Predmet C-619/18 R

Europska komisija

protiv

Republike Poljske

„Privremena pravna zaštita – Članak 279. UFEU‑a – Zahtjev za određivanje privremenih mjera – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU‑a – Povelja Europske unije o temeljnim pravima – Članak 47. – Djelotvorna sudska zaštita – Neovisnost sudaca”

1.        Privremena pravna zaštita – Suspenzija primjene – Privremene mjere – Pretpostavke za određivanje – Fumus boni iuris – Hitnost – Teška i nepopravljiva šteta – Kumulativnost – Odvagivanje interesa o kojima je riječ – Diskrecijska ovlast suca privremene pravne zaštite

(čl. 278. i 279. UFEU-a ; Poslovnik Suda čl. 160. st. 3.)

2.        Privremena pravna zaštita – Suspenzija primjene – Privremene mjere – Pretpostavke za određivanje – Fumus boni iuris – Prima facie ispitivanje razloga navedenih u prilog tužbi – Tužba zbog povrede obveze – Nacionalne odredbe koje snižavaju dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca Vrhovnog suda i dodjeljuju predsjedniku države članice diskrecijsku ovlast da produlji aktivni mandat tih sudaca – Tužbeni razlozi koji postavljaju pitanje točnog dosega odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima u kontekstu u kojem država članica izvršava svoju nadležnost organizacije vlastitog pravosudnog sustava – Tužbeni razlozi koji otkrivaju postojanje složenih pravnih pitanja – Tužbeni razlozi koji na prvi pogled nisu neosnovani

(čl. 19. st. 1. UEU-a ; čl. 278. i 279. UFEU-a ; Povelja Europske unije o temeljnim pravima čl. 47.)

3.        Privremena pravna zaštita – Suspenzija primjene – Privremene mjere – Pretpostavke za određivanje – Hitnost – Teška i nepopravljiva šteta – Pojam – Rizik od povrede neovisnosti nacionalnog vrhovnog suda države članice – Uključenost

(čl. 2. i 19. st. 1. UEU-a ; čl. 278. i 279. UFEU-a ; Povelja Europske unije o temeljnim pravima čl. 47.)

4.        Privremena pravna zaštita – Suspenzija primjene – Privremene mjere – Pretpostavke za određivanje – Odvagivanje svih interesa o kojima je riječ – Tužba zbog povrede obveze – Nacionalne odredbe koje snižavaju dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca Vrhovnog suda i dodjeljuju predsjedniku države članice diskrecijsku ovlast da produlji aktivni mandat tih sudaca – Rizik od povrede neovisnosti nacionalnog vrhovnog suda države članice – Interes dotične države članice za dobro funkcioniranje vrhovnog suda – Nadređenost općeg interesa Unije

(čl. 19. st. 1. UEU-a ; čl. 278. i 279. UFEU-a ; Povelja Europske unije o temeljnim pravima čl. 47.)

5.        Države članice – Obveze – Povreda obveze – Opravdanje utemeljeno na nacionalnom pravnom poretku – Nedopuštenost

(čl. 258. UFEU-a)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 29.)

2.      Uvjet u vezi s fumus boni iuris je ispunjen kad se za najmanje jedan tužbeni razlog, koji u potporu meritorne tužbe ističe stranka koja traži privremene mjere, na prvi pogled doima da nije bez ozbiljnog temelja. Tome je osobito tako ako se jedan od tih tužbenih razloga temelji na postojanju složenih pravnih pitanja čije se rješenje ne nazire odmah i stoga zahtijeva dubinsko ispitivanje koje ne može provesti sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu, nego treba biti predmetom postupka o meritumu, odnosno kad rasprava među strankama otkrije postojanje važnog pravnog problema čije rješenje nije očito.

U okviru zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu podnesenog u kontekstu tužbe zbog povrede obveze kojom se želi utvrditi da, s jedne strane, snizivši dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca Vrhovnog suda i tu mjeru primijenivši na suce u aktivnoj službi koji su imenovani prije određenog datuma te, s druge strane, dodijelivši predsjedniku države članice diskrecijsku ovlast da produlji aktivni mandat sudaca tog suda, nakon što dosegnu novoutvrđenu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, predmetna država članica nije ispunila obveze koje ima na temelju zajedničke primjene odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, tužbeni razlozi koje ističe Komisija kojima se postavlja pitanje točnog dosega gore navedenih odredbi u kontekstu izvršavanja, od strane države članice, njene nadležnosti organizacije vlastitog pravosudnog sustava, složeno je pravno pitanje o kojem su stranke raspravljale i na koje se odgovor ne nazire odmah te ono stoga zahtijeva dubinsko ispitivanje koje ne može provesti sudac koji odlučuje o zahtjevu za privremenu pravnu zaštitu.

Osim toga, s obzirom na, osobito, sudsku praksu Suda, konkretno presude od 27. veljače 2018., Associação Sindical dos Juízes Portugueses (C‑64/16, EU:C:2018:117) i od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava) (C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586), argumenti koje je Komisija iznijela u okviru dvaju tužbenih razloga na prvi pogled nisu bez ozbiljnog temelja.

Naime, u skladu s tom sudskom praksom, svaka država članica mora osigurati da tijela, koja su u svojstvu „suda”, u smislu koji određuje pravo Unije, dio njezina sustava pravnih lijekova u „područjima obuhvaćenima pravom Unije”, u smislu članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a, udovoljavaju zahtjevima učinkovite pravne zaštite.

Međutim, kako bi se zajamčila ta zaštita, ključno je očuvanje neovisnosti takvog tijela, kako to potvrđuje članak 47. drugi stavak Povelje, koji među zahtjevima vezanima uz temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek spominje pristup „neovisnom” sudu.

S obzirom na prethodno navedeno, ne može se na prvi pogled isključiti da se spornim nacionalnim odredbama povređuje obveza Republike Poljske da jamči učinkovitu pravnu zaštitu u područjima obuhvaćenima pravom Unije, na temelju zajedničke primjene odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje.

(t. 30., 39.-42., 44.)

3.      U okviru zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu podnesenog u kontekstu tužbe zbog povrede obveze kojom se želi utvrditi da, s jedne strane, snizivši dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca Vrhovnog suda i tu mjeru primijenivši na suce u aktivnoj službi koji su imenovani prije određenog datuma te, s druge strane, dodijelivši predsjedniku države članice diskrecijsku ovlast da produlji aktivni mandat sudaca tog suda, nakon što dosegnu novoutvrđenu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, predmetna država članica nije ispunila obveze koje ima na temelju zajedničke primjene odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, činjenica da se ne može zajamčiti neovisnost Vrhovnog suda sve do donošenja konačne presude, može dovesti do teške štete u pogledu pravnog poretka Unije i, prema tome, prava koja pojedinci imaju na temelju prava Unije i vrijednosti iz članka 2. UEU‑a na kojima se temelji Unija, među ostalim, vrijednosti vladavine prava. Osim toga, vrhovni nacionalni sudovi u pravosudnim sustavima država članica kojima pripadaju imaju ključnu ulogu u provedbi prava Unije na nacionalnoj razini, tako da eventualna povreda neovisnosti nacionalnog vrhovnog suda može utjecati na cijeli pravosudni sustav dotične države članice.

Usto, gore navedena teška šteta može biti i nepopravljiva.

Naime, s jedne strane, kao sud koji odlučuje u zadnjem stupnju Vrhovni sud donosi odluke, uključujući u predmetima o primjeni prava Unije, koje su pravomoćne i koje stoga mogu imati nepovratne učinke u pogledu pravnog poretka Unije.

S druge strane, zbog autoriteta odluka Vrhovnog suda u odnosu na nacionalne sudove nižeg stupnja, činjenica da se u slučaju primjene spornih nacionalnih odredbi ne može zajamčiti neovisnost tog suda sve do donošenja konačne presude može narušiti povjerenje država članica i njihovih sudova u pravosudni sustav države članice i, posljedično, u poštovanje vladavine prava u toj državi članici.

U tim se okolnostima mogu ugroziti načela uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja među državama članicama, koja se opravdavaju pretpostavkom prema kojoj države članice dijele niz zajedničkih vrijednosti na kojima se temelji Unija, kao što je vladavina prava.

Međutim, dovođenjem u pitanje tih načela mogu se proizvesti teški i nepopravljivi učinci u pogledu pravilnog funkcioniranja pravnog poretka Unije, osobito u području pravosudne suradnje u građanskim i kaznenim stvarima, koja se temelji na iznimno visokoj razini povjerenja među državama članicama u pogledu usklađenosti njihovih pravosudnih sustava sa zahtjevima učinkovite pravne zaštite.

Naime, činjenica da se ne može zajamčiti neovisnost Vrhovnog suda sve do donošenja konačne presude, može dovesti do toga da države članice odbiju priznati i izvršiti sudske odluke koje su donijeli sudovi dotične države članice, što može uzrokovati tešku i nenadoknadivu štetu u pogledu prava Unije.

(t. 68.-71., 73.-76.)

4.      Očito je da u većini postupaka privremene pravne zaštite odobrenje kao i odbijanje tražene suspenzije primjene u određenoj mjeri može dovesti do određenih konačnih učinaka i da sudac privremene pravne zaštite, kojem je podnesen zahtjev za suspenziju, treba odvagnuti rizike povezane sa svakim mogućim rješenjem. Konkretno, to osobito znači da je potrebno ispitati prevladava li interes stranke, koja traži privremene mjere, za određivanje suspenzije primjene nacionalnih odredbi, nad interesom za trenutačnu primjenu tih odredbi. Tijekom tog ispitivanja valja utvrditi bi li se eventualnim stavljanjem izvan snage tih odredbi, nakon što Sud prihvati tužbu u pogledu merituma, omogućilo vraćanje na prijašnje stanje situacije do koje je došlo zbog njihova trenutačnog izvršenja i, obratno, kolika bi zapreka suspenzija bila za ciljeve koji se nastoje postići navedenim odredbama u slučaju kad bi tužba u pogledu merituma bila odbijena.

U okviru zahtjeva za privremenu pravnu zaštitu podnesenog u kontekstu tužbe zbog povrede obveze kojom se želi utvrditi da, s jedne strane, snizivši dobnu granicu za odlazak u mirovinu sudaca Vrhovnog suda i tu mjeru primijenivši na suce u aktivnoj službi koji su imenovani prije određenog datuma te, s druge strane, dodijelivši predsjedniku države članice diskrecijsku ovlast da produlji aktivni mandat sudaca tog suda, nakon što dosegnu novoutvrđenu dobnu granicu za odlazak u mirovinu, predmetna država članica nije ispunila obveze koje ima na temelju zajedničke primjene odredbi članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, općem interesu Unije u pogledu dobrog funkcioniranja njezina pravnog poretka do donošenja konačne presude se može nanijeti teška i nepopravljiva šteta, u slučaju da se ne odrede privremene mjere ako se prihvati tužba zbog povrede obveze.

Suprotno tomu, interesu države članice za dobro funkcioniranje Vrhovnog suda ne može se nanijeti takva šteta u slučaju da se odrede privremene mjere, ako se odbije tužba zbog povrede obveze, uzimajući u obzir da bi to određivanje za učinak imalo samo zadržavanje, u ograničenom razdoblju, primjene postojećeg pravnog sustava prije donošenja gore navedenih odredbi.

(t. 91., 115., 116.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 108.)