Predmet T-389/21
Landesbank Baden-Württemberg
protiv
Jedinstvenog sanacijskog odbora
Presuda Općeg suda (osmo prošireno vijeće) od 20. prosinca 2023.
„Ekonomska i monetarna unija – Bankovna unija – Jedinstveni sanacijski mehanizam za kreditne institucije i određena investicijska društva (SRM) – Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) – SRB-ova odluka o izračunu ex ante doprinosa za 2021. – Obveza obrazlaganja – Djelotvorna sudska zaštita – Jednako postupanje – Načelo proporcionalnosti – SRB-ova margina prosudbe – Prigovor nezakonitosti – Komisijina margina prosudbe – Vremensko ograničenje učinaka presude”
1. Pravo Europske unije – Načela – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Doseg – Odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) o utvrđivanju ex ante doprinosa Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) – Načelo kontradiktornosti – Iznimke – Opće načelo zaštite poslovne tajne – Odvagivanje – Dopuštenost
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Uredba br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća; Direktiva 2014/59 Europskog parlamenta i Vijeća; Uredba Komisije 2015/63, čl. 4. do 7. i 9. te Prilog I.)
(t. 37.- 42., 45.-49.)
2. Pravo Europske unije – Načela – Pravna sigurnost – Propis Unije – Zahtjevi jasnoće i preciznosti – Granice
(t. 64.-67.)
3. Pravo Europske unije – Načela – Pravna sigurnost – Propis Unije – Zahtjev jasnoće i predvidljivosti – Delegirana uredba 2015/63 o dopuni Direktive 2014/59 u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije – Dodjela margine prosudbe Jedinstvenom sanacijskom odboru (SRB) u pogledu metodologije izračuna ex ante dopsinosa – Pretpostavke – Dovoljno jasna definicija opsega i načina izvršavanja takve ovlasti
(Uredba Komisije 2015/63, čl. 6. st. 5. do 7. i čl. 7. st. 4.)
(t. 87.-90., 92.)
4. Institucije Europske unije – Izvršavanje nadležnosti – Ovlast dodijeljena Komisiji za donošenje delegiranih akata – Doseg – Složene procjene i ocjene – Široka margina procjene – Direktiva 2014/59 o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava – Određivanje kriterija prilagodbe ex ante doprinosa – Sudski nadzor – Granice
(čl. 290. UFEU-a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 806/2014, uv. izj. 41.; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2014/59)
(t. 105., 107., 112., 162.)
5. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) o utvrđivanju ex ante doprinosa Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) – Nepostojanje nužnosti da se u toj odluci navedu svi elementi na temelju kojih se može provjeriti točnost izračuna doprinosa – Odvagivanje obveze obrazlaganja i općeg načela zaštite poslovne tajne predmetnih institucija – Zakonitost odredaba Uredbe 2015/63 koje se odnose na metodu izračuna ex ante doprinosa SRF-u – Načelo zaštite poslovne tajne – SRB-ova obveza da objavi i dotičnim institucijama dostavi informacije o subjektima u anonimiziranom i agregiranom obliku, za izračun ex ante doprinosa
(čl. 296. drugi st. UFEU-a; Uredba br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća; Direktiva 2014/59 Europskog parlamenta i Vijeća; Uredba Komisije 2015/63, čl. 4. do 7. i 9. te Prilog I.)
(t. 261.-272., 292., 294.)
6. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Pojašnjenja autora o razlozima akta dostavljena tijekom postupka pred sudom Unije – Pretpostavke – Nepostojanje proturječja i obveza dosljednosti pojašnjenja s navedenim razlozima
(čl. 296. drugi st. UFEU-a)
(t. 329., 330.)
7. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) o utvrđivanju ex ante doprinosa Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) – SRB-ova obveza da dotičnim institucijama priopći metodologiju izračuna tih doprinosa i metodologiju određivanja iznosa godišnje ciljne razine
(čl. 296. drugi st. UFEU-a; Uredba br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća; Uredba Vijeća 2015/81, čl. 4.; Direktiva 2014/59 Europskog parlamenta i Vijeća; Uredba Komisije 2015/63, čl. 4. do 7. i 9. te Prilog I.)
(t. 332., 333.)
8. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) o utvrđivanju ex ante doprinosa Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) – Obrazloženje koje se temelji isključivo na drugim pravnim aktima, kao što su međuodluke, kojima se preciziraju i dopunjuju određeni aspekti utvrđivanja tih doprinosa – Neobjavljivanje tih drugih akata i njihovo nepriopćavanje institucijama – Nezakonitost
(čl. 296. drugi st. UFEU-a)
(t. 442., 447.)
Kratak prikaz
Landesbank Baden-Württemberg (u daljnjem tekstu: tužitelj) javnopravna je kreditna institucija sa sjedištem u Njemačkoj. Uključena je u institucionalni sustav zaštite (u daljnjem tekstu: ISZ) Sparkassen-Finanzgruppea (Financijska grupa štedionica, Njemačka).
Jedinstveni sanacijski odbor (SRB) donio je 14. travnja 2021. odluku u kojoj je utvrdio(1)ex ante doprinose za 2021. Jedinstvenom fondu za sanaciju (u daljnjem tekstu: SRF) bankovnih institucija, među kojima je i tužitelj (u daljnjem tekstu: pobijana odluka)(2).
Opći sud, kojem je podnesena tužba za poništenje pobijane odluke, odlučuje o nekoliko novih pitanja u vezi s izračunom ex ante doprinosâ SRF-u i o različitim prigovorima nezakonitosti protiv Delegirane uredbe 2015/63(3), koje sve odbija.
Presuda je u cijelosti inovativna. Opći sud zahtijeva poništenje pobijane odluke zbog SRB-ove povrede obveze obrazlaganja.
Ocjena Općeg suda
Kao prvo, Opći sud odbija sve prigovore nezakonitosti koje je istaknuo tužitelj.
Konkretno, kao prvo, odbija prigovor koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti stupa rizika „dodatni pokazatelji rizika koje određuje [SRB]”.
Podsjećam na to da je, u skladu s člancima 6. i 7. Delegirane uredbe 2015/63, SRB dužan prilagoditi osnovni godišnji doprinos institucija uzimajući u obzir četiri stupa rizika, pri čemu se svaki stup sastoji od pokazatelja rizika koji se pak mogu sastojati od podpokazatelja rizika.
Prvim se člankom SRB-u dodjeljuje margina prosudbe kad je riječ o načinu na koji on u svrhu određivanja navedenih pokazatelja rizika mora uzeti u obzir „vjerojatnost da dotična institucija uđe u postupak sanacije te, kao posljedica toga, vjerojatnost korištenja aranžmana financiranja sanacije u slučaju sanacije”.
Tako, kad je riječ o prvom pokazatelju rizika koji je obuhvaćen stupom rizika „dodatni pokazatelji rizika koje određuje [SRB]” i koji se odnosi na aktivnosti trgovanja, izvanbilančne izloženosti, izvedenice, složenost i mogućnost sanacije institucije, SRB treba uzeti u obzir više podpokazatelja prilikom njihova utvrđivanja, od kojih neki mogu dovesti do povećanja profila rizičnosti dotične institucije, a drugi do njegova smanjenja. Međutim, ti podpokazatelji rizika ne sadržavaju pojašnjenja u pogledu provedbe usporedbe koju podrazumijevaju.
Što se tiče pokazatelja rizika ISZ-a, SRB raspolaže marginom prosudbe u pogledu poštovanja uvjeta povezanih, s jedne strane, s adekvatnošću raspoloživih sredstava dotičnog ISZ-a za sredstva potrebna za financiranje predmetne institucije i, s druge strane, sa stupnjem pravne ili ugovorne sigurnosti koja se odnosi na te fondove. Isto vrijedi i kad je riječ o ponderu različitih pokazatelja rizika u okviru IV. stupa rizika(4), kako bi se utvrdio ponder različitih podpokazatelja rizika koji čine te pokazatelje rizika, koje treba uzeti u obzir(5).
Opći sud stoga ispituje mogu li se članak 6. stavci 5. do 7. i članak 7. stavak 4. Delegirane uredbe 2015/63 smatrati odredbama koje dovoljno jasno definiraju opseg i načine izvršavanja diskrecijske ovlasti dodijeljene SRB-u, s obzirom na predmetni legitimni cilj, tako da pružaju odgovarajuću zaštitu od arbitrarnosti i da pojedinci mogu s dovoljnom sigurnošću otkloniti eventualne sumnje o dosegu ili smislu navedenih odredbi.
U ovom slučaju, kao prvo, Opći sud ističe da se primjenjivim propisom predviđa rezultat koji treba postići, prema kojem financijska sredstva raspoloživa u SRF-u trebaju doseći konačnu ciljnu razinu na kraju početnog razdoblja od osam godina počevši od 1. siječnja 2016. (u daljnjem tekstu: početno razdoblje) kao i metoda za postizanje tog rezultata, čime se smanjuje utjecaj diskrecijske ovlasti koju SRB izvršava prilikom određivanja ex ante doprinosa. S jedne strane, iznos ex ante doprinosa svake institucije ovisi o iznosu godišnje ciljne razine koju utvrđuje SRB na temelju svoje procjene iznosa koji na dan 31. prosinca 2023. odgovara najmanje 1 % osiguranih depozita u svim državama članicama sudionicama u jedinstvenom sanacijskom mehanizmu (SRM)(6). S druge strane, ex ante doprinos svake institucije određuje se, među ostalim, na temelju osnovnog godišnjeg doprinosa koji se izračunava na temelju iznosa neto obveza dotičnih institucija. Međutim, SRB ne izvršava nikakvu diskrecijsku ovlast u pogledu određivanja tih iznosa. Osim toga, dotična institucija zna iznos svojih neto obveza i može imati pristup ukupnom iznosu neto obveza drugih institucija.
Kao drugo, pokazatelji rizika čijoj nejasnoći tužitelj prigovara i u vezi s kojima SRB izvršava određenu diskrecijsku ovlast utječu na profil rizičnosti institucije samo u visini koja je manja od 20 %. Osim toga, utjecaj tih pokazatelja na konačni iznos ex ante doprinosa dodatno umanjuje činjenica da SRB ne izvršava nikakvu diskrecijsku ovlast u pogledu određivanja iznosa osnovnog godišnjeg doprinosa i da je prilagodba tog doprinosa profilu rizičnosti institucije znatno ograničena u prethodno utvrđenom rasponu od 0,8 do 1,5(7).
Opći sud iz toga zaključuje da se ne može smatrati da su opseg i načini izvršavanja diskrecijske ovlasti dodijeljene SRB-u(8) nedovoljno uređeni ili nedovoljno jasno definirani s obzirom na legitimni cilj o kojem je riječ te se stoga ne može smatrati da ne pružaju odgovarajuću zaštitu od proizvoljnosti. To vrijedi tim više što je tužitelj razuman subjekt koji može, po potrebi uz usluge pravnog i gospodarskog savjetovanja, dovoljno precizno predvidjeti metodu izračuna i visinu svojeg ex ante doprinosa.
Kao drugo, Opći je sud odbio prigovor nezakonitosti vezan za to da bi razlikovanje institucija koje pripadaju istom ISZ-u na temelju pokazatelja rizika „aktivnosti trgovanja, izvanbilančne izloženosti, izvedenice, složenost i mogućnost sanacije” bilo u suprotnosti s ujednačenim i dosljednim postupanjem prema svim članovima takvog ISZ-a koje se nalaže Direktivom 2014/59(9) i Uredbom br. 575/2013(10). Naime, nakon utvrđenja da je više institucija dio istog ISZ-a i da se institucijama kojima je dodijeljen bolji ponder pokazatelja rizika „aktivnosti trgovanja, izvanbilančne izloženosti, izvedenice, složenost i mogućnost sanacije” u odnosu na druge članove tog ISZ-a može dodijeliti povoljniji ponder u okviru pokazatelja rizika ISZ-a u odnosu na te druge članove, ističe da, što se tiče Direktive 2014/59, nije predviđeno da je prilikom donošenja Delegirane uredbe 2015/63 Komisija trebala dodijeliti isti ponder svim institucijama koje su dio istog ISZ-a. Osim toga, Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću kada je riječ o metodologiji prilagodbe osnovnih godišnjih doprinosa. Međutim, prije svega, Komisija i SRB objasnili su, a da tužitelj nije podnio elemente kako bi osporio njihove tvrdnje, da članovi ISZ-a nemaju bezuvjetno pravo primiti bezuvjetnu potporu od takvog ISZ-a, zatim, propast institucije sa širokom i složenom bilancom mogla bi u potpunosti iscrpiti fondove takvog ISZ-a i, naposljetku, pokazatelj rizika „aktivnosti trgovanja, izvanbilančne izloženosti, izvedenice, složenost i mogućnost sanacije” omogućuje ocjenu ima li institucija široku i složenu bilancu. Što se tiče Uredbe br. 575/2013, njezin članak 113. stavak 7. definira uvjete za odobrenje ISZ-ova, a ne izračun ex ante doprinosa i ne zabranjuje razlikovanje između institucija koje su članovi istog ISZ-a u svrhu izračuna ex ante doprinosa. Osim toga, tom se odredbom ne zahtijeva da ISZ ima dostatna sredstva kako bi se izbjegla sanacija svih njegovih članova, uključujući sve velike institucije.
Kao treće, Opći sud odbija prigovor nezakonitosti koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja. Podsjeća na to da se posebna priroda ex ante doprinosa sastoji od toga da se u okviru osigurateljne logike zajamči da financijski sektor pribavi dostatna financijska sredstva za SRM kako bi on mogao ispunjavati svoje funkcije, potičući poslovanje dotičnih institucija po modelu koji predstavlja manji rizik. Stoga se sve institucije koje pripadaju ISZ-u ne nalaze nužno i samo zbog te pripadnosti u usporedivoj situaciji. Naime, prije svega, članovi ISZ-a nemaju bezuvjetno pravo primiti potporu od ISZ-a koja bi obuhvatila sve njihove obveze. Nadalje, propadanje institucije sa širokom i složenom bilancom moglo bi u potpunosti iscrpiti sredstva ISZ-a, za razliku od propasti institucija s manjim i jednostavnijim bilancama. Naposljetku, pokazatelj rizika „aktivnosti trgovanja, izvanbilančne izloženosti, izvedenice, složenost i mogućnost sanacije” predstavlja objektivan kriterij za ocjenu koje se institucije nalaze u usporedivoj situaciji što se tiče tog rizika.
Kao četvrto, Opći sud odbija prigovor nezakonitosti koji se temelji na povredi nekoliko viših pravnih pravila. U tom pogledu ističe da, s obzirom na to da valja uzeti u obzir ciljeve SRM‑a, a osobito cilj koji se odnosi na poticanje institucija da usvoje manje rizične načine funkcioniranja, metoda binninga, koja se sastoji od dodjele institucija dodijeljenih istom binu („skupu”), iako imaju znatno različite vrijednosti za isti pokazatelj rizika, ne povređuje načelo proporcionalnosti jer te institucije imaju različita obilježja kad je riječ o stupnju rizika izmjerenom tim pokazateljem. Iako se s tim institucijama postupa na jednak način, to je postupanje propisno opravdano s obzirom na to da je, s jedne strane, u vezi sa zakonitim dopuštenim ciljem koji se želi postići, a to je utvrđivanje općih pravila koja nadležna tijela mogu lako primijeniti i lako provjeriti, i da, s druge strane, s obzirom na široku marginu prosudbe kojom raspolaže Komisija, metoda binninga o kojoj je riječ omogućuje postizanje željenog cilja, ne prelazi granice onoga što je nužno za njegovo ostvarenje i ne može se smatrati da dovodi do neugodnosti.
Kao peto, Opći sud odbija prigovor nezakonitosti koji se temelji na povredi „zahtjeva izračuna doprinosa na temelju rizika” jer članak 20. stavak 1. Delegirane uredbe 2015/63 sadržava očitu pogrešku u ocjeni zbog toga što ta odredba sprečava SRB da na primjeren način prilagodi osnovne godišnje doprinose stvarnom profilu rizičnosti institucija. Na temelju tog članka, naslovljenog „Prijelazne odredbe”, pokazatelj rizika ne primjenjuje se ako informacije potrebne za određeni pokazatelj iz Priloga II. toj delegiranoj uredbi nisu uključene u primjenjivi zahtjev za bonitetno izvješćivanje naveden u njezinu članku 14. Delegirana uredba 2015/63 donesena je na temelju članka 103. stavka 7. Direktive 2014/59, koji obvezuje Komisiju da uzme u obzir sve elemente navedene u točkama (a) do (h) te odredbe kako bi pobliže odredila pojam „prilagođavanja ex ante doprinosa profilu rizičnosti institucija”.
Međutim, s obzirom na široku marginu prosudbe koju Komisija ima u pogledu provedbe te odredbe, to može podrazumijevati potrebu da se predvide prijelazna razdoblja. Članak 20. stavak 1. Delegirane uredbe 2015/63 uvodi takvo razdoblje jer ovlašćuje SRB, kao prijelaznu mjeru, da ne primijeni neke od tih elemenata, koji se odražavaju u pokazateljima rizika predviđenima tom delegiranom uredbom.
Osim toga, opravdanje prijelaznog razdoblja predviđenog tom odredbom usko je povezano s postupnom prirodom postupka utvrđivanja bonitetnih zahtjeva i odgovarajućih zahtjeva obavješćivanja. U tom kontekstu, člankom 20. stavkom 1. Delegirane uredbe 2015/63 nastoji se izbjeći to da se, ako je potrebno, institucijama nametnu neproporcionalna ili diskriminatorna opterećenja prilikom izračuna ex ante doprinosa upravo zbog te postupne provedbe bonitetnih zahtjeva i s njima povezanih zahtjeva obavješćivanja.
Naposljetku, iako ta iznimka može dovesti do situacije u kojoj se određeni pokazatelji rizika i dalje ne primjenjuju tijekom cijelog početnog razdoblja, s jedne strane, takva je posljedica rezultat postupne naravi provedbe bonitetnih zahtjeva i, s druge strane, navedeni pokazatelji rizika trebali bi se primjenjivati i nakon početnog razdoblja.
Kao drugo, Opći sud ispituje tužbene razloge koji se odnose na zakonitost pobijane odluke i prihvaća onaj koji se temelji na nedostacima u njezinu obrazloženju u pogledu određivanja godišnje ciljne razine.
Što se tiče potonjeg tužbenog razloga, koji se odnosi na javni poredak, Opći sud najprije podsjeća na to da, u skladu s primjenjivim zakonodavstvom, raspoloživa financijska sredstva u SRF-u moraju na kraju početnog razdoblja doseći konačnu ciljnu razinu, koja odgovara najmanje 1 % iznosa osiguranih depozita svih institucija s odobrenjem u svim državama članicama koje sudjeluju u SRM-u. Nadalje, tijekom početnog razdoblja ex ante doprinosi trebaju se raspodijeliti što je moguće ravnomjernije dok se ne postigne konačna ciljna razina. Osim toga, svake godine doprinosi svih institucija s odobrenjem na državnim područjima svih država članica koje sudjeluju u SRM-u ne smiju prelaziti 12,5 % konačne ciljne razine. Usto, kad je riječ o načinu izračuna ex ante doprinosa, SRB određuje njihov iznos na temelju godišnje ciljne razine, uzimajući u obzir konačnu ciljnu razinu, te na temelju prosječnog iznosa osiguranih depozita u prethodnoj godini, koji se izračunava tromjesečno, za sve institucije s odobrenjem na državnom području svih država članica sudionica u SRM-u. Naposljetku, SRB izračunava ex ante doprinos za svaku instituciju na temelju godišnje ciljne razine koju treba utvrditi u odnosu na konačnu ciljnu razinu i u skladu s metodologijom navedenom u Delegiranoj uredbi 2015/63.
U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz pobijane odluke, SRB je za razdoblje doprinosa 2021. utvrdio iznos godišnje ciljne razine na 11 287 677 212,56 eura. U navedenoj je odluci u biti objasnio da se godišnja ciljna razina treba odrediti na temelju analize koja se odnosi na razvoj osiguranih depozita tijekom prethodnih godina, svih relevantnih promjena u gospodarskom stanju te analize pokazatelja koji se odnose na fazu poslovnog ciklusa i učinke procikličkih doprinosa na financijsko stanje institucija. SRB je smatrao primjerenim utvrditi koeficijent koji se temeljio na toj analizi i financijskim sredstvima dostupnima u SRF-u te je taj koeficijent primijenio na osminu prosječnog iznosa osiguranih depozita u 2020. kako bi se postigla godišnja ciljna razina. Zatim je iznio pristup koji je slijedio za utvrđivanje koeficijenta. S obzirom na ta razmatranja, SRB je vrijednost koeficijenta utvrdio na 1,35 %. Zatim je izračunao iznos godišnje ciljne razine množeći prosječan iznos osiguranih depozita u 2020. s tim koeficijentom i podijelivši rezultat tog izračuna s osam.
U tom pogledu, iako je SRB dužan na temelju pobijane odluke institucijama pružiti objašnjenja koja se odnose na metodu utvrđivanja godišnje ciljne razine, ta objašnjenja moraju biti u skladu s objašnjenjima koja je SRB pružio tijekom sudskog postupka i koja se odnose na stvarno primijenjenu metodu. Međutim, to ovdje nije slučaj.
Naime, SRB je na raspravi naveo da je odredio godišnju ciljnu razinu za razdoblje doprinosa 2021. slijedeći metodu u četiri koraka, od kojih su se dva posljednja sastojala od toga da se od godišnje ciljne razine oduzmu financijska sredstva raspoloživa u SRF-u kako bi se izračunao preostali iznos koji bi trebao primiti do kraja početnog razdoblja i dijeleći taj iznos s tri.
Međutim, Opći sud primjećuje da dva posljednja koraka tog izračuna uopće nisu izražena u navedenoj matematičkoj formuli prikazanoj u pobijanoj odluci kao osnovica za određivanje godišnje ciljne razine.
Točno je da je tužitelj znao za opisni list koji je SRB objavio nakon donošenja pobijane odluke, ali prije podnošenja ove tužbe, u kojem se navodio procijenjeni iznos konačne ciljne razine. Međutim, pod pretpostavkom da je znao i za iznos financijskih sredstava dostupnih u SRF-u, samo te okolnosti nisu mu omogućile da shvati da je SRB stvarno primijenio posljednja dva koraka, pri čemu se usto pojašnjava da ih ni matematička formula predviđena u pobijanoj odluci uopće ne spominje.
Slične nedosljednosti utječu i na način utvrđivanja koeficijenta od 1,35 %, koji ipak ima ključnu ulogu u toj matematičkoj formuli. Naime, kao što je to SRB priznao na raspravi, taj je koeficijent utvrđen na način da se njime može opravdati rezultat izračuna iznosa godišnje ciljne razine, odnosno nakon što je SRB izračunao taj iznos primjenom četiri koraka stvarno primijenjene metode. Međutim, taj pristup ni na koji način ne proizlazi iz pobijane odluke.
Osim toga, raspon u kojem se, u skladu s opisnim listom, nalazi iznos procijenjene konačne ciljne razine pokazuje se nedosljednim rasponu stope rasta osiguranih depozita između 4 % i 7 % koji se nalazi u pobijanoj odluci. U tim okolnostima tužitelj nije mogao utvrditi način na koji je SRB upotrijebio raspon koji se odnosi na stopu kretanja tih depozita kako bi došao do izračuna konačne procijenjene ciljne razine.
Opći sud smatra da, što se tiče određivanja godišnje ciljne razine, metodologija koju je SRB stvarno primijenio, kako je objašnjena na raspravi, ne odgovara metodologiji opisanoj u pobijanoj odluci, tako da stvarne razloge, s obzirom na koje je utvrđena ta ciljna razina, nisu mogle utvrditi ni institucije ni Opći sud na temelju pobijane odluke. Pobijana odluka stoga sadržava nedostatke u obrazloženju kad je riječ o određivanju godišnje ciljne razine.
Nakon što je odbio ostale tužbene razloge u pogledu merituma, ispitane u interesu dobrog sudovanja, Opći sud zaključuje da nedostatak u obrazloženju kojim je zahvaćena pobijana odluka sam po sebi može biti temelj za njezino poništenje u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja.
U tim okolnostima učinke sporne odluke u dijelu u kojem se odnosi na tužitelja valja održati na snazi u razumnom roku, koji ne može biti dulji od šest mjeseci od datuma objave ove presude, dok na snagu ne stupi nova SRB-ova odluka kojom se utvrđuje ex ante doprinos te institucije SRF-u za 2021.