahtjevi koji se odnose na informacije koje treba uključiti u ugovore o kreditu – Ukupan iznos kredita i iznos povlačenja novca – Pojam
(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2008/48, čl. 3. t. (h) i (l), čl. 10. st. 2. i Prilog I., t. I.)
5. Zaštita potrošača – Nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Nepoštena odredba u smislu članka 3. – Ocjena nacionalnog suda – Mjerila – Primjena u odnosu na odredbu kojom je predviđen nerazmjerno visok iznos naknade na teret potrošača – Nadležnost nacionalnog suda
(Direktiva Vijeća 93/13, čl. 3.,čl. 4., čl. 6. st. 1., čl. 7. i Prilog, st. 1. t.(e))
1. Članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim je propisano da u stečajnom postupku, s jedne strane, sud pred kojim se vodi taj postupak ne može po službenoj dužnosti ispitati eventualnu nepoštenost ugovornih odredbi na kojima se temelje tražbine koje su prijavljene u okviru navedenog postupka, čak i u slučaju kada taj sud raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima, i da, s druge strane, taj sud može ispitati samo tražbine koje nisu osigurane založnim pravom i samo u odnosu na određeni broj prigovora u kojima se ističe zastara tražbina ili njihov prestanak.
Naime, nacionalni je sud dužan po službenoj dužnosti procijeniti nepošteni karakter ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13 i time ispraviti neravnotežu između potrošača i prodavatelja ili pružatelja čim raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima. U tom pogledu, s obzirom na to da pravo na učinkovit pravni lijek pretpostavlja da je potrošač u mogućnosti osporiti pred nacionalnim sudom osnovanost tražbina koje proizlaze iz ugovora o kreditu koji sadržava odredbe koje bi mogle biti proglašene nepoštenima, bez obzira jesu li osigurane založnim pravom, nacionalno zakonodavstvo prema kojemu dužnik koji namjerava pobijati tražbinu koja nije osigurana založnim pravom može samo istaknuti zastaru ili prestanak te tražbine je takve naravi da može nanijeti štetu djelotvornosti zaštite potrošača za kojom idu članci 6. i 7. Direktive 93/13.
(t. 52., 56., 57., 59. i t. 1. izreke)
2. Članak 10. stavak 2. točku (d) Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima treba tumačiti na način da se njime nalaže da nacionalni sud pred kojim se vodi spor o tražbinama koje se temelje na ugovoru o kreditu u smislu te direktive po službenoj dužnosti ispita poštovanje obveze pružanja informacije predviđene tom odredbom te da poduzme mjere koje su propisane nacionalnim pravom u slučaju takve povrede, pod uvjetom da primjenjive sankcije pritom ispunjavaju zahtjeve iz članka 23. navedene direktive.
Naime, informacije koje se daju prije ili istovremeno sa sklapanjem ugovora i koje se odnose na uvjete ugovora i posljedice spomenutog sklapanja od temeljne su važnosti za potrošača. Potonji osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga. Nadalje, postoji nezanemariva opasnost da se, osobito zbog neznanja, potrošač ne pozove na pravno pravilo namijenjeno njegovoj zaštiti. Slijedom toga ne može se postići djelotvornu zaštitu potrošača kada sud ne bi bio dužan po službenoj dužnosti ispitati poštovanje obveza koje proizlaze iz prava Unije u području prava zaštite potrošača. U tim pogledu, budući da je nacionalni sud pozvan da osigura korisni učinak zaštite potrošača koji je utvrđen odredbama Direktive 2008/48, uloga koja mu je dana pravom Unije u razmatranom području ne ograničava se samo na mogućnost da donese odluku o navedenim zahtjevima, već sadržava također obvezu da po službenoj dužnosti ispita to pitanje, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima.
(t. 64.‑66., 70., 74. i t. 2. izreke )
3. Obveza države članice da poduzme sve potrebne mjere kako bi se postigao rezultat propisan određenom direktivom obvezujuća je na temelju članka 288. stavka 3. UFEU‑a i same direktive. Ta se obveza poduzimanja svih općih i posebnih mjera odnosi na sva tijela država članica, uključujući i sudove u okviru njihove nadležnosti.
U tom pogledu, u odnosu na Direktivu 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima i Direktivu 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima, obveza da ispita po službenoj dužnosti nepoštenost određenih odredbi i postojanje obveznog sadržaja u ugovoru o kreditu koji se tiče informacija predstavlja postupovno pravilo koje ne ide na teret pojedinca, već nacionalnih tijela. Nadalje, prilikom primjene unutarnjeg prava nacionalni su sudovi dužni, koliko je to moguće, tumačiti ga u skladu s tekstom i ciljem Direktive 2008/48 kako bi se postigao njome predviđen rezultat i postupilo u skladu s trećim stavkom članka 288. UFEU‑a. Ta obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava inherentna je sustavu UFEU‑u jer omogućuje nacionalnim sudovima da osiguraju, u okviru svojih nadležnosti, potpunu učinkovitost prava Unije prilikom rješavanja sporova koji se pred njima vode.
(t. 76., 77., 79.)
4. Članak 3. točku (l) i članak 10. stavak 2. Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima te točku I. Priloga I. toj direktivi treba tumačiti na način da ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču.
Naime, budući da je pojam ukupnog iznosa koji plaća potrošač definiran u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 kao zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača, proizlazi da su pojmovi ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača međusobno isključivi i stoga se u ukupni iznos kredita ne mogu uključiti iznosi koji ulaze u ukupne troškove kredita za potrošača. Stoga, ne može se uključiti u ukupni iznos kredita u smislu članka 3. točke (l) i članka 10. stavka 2. Direktive 2008/48 nijedan iznos koji predstavlja izvršenje obveze koja je ugovorena predmetnim ugovorom, poput upravnih troškova, kamata, naknada i drugih vrsta troškova koje mora snositi potrošač. U tom pogledu, na nacionalnom je sudu da provjeri je li iznos nezakonito uključen u ukupni iznos kredita u smislu članka 3. točke (l) Direktive 2008/48 s obzirom na to da ta okolnost može utjecati na izračun efektivne kamatne stope i slijedom toga na točnost informacija koje je vjerovnik morao, sukladno članku 10. stavku 2. te direktive, navesti u predmetnom ugovoru.
(t. 85., 86., 89., 91. i t. 3. izreke )
5. Odredbe Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da, prilikom utvrđenja da je iznos naknade koju mora platiti potrošač koji propusti ispuniti svoju obvezu nerazmjerno visok u smislu točke 1. podtočke (e) priloga toj direktivi, valja ocijeniti kumulativni učinak svih odredbi koje se na to odnose i koje su sadržane u razmatranom ugovoru, neovisno o tome traži li vjerovnik u stvarnosti puno ostvarenje svake tražbine, te, kada je to slučaj, nacionalni sud mora izuzeti iz primjene sve odredbe za koje je utvrdio da su nepoštene kako bi osigurao da potrošač ne bude njima vezan.
Naime, nacionalni sudovi obvezni su samo izuzeti iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača a da pritom nisu nadležni preispitati njezin sadržaj. Iz toga slijedi da nacionalni sud koji je utvrdio da je više odredbi ugovora zaključenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača nepošteno u smislu Direktive 93/13 mora isključiti iz primjene sve nepoštene odredbe, a ne samo neke od njih.
(t. 97., 100., 101. i t. 4. izreke)