MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
YVESA BOTA
od 14. svibnja 2014.(1)
Predmet C‑244/13
Ewaen Fred Ogieriakhi
protiv
Minister for Justice and Equality,
Irska,
Attorney General,
An Post
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio High Court (Irska))
„Pravo građana Unije na slobodno kretanje i boravište na području države članice – Direktiva 2004/38/EZ – Pojam ‚razdoblja neprekidnog petogodišnjeg boravka s građaninom Unije u državi članici domaćinu’ – Pravo stalnog boravišta“
1. Predmetnim zahtjevom za prethodnu odluku traži se od Suda da ponajprije precizira pojam „neprekidnog zakonitog boravka s građaninom Unije“ u smislu članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38/EZ(2), a osobito da precizira riječi „s građaninom Unije“.
2. Naime, tom se odredbom predviđa da članovi obitelji građanina Unije koji nemaju državljanstvo države članice i koji su tijekom neprekidnog razdoblja od pet godina zakonito boravili s građaninom Unije u državi članici domaćinu stječu pravo stalnog boravišta na području te države članice.
3. U glavnom postupku radi se jedino o tome može li državljanin treće države koji je bračni drug državljanke Europske unije koja je ostvarila svoje pravo na slobodu kretanja zahtijevati takvo pravo boravišta kada su bračni drugovi tijekom potrebnog petogodišnjeg razdoblja samo dvije godine živjeli pod istim krovom, a tijekom ostalih triju godina živjeli su odvojeno, s drugim partnerima.
4. High Court (Irska) također pita mora li nacionalni sudac, u okviru tužbe za naknadu štete zbog povrede prava Unije, uzeti u obzir činjenicu da je bilo potrebno postaviti prethodno pitanje koje se odnosi na relevantno pravo Unije u ovom sporu prilikom utvrđenja da je povreda tog prava države članice bila dovoljno ozbiljna.
5. U ovom mišljenju objasnit ćemo razloge zbog kojih, prema našem mišljenju, članak 16. stavak 2. Direktive 2004/38 treba tumačiti na način da se državljanin treće države koji je bračni drug građanina Unije u svrhu stjecanja prava stalnog boravišta može pozvati na razdoblje boravka na području države članice domaćina koje je proteklo prije prenošenja te direktive u pravni poredak država članica, čak i ako se utvrdi da su bračni drugovi u tom razdoblju živjeli odvojeno i s drugim partnerima.
6. Nadalje, objasnit ćemo zašto prema našem mišljenju u okviru tužbe za naknadu štete zbog povrede prava Unije nacionalni sudac nije dužan uzeti u obzir činjenicu da je bilo potrebno postaviti prethodno pitanje koje se odnosi na relevantno pravo Unije u sporu prilikom utvrđenja da je povreda tog prava države članice bila dovoljno ozbiljna.
I – Pravni okvir
A – Uredba (EEZ) br. 1612/68
7. Člankom 10. stavkom 3. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1612/68 od 15. listopada 1968. o slobodi kretanja radnika u Zajednici(3), koja je bila na snazi tijekom razdoblja o kojemu je riječ u glavnom postupku, određuje se:
„1. Zajedno s radnikom koji je državljanin neke države članice, pravo nastaniti se na području druge države članice imaju, bez obzira na svoje državljanstvo:
(a) njegov bračni drug i njihovi potomci mlađi od dvadeset i jedne godine ili koje on uzdržava;
(b) izravni srodnici u uzlaznoj liniji tog radnika i njegova bračnog druga koje taj radnik uzdržava.
2. Države članice olakšat će primanje svih članova obitelji na koje se ne odnosi stavak 1., pod uvjetom da su uzdržavani ili da u državi podrijetla žive pod krovom prethodno navedenog radnika.
3. Kako bi se stavci 1. i 2. mogli primijeniti, radnik mora raspolagati nekretninom za stanovanje za svoju obitelj koja se smatra uobičajenom za nacionalne radnike u regiji u kojoj je zaposlen, pri čemu ta odredba ne može dovesti do diskriminacije radnika iz drugih država članica u odnosu na nacionalne radnike.“ [neslužbeni prijevod]
B – Direktiva 2004/38
8. Direktivom 2004/38 objedinjeno je i pojednostavnjeno zakonodavstvo Unije u području slobode kretanja osoba i prava na boravište državljana Unije i članova njihovih obitelji. Ona za učinak ima i to da se mijenja Uredba br. 1612/68, stavljajući izvan snage osobito njezin članak 10.
9. Naime, tom se direktivom ukida obveza pribavljanja dozvole boravka za građane Unije, uvodi se pravo stalnog boravišta za građane Unije i članove njihovih obitelji te se sužuje mogućnost država članica da ograniče boravak državljana drugih država članica na svojem području.
10. Člankom 7. navedene direktive, naslovljenim „Pravo boravišta dulje od tri mjeseca“, u stavcima 1. i 2. predviđa se:
„1. Svi građani Unije imaju pravo boravišta na području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:
(a) su radnici ili samozaposlene osobe u državi članici domaćinu; ili
(b) imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji da ne postanu teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog boravka te su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u državi članici domaćinu; ili
(c) – su upisani u privatnu ili javnu ustanovu, ovlaštenu ili financiranu od države članice domaćina na temelju svog zakonodavstva ili upravne prakse, s glavnom svrhom školovanja, uključujući i strukovno osposobljavanje; te
– su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u državi članici domaćinu i, putem službene izjave ili na drugi jednakovrijedan način po svom izboru, relevantnim nacionalnim tijelima zajamče da imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji kako tijekom svog boravka ne bi postali teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina; ili
(d) su članovi obitelji u pratnji ili su se pridružili građaninu Unije koji ispunjava uvjete iz točke (a), (b) ili (c).
2. Pravo boravišta utvrđeno stavkom 1. primjenjuje se na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su u pratnji građanina Unije ili mu se pridružuju u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj građanin Unije ispunjava uvjete iz stavka 1. točke (a), (b) ili (c).“
11. Članak 16. Direktive 2004/38, naslovljen „Opće pravilo za građane Unije i članove njihovih obitelji“, glasi kako slijedi:
„1. Građanin Unije, koji je pet godina neprekidno zakonito boravio u državi članici domaćinu, ondje ima pravo stalnog boravišta. Ovo pravo nije podložno uvjetima iz Poglavlja III.
2. Stavak 1. primjenjuje se i na članove obitelji koji nisu državljani države članice, a koji su zakonito boravili s građaninom Unije u državi članici domaćinu u neprekidnom razdoblju od 5 godina.
3. Na neprekinutost boravišta ne utječe privremena odsutnost koja ne prelazi ukupno šest mjeseci u godinu dana ili dulja odsutnost zbog obvezne vojne službe ili jedna odsutnost od najviše 12 uzastopnih mjeseci zbog važnih razloga poput trudnoće ili rođenja djeteta, ozbiljnih bolesti, školovanja ili strukovnog osposobljavanja ili premještaja u drugu državu članicu ili treću državu.
4. Kad je pravo stalnog boravišta jednom stečeno, može se izgubiti samo ako odsutnost iz države članice domaćina traje dulje od dvije uzastopne godine.“
12. U članku 35. Direktive 2004/38 predviđeno je da države članice mogu donijeti potrebne mjere s ciljem odbijanja, ukidanja ili opoziva prava koja proizlaze iz te direktive u slučaju zlouporabe prava ili prijevare, kao što je to fiktivni brak. Sve su te mjere proporcionalne i podliježu postupovnim jamstvima iz članaka 30. i 31. navedene direktive.
13. Konačno, člankom 38. Direktive 2004/38 stavljeni su izvan snage članci 10. i 11. Uredbe br. 1612/68 s učinkom od 30. travnja 2006.
C – Irsko pravo
14. Uredba o Europskim zajednicama (sloboda kretanja osoba) iz 2006. (European Communities (Free Movement of Persons) Regulations 2006) (u daljnjem tekstu: Uredba iz 2006.) u irsko pravo prenosi odredbe Direktive 2004/38.
15. Člankom 12. Uredbe iz 2006. prenesen je članak 16. navedene direktive.
II – Činjenice u glavnom postupku
16. E. F. Ogieriakhi, nigerijski državljanin, u svibnju 1998. godine pristigao je u Irsku te je istoga dana zatražio politički azil. U svibnju 1999. oženio se francuskom državljankom L. Georges te je nakon toga povukao zahtjev za odobravanje političkog azila. Dana 11. listopada 1999. Minister for Justice and Equality izdao mu je dozvolu boravka.
17. U razdoblju između listopada 1999. i listopada 2004. L. Georges je ili radila ili primala socijalne naknade.
18. Nesporno je da su tijekom razdoblja od 1999. do 2001. godine E. F. Ogieriakhi i L. Georges zajedno živjeli na različitim adresama u Dublinu (Irska). Međutim, ubrzo nakon kolovoza 2001., nakon što je tijekom godine propao njihov brak, L. Georges napustila je obiteljsko domaćinstvo te počela živjeti s drugim muškarcem. E. F. Ogieriakhi potom je i sam napustio navedeno domaćinstvo i počeo živjeti s irskom državljankom C. Madden. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da se datumi tih događaja ne mogu sa sigurnošću utvrditi te da je jedino sigurno da su nastupili nakon kolovoza 2001. i tijekom 2002. godine.
19. L. Georges i E. F. Ogieriakhi razveli su se u siječnju 2009. E. F. Ogieriakhi u srpnju iste godine oženio se C. Madden i 2012. stekao je irsko državljanstvo prirođenjem. U prosincu 2004. L. Georges za stalno je napustila područje Irske.
20. U rujnu 2007. Minister for Justice and Equality nije priznao E. F. Ogieriakhiju pravo stalnog boravišta na temelju Uredbe iz 2006. zato što nije bilo dokaza da je L. Georges, koja je u to vrijeme bila njegova supruga, u isto vrijeme još ostvarivala svoja prava koja se temelje na pravu Unije. E. F. Ogieriakhi podnio je žalbu protiv te odluke, koju je High Court odbio u siječnju 2008., uz obrazloženje da Uredba iz 2006. nije primjenjiva na boravke koji prethode njezinu stupanju na snagu. Posljedično, E. F. Ogieriakhi 24. listopada 2007. dobio je otkaz od An Post, državnog poštanskog društva, u kojem je radio od 11. studenoga 2001., uz obrazloženje da nema valjanu radnu dozvolu jer mu irska nadležna tijela nisu priznala pravo stalnog boravišta.
21. E. F. Ogieriakhi nije odmah uložio žalbu na navedenu presudu. To je učinio tek kada je donesena presuda Lassal(4). Supreme Court, koji je odbio produljenje roka za ulaganje pravnog lijeka, napomenuo je da je Minister for Justice and Equality pristao preispitati odluku iz rujna 2007. kojom E. F. Ogieriakhiju nije priznao pravo stalnog boravišta te je naveo da isti može postaviti pitanje odgovornosti države za povredu prava Unije.
22. U studenome 2011. Minister for Justice and Equality priznao je E. F. Ogieriakhiju pravo boravišta zato što je ispunio sve relevantne uvjete predviđene Uredbom iz 2006. On je potom pokrenuo glavni postupak pred sudom koji je uputio zahtjev u kojemu od Irske traži naknadu štete zbog povrede prava Unije, pozivajući se na presudu Francovich i dr.(5). On, naime, smatra da odredbe Direktive 2004/38 nisu pravilno prenesene u irsko pravo. Smatra da mu je na temelju takvog nepravilnog prijenosa nanesena šteta time što mu je An Post otkazao ugovor o radu temeljeći svoju oduku na nepostojanju prava stalnog boravišta u Irskoj.
23. Sud koji je uputio zahtjev smatra da uspjeh u postupku povodom žalbe koju je podnio E. F. Ogieriakhi zbog pogrešnog prijenosa prava Unije ovisi osobito o tome je li u trenutku otpuštanja imao pravo stalnog boravišta na temelju Direktive 2004/38.
III – Prethodna pitanja
24. U tim je okolnostima High Court odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Može li se smatrati da je bračni drug građanina Unije koji sam u predmetnom razdoblju nije bio državljanin neke države članice ,zakonito boravio s građaninom Unije u državi članici domaćinu u neprekidnom razdoblju od 5 godina’, u smislu članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38 [...], u slučaju kada je vjenčanje bilo u svibnju 1999., kada je pravo boravišta odobreno u listopadu 1999., kada su najkasnije početkom 2002. godine bračni drugovi odlučili živjeti odvojeno i kada su, od kraja 2002. godine, bračni drugovi počeli živjeti s novim partnerima?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje te s obzirom na to da državljanin treće države koji se poziva na posjedovanje prava na stalno boravište na temelju članka 16. stavka 2. [Direktive 2004/38], po osnovi neprekidnog boravka u trajanju od pet godina prije 2006., mora dokazati i da je njegov boravak ispunjavao, među ostalim, uvjete iz članka 10. stavka 3. Uredbe [...] br. 1612/68, treba li smatrati da navedeni uvjeti [...] nisu ispunjeni ako je tijekom tog razdoblja od pet godina građanin Unije napustio obiteljsko domaćinstvo i ako je državljanin treće države odlučio živjeti s drugom osobom u novoj nekretnini za stanovanje koju mu nije pribavio ni stavio na raspolaganje (bivši) bračni drug građanin [Unije]?
3. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, a odričnog na drugo pitanje, treba li – radi ocjene je li država članica na pogrešan način prenijela uvjete iz članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38 ili je li ih općenito pogrešno primijenila – smatrati da je činjenica da nacionalni sud pred kojim se vodi postupak po tužbi za naknadu štete zbog povrede prava Unije smatra nužnim uputiti zahtjev za prethodnu odluku o meritornom pitanju koje se tiče prava stalnog boravišta tužitelja sama po sebi čimbenik o kojem navedeni sud mora voditi računa pri ocjenjivanju je li povreda prava Unije očita?“
IV – Analiza
A – Uvodne napomene
25. Prema mojem mišljenju, prvo i drugo pitanje potrebno je razmotriti zajedno. Naime, tužitelj u glavnom postupku poziva se na pravo stalnog boravišta na temelju članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38, koje je stekao u razdoblju od 1999. do 2004. godine. To razdoblje prethodi roku za prenošenje te direktive u pravne poretke država članica, odnosno 30. travnja 2006.
26. Stoga se prije svega postavlja pitanje mogu li se u svrhu računanja roka od pet godina potrebnog za stjecanje prava stalnog boravišta prema članku 16. stavku 2. navedene direktive uzeti u obzir razdoblja boravka navršena na području države članice domaćina u skladu s tada važećim pravom Unije, i to Uredbom br. 1612/68, posebno njezinim člankom 10. Kao što je navedeno, ta je odredba bračnom drugu radnika državljanina države članice dodjeljivala pravo nastaniti se zajedno s njim u državi članici domaćinu, pod uvjetom da taj radnik raspolaže nekretninom za stanovanje za svoju obitelj koja se smatra uobičajenom za nacionalne radnike u regiji u kojoj je zaposlen.
27. Sud je već odgovorio na to pitanje u presudi Lassal(6). On je, naime, presudio da „razdoblja neprekidnog petogodišnjeg boravka istekla prije datuma za prijenos navedene direktive, tj. prije 30. travnja 2006., a u skladu s ranijim propisima Unije, moraju biti uzeta u obzir za potrebe stjecanja prava stalnog boravišta iz članka 16. Direktive 2004/38“(7).
28. Doseg ove presude nedavno je preciziran u presudi Alarape i Tijani(8). Naime, u toj presudi Sud je naveo da se jedino razdoblja boravka koja ispunjavaju uvjete predviđene Direktivom 2004/38 mogu uzeti u obzir za potrebe stjecanja prava stalnog boravišta u smislu te direktive članova obitelji građanina Unije koji nemaju državljanstvo neke države članice(9). Sud je osim toga napomenuo da je cilj Direktive 2004/38, s jedne strane, prevladati sektorski i pojedinačni pristup pravu na slobodu kretanja i boravišta radi lakšeg ostvarivanja tog prava donošenjem jedinstvenog pravnog akta kojim se kodificiraju i revidiraju instrumenti prava Unije koji prethode donošenju te direktive, a, s druge strane, tom je direktivom u pogledu prava na boravište u državi članici domaćinu predviđen stupnjevit sustav koji, u biti preuzimajući stupnjeve i uvjete predviđene u raznim instrumentima prava Unije i sudskoj praksi koja prethodi toj direktivi, dovodi do stjecanja prava na stalno boravište(10). Sud je stoga istaknuo da izraz „raniji propisi Unije“ u odnosu na Direktivu 2004/38, a o kojima je riječ u točki 40. presude Lassal (EU:C:2010:592), treba shvatiti kao da se odnosi na propise koji su tom direktivom kodificirani, revidirani i ukinuti, a ne na one, poput članka 12. Uredbe br. 1612/68, na koje se njome ne utječe(11).
29. Iz ove sudske prakse može se zaključiti sljedeće. U slučaju upućivanja na pravne propise koje treba uzeti u obzir prilikom izračuna boravka, može se raditi samo o propisima koji su kodificirani, revidirani i/ili ukinuti Direktivom 2004/38, a ne o propisima na koje ona ne utječe. S obzirom na to da članak 10. Uredbe br. 1612/68 pripada propisima koji su stupanjem na snagu Direktive 2004/38 stavljeni izvan snage, u svrhu računanja potrebnog roka od pet godina prema članku 16. stavku 2. navedene direktive, u obzir se mogu uzeti samo razdoblja boravka istekla prije krajnjeg roka za prenošenje navedene direktive, temeljem članka 10. navedene uredbe te sukladno uvjetima predviđenima navedenom direktivom.
30. Stoga prvo i drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev treba razumjeti kako slijedi. Treba li članak 16. stavak 2. Direktive 2004/38 tumačiti u smislu da se državljanin treće države koji je bračni drug građanina Unije u svrhu stjecanja prava stalnog boravišta može pozivati na razdoblje boravka isteklo u državi članici domaćinu prije prenošenja te direktive u pravne poretke država članica, kada je utvrđeno da su bračni drugovi tijekom tog razdoblja odlučili živjeti odvojeno, s drugim partnerima?
B – Prvo i drugo pitanje
31. Prije svega postavlja se pitanje zadržava li E. F. Ogieriakhi tijekom spornog razdoblja svojstvo „člana obitelji“ u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2004/38. Naime, podsjećamo da je člankom 3. te direktive, naslovljenim „nositelji prava“, u stavku 1. određeno da se ona primjenjuje na sve građane Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one koje su državljani i na članove njihovih obitelji koji ih prate ili im se pridružuju kako je određeno člankom 2. stavkom 2. navedene direktive.
32. Međutim, iako su E. F. Ogieriakhi i L. Georges bili vjenčani sve do 2009. godine, oni su nakon dvije godine braka prestali živjeti zajedno i odlučili su započeti živjeti s drugim partnerima. U tom je pogledu, radi otklanjanja svake moguće sumnje, važno napomenuti da ni u jednom trenutku, ni u zahtjevu za prethodnu odluku ni u drugim postupovnim ispravama, brak L. Georges i E. F. Ogieriakhija nije bio ocijenjen kao fiktivan.
33. Stoga se postavlja pitanje je li E. F. Ogieriakhi, koji se poziva na prava iz Direktive 2004/38, tijekom spornog razdoblja još bio član obitelji L. Georges.
34. Imajući u vidu sudsku praksu, prema mojem mišljenju, nema dvojbi da se E. F. Ogieriakhi može smatrati članom obitelji L. Georges tijekom toga razdoblja. Naime, iz presude Iida(12) proizlazi da se državljanin treće države koji je bračni drug građanina Unije može smatrati članom obitelji u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2004/38 sve dok brak nije razveden od nadležnog tijela(13).
35. Nadalje, podsjećam da je Sud u točki 34. presude Alarape i Tijani (EU:C:2013:290) smatrao da za primjenu članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38 stjecanje prava stalnog boravišta članova obitelji građanina Unije koji sami nemaju državljanstvo neke države članice u svakom slučaju ovisi o tome ispunjava li, s jedne strane, sâm građanin Unije uvjete navedene u članku 16. stavku 1. te direktive te, s druge strane, jesu li navedeni članovi obitelji boravili s njim tijekom predmetnog razdoblja. Osim toga, sukladno sudskoj praksi, pojam zakonitog boravka, koji sadrži izraz „koji je zakonito boravio“ naveden u toj odredbi, treba smatrati kao boravak u skladu s uvjetima predviđenima tom istom direktivom, osobito s uvjetima navedenima u njezinu članku 7. stavku 1.(14).
36. Stoga je potrebno utvrditi je li L. Georges, državljanka Unije i supruga E. F. Ogieriakhija, tijekom spornog razdoblja ispunjavala te uvjete. U tom pogledu iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je to slučaj. Naime, nesporno je da je L. Georges tijekom toga razdoblja bila „radnik“ u smislu prava Unije koje je bilo na snazi u vrijeme na koje se odnose činjenice iz glavnog postupka. Posljedično, ispunjavala je uvjet predviđen člankom 7. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2004/38. Osim toga, budući da je, kao što je to precizirao sud koji je uputio zahtjev, zakonito boravila na području države članice domaćina tijekom petogodišnjeg razdoblja, stekla je pravo stalnog boravišta sukladno članku 16. stavku 1. te direktive.
37. Budući da je L. Georges imala pravo stalnog boravišta, E. F. Ogieriakhi smatra da, kao član njezine obitelji koji je tijekom spornog razdoblja s njom zakonito boravio, ima i pravo stalnog boravišta na temelju članka 16. stavka 1. navedene direktive. Međutim, nadležna tijela smatraju da zahtjevima članka 10. stavka 3. Uredbe br. 1612/68 nije udovoljeno u vrijeme na koje se odnose činjenice u glavnom postupku jer L. Georges nije pribavila ili stavila na raspolaganje E. F. Ogieriakhiju nekretninu za stanovanje koja se smatra „uobičajenom“ u smislu te odredbe. Budući da, zbog nedostatka stavljanja na raspolaganje nekretnine za stanovanje koja se smatra uobičajenom tijekom spornog razdoblja, pravo stalnog boravišta E. F. Ogieriakhija ne postoji, on nije zakonito boravio u državi članici domaćinu u smislu članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38 i zato ne može imati pravo stalnog boravišta.
38. Ja ne dijelim to mišljenje.
39. Naime, u presudi Diatta(15) Sud je presudio da se člankom 10. Uredbe br. 1612/68, time što se njime određuje da se član obitelji radnika migranta ima pravo s njime nastaniti, ne zahtijeva da predmetni član obitelji trajno stanuje kod navedenog radnika, već je, kao što to proizlazi iz stavka 3. navedenog članka, dovoljno da se nekretnina za stanovanje kojom radnik raspolaže može smatrati uobičajenom za primanje njegove obitelji. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja o postojanju implicitnog zahtjeva za postojanjem jedinstvenog trajnog obiteljskog domaćinstva(16). Sud je dodao i da se bračna veza ne može smatrati raskinutom sve dok je nije okončalo nadležno tijelo. To nije slučaj s bračnim drugovima koji jednostavno žive odvojeno, pa čak i kada se poslije namjeravaju razvesti(17).
40. Osim toga, u presudi Komisija/Njemačka(18) Sud je naveo da uvjet raspolaganja nekretninom za stanovanje koja se smatra uobičajenom postoji isključivo kao uvjet radnikova primanja svakog člana obitelji te da se nakon spajanja obitelji radnikova situacija ne treba razlikovati od one nacionalnih radnika u pogledu nekretnine za stanovanje(19). Stoga, nastavio je Sud, ako nekretnina za stanovanje koja se može smatrati uobičajenom pri dolasku članova obitelji radnika migranta uslijed nekog novog događaja, kao što je to rođenje ili punoljetnost djeteta, više ne odgovara tom zahtjevu, mjere koje treba poduzeti prema članovima radnikove obitelji ne smiju se razlikovati od onih koje bi se poduzele prema vlastitim državljanima ni dovoditi do diskriminacije između vlastitih državljana i državljana Unije(20).
41. Prema mojem mišljenju, iz ovih dviju presuda proizlazi sljedeće. Uvjet stavljanja na raspolaganje nekretnine za stanovanje koja se smatra uobičajenom, koji se zahtijeva od radnika prema članku 10. stavku 3. Uredbe br. 1612/68, preduvjet je za primanje njegove obitelji. Tim se preduvjetom treba osigurati da dotični radnik želi, prije svega, ponovno uspostaviti zajedništvo obitelji, i to kako ga se ne bi odvratilo od ostvarivanja svojeg prava na slobodno kretanje. Međutim, jednom kada je zajedništvo obitelji ponovno uspostavljeno, trajan zajednički život članova obitelji ne može se zahtijevati tijekom ukupnog trajanja zakonitog boravka u državi članici domaćinu. Neočekivani događaji koji se mogu dogoditi u svačijem životu i dovesti do toga da bračni drugovi žive odvojeno ne mogu imati za posljedicu lišavanje tih osoba prava koja imaju na temelju pravnih propisa Unije.
42. Zahtijevati od predmetnih osoba da trajno žive pod istim krovom prema mojem je mišljenju miješanje u njihov privatni i obiteljski život, protivno članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Državne vlasti nemaju zadaću nametati državljanima drugih država članica i članovima njihovih obitelji koncept zajedničkog bračnog života ili određen način života, to više što takvi zahtjevi ne postoje za njihove državljane.
43. Stoga mislim da osobni odnosi bračnih drugova i uvjeti stanovanja nakon primanja bračnog druga državljanina treće države na području države članice domaćina nisu relevantni za priznavanje prava stalnog boravišta.
44. Posljedično, zahtjevi iz članka 10. stavka 3. Uredbe br. 1612/68 ispunjeni su i kada su radnik, državljanin države članice, i njegov bračni drug, državljanin treće države, kao u glavnom postupku, odlučili živjeti odvojeno. Prema mojem mišljenju, iz navedenog slijedi da je boravak E. F. Ogieriakhija bio u skladu s pravom Unije koje je bilo na snazi u vrijeme činjenica u glavnom postupku.
45. Međutim, ostaje pitanje odgovaraju li razdoblja boravka, istekla sukladno članku 10. stavku 3. Uredbe br. 1612/68, zahtjevima iz članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38, s obzirom na to da navedena odredba od člana obitelji građanina Unije zahtijeva da je tijekom neprekidnog petogodišnjeg razdoblja zakonito boravio „s“ njim.
46. Prema mojem mišljenju, to je ovdje slučaj. Naime, u presudi Onuekwere(21) Sud je naveo da riječ „s“ iz članka 16. stavka 2. te direktive naglašava uvjet da članovi obitelji građanina Unije koji nemaju državljanstvo države članice moraju biti u pratnji toga građanina ili mu se moraju pridružiti(22). Kao što sam naveo u točkama 38. do 41. svojeg mišljenja u predmetu Onuekwere(23), navedeni izraz ne treba tumačiti doslovno i njime se ne zahtijeva da bračni drugovi žive pod istim krovom. On samo naglašava činjenicu da, kako bi se smatrao „nositeljem prava“ u smislu članka 3. stavka 1. navedene direktive, član obitelji mora biti u pratnji građanina Unije ili mu se mora pridružiti na području države članice domaćina(24). Dakle, državljanin treće države koji je član obitelji građanina Unije i koji, iako je vjenčan s tim građaninom Unije, boravi u drugoj državi članici koja nije država članica domaćin u kojoj boravi navedeni građanin ne udovoljava zahtjevu iz članka 16. stavka 2. Direktive 2004/38 da živi „s“ građaninom Unije jer se ne bi moglo smatrati da je bio u njegovoj pratnji ili da mu se pridružio. Međutim, jednom kad je ispunjen prvotni uvjet, da se mora biti u pratnji ili se pridružiti građaninu Unije na području države članice domaćina, više nije važno žive li bračni drugovi zajedno ili ne.
47. Takvo tumačenje prema mojem mišljenju nije protivno smislu i svrsi članka 16. te direktive. Naime, pravo stalnog boravišta treba razvijati socijalnu koheziju i jačati osjećaj građanstva Unije. Stoga je bitan element za stjecanje tog prava boravišta integracija građanina Unije i člana njegove obitelji u državi članici domaćinu(25), a da pritom neprekinutost zakonitog boravka odgovara obvezi integracije na kojoj se temelji pravo stalnog boravišta(26). Osobni odnosi i životni odabiri para prema mojem mišljenju nisu pokazatelji stupnja integracije tih osoba. Slučaj E. F. Ogieriakhija u biti to izvrsno predočuje. Njegov životni put pokazuje da se zapravo već od svojeg dolaska znao integrirati u društvo države članice domaćina. Sve do otkaza zbog nedostatka prava stalnog boravišta radio je za javno poduzeće i uspješno pohađao studij prava.
48. Stoga iz svega navedenoga proizlazi da, sve dok brak nije raskinulo nadležno tijelo, bračni drug građanina Unije, državljanin treće države, koji je bio u pratnji tog građanina ili mu se pridružio na području države članice domaćina i koji je s njim zakonito boravio tijekom neprekidnog petogodišnjeg razdoblja mora imati pravo stalnog boravišta, čak i ako su bračni drugovi odlučili živjeti razdvojeno.
49. Još jedan element prema mojem mišljenju podržava takvo tumačenje. Člankom 13. stavkom 2. podstavkom 1. točkom (a) Direktive 2004/38 predviđeno je, naime, da razvod ili poništenje braka ili prestanak registrirane zajednice ne utječu na pravo boravišta članova obitelji građanina Unije koji nemaju državljanstvo države članice ako su brak ili registrirana zajednica trajali najmanje tri godine prije pokretanja postupka za razvod ili poništenje braka ili prestanak registrirane zajednice, a od toga jednu godinu u državi članici domaćinu. Osim toga, u članku 13. stavku 2. podstavku 2. te direktive navodi se da, prije stjecanja prava stalnog boravišta, pravo boravišta zainteresiranih osoba ostaje uvjetovano dokazivanjem, među ostalim, da su radnici ili samozaposlene osobe ili da imaju dostatna sredstva kako ne bi postali teret sustavu socijalne pomoći države članice domaćina. Osim toga, člankom 18. navedene direktive propisuje se da članovi obitelji građanina Unije na koje se primjenjuje osobito članak 13. stavak 2. Direktive 2004/38 i koji ispunjavaju uvjete navedene u toj odredbi stječu pravo stalnog boravišta nakon što su zakonito boravili tijekom neprekidnog petogodišnjeg razdoblja na području države članice domaćina.
50. Zaključno, državljanin treće države koji je bračni drug građanina Unije i koji je bio u braku s njim najmanje tri godine, a od toga je jednu godinu proveo u državi članici domaćinu, zadržava pravo boravišta i može steći pravo stalnog boravišta ako je ispunio prethodno navedene uvjete, čak i ako je bračnu vezu raskinulo nadležno tijelo.
51. Stoga valja utvrditi da bi državljanin treće države u situaciji u kojoj se nalazi E. F. Ogieriakhi, kada ne bi mogao imati pravo stalnog boravišta, iako je nesporno da je zadržao status člana obitelji građanina Unije jer bračnu vezu nije raskinulo nadležno tijelo, bio stavljen u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na državljanina treće države koji se više ne smatra članom obitelji građanina Unije u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2004/38, ali ispunjava uvjete iz njezina članka 13. stavka 2.
52. Državljanin treće države koji je član obitelji građanina Unije imao bi manja prava i manju zaštitu priznatu pravom Unije od državljanina treće države koji više nije ni u kakvom odnosu s građaninom Unije. Takvo bi se tumačenje protivilo smislu i svrsi navedene direktive prema kojoj, da bi se pravo svih građana Unije na slobodu kretanja i boravišta na području države članice moglo ostvarivati pod objektivnim uvjetima slobode i dostojanstva, treba ga odobriti i članovima njihovih obitelji, bez obzira na njihovo državljanstvo(27).
53. Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, smatram da članak 16. stavak 2. Direktive 2004/38 treba tumačiti u smislu da se državljanin treće države koji je bračni drug građanina Unije u svrhu stjecanja prava stalnog boravišta može pozivati na razdoblje boravka isteklo u državi članici domaćinu prije prenošenja te direktive u pravne poretke država članica, čak i ako je utvrđeno da su bračni drugovi tijekom tog razdoblja odlučili živjeti odvojeno, s drugim partnerima.
C – Treće pitanje
54. Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li nacionalni sudac dužan u okviru tužbe za naknadu štete zbog povrede prava Unije uzeti u obzir činjenicu da je bilo potrebno postaviti prethodno pitanje koje se odnosi na relevantno pravo Unije u ovom sporu kako bi se utvrdilo je li povreda tog prava države članice bila dovoljno ozbiljna.
55. Podsjećam da pravo Unije pojedincima pod određenim uvjetima pruža pravo na naknadu štete prouzrokovane povredama prava Unije. Prema ustaljenoj praksi Suda, načelo odgovornosti države za štetu prouzročenu pojedincima povredama prava Unije za koje je ta država odgovorna inherentno je sustavu Ugovorâ na kojima se temelji Unija(28).
56. U tom pogledu Sud je uzastopno presuđivao da oštećenici imaju pravo na naknadu štete ako su ispunjena tri uvjeta, naime da povrijeđeno pravno pravilo Unije ima za cilj dodijeliti prava pojedincima, da je povreda dovoljno ozbiljna i da postoji izravna uzročna veza između povrede obveze države i štete koju su oštećenici pretrpjeli(29).
57. U pogledu drugog uvjeta, koji je predmet trećeg pitanja, valja podsjetiti da je odlučujući kriterij da bi se smatralo da je povreda prava Unije dovoljno ozbiljna postojanje očite i teške povrede granica diskrecijske ovlasti države članice(30).
58. Kako bi odlučio o tome je li ovaj uvjet ispunjen, nacionalni sudac pred kojim je pokrenuta tužba za naknadu štete mora voditi računa o svim elementima činjenica na koje je upućen, a osobito o stupnju jasnoće i preciznosti povrijeđenog pravila, namjeri povrede, činjenici može li se pravna pogreška opravdati, prema potrebi, mišljenju institucije Unije kao i povredi obveze upućivanja prethodnog pitanja predmetnog suda prema članku 267. stavku 3. UFEU‑a(31).
59. Znači li činjenica da je Sudu upućen zahtjev za prethodnu odluku radi tumačenja odredbe prava Unije da povreda prava Unije nije dovoljno ozbiljna? Naime, može se smatrati da, čim je takvo pitanje postavljeno, to znači da je predmetna odredba neprecizna i dopušta različita tumačenja, što bi predstavljalo odlučujući kriterij u ocjeni nacionalnog suca.
60. Međutim, smatram da to ne može biti slučaj, i to iz razloga koji mi se čini iznimno važnim.
61. Postupak povodom prethodnog pitanja, predviđen člankom 267. UFEU‑a, uspostavlja pravi dijalog, stvarnu suradnju između nacionalnih sudova i Suda. Ta je suradnja bitna za osiguravanje jedinstvene primjene prava Unije u nacionalnim pravnim porecima. Kao što je to naveo nezavisni odvjetnik P. Léger, „Sud povjerava nacionalnom sucu iznimno važnu ulogu u provedbi prava Zajednice i zaštiti prava pojedinaca koja iz njega proizlaze. Uostalom, nacionalni se sudac inače, prema često upotrebljavanom izrazu, označava kao ,sudac Zajednice općeg prava’“(32).
62. Prema mojem mišljenju, ta iznimno važna uloga „suca Zajednice općeg prava“ mogla bi se ugroziti kad bi sama činjenica da nacionalni sudac postavlja prethodno pitanje radi tumačenja odredbe prava Unije bila dovoljna za zaključak da povreda prava Unije za koju je država članica odgovorna nije dovoljno ozbiljna. Takva bi posljedica, koja bi naposljetku bila obvezujuća za nacionalnog suca, mogla dovesti do prestanka dijaloga između njega i suca Unije. Naime, u takvom bi se slučaju nacionalni sudac koji želi postaviti prethodno pitanje kako bi bio siguran u svoje tumačenje prava Unije prije nego što osudi državu članicu na naknadu štete mogao navesti na to da to ne učini. Općenitije gledano, sama činjenica postavljanja prethodnog pitanja ne može ograničiti slobodu suca koji sudi u glavnom postupku. On neće u pitanju koje je postavio Sudu pronaći poticaj za svoja slobodna razmišljanja, već u njegovu odgovoru.
63. Zato, kako bi se održao mehanizam predviđen člankom 267. UFEU‑a i iznimno važna uloga nacionalnih sudova u provedbi prava Unije, smatram da u okviru tužbe za naknadu štete zbog povrede prava Unije nacionalni sudac nije dužan uzeti u obzir činjenicu da je bilo potrebno postaviti prethodno pitanje koje se odnosi na relevantno pravo Unije u ovom sporu kako bi se utvrdilo je li povreda tog prava države članice bila dovoljno ozbiljna.
V – Zaključak
64. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio High Court odgovori kako slijedi:
1. Članak 16. stavak 2. Direktive 2004/38 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/260/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365 i 93/96/EEZ, treba tumačiti na način da se državljanin treće države koji je bračni drug građanina Unije u svrhu stjecanja prava stalnog boravišta može pozivati na razdoblje boravka na području države članice domaćina isteklo prije prenošenja te direktive u pravne poretke država članica, čak i ako se utvrdi da su bračni drugovi tijekom tog razdoblja živjeli odvojeno, s drugim partnerima.
2. U okviru tužbe za naknadu štete zbog povrede prava Unije nacionalni sudac nije dužan uzeti u obzir činjenicu da je bilo potrebno postaviti prethodno pitanje na koje se odnosi relevantno pravo Unije u ovom sporu kako bi se utvrdilo je li povreda tog prava države članice bila dovoljno ozbiljna.