Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 30. travnja 2024.(1)
Predmet C-650/22
Fédération internationale de football association (FIFA)
protiv
BZ,
uz sudjelovanje:
Union Royale Belge des Sociétés de Football-Association ASBL (URBSFA),
SA Sporting du Pays de Charleroi,
Fédération Internationale des Footballeurs Professionnels,
Union Nationale des Footballeurs Professionnels,
Fédération Internationale des Footballeurs Professionnels, Division Europe
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour d’appel de Mons (Žalbeni sud u Monsu, Belgija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Sloboda kretanja radnika – Zabrane u vezi s ugovorima – FIFA-in Pravilnik o statusu i transferima igrača – Prijevremeni raskid ugovora sklopljenog između kluba i igrača – Pravila koja sankcioniraju drugi klub koji zaposli dotičnog igrača – Zabrana izdavanja potvrde potrebne za transfer tog igrača u taj drugi klub”
I. Uvod
1. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour d’appel de Mons (Žalbeni sud u Monsu, Belgija), a odnosi se na tumačenje članaka 45. i 101. UFEU-a, proizišao je iz postupka između osobe BZ, profesionalnog nogometaša, i Fédérationa internationale de football association (Međunarodna federacija nogometnih saveza FIFA) u pogledu štete koju je taj igrač, kako navodi, pretrpio zbog određenih FIFA-inih pravila o ugovornim odnosima između igrača i klubova.
2. Sporna pravila odnose se na naknadu, sportske sankcije i izdavanje obvezne međunarodne potvrde o transferu u situaciji navodnog raskida ugovora bez opravdanog razloga.
3. U ovom ću mišljenju razmatrati protive li se ta pravila člancima 45. i 101. UFEU-a odnosno članku 15. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
II. Činjenično stanje, postupak i prethodno pitanje
A. Stranke spora
4. Osoba BZ je bivši profesionalni nogometaš koji boravi u Parizu (Francuska).
5. SA Sporting du Pays de Charleroi je belgijski nogometni klub.
6. FIFA je savez osnovan 1904. u Parizu. Sjedište joj je u Zürichu (Švicarska) te se na nju primjenjuje švicarsko pravo. FIFA-ini ciljevi, opisani u članku 2. njezina statuta, među ostalim uključuju „donošenje pravilnika i odredaba kojima se uređuju nogometna igra i srodna pitanja te jamči njihovo provođenje”(2) te „kontrola svih vrsta nogometa unutar saveza poduzimanjem odgovarajućih mjera za sprečavanje kršenja Statuta, pravilnika ili odluka FIFA-e ili Pravila nogometne igre”(3). Neka od njezinih tijela su „Kongres” kao „vrhovno i zakonodavno tijelo”(4), „Vijeće” kao „strateško i nadzorno tijelo”(5) i „glavno tajništvo” kao „izvršno, operativno i administrativno tijelo”(6).
7. Prema člancima 11. i 14. Statuta FIFA-e, svaki „savez koji je odgovoran za organizaciju i nadzor nogometa” u danoj zemlji može postati članom FIFA-e, pod uvjetom, među ostalim, da je već član jedne od šest kontinentalnih konfederacija koje FIFA priznaje, a koje su navedene u članku 22. Statuta FIFA-e. Jedna je od tih konfederacija Union des associations européennes de football (Unija europskih nogometnih saveza; u daljnjem tekstu: UEFA). Nacionalni savezi moraju poštovati Statut FIFA-e, njezine pravilnike, upute i odluke kao i propise kontinentalnih konfederacija čiji su članovi. U praksi, više od 200 nacionalnih nogometnih saveza trenutačno su članovi FIFA-e. Oni kao takvi moraju na temelju članaka 14. i 15. Statuta FIFA-e, među ostalim, „osigurati da njihovi vlastiti članovi poštuju Statut, pravilnike, upute i odluke tijela FIFA-e”(7) te da to čine svi oni koji se na bilo koji način bave nogometom, osobito profesionalne lige, klubovi i igrači. Osim toga, „[k]lubovi, lige ili bilo koje druge skupine pridružene savezu članu podređene su tom savezu članu i od njega priznate”(8).
B. Sporne odredbe
8. FIFA je 22. ožujka 2014. usvojila akt naslovljen „Pravilnik o statusu i transferima igrača” (u daljnjem tekstu: RSTP), koji je stupio na snagu 1. kolovoza te godine. Tim je pravilnikom stavljen izvan snage i zamijenjen prethodni pravilnik istog naziva.
9. Članak 9. 1. RSTP-a predviđa sljedeće:
„Igrač koji je registriran pri jednom savezu može biti registriran pri novom savezu samo ako je taj savez primio međunarodnu potvrdu o transferu (ITC) koju je izdao prijašnji savez. ITC se izdaje besplatno, bez ikakvih uvjeta i vremenskih ograničenja. Sve odredbe suprotne ovoj odredbi ništave su. Savez koji izdaje ITC dužan je dostaviti kopiju FIFA-i. Administrativni postupci za izdavanje ITC-a opisani su u članku 8. Dodatka 3. […] ovom Pravilniku.”
10. Članak 8.2. stavak 7. Dodatka 3. RSTP-u propisuje da „[p]rijašnji savez neće izdati ITC ako je između bivšeg kluba i profesionalnog igrača došlo do ugovornog spora na temelju okolnosti utvrđenih u članku 8.2. stavku 4. točki (b) ovog dodatka […]”.
11. Članak 8.2. stavak 4. točka (b) Dodatka 3. RSTP-u pak predviđa da „[u] roku od sedam dana od datuma podnošenja zahtjeva za izdavanje ITC-a prijašnji savez treba […] odbiti zahtjev za izdavanje ITC-a i navesti […] razlog za odbijanje, koji može biti da ugovor između bivšeg kluba i profesionalnog igrača još nije istekao ili da nije postignut međusobni sporazum o prijevremenom raskidu ugovora”.
12. Prema članku 17. RSTP-a:
„Ako je ugovor raskinut bez opravdanog razloga, primjenjuju se sljedeće odredbe:
1. U svim je slučajevima strana koja je raskinula ugovor dužna platiti naknadu. Podložno odredbama članka 20. i Dodatka 4. koje se odnose na naknadu za treniranje i ako ugovorom nije drukčije predviđeno, naknada zbog raskida izračunava se uzimajući u obzir zakone koji su na snazi u predmetnoj zemlji, posebnosti sporta i sve druge objektivne kriterije. Ti kriteriji osobito uključuju plaću i sve druge pogodnosti koje igrač ima na temelju postojećeg ugovora i/ili novog ugovora, preostalo vrijeme trajanja postojećeg ugovora do najviše pet godina, naknade i troškove koje je platio ili koje je imao bivši klub (koji se amortiziraju tijekom ugovornog razdoblja) te je li do raskida ugovora došlo tijekom zaštićenog razdoblja.
2. Pravo na takvu naknadu ne može se prenijeti na treću stranu. Ako je profesionalni igrač dužan platiti naknadu, profesionalni igrač i njegov novi klub solidarno su odgovorni za plaćanje te naknade. Iznos može biti propisan ugovorom ili dogovoren između strana.
[…]
4. Osim obveze plaćanja naknade, svakom klubu za koji se utvrdi da je povrijedio ugovor ili da je poticao na kršenje ugovora tijekom zaštićenog razdoblja izriču se sportske sankcije. Ako se ne dokaže suprotno, pretpostavlja se da je klub koji potpisuje ugovor s profesionalnim igračem koji je raskinuo svoj prijašnji ugovor bez opravdanog razloga potaknuo tog profesionalnog igrača na raskid ugovora. Tom se klubu izriče sankcija zabrane registriranja novih igrača, na nacionalnoj ili međunarodnoj razini, tijekom dvaju cjelokupnih i uzastopnih registracijskih razdoblja. Klub smije registrirati nove igrače, na nacionalnoj ili međunarodnoj razini, tek od registracijskog razdoblja koje slijedi nakon što sportska sankcija o kojoj je riječ bude u potpunosti izdržana. Posebice, klub ne može primijeniti iznimku ni privremene mjere predviđene u članku 6. stavku 1. ovog Pravilnika kako bi registrirao igrače prije tog razdoblja.”
C. Glavni postupak
13. Osoba BZ bila je profesionalni nogometaš od 2004. do 2019.
14. Ona je 20. kolovoza 2013. sklopila ugovor u trajanju od četiri godine s ruskim profesionalnim nogometnim klubom Futbolny Klub Lokomotiv (u daljnjem tekstu: Lokomotiv Moskva).
15. Lokomotiv Moskva je 22. kolovoza 2014. raskinuo taj ugovor te od FIFA-ine Komore za rješavanje sporova (u daljnjem tekstu: KRS) zatražio da osobi BZ naloži plaćanje naknade u iznosu od 20 milijuna eura navodeći povredu i „raskid ugovora bez opravdanog razloga” u smislu članka 17. RSTP-a. Osoba BZ potom je podnijela protuzahtjev da se Lokomotivu Moskvi naloži isplata neisplaćenih plaća i naknada u iznosu na koji bi na temelju ugovora osoba BZ imala pravo da nije došlo do raskida.
16. Osoba BZ je nakon toga počela tražiti novi klub koji bi je mogao zaposliti, što se ispostavilo kao teška zadaća. Osoba BZ navodi da je razlog tomu bila opasnost od toga da njezin novi klub bude solidarno odgovoran, s njome samom, platiti naknadu koja bi se Lokomotivu Moskvi eventualno priznala.
17. Osoba BZ ističe da je, unatoč interesu nekoliko klubova, dobila ponudu samo od kluba Sporting du pays de Charleroi, koji joj je 19. veljače 2015. ponudio sklapanje ugovora o radu s dvama kumulativnim suspenzivnim uvjetima: (1) da je najkasnije do 30. ožujka 2015. registrirana i ovlaštena igrati za Sporting du Pays de Charleroi kako bi u njegovoj prvoj momčadi mogla sudjelovati u svim službenim natjecanjima koje organiziraju Union Royale Belge des Sociétés de Football-Association ASBL (Belgijski kraljevski nogometni savez; u daljnjem tekstu: URBSFA), UEFA ili FIFA; i (2) da (u istom roku) ishodi pisanu i bezuvjetnu potvrdu da se Sporting du Pays de Charleroi ne može smatrati solidarnim dužnikom za bilo kakvu naknadu (osobito kompenzacijsku naknadu zbog raskida ugovora) koju osoba BZ eventualno duguje Lokomotivu Moskvi.
18. Dopisima od 20. veljače i 5. ožujka 2015. savjetnici osobe BZ odnosno Sportinga du Pays de Charleroi zatražili su od FIFA-e i URBSFA-a potvrdu da se osobu BZ može registrirati i ovlastiti da igra za prvu momčad SA Sporting du Pays de Charleroi te da se na nju ne primjenjuju članak 17. 2. i članak 17.4. RSTP-a.
19. Dopisom od 23. veljače 2015. FIFA je odgovorila da je samo tijelo nadležno za odlučivanje, a ne njezino upravno tijelo, ovlašteno primijeniti odredbe RSTP-a. URBSFA je pak 6. ožujka 2015. naveo da se, u skladu s FIFA-inim pravilima, osobu BZ ne može registrirati sve dok njezin bivši klub ne izda ITC.
20. Odlukom od 18. svibnja 2015. KRS je djelomično prihvatio zahtjev Lokomotiva Moskve, pri čemu je odredio da naknada koju osoba BZ treba isplatiti iznosi 10,5 milijuna eura, dok je zahtjev te osobe odbio. KRS je usto odlučio da se članak 17.2. RSTP-a ubuduće neće primjenjivati na osobu BZ. Tu je odluku 27. svibnja 2016. u žalbenom postupku potvrdio Tribunal arbitral du sport (Sportski arbitražni sud, Švicarska, u daljnjem tekstu: TAS).
21. Ugovorom od 24. srpnja 2015., osobu BZ zaposlio je klub Olympique de Marseille (Francuska).
22. Osoba BZ je 9. prosinca 2015. podnijela tužbu protiv FIFA-e i URBSFA-a tribunalu de commerce du Hainaut, division de Charleroi (Trgovački sud, Hainaut, Odjel u Charleroiu, Belgija) radi ishođenja naknade štete odnosno izgubljene zarade od 6 milijuna eura, koju je, kako tvrdi, pretrpjela zbog primjene spornih odredbi, koje ona smatra protivnima pravu Unije.
23. Taj je sud presudom od 19. siječnja 2017. zahtjev osobe proglasio načelno osnovanim te je FIFA-i i URBSFA-u naložio plaćanje privremenog iznosa od 60 001 eura.
24. FIFA je protiv te presude podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev. Preinaku presude od 19. siječnja 2017. traži i URBSFA, koji sudjeluje u postupku kao intervenijent.
D. Prethodno pitanje
25. U tim okolnostima, Cour d’appel de Mons (Žalbeni sud u Monsu) je odlukom od 19. rujna 2022., koju je Sud zaprimio 17. listopada 2022., Sudu uputio sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članke 45. i 101. UFEU-a tumačiti na način da se njima zabranjuje:
– načelo solidarne odgovornosti igrača i kluba koji ga želi zaposliti za plaćanje naknade koju treba isplatiti klubu s kojim je ugovor raskinut bez opravdanog razloga, kako se propisuje člankom 17.2. RSTP-a, zajedno sa sportskim sankcijama predviđenima u članku 17.4. tog pravilnika i financijskim sankcijama predviđenima u njegovu članku 17.1.;
– mogućnost saveza čiji je igračev bivši klub član da ne izda ITC koji je potreban kako bi igrača zaposlio novi klub ako postoji spor između tog bivšeg kluba i igrača (članak 9. 1. RSTP-a i članak 8.2.7. Dodatka 3. RSTP-u)?”
26. Pisana očitovanja podnijeli su FIFA, osoba BZ, URBSFA, Fédération Internationale des Footballeurs Professionnels (Međunarodni savez profesionalnih nogometaša; u daljnjem tekstu: FIFPro)(9), Fédération Internationale des Footballeurs Professionnels, Division Europe (Međunarodni savez profesionalnih nogometaša Divizija Europe; u daljnjem tekstu FIFPro Europe), Union Nationale des Footballeurs Professionnels (Nacionalni savez profesionalnih nogometaša; u daljnjem tekstu: UNFP), grčka, francuska, talijanska i mađarska vlada te Europska komisija. FIFA, osoba BZ, URBSFA, FIFPro, FIFPro Europe, UNFP, grčka vlada i Komisija sudjelovali su na raspravi održanoj 18. siječnja 2024.
III. Ocjena
A. Dopuštenost
27. FIFA i URBSFA navode da odluka kojom je upućen zahtjev nije dovoljno precizna te tvrde da spor u glavnom postupku treba smatrati „potpuno nacionalnim”, zbog čega bi ovaj predmet trebalo proglasiti nedopuštenim. Grčka, francuska i mađarska vlada imaju slične dvojbe u pogledu dopuštenosti predmeta.
28. Ne mogu se s tim složiti. Pravna pitanja koja ovaj predmet otvara sasvim jasno proizlaze iz odluke kojom je upućen zahtjev. Sve zainteresirane strane u potpunosti razumiju značenje i kontekst prethodnog pitanja te činjenični i pravni okvir iz kojeg ono proizlazi, kao i činjenicu da spor ima prekograničnu dimenziju u smislu da nogometaš, koji je francuski državljanin te boravi u Francuskoj, navodi da mu je onemogućeno da se za potrebe svoje profesije preseli u Belgiju(10).
B. Meritum
29. Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti želi utvrditi protivi li se člancima 45. i 101. UFEU-a primjena FIFA-inih pravila koja predviđaju da: (1) igrač i klub koji ga želi zaposliti solidarno odgovaraju za naknadu koja se mora platiti klubu čiji je ugovor s igračem raskinut bez opravdanog razloga te da (2) savez kojem pripada igračev bivši klub može klubu koji želi zaposliti tog igrača odbiti izdati ITC ako između igrača i njegova bivšeg kluba postoji spor.
1. Metodološke napomene
30. Treba istaknuti da je Sud nedavno donio dvije arrêts de principe (načelne presude) u pogledu pravila privatnih subjekata odgovornih za organizaciju i nadzor nogometa na svjetskoj, europskoj i nacionalnoj razini(11). To znači da je upravo uložen znatan napor u pročišćavanje i sažimanje dosadašnje sudske prakse. Stoga, s obzirom na to da se može osloniti na te nedavne presude, ovo će mišljenje ponajprije biti usredotočeno na posebnosti predmetnog slučaja(12).
31. Sud pravila kao što su sporne odredbe razmatra iz perspektive kako pravila o tržišnom natjecanju tako i odredbi o unutarnjem tržištu(13). Članci 101. i 45. UFEU-a stoga su načelno primjenjivi na predmetni slučaj. To je pragmatični pristup koji, međutim, može dovesti do osjetljivih situacija, kako ću pokušati sažeto pokazati.
32. U skladu s logikom Ugovorâ, i temeljne slobode i pravila o tržišnom natjecanju imaju za cilj osigurati uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta(14). U vezi s tim, Protokol (br. 27) o unutarnjem tržištu i tržišnom natjecanju izričito propisuje da unutarnje tržište kako je određeno člankom 3. UEU-a uključuje sustav kojim se osigurava nenarušavanje tržišnog natjecanja(15). Ugovori su prvotno zamišljeni na način da su temeljne slobode upućene državama članicama kao javnim subjektima, dok su pravila o tržišnom natjecanju trebala obvezivati privatne poduzetnike.
33. Međutim, to je razgraničenje tijekom godina izblijedjelo. Često je teško zanijekati da neki privatni subjekti djeluju slično državi, bilo pukim utjecajem svoje ekonomske moći ili zbog načina na koji donose „pravila”, dok, s druge strane, postoje situacije u kojima akti države više nalikuju onima privatnog poduzeća. Sud stoga mora (odnosno morao je) pratiti takve trendove te je prilagodio svoju sudsku praksu: u određenim je situacijama neke slobode unutarnjeg tržišta primijenio na privatne subjekte(16), dok je u drugim situacijama djelovanje država članica smatrao obuhvaćenim pravom tržišnog natjecanja(17). Sveobuhvatna i konačna ocjena tog pitanja nadilazi opseg ovog mišljenja.
34. Povrh toga, Sud je ponekad na isto činjenično stanje primjenjivao i temeljne slobode i pravila o tržišnom natjecanju. Drugim riječima, pristup više nije bio binaran (ili pravila o tržišnom natjecanju ili temeljne slobode), nego usporedan (ili kumulativan). S obzirom na prvotni smisao Ugovorâ kako je prethodno opisan, može se postaviti pitanje koji su razlozi naveli Sud na takav pristup. Očito, takva usporedna primjena odredbi može imati poželjan ishod da su sva pravila subjekata kao što je FIFA obuhvaćena pravom Unije, ali ona ima i svojih problema: što se dogodi kada se, primjerice, spornu odredbu proglasi spojivom s člankom 101. UFEU-a, ali nespojivom s člankom 45. UFEU-a ili obratno? Intuitivan je odgovor očit: svaki od tih dvaju skupova pravila (pravila o tržišnom natjecanju i temeljne slobode) treba odvojeno promatrati s obzirom na njihov sadržaj.
35. Uzmimo, kao primjer, presudu suda u predmetu Royal Antwerp Football Club(18) te zamislimo da sud koji je uputio zahtjev, primjenjujući utvrđenja Suda, zaključi da sporne odredbe (1) imaju za cilj ograničavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU-a(19) te da čine (2) ograničenje u smislu članka 45. UFEU-a. Nacionalni sud bi potom, i dalje primjenjujući presudu Royal Antwerp Football Club na predmet koji se pred njim vodi, morao utvrditi da je ograničenje s obzirom na cilj (članak 101. UFEU-a) samo po sebi zabranjeno, zbog čega ga je nemoguće ocjenjivati s obzirom na druge ciljeve o kojima se govori u presudi Wouters i dr.(20) i iz nje proizišloj sudskoj praksi(21). Istodobno, nacionalni sud mogao bi razmotriti moguća opravdanja na temelju članka 45. UFEU-a te čak utvrditi da su ograničenja u predmetnom slučaju opravdana. Sporne odredbe u tom bi slučaju bile nespojive s člankom 101. UFEU-a, ali spojive s člankom 45. UFEU-a.
36. Naposljetku, treba imati na umu da se pravne posljedice povreda temeljnih sloboda bitno razlikuju od povreda pravila o tržišnom natjecanju: ako Sud utvrdi da FIFA krši, primjerice, članak 45. UFEU-a, FIFA-ine sporne odredbe neće se moći više primjenjivati na unutarnjem tržištu Unije. Međutim, uvjet njihove neprimjene u tom je slučaju postojanje prekograničnog elementa između država članica. Nasuprot tomu, ako se utvrdi povreda članka 101. UFEU-a, sporne odredbe neće biti primjenjive čak ni unutar države članice.
37. Kako god bilo, u ovom ću mišljenju slijediti pristup koji je Sud koristio u spomenutim arrêts de principe: razmatrat ću i članak 45. i članak 101. UFEU-a.
2. Sporne odredbe
38. Smatram da je ovdje korisno ukratko podsjetiti na sadržaj spornih odredbi.
39. Prema člancima 17.1., 17.2. i 17.4. RSTP-a, igrač i klub koji ga želi zaposliti solidarno odgovaraju za naknadu koja se duguje klubu čiji je ugovor s igračem raskinut bez opravdanog razloga. Osim toga, igraču i klubu izriču se sportske i financijske sankcije. Ta ću pravila u daljnjem tekstu nazivati „pravilima o naknadi i sankcijama”.
40. Prema članku 9.1. RSTP-a i članku 8.2. stavku 7. Dodatka 3. RSTP-u, savez kojem pripada igračev bivši klub može klubu koji želi zaposliti tog igrača odbiti izdati ITC ako između igrača i njegova bivšeg kluba postoji spor.
3. Ograničenje u smislu članka 45. UFEU-a
41. U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, članku 45. UFEU‑a protivi se svaka mjera, bez obzira na to temelji li se na državljanstvu ili je primjenjiva neovisno o državljanstvu, kojom se građane Unije može staviti u nepovoljniji položaj kada žele obavljati gospodarsku djelatnost na državnom području države članice koja nije država članica njihova podrijetla, tako da ih sprečava ili odvraća od toga da napuste potonju državu(22).
42. Sporne odredbe nedvojbeno su ograničavajuće, čemu među ostalima svjedoči i činjenica da niti jedna od stranaka predmetnog postupka to ni ne pokušava osporiti.
43. Naime, odredbe koje predviđaju solidarnu odgovornost novog kluba za plaćanje naknade zbog kršenja ugovora koju profesionalni igrač duguje svojem bivšem klubu u slučaju prijevremenog raskida ugovora bez opravdanog razloga obeshrabruju ili odvraćaju klubove od zapošljavanja takvog igrača zbog straha od financijskog rizika. To vrijedi i za sportske sankcije u obliku zabrane registriranja novih igrača na nacionalnoj ili međunarodnoj razini u trajanju od dva potpuna i uzastopna registracijska razdoblja, kao i za neizdavanje ITC-a. To u praksi može spriječiti igrača da svoju profesiju obavlja u klubu koji se nalazi u drugoj državi članici.
44. U vezi s tim, uzaludno je razmatrati izlažu li sporne odredbe neizravnoj diskriminaciji državljane drugih država članica ili pak čine samo prepreku slobodnom kretanju osoba. Ono što je ključno jest da se igračima u praksi otežava odlazak u klubove iz drugih država članica. Upravo se to dogodilo u predmetnom slučaju: osoba BZ, kao francuski državljanin u plaćenom radnom odnosu, htjela se zaposliti u Belgiji, državi čiji nije državljanin. Sporne odredbe u tome su ga u praksi spriječile.
4. O članku 101. UFEU-a
45. Prema članku 101. stavku 1. UFEU-a, s unutarnjim su tržištem nespojivi svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.
46. Sporne odredbe su odluke udruženja poduzetnika u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a(23) koje mogu utjecati na trgovinu među državama članicama u smislu te odredbe(24). U vezi s tim, naglasio bih da taj zaključak ne mijenja činjenica da se te sporne odredbe tiču onoga što se obično smatra radnim pravom. Osobito, „iznimka iz presude Albany” nije primjenjiva na predmetni slučaj zbog jednostavnog razloga da sporne odredbe nisu kolektivni sporazumi između poslodavaca i zaposlenika(25). Umjesto toga, kako osoba BZ s pravom ističe, FIFA je upravo zbog nepostojanja takvih sporazuma usvojila RSTP.
47. Dalje ću ispitati čine li sporne odredbe postupanje koje ima za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.
48. Osoba BZ i FIFPro navode da članak 101. stavak 1. UFEU-a treba tumačiti na način da sporne odredbe imaju za cilj(26) ograničavanje tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a. Članak 17. i članak 9.1. RSTP-a te članak 8.2. stavak 7. Dodatka 3. RSTP-u, s obzirom na njihov tekst, ekonomsku svrhu, pravni kontekst i objektivnu namjenu, imaju za cilj, a u svakom slučaju za posljedicu, kako stvarnu tako i potencijalnu, nametanje svim „poduzetnicima” koji su, u ekonomskom smislu, profesionalni nogometni klubovi pod okriljem nacionalnih nogometnih saveza koji su članovi FIFA-e skupa uvjeta koji su, s obzirom na način na koji utječu na zapošljavanje vrhunskih igrača koji više nisu pod ugovorom s konkurentskim klubom, ali čiji je ugovor s tim klubom navodno raskinut bez opravdanog razloga, tako pretjerani i odvraćajući da se mora smatrati da previše ograničavaju ili „blokiraju”, u pravu i u praksi, mogućnost tih klubova da se na taj način međusobno natječu. Takvo ograničenje još značajnijim čini okolnost da se odnosi na element koji, prema pravnoj i ekonomskoj doktrini, čini jedan od glavnih parametara kroz koji se klubovi mogu međusobno natjecati s obzirom na to da je zapošljavanje igrača sâmo povezano s organizacijom i emitiranjem klupskih nogometnih natjecanja. Ta pravila na isti način i u istoj mjeri ograničavaju i mogućnost samih igrača da se natječu.
49. Nasuprot tomu, FIFA i URBSFA smatraju da nema ograničenja u smislu članka 101. UFEU-a te naglasak stavljaju na moguće opravdanje spornih odredbi. Grčka i mađarska vlada iznose slično stajalište. Francuska vlada, u bitnome, odluku o postojanju ograničenja s obzirom na cilj ili posljedicu u smislu članka 101. stavka 1. UFEU-a prepušta sudu koji je uputio zahtjev(27).
50. Komisija smatra da je riječ o ograničenju tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu. Navodi da za sporne odredbe, s obzirom na njihov sadržaj, ekonomski i pravni kontekst te namjenu, nije moguće smatrati da imaju za cilj ograničavanje tržišnog natjecanja jer se primjenjuju samo u slučaju raskida ugovora bez opravdanog razloga te stoga ne utječu na mogućnost klubova da se slobodno natječu angažiranjem igrača i nakon isteka i tijekom trajanja njihova ugovora s bivšim klubom, pod uvjetom da se s tim slažu sve zainteresirane strane te da je ono u skladu s raznim vremenskim i materijalnim pravilima o registraciji igrača.
a) Ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (članak 101. stavak 1. UFEU-a)
51. Kako bi se utvrdilo postoji li ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ili posljedicu, valja započeti analizom cilja spornog postupanja. Ako se na kraju takve analize pokaže da to postupanje ima cilj protivan tržišnom natjecanju, posljedicu koju ono ima za to natjecanje nije potrebno razmatrati. Dakle, posljedicu tog postupanja potrebno je analizirati samo ako se utvrdi da ono nema cilj koji se protivi tržišnom natjecanju(28). Kako bi se u danom slučaju utvrdilo nanosi li sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje po samoj svojoj prirodi(29) dovoljan stupanj štete tržišnom natjecanju te može li se stoga smatrati da ima za cilj sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja, prvo treba ispitati sadržaj dotičnog sporazuma, odluke ili djelovanja, potom njegov ekonomski i pravni kontekst te, na kraju, njegovu namjenu(30).
52. Kombinacija spornih odredbi dovodi do sljedećeg scenarija: članak 17. RSTP-a predviđa obvezu plaćanja naknade i izricanje sportskih sankcija ako igrač raskine ugovor bez opravdanog razloga. Osim toga, igrač koji to učini ne može, u skladu s člankom 8.2. Dodatka 3. RSTP-u, dobiti ITC na temelju kojeg bi prešao u drugi klub.
53. Drugim riječima, malo je vjerojatno da će igrač raskinuti ugovor bez opravdanog razloga jer to ima drakonske posljedice. Sporne odredbe osmišljene su tako da odvrate igrače od takvog ponašanja. Isto vrijedi i za klubove koji su potencijalno zainteresirani privući igrače dok su oni još pod ugovorom. Cijena toga izrazito je visoka.
54. Shodno tomu, sporne odredbe po samoj svojoj prirodi(31) ograničavaju mogućnost igrača da mijenjaju klubove te stoga i mogućnost (novih) klubova da zaposle igrače koji su raskinuli ugovor bez opravdanog razloga. Kako je Sud izričito priznao, zapošljavanje talentiranih igrača „[jedan je od ključnih elemenata] tržišnog natjecanja u koje se mogu upustiti profesionalni nogometni klubovi”(32), što igrače čini najvažnijim „proizvodnim sredstvom”(33) klubova.
55. Dakle, sporne odredbe, ograničavajući mogućnost klubova da zapošljavaju igrače, nužno utječu na tržišno natjecanje između klubova koji žele angažirati profesionalne igrače.
56. Ti elementi snažno upućuju na postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Naravno, postoje i druge situacije u kojima igrači mogu mijenjati klubove te u kojima ih klubovi mogu zaposliti. Međutim, to ne znači, kako Komisija navodi u svojim očitovanjima, da ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne postoji(34). Sporne odredbe onemogućuju tržišno natjecanje u slučaju raskida ugovora bez opravdanog razloga. Ne vidim kako to ne bi bilo ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.
b) Ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu (članak 101. stavak 1. UFEU-a)
57. Imajući u vidu moju analizu, nije potrebno razmatrati ograničavaju li sporne odredbe tržišno natjecanje s obzirom na posljedicu. Ipak, čini mi se očitim da sporne odredbe u najmanju ruku imaju za posljedicu ograničavanje tržišnog natjecanja. Zastupnik FIFA-e je na raspravi objasnio da zapravo nikada niti jedan ugovor nije raskinut bez opravdanog razloga, što smatram više nego jasnim pokazateljem da sporne odredbe postižu svoj željeni odvraćajući učinak kako je prethodno opisan.
c) Izuzeće (članak 101. stavak 3. UFEU-a)
58. Smatram očitim da uvjeti za moguću primjenu izuzeća u skladu s člankom 101. stavkom 3. UFEU-a nisu ispunjeni u predmetnom slučaju, zbog čega ih se u ovom mišljenju neće razmatrati(35).
d) Zaključak o članku 101.
59. Sporne odredbe protive se članku 101. stavku 1. UFEU-a. Za slučaj da Sud utvrdi da je riječ o ograničenju tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu, a ne s obzirom na cilj, te će odredbe biti potrebno ispitati u vidu drugih ciljeva o kojima se govori u sudskoj praksi proizišloj iz presude Wouters i dr.(36) kako bi se utvrdilo opravdava li ih jedan ili više legitimnih ciljeva u općem interesu koji nisu sami po sebi protivni tržišnom natjecanju(37). To bi se utvrdilo na bitno sličan način kao opravdanost u smislu članka 45. UFEU-a, čemu se sada okrećem.
5. Opravdanost
60. Ograničenje slobode kretanja radnika može se opravdati, kao prvo, ako služi jednom od razloga navedenih u članku 45. stavku 3. UFEU-a(38) ili važnom razlogu u općem interesu(39) te ako, kao drugo, poštuje načelo proporcionalnosti, u smislu da je prikladno za dosljedno i sustavno ostvarenje postavljenog cilja te da ne prekoračuje ono što je nužno za njegovo ostvarenje(40).
a) Određivanje važnog razloga u općem interesu
61. FIFA i URBSFA navode da se spornim odredbama nastoji održati ugovorna stabilnost u sektoru profesionalnog nogometa i, konkretnije, osigurati poštovanje ugovornih obveza igrača i klubova.
62. Ne vidim problem s time da se navedeni razlozi prihvate kao važni razlozi u općem interesu jer ne čine strogo ekonomske ciljeve(41). Osim toga, s obzirom na to da ugovorna stabilnost doprinosi određenoj ravnopravnosti između klubova, treba podsjetiti na to da je Sud cilj da se održi ravnoteža između klubova očuvanjem određene jednakosti mogućnosti i neizvjesnosti rezultata izričito priznao kao legitiman (42).
b) Proporcionalnost
63. Dalje, sporne odredbe moraju biti u skladu s načelom proporcionalnosti, što znači da moraju biti prikladne za dosljedno i sustavno ostvarenje postavljenih ciljeva te da ne smiju prekoračivati ono što je nužno za njihovo ostvarenje. Na sudu koji je uputio zahtjev bit će ocjena proporcionalnosti spornih odredbi. U vezi s tim, FIFA snosi teret dokazivanja proporcionalnosti tih odredbi.
1) Prikladnost
64. Načelno, čini se vjerojatnim da sporne odredbe potiču ugovornu stabilnost te tako doprinose i stabilnosti sastava timova u sportskim natjecanjima i cilju da se održi ravnoteža između klubova u sportskim natjecanjima očuvanjem određene jednakosti mogućnosti. U tom pogledu treba imati na umu da je sport specifičan u smislu da nogometni klubovi trebaju protivnike da bi sustav funkcionirao(43).
65. Obveza igrača i njegova novog kluba da plate naknadu(44) trebala bi potaknuti igrače da ne raskidaju svoje ugovore bez opravdanog razloga, a klubove odvratiti od toga da zaposle igrača koji je prijevremeno raskinuo ugovor bez opravdanog razloga. To vrijedi i za sportske sankcije(45) kao i za ITC(46), čije neizdavanje dodatno pogoršava položaj igrača time što stvara tehničku prepreku njegovoj registraciji u novom klubu koji pripada drugom savezu.
2) Nužnost
66. Dalje, sporne odredbe ne smiju prekoračivati ono što je nužno za ostvarenje ugovorne stabilnosti kao cilja(47).
i) Naknada za povredu ugovora (članak 17.1. RSTP-a)
67. Plaćanje naknade za raskid ugovora bez opravdanog razloga može se smatrati razumno nužnim za ostvarenje ugovorne stabilnosti kao cilja. Međutim, izračun te naknade mora biti takav da iznos koji duguje stranka kojoj se pripisuje nedostatak opravdanog razloga ne prekoračuje ono što se može razumno smatrati nužnim za to da se drugoj stranci nadoknadi šteta koju je ona pretrpjela zbog povrede ugovora te da se odvrati – u ovom slučaju, igrača – od raskida ugovora bez opravdanog razloga(48).
ii) Solidarna odgovornost (članak 17.2. RSTP-a) i sportske sankcije (članak 17.4. RSTP-a)
68. Iako je, iz FIFA-ine perspektive, možda teško dokučiti razloge zbog kojih je ugovor profesionalnog igrača s njegovim bivšim klubom prijevremeno raskinut, čini mi se da ustrajanje na odgovornosti novog igračeva kluba prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje legitimnog cilja ako novi klub nije imao nikakvu ulogu u raskidu ugovora. Pretpostavka iz članka 17.4. RSTP-a da je novi klub naveo igrača na počinjenje povrede čini se drakonskom jer ne vidim na koji način novi klub može dokazati svoju „nevinost”. Iako je moguće tvrditi, kako FIFA i Komisija čine, da je od primjene članka 17.2. RSTP-a moguće odstupiti u smislu da KRS može ograničiti primjenu načela solidarne odgovornosti(49), smatram da takva diskrecijska ovlast KRS-a ne pruža igračima i klubovima potrebnu pravnu sigurnost jer sve ovisi o utemeljenosti i žurnosti postupka, što je teško predvidjeti.
iii) ITC (članak 8.2. stavak 7. i članak 8.2. stavak 4. točka (b) Dodatka 3. RSTP-u)
69. Članak 8.2. stavak 7. Dodatka 3. RSTP-u omogućuje da se izdavanje ITC-a odbije na temelju pukog navoda da igrač nije poštovao svoj ugovor te da je klub bio prisiljen raskinuti ugovor zato što se igrač navodno nije pridržavao svojih ugovornih obveza. I u tom je pogledu moguće tvrditi da sustav ima potrebnu fleksibilnost u smislu da, u slučaju spora između igrača i njegova bivšeg kluba, FIFA može, na zahtjev novog kluba i u iznimnim okolnostima, poduzeti privremene mjere(50). Međutim, i ti mi se elementi čine poprilično nedostatnima da bi se zaključilo da su nužni za ostvarenje ugovorne stabilnosti.
c) O članku 15. Povelje
70. Budući da se neke stranke pozivaju na članak 15. Povelje, smatram da tu odredbu treba razmotriti u ovom mišljenju.
1) Područje primjene: članak 51. stavak 1. Povelje
71. Prije analize materijalnog područja primjene članka 15. Povelje potrebno je pojasniti je li ta odredba načelno uopće primjenjiva u predmetnom slučaju. Drugim riječima, je li FIFA prilikom usvajanja akta kao što je RSTP vezana Poveljom, osobito njezinim člankom 15.?
72. Smatram da na to pitanje treba potvrdno odgovoriti.
73. Prema članku 51. stavku 1. Povelje, u kojem je utvrđeno područje primjene Povelje, odredbe Povelje odnose se na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, te na države članice samo kada provode pravo Unije.
74. FIFA u strogom smislu nije država članica koja provodi pravo Unije.
75. Međutim, kako sam drugdje objasnio, u situaciji poput one u predmetnom slučaju, privatni subjekti kao što je FIFA u funkcionalnom su smislu usporedivi ne s institucijom Unije, nego s državom članicom koja nastoji opravdati ograničenje temeljne slobode(51). Sud od presude Walrave i Koch(52) dosljedno smatra da su odredbe Ugovora primjenjive na subjekt kao što je FIFA. Prema takvom se subjektu postupa kao da je država članica koja nastoji opravdati ograničenje temeljne slobode (ili, ovisno o slučaju, ograničenje tržišnog natjecanja). Stoga je logično da se u takvoj situaciji odredbe Povelje primjenjuju na njega u smislu da ga obvezuju. Drukčije rečeno, ako Sudu ne smeta horizontalna primjena članka 45. UFEU-a na subjekt kao što je FIFA, isto mora vrijediti i za primjenu Povelje(53).
76. Kada je riječ o izrazu „provode pravo Unije”, Sud je taj izraz pojasnio u presudi Akerberg Franson(54), u kojoj se vodio objašnjenjima Povelje te je utvrdio da države članice temeljna prava definirana u kontekstu Europske unije moraju poštovati samo kada djeluju unutar područja primjene prava Unije(55). Sud je potom utvrdio da, s obzirom na to da nacionalno zakonodavstvo koje je obuhvaćeno područjem primjene prava Unije mora biti u skladu s temeljnim pravima zajamčenima Poveljom, ne mogu postojati situacije obuhvaćene pravom Unije, a da te temeljne slobode nisu primjenjive. Primjenjivost prava Unije znači da su primjenjiva i temeljna prava zajamčena Poveljom(56).
77. Smatram da je takvo „zrcalno načelo” potpuno u skladu sa smislom članka 51. Povelje, a to je osigurati, unutar područja primjene prava Unije, poštovanje prava sadržanih u Povelji.
78. Osim toga, htio bih podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu, kako iz razdoblja prije(57) tako i iz razdoblja nakon(58) stupanja Povelje na snagu, prema kojoj država članica, kada opravdava ograničenje temeljne slobode, mora poštovati temeljna prava koja Unija jamči.
79. S obzirom na navedeno, ne vidim zašto u ovom konkretnom slučaju odredbe Povelje ne bi trebale biti primjenjive u smislu da se pojedinci mogu na njih pozivati protiv subjekta kao što je FIFA(59).
80. Naposljetku bih iznio još jednu kratku napomenu o metodologiji. S obzirom na navedeno, smatram da usklađenost spornih odredbi s Poveljom treba ispitati u okviru analize opravdanja koje FIFA i URBSFA ističu. U tom se pogledu potpuno slažem sa stajalištem nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea da „kada Sud ispituje nacionalni propis s obzirom na slobode kretanja, navodnu povredu temeljnog prava zajamčenog Poveljom nije moguće ispitati neovisno o pitanju povrede tih sloboda”(60). Dovoljno je dodati da je Sud do sada, kako mi se čini, tako i postupao: u okviru analize opravdanosti ograničenja u slučajevima koji se tiču slobodnog kretanja razmatraju se i pitanja povezana s temeljnim pravima(61).
2) Materijalni zahtjevi članka 15. Povelje
81. Za početak bih htio istaknuti da ništa u idućoj analizi članka 15. stavka 1. Povelje(62) nije bitno drukčije od analize članka 45. UFEU-a.
82. Kao prvo, u slučaju kao što je predmetni, (temeljno i pojedinačno) subjektivno ekonomsko pravo predviđeno u članku 45. UFEU-a(63) treba smatrati funkcionalno ekvivalentnim pravu iz članka 15. Povelje(64), zbog čega ću se, radi cjelovitosti, ograničiti na razmatranja izložena u nastavku(65). U vezi s tim, istaknut ću potencijalne probleme koje će Sud u nekom trenutku morati riješiti.
83. S jedne strane, članak 15. stavak 1. Povelje, kako proizlazi iz samog njegova teksta, predviđa pravo izbora i obavljanja zanimanja ili profesije(66). Budući da se sporne odredbe odnose na obavljanje profesije nogometaša, one su obuhvaćene zaštitom koju pruža članak 15. stavak 1. Povelje.
84. S druge strane, kada je riječ o mogućem ograničenju prava na obavljanje profesije, članak 52. stavak 1. Povelje propisuje da svako ograničenje pri ostvarivanju prava priznatih Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bît tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su nužna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.
85. Kao prvo, potrebno je ispitati treba li RSTP smatrati „zakonom” u smislu članka 52. stavka 1. Povelje(67). Intuitivan i, prema mojemu mišljenju, u konačnici uvjerljiv odgovor na to bio bi da akt kao što je RSTP načelno može biti „zakon”, zbog razloga sličnih onima koje sam prethodno iznio u vezi s člankom 51. stavkom 1. Povelje: ako se akt FIFA-e ili URBSFA-a smatra obuhvaćenim područjem primjene Povelje u situaciji poput predmetne, treba ga smatrati „zakonom” u smislu članka 52. stavka 1. Povelje. Drugim riječima, izabrao bih funkcionalni pristup definiciji pojma „zakon” te RSTP smatrao „materijalnim pravom”, s obzirom na to da je osmišljen i zamišljen tako da se načelno primjenjuje. Iako sam svjestan ustavne važnosti takvog zaključka, koji bi zasigurno zahtijevao podrobnu analizu u situaciji u kojoj članak 45. UFEU-a ne čini, u suprotnosti sa situacijom u predmetnom slučaju, članak 15. Povelje „bespredmetnim”, doista vjerujem da je to posljedica proširenja primjene prvonavedene odredbe na subjekte kao što je FIFA.
86. Dalje, pravila moraju biti adekvatno dostupna i dovoljno precizno sročena(68). Čini se da RSTP ispunjava te uvjete.
87. Naposljetku, kada je riječ o preostalim kriterijima za ocjenu ograničenja (opravdanost, proporcionalnost), s obzirom na to da su oni funkcionalno ekvivalentni kriterijima iz članka 45. UFEU-a, upućujem na odgovarajuća prethodno iznesena razmatranja.
IV. Zaključak
88. S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Cour d’appel de Mons (Žalbeni sud u Monsu, Belgija) odgovori na sljedeći način:
1. Članak 101. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protive propisi udruženja odgovornog za organizaciju nogometnih natjecanja na svjetskoj razini koje provode i to udruženje i nacionalni nogometni savezi koji mu pripadaju, a prema kojima igrač i klub koji ga želi zaposliti solidarno odgovaraju za naknadu koja se duguje klubu čiji je ugovor s igračem raskinut bez opravdanog razloga te savez kojem igračev bivši klub pripada može odbiti klubu koji želi zaposliti tog igrača izdavanje potrebne međunarodne potvrde o transferu ako između bivšeg kluba i igrača postoji spor, ako se utvrdi, kao prvo, da te odluke udruženja poduzetnika mogu utjecati na trgovinu među državama članicama i, kao drugo, da imaju za cilj ili posljedicu ograničavanje tržišnog natjecanja među profesionalnim nogometnim klubovima osim ako, u drugom od tih scenarija, iz uvjerljivih argumenata i dokaza proizlazi da ih opravdava jedan ili više legitimnih ciljeva te da su nužni za ostvarenje tih ciljeva.
2. Članak 45. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi primjena propisa udruženja odgovornog za organizaciju nogometnih natjecanja na svjetskoj razini koje provode i to udruženje i nacionalni nogometni savezi koji mu pripadaju, a prema kojima:
– igrač i klub koji ga želi zaposliti solidarno odgovaraju za naknadu koja se duguje klubu čiji je ugovor s igračem raskinut bez opravdanog razloga, osim ako se može dokazati da je stvarno moguće, unutar razumnog roka, ne primijeniti to načelo ako se dokaže da novi klub nije sudjelovao u prijevremenom i neopravdanom raskidu igračeva ugovora;
– savez kojem igračev bivši klub pripada može odbiti klubu koji želi zaposliti tog igrača izdavanje potrebne međunarodne potvrde o transferu ako između bivšeg kluba i igrača postoji spor, osim ako se može dokazati da se mogu poduzeti djelotvorne, konkretne i žurne privremene mjere u situaciji u kojoj se samo navodi da igrač nije poštovao svoj ugovor te da je klub bio prisiljen raskinuti ugovor zato što se igrač navodno nije pridržavao svojih ugovornih obveza.