PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
18. listopada 2016.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Mjerodavno pravo za ugovor o radu – Uredba (EZ) br. 593/2008 – Članak 28. – Područje primjene ratione temporis – Članak 9. – Pojam ‚prevladavajuće obvezne odredbe’ – Primjena prevladavajućih obveznih odredaba država članica koje nisu država pred čijim se sudom vodi postupak – Zakonodavstvo države članice koje predviđa smanjenje plaća u javnom sektoru zbog proračunske krize – Dužnost lojalne suradnje”
U predmetu C‑135/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka), odlukom od 25. veljače 2015., koju je Sud zaprimio 20. ožujka 2015., u postupku
Republik Griechenland
protiv
Grigoriosa Nikiforidisa,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, A. Tizzano, potpredsjednik, M. Ilešič, L. Bay Larsen, T. von Danwitz, predsjednici vijeća, A. Borg Barthet, A. Arabadjiev, E. Jarašiūnas, C. G. Fernlund, C. Vajda, S. Rodin, F. Biltgen i C. Lycourgos (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: K. Malacek, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 1. veljače 2016.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za G. Nikiforidisa, G. Zeug, Rechtsanwalt,
– za njemačku vladu, T. Henze, J. Kemper i J. Mentgen, u svojstvu agenata,
– za vladu Helenske Republike, S. Charitaki i A. Magrippi, u svojstvu agenata,
– za vladu Ujedinjene Kraljevine, J. Kraehling, u svojstvu agenta, i M. Gray, barrister,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin, u svojstvu agenta,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 20. travnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 3. UEU‑a kao i članka 9. stavka 3. i članka 28. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6. i ispravak SL 2009., L 309, str. 87.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109.) (u daljnjem tekstu: Uredba Rim I), koja je pod uvjetima predviđenima u svojem članku 24. zamijenila između država članica Konvenciju o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, otvorenu za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL 1980., L 266, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 7.) (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Republik Griechenland (Helenska Republika) i Grigoriosa Nikiforidisa, grčkog državljanina koji je zaposlen kao profesor u grčkoj osnovnoj školi u Nürnbergu (Njemačka), u vezi s, među ostalim, smanjenjem njegove bruto plaće nakon što je Helenska Republika donijela dva zakona radi smanjenja svojeg javnog deficita.
Pravni okvir
Pravo Unije
Uredba Rim I
3 Uvodne izjave 6., 7., 16. i 37. Uredbe Rim I glase:
„(6) Za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, kako bi se unaprijedila predvidivost ishoda sudskog postupka, pogotovo u pogledu mjerodavnih zakona i slobodnog kretanja presuda, potrebna su pravila o sukobu zakona u državama članicama u svrhu utvrđivanja istog nacionalnog prava bez obzira na državu u kojoj je sjedište suda pred kojim se vodi postupak.
(7) Sadržajni bi opseg i odredbe ove Uredbe trebali biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima [(SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)] (Bruxelles I) i Uredbom (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze [(SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.)] (Rim II).
[...]
(16) U svrhu općeg cilja ove Uredbe, odnosno pravne sigurnosti u području europskog pravosuđa, pravila koja se odnose na sukob zakona bi trebala biti jasno utvrdiva. Sudovi bi, međutim, trebali zadržati stupanj slobode odlučivanja o pravu koje je u najužoj vezi s određenom situacijom.
[...]
(37) Pitanja od javnog interesa opravdavaju, pod izuzetnim okolnostima, davanje mogućnosti sudovima država članica da primijene izuzetke na temelju javnog poretka i prevladavajućih obveznih odredaba. Pojam ‚prevladavajućih obveznih odredaba’ trebao bi se razlikovati od koncepta ‚odredaba od kojih se ne može odstupiti sporazumom’ te bi ga se trebalo restriktivnije tumačiti.”
4 Članak 3. Uredbe Rim I propisuje:
„1. Na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Izbor se navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio.
2. Ugovorne se stranke mogu u svako doba dogovoriti da se na ugovor odnosi pravo koje do tada nije bilo mjerodavno, bilo zbog prijašnjeg izbora na temelju ovog članka ili drugih odredaba ove Uredbe. Svaka promjena prava koje se primjenjuje nakon sklapanja ugovora ne dovodi u pitanje njegovu formalnu valjanost na temelju članka 11. niti negativno utječe na prava trećih strana.
3. Kad se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora nalaze u državi koja nije država čije je pravo odabrano, izbor ugovornih stranaka ne dovodi u pitanje primjenu odredaba prava te druge države, od kojih se ne može sporazumno odstupiti.
4. Kad se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora nalaze u jednoj ili više država članica, mjerodavno pravo druge države članice koje odaberu ugovorne stranke ne dovodi u pitanje primjenu, prema potrebi, odredaba prava Zajednice od kojih se ne može sporazumno odstupiti, kako se primjenjuju u državi članici pred čijim se sudom vodi postupak.
5. Postojanje i valjanost suglasnosti ugovornih strana u pogledu izbora mjerodavnog prava utvrđuje se u skladu s odredbama članaka 10., 11. i 13.”
5 Članak 8. Uredbe Rim I, naslovljen „Pojedinačni ugovor o radu”, predviđa:
„1. Individualni ugovor o radu podliježe pravu koje odaberu ugovorne stranke u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor prava ne može za posljedicu imati lišavanje zaposlenika zaštite koju im osiguravaju odredbe od kojih se ne može sporazumno odstupiti na temelju prava koje bi, u slučaju da ono nije odabrano, bilo mjerodavno na temelju stavaka 2., 3. i 4. ovog članka.
2. Ako [ugovorne stranke nisu odabrale mjerodavno pravo za pojedinačni ugovor o radu], ugovor podliježe pravu države u kojoj, odnosno iz koje zaposlenik uobičajeno izvršava svoj posao na temelju ugovora. Ne smatra se da je država u kojoj se posao uobičajeno izvršava promijenjena, ako je zaposlenik privremeno zaposlen.
3. Ako se mjerodavno pravo ne može utvrditi na temelju stavka 2., ugovor podliježe pravu države u kojoj se nalazi mjesto poslovanja u kojoj je zaposlenik zaposlen.
4. Kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor u najbližoj vezi s državom koja nije država navedena u stavcima 2. i 3., mjerodavno je pravo te druge države.”
6 Članak 9. Uredbe Rim I, naslovljen „Prevladavajuće obvezne odredbe”, propisuje:
„1. Prevladavajuće obvezne odredbe su odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju ove Uredbe.
2. Ničime se u ovoj Uredbi ne ograničava primjena prevladavajućih obveznih odredaba prava države pred čijim se sudom vodi postupak.
3. Moguće je priznati učinak prevladavajućih obveznih odredaba prava države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti ili su izvršene, u mjeri u kojoj te prevladavajuće obvezne odredbe provedbu ugovora čine nezakonitom. Pri odlučivanju o učinku tih odredaba mora se u obzir uzeti njihova priroda i svrha te posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.”
7 Članak 10. navedene uredbe, naslovljen „Pristanak i materijalna valjanost”, propisuje:
„1. Postojanje i valjanost ugovora ili bilo koje odredbe ugovora utvrđuju se pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju ove Uredbe da je ugovor ili njegova odredba valjana.
2. Bez obzira na to, ugovorna stranka kako bi utvrdila da nije dala svoj pristanak, može se osloniti na pravo države u kojoj ima uobičajeno boravište ako iz okolnosti proizlazi da ne bi bilo razumno utvrđivati učinak njenih postupaka u skladu s pravom utvrđenim u stavku 1.”
8 Članak 28. te uredbe, naslovljen „Vremenska primjena”, propisuje:
„Ova se Uredba primjenjuje na ugovore sklopljene počevši od 17. prosinca 2009.”
Odluka 2010/320/EU
9 Vijeće je 10. svibnja 2010. donijelo Odluku 2010/320/EU upućenu Grčkoj u cilju pojačanja i produbljivanja nadzora proračunske discipline i kojom se Grčku opominje da poduzme mjere za smanjenje deficita, koje su nužne za uklanjanje stanja prekomjernog deficita (SL 2010., L 145, str. 6. i ispravak SL 2011., L 209, str. 63.) [neslužbeni prijevod].
10 Članak 2. Odluke 2010/320 nalagao je toj državi članici, među ostalim, da tijekom 2010. i 2011. provede reformu zakonodavstva o plaćama u javnom sektoru, uključujući osobito uvođenje jedinstvenih načela i hodograma za uspostavu jedinstvene i ujednačene ljestvice plaća u javnom sektoru u kojoj primici od rada odražavaju produktivnost i izvršavanje zadaća.
11 Odluka 2010/320 stavljena je izvan snage Odlukom Vijeća 2011/734/EU od 12. srpnja 2011. upućenom Grčkoj u cilju pojačanja i produbljivanja nadzora proračunske discipline i kojom se Grčku opominje da poduzme mjere za smanjenje deficita, koje su nužne za uklanjanje stanja prekomjernog deficita (preinaka) (SL 2011., L 296, str. 38.) [neslužbeni prijevod].
Rimska konvencija
12 Članak 7. Rimske konvencije, naslovljen „Prisilne norme”, glasi kako slijedi:
„1. Kod primjene prava određene države na temelju ove Konvencije, mogu se primjenjivati prisilne norme druge države s kojom je situacija u bliskoj vezi ako se, na temelju zakona potonje države, ti propisi moraju primijeniti neovisno o pravu koje se primjenjuje na ugovor. Kod odlučivanja o primjeni tih prisilnih normi, u obzir se uzima njihova priroda i svrha, kao i posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.
2. Ni jedna odredba ove Konvencije ne ograničava primjenu prava sudišta u situaciji kada je njihova primjena prinudna bez obzira na pravo koje je se inače primjenjuje na ugovor.”
13 Članak 17. navedene konvencije propisuje:
„Ova se Konvencija primjenjuje u državama ugovornicama na ugovore sastavljene nakon dana stupanja na snagu ove Konvencije u toj državi.”
Nacionalna prava
Njemačko pravo
14 Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da su do stupanja na snagu Uredbe Rim I članak 27. i sljedeći Einführungsgesetza zum Bürgerlichen Gesetzbuch (Uvodni zakon Građanskog zakonika, u daljnjem tekstu: EGBGB) sadržavali pravila njemačkog međunarodnog privatnog prava u području ugovornih odnosa. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, članak 34. EGBGB‑a u biti nije isključivao mogućnost da se strane prevladavajuće obvezne odredbe uzmu u obzir barem kao činjenični elementi u okviru pravnih propisa materijalnog prava „koji se moraju pojasniti”.
Grčko pravo
15 Tijekom krize povezane s financiranjem grčkog javnog duga, Helenska Republika donijela je Zakon br. 3833/2010 o hitnim mjerama za prevladavanje krize javnih financija (FEK A’ 40/15.03.2010, u daljnjem tekstu: Zakon br. 3833/2010). Članak 1. tog zakona, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., predviđa 12-postotno smanjenje svih vrsta bonusa, naknada i primitaka od rada dužnosnika i zaposlenika u javnim službama. To smanjenje primjenjuje se i na osoblje koje se na temelju odredaba privatnog prava nalazi u radnom odnosu u javnom tijelu te je nadređeno svakoj odredbi kolektivnog ugovora, arbitražnog pravorijeka ili pojedinačnog ugovora o radu.
16 Osim toga, Helenska Republika donijela je Zakon br. 3845/2010, naslovljen „Mjere za primjenu mehanizma podrške zemalja članica europodručja i Međunarodnog monetarnog fonda grčkom gospodarstvu” (FEK A’ 65/6.05.2010, u daljnjem tekstu: Zakon br. 3845/2010). Članak 3. tog zakona, koji je stupio na snagu 1. lipnja 2010., u biti predviđa novo 3-postotno smanjenje primitaka od rada zaposlenika navedenih u članku 1. Zakona br. 3833/2010.
Glavni postupak i prethodna pitanja
17 G. Nikiforidis od 1996. bio je zaposlen u svojstvu profesora u osnovnoj školi u Nürnbergu kojom upravlja Helenska Republika. S obzirom na to da je grčki zakonodavac donio zakone br. 3833/2010 i 3845/2010, Helenska Republika u razdoblju od listopada 2010. do prosinca 2012. smanjila je primitak od rada G. Nikiforidisa za 20 262,32 eura, koji je prethodno bio računat u skladu s njemačkim ugovornim radnim pravom. Tim su zakonima provedeni sporazumi koje je Helenska Republika sklopila s Europskom komisijom, Europskom središnjom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) kao i Odluka 2010/320.
18 G. Nikiforidis pokrenuo je u Njemačkoj sudski postupak radi potraživanja dodatka na primitke od rada za razdoblje od listopada 2010. do prosinca 2012. kao i radi dobivanja obračunâ plaće.
19 Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) odbio je argument Helenske Republike o postojanju zapreke za vođenje postupka koji se temeljio na imunitetu Helenske Republike jer je radni odnos o kojem je riječ u glavnom postupku bio uređen privatnim pravom. On je osim toga naveo da zakoni br. 3833/2010 i 3845/2010 smanjuju plaće svih zaposlenika u javnim službama Helenske Republike, neovisno o tome obavljaju li oni svoje dužnosti na grčkom državnom području ili u inozemstvu. On je smatrao da su relevantne odredbe tih zakona obuhvaćene definicijom prevladavajućih obveznih odredaba u smislu međunarodnog privatnog prava.
20 Prema mišljenju Bundesarbeitsgerichta (Savezni radni sud, Njemačka), za rješenje spora u glavnom postupku odlučujući je odgovor na pitanje mogu li se zakoni br. 3833/2010 i 3845/2010 izravno ili neizravno primijeniti na radni odnos koji je ostvaren u Njemačkoj i koji je podvrgnut njemačkom pravu, koje ne dopušta smanjenja primitaka od rada slična onima koja je provela Helenska Republika, osim ako ne postoji dodatak ugovoru ili Änderungskündigung (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora). Taj je sud s tim u vezi naveo da, ako se Uredba Rim I ne bi primjenjivala na predmet u glavnom postupku, tada bi ga članak 34. EGBGB‑a ovlastio da uzme u obzir prevladavajuće obvezne odredbe druge države.
21 Budući da trenutak kada je ugovor o radu sklopljen u smislu članka 28. te iste uredbe može biti predmet različitih tumačenja, osobito u slučaju dugotrajnih radnih odnosa, navedeni sud smatra da valja utvrditi odnosi li se ta odredba samo na početno sklapanje ugovora ili može obuhvaćati i određene promjene u radnom odnosu kao što su to ugovorna izmjena bruto primitka za rad ili obveze rada ili pak nastavak rada nakon raskida ugovora ili nakon druge vrste prekida izvršenja ugovora. Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) u tom pogledu naglašava da je u ovom slučaju posljednja pisana izmjena ugovora o radu bila ugovorena 2008.
22 Usto, taj sud postavlja pitanje treba li članak 9. stavak 3. Uredbe Rim I ograničeno tumačiti na način da se može pozivati samo na prevladavajuće obvezne odredbe države pred čijim se sudom vodi postupak ili države izvršenja ugovora ili je posredno moguće uzeti u obzir prevladavajuće obvezne odredbe druge države članice.
23 Naposljetku, u slučaju pretpostavke primjene ranijih odredaba njemačkog međunarodnog privatnog prava kao i u slučaju pretpostavke da valja primijeniti članak 9. stavak 3. navedene uredbe, a neovisno o tome je li toj potonjoj odredbi protivno uzimanje u obzir prevladavajućih obveznih odredaba države članice koja nije država pred čijim se sudom vodi postupak odnosno koja nije država mjesta izvršenja ugovora, Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) postavlja pitanje o posljedicama provedbe dužnosti lojalne suradnje, utvrđene u članku 4. stavku 3. UEU‑a, na rješenje spora u glavnom postupku. Prema mišljenju tog suda, taj bi zahtjev mogao proizlaziti iz obveze pružanja podrške Helenskoj Republici u provedbi sporazuma koje je sklopila s Komisijom, Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i Europskom središnjom bankom te u provedbi Odluke 2010/320, na način da se u okviru predmeta u glavnom postupku uzmu u obzir zakoni br. 3833/2010 i 3845/2010.
24 U tim je okolnostima Bundesarbeitsgericht (Savezni radni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Primjenjuje li se Uredba Rim I prema članku 28. na radne odnose samo ako je pravni odnos nastao ugovorom o radu sklopljenim nakon 16. prosinca 2009. ili dolazi do primjene Uredbe i prilikom svakog naknadnog pristanka ugovornih stranaka da se njihov radni odnos nastavi u izmijenjenom ili neizmijenjenom obliku?
2. Isključuje li članak 9. stavak 3. Uredbe Rim I samo izravnu primjenu prevladavajućih obveznih odredaba treće države u kojoj se obveze iz ugovora ne trebaju izvršiti ili nisu izvršene ili i neizravno uzimanje u obzir prava države čije se pravo primjenjuje na ugovor?
3. Ima li načelo lojalne suradnje utvrđeno u članku 4. stavku 3. UEU‑a pravno značenje za odluku nacionalnih sudova o izravnoj ili neizravnoj primjeni prevladavajućih obveznih odredaba druge države članice?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
25 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 28. Uredbe Rim I tumačiti na način da se njezine odredbe primjenjuju samo na radne odnose nastale na temelju ugovora sklopljenog nakon 16. prosinca 2009. ili na način da se primjenjuju i na radne odnose zasnovane najkasnije na taj datum, a za koje su stranke suglasne da ih nakon navedenog datuma nastave ostvarivati u izmijenjenom ili neizmijenjenom obliku.
26 Valja navesti da članak 28. Uredbe Rim I predviđa da se ona primjenjuje na ugovore sklopljene počevši od 17. prosinca 2009., ne razlikujući pritom različite vrste ugovora koji ulaze u materijalno područje primjene navedene uredbe. Na taj su način radni odnosi koji se posebno navode u navedenom pitanju također obuhvaćeni tom odredbom.
27 U ovom slučaju iz naznaka koje je pružio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da je ugovor o radu o kojem je riječ u glavnom postupku početno bio sklopljen tijekom 1996., odnosno prije početka primjene Uredbe Rim I.
28 S obzirom na to pojašnjenje, treba podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da pojmovi iz odredbe prava Unije koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja svojeg smisla i dosega trebaju u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje (vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2008., Kozłowski, C‑66/08, EU:C:2008:437, t. 42. i od 24. svibnja 2016., Dworzecki, C‑108/16 PPU, EU:C:2016:346, t. 28.).
29 S obzirom na to da članak 28. Uredbe Rim I ne sadržava nikakvo upućivanje na pravo država članica, treba ga, dakle, autonomno i ujednačeno tumačiti.
30 Taj zaključak nije doveden u pitanje člankom 10. Uredbe Rim I, na temelju kojeg se pitanja u vezi s postojanjem i valjanošću ugovora ili bilo koje njegove odredbe utvrđuju pravom kojem bi ugovor bio podložan na temelju te uredbe da je ugovor ili njegova odredba valjana. Naime, ta odredba, koja se ne odnosi na vremensko područje primjene Uredbe Rim I, nije relevantna u okviru odgovora na prvo postavljeno pitanje.
31 Na temelju članka 28. Uredbe Rim I, njezin je cilj primjena samo na ugovorne odnose nastale očitovanjem uzajamne suglasnosti ugovornih stranaka počevši od 17. prosinca 2009.
32 Uzimajući navedeno u obzir, a radi odgovora na prvo pitanje, treba utvrditi može li se smatrati da je izmjenom ugovora o radu sklopljenog prije 17. prosinca 2009., koju su stranke tog ugovora dogovorile nakon tog datuma, sklopljen novi ugovor o radu između tih stranaka počevši od navedenog datuma u smislu članka 28. Uredbe Rim I pa bi taj ugovor stoga bio obuhvaćen vremenskim područjem primjene te uredbe.
33 U tom pogledu valja navesti da je Unijin zakonodavac isključio trenutačnu primjenu Uredbe Rim I kojom bi budući učinci ugovora sklopljenih prije 17. prosinca 2009. bili obuhvaćeni njezinim područjem primjene.
34 Naime, iako je Komisijin Prijedlog COM(2005)650 final od 15. prosinca 2005. Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) predviđao da se područjem primjene te uredbe obuhvate „ugovorne obveze nastale nakon njezina početka primjene”, upućivanje na te ugovorne obveze zamijenjeno je upućivanjem u članku 28. Uredbe Rim I na „ugovore” sklopljene počevši od 17. rujna 2009. Doista, iako bi upućivanje, kao što je to predložila Komisija, na ugovorne obveze nastale nakon početka primjene te uredbe obuhvaćalo, uz ugovore sklopljene nakon tog početka primjene, i buduće učinke ugovora sklopljenih prije tog početka primjene, odnosno obveze nastale iz tih potonjih ugovora nakon navedenog početka primjene, izričaj članka 28. Uredbe Rim I je drukčiji i odnosi se isključivo na ugovore sklopljene počevši od 17. prosinca 2009., datuma početka primjene te uredbe na temelju njezina članka 29. Iz toga slijedi da, suprotno onomu što navodi sud koji je uputio zahtjev, ne čini svaki pristanak ugovornih stranaka da se nakon 16. prosinca 2009. nastavi izvršavati prethodno sklopljen ugovor Uredbu Rim I mjerodavnom za taj ugovorni odnos jer bi se u protivnom povrijedila jasno izražena volja Unijina zakonodavca.
35 Taj bi odabir bio doveden u pitanje kada bi svaka izmjena, čak i najmanja, koju stranke provedu počevši od 17. prosinca 2009. u pogledu ugovora koji je početno sklopljen prije tog datuma bila dovoljna da taj ugovor uđe u područje primjene te uredbe.
36 Osim toga, bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti i osobito unapređenju predvidivosti ishoda sudskih postupaka, pogotovo u pogledu mjerodavnih zakona, što je prema uvodnoj izjavi 6. Uredbe Rim I jedan od njezinih ciljeva, smatrati da svaka izmjena početnog ugovora koja nastupi zajedničkim sporazumom počevši od 17. prosinca 2009. uključuje taj ugovor u područje primjene te uredbe i, u konačnici, podvrgava navedeni ugovor drugim pravilima o rješavanju sukoba zakona od onih koja su mjerodavna u trenutku njegova početnog sklapanja.
37 Nasuprot tomu, nije isključeno, kao što je to navela Komisija u svojim pisanim očitovanjima, da se ugovor sklopljen prije 17. prosinca 2009. izmijeni nakon tog datuma sporazumom između ugovornih stranaka u tolikom opsegu da to ne predstavlja samo obično ažuriranje ili prilagodbu navedenog ugovora, nego nastanak novog pravnog odnosa između tih ugovornih stranaka na način da valja smatrati da je početni ugovor zamijenjen novim ugovorom koji je sklopljen nakon navedenog datuma u smislu članka 28. Uredbe Rim I.
38 Sud koji je uputio zahtjev dužan je utvrditi je li sporazumom između stranaka nakon 17. prosinca 2009. u ovom slučaju izmijenjen ugovor sklopljen između G. Nikiforidisa i njegova poslodavca u takvom opsegu. U slučaju negativnog odgovora, Uredba Rim I nije mjerodavna za predmet u glavnom postupku.
39 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 28. Uredbe Rim I treba tumačiti na način da je radni ugovorni odnos koji je nastao prije 17. prosinca 2009. obuhvaćen područjem primjene te uredbe samo ako je taj odnos uzajamnom suglasnošću ugovornih stranaka nakon tog datuma izmijenjen u takvom opsegu da treba smatrati da je od navedenog datuma sklopljen novi ugovor o radu, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
Drugo i treće pitanje
40 Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita, s jedne strane, treba li članak 9. stavak 3. Uredbe Rim I tumačiti na način da isključuje mogućnost da sud koji vodi postupak na temelju mjerodavnog prava za ugovor izravno ili neizravno uzme u obzir prevladavajuće obvezne odredbe država članica koje nisu država pred čijim se sudom vodi postupak ili koje nisu država u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti izvršene ili su izvršene i, s druge strane, koji su mogući zahtjevi koji proizlaze iz načela lojalne suradnje, koje je utvrđeno u članku 4. stavku 3. UEU‑a, kada sud koji vodi postupak izravno ili neizravno uzima u obzir te druge prevladavajuće obvezne odredbe.
41 Prema članku 9. stavku 1. navedene uredbe, prevladavajuće obvezne odredbe su odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju te uredbe. Stavak 2. tog članka propisuje da se odredbe Uredbe Rim I ne protive primjeni prevladavajućih obveznih odredaba prava države pred čijim se sudom vodi postupak. Stavak 3. spomenutog članka navodi da sud koji vodi postupak može priznati učinak prevladavajućih obveznih odredaba prava države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti izvršene ili su izvršene, u mjeri u kojoj te prevladavajuće obvezne odredbe provedbu ugovora čine nezakonitom. U tom stavku 3. također se navodi da pri odlučivanju o učinku tih odredaba sud koji vodi postupak mora u obzir uzeti njihovu prirodu i svrhu te posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.
42 Radi utvrđivanja točnog dosega članka 9. navedene uredbe, valja navesti da iz članka 3. stavka 1. i, što se osobito tiče ugovora o radu, članka 8. stavka 1. te uredbe proizlazi da je autonomija volje ugovornih stranaka u vezi s odabirom mjerodavnog prava temeljno načelo utvrđeno u Uredbi Rim I.
43 Članak 9. Uredbe Rim I odstupa od navedenog načela da su ugovorne stranke slobodne odabrati mjerodavno pravo. Cilj tog izuzeća, kao što to navodi uvodna izjava 37. te uredbe, jest davanje mogućnosti sudu koji vodi postupak da uzme u obzir pitanja od javnog interesa.
44 Budući da je riječ o mjeri odstupanja, članak 9. navedene uredbe mora se strogo tumačiti (vidjeti analogijom presudu od 17. listopada 2013., Unamar, C‑184/12, EU:C:2013:663, t. 49.).
45 Osim toga, iz pripremnih akata te iste uredbe proizlazi da je Unijin zakonodavac želio ograničiti poremećaje u sustavu rješavanja sukoba zakona do kojih dolazi primjenom drugih prevladavajućih obveznih odredaba, a ne prevladavajućih obveznih odredaba države pred čijim se sudom vodi postupak. Na taj način, iako je Komisijin Prijedlog COM(2005) 650 final preuzeo mogućnost predviđenu Rimskom konvencijom davanja učinka prevladavajućim obveznim odredbama države koja je usko povezana s predmetnim ugovorom, Unijin zakonodavac uklonio je tu mogućnost (vidjeti nacrt izvješća Europskog parlamenta o prijedlogu Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I), 2005/0261(COD), str. 16.).
46 Usto, omogućavanje sudu koji vodi postupak da primijeni prevladavajuće obvezne odredbe pravnog poretka država članica koje nisu izričito navedene u članku 9. stavcima 2. i 3. Uredbe Rim I moglo bi ugroziti puno ostvarenje njezina općeg cilja, odnosno pravnu sigurnost u području europskog pravosuđa, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 16. te uredbe.
47 Naime, prihvaćanje da sud koji vodi postupak raspolaže takvom mogućnošću povećalo bi broj mjerodavnih prevladavajućih obveznih odredaba odstupanjem od općeg pravila iz članka 3. stavka 1. navedene uredbe i, što se osobito tiče ugovora o radu, iz članka 8. stavka 1. te iste uredbe pa bi to stoga moglo utjecati na predvidivost materijalnih pravila mjerodavnih za ugovor.
48 Naposljetku, priznavanje da sud koji vodi postupak može na temelju mjerodavnog prava za ugovor primijeniti prevladavajuće obvezne odredbe koje nisu predviđene u članku 9. navedene uredbe moglo bi utjecati na cilj koji se nastoji ostvariti u članku 8. Uredbe Rim I, odnosno na jamstvo, koliko je to moguće, poštovanja odredaba koje osiguravaju zaštitu radnika, a koje su predviđene pravom države u kojoj on obavlja svoje poslovne aktivnosti (vidjeti analogijom presudu od 15. ožujka 2011., Koelzsch, C‑29/10, EU:C:2011:151, t. 42.).
49 Iz prethodno navedenog proizlazi da su u članku 9. Uredbe Rim I taksativno navedene prevladavajuće obvezne odredbe kojima sud koji vodi postupak može dati učinak.
50 Iz toga slijedi da se članak 9. Uredbe Rim I mora tumačiti na način da isključuje mogućnost da sud koji vodi postupak primijeni kao pravna pravila druge prevladavajuće obvezne odredbe koje nisu prevladavajuće obvezne odredbe države pred čijim se sudom vodi postupak ili države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti izvršene ili su izvršene. Posljedično, s obzirom na to da je, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ugovor o radu G. Nikiforidisa bio izvršen u Njemačkoj te da je riječ o njemačkom sudu koji je uputio zahtjev, taj sud u ovom slučaju ne može izravno ili neizravno primijeniti grčke prevladavajuće obvezne odredbe koje se navode u zahtjevu za prethodnu odluku.
51 Nasuprot tomu, članak 9. navedene uredbe ne protivi se tomu da se prevladavajuće obvezne odredbe države koja nije država pred čijim se sudom vodi postupak ili država u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti izvršene ili su izvršene uzmu u obzir kao činjenični elementi ako to predviđa materijalno pravilo prava koje je na temelju odredaba te uredbe mjerodavno za ugovor.
52 Naime, Uredba Rim I usklađuje pravila o rješavanju sukoba zakona u odnosu na ugovorne obveze, a ne materijalna pravila ugovornog prava. Budući da materijalna pravila ugovornog prava predviđaju da sud koji vodi postupak uzima u obzir kao činjenični element prevladavajuću obveznu odredbu pravnog poretka države koja nije država pred čijim se sudom vodi postupak ili država izvršenja ugovornih obveza, članak 9. navedene uredbe ne sprečava postupajući sud da uzme u obzir taj činjenični element.
53 U tim je okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri mogu li se zakoni br. 3833/2010 i 3845/2010 uzeti u obzir u okviru ocjene konkretnih činjenica koje su relevantne u pogledu mjerodavnog prava za ugovor o radu o kojem je riječ u glavnom postupku.
54 Ispitivanje načela lojalne suradnje, utvrđenog u članku 4. stavku 3. UEU‑a, ne omogućava drugi zaključak. Naime, to načelo ne dopušta državi članici izbjegavanje obveza koje joj nameće pravo Unije i stoga ne omogućuje sudu koji je uputio zahtjev zanemarivanje taksativnog karaktera navođenja u članku 9. Uredbe Rim I prevladavajućih obveznih odredaba kojima može dati učinak, a kako bi grčkim prevladavajućim obveznim odredbama o kojima je riječ u glavnom postupku dao učinak kao pravnim pravilima (vidjeti analogijom presudu od 23. siječnja 2014., Manzi i Compagnia Naviera Orchestra, C‑537/11, EU:C:2014:19, t. 40.).
55 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje valja odgovoriti da članak 9. stavak 3. Uredbe Rim I treba tumačiti na način da isključuje mogućnost da sud koji vodi postupak primijeni kao pravna pravila druge prevladavajuće obvezne odredbe koje nisu prevladavajuće obvezne odredbe države pred čijim se sudom vodi postupak ili države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti izvršene ili su izvršene, ali se ne protivi tomu da sud koji vodi postupak uzme u obzir takve druge prevladavajuće obvezne odredbe kao činjenične elemente ako to predviđa nacionalno pravo koje je na temelju odredaba te uredbe mjerodavno za ugovor. Načelo lojalne suradnje utvrđeno u članku 4. stavku 3. UEU‑a ne dovodi u pitanje to tumačenje.
Troškovi
56 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
1. Članak 28. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) treba tumačiti na način da je radni ugovorni odnos koji je nastao prije 17. prosinca 2009. obuhvaćen područjem primjene te uredbe samo ako je taj odnos uzajamnom suglasnošću ugovornih stranaka nakon tog datuma izmijenjen u takvom opsegu da treba smatrati da je od navedenog datuma sklopljen novi ugovor o radu, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
2. Članak 9. stavak 3. Uredbe br. 593/2008 treba tumačiti na način da isključuje mogućnost da sud koji vodi postupak primijeni kao pravna pravila druge prevladavajuće obvezne odredbe koje nisu prevladavajuće obvezne odredbe države pred čijim se sudom vodi postupak ili države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti izvršene ili su izvršene, ali se ne protivi tomu da sud koji vodi postupak uzme u obzir takve druge prevladavajuće obvezne odredbe kao činjenične elemente ako to predviđa nacionalno pravo koje je na temelju odredaba te uredbe mjerodavno za ugovor. Načelo lojalne suradnje utvrđeno u članku 4. stavku 3. UEU‑a ne dovodi u pitanje to tumačenje.
Potpisi