PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
6. rujna 2013.(*)
„Damping – Uvoz određenih masnih alkohola i njihovih mješavina podrijetlom iz Indije, Indonezije i Malezije – Zahtjev za prilagodbu zbog konverzije valuta – Teret dokazivanja – Šteta – Konačna antidampinška pristojba“
U predmetu T‑6/12,
Godrej Industries Ltd, sa sjedištem u Mumbaiju (Indija),
VVF Ltd, sa sjedištem u Mumbaiju,
koje zastupa B. Servais, odvjetnik,
tužitelji,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupa J.-P. Hix, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Berrischa i A. Polcyna, odvjetnika,
tuženika,
koje podupiru
Sasol Olefins & Surfactants GmbH, sa sjedištem u Hamburgu (Njemačka),
Sasol Germany GmbH, sa sjedištem u Hamburgu,
koje zastupaju V. Akritidis, odvjetnik, i J. Beck, solicitor,
i
Europska komisija, koju zastupaju M. França i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,
intervenijenti,
povodom zahtjeva za poništenje Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1138/2011 od 8. studenoga 2011. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određenih masnih alkohola i njihovih mješavina podrijetlom iz Indije, Indonezije i Malezije (SL L 293, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 118., str. 71.),
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: I. Pelikánová, predsjednica, K. Jürimäe i M. van der Woude (izvjestitelj), suci,
tajnik: S. Spryropoulos, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 24. travnja 2013.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
[omissis]
Postupak i zahtjevi stranaka
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 5. siječnja 2012. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.
11 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. veljače 2012. Komisija je zatražila intervenciju u potporu zahtjevu Vijeća.
12 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 28. ožujka 2012. Sasol Olefins & Surfactants GmbH i Sasol Germany GmbH (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Sasol) zatražili su intervenciju u potporu zahtjevu Vijeća.
13 Rješenjem od 19. travnja 2012. predsjednik četvrtog vijeća dopustio je intervenciju Komisiji.
14 Rješenjem od 4. lipnja 2012. predsjednik četvrtog vijeća dopustio je intervenciju Sasolu.
15 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu uredbu u dijelu koji se na njih odnosi;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
16 Vijeće, koje podupiru Komisija i Sasol, zahtijeva od Općeg suda da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
[omissis]
Drugi tužbeni razlog: uključivanje prodaje tužiteljâ društvu Cognis u izračun marže štete
59 U prilog drugom tužbenom razlogu tužitelji u bitnome ističu tri prigovora. Kao prvo, navode povrede članka 3. stavaka 6. i 7. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51., i ispravak u SL 2010, L 7, str. 22., u daljnjem tekstu: Osnovna uredba). Tvrde da je njihovu prodaju društvu Cognis trebalo isključiti iz analize štete i da to što je šteta „samonanesena“ u svakom slučaju onemogućava utvrđenje uzročne veze između dampinškog uvoza i štete u smislu članka 3. stavka 6. Osnovne uredbe. Da je kojim slučajem navodna šteta i dokazana, trebalo bi je, prema mišljenju tužiteljâ, smatrati prouzročenom „ostalim čimbenicima“ u smislu članka 3. stavka 7. Osnovne uredbe, kako je to učinjeno u pojedinim ranijim odlukama Komisije i Vijeća. Tužitelji smatraju da je spomenutu prodaju trebalo isključiti i iz izračuna marže štete. Kao drugo, tužitelji navode povredu članka 3. stavka 2. Osnovne uredbe. S obzirom na to da njihova prodaja društvu Cognis nije bila isključena iz uzročne veze, tužitelji smatraju da ispitivanje Komisije i Vijeća nije provedeno objektivno te da utvrđenje štete nije potkrijepljeno dokazima. Kao treće, tužitelji navode povredu članka 9. stavka 4. Osnovne uredbe time što Vijeće nije isključilo prodaju predmetnog proizvoda društvu Cognis te je antidampinšku pristojbu utvrdilo nepravilno ocijenivši maržu štete.
60 Vijeće u cijelosti osporava argumente tužiteljâ.
Povrede članka 3. stavaka 6. i 7. Osnovne uredbe
61 U tom pogledu najprije valja podsjetiti da iz članka 1. stavka 1. Osnovne uredbe proizlazi da se „[a]ntidampinška pristojba može […] primijeniti na svaki proizvod po dampinškim cijenama, a puštanje kojeg u slobodan promet u [Uniji] nanosi štetu“. Prema članku 3. stavku 2. navedene uredbe, šteta se utvrđuje na temelju dokaza i obuhvaća objektivno ispitivanje, među ostalim, obujma dampinškog uvoza.
62 Iz članka 3. stavka 6. Osnovne uredbe proizlazi da institucije Unije moraju dokazati da dampinški uvoz nanosi znatnu štetu proizvodnji Unije, vodeći računa o obujmu uvoza i uvoznoj cijeni. Riječ je o analizi koja se naziva analizom pripisivanja. Nadalje, iz članka 3. stavka 7. Osnovne uredbe proizlazi da spomenute institucije moraju, s jedne strane, ispitati sve ostale poznate čimbenike koji istodobno s dampinškim uvozom nanose štetu proizvodnji Unije i, s druge strane, osigurati da se šteta nanesena tim čimbenicima ne pripiše dampinškom uvozu. Riječ je o analizi koja se naziva analizom nepripisivanja.
63 Cilj je članka 3. stavaka 6. i 7. Osnovne uredbe, prema tome, osigurati da Unijine institucije odvoje štetne učinke dampinškog uvoza i one ostalih čimbenika jedne od drugih te da ih razlikuju. Ako institucije ne odvoje i ne razlikuju učinke različitih štetnih čimbenika, ne mogu valjano zaključiti da je dampinškim uvozom nanesena šteta proizvodnji Unije.
64 Usto, iz sudske prakse proizlazi da Vijeće i Komisija prilikom utvrđivanja štete moraju, među ostalim, ispitati je li šteta koju nastoje utvrditi nastala zbog postupanja samih Unijinih proizvođača (presuda Suda od 11. lipnja 1992., Extramet Industries/Vijeće, C‑358/89, Zb., str. I‑3813, t. 16.).
65 Naposljetku, valja podsjetiti da je u članku 4. stavku 1. točki (a) Osnovne uredbe ponuđena sljedeća definicija proizvodnje Unije: „[p]ojam [proizvodnja Unije] tumači se tako da se odnosi na [sve Unijine] proizvođače istovjetnih proizvoda ili na one od njih čija ukupna proizvodnja predstavlja […] većinski udio [u] ukupn[oj Unijinoj] proizvodnj[i] tih proizvoda, a kako je definirano člankom 5. stavkom 4. [spomenute uredbe], osim:
(a) ako su proizvođači povezani s izvoznicima ili uvoznicima, ili su sami uvoznici proizvoda po navodno dampinškim cijenama, [kada se] pojam ,proizvodnja [Unije]' može […] tumačiti tako da se odnosi na preostale proizvođače […]“.
66 Drugi tužbeni razlog valja ispitati u svjetlu iznesenih razmatranja.
67 U tom pogledu valja precizirati da uključivanje u definiciju pojma „proizvodnja Unije“ proizvođača koji je ujedno i uvoznik proizvoda za koji se navodi da je predmet dampinga ne podrazumijeva automatski da se njegovi uvozi više ne smiju smatrati „ostalim čimbenikom“ u smislu članka 3. stavka 7. Osnovne uredbe. Naime, iz sudske prakse navedene u točki 64. ove presude proizlazi da su Komisija i Vijeće dužni u svjetlu gore navedene odredbe uzeti u obzir sve ostale čimbenike koji nisu dampinški uvoz, a mogu spriječiti utvrđivanje uzročne veze između dampinga i štete koja je nastala proizvodnji Unije. Samonanesena šteta koja eventualno može nastati zato što je Unijin proizvođač kupio dampinške proizvode podrijetlom iz zemalja obuhvaćenih antidampinškim ispitnim postupkom predstavlja „ostali čimbenik“ koji Komisija i Vijeće moraju razmotriti u okviru analize štete. Međutim, suprotno onome što iznose tužitelji, ni iz Osnovne uredbe ni iz sudske prakse ne proizlazi da to što Unijin proizvođač uvozi antidampinške proizvode podrijetlom iz zemalja obuhvaćenih ispitnim postupkom uopće nije moguće uzeti u obzir u okviru analize štete.
68 U predmetnom slučaju iz pobijane uredbe proizlazi da je Vijeće doista proučilo, s jedne strane, treba li društvo Cognis zadržati u okviru definicije Unijine proizvodnje bez obzira na to što uvozi iz zemalja obuhvaćenih ispitnim postupkom, što je učinjeno u uvodnoj izjavi 61. pobijane uredbe, te, s druge strane, treba li spornu prodaju isključiti iz analize štete i izračuna marže štete s obzirom na to da bi svaka navodna šteta koja se odnosi na tu prodaju bila samonanesena, što je ispitivano u uvodnoj izjavi 69. pobijane uredbe.
69 U tom pogledu treba potvrditi da Vijeće nije počinilo nikakvu pogrešku kada je zaključilo da ne postoji nijedan važan razlog za isključivanje sporne prodaje iz analize.
70 Naime, kao prvo, nesporno je da je ta prodaja bila dampinška. Stoga je mogla pridonijeti nanošenju štete Unijinoj proizvodnji. Čak i da je ocijenjeno da je ta šteta „samonanesena“ kada je u pitanju društvo Cognis, to ne bi vrijedilo za cjelokupnu Unijinu proizvodnju, to jest za nekog drugog uvoznika. To što je društvo Cognis povuklo svoj prigovor ni u kojem slučaju ne može dovesti u pitanje taj zaključak.
71 Kao drugo, iz uvodne izjave 69. pobijane uredbe proizlazi da je uvoz društva Cognis u razdoblju ispitnog postupka uglavnom bio posljedica privremenog zatvaranja jednog od njegovih proizvodnih pogona. Te su dampinške kupnje, prema tome, ponajprije odgovarale konjunkturnim zahtjevima. Kao što to naglašava Vijeće, takav uvoz bez sumnje može poslužiti i tomu da se ograniče štetni učinci dampinškog uvoza.
72 Iz uvodne izjave 17. pobijane uredbe nedvojbeno proizlazi, na što su upozorili tužitelji, da se društvo Cognis kod tužiteljâ opskrbljivalo već nekoliko godina. Sporna prodaja, koja je u razdoblju ispitnog postupka bila mala, prethodnih je godina, međutim, bila još manja. Naime, iz podataka koje je dostavilo Vijeće proizlazi, što tužitelji nisu osporili, da je u razdoblju ispitnog postupka uvoz činio samo 9 do 11 % Cognisove proizvodnje, od čega je samo 4 do 5 % proizvoda bilo podrijetlom iz Indije. Primjera radi, u 2007. i 2008. uvoz iz Indije predstavljao je manje od 1 % ukupne Cognisove proizvodnje, dok je uvoz iz ostalih trećih zemalja činio oko 1 %. K tome, u 2009. prodaja tužiteljâ društvu Cognis predstavljala je samo 4,3 i 5,3 % ukupnog uvoza iz Indije i iz drugih dviju zemalja obuhvaćenih ispitnim postupkom. Prema tome, prodaja tužiteljâ društvu Cognis u razdoblju ispitnog postupka u većem dijelu bila je doista privremene naravi.
73 Kao treće, što se tiče ranijih odluka i uredbi Komisije i Vijeća koje su u prilog svojim tvrdnjama istaknuli tužitelji, dovoljno je primijetiti da su Vijeće i Komisija, kako u tim predmetima tako i u ovom slučaju (vidjeti točku 68. ove presude), proučili pitanje je li uvoz Unijinih proizvođača kao „ostali čimbenik“ u smislu članka 3. stavka 7. Osnovne uredbe onemogućio utvrđivanje uzročne veze.
74 U tim okolnostima valja u cijelosti odbiti argumente tužiteljâ usmjerene na isključivanje sporne prodaje društvu Cognis iz analize štete i uzročne veze. Budući da tužitelji nisu istaknuli poseban argument u pogledu isključivanja spomenute prodaje iz izračuna marže štete, njihove argumente utemeljene na povredama članka 3. stavaka 6. i 7. Osnovne uredbe valja u cijelosti odbiti kao neosnovane.
[omissis]
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Godrej Industries Ltd i VVF Ltd snosit će, uz vlastite troškove, i troškove Vijeća Europske unije te troškove društava Sasol Olefins & Surfactants GmbH i Sasol Germany GmbH.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Pelikánová Jürimäe van der Woude
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 6. rujna 2013.
Potpisi