Predmet C‑689/13
Puligienica Facility Esco SpA (PFE)
protiv
Airgest SpA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Consiglio di giustizia amministrativa per la Regione siciliana)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Javna nabava usluga – Direktiva 89/665/EEZ – Članak 1. stavci 1. i 3. – Postupak pravne zaštite – Tužba za poništenje koju je protiv odluke o odabiru podnio ponuditelj čija ponuda nije odabrana – Protutužba uspješnog ponuditelja – Pravilo nacionalne sudske prakse koje nalaže prethodno ispitivanje protutužbe i, ako je ona osnovana, proglašenje glavne tužbe nedopuštenom bez odlučivanja o meritumu – Spojivost s pravom Unije – Članak 267. UFEU‑a – Načelo nadređenosti prava Unije – Načelo prava koje je ustanovljeno na općoj sjednici upravnog vrhovnog suda države članice – Nacionalni propis kojim je predviđeno da je ta odluka obvezna za sva vijeća toga suda – Obveza vijeća koje donosi odluku o pitanju koje potpada pod pravo Unije, u slučaju neslaganja s odlukom opće sjednice, da uputi potonjem to pitanje – Mogućnost ili obveza vijeća da uputi Sudu zahtjev za prethodnu odluku”
Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 5. travnja 2016.
1. Usklađivanje zakonodavstava – Postupci kontrole u području sklapanja ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima – Direktiva 89/665 – Obveza država članica da propišu postupak kontrole – Dostupnost pravne zaštite – Pravila nacionalnih postupaka kojima je predviđena nedopuštenost tužbe kojom se traži isključenje drugog ponuditelja zato što je prioritetno ispitivanje protutužbe koju je podnio taj drugi ponuditelj – Nedopuštenost
(Direktiva Vijeća 89/665, kako je izmijenjena Direktivom 2007/66, čl. 1. st. 1. i 3.)
2. Prethodna pitanja – Pokretanje postupka pred Sudom – Nadležnosti nacionalnih sudova – Opseg – Nacionalni propis koji obvezuje vijeće nacionalnog suda posljednjeg stupnja da uputi pitanje općoj sjednici toga suda ako se ne slaže sa stajalištem koje je utvrdila potonja – Nemogućnost da sud koji je prema nacionalnom pravu uobičajeno nadležan za donošenje odluke podnese zahtjev za prethodnu odluku Sudu – Nedopuštenost
(čl. 267. UFEU‑a)
3. Prethodna pitanja – Nadležnost nacionalnog suda – Primjena odredbi koje je protumačio Sud – Nacionalni propis koji onemogućuje sudu da isključi iz primjene nacionalne odredbe koje nisu u skladu s pravom Unije – Nedopuštenost
(čl. 267. UFEU‑a)
1. Članak 1. stavak 1. podstavak 3. i članak 1. stavak 3. Direktive Vijeća 89/665 o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima, kako je izmijenjena Direktivom 2007/66, treba tumačiti na način da se protive tomu da se glavna tužba, koju je podnio ponuditelj koji ima pravni interes za dobivanje određenog ugovora i koji je pretrpio ili bi mogao pretrpjeti štetu zbog navodnog kršenja prava Unije iz područja javne nabave ili kršenja nacionalnih pravila kojima se prenosi to pravo te kojom se traži isključenje drugog ponuditelja, proglasi nedopuštenom zbog primjene nacionalnih postupovnih pravila kojima se predviđa prioritetno ispitivanje protutužbe koju je podnio taj drugi ponuditelj.
Naime, s jedne strane, svaka od stranaka u postupku ima valjan interes za isključivanje drugih ponuda. S druge strane nije isključeno da i druge ponude koje su podnesene u okviru postupka javne nabave sadrže neku od nepravilnosti koja opravdava isključenje ponude uspješnog ponuditelja kao i ponude ponuditelja koji osporava odluku javnog naručitelja o dodjeli ugovora, što može dovesti do toga da javni naručitelj mora pokrenuti novi postupak. U tom pogledu broj sudionika u odnosnom postupku javne nabave kao ni broj sudionika koji su podnijeli pravno sredstvo te različitost istaknutih pravnih razloga nisu važni.
(t. 28.‑30. i t. 1. izreke )
2. Članak 267. UFEU‑a treba tumačiti na način da se protivi odredbi nacionalnog prava koja se tumači u smislu da, kada je riječ o pravnom pitanju tumačenja ili valjanosti prava, vijeće suda posljednjeg stupnja, ako se ne slaže sa stajalištem koje je navedeno u odluci opće sjednice toga suda, mora uputiti to pitanje navedenoj sjednici te se stoga ne može obratiti Sudu zahtjevom za prethodnu odluku.
Naime, nacionalni sudovi imaju najširu mogućnost postavljanja Sudu pitanja tumačenja relevantnih odredbi prava Unije, a ta se mogućnost pretvara u obvezu za sudove koji sude u posljednjem stupnju, uz primjenu iznimki koje su priznate u sudskoj praksi Suda. Pravilo nacionalnog prava ne može spriječiti nacionalni sud da, ovisno o slučaju, koristi tu mogućnost ili postupi sukladno toj obvezi. Ta mogućnost kao i ta obveza svojstvene su sustavu suradnje između nacionalnih sudova i Suda, koji je uređen člankom 267. UFEU‑a, i funkcijama suda nadležnog za primjenu prava Unije, koje su tom odredbom dodijeljene nacionalnim sudovima. Slijedom toga, nacionalni sud koji je nadležan za rješavanje predmeta, kada smatra da se u okviru tog predmeta postavlja pitanje tumačenja ili valjanosti prava Unije, ima mogućnost ili obvezu, ovisno o slučaju, uputiti Sudu zahtjev za prethodnu odluku i pritom ta mogućnost ili obveza ne može biti otežana nacionalnim pravilima koja proizlaze iz zakonodavstva ili sudske prakse.
(t. 32.‑34., 36. i t. 2. izreke)
3. Članak 267. UFEU‑a treba tumačiti na način da, nakon što je zaprimilo odgovor Suda na pitanje koje se odnosi na tumačenje prava Unije koje mu je postavilo ili kada je u sudskoj praksi Suda već dan jasan odgovor na to pitanje, vijeće suda koji odlučuje u posljednjem stupnju mora sâmo poduzeti sve što je potrebno za provedbu tog tumačenja prava Unije.
Stoga, svaka odredba nacionalnog pravnog poretka i svaka zakonodavna, administrativna ili sudska praksa koja bi umanjivala učinkovitost prava Unije time što uskraćuje sudu nadležnom za primjenu tog prava ovlast da već u samom trenutku te primjene učini sve što je nužno da ostavi po strani nacionalne zakonodavne odredbe koje bi mogle spriječiti puni učinak pravnih pravila Zajednice, bila bi nespojiva sa zahtjevima koji čine samu bit prava Unije.
(t. 41., 42. i t. 3. izreke )