RJEŠENJE OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
11. studenoga 2014.(*)
„Tužba za poništenje – Reforma Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije – Manje povoljno uređenje paušalnog plaćanja putnih troškova i uvećanja godišnjeg odmora za dodatne dane za vrijeme za putovanje – Nedostatak osobnog utjecaja – Izvanugovorna odgovornost – Uzročna veza – Tužba dijelom očito nedopuštena i dijelom očito pravno neosnovana“
U predmetu T‑20/14,
Huynh Duong Vi Nguyen, dužnosnica Vijeća Europske unije, sa stalnom adresom u Woluwe‑Saint‑Lambert (Belgija), koju zastupa M. Velardo, odvjetnik,
tužiteljica,
protiv
Europskog parlamenta, koji zastupaju L. Visaggio i E. Taneva, u svojstvu agenata,
i
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bauer i A. Bisch, u svojstvu agenata,
tuženici,
povodom, s jedne strane, zahtjeva podnesenog na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje članka 1. stavka 65. točke (b) i članka 1. stavka 67. točke (d) Uredbe (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (SL L 287, str. 15.) u dijelu u kojem te odredbe povezuju pravo na godišnju naknadu putnih troškova i vrijeme za putovanje s pravom na naknadu za život u inozemstvu ili na naknadu za boravak u stranoj zemlji i, s druge strane, zahtjeva za naknadu štete na temelju članka 340. UFEU‑a na ime naknade imovinske i neimovinske štete koju je tužiteljica navodno pretrpjela,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, M. Kancheva (izvjestiteljica) i C. Wetter, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
1 Članak 4. Priloga VII. Uredbi br. 31 (EEZ)/11 (EZAE) o utvrđivanju Pravilnika o osoblju za dužnosnike i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 1962, 45, str. 1385.), u verziji koja se primjenjivala do 31. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013.), predviđao je:
„1. Na naknadu za život u inozemstvu koja iznosi 16 % ukupnog iznosa osnovne plaće, naknade za kućanstvo i naknade za uzdržavano dijete, koje se isplaćuju dužnosniku, imaju pravo:
(a) dužnosnici:
– koji nisu državljani i nisu nikad bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada
– koji u razdoblju od pet godina koje je završilo šest mjeseci prije njihova stupanja u službu nisu imali uobičajeno boravište niti su svoju glavnu djelatnost obavljali na europskom području te države. Za potrebe ove odredbe u obzir se ne uzimaju okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu ili međunarodnu organizaciju.
(b) dužnosnici koji su državljani ili su bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada, ali koji su tijekom razdoblja od deset godina koje je završilo na datum njihova stupanja u službu imali uobičajeno boravište izvan europskog područja te države zbog razloga koji nisu povezani s radom u nekoj drugoj državnoj službi ili međunarodnoj organizaciji.
[…]
2. Dužnosnik koji nije državljanin niti je ikad bio državljanin države na čijem je državnom području zaposlen te koji ne ispunjuje uvjete utvrđene stavkom 1. ima pravo na naknadu za boravak u stranoj državi koji iznosi jednu četvrtinu naknade za život u inozemstvu.
[…]“
2 Članak 7. Priloga VII. Pravilniku o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. predviđao je:
„1. Dužnosnik ima pravo na naknadu putnih troškova za sebe, bračnog druga i uzdržavanike koji stvarno žive u njegovom kućanstvu:
(a) pri stupanju u službu, od mjesta zapošljavanja do mjesta rada;
(b) pri odlasku iz službe u smislu članka 47. Pravilnika o osoblju, od mjesta rada do matičnog mjesta kako je definirano u stavku 3. navedenom u nastavku;
(c) prilikom svakog premještaja pri kojem dužnosnik mijenja mjesto rada.
U slučaju smrti dužnosnika, udovica i uzdržavanici imaju pravo na naknadu putnih troškova pod istim uvjetima.
Putni troškovi također uključuju troškove eventualne rezervacije sjedala, kao i prijevoza prtljage i, ako je potrebno, nužno nastale troškove hotela.
2. Naknada se isplaćuje na temelju najkraćeg i najekonomičnijeg uobičajenog putovanja vlakom u prvom razredu između mjesta rada i mjesta zapošljavanja ili matičnog mjesta.
Ako je put naveden u prvom podstavku dulji od 500 kilometara i u slučaju da uobičajeni put uključuje prelazak mora, dotična osoba ima pravo, po predočenju karata, na naknadu troškova putovanja zrakoplovom u poslovnom ili istovrsnom razredu. Ako se upotrebljava drukčije prijevozno sredstvo od onih gore predviđenih, naknada se isplaćuje na temelju cijene putovanja vlakom, ne uključujući putovanje u vagonima za spavanje. Ako se izračun ne može izvršiti na temelju toga, način naknade utvrđuje se posebnom odlukom tijela za imenovanje.
3. Matično mjesto dužnosnika određuje se prilikom stupanja u službu s obzirom na mjesto zapošljavanja ili mjesto osobnog interesa. Matično mjesto koje se utvrdi na taj način može se izmijeniti posebnom odlukom tijela za imenovanje dok je dužnosnik u službi ili nakon što je napusti. Međutim, dok je dužnosnik u službi, odluka o izmjeni donosi se samo u iznimnim slučajevima i uz predočenje odgovarajuće popratne dokumentacije.“
3 Članak 8. Priloga VII. Pravilniku o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. određivao je:
„1. Dužnosnici svake godine imaju pravo na paušalnu naknadu putnih troškova od mjesta rada do matičnog mjesta definiranu u članku 7. ovog priloga za sebe i, ako imaju pravo na naknadu za kućanstvo, za bračnog druga i uzdržavanike u smislu članka 2. ovog priloga.
[…]
2. Isplata paušalne naknade temelji se na naknadi prema kilometru udaljenosti između mjesta rada dužnosnika i njegovog mjesta zapošljavanja ili matičnog mjesta; ta se udaljenost izračunava u skladu s metodom utvrđenom u članku 7. stavku 2. prvoj alineji.
Naknada za kilometražu iznosi:
0 EUR po kilometru od: | 0 do 200 km |
0,3790 EUR po kilometru od: | 201 do 1.000 km |
0,6316 EUR po kilometru od: | 1.001 do 2.000 km |
0,3790 EUR po kilometru od: | 2.001 do 3.000 km |
0,1262 EUR po kilometru od: | 3.001 do 4.000 km |
0,0609 EUR po kilometru od: | 4.001 do 10.000 km |
0 EUR po kilometru iznad: | 10.000 km. |
Prethodno navedenoj naknadi za kilometražu dodaje se paušalni dodatak u iznosu od:
[…]
– 378,93 EUR ako je udaljenost putovanja vlakom između mjesta rada i matičnog mjesta jednaka ili veća od 1 450 km.
[…]
4. Prethodne odredbe primjenjuju se na dužnosnike čije je mjesto rada na državnom području država članica. […]
Naknada tih putnih troškova isplaćuje se u obliku paušalne naknade koja odgovara troškovima putovanja zrakoplovom u razredu odmah iznad ekonomskog razreda.“
4 Članak 7. Priloga V. Pravilniku o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. određivao je:
„Trajanje [godišnjeg odmora] produžuje se dodavanjem vremena za putovanje koje se izračunava na temelju udaljenosti vlakom između mjesta godišnjeg odmora i mjesta rada, u sljedećim uvjetima:
između 50 i 250 km: jedan dan za povratnu vožnju,
između 251 i 600 km: dva dana za povratnu vožnju,
između 601 i 900 km: tri dana za povratnu vožnju,
između 901 i 1.400 km: četiri dana za povratnu vožnju,
između 1.401 i 2.000 km: pet dana za povratnu vožnju,
više od 2.000 km: šest dana za povratnu vožnju.
Za godišnji odmor, mjesto godišnjeg odmora u smislu ovog članka znači matično mjesto.
Prethodne odredbe primjenjuju se na dužnosnike čije je mjesto rada na državnom području država članica. […]
[…]“
5 Članak 1. stavak 67. Uredbe (EU, Euratom) br. 1023/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije (SL L 287, str. 15.) određuje kako slijedi:
„Prilog VII. mijenja se kako slijedi:
[…]
(d) članak 8. zamjenjuje se sljedećim:
,Članak 8.
1. Dužnosnici koji imaju pravo na naknadu za život u inozemstvu ili za boravak u stranoj zemlji svake kalendarske godine u granicama utvrđenima u stavku 2. imaju pravo na paušalnu naknadu u visini troškova putovanja od mjesta rada do matičnog mjesta koje je za njih utvrđeno člankom 7. i ako imaju pravo na naknadu za kućanstvo, za bračnog druga ili uzdržavanike u smislu članka 2.
[…]
2. Isplata paušalne naknade temelji se na naknadi prema kilometru geografske udaljenosti između mjesta rada dužnosnika i njegovog matičnog mjesta.
Ako je matično mjesto utvrđeno člankom 7. izvan državnog područja država članica Unije i izvan zemalja i područja navedenih u Prilogu II. Ugovoru o funkcioniranju Europske unije i državnih područja država članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu, paušalna se naknada temelji na naknadi po kilometru geografske udaljenosti između mjesta rada dužnosnika i glavnog grada države članice čiji je državljanin. Dužnosnici čije je matično mjesto izvan državnog područja država članica Unije i izvan zemalja i područja navedenih u Prilogu II. Ugovoru o funkcioniranju Europske unije i državnih područja država članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu i koji nisu državljani jedne od država članica nemaju pravo na paušalnu naknadu.
Naknada za kilometražu iznosi:
0 EUR po kilometru od: | 0 do 200 km |
0,3790 EUR po kilometru od: | 201 do 1 000 km |
0,6316 EUR po kilometru od: | 1 001 do 2 000 km |
0,3790 EUR po kilometru od: | 2 001 do 3 000 km |
0,1262 EUR po kilometru od: | 3 001 do 4 000 km |
0,0609 EUR po kilometru od: | 4 001 do 10 000 km |
0 EUR po kilometru iznad: | 10 000 km. |
Prethodno navedenoj naknadi za kilometražu dodaje se paušalni dodatak u iznosu od:
– 189,48 EUR ako geografska udaljenost između mjesta rada i matičnog mjesta iznosi od 600 km do 1 200 km.
– 378,93 EUR ako je geografska udaljenost između mjesta rada i matičnog mjesta veća od 1 200 km.
Prethodno navedena naknada za kilometražu i paušalni dodaci ažuriraju se svake godine u jednakom omjeru kao i primici od rada.
[…]
4. Stavci 1., 2. i 3. ovog članka primjenjuju se na dužnosnike čije je mjesto rada na državnom području država članica. […]
Paušalna naknada temelji se na trošku putovanja zrakoplovom u ekonomskom razredu.’“
6 Članak 1. stavak 65. Uredbe br. 1023/2013 određuje:
„Prilog V. mijenja se kako slijedi:
[…]
(b) članak 7. zamjenjuje se sljedećim:
,Dužnosnici koji imaju pravo na naknadu za život u inozemstvu ili za boravak u stranoj državi imaju pravo na dva i pol dana dodatnog dopusta svake godine u svrhu odlaska u svoju matičnu zemlju.
Prvi stavak primjenjuje se na dužnosnike čije je mjesto rada na području država članica. Ako je mjesto rada izvan tih područja, trajanje dopusta za odlazak u matičnu zemlju utvrđuje se posebnom odlukom, pri čemu se u obzir uzimaju posebne potrebe.’“
7 U skladu s člankom 3. stavkom 2. Uredbe br. 1023/2013, te odredbe primjenjuju se od 1. siječnja 2014.
8 Tijekom zapošljavanja kao matično mjesto tužiteljice Huynh Duong Vi Nguyen utvrđen je New York (Sjedinjene Američke Države). S obzirom na njezino belgijsko državljanstvo i njezino mjesto rada, odnosno Bruxelles (Belgija), ona ne ispunjava uvjete za dobivanje prava na naknadu za život u inozemstvu predviđenu člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Pravilnika o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. Ne ispunjava ni uvjete utvrđene člankom 4. stavkom 1. točkom (b) tog istog pravilnika za dobivanje te naknade. S obzirom na njezino državljanstvo i njezino mjesto rada, tužiteljica ne može ostvariti ni naknadu za boravak u stranoj zemlji predviđenu člankom 4. stavkom 2. Pravilnika o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. Suprotno tome, tužiteljica je imala pravo na naknadu putnih troškova između svojeg mjesta rada i svojeg matičnog mjesta predviđenu člankom 8. Priloga VII. Pravilniku o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. kao i vrijeme za putovanje predviđeno člankom 7. Priloga V. tom istom Pravilniku. Stoga je od svojeg stupanja u službu 1. lipnja 2009. tužiteljica godišnje imala pravo na iznos od 4.835,53 eura za putne troškove za sebe, svojeg bračnog druga i njihovo dijete, kao i dodatnih šest dana godišnjeg odmora za vrijeme za putovanje.
Postupak i zahtjevi stranaka
9 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 8. siječnja 2014. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak.
10 Podnescima podnesenima tajništvu Općeg suda, 26. odnosno 27. ožujka 2014., Vijeće Europske unije i Europski parlament istaknuli su prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.
11 Tužiteljica je 12. svibnja 2014. podnijela svoja očitovanja o prigovorima koje su istaknuli Vijeće i Parlament.
12 U svojoj tužbi tužiteljica traži od Općeg suda da:
– poništi odredbe Uredbe br. 1023/2013 kojima se izmjenjuje članak 7. Priloga V. i članak 8. Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije kojima se povezuje pravo na putne troškove i vrijeme za putovanje s pravom na naknadu za život u inozemstvu ili na naknadu za boravak u stranoj zemlji;
– naloži Vijeću i Parlamentu da joj isplati iznos od 169.051,96 eura na ime naknade pretrpljene imovinske štete, kao i iznos od 40.000 eura na ime naknade neimovinske štete zajedno sa zateznim i kompenzacijskim kamatama po stopi od 6,75 %;
– naloži Vijeću i Parlamentu snošenje troškova.
13 Vijeće od Općeg suda traži da:
– odbije tužbu kao nedopuštenu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
14 Parlament od Općeg suda traži da:
– odbije tužbu kao nedopuštenu;
– naloži tužiteljici snošenje troškova.
15 Europska komisija je podneskom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. travnja 2014. tražila da joj se odobri intervencija u potporu zahtjevu Parlamenta i Vijeća.
Pravo
16 Na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika, ako stranka to zatraži, Opći sud može odlučiti o nedopuštenosti bez ulaženja u raspravljanje o meritumu. U skladu sa stavkom 3. istoga članka, nastavak postupka o zahtjevu je usmen, osim u slučaju drugačije odluke Općeg suda. Nadalje, na temelju članka 111. Poslovnika, kad je Opći sud očito nenadležan za odlučivanje o nekoj tužbi ili kad je tužba očito nedopuštena ili očito pravno neosnovana, Opći sud može odlučiti obrazloženim rješenjem bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
17 U ovom slučaju Opći sud smatra da je postupak dovoljno pojašnjen pismenima priležećima spisu i da nije potrebno otvoriti usmeni postupak.
18 Ovom tužbom tužiteljica, koja je dužnosnica stupnja AST II zaposlena u odjelu „Mediji/služba za tisak“ Glavne uprave Vijeća „Komunikacija i transparentnost“, u biti traži, s jedne strane, poništenje članka 1. stavka 65. točke (b) Uredbe 1023/2013 kao i članka 1. stavka 67. točke (d) te iste uredbe (u daljnjem tekstu: pobijane odredbe), jer se tim odredbama povezuje pravo na godišnju naknadu putnih troškova i vrijeme za putovanje s pravom na naknadu za život u inozemstvu ili naknadu za boravak u stranoj zemlji i, s druge strane, naknadu štete i kamate za naknadu imovinske i neimovinske štete koju je pretrpjela zbog donošenja pobijanih odredbi.
19 U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužiteljica ističe pet tužbenih razloga od kojih se prvi temelji na povredi prava radnika na informiranje i savjetovanje, kako je zajamčeno člankom 27. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, drugi na povredi načela stečenih prava, načela koja se odnose na vremenske granice važenja prava te načela pravne sigurnosti, treći na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, četvrti na povredi načela jednakog postupanja i peti na povredi načela proporcionalnosti.
20 U prilog svojem zahtjevu za naknadu štete tužiteljica tvrdi da postoji uzročna veza između pobijanih odredbi i materijalne štete koju je pretrpjela zbog gubitka naknade putnih troškova i vremena za putovanje za godine službe koje joj preostaju do mirovine. Tužiteljica također tvrdi da je gubitak naknade putnih troškova i vremena za putovanje prouzročio neimovinsku štetu jer joj je otežano održavanje emocionalne povezanosti sa svojim matičnim mjestom.
21 Parlament i Vijeće ističu nedopuštenost zahtjeva za poništenje kao i zahtjeva za naknadu štete.
Zahtjev za poništenje
22 Parlament i Vijeće osporavaju procesnu legitimaciju tužiteljice. Parlament uostalom tvrdi da tužiteljica ni u kojem slučaju nema nikakav pravni interes da djeluje protiv članka 8. stavka 1. Priloga VII. novom Pravilniku o osoblju.
23 Što se tiče procesne legitimacije, Vijeće tvrdi da se pobijane odredbe ne odnose izravno na tužiteljicu s obzirom na to da se samo pojedinačnim odlukama tijela za imenovanje, na primjer u obliku potvrde o plaći u kojoj su ukinuti putni troškovi ili pojedinačne odluke o broju dana godišnjeg odmora koji se odobravaju za vrijeme za putovanje, znatno mijenja pravni položaj tužiteljice i konačno utvrđuje stajalište institucije u pogledu tužiteljice.
24 Osim toga, prema mišljenju Parlamenta i Vijeća, pobijane odredbe ne odnose se ni osobno na tužiteljicu. Oni u biti tvrde da su pobijane odredbe opće naravi i da se stoga mogu primijeniti na sve dužnosnike koji se nalaze ili će se u budućnosti objektivno naći u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao i tužiteljica.
25 U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da je Uredba br. 1023/2013 donesena na temelju članka 336. UFEU‑a u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom. Stoga je potrebno utvrditi da pobijane odredbe pripadaju kategoriji općih akata zakonodavne prirode u pogledu kojih se člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a dopuštenost tužbe za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba uvjetuje poštovanjem uvjeta izravnog i osobnog utjecaja (vidjeti u tom smislu presudu od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, C‑583/11 P, Zb., EU:C:2013:625, t. 56. do 60.).
26 Stoga u ovom slučaju valja ispitati ispunjava li tužiteljica uvjete izravnog i osobnog utjecaja u pogledu pobijanih odredbi.
27 U tom pogledu potrebno je podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, fizičke ili pravne osobe zadovoljavaju pretpostavku osobnog utjecaja samo ako pobijani akt utječe na njih zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od bilo koje druge osobe, izdvajajući ih uslijed toga pojedinačno, poput osoba kojima je odluka upućena (presude od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, Zb., EU:C:1963:17; od 29. travnja 2004., Italija/Komisija, C‑298/00 P, Zb., EU:C:2004:240, t. 36.; od 9. lipnja 2011., Comitato „Venezia vuole vivere“ i dr./Komisija, C‑71/09 P, C‑73/09 P i C‑76/09 P, Zb., EU:C:2011:368, t. 52. i Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće, t. 25. supra, EU:C:2013:625, t. 72.).
28 Tužitelj tvrdi da je uvjet osobnog utjecaja u ovom slučaju dvostruko ispunjen. Svoje pojedinačno izdvajanje tužiteljica bi mogla temeljiti na pravu svakog dužnosnika da sudjeluje u postupcima koji se odnose na mijenjanje Pravilnika o osoblju na temelju članka 27. Povelje o temeljnim pravima kao i na učincima koje pobijane odredbe imaju na nju, odnosno na trenutnom i sigurnom gubitku prava na putne troškove i vremenu za putovanje.
29 Osim toga, tužiteljica tvrdi da bi, ako se u okviru ove tužbe ne bi priznao osobni utjecaj, morala pokrenuti predsudski postupak predviđen člankom 90. Pravilnika o osoblju, tako što bi mogla podnijeti pravni lijek protiv provedbenih pojedinačnih odluka tijela za imenovanje na temelju članka 270. UFEU‑a. A to bi, prema mišljenju tužiteljice, predstavljalo povredu njezina prava na djelotvoran pravni lijek.
30 Međutim, te argumente treba odbiti.
31 Što se tiče argumenta tužiteljice u pogledu prava da svaki dužnosnik na temelju članka 27. Povelje o temeljnim pravima ima pravo sudjelovati u postupcima, potrebno je podsjetiti da se činjenicom da osoba sudjeluje na bilo koji način u postupku čiji je rezultat donošenje akta Europske unije izdvaja tu osobu pojedinačno u pogledu predmetnog akta samo ako se važećim propisima toj osobi dodjeljuju određena postupovna jamstva. Osim ako nije izričito propisano suprotno, ni postupkom izrade općih akata ni samim tim aktima ne zahtijeva se, na temelju općih načela prava Unije, kao što je pravo na saslušanje, sudjelovanje osoba na koje utječe jer interese tih osoba zastupaju politička tijela koja donose te akte (presuda od 2. ožujka 2010., Arcelor/Parlament i Vijeće, T‑16/04, Zb., EU:T:2010:54, t. 119.).
32 U ovom slučaju potrebno je utvrditi da nijedno pojedinačno postupovno pravo nije predviđeno u korist članova osoblja institucija Unije ni člankom 336. UFEU‑a, na temelju kojeg su donesene pobijane odredbe, ni člankom 10. Pravilnika o osoblju, a ni člankom 27. Povelje o temeljnim pravima.
33 U tom pogledu, potrebno je istaknuti da, ako se pravo radnika na informiranje i savjetovanje i pravo na kolektivno pregovaranje i djelovanje, zajamčena člankom 27. odnosno člankom 28. Povelje o temeljnim pravima, mogu primijeniti u odnosima između institucija Unije i njihova osoblja, kao što proizlazi iz presude od 19. rujna 2013., preispitivanje presude Komisija/Strack (C‑579/12 RX‑II, Zb., EU:C:2013:570), njihovo je ostvarivanje ograničeno na slučajeve i uvjete predviđene pravom Unije, u skladu sa samim tekstom tih odredbi.
34 Stoga je, što se tiče dužnosnika Unije, Pravilnik o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. predviđao u svojem članku 10. prvom i drugom stavku savjetovanje dužnosnika putem odbora za Pravilnik o osoblju, zajedničkog tijela sastavljenog od predstavnika institucija Unije i jednakog broja predstavnika njihovih odbora osoblja, o svim prijedlozima Komisije za reviziju Pravilnika o osoblju. Nadalje, člankom 10.b drugim stavkom tog istog pravilnika o osoblju predviđalo se da prijedlozi Komisije iz članka 10. mogu biti predmet savjetovanja predstavničkih sindikata i udruženja osoblja.
35 Suprotno tome, Pravilnik o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. ne predviđa nikakvo pojedinačno pravo na sudjelovanje dužnosnika u njegovoj reviziji.
36 Argument tužiteljice, prema kojem se u ovom slučaju nije poštovalo sudjelovanje sindikata, osim toga što predstavlja običnu tvrdnju u prilog kojoj tužiteljica nije iznijela nikakav dokaz, također je bespredmetan jer navodna povreda postupovnog prava sindikata u okviru postupka revizije Pravilnika o osoblju ni u kojem slučaju ne bi utjecala na postojanje postupovnog prava tužiteljice.
37 Iz toga slijedi da tužiteljica ne može temeljiti argument na člancima 27. i 28. Povelje o temeljnim pravima kako bi tvrdila da se pobijane odredbe osobno na nju odnose.
38 Što se tiče argumenta tužiteljice prema kojem se pobijane odredbe osobno na nju odnose zbog njihova sigurnog i trenutnog učinka na njezin pravni položaj, potrebno je istaknuti da se, kao što su pravilno napomenuli Parlament i Vijeće, takvim argumentom ne dokazuje osoban utjecaj na tužiteljicu, nego izravan utjecaj na nju.
39 Međutim, tužiteljica je u svojim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti pojasnila da osobni utjecaj na nju proizlazi iz činjenice da pripada uskoj skupini osoba od 30 dužnosnika na koju pobijane odredbe imaju siguran i trenutan učinak oduzimanja stečenih prava, odnosno naknade putnih troškova i vremena za putovanje. Naime, prema mišljenju tužiteljice, ti su dužnosnici do tada jedini imali pravo na naknadu putnih troškova i vrijeme za putovanje, a da istodobno nisu imali pravo na naknadu za život u inozemstvu ili naknadu za boravak u stranoj zemlji. Pobijane odredbe koje sada povezuju ta prava s pravom na naknadu za boravak u stranoj zemlji ili naknadu za život u inozemstvu, imaju za učinak ukidanje stečenog prava za usku skupinu osoba. Prema mišljenju tužiteljice, nijedna druga osoba osim onih koje pripadaju toj skupini, neće se u budućnosti moći naći u sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji jer dužnosnici zaposleni nakon 1. siječnja 2014. neće više imati ta prava a da pritom nemaju pravo na naknadu za život u inozemstvu ili naknadu za boravak u stranoj zemlji.
40 U tom je pogledu potrebno podsjetiti da, u slučaju kad pobijani akt dotiče skupinu osoba koje su bile određene ili odredive u trenutku donošenja tog akta i prema kriterijima koji su svojstveni članovima skupine, taj se akt može osobno odnositi na te osobe kao na dio uskoga kruga gospodarskih subjekata (vidjeti presudu od 23. travnja 2009., Sahlstedt i dr./Komisija, C‑362/06 P, Zb., EU:C:2009:243, t. 30. i navedenu sudsku praksu).
41 Osim toga, sudskom je praksom dopušteno smatrati da se akt odnosi na osobu jer je ona dio uskog kruga gospodarskih subjekata ako se tim aktom mijenjaju prava te osobe stečena prije njegova donošenja (vidjeti rješenje od 17. veljače 2009., Galileo Lebensmittel/Komisija, C‑483/07 P, Zb., EU:C:2009:95, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
42 Međutim, u ovom je slučaju potrebno istaknuti da tužiteljica nije dostavila pojašnjenja u pogledu pravne i činjenične situacije niti u pogledu identiteta dužnosnika koji se nalaze u situaciji koja je slična njezinoj. Samo je pojasnila da je spremna dostaviti više informacija ako Opći sud odluči da je to nužno te zatraži od Općeg suda da u tom pogledu ispita Parlament i Vijeće.
43 Međutim, na tužiteljici je da dokaže, u okviru tužbe podnesene protiv općeg akta zakonodavne prirode, kao što je akt u ovom slučaju, da je ispunila uvjet osobnog utjecaja propisan člankom 263. UFEU‑a.
44 U tom smislu, s obzirom na to da tužiteljica tvrdi da pripada uskom krugu dužnosnika koji se nalaze u pravnoj i činjeničnoj situaciji koja je slična njezinoj situaciji, na njoj je da dostavi dokaz u tom pogledu.
45 Nasuprot tome, čak i da se pokaže da tužiteljica stvarno pripada uskom krugu dužnosnika za koje bi pobijane odredbe imale za učinak oduzimanje prava na naknadu putnih troškova i vrijeme za putovanje, kao što se čini da Vijeće implicitno priznaje, potrebno je utvrditi da ta okolnost ne proizlazi iz ukidanja stečenog prava samo tim dužnosnicima.
46 Naime, protivno onome što tvrdi tužiteljica, ne postoji stečeno pravo na naknadu putnih troškova i vrijeme za putovanje samo za dužnosnike koji imaju pravo na naknadu za život u inozemstvu ili naknadu za boravak u stranoj zemlji. Kao što proizlazi iz članka 7. Priloga V. Pravilniku o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. i članka 8. Priloga VII. tom pravilniku, pravo na putne troškove i vrijeme za putovanje, neovisno o naknadi za život u inozemstvu ili naknadi za boravak u stranoj zemlji, bilo je doista pravo svih dužnosnika Unije.
47 Odabir Parlamenta i Vijeća da učinkom pobijanih odredbi povežu ta prava s pravom na naknadu za život u inozemstvu ili naknadu za boravak u stranoj zemlji ima za posljedicu da tužiteljica gubi navedena prava zbog pravne i činjenične situacije u kojoj se ona, kao i drugi dužnosnici, trenutačno nalazi. Nadalje nije isključeno, protivno tvrdnjama tužiteljice, da bi se drugi dužnosnici mogli u budućnosti naći u situaciji koja je bila slična njezinoj. Hipotetski, to bi se moglo odnositi i na dužnosnika koji je izgubio svoju naknadu za život u inozemstvu zbog novog utjecaja na državnom području države članice čiji je državljanin i koji ne ispunjava uvjete utvrđene u članku 4. stavku 2. Priloga VII. Pravilniku za osoblje kako bi imao pravo na naknadu za boravak u stranoj zemlji. Stoga bi izgubio naknadu za putne troškove i vrijeme za putovanje.
48 Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, mogućnost da se, u trenutku donošenja pobijane odluke, s više ili manje točnosti odredi broj ili čak identitet pravnih subjekata na koje se primjenjuje neka mjera ni u kojem slučaju ne znači kako treba smatrati da se ta mjera osobno odnosi na te subjekte sve dok je nesporno da se njezina primjena ostvaruje na temelju objektivnih pravnih ili činjeničnih okolnosti određenih u predmetnom aktu (vidjeti presudu Arcelor/Parlament i Vijeće, t. 31. supra, EU:T:2010:54, t. 106. i navedenu sudsku praksu).
49 Iz toga slijedi da se pobijane odredbe ne odnose osobno na tužiteljicu.
50 Taj zaključak nije doveden u pitanje argumentom tužiteljice prema kojem bi, ako se u okviru ove tužbe ne bi priznalo da pobijane odredbe osobno na nju utječu, tužiteljica bila primorana pokrenuti predsudski postupak predviđen člankom 90. Pravilnika o osoblju, što bi predstavljalo povredu prava na djelotvoran pravni lijek.
51 Argument tužiteljice temelji se na pretpostavci, koju osporavaju Parlament i Vijeće, prema kojoj ni njezina potvrda o plaći za srpanj 2014., ni evidencija dana godišnjeg odmora dodijeljenih za vrijeme za putovanje u informatičkom sustavu Vijeća za upravljanje godišnjim odmorima ne predstavljaju akte koji imaju štetan učinak zbog kojeg se u skladu s člankom 91. Pravilnika o osoblju pred sudom Unije može podnijeti pravni lijek samo nakon završetka predsudskog postupka predviđenog u članku 90. tog pravilnika.
52 Međutim, potrebno je podsjetiti, s jedne strane, da u okviru ovog predmeta Općem sudu nije podnesena tužba za poništenje koja se odnosi na eventualne implicitne ili izričite odluke Vijeća kojima se provodi članak 7. Priloga V. i članak 8. Priloga VII. Pravilniku o osoblju u pogledu tužiteljice, nego tužba za poništenje odredbi kojima se izmjenjuje navedeni pravilnik. Međutim, pitanje odnose li se pobijane odredbe osobno na tužiteljicu i, stoga, je li ova tužba dopuštena ne ovise o dopuštenosti hipotetske tužbe protiv pojedinačnih odluka tijela za imenovanje u pogledu tužiteljice koje na datum podnošenja zahtjeva u svakom slučaju nisu bile donesene.
53 S druge strane, također je potrebno podsjetiti da je, u skladu s člankom 256. UFEU‑a i člankom 1. Priloga I. Statutu Suda Europske unije te primjenom članka 91. Pravilnika o osoblju, Službenički sud nadležan u prvom stupnju za rješavanje sporova između Unije i njezinih službenika na temelju članka 270. UFEU‑a. Opći sud stoga ne mora u okviru tužbe za poništenje koju je podnio dužnosnik protiv odredbe Pravilnika o osoblju, na temelju članka 263. UFEU‑a unaprijed odlučiti o dopuštenosti tužbe koju je podnio isti dužnosnik protiv potvrde o plaći ili popisa dana godišnjeg odmora jer je za odlučivanje o potonjoj tužbi nadležan Službenički sud.
54 Zato uvjeti dopuštenosti tužbe koju bi tužiteljica podnijela protiv pojedinačnih odluka tijela za imenovanje kojima se provode pobijane odredbe nisu relevantni za ispitivanje dopuštenosti ove tužbe i ne mogu nadoknaditi nepostojanje osobnog utjecaja na tužiteljicu u ovom slučaju.
55 Budući da su uvjeti izravnog utjecaja i osobnog utjecaja akta čije se poništenje traži kumulativni, iz toga slijedi da, bez potrebe za ispitivanjem odnose li se u ovom slučaju pobijane odredbe izravno na tužiteljicu, tužiteljica nije dokazala da ima procesnu legitimaciju u odnosu na potonje odredbe.
56 Stoga zahtjev tužiteljice za poništenje pobijanih odredbi treba odbiti kao očito nedopušten a da nije potrebno ispitati postojanje pravnog interesa tužiteljice da djeluje protiv članka 1. stavka 65. točke (b) i stavka 67. točke (d) Uredbe br. 1023/2013.
Zahtjev za naknadu štete
57 Najprije je potrebno istaknuti da se, iako je tužiteljica dužnosnica Vijeća, njezin zahtjev za naknadu štete ne odnosi na Vijeće kao instituciju kojoj pripada, nego na Parlament i Vijeće kao suautore Uredbe br. 1023/2013 zbog koje je nastala, prema mišljenju tužiteljice, šteta koju je navodno pretrpjela.
58 Također je potrebno istaknuti da se tužiteljica poziva na članke 268. i 340. UFEU‑a na kojima temelji svoj zahtjev za naknadu štete, umjesto na članak 270. UFEU‑a.
59 U tim okolnostima, Opći sud smatra da je nadležan za odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete.
60 U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije u smislu članka 340. stavka 2. UFEU‑a zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija, mora kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, tj. postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između postupanja i štete na koju se poziva (presuda od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, Zb., EU:C:1982:318, t. 16. i od 14. prosinca 2005., Beamglow/Parlament i dr., T‑383/00, Zb., EU:T:2005:453, t. 95.).
61 Ako jedan od triju uvjeta za pozivanje na izvanugovornu odgovornost Unije nije ispunjen, potrebno je odbiti zahtjev za naknadu štete a da nije potrebno ispitati jesu li preostala dva uvjeta ispunjena (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, Zb., EU:C:1994:329, t. 81., i od 20. veljače 2002., Förde‑Reederei/Vijeće i Komisija, T‑170/00, Zb., EU:T:2002:34, t. 37.). Osim toga, sud Unije nije dužan ispitati uvjete prema određenom redoslijedu (presuda od 9. rujna 1999., Lucaccioni/Komisija, C‑257/98 P, Zb., EU:C:1999:402, t. 13.).
62 Što se tiče uvjeta koji se odnosi na postojanje uzročne veze između navodnog postupanja i štete na koju se poziva, sudskom se praksom zahtijeva sigurna i neposredna povezanost uzroka i posljedice između pogreške koju je počinila odnosna institucija i štete na koju se poziva, a tu povezanost mora dokazati tužitelj. Osim toga, šteta na koju se poziva mora dovoljno izravno proizlaziti iz postupanja koje se stavlja na teret, a potonje mora predstavljati odlučujući uzrok štete (vidjeti rješenje od 4. lipnja 2012., Azienda Agricola Bracesco/Komisija, T‑440/09, EU:T:2012:269, t. 37. i 38. i navedenu sudsku praksu).
63 U ovom slučaju, iz argumentacije tužiteljice razvidno je da ona smatra da iz odredbi Uredbe br. 1023/2013, na čiju se nezakonitost poziva u okviru svoje tužbe za poništenje, proizlazi imovinska šteta kao i neimovinska šteta koju je navodno pretrpjela.
64 Međutim, potrebno je utvrditi da ne postoji izravna i sigurna veza između tih odredbi i štete na koju se poziva jer ta šteta može, ovisno o okolnostima, proizlaziti samo iz odluke institucije kojoj pripada tužiteljica, odnosno Vijeća, kojom joj se dodjeljuje broj dana godišnjeg odmora radi vremena za putovanje koji je manji od broja dana dodjeljivanih joj na temelju Pravilnika o osoblju koji se primjenjivao do 31. prosinca 2013. i kojom joj se odbija dodjeljivanje godišnje naknade putnih troškova primjenom navedenih odredbi.
65 Stoga uvjet koji se odnosi na postojanje uzročne veze između navodnog postupanja Parlamenta i Vijeća kao suautora pobijanog akta i štete na koju se poziva očito nije ispunjen.
66 Iz toga slijedi da zahtjev tužitelja za naknadu štete treba odbiti kao očito neosnovan.
67 Stoga je potrebno odbiti ovu tužbu kao dijelom očito nedopuštenu i dijelom očito pravno neosnovanu.
68 U ovim okolnostima nije potrebno odlučiti o zahtjevu za intervenciju koji je 16. travnja 2014. podnijela Komisija u potporu zahtjevu Parlamenta i Vijeća.
Troškovi
69 U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužiteljica nije uspjela u postupku, valja joj naložiti da, osim vlastitih troškova snosi i troškove Parlamenta i Vijeća, u skladu s njihovim zahtjevom.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (osmo vijeće)
rješava:
1. Tužba se odbija.
2. Huynh Duong Vi Nguyen snosi, osim vlastitih troškova, i troškove Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije.
3. Obustavlja se postupak o zahtjevu za intervenciju Europske komisije.
U Luxembourgu 11. studenoga 2014.