PRESUDA SUDA (osmo vijeće)
8. svibnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Vlastita sredstva Europske unije – Nacionalni program koji se sufinancira iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) – Potpore dodijeljene ugovorom na temelju provedbe tog programa – Zaštita financijskih interesa Unije – Uredba (EZ) br. 2988/95 – Područje primjene – Pokretanje postupka zbog nepravilnosti – Članak 3. – Rok zastare za pokretanje postupka – Pojam ‚radnja kojom se prekida zastara’ – Načelo proporcionalnosti – Zahtjev na temelju privatnog prava države članice za povrat neopravdano isplaćenih potpora”
U predmetu C‑734/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija), odlukom od 17. listopada 2022., koju je Sud zaprimio 29. studenoga 2022., u postupku
Republik Österreich
protiv
GM,
SUD (osmo vijeće),
u sastavu: N. Piçarra (izvjestitelj), predsjednik vijeća, N. Jääskinen i M. Gavalec, suci,
nezavisna odvjetnica: J. Kokott,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu GM, L. Peissl i J. Reich‑Rohrwig, Rechtsanwälte,
– za austrijsku vladu, A. Posch, J. Schmoll i E. Samoilova, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, F. Blanc, B. Hofstötter i A. Sauka, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnu odvjetnicu, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1995., L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 5.) i načela proporcionalnosti.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Republike Austrije i fizičke osobe GM u vezi s rokom zastare koji se primjenjuje na zahtjev za povrat potpora koje su bile neopravdano isplaćene toj osobi.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Treća i četvrta uvodna izjava Uredbe br. 2988/95 glase:
„[…] u svim područjima treba [se] suprotstaviti radnjama koj[e] štete financijskim interesima [Europskih zajednica];
[…] učinkovitost borbe protiv prijevara financijskih interesa Zajednic[a] traži usvajanje zajedničkog skupa pravnih pravila za sva područja obuhvaćena politikama Zajednice”.
4 Člankom 1. te uredbe određuje se:
„1. Radi zaštite financijskih interesa [Europskih zajednica] ovime se usvajaju opća pravila homogenih provjera te upravnih mjera i kazni za nepravilnosti u odnosu na pravo Zajednice.
2. ‚Nepravilnost’ znači povreda odredaba prava Zajednice koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun Zajednica ili proračune kojima Zajednice upravljaju, bilo smanjenjem ili gubitkom prihoda iz vlastitih sredstava prikupljenih izravno u ime Zajednica, ili neopravdanim izdacima.”
5 Člankom 3. navedene uredbe propisuje se:
„1. Rok zastare za pokretanje postupka je četiri godine od dana kada je počinjena nepravilnost iz članka 1. stavka 1. Međutim, sektorskim pravilima mogu se odrediti i kraći rokovi, ali ne mogu biti kraći od tri godine.
U slučaju stalnih i[li] ponovljenih nepravilnosti, rok zastare teče od dana prestanka nepravilnosti. U slučaju višegodišnjih programa, rok zastare teče do konačnog završetka programa.
Rok zastare prekida se radnjom nadležnog tijela o kojoj obavješćuje dotičnu osobu, u vezi s istragom ili [pravnim] postupkom o nepravilnosti. Rok zastare ponovo teče nakon svake radnje koja uzrokuje prekid.
Međutim, zastara nastupa najkasnije na dan isteka razdoblja jednakog dvostrukom roku zastare, a nadležno tijelo ne odredi kaznu, osim ako je upravni postupak [prekinut] u skladu s člankom 6. stavkom 1.
[…]
3. Države članice zadržavaju mogućnost primjene du[lj]eg razdoblja od onog propisanog stavcima 1. i 2.”
Austrijsko pravo
6 Člankom 1478. Allgemeines bürgerliches Gesetzbucha (Opći građanski zakonik), u verziji koja se primjenjuje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: ABGB), naslovljenim „Rok zastare – Općenito”, propisuje se rok zastare od 30 godina za „obično neizvršavanje prava koje se samo po sebi moglo izvršavati”.
7 U skladu s člankom 1489. ABGB‑a:
„Svaka tužba za naknadu štete zastarijeva tri godine od trenutka kada oštećenik sazna za štetu i identitet štetnika, bez obzira na to je li šteta prouzročena povredom ugovorne obveze ili nevezano uz ugovor. Ako oštećenik nije imao saznanja o šteti ili identitetu štetnika ili ako je šteta posljedica jednog ili više kaznenih djela koja se mogu počiniti samo namjerno i za koja je zapriječena kazna zatvora u trajanju duljem od jedne godine, pravo na podnošenje tužbe prestaje tek nakon 30 godina.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
8 Republika Austrija ponudila je financijske potpore za razdoblje od 2007. do 2013. radi provedbe Österreichischeischer Programma für umweltgerechte Landwirtschaft (Austrijski program za ekološki prihvatljivu poljoprivredu) koji je bio sufinanciran iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 1698/2005 od 20. rujna 2005. o potporama ruralnom razvoju Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (SL 2005., L 277, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 40., str. 138.) i kojim je upravljao Agrarmarkt Austria (Austrijski ured za nadzor poljoprivrednih tržišta, u daljnjem tekstu: AMA). Te su se potpore isplaćivale na temelju privatnopravnih ugovora sklopljenih između te države članice i podnositeljâ zahtjeva za navedene potpore, na temelju višegodišnjih obveza koje su oni preuzeli.
9 Prilikom nadzora provedenog 2013. nad osobom GM, koja se koristila takvom potporom, AMA je utvrdila razliku između površina za koje je podnesen zahtjev za potporu i stvarno prihvatljivih površina. AMA je stoga od osobe GM zatražila povrat premija dodijeljenih u razdoblju od 2008. do 2010. i od 2012. do 2013.
10 Nakon što je osobi GM proslijedila revizorsko izvješće, dva rješenja o povratu od 26. ožujka i 26. lipnja 2014. kao i dvije opomene za plaćanje od 11. svibnja odnosno 12. studenoga 2015., AMA joj je 16. prosinca 2015. uputila opomenu pred tužbu pod prijetnjom poduzimanja „pravnih koraka”.
11 Budući da osoba GM nije izvršila plaćanje, Republika Austrija podnijela je 26. travnja 2019. građanskom sudu prvog stupnja tužbu kojom je zahtijevala da se osobi GM naloži povrat neopravdano isplaćenih potpora, uvećanih za kamate, protiv čega je ta osoba istaknula prigovor zastare tužbe.
12 Taj je sud predmet građanskog postupka koji je pred njim bio pokrenut ograničio na pitanje postoji li zastara predmetne tužbe. Na temelju članka 3. Uredbe br. 2988/95 taj je sud utvrdio da je u ovom slučaju rok zastare od četiri godine, koji je tom uredbom predviđen za pokretanje postupka, počeo teći 1. siječnja 2014., ali da je bio prekinut, među ostalim, opomenama za plaćanje od 11. svibnja i 12. studenoga 2015. te opomenom pred tužbu od 16. prosinca 2015. i da stoga ta tužba nije zastarjela.
13 Sud pred kojim je osoba GM podnijela žalbu presudio je da Uredba br. 2988/95 nije primjenjiva i da je na temelju članka 1489. ABGB‑a tužba zastarjela.
14 Republika Austrija stoga je pred Oberster Gerichtshofom (Vrhovni sud, Austrija), odnosno sudom koji je uputio zahtjev, podnijela reviziju protiv potonje presude ističući da se na predmetne zahtjeve za povrat mora primijeniti rok zastare od četiri godine iz članka 3. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 2988/95 i da opomene za plaćanje navedene u točki 10. ove presude treba smatrati „radnj[ama] nadležnog tijela […] u vezi s istragom ili [pravnim] postupkom o nepravilnosti”, s učinkom prekida tog roka zastare na temelju članka 3. stavka 1. trećeg podstavka te uredbe. Republika Austrija stoga smatra da tužba za povrat nije zastarjela. Ako navedena uredba ne bi bila primjenjiva, tada bi trebalo primijeniti rok zastare od 30 godina predviđen člankom 1478. ABGB‑a.
15 Osoba GM tvrdi da Uredba br. 2988/95 nije primjenjiva s obzirom na to da obuhvaća samo prava koja se moraju zajamčiti „javnopravnim sredstvima”. Međutim, predmetne potpore isplaćene su na temelju privatnopravnog ugovora uređenog nacionalnim pravom. Budući da je rok od tri godine predviđen člankom 1489. ABGB‑a već istekao u trenutku podnošenja tužbe u prvostupanjskom postupku, ona je zastarjela. Tužba je zastarjela i u slučaju pretpostavke primjenjivosti te uredbe. Naime, zahtjevi za plaćanje i opomene za plaćanje ne mogu se smatrati radnjama u vezi s istragom ili pravnim postupkom o utvrđenoj nepravilnosti u smislu članka 3. stavka 1. trećeg podstavka navedene uredbe.
16 Sud koji je uputio zahtjev smatra da rješenje spora koji se pred njim vodi ovisi o tome primjenjuje li se rok zastare od četiri godine, predviđen člankom 3. Uredbe br. 2988/95, u slučaju kada potpora koju sufinancira Europska unija nije dodijeljena „upravnim aktom javne vlasti” pa je postupak njezina povrata stoga uređen privatnim pravom. Taj sud smatra da se u slučaju primjenjivosti te odredbe osoba GM ne bi mogla pozivati na rok zastare od tri godine predviđen u članku 1489. ABGB‑a, kao što se ni Republika Austrija ne bi mogla pozivati na rok zastare od 30 godina predviđen člankom 1478. ABGB‑a jer se potonjim rokom ne poštuje načelo proporcionalnosti.
17 U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li članak 3. Uredbe [br. 2988/95] izravno primjenjiv na zahtjeve kojima Republika Austrija privatnopravnim sredstvima potražuje povrat potpora koje je ugovorno dodijelila podnositeljima zahtjeva u okviru programa koji predstavlja agrookolišnu mjeru u smislu Uredbe [br. 1698/2005] zbog toga što je korisnik potpore povrijedio svoje ugovorne obveze?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 3. stavak 1. treći podstavak Uredbe [br. 2988/95] tumačiti na način da je riječ o radnji u vezi s istragom ili pravnim postupkom kojom se prekida tijek zastare čak i ako davatelj potpore, nakon prvog izvansudskog zahtjeva za povrat, pozove ponovno korisnika da izvrši povrat, a ovisno o slučaju i u nekoliko navrata, te mu uputi izvansudsku opomenu pred tužbu umjesto da svoje potraživanje zahtijeva sudskim putem?
3. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, je li primjena na zahtjeve za povrat, navedene u prvom pitanju, roka zastare od 30 godina, koji je predviđen nacionalnim građanskim pravom, u skladu s pravom Unije, a osobito s načelom proporcionalnosti?”
O prethodnim pitanjima
Prvo prethodno pitanje
18 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da se njime predviđen rok zastare od četiri godine izravno primjenjuje na zahtjev koji je uređen odredbama privatnog prava države članice, a odnosi se na povrat potpora koje sufinancira Unija.
19 Valja podsjetiti na to da odredbe uredbi, zbog same njihove prirode i uloge u sustavu izvora prava Unije, imaju u pravilu izravan učinak u nacionalnim pravnim porecima a da pritom nacionalna tijela ne trebaju donositi mjere za njihovu primjenu (presude od 24. lipnja 2004., Handlbauer, C‑278/02, EU:C:2004:388, t. 25. i od 7. travnja 2022., IFAP, C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 88.).
20 Člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe br. 2988/95 uspostavlja se opći rok zastare od četiri godine u području pokretanja postupka zbog nepravilnosti, koji teče od dana počinjenja nepravilnosti. U skladu s člankom 1. stavkom 2. te uredbe, pojam nepravilnosti obuhvaća „povred[u] odredaba prava [Unije] koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun [Unije]”.
21 Tim se člankom 3. stavkom 1. prvim podstavkom također pojašnjava da se taj rok zastare od četiri godine primjenjuje ako ne postoje „sektorsk[a] pravil[a]”, odnosno ona donesena na razini Unije, a ne na nacionalnoj razini, kojima se određuju „kraći rokovi, ali [koji] ne mogu biti kraći od tri godine” (vidjeti u tom smislu presude od 29. siječnja 2009., Josef Vosding Schlacht-, Kühl- und Zerlegebetrieb i dr., C‑278/07 do C‑280/07, EU:C:2009:38, t. 44. i od 22. prosinca 2010., Corman, C‑131/10, EU:C:2010:825, t. 41.).
22 Ništa u tekstu te odredbe ne upućuje na to da primjena roka zastare od četiri godine koji se njome predviđa ovisi o pravnoj prirodi instrumenata koje nacionalna tijela upotrebljavaju za zaštitu financijskih interesa Unije i ispravljanje otkrivenih nepravilnosti.
23 Usto, tumačenjem navedene odredbe kojim bi primjena Uredbe br. 2988/95 ovisila o pravnoj prirodi, javnoj ili privatnoj, instrumenata kojima se koriste nacionalna tijela radi zaštite financijskih interesa Unije ograničio bi se koristan učinak te uredbe čiji je cilj, kao što se to u biti navodi u njezinoj trećoj i četvrtoj uvodnoj izjavi, suprotstavljanje u svim područjima radnjama koje štete financijskim interesima Unije usvajanjem zajedničkog skupa pravnih pravila za sva područja obuhvaćena politikama Unije.
24 Iz toga slijedi da ako ne postoje „sektorsk[a] pravil[a]”, članak 3. stavak 1. prvi podstavak navedene uredbe treba tumačiti na način da se opći rok zastare od četiri godine, koji se njime propisuje, primjenjuje na zahtjeve za povrat potpore koji su podneseni zbog toga što je korisnik te potpore povrijedio ugovornu obvezu kojoj podliježe i zbog čega je došlo do povrede odredbe prava Unije kojom se uzrokuje, ili bi se moglo uzrokovati, nastanak štete za opći proračun Unije.
25 To je tumačenje potkrijepljeno strukturom Uredbe br. 2988/95. Naime, taj članak 3. nalazi se u glavi I. te uredbe, koja se odnosi na „Opća načela”, a ne u njezinoj glavi II., koja se posebno odnosi na „Upravne mjere i kazne”.
26 S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da se njime predviđen rok zastare od četiri godine izravno primjenjuje na zahtjev koji je uređen odredbama privatnog prava države članice, a odnosi se na povrat potpora koje sufinancira Unija.
Treće prethodno pitanje
27 Svojim trećim pitanjem, koje valja razmotriti kao drugo po redu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li načelo proporcionalnosti tumačiti na način da mu se protivi primjena, na temelju članka 3. stavka 3. Uredbe br. 2988/95, roka zastare od 30 godina, uspostavljenog privatnopravnom odredbom države članice, na zahtjeve za povrat potpora koje sufinancira Unija.
28 Na temelju članka 3. stavka 3. te uredbe, države članice zadržavaju mogućnost propisivanja duljih rokova zastare nego što je najkraći rok od četiri godine propisan u stavku 1. tog članka. Naime, zakonodavac Unije nije namjeravao ujednačiti rokove koji se primjenjuju u tom području pa, u skladu s time, stupanje na snagu Uredbe br. 2988/95 nije moglo imati za posljedicu prisiljavanje država članica da svedu na četiri godine rokove zastare koje su one prethodno primjenjivale, kada u tom području nisu ranije postojala pravila prava Unije. Iako države članice raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću kad je riječ o određivanju duljih rokova zastare koji se primjenjuju u slučaju nepravilnosti koja štetno utječe na financijske interese Unije (presuda od 17. rujna 2014., Cruz & Companhia, C‑341/13, EU:C:2014:2230, t. 54. i 55.), takvim se rokovima ipak moraju poštovati opća načela prava Unije, među kojima je i načelo proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 2. ožujka 2017., Glencore Céréales France, C‑584/15, EU:C:2017:160, t. 72.).
29 U skladu s tim načelom, takvim se rokom ne smije prekoračivati ono što je nužno za postizanje cilja zaštite financijskih interesa Unije (vidjeti u tom smislu presude od 17. ožujka 2011., AJD Tuna, C‑221/09, EU:C:2011:153, t. 79., od 5. svibnja 2011., Ze Fu Fleischhandel i Vion Trading, C‑201/10 i C‑202/10, EU:C:2011:282, t. 38. i od 7. travnja 2022., IFAP, C‑447/20 i C‑448/20, EU:C:2022:265, t. 116.).
30 Sud je presudio da radi postizanja cilja zaštite financijskih interesa Unije, primjena roka zastare od 10 godina, koji proizlazi iz nacionalne privatnopravne odredbe, nije protivna načelu proporcionalnosti. Međutim, s obzirom na taj cilj, za koji je Uredbom br. 2988/95 uspostavljen rok zastare od četiri godine kako bi se nacionalnim tijelima omogućilo pokretanje postupka zbog nepravilnosti koje štete financijskim interesima Unije i koje mogu dovesti, među ostalim, do povrata neopravdano stečene koristi, očito je da rok zastare od 30 godina prekoračuje ono što je nužno pažljivoj upravi (presuda od 17. rujna 2014., Cruz & Companhia, C‑341/13, EU:C:2014:2230, t. 60. i 61.).
31 Naime, na temelju članka 4. stavka 3. UEU‑a države članice podliježu općoj obvezi dužne pažnje, koja podrazumijeva poduzimanje mjera namijenjenih brzom otklanjanju nepravilnosti i nalaže nacionalnoj upravi provjeru pravilnosti plaćanja koja provodi, a koja su na teret proračuna Unije. U tim bi okolnostima priznavanje mogućnosti državama članicama da upravi dodijele mnogo dulji rok za postupanje od onog iz članka 3. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 2988/95 moglo ohrabriti nacionalna tijela da odgađaju pokretanje postupka zbog „nepravilnosti“ u smislu članka 1. stavka 2. te uredbe, izlažući time gospodarske subjekte, s jedne strane, dugom razdoblju pravne nesigurnosti i, s druge strane, opasnosti da po proteku tog razdoblja više ne budu u mogućnosti podnijeti dokaze o pravilnosti predmetnih transakcija (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2014., Cruz & Companhia, C‑341/13, EU:C:2014:2230, t. 62.).
32 Iz toga slijedi da u slučaju kada se primjena općeg roka zastare na povrat neopravdano stečenih potpora pokaže neproporcionalnom s obzirom na cilj zaštite financijskih interesa Unije, takvo pravilo treba izuzeti iz primjene te primijeniti opći rok zastare predviđen u članku 3. stavku 1. prvom podstavku Uredbe br. 2988/95 (vidjeti u tom smislu presudu od 5. svibnja 2011., Cruz & Companhia, C‑201/10, EU:C:2011:282, t. 51.).
33 S obzirom na prethodno navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da načelo proporcionalnosti treba tumačiti na način da mu se protivi primjena, na temelju članka 3. stavka 3. Uredbe br. 2988/95, roka zastare od 30 godina, uspostavljenog privatnopravnom odredbom države članice, na zahtjeve za povrat potpora koje sufinancira Unija.
Drugo prethodno pitanje
34 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2988/95 tumačiti na način da pojam „radnj[a] [nadležnog tijela] u vezi s istragom ili [pravnim] postupkom o nepravilnosti”, o kojoj je obaviještena dotična osoba i čiji je učinak prekid „zastare za pokretanje postupka”, obuhvaća izvansudska pismena poput revizorskog izvješća, rješenja o povratu, opomene za plaćanje ili opomene pred tužbu.
35 U skladu s tom odredbom, rok zastare za pokretanje postupka može se prekinuti svakom radnjom nadležnog tijela, o kojoj je obaviještena dotična osoba, u vezi s istragom ili pravnim postupkom o nepravilnosti.
36 Valja istaknuti da se tom odredbom ne predviđa različito pravno uređenje ovisno o tome provodi li nadležno tijelo radnje u okviru sudskog ili izvansudskog postupka.
37 Usto, usvajanjem članka 3. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 2988/95 zakonodavac Unije uspostavio je opće pravilo o zastari kojim je odlučio, s jedne strane, definirati minimalni rok primjenjiv u svim državama članicama i, s druge strane, odustati od mogućnosti ishođenja povrata neopravdano stečenih iznosa iz proračuna Unije nakon proteka razdoblja od četiri godine nakon počinjenja nepravilnosti koja utječe na sporna plaćanja (vidjeti u tom smislu presude od 17. rujna 2014., Cruz & Companhia, C‑341/13, EU:C:2014:2230, t. 49. i od 3. listopada 2019., Westphal, C‑378/18, EU:C:2019:832, t. 28.).
38 Stoga je uloga takvog roka zastare zajamčiti pravnu sigurnost. Ta bi uloga bila dovedena u pitanje ako bi se taj rok mogao prekinuti bilo kojim općim nadzornim aktom nacionalne uprave koji nije povezan sa sumnjama o nepravilnostima koje se odnose na dovoljno precizno određene transakcije (vidjeti u tom smislu presude od 24. lipnja 2004., Handlbauer, C‑278/02, EU:C:2004:388, t. 40. i od 11. lipnja 2015., Pfeifer & Langen, C‑52/14, EU:C:2015:381, t. 41.).
39 Iz toga slijedi da se takvom radnjom, kako bi se mogla smatrati radnjom u vezi s istragom ili pravnim postupkom kojom se može prekinuti rok zastare za pokretanje postupka u smislu članka 3. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 2988/95, mora dovoljno precizno odrediti transakcije na koje se odnose sumnje o nepravilnosti. Međutim, tim se zahtjevom preciznosti ne zahtijeva da se u okviru navedene radnje navodi mogućnost izricanja kazne ili posebne upravne mjere dotičnom korisniku potpore (presuda od 11. lipnja 2015., Pfeifer & Langen, C‑52/14, EU:C:2015:381, t. 43.).
40 Stoga izvješće koje šalje nadležno tijelo, u kojem se ističe nepravilnost kojoj je korisnik potpore pridonio u vezi s određenom transakcijom i od njega zahtijevaju dodatne informacije u odnosu na tu transakciju ili primjenjuje kazna u vezi s navedenom transakcijom, predstavlja dovoljno preciznu radnju u vezi s istragom ili pravnim postupkom o nepravilnosti i stoga može prekinuti rok zastare za pokretanje postupka u smislu članka 3. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 2988/95 (vidjeti u tom smislu presude od 21. prosinca 2011., Chambre de commerce et d’industrie de l’Indre, C‑465/10, EU:C:2011:867, t. 61. i od 11. lipnja 2015., Pfeifer & Langen, C‑52/14, EU:C:2015:381, t. 42.).
41 Isto tako, dopis kojim se korisnika potpore sufinancirane iz EPFRR‑a obavještava o nezakonitosti te potpore također može prekinuti rok zastare za pokretanje postupka predviđen u članku 3. stavku 1. prvom podstavku te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2019., Eesti Pagar, C‑349/17, EU:C:2019:172, t. 24. i 127.).
42 Na sudu je koji je uputio zahtjev da utvrdi jesu li izvansudska pismena o kojima je riječ u glavnom postupku dovoljno precizno odredila transakcije na koje se odnose sumnje o nepravilnostima i jesu li stoga obuhvaćena pojmom „radnj[e] […] u vezi s istragom ili [pravnim] postupkom o nepravilnosti” iz članka 3. stavka 1. trećeg podstavka navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 11. lipnja 2015., Pfeifer & Langen, C‑52/14, EU:C:2015:381, t. 46. i 47.).
43 S obzirom na prethodno navedeno, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2988/95 treba tumačiti na način da pojam „radnj[a] [nadležnog tijela] u vezi s istragom ili [pravnim] postupkom o nepravilnosti”, o kojoj je obaviještena dotična osoba i čiji je učinak prekid „zastare za pokretanje postupka”, obuhvaća izvansudska pismena poput revizorskog izvješća, rješenja o povratu, opomene za plaćanje ili opomene pred tužbu pod uvjetom da se njima omogućuje to da je njihov adresat s dovoljnom preciznošću obaviješten o transakcijama na koje se odnose sumnje o nepravilnostima.
Troškovi
44 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (osmo vijeće) odlučuje:
1. Članak 3. stavak 1. prvi podstavak Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica
treba tumačiti na način da se:
njime predviđen rok zastare od četiri godine izravno primjenjuje na zahtjev koji je uređen odredbama privatnog prava države članice, a odnosi se na povrat potpora koje sufinancira Europska unija.
2. Načelo proporcionalnosti treba tumačiti na način da mu se:
protivi primjena, na temelju članka 3. stavka 3. Uredbe br. 2988/95, roka zastare od 30 godina, uspostavljenog privatnopravnom odredbom države članice, na zahtjeve za povrat potpora koje sufinancira Europska unija.
3. Članak 3. stavak 1. treći podstavak Uredbe br. 2988/95
treba tumačiti na način da:
pojam „radnj[a] [nadležnog tijela] u vezi s istragom ili [pravnim] postupkom o nepravilnosti”, o kojoj je obaviještena dotična osoba i čiji je učinak prekid „zastare za pokretanje postupka”, obuhvaća izvansudska pismena poput revizorskog izvješća, rješenja o povratu, opomene za plaćanje ili opomene pred tužbu pod uvjetom da se njima omogućuje to da je njihov adresat s dovoljnom preciznošću obaviješten o transakcijama na koje se odnose sumnje o nepravilnostima.
Potpisi