Predmet C‑135/15

Republik Griechenland

protiv

Grigoriosa Nikiforidisa

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesarbeitsgericht)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Mjerodavno pravo za ugovor o radu – Uredba (EZ) br. 593/2008 – Članak 28. – Područje primjene ratione temporis – Članak 9. – Pojam ‚prevladavajuće obvezne odredbe’ – Primjena prevladavajućih obveznih odredaba država članica koje nisu država pred čijim se sudom vodi postupak – Zakonodavstvo države članice koje predviđa smanjenje plaća u javnom sektoru zbog proračunske krize – Dužnost lojalne suradnje”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 18. listopada 2016.

1.        Pravo Europske unije – Tumačenje – Odredba koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica – Autonomno i ujednačeno tumačenje – Primjenjivost pojma „ugovori sklopljeni nakon 17. prosinca 2009.” u smislu Uredbe br. 593/2008

(Uredba br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 28.)

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Pravo koje se primjenjuje na ugovorne obveze – Uredba br. 593/2008 – Vremensko područje primjene – Ugovor koji je sklopljen prije, a izmijenjen nakon početka primjene te uredbe – Isključenost – Granice – Izmjene takvog opsega da je nastao novi ugovor

(Uredba br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 28.)

3.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Pravo koje se primjenjuje na ugovorne obveze – Uredba br. 593/2008 – Prevladavajuće obvezne odredbe – Uzimanje u obzir drugih prevladavajućih obveznih odredbi, osim onih predviđenih tom uredbom, kao pravnih pravila – Nedopuštenost – Uzimanje u obzir tih obveznih odredbi kao činjeničnog elementa – Dopuštenost – Povreda načela lojalne suradnje – Nepostojanje

(čl. 4. st. 3. UEU‑a; Uredba br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 9. st. 3.)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 28.‑30.)

2.      Članak 28. Uredbe br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) treba tumačiti na način da je radni ugovorni odnos koji je nastao prije 17. prosinca 2009. obuhvaćen područjem primjene te uredbe samo ako je taj odnos uzajamnom suglasnošću ugovornih stranaka nakon tog datuma izmijenjen u takvom opsegu da treba smatrati da je od navedenog datuma sklopljen novi ugovor o radu, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.

Naime, Unijin zakonodavac isključio je trenutačnu primjenu Uredbe Rim I kojom bi budući učinci ugovora sklopljenih prije 17. prosinca 2009. bili obuhvaćeni njezinim područjem primjene. Iz toga slijedi da ne čini svaki pristanak ugovornih stranaka da se nakon 16. prosinca 2009. nastavi izvršavati prethodno sklopljen ugovor Uredbu Rim I mjerodavnom za taj ugovorni odnos jer bi se u protivnom povrijedila jasno izražena volja Unijina zakonodavca. Taj bi odabir bio doveden u pitanje kada bi svaka izmjena, čak i najmanja, koju stranke provedu počevši od 17. prosinca 2009. u pogledu ugovora koji je početno sklopljen prije tog datuma bila dovoljna da taj ugovor uđe u područje primjene te uredbe i to na štetu pravne sigurnosti. Nasuprot tomu, nije isključeno da se ugovor sklopljen prije 17. prosinca 2009. izmijeni nakon tog datuma sporazumom između ugovornih stranaka u tolikom opsegu da to ne predstavlja samo obično ažuriranje ili prilagodbu navedenog ugovora, nego nastanak novog pravnog odnosa između tih ugovornih stranaka na način da valja smatrati da je početni ugovor zamijenjen novim ugovorom koji je sklopljen nakon navedenog datuma u smislu članka 28. Uredbe Rim I.

(t. 33.‑37., 39. i t. 1. izreke)

3.      Članak 9. stavak 3. Uredbe br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) treba tumačiti na način da isključuje mogućnost da sud koji vodi postupak primijeni kao pravna pravila druge prevladavajuće obvezne odredbe koje nisu prevladavajuće obvezne odredbe države pred čijim se sudom vodi postupak ili države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti izvršene ili su izvršene, ali se ne protivi tomu da sud koji vodi postupak uzme u obzir takve druge prevladavajuće obvezne odredbe kao činjenične elemente ako to predviđa nacionalno pravo koje je na temelju odredaba te uredbe mjerodavno za ugovor.

Naime, u članku 9. Uredbe Rim I taksativno su navedene prevladavajuće obvezne odredbe kojima sud koji vodi postupak može dati učinak. Dakle, omogućavanje sudu koji vodi postupak da primijeni prevladavajuće obvezne odredbe pravnog poretka država članica koje nisu izričito navedene u članku 9. stavcima 2. i 3. Uredbe Rim I moglo bi ugroziti puno ostvarenje njezina općeg cilja, odnosno pravnu sigurnost u području europskog pravosuđa, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 16. te uredbe.

Nasuprot tomu, budući da Uredba Rim I usklađuje pravila o rješavanju sukoba zakona u odnosu na ugovorne obveze, a ne materijalna pravila ugovornog prava, te s obzirom na to da ta potonja materijalna pravila ugovornog prava predviđaju da sud koji vodi postupak uzima u obzir kao činjenični element prevladavajuću obveznu odredbu pravnog poretka države članice koja nije država pred čijim se sudom vodi postupak ili država izvršenja ugovornih obveza, članak 9. navedene uredbe ne sprečava postupajući sud da uzme u obzir taj činjenični element.

Načelo lojalne suradnje utvrđeno u članku 4. stavku 3. UEU‑a ne dovodi u pitanje to tumačenje. Naime, to načelo ne dopušta državi članici izbjegavanje obveza koje joj nameće pravo Unije i stoga ne omogućuje nacionalnom sudu zanemarivanje taksativnog karaktera navođenja prevladavajućih obveznih odredaba kojima može dati učinak u članku 9. Uredbe Rim I, a kako bi dao učinak pravnih pravila prevladavajućim obveznim odredbama druge države članice.

(t. 46., 49., 52., 54., 55. i t. 2. izreke)