Predmet T‑462/12

Pilkington Group Ltd

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Europsko tržište automobilskog stakla – Objava odluke kojom se utvrđuje postojanje povrede članka 81. UEZ‑a – Odbijanje zahtjeva za povjerljivo postupanje s podacima koji navodno predstavljaju poslovnu tajnu – Obveza obrazlaganja – Povjerljivost – Poslovna tajna – Legitimna očekivanja“

Sažetak – Presuda Općeg suda (treće vijeće) od 15. srpnja 2015.

1.      Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka službenika za usmene rasprave o odbijanju zahtjeva za povjerljivo postupanje s informacijama u postupku primjene pravila o tržišnom natjecanju

(čl. 101., 102. i 296. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 28. st. 2.; Odluka Komisije 2011/695, čl. 8.)

2.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Poslovna tajna – Službenik za usmene rasprave – Nadležnost ograničena zahtjevom dotičnog poduzetnika – Komisijino prihvaćanje tog zahtjeva – Učinci – Ograničena nadležnost službenika za usmene rasprave – Nemogućnost objavljivanja informacija koje se smatraju povjerljivima

(čl. 101. i 102. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 28. st. 2.; Odluka Komisije 2011/695, čl. 8.)

3.      Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povrede – Odluka Komisije kojom se utvrđuje povreda ili kojom se izriče novčana kazna – Obveza objavljivanja – Doseg

(čl. 101., 102. i 339. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 28. i 30. st. 1. i 2.)

4.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Poslovna tajna – Određivanje informacija koje su obuhvaćene poslovnom tajnom – Mjerila

(čl. 101., 102. i 339. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 28. i 30.)

5.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Poslovna tajna – Određivanje informacija koje su obuhvaćene poslovnom tajnom – Mjerila – Uzimanje u obzir povjerljivosti određenih informacija zaštićenih izuzećem od prava na pristup dokumentima – Granice

(čl. 101., 102. i 339. UFEU‑a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1049/2001, čl. 4.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 27. st. 2., čl. 28. i 30.; Uredba Komisije br. 773/2004, čl. 6., 8., 15. i 16.)

6.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Poslovna tajna – Određivanje informacija koje su obuhvaćene poslovnom tajnom – Povijesne informacije – Isključenje – Granice

(čl. 101., 102. i 339. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 30. st. 2.)

7.      Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Poslovna tajna – Određivanje informacija koje su obuhvaćene poslovnom tajnom – Pravo objavljivanja informacija koje su već priopćene konkurentima u zamjenu za postizanje zabranjenog sporazuma – Uzimanje u obzir interesa osoba oštećenih povredom olakšanim pokretanjem postupaka za naknadu štete

(čl. 101., 102. i 339. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 30. st. 2.)

8.      Tržišno natjecanje – Pravila Unije – Povrede – Odluka Komisije kojom se utvrđuje povreda ili izriče novčana kazna – Obveza objavljivanja – Doseg – Pravo objavljivanja verzije potpunije od traženog minimuma – Promjena Komisijine prakse u pogledu stupnja podrobnosti objavljenih informacija – Povreda načela jednakog postupanja i zaštite legitimnih očekivanja – Nepostojanje

(čl. 101., 102. i 339. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 30. st. 2.)

1.      Prema članku 8. stavku 2. Odluke 2011/695 o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja, službenik za usmene rasprave ima pravo utvrditi da se informacija može objaviti jer nije poslovna tajna ili druga povjerljiva informacija, ili pak jer je ustanovio da prevladava argument za njezinu objavu. Posljedično, zaključak prema kojem se sporna informacija može objaviti mora biti obrazložen pozivanjem na razmatranja koja su službenika za usmene rasprave navela da ustanovi da ona ne predstavlja poslovnu tajnu ili drugu povjerljivu informaciju, ili pak da, ako je to slučaj, prevladava argument za njezinu objavu.

S tim u vezi, činjenica da je istaknut jedan razlog ili više njih na kojima se temelji odbijanje priznanja povjerljivog karaktera u odnosu na niz informacija koje, prema mišljenju službenika za usmene rasprave, imaju zajedničke značajke ne utječe na potpunost obrazloženja ako pobijana odluka omogućuje razumijevanje temelja za zaključke službenika za usmene rasprave. Ako razlozi o kojima je riječ nisu valjani u pogledu jedne ili više informacija, bit će dovedena u pitanje osnovanost obrazloženja, a ne je li ono dovoljno u smislu bitnog formalnog zahtjeva.

Stoga, okolnost da službenik za usmene rasprave nije iznio ocjenu zasebno za svaku uvodnu izjavu odluke na koju se odnosi zahtjev, pod uvjetom da je zainteresiranoj osobi omogućeno da učinkovito osporava zakonitost analize službenika za usmene rasprave i da sud Unije raspolaže elementima nužnima da donese svoju ocjenu u tom pogledu, ne znači da pobijana odluka nije obrazložena.

(t. 22., 23., 27.)

2.      Iz članka 8. stavaka 1. i 2. Odluke 2011/695 o funkciji i opisu posla službenika za usmene rasprave u određenim postupcima tržišnog natjecanja proizlazi da je nadležnost službenika za usmene rasprave, kada odlučuje o zahtjevu poduzetnika koji se protivi objavljivanju informacije o povredi pravila tržišnog natjecanja Unije, ograničena zahtjevom koji mu je upućen i da nema ovlast preispitivanja Komisijinih odluka o prihvaćanju zahtjeva za povjerljivo postupanje.

(t. 31., 34.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 42., 43.)

4.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 44., 45.)

5.      U kontekstu odredbi članka 4. Uredbe br. 1049/2001 o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije, članka 27. stavka 2. i članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 te članaka 6., 8., 15. i 16. Uredbe br. 773/2004 o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka 81. i 82. UEZ‑a, kada bi se članak 4. Uredbe br. 1049/2001 tumačio na način da se Komisiji zabrani objava svih informacija jer na temelju potonje odredbe ta institucija ima pravo odbiti pristup dokumentima u kojima se nalazi ta informacija pozivajući se na opću pretpostavku, to bi članku 30. Uredbe br. 1/2003 oduzelo bitan smisao. S jedne strane, učinak takvog tumačenja bilo bi uskraćivanje Komisiji mogućnosti da objavi čak i bitne elemente iz sadržaja svoje odluke jer bi oni nužno proizlazili iz elemenata spisa istrage. S druge strane, to bi tumačenje imalo i praktičan učinak prebacivanja tereta dokazivanja, koji u području povjerljivog postupanja leži na strani podnositelja zahtjeva za takvo postupanje jer bi on samo morao istaknuti opću pretpostavku na koju se institucije mogu pozvati i tako de facto obvezati Komisiju da dokaže da se sporna informacija može uključiti u objavljenu verziju njezine odluke.

Posljedično, okolnost prema kojoj se Komisija, suočena s općenito naznačenim zahtjevom za pristup svim dokumentima koji se nalaze u spisu istrage koja se odnosi na povredu pravila o tržišnom natjecanju, može pozivati na opću pretpostavku koja se temelji na zaštiti jednog od interesa navedenih u članku 4. Uredbe br. 1049/2001 uopće ne prejudicira opseg objave koju ta institucija može izvršiti u okviru članka 30. Uredbe br. 1/2003.

(t. 46., 47., 89.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 58.)

7.      Budući da se poduzetnik protiv kojeg se vodi istraga zbog povrede pravila tržišnog natjecanja odlučio odreći tajnosti određenih informacija tako što ih je izravno priopćio svojim konkurentima u zamjenu za postizanje zabranjenog sporazuma o njihovu budućem ponašanju, kojemu je cilj otkloniti neizvjesnost svojstvenu uvjetima tržišnog natjecanja koja postoji upravo zbog tajnosti ove vrste informacija, a osobito u odnosu na konkurente, nije utemeljena tužiteljeva tvrdnja da će objava elemenata o kojima je riječ u odluci neopravdano povećati krug osoba koje za njih znaju, s obzirom na to da ih je on sam izravno priopćio svojim glavnim konkurentima. S tim u vezi, rizik da će informacije o kojima je riječ pasti u ruke konkurentima dotičnog poduzetnika postao je bespredmetan njegovim vlastitim postupcima. Budući da šira javnost sama po sebi ne raspolaže sredstvima kojima može prouzročiti štetu poslovnim interesima tog poduzetnika, to što će informacije o kojima je riječ biti javno dostupne bez pravnih je posljedica. Slijedom toga, Komisija može uključiti takve informacije u objavljenu verziju svoje odluke čak i ako nije dokazano da je to strogo nužno radi sudske zaštite osoba oštećenih povredom.

(t. 59., 60., 66., 71., 81.‑84., 88.)

8.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 77., 78.)