PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)

11. rujna 2014.(*)

„Damping – Uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Kine – Tretman tržišnog gospodarstva – Rok za donošenje odluke koja se odnosi na tretman – Nepristrano i s pažnjom proveden ispitni postupak – Pravo na obranu – Očita pogreška u ocjeni – Načelo dobre uprave – Teret dokazivanja – Šteta – Utvrđivanje profitne marže – Utvrđivanje dotičnog proizvoda – Industrija Zajednice – Uzročna veza“

U predmetu T‑443/11,

Gold East Paper (Jiangsu) Co. Ltd, sa sjedištem u Jiangsuu (Kina),

Gold Huasheng Paper (Suzhou Industrial Park) Co. Ltd, sa sjedištem u Jiangsuu,

koje zastupa V. Akritidis, Y. Melin i F. Crespo, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupa J.-P. Hix, u svojstvu agenta, uz asistenciju, prvo G. Berrischa, A. Polcyna, odvjetnici, i N. Chesaites, barrister, potom B. O’Connora, solicitor, i S. Gubela, odvjetnik,

tuženik,

koje podupiru

Europska komisija, koju zastupaju M. França i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,

i

Cepifine AISBL, sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija),

Sappi Europe SA, sa sjedištem u Bruxellesu,

Burgo Group SpA, sa sjedištem u Altavilli Vicentini (Italija),

Lecta SA, sa sjedištem u Luxembourgu (Luksemburg),

koje zastupaju L. Ruessmann i W. Berg, odvjetnici,

intervenijenti,

povodom tužbe za poništenje Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 451/2011 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 128, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 79., str. 162.) u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelje,

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: O. Czúcz, predsjednik, I. Labucka (izvjestitelj) i D. Gratsias, suci,

tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. studenoga 2013.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1.     Pravo WTO‑a

1        Članak VI. 1. Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. (GATT) propisuje da „[u]govorne stranke priznaju da damping, koji omogućuje uvođenje proizvoda na tržište druge države po cijeni nižoj od normalne vrijednosti, mora biti osuđen ako prouzrokuje ili dovodi do prouzročenja značajne materijalne štete proizvodnoj grani jedne ugovorne stranke ili značajno usporava stvaranje jedne nacionalne proizvodne grane.“ [neslužbeni prijevod]

2        Sporazum o primjeni članka VI. GATT‑a (SL 1994., L 336, str. 103., u daljem tekstu: antidampinški sporazum) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 112.) sadržan je u Prilogu 1.A Sporazuma o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO) (SL 1994, L 336, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 5.).

3        Članak 6.8. antidampinškog sporazuma glasi kako slijedi:

„Kada neka zainteresirana stranka odbija pristup informacijama ili na neki drugi način ne osigura pristup potrebnima informacijama u razumnom roku, ili znatno otežava ispitni postupak, mogu se donijeti preliminarne ili konačne odluke, pozitivne ili negativne, na temelju dostupnih činjenica. Prilikom primjene ovog stavka poštivat će se odredbe Dodatka II.“ 

4        Prilog II. antidampinškom sporazumu, pod naslovom „Najbolje dostupne informacije prema stavku 8. članka 6.“ u stavku 7. propisuje:

„U slučaju kad nadležna tijela temelje svoje zaključke, uključujući i one o prihvaćenoj vrijednosti, na neizravnim informacijama, koje obuhvaćaju i informacije podnesene u zahtjevu za pokretanje ispitnog postupka, takvi zaključci moraju biti doneseni s posebnim obzirom. Nadležna tijela su u takvim slučajevima dužne kad god je to moguće, provjeriti informacije kod drugih dostupnih neovisnih izvora informacija, kao što su objavljeni cjenici, službena uvozna statistika i carinska evidencija, kao i iz informacija dobivenih tijekom ispitnog postupka od drugih zainteresiranih stranaka. Samo se po sebi razumije da rezultat čitavog postupka može za stranku koja odbija suradnju biti manje povoljan nego što bi to bio slučaj da je zainteresirana stranka surađivala i da nije od nadležnih tijela krila relevantne informacije.“ 

5        Članak 32. stavak 1. sporazuma WTO‑a pod nazivom „Sporazum o subvencijama i kompenzacijskim mjerama“ (SL 1994, L 336, str. 156., u daljnjem tekstu: sporazum SMC) propisuje da se „[n]e može poduzimati bilo kakva specifična akcija protiv subvencija druge članice osim u skladu s odredbama GATT‑a 1994., na način kako ih tumači ovaj Sporazum“.

2.     Pravo Europske unije

6        Temeljna antidampinška uredba sadržana je u Uredbi (EZ) Vijeća br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51., ispravak SL 2010, L 7, str. 22., u daljnjem tekstu: temeljna uredba), koja zamjenjuje Uredbu Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), kako je izmijenjena.

7        Iz članka 2. stavka 7. točke (b) temeljne uredbe proizlazi da „[u] antidampinškim ispitnim postupcima uvoza iz Narodne Republike Kine, Vijetnama i Kazahstana i neke druge zemlje bez tržišnoga gospodarstva, a koja je članica WTO‑a na dan pokretanja ispitnog postupka, uobičajena vrijednost određuje se u skladu sa stavcima 1. do 6., ako se utvrdi, na temelju valjano potkrijepljenih zahtjeva jednog ili više proizvođača nad kojim se provodi ispitni postupak i u skladu s kriterijima i postupcima utvrđenim u podstavku (c), da za tog proizvođača, odnosno za te proizvođače, u odnosu na proizvodnju i prodaju dotičnog istovjetnog proizvoda prevladavaju uvjeti tržišnoga gospodarstva. Ako to nije slučaj, primjenjuju se pravila utvrđena u podstavku (a)“.

8        Prema članku 2. stavku 7. točki (c) navedene uredbe:

„Zahtjev iz podstavka (b) mora biti podnesen u pisanom obliku i sadržavati dostatne dokaze da proizvođač posluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva, to jest ako:

–        odluke poduzeća o cijenama, troškovima i faktorima proizvodnje, uključujući na primjer sirovine, trošak tehnologije i rada, proizvodnju, prodaju i ulaganje, donose se kao odgovor na tržišne signale koji odražavaju ponudu i potražnju, a bez značajnog uplitanja države u ta pitanja, kao i ako troškovi glavnih faktora proizvodnje odražavaju tržišne vrijednosti,

–        poduzeća imaju jedinstven i transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka koje revidiraju nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, a koji se koristi za sve potrebe,

–        troškovi proizvodnje i financijska situacija poduzeća nisu pod utjecajem značajnih poremećaja iz prethodnog sustava bez tržišnoga gospodarstva, posebno u odnosu na amortizaciju imovine, ostale otpise, trgovinu razmjene i plaćanja kompenzacijom dugovanja,

[…]

Odluka o tome zadovoljava li proizvođač navedene kriterije donosi se u roku od tri mjeseca od pokretanja ispitnog postupka, a po završetku savjetovanja o tom pitanja sa Savjetodavnim odborom i nakon što je proizvodnji Zajednice omogućeno iznošenje primjedaba. Ova odluka ostaje na snazi tijekom cijelog ispitnog postupka.“

9        Članak 3. temeljne uredbe propisuje:

„1. Sukladno ovoj Uredbi, izraz „šteta”, ako nije drukčije navedeno, znači materijalna šteta proizvođačima Zajednice, prijetnja materijalne štete proizvođačima Zajednice ili materijalno zaostajanje u razvoju proizvodnje te se tumači sukladno odredbama ovog članka.

2. Šteta se utvrđuje na temelju pozitivnih dokaza i obuhvaća objektivno ispitivanje:

a)       obujma dampinškog uvoza i učinka dampinškog uvoza na cijene istovjetnih proizvoda na tržištu Zajednice; i

b)      posljedica učinka tih uvoza na industriju Zajednice.

3. S obzirom na obujam dampinškog uvoza, razmatra se je li došlo do značajnog porasta dampinškog uvoza, u apsolutnom iznosu ili relativno u odnosu na proizvodnju ili potrošnju u Zajednici. U vezi s učinkom dampinškog uvoza na cijene, razmatra se je li dampinškim uvoznom došlo do značajnog sniženja cijene u usporedbi s cijenom istovjetnog proizvoda proizvodnje Zajednice, odnosno je li takav uvoz na drugi način utjecao na sniženje cijene u velikoj mjeri, odnosno spriječio rast cijene u velikoj mjeri, a do kojega bi inače došlo. Jedan ili nekoliko navedenih čimbenika ne moraju nužno biti odlučujući.

4. Ako se nad uvozom proizvoda iz više od jedne zemlje istodobno provodi antidampinški ispitni postupak, učinak takvih uvoza kumulativno se ocjenjuje jedino ako je utvrđeno da:

a)      dampinška marža utvrđena u odnosu na uvoze iz svake od zemalja pojedinačno viša je od de minimis marže definirane u članku 9. stavku 3. i da obujam uvoza iz svake od zemalja nije zanemariv; i

b)      kumulativna procjena učinaka uvoza primjerena je s obzirom na uvjete konkurencije između uvoznih proizvoda i uvjete konkurencije između uvoznih proizvoda i istovjetnih proizvoda Zajednice.

5. Ispitni postupak o učincima dampinškog uvoza na dotičnu proizvodnju Zajednice uključuje i procjenu svih relevantnih gospodarskih čimbenika i pokazatelja koji utječu na stanje u toj proizvodnji, uključujući i činjenicu da je proizvodnja još uvijek u procesu oporavka od učinaka prethodnog dampinga ili subvencioniranja, veličinu stvarne dampinške marže, stvaran ili potencijalan pad prodaje, dobit, proizvodnju, udio na tržištu, produktivnost, povrate od ulaganja, iskorištenost kapaciteta; čimbenika koji utječu na cijene Zajednice; stvarne ili potencijalne negativne učinke na tijekove novca, zalihe, zaposlenost, plaće, rast, sposobnost povećanja kapitala i ulaganja. Ovaj popis nije konačan, a jedan ili nekoliko navedenih čimbenika ne moraju nužno biti odlučujući.

6. Na temelju svih relevantnih dokaza predstavljenih u vezi sa stavkom 2. mora se dokazati da dampinški uvoz nanosi štetu u smislu ove Uredbe. Konkretno, to podrazumijeva dokazivanje da su obujam uvoza i/ili razine cijena utvrđeni sukladno stavku 3., odgovorni za učinak na proizvodnju Zajednice, a kako je predviđeno stavkom 5., a da je učinak prisutan u mjeri koja se može smatrati značajnom.

7. Ispituju se također i svi ostali čimbenici, osim dampinškog uvoza, koji istodobno nanose štetu proizvodnji Zajednice kako bi se osiguralo da šteta koju nanesu ti drugi čimbenici ne bude pripisana dampinškom uvozu prema stavku 6. U tom pogledu mogu se razmatrati čimbenici koji uključuju obujam i cijene uvoznih proizvoda koji se ne prodaju po dampinškim cijenama, smanjenje potražnje ili promjene strukture potrošnje, ograničavajuću trgovinsku praksu i razvoj tehnologije te izvozne rezultate i produktivnost proizvodnje Zajednice.

8. Učinak dampinškog uvoza procjenjuje se u odnosu na proizvodnju proizvođača Zajednice istovjetnog proizvoda ako dostupni podaci omogućuju zasebnu identifikaciju te proizvodnje na temelju kriterija kao što su proizvodni postupak, prodaja i dobit proizvođača. Ako zasebna identifikacija proizvodnje nije moguća učinci dampinškog uvoza procjenjuju se ispitivanjem proizvodnje najbliže grupe ili raspona proizvoda, a koji obuhvaćaju istovjetan proizvod za koji je moguće dobiti potrebne podatke.

9. Utvrđivanje prijetnje materijalne štete temelji se na činjenicama, a ne na običnom navodu, pretpostavci ili dalekoj mogućnosti. Promjena okolnosti koja bi mogla dovesti do situacije u kojoj bi damping prouzročio štetu mora biti jasno predviđena i neminovna.

Kod utvrđivanja prijetnje materijalne štete, potrebno je razmotriti, između ostalog, čimbenike kao što su:

a)      značajna stopa rasta dampinškog uvoza na tržište Zajednice koja ukazuje na vjerojatnost značajnog rasta uvoza;

b)      dostatno slobodno raspoloživi kapaciteti izvoznika, odnosno neminovan i značajan rast kapaciteta koji ukazuje na vjerojatnost znatnog rasta dampinškog izvoza u Zajednicu, vodeći pritom računa o raspoloživosti drugih izvoznih tržišta koja mogu prihvatiti dodatne izvoze;

c)      ulazi li uvoz po cijenama koje bi u znatnoj mjeri snizile cijene ili spriječile rast cijena do kojega bi inače došlo, te bi vjerojatno povećale potražnju za daljnjim uvozom; i

d)      zalihe proizvoda u ispitnom postupku.

Ni jedan od gore navedenih čimbenika, gledan zasebno, ne može nužno biti odlučujući, ali ukupno gledajući, razmatrani čimbenici moraju dovesti do zaključka da je daljnji dampinški izvoz neizbježan i da će, ako se ne poduzmu zaštitne mjere, nastati materijalna šteta.“

10      Članak 4. temeljne uredbe, koji se odnosi na definiciju industrije Zajednice, u stavku 1. navodi:

„Za potrebe ove Uredbe, pojam „proizvodnja Zajednice” tumači se tako da se odnosi na proizvođače Zajednice u cjelini istovjetnih proizvoda ili na one od njih čija ukupna proizvodnja proizvoda predstavlja većinski dio ukupne proizvodnje Zajednice tih proizvoda, a kako je definirano člankom 5. stavkom 4., osim:

a)      ako su proizvođači povezani s izvoznicima ili uvoznicima, ili su sami uvoznici proizvoda po navodno dampinškim cijenama, pojam „proizvodnja Zajednice” može se tumačiti tako da se odnosi na preostale proizvođače;

b)      u iznimnim okolnostima područje Zajednice može se, za potrebe dotične proizvodnje, podijeliti na dva ili više konkurentna tržišta, a proizvođači unutar svakog tržišta mogu se promatrati kao zasebna proizvodnja ako:

i)       proizvođači unutar tog tržišta prodaju sveukupnu ili gotovo sveukupnu proizvodnju svojih dotičnih proizvoda na tom tržištu; i

ii)      potražnju na tom tržištu u značajnoj mjeri ne podmiruju proizvođači dotičnog proizvoda smješteni drugdje u Zajednici. U tim okolnostima može se utvrditi postojanje štete čak i ako većinski dio ukupne proizvodnje Zajednice nije oštećen pod uvjetom da postoji koncentracija dampinškog uvoza na izolirano tržište i nadalje, po uvjetom da je dampinški uvoz uzrok štete proizvođačima ili gotovo cijeloj proizvodnji unutar tog tržišta.“

11      Članak 5. temeljne uredbe, koji se odnosi na pokretanje postupka, u stavku 4. navodi:

„Ispitni postupak prema stavku 1. pokreće se samo ako se utvrdi, na temelju ispitivanja stupnja potpore ili protivljenja zahtjevu proizvođača istovjetnog proizvoda proizvodnje Zajednice, da su zahtjev podnijeli proizvođači Zajednice, odnosno da se podnosi u njihovo ime. Smatra se da je zahtjev podnijela proizvodnja Zajednice ili da je podnesen u njezino ime ako ga podupiru oni proizvođači Zajednice čija ukupna proizvodnja čini više od 50 % ukupne proizvodnje istovjetnog proizvoda, kojega proizvodi taj dio proizvodnje Zajednice koji bilo podupire ili se protivi zahtjevu. Međutim, ispitni postupak se ne pokreće ako na proizvođače Zajednice koji podržavaju zahtjev otpada manje od 25 % ukupne proizvodnje istovjetnog proizvoda proizvedenog od strane proizvodnje Zajednice.“

12      Članak 9. temeljne uredbe, koji se odnosi na prekid postupka bez uvođenja mjera, u stavku 4.:

„Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i dampingom nanesene štete, i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Zajednice u skladu s člankom 21., Vijeće, postupajući na temelju prijedloga Komisije, a nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, uvodi konačnu antidampinšku pristojbu. Vijeće donosi prijedlog, osim ako odluči, običnom većinom, odbiti prijedlog, u roku od mjesec dana od podnošenja prijedloga Komisije. Ako su na snazi privremene pristojbe, prijedlog o uvođenju končane mjere podnosi se u roku od najviše mjesec dana prije isteka tih pristojbi. Iznos antidampinške pristojbe ne prelazi utvrđeni iznos utvrđene dampinške marže, a manji je od marže ako je taj manji iznos dostatan za uklanjanje štete za proizvodnju Zajednice.“

13      Članak 18. koji se odnosi na nesuradnju navodi kako slijedi:

„1. U slučajevima u kojima zainteresirana stranka odbija pristup ili na neki drugi način ne pruža potrebne podatke u rokovima iz ove Uredbe, ili ako znatno ometa ispitni postupak, privremeni ili konačni nalazi, pozitivni ili negativni, mogu se donijeti na temelju raspoloživih podataka. Ako se utvrdi da je zainteresirana stranka dostavila lažne ili obmanjujuće podatke, podaci se zanemaruju, a mogu se koristiti raspoloživi podaci. Zainteresiranim stranka trebaju biti jasne posljedice nesuradnje.

[…]

3. Ako podaci koje dostavi zainteresirana stranka nisu idealni u svim pogledima ipak oni se ne smiju zanemariti, pod uvjetom da nedostaci nisu takvi da uzrokuju nepotrebne teškoće u donošenju razumno točnog nalaza, kao i da su pravovaljano i odgovarajuće dostavljeni i da se mogu provjeriti, a da je stranka djelovala najbolje što je mogla.

[…]

6. Ako zainteresirana stranka ne surađuje, ili surađuje samo djelomični tako da se time relevantni podaci uskraćuju, rezultati mogu biti manje povoljni za stranku nego da je surađivala.“

 Okolnosti spora

14      Tužitelji Gold East Paper (Jiangsu) Co. Ltd (u daljnjem tekstu: GE) i Gold Huasheng Paper (Suzhou Industrial Park) Co. Ltd (u daljnjem tekstu: GHS) su društva povezana s grupom Asia Pulp and Paper China (u daljnjem tekstu: grupa APP) koja u Kini proizvode fini premazani papir koji izvoze u Europsku uniju.

1.     Ispitni postupak

15      Fini premazani papir bio je predmet dvaju različitih ispitnih postupaka vođenih usporedno. Kao prvo, antidampinški ispitni postupak doveo je do usvajanja Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 452/2011 od 6. svibnja 2011. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe na uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 128, str. 1., u daljnjem tekstu: pobijana uredba) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 79., str. 162.). Kao drugo, antisubvencijski ispitni postupak doveo je do usvajanja Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 452/2011 od 6. svibnja 2011. o uvođenju konačne antisubvencijske pristojbe na uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 128, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 79., str. 179.).

16      Dana 18. veljače 2010. mišljenje Komisije o pokretanju antidampinškog postupka o uvozu premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine objavljeno je u Službenom listu Europske unije (SL C 41, str. 6.).

17      Prvobitni rok zainteresiranim strankama za dostavu njihovih očitovanja o tretmanu tržišnog gospodarstva (u daljnjem tekstu: MET) bio je određen za 30. ožujka 2010. Komisija je 22. ožujka 2010. na zahtjev grupe APP taj rok produljila do 12. travnja 2010.

18      Dana 12. travnja 2010. tužitelji su dostavili zahtjeve za MET za sebe i za sva društva koja su povezana s njima i imaju interesa u proizvodnji i prodaji premazanog finog papira ili proizvodnji ulazne sirovine, kako je prvotno zahtijevala Komisija.

19      Dana 16. travnja 2010. tužitelji su podnijeli svoja očitovanja koja se odnose na određene aspekte ispitnog postupka i žalbu koju je podnijela Cepifine AISBL, europska udruga proizvođača finog papira koja je žalitelj u ovom ispitnom postupku.

20      Komisija je uputila četiri dopisa grupi APP kako bi ishodila podatke koji se odnose na podršku njihovim zahtjevima za MET:

–        dopisom od 19. svibnja 2010. Komisija je zatražila od društva GE ispunjenje obrasca zahtjeva najkasnije do 21. svibnja 2010.;

–        dopisom od 21. svibnja 2010. zatražila je od društva GE da joj dostavi priloge i odgovarajuće prijevode najkasnije do 1. lipnja 2010., datuma na koji je GE tražilo odgodu roka, koju je Komsija i odobrila određujući novi konačni rok za 4. lipnja 2010.;

–        dopisom od 27. svibnja 2010. zatražila je od društva GHS da stavi na raspolaganje odgovarajuće priloge članovima Komisije prvoga dana njihova posjeta radi provjere na licu mjesta;

–        dopisom od 2. lipnja 2010. zatražila je od grupe APP da ispuni određene dijelove zahtjeva za MET i da unese određena pojašnjenja.

21      Dopisom od 8. lipnja 2010. tužitelji su podnijeli svoja očitovanja o posljedicama pokretanja paralelnog antisubvencijskog ispitnog postupka u pogledu ocjene svojih zahtjeva za MET.

22      Komisija je između 8. i 18. lipnja 2010. obavila prvu provjeru na licu mjesta, u prostorijama četiriju proizvođača‑izvoznika povezanih s grupom APP, uključujući i tužitelje.

23      Komisija je provela i drugu provjeru na licu mjesta, u prostorijama tužitelja, između 23. lipnja i 12. srpnja 2010. kako bi provjerila njihove odgovore na upitnik. Dana 9., 10. i 13. rujna 2010. Komisija je provela i treću provjeru na licu mjesta, u prostorijama APP Italy, posrednika u Uniji vezanog uz tužitelje.

24      Dana 2. rujna 2010. Komisija je uputila dokument s informacijama o MET‑u u kojem je privremeno zaključila da nijedan od četiri proizvođača‑izvoznika povezanih s grupom APP ne ispunjava prvi, drugi i treći kriterij potrebne za ishođenje MET‑a. Komisija je tužiteljima odredila rok za dostavu očitovanja 12. rujna 2010.

25      Istoga dana Komisija je uputila Savjetodavnom odboru za antidamping primjerak svojeg radnog dokumenta vezanog uz prijedlog za obijanje zahtjeva tužitelja za ishođenje MET‑a.

26      Dana 9. rujna 2010. tužitelji su zatražili produljenje roka za dostavu očitovanja o dokumentu s informacijama Komisije o MET‑u do 28. rujna 2010. Komisija im je odobrila produljenje roka samo do 16. rujna 2010. Također im je predložila usmenu raspravu za 17. rujna 2010. zamolivši ih da joj potvrde odgovara li im taj datum.

27      Na sastanku 14. rujna 2010.sa Savjetodavnim odborom za antidamping razmatran je prijedlog o postupanju sa zahtjevom tužitelja za MET.

28      Tužitelji su 17. rujna 2010. putem elektroničke pošte dostavili svoja preliminarna očitovanja na dokument s informacijama koji se odnosi na njihov zahtjev za MET i objasnili da za 27. rujna 2010. pripremaju cjelovit revidirani dopis.

29      Istoga dana provedena je usmena rasprava u Komisiji.

30      Dana 21. rujna 2010. Komisija je uputila Sajvetodavnom odboru za antidamping sažetak očitovanja tužitelja na dokument s informacijama koje se odnose na MET te je odredila 24. rujna 2010. kao datum kada Savjetodavni odbor mora dati svoje mišljenje.

31      Dana 12. listopada 2010. Komisija je donijela odluku vezanu uz zahtjeve tužitelja za MET (u daljem tekstu: odluka o MET‑u), kojom je potvrdila odbijanje tih zahtjeva.

32      Istoga dana tužitelji su napisali pismo Komisiji kako bi kritizirali činjenicu da je Komisija donijela odluku od MET‑u prije provođenja rasprave u prisutnosti službenika za saslušanje. Također su podnijeli dodatno očitovanje o šteti.

33      Dana 13. listopada 2010. tužitelji su napravili sažetak pitanja na koja su zahtijevali odgovor od Komisije.

34      Dana 15. listopada 2010. Komisija je provela usmenu raspravu u prisutnosti službenika za saslušanja. Dana 19. rujna 2010. tužitelji su uputili Komisiji očitovanje u kojem sažimaju sve argumente dane tijekom rasprave. Dana 28. listopada 2010. tužitelji su dali novo očitovanje u pogledu dokumenta s informacijama koje se odnose na MET.

35      Dana 17. studenoga 2010. Komisija je uputila tužiteljima dopis s primjerkom Uredbe Komisije (EU) br. 1042/2010 od 16. studenoga 2010. o uvođenju privremene antidampinške pristojbe na uvoz premazanog finog papira podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL L 299, str. 7., u daljnjem tekstu: privremena uredba), sažetak metodologija koje se koriste u svrhu izračuna dampinga i marže štete kao i odgovor na argumente tužitelja.

36      Dana 13. i 17. prosinca 2010. tužitelji su u tri dopisa izložili svoja očitovanja koja se odnose na privremene mjere.

37      Dana 16. ožujka 2011. Komisija je uputila tužiteljima dokument s informacijama u kojem objašnjava da namjerava predložiti Vijeću Europske unije uvođenje antidampinške pristojbe na njihov izvoz prema EU‑u. Tužitelji su 28. ožujka 2011. podnijeli svoja očitovanja.

38      Dana 29. ožujka 2011. Komisija je na zahtjev službenika za saslušanja uputila tužiteljima ažuriranu službenu bilješku za spis u kojoj objašnjava metodologiju za izračun ciljane profitne marže uz izostanak dampinškog uvoza.

39      Dana 11. travnja 2011. tužitelji su iznijeli svoja očitovanja o metodi koju je Komisija koristila za utvrđivanje ciljane profitne marže.

2.     Pobijana uredba

40      Dana 6. svibnja 2011. Vijeće je usvojilo pobijanu uredbu.

41      U pobijanoj uredbi MET je tužiteljima bio odbijen, prvo, zato što je bilo osobito nemoguće utvrditi postojanje plaćanja u vezi s prijenosom udjela trgovačkog društva i troškom glavne ulazne sirovine, drugo, zato što temeljna načela međunarodnih računovodstvenih standarda nisu bila poštovana ni u izračunu ni u reviziji istih, što dovodi u pitanje pouzdanost računovodstvenih iskaza tih društava, i treće, zato što su postojale značajne nepravilnosti što se tiče prava tužitelja na korištenje zemljišta.

42      Nadalje, svitci papira za tisak iz role nisu bili uključeni u utvrđivanje dotičnog proizvoda (uvodne izjave 17. i 41. pobijane uredbe). Ciljna dobit od 8 % smatra se razinom koju bi industrija mogla dosegnuti u odsutnosti dampinškog uvoza (uvodna izjava 158. pobijane uredbe).

43      Članak 1. pobijane uredbe uvodi konačnu antidampinšku pristojbu od 8 % na uvoz u Uniju premazanog finog papira tužitelja. Na temelju stavka 3. istog članka stopa konačne antidampinške pristojbe od 20 % predviđena drugim stavkom navedenog članka neće se naplatiti u visini od 12 % što se tiče tužitelja ako se odgovarajući iznos naplati u skladu s Provedbenom uredbom br. 452/2011 (vidjeti točku 15. gore).

 Postupak i zahtjevi stranaka

44      Tužitelji su 8. kolovoza 2011. podnijeli ovu tužbu tajništvu Općeg suda.

45      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. studenoga 2011. Komisija je u ovom predmetu zatražila intervenciju u potporu zaključaka Vijeća.

46      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 1. prosinca 2011. Cepifine, Sappi Europe SA, Burgo Group SA i Lecta SA (u daljnjem tekstu zajedno: privatni intervenijenti) zatražili su u ovom postupku intervenciju u potporu zaključaka Vijeća. U svojim očitovanjima koje je dostavilo 24. siječnja 2012. Vijeće nije istaknulo prigovore protiv te intervencije.

47      Rješenjem od 23. siječnja 2012. predsjednik trećeg vijeća Općeg suda dopustio je intervenciju Komisije. Komisija je dostavila svoj podnesak u propisanom roku.

48      Tužitelji su 8. veljače 2012. zatražili povjerljivo postupanje s određenim elementima sadržanim u njihovim podnescima i prilozima u pogledu privatnih intervenijenata. Dostavili su verziju različitih postupovnih akata koja nije bila povjerljiva.

49      Rješenjem od 8. ožujka 2012. predsjednik trećeg vijeća dopustio je privatnim intervenijentima da na raspravi interveniraju u potporu zaključaka Vijeća. Istim rješenjem predsjednik trećeg vijeća pridržao je, s jedne strane, odluku o tome hoće li tužiteljima biti dostavljen izvještaj za raspravu kako bi mogli identificirati dijelove koje bi trebalo smatrati povjerljivima i, s druge strane, odluku o tome hoće li privatnim intervenijentima biti dostavljena privremena verzija koja nije povjerljiva kako bi mogli dostaviti svoja eventualna očitovanja o zahtjevu za povjerljivim postupanjem.

50      Opći sud (treće vijeće) odlučio je na temelju izvještaja suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka. U okviru mjera organizacije postupka zatražio je od Vijeća dostavu određenih dokumenata. Vijeće je postupilo po tom zahtjevu u zadanom roku.

51      Opći sud je na raspravi od 12. studenoga 2013. saslušao usmena izlaganja glavnih stranaka u sporu i intervenijenata te odgovore na pitanja koja im je postavio.

52      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijanu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na tužitelje;

–        naloži Vijeću snošenje troškova postupka.

53      Vijeće od Općeg suda traži da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

54      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

55      Privatni intervenijenti podržavaju zahtjeve Vijeća.

 Pravo

56      U prilog svojoj tužbi tužitelji su istaknuli osam tužbenih razloga. Tužbeni razlozi mogu se razvrstati u dvije kategorije.

57      Tužbeni razlozi prve kategorije odnose se na zahtjev tužitelja za MET i pozivaju se na:

–        prvi, povredu članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje temeljne uredbe, zbog toga što je odluka da se tužiteljima ne odobri MET donesena na temelju saznanja Komisije o učinku toga odbijanja na njihovu dampinšku maržu;

–        drugi, bitnu povredu oblika propisanog člankom 2. stavkom 7. točkom (c) temeljne uredbe, kao i povredu prava na obranu;

–        treći, postojanje očitih pogrešaka u ocjeni u primjeni članka 2. stavka 7. točke (c) prve alineje temeljne uredbe i nedostatak obrazloženja;

–        četvrti, nepošteno i pristrano vođenje ispitnog postupka i prekomjerni teret dokazivanja.

58      Tužbeni razlozi druge kategorije odnose se na ocjenu štete i pozivaju se na:

–        peti, povredu članka 3. stavka 2. temeljne uredbe;

–        šesti, povredu članka 3. stavka 1. i članka 9. stavka 4. temeljne uredbe;

–        sedmi, povredu članka 3., članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 4. temeljne uredbe;

–        osmi, povredu članka 3. stavaka 2. i 7. temeljne uredbe.

1.     Opseg tužbenog zahtjeva za poništenje

59      Prvenstveno, treba istaknuti da pobijana uredba uvodi konačnu antidampinšku pristojbu na premazani fini papir podrijetlom iz Kine.

60      U okviru više tužbenih razloga tužitelji zahtijevaju poništenje pobijane uredbe u cijelosti. U predmetu tužbe oni se, međutim, ograničavaju na osporavanje zakonitosti antidampinške pristojbe utoliko što im je ona nametnuta i što se na njih odnosi.

61      U tom pogledu treba uzeti u obzir da bi moguća nezakonitost pristojbe utjecala samo na zakonitost uredbe u mjeri u kojoj uvodi antidampinšku pristojbu tužiteljima. Ona, naprotiv, ne bi imala utjecaja na zakonitost drugih elemenata pobijane uredbe, osobito na antidampinške pristojbe nametnute drugim društvima na koje se uredba odnosi.

62      Iz sudske prakse proizlazi da, kada uredba koja uvodi antidampinšku pristojbu nameće različite pristojbe nizu društava, jednog društva pojedinačno se tiču samo one odredbe koje njemu nameću partikularnu antidampinšku pristojbu s određenim iznosom, a ne one koje nameću antidampinške pristojbe drugim društvima, tako da je tužba toga društva dopuštena samo u mjeri u kojoj je usmjerena na poništenje uredbe u dijelu odredaba koje se isključivo odnose na to društvo (vidjeti, radi analogije, presudu Suda od 15. veljače 2001. , Nachi Europe, C‑239/99, Zb., str. I‑1197., točka 22. i navedenu sudsku praksu).

63      U tim okolnostima ovu tužbu za poništenje treba tumačiti u smislu da je usmjerena na djelomično poništenje pobijane uredbe, u mjeri u kojoj nameće antidampinšku pristojbu tužiteljima.

2.     Tužbeni razlozi koji se odnose na zahtjeve tužitelja za MET

 Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 2. stavka 7. točke (c) temeljne uredbe, zbog toga što je odluka da se tužiteljima ne odobri MET donesena na temelju saznanja Komisije o učinku toga odbijanja na njihovu dampinšku maržu

64      U okviru prvog tužbenog razloga tužitelji ističu da je odluka da im se ne odobri MET donesena na temelju saznanja Komisije o učinku toga odbijanja na njihovu dampinšku maržu, time povrjeđujući članak 2. stavak 7. točku (c) drugu alineju temeljne uredbe kako ga tumači Opći sud u svojim presudama od 14. studenoga 2006., Nanjing Metalink/Vijeće (T‑138/02, Zb., str. II‑4347., točka 44.) i od 18. ožujka 2009., Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće (T‑299/05, Zb., str. II‑565., točke 127. i 138.).

65      Tužitelji također ističu „očitu povredu prava na obranu“, s obzirom na to da je Komisija „učinila sve kako bi odbila apsolutno sva objašnjenja [koja su joj dostavili] tijekom ispitnog postupka s ciljem da dokaže da ne ispunjavaju kriterije koji se odnose na odobravanje MET‑a“.

66      Prvenstveno, kada se radi o navodnoj povredi prava na obranu tužitelja, treba podsjetiti da, na temelju članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 44. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, podnesena tužba mora sadržavati sažeti prikaz tužbenih razloga. Ova naznaka mora biti dovoljno jasna da bi omogućila tuženiku da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi po potrebi i bez dodatnih podataka, U tužbi stoga mora biti objašnjeno na čemu se zasniva tužbeni razlog na kojem se tužba temelji jer puka apstraktna izjava povrede ne odgovara zahtjevima Poslovnika (presude Općeg suda od 12. siječnja 1995., Viho/Komisija, T‑102/92, Zb., str. II‑17., točka 68.; od 14. svibnja 1998., Mo och Domsjö/Komisija, T‑352/94, Zb., str. II‑1989., točka 333., i od 12. listopada 2011., Association belge des consommateurs test‑achats/Komisija, T‑224/10, Zb., str. II‑7177., točka 71.). Budući da tužitelji nisu ni na koji način specificirali prigovor povrede njihova prava na obranu i omogućili Općem sudu prepoznavanje samog predmeta tužbe, taj prigovor treba proglasiti nedopuštenim.

67      Kada se radi o povredi članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje temeljne uredbe, tužitelji ističu da je na dan prijedloga MET‑a Komisija raspolagala svi detaljnim podacima potrebnim za izračunavanje dampinške marže tužitelja, s ili bez MET‑a, u Kini i u usporedivoj državi.

68      Tijekom usmene rasprave tužitelji su na pitanje Općeg suda odgovorili da nisu stvarno pridavali značaj tromjesečnom roku kao takvome, već prije zaštiti prava proizvođača‑izvoznika.

69      Članak 2. stavak 7. točka (c) druga alineja temeljne uredbe propisuje da odluka o tome posluje li proizvođač u uvjetima tržišnog gospodarstva „[d]onosi se u roku od tri mjeseca od pokretanja ispitnog postupka, a po završetku savjetovanja o tom pitanja sa Savjetodavnim odborom i nakon što je proizvodnji Zajednice omogućeno iznošenje primjedaba“ i da „[o]va odluka ostaje na snazi tijekom cijelog ispitnog postupka“.

70      Suprotno onome što tvrde tužitelji, u svojim presudama Nanjing Metalink/Vijeće, Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, točka 64. supra, i od 8. studenoga 2011., Zhejiang Harmonic Hardware Products/Vijeće (T‑274/07, neobjavljena u Zborniku), Opći sud nije sudio da ratio legis članka 2. stavka 7. točke (c) druga alineja temeljne uredbe opravdava poništenje uredbe kojom se uvode konačne antidampinške pristojbe u pogledu jednog poduzeća svaki puta kada je Komisiji mogao biti poznat utjecaj odluke o MET‑u na dampinšku maržu toga poduzeća samo zato što joj je ta činjenica mogla biti poznata u trenutku donošenja odluke o MET‑u. Treba istaknuti, kao što to čini Vijeće, da nema neposredne povezanosti između tromjesečnog roka iz članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje temeljne uredbe i mogućnosti da je Komisija znala za utjecaj odluke o MET‑u na dampinšku maržu jednog poduzeća.

71      Nadalje, temeljna uredba ne zahtijeva da odluka o MET‑u bude usvojena u trenutku kada Komisija nema saznanja o elementima koji bi joj omogućili poznavanje utjecaja odluke koja se odnosi na MET na dampinšku maržu jednog poduzeća. U tom pogledu ne treba isključiti da, čak i u izostanku prekoračenja roka u pitanju u vrijeme donošenja odluke koja se odnosi na MET, Komisija donosi takvu odluku iako je možda već bila u posjedu podataka koji bi joj omogućili izračunavanje utjecaja iste na dampinšku maržu odnosnog poduzeća.

72      U svakom slučaju, iz presude Suda od 1. listopada 2009., Foshan Shunde Yongjian Housewares & Hardware/Vijeće (C‑141/08 P, Zb., str. I‑9147.), proizlazi da, na temelju načela zakonitosti i dobre uprave te pod uvjetom poštovanja procesnih jamstava propisanih temeljnom uredbom Sud daje prednost pravilnoj primjeni materijalnih kriterija određenih člankom 2. stavkom 7. točkom (c) temeljne uredbe pred zahtjevom za nepromjenjivom odlukom o MET‑u ili još nedostatkom znanja o utjecaju odluke o MET‑u na dampinšku maržu poduzeća prije donošenja te odluke.

73      Kao što je to Opći sud istaknuo u presudi Zhejiang Harmonic Hardware Products/Vijeće, točka 70. supra (točka 39.), Sud je naime u presudi Foshan Shunde Yongjian Housewares & Hardware/Vijeće, točka 72. supra, smatrao da se, s obzirom na načela zakonitosti i dobre uprave, članak 2. stavak 7. točka (c) temeljne uredbe ne može tumačiti na način koji obvezuje Komisiju da predloži Vijeću konačne mjere koje bi potvrdile na štetu odnosnog poduzeća pogrešku u početnoj ocjeni materijalnih kriterija ustanovljenih tom uredbom. Stoga, ako Komisija tijekom ispitnog postupka utvrdi, suprotno početnoj ocjeni, da poduzeće zadovoljava kriterije utvrđene člankom 2. stavkom 7. točkom (c) prva alineja temeljne uredbe, ona mora poduzeti odgovarajuće aktivnosti, osiguravajući poštovanje procesnih jamstava propisanih temeljnom uredbom (presuda Foshan Shunde Yongjian Housewares & Hardware/Vijeće, točka 72. supra, točke 111. i 112.).

74      U pogledu prethodnog razvoja događaja, treba smatrati da iako načelno svaka odluka o MET‑u, sukladno tekstu članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje temeljne uredbe, treba biti donesena u roku od tri mjeseca od početka ispitnog postupka i da ta odluka mora ostati na snazi tijekom cijelog ispitnog postupka, ipak, u sadašnjem stanju prava Unije, prema tumačenju te odredbe od strane suca Unije, navedenom u točkama 70. i 73. ove presude, s jedne strane, donošenje odluke izvan tog roka ne povlači samo po sebi poništenje uredbe kojom se uvodi antidampinška pristojba i, s druge strane, takva odluka može biti mijenjana tijekom postupka ako se ispostavi da je bila pogrešna.

75      U ovom slučaju nesporno je da je konačna odluka o odbacivanju zahtjeva tužitelja za MET nije bila donesena u roku od tri mjeseca propisanom u članku 2. stavku 7. točki (c) drugoj alineji temeljne uredbe. Naime, obavijest o početku ispitnog postupka objavljena je u Službenom listu 18. veljače 2010. Međutim, konačna odluka o odbijanju zahtjeva za MET predložena je 2. rujna 2010. i potvrđena 12. listopada 2010.

76      Osim toga, iz spisa predmeta proizlazi da su odgovori tužitelja na antidampinški upitnik podneseni Komisiji 7. i 10. svibnja 2010., a provjere antidampinga na licu mjesta obavljene su između 23. lipnja i 12. srpnja 2010. Provjere na licu mjesta provedene su tijekom zadnjeg tjedna kolovoza 2010. Samo provjere koje se odnose na izvozne prodaje tužitelja putem povezanih društava u Uniji još nisu bile provedene. Prema tužiteljima iz kronologije izloženih činjenica proizlazi da je Komisija, kada je odlučila odbiti zahtjeve tužitelja za MET, bila u posjedu svih dokumenata i podataka koji joj omogućuju izračun dampinške marže tužitelja, bilo da im je MET bio odobren ili ne.

77      Argument Vijeća, koji je poduprla Komisija, prema kojem Komisija nije bila u mogućnosti utvrditi utjecaj odluke koja se odnosi na MET na dampinšku maržu u trenutku kada je tužiteljima dostavila dokument s podacima koji se odnose na MET ne može uspjeti.

78      U tom pogledu treba istaknuti da mogućnost da pitanje koje se odnosi na dodjeljivanje MET‑a bude riješeno ovisno o njegovu utjecaju na dampinšku maržu ne pretpostavlja poznavanje točne dampinške marže, izračunane na temelju podataka koji se odnose na normalnu vrijednost tužitelja, nego jedino poznavanje podataka koji se odnose na utjecaj koji dodjela MET‑a može imati na tu maržu ovisno o dvjema mogućim metodama izračuna.

79      S obzirom na prethodni razvoj događaja, treba smatrati da, pretpostavljajući da je Komisija, zbog nepoštovanja roka od tri mjeseca iz članka 2. stavka 7. točke (c) druga alineja temeljne uredbe, mogla znati da je utjecaj odluke o MET‑u tužitelja na njihovu dampinšku maržu mogao biti relevantan u mjeri u kojoj se smatra da je Komisija mogla biti pod utjecajem takvog saznanja prije donošenja takve odluke, treba ustvrditi da tužitelji nisu dokazali da bi pobijana uredba imala drugačiji sadržaj u izostanku navodne neregularnosti koja pogađa postupak donošenja odluke koja se odnosi na MET.

80      Argument tužitelja prema kojem je odluka Komisije o odbijanju njihova zahtjeva za MET bila donesena na temelju onoga što je Komisija znala o utjecaju te odluke na njihovu dampinšku maržu, te da bi ta odluka možda bila drugačija da Komisija nije raspolagala tom informacijom, ne može se prihvatiti.

81      Naime, samo saznanje o utjecaju odluke o MET‑u na dampinšku maržu jednog poduzeća ne implicira nužno da bi takva odluka − a time i uredba kojom se uvodi antidampinška pristojba – mogle imati drugačiji sadržaj da je ta odluka bila donesena u roku od tri mjeseca iz članka 2. stavka 7. točke (c) druge alineje temeljne uredbe.

82      Treba istaknuti da, u slučaju kada Komisija raspolaže podacima koji joj omogućuju izračun dampinške marže proizvođača u trenutku donošenja odluke o MET‑u za tog proizvođača, uvijek postoji mogućnost da navedena odluka kao i uredba koja uvodi konačne antidampinške pristojbe ne bi bile ništa drugačije.

83      To može biti slučaj ako je očito da proizvođač ne može imati koristi od MET‑a zbog činjenice da je Komisija propisno zaključila da ne poštuje kriterije dodjele MET‑a propisane člankom 2. stavkom 7. točkom (c) temeljne uredbe i da su ispunjeni nužni uvjeti za uvođenje antidampinške pristojbe.

84      Komisijina ocjena poštovanja kriterija dodjele MET‑a u ovom slučaju biti će ispitana u okviru trećeg tužbenog razloga.

85      U ovom slučaju, s jedne strane, tužitelji se ograničavaju na tvrdnju da činjenica, da je Komisija raspolagala sa svim dokumentima i podacima koji su joj omogućavali da izračuna njihovu dampinšku maržu, „dovodi u pitanje nepristranost Komisijine odluke o zahtjevima za MET koja je uslijedila“ i koja „u najmanju ruku pobuđuje osnovanu i razumnu sumnju da je Komisija možda odlučila odbiti zahtjeve tužitelja za MET ne na temelju objektivnog ispitivanja utemeljenosti njihovih zahtjeva, nego zato što su željeli uvesti antidampinške pristojbe na uvoz tužitelja.“

86      S druge strane, tužitelji ne dostavljaju nikakve naznake o elementima odluke o MET‑u koji su, prema njihovim tvrdnjama, mogli biti drugačije ocjenjivani da je odluka Komisije u tom pogledu bila riješena u roku od tri mjeseca ili uz izostanak navodnog poznavanja utjecaja te odluke na dampinšku maržu.

87      Tužitelji jednostavno navode da bi, „da [im] je MET bio dodijeljen […], njihova dampinška marža – utemeljena na usporedbi njihove prodaje iz izvoza s njihovom unutarnjom prodajom korisnicima u Kini − bila 0,01 %, odnosno da bi se nalazila unutar minimuma od 2 %“ i da je „stoga Komisija bila potpuno svjesna utjecaja odluke o MET‑u na rezultate ispitnog postupka, jer bi dodjela MET‑a dovela do dovršetka ispitnog postupka u mjeri u kojoj se on odnosio na tužitelje“.

88      Tužitelji dodaju i da, „[a]ko Komisija nije, prije donošenja odluke koja se odnosi na zahtjeve za MET, znala za minimalni karakter dampinške marže (u slučaju kad je MET bio dodijeljen) i njegovu znatno povišenu razinu ako se uključi normalna vrijednost usporedive države (u slučaju kad je MET bio odbijen), nije isključeno da bi Komisija u tom pogledu svoju ovlast ocjene primijenila različito nego kako je to stvarno učinila u ispitnom postupku“.

89      Tužitelji zaključuju da je „vjerojatno da je odbijanje njihovih zahtjeva za MET bilo odlučeno u ovom slučaju u pogledu njegova utjecaja na izračun dampinške marže“.

90      U tom kontekstu, pretpostavljajući da su, formulirajući svoje argumente, tužitelji namjeravali dokazati zlouprabu ovlasti od strane Komisije, te argumente treba odbiti. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su odluka ili akt Unije nevaljani zbog zlouporabe ovlasti Komisije samo ako je vidljivo, na temelju objektivnih, relevantnih i dosljednih dokaza, da su doneseni radi postizanja ciljeva različitih od onih koji su navedeni (presuda Suda od 11. srpnja 1990., Sermes, C‑323/88, Zb., str. I‑3027., točka 33.; presude Općeg suda od 18. rujna 1995., Nölle/Vijeće i Komisija, T‑167/94, Zb., str. II‑2589., točka 66., i od 15. listopada 1998., Industrie des poudres sphériques/Vijeće, T‑2/95, Zb., str. II‑3939., točka 376.). Tužitelji nisu uspjeli dostaviti nijedan takav dokaz.

91      Nadalje, tužitelji procjenjuju da njihovo postupanje nije imalo učinak usporavanja Komisije u donošenju odluke koja se odnosi na njihove zahtjeve za MET, kao što to navode Vijeće i Komisija, s obzirom na to da Komisija inzistira da su informacije o dampingu bile podnesene u istom trenutku dok je ona vodila ispitivanje zahtjeva za MET i zatražila dodatne informacije.

92      Pitanje uzrokovanja odgode se međutim ne čini bitnim u ovom slučaju i neće biti ispitivano.

93      Slijedom navedenog, prvi tužbeni razlog treba odbiti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na bitnu povredu oblika propisanog člankom 2. stavkom 7. točkom (c) drugom alinejom temeljne uredbe, kao i na povredu prava na obranu

94      Ovaj tužbeni razlog sadrži dva dijela koji se, svaki pojedinačno, odnose na djelotvorno savjetovanje sa Savjetodavnim odborom za antidamping i na povredu prava na obranu.

 Prvi dio, koji se odnosi na djelotvorno savjetovanje sa Savjetodavnim odborom za antidumping

95      Tužitelji smatraju da Komisija nije priopćila „određene bitne elemente dokaza Savjetodavnom odboru za antidamping“ i da ga je „navela na pogrešku“ podnoseći mu prijedlog koji se odnosi na MET koji sadrži „ozbiljne netočnosti i nedostatke“ te krivo prenoseći očitovanja tužitelja na prijedlog Komisije, što je onemogućilo odbor da usvoji mišljenje uz potpuno poznavanje svih okolnosti slučaja.

96      Prvenstveno, treba napomenuti da je Sud u presudi od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće (C‑69/89, Zb., str. I‑2069., točke 48. do 51.), presudio da se fizičke i pravne osobe ne mogu osloniti na navodnu povredu propisa koji nisu namijenjeni osiguravanju zaštite pojedinaca već im je cilj unutarnja organizacija funkcioniranja usluga u interesu dobre uprave, poput onih koji se odnose na poštovanje roka predviđenog za utvrđivanje privremenog dnevnog reda sjednice Vijeća ili o raspoloživosti svih jezičnih verzija jednog propisa na dan njegova donošenja.

97      To međutim ne znači da se pojedinac ne može nikada korisno pozvati na povredu propisa kojim se uređuje postupak donošenja akta Unije. Naime, među odredbama kojima se uređuje unutarnje postupanje jedne institucije treba razlikovati one na čiju povredu se ne mogu pozvati fizičke i pravne osobe, jer se na njih ne odnose modaliteti unutarnjeg funkciniranja institucije koji ne mogu utjecati na njihovu pravnu situaciju, od onih na čiju povredu se, naprotiv, može pozvati, jer oni stvaraju prava i čimbenik pravne sigurnosti za te osobe.

98      Stoga nepoznavanje određenog pravila koje se odnosi na savjetovanje s određenim odborom može dovesti do nezakonitosti konačne odluke dotične institucije samo ako je dovoljno bitnog karaktera i ako štetno utječe na pravnu i materijalnu situaciju stranke koja se poziva na povredu postupka.

99      Naime, savjetovanje sa Savjetodavnim odborom čini bitan oblik povreda kojega utječe na zakonitost akta donesenog nakon savjetovanja ako je utvrđeno da transmisija određenih dokaznih elemenata nije omogućila odboru da usvoji mišljenje uz poznavanje svih okolnosti slučaja, odnosno da nije bio naveden na pogrešku o bitnim stvarima zbog netočnosti ili nedostataka (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 17. veljače 2011., Zhejiang Xinshiji Foods i Hubei Xinshiji Foods/Vijeće, T‑122/09, neobjavljena u Zborniku, točka 104., i navedenu sudsku praksu).

100    To nije slučaj kada dokumenti koji nisu proslijeđeni Odboru, ili su proslijeđeni sa zakašnjenjem, ne sadrže važne ili neobjavljene dokazne elemente koji nisu sadržani u spisu predmeta koji je proslijeđen odboru prije sazivanja. Naime, u takvom slučaju izostanak prosljeđivanja ili kašnjenje s prosljeđivanjem dokumenta od strane Komisije nema nikakav utjecaj na ishod savjetodavnog postupka.

101    Stoga takav propust ne bi učinio cijeli upravni postupak nevaljanim niti bi doveo u pitanje zakonitost konačnog akta (vidjeti, u tom smislu, presudu Zhejiang Xinshiji Foods i Hubei Xinshiji Foods/Vijeće, točka 99. supra, točka 105. i navedenu sudsku praksu).

102    Nadalje, mogućnost da povreda odredaba o savjetovanju s Odborom utječe na zakonitost završno usvojenog akta nije dovedena u pitanje zbog neobvezujućeg karaktera mišljenja Odbora.

103    U tom slučaju treba podsjetiti da je Komisija 2. rujna 2010. uputila privremeni dokument s informacijama o zahtjevima za MET istovremeno i tužiteljima i Savjetodavnom odboru za antidamping. Rok koji je Komisija dala tužiteljima da dostave svoja očitovanja bio je određen za 12. rujna 2010. Na zahtjev tužitelja Komisija je produljila taj rok do 16. rujna 2010. Sastanak Savjetodavnog odbora za antidamping održan je 14. rujna 2010. Tužitelji su 17. rujna 2010. dostavili svoja preliminarna očitovanja na privremeni dokument s informacijama. Istoga dana održano je i saslušanje. Komisija je 21. rujna 2010., nakon provedene analize i sveobuhvatne procjene zahtjeva za MET, Savjetodavnom odboru za antidamping uputila sažetak očitovanja tužitelja na dokument s informacijama koji se odnosi na MET i izjava sa saslušanja. Također je odredila 24. rujna 2010. kao datum kada bi Savjetodavni odbor za antidamping trebao dati svoje mišljenje. Tijekom rasprave pred Općim sudom Vijeće je u odgovoru na pitanje postavljeno na tu temu navelo da su članovi Odbora imali pristup spisu i da su od Komisije mogli zahtijevati određene dokumente prikupljene tijekom ispitnog postupka. Prema tužiteljima, članovi Odbora primili su samo sažetak. Tužitelji stoga ističu važnost tog sažetka.

104    Treba zaključiti, poput Vijeća, da, prvo, tužitelji ne daju nikakav dokaz u odnosu na način na koji je Komisija navela Savjetodavni odbor za antidamping na pogrešku, drugo, oni ne identificiraju „ozbiljne netočnosti i nedostatke“ na koje upućuju, treće, oni ne navode zbog kojeg razloga bi očitovanja tužitelja na prijedlog MET‑a bila krivo prenesena i, četvrto, oni ne objašnjavaju zbog čega je Komisija „bila spriječena u mogućnosti prilagodbe svojeg prijedloga s obzirom na njihova očitovanja“.

105    Treba istaknuti da iz spisa predmeta proizlazi, prvenstveno, da tužitelji nisu poštovali rok, koji im je bio produljen do 16. rujna 2010., za dostavu svojih očitovanja na dokument s informacijama o MET‑u (vidjeti točku 103. gore). Nadalje, tužitelji navode u svom očitovanju upućenom elektroničkom poštom 17. rujna 2010. da su u tom očitovanju analizirali sve navode Komisije, a „[k]ada podaci nužni za utvrđivanje osnovanosti navoda [grupe] APP nisi bili dostupni u trenutku kad je [grupa] APP morala dostaviti svoja očitovanja, [oni] su ih naznačili“ i da „će novi cjeloviti i revidirani dopis biti upućen najkasnije 27. rujna 2010., kada [budu raspolagali] svim potrebnim dokumentima“. Konačno, cjelovito i revidirano očitovanje tužitelji su uputili tek 28. listopada 2010.

106    Stoga se tužitelji ne mogu osloniti ni na činjenicu da Komisija nije čekala njihova očitovanja na privremeni dokument s informacijama prije nego što je uputila taj dokument Savjetodavnom odboru za antidamping ili, u svakom slučaju, nije odgodila raspravu o tom prijedlogu za kasniji sastanak tog Odbora, nakon što su zaprimili i analizirali navedena očitovanja, kako bi se mogli pozvati na povredu bitnog oblika, propisanu člankom 2. stavkom 7. točkom (c) temeljne uredbe koja utječe na zakonitost pobijane uredbe.

107    Osim toga, iz ispitivanja očitovanja tužitelja na dokument s informacijama od 2. rujna 2010. i dokumenta koji je 21. rujna 2010. Komisija uputila članovima Savjetodavnog odbora za antidamping u vezi s očitovanjima proizlazi da Komisija nije podnijela prijedlog o MET‑u koji sadrži „ozbiljne netočnosti i nedostatke“ tom odboru. U tom pogledu treba istaknuti da je Komisija izradila sažetak očitovanja tužitelja što se tiče prvih triju uvjeta za dodjelu MET‑a uvodeći nove elemente u odnosu na elemente iz privremenog dokumenta s informacijama od 2. rujna 2010.

108    Slijedom navedenog, treba zaključiti da Savjetodavni odbor za antidamping nije bio naveden na pogrešku u bitnoj mjeri zbog netočnosti ili nedostataka i da je bio u mogućnosti da donese svoje mišljenje uz poznavanje svih okolnosti slučaja.

109    Prvi dio ovog tužbenog razloga stoga treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi dio, koji se odnosi na povredu prava na obranu

110    U ovom slučaju tužitelji se pozivaju na povredu prava na obranu i prava na pošten postupak u mjeri u kojoj je Komisija 2. rujna 2010. istodobno uputila primjerak radnog dokumenta vezanog uz prijedlog Savjetodavnom odboru za antidamping i dokument s informacijama koje se odnose na MET tužiteljima.

111    Oni u tom pogledu ističu da je 2. rujna 2010. Komisija već odlučila odbiti njihov zahtjev za MET i da uopće nije htjela analizirati njihova očitovanja prije postizanja konačnog prijedloga koji se podnosi na mišljenje Savjetodavnom odboru za antidamping i da je stoga „odbila ispraviti [privremeni] dokument s informacijama o MET‑u“ nakon njihovog očitovanja od 16. rujna 2010.

112    Prema tužiteljima, ta je okolnost mogla „stvarno utjecati na zaključke do kojih je Komisija mogla doći na temelju tih očitovanja“.

113    Treba napomenuti da bi, pod pretpostavkom da je dokazano, takav napad na pravo na obranu predstavljao neregularnost u upravnom postupku. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi procesna neregularnost može dovesti do poništenja u cijelosti ili djelomično odluke ako se utvrdi da bi, bez te neregularnosti, upravni postupak mogao dovesti do različitog rezultata i da bi zbog toga odluka o zahtjevima za MET mogla biti drugačijeg sadržaja (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda od 12. ožujka 2008., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑345/03, Zb., str. II‑341., točka 147., i European Service Network/Komisija, T‑332/03, neobjavljena u Zborniku, točka 130. i navedena sudska praksa). Međutim, tužitelji nisu podnijeli nijedan dokaz kojim bi mogli dokazati da je navodna neregularnost imala utjecaja na odluku u ovom slučaju.

114    Stoga drugi dio drugog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

115    Proizlazi da drugi tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

 Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na postojanje očitih pogrešaka u ocjeni u primjeni članka 2. stavka 7. točke (c) temeljne uredbe i na nedostatak obrazloženja

 Uvodna očitovanja

116    U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo formulaciju te odredbe, već i njen kontekst te cilj propisa kojih je ta odredba dio (vidjeti presudu Suda od 7. lipnja 2005., VEMW i dr., C‑17/03, Zb., str. I‑4983., točka 41. i navedenu sudsku praksu).

117    Nadalje, kada doslovno i povijesno tumačenje uredbe, i posebno jedne od njenih odredaba, ne dopuštaju točnu ocjenu njenog dosega, odnosnu uredbu treba tumačiti temeljeći se na njenom cilju i općoj svrsi (vidjeti, radi analogije, presudu Suda od 31. ožujka 1998., France i dr./Komisija, C‑68/94 i C‑30/95, Zb., str. I‑1375., točka 168., i presudu Općeg suda od 25. ožujka 1999., Gencor/Komisija, T‑102/96, Zb., str. II‑753., točka 148.).

118    Konačno, treba istaknuti da je izreka akta neodvojiva od njegova obrazloženja, tako da ga po potrebi treba tumačiti uzimajući u obzir razloge koji su doveli do njegova donošenja (presuda Suda od 15. svibnja 1997., TWD/Komisija, C‑355/95 P, Zb., str. I‑2549., točka 21.).

119    Prema članku 2. stavku 7. točki (b) temeljne uredbe:

„U antidampinškim ispitnim postupcima uvoza iz [Kine] neke druge zemlje bez tržišnoga gospodarstva, a koja je članica WTO‑a na dan pokretanja ispitnog postupka, uobičajena vrijednost određuje se u skladu sa stavcima 1. do 6., ako se utvrdi, na temelju valjano potkrijepljenih zahtjeva jednog ili više proizvođača nad kojim se provodi ispitni postupak i u skladu s kriterijima i postupcima utvrđenim u podstavku (c), da za tog proizvođača, odnosno za te proizvođače, u odnosu na proizvodnju i prodaju dotičnog istovjetnog proizvoda prevladavaju uvjeti tržišnoga gospodarstva. Ako to nije slučaj, primjenjuju se pravila utvrđena u podstavku (a).“

120    Članak 2. stavak 7. točka (c) temeljne uredbe navodi da „Zahtjev iz podstavka (b) mora biti podnesen u pisanom obliku i sadržavati dostatne dokaze da proizvođač posluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva, to jest ako: | — | odluke poduzeća o cijenama, troškovima i faktorima proizvodnje, uključujući na primjer sirovine, trošak tehnologije i rada, proizvodnju, prodaju i ulaganje, donose se kao odgovor na tržišne signale koji odražavaju ponudu i potražnju, a bez značajnog uplitanja države u ta pitanja, kao i ako troškovi glavnih faktora proizvodnje odražavaju tržišne vrijednosti.“

121    Iz navedenih odredaba proizlazi da teret dokazivanja pada na proizvođača koji želi imati koristi od MET‑a na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) temeljne uredbe. Stoga nije na institucijama Unije dokazivanje da proizvođač ne zadovoljava uvjete propisane za korištenje toga statusa. Na institucijama Unije je, s druge strane, ocjena jesu li dokazi koje je dostavio dotični proizvođač dostatni kako bi se dokazalo ispunjavanje kriterija iz članka 2. stavka 7. točke (c) prve alineje temeljne uredbe za priznavanje MET‑a, dok je na sucu Unije provjeravanje je li ta ocjena dovedena u pitanje očitom pogreškom (vidjeti, u tom smislu, presudu Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, točka 64. supra, točka 83., i navedena sudska praksa).

122    Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da, u okviru ocjene pravnih i političkih činjeničnih situacija koje se manifestiraju u dotičnim zemljama, za utvrđivanje može li izvoznik imati koristi od dodjele MET‑a institucije Unije raspolažu širokom ovlasti ocjene. Proizlazi da nadzor ocjena koje institucije provode od strane suca Unije treba biti ograničen na provjeru poštovanja pravila postupka, materijalne točnosti činjenica na kojima se odluka temelji, izostanak očite pogreške u ocjeni tih činjenica te izostanak zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu Općeg suda od 28. listopada 2004., Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, T‑35/01, Zb., str. II‑3663., točke 48. i 49. i navedenu sudsku praksu).

123    Također, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada institucije raspolažu takvim ovlastima, poštovanje jamstava pravnog poretka Unije u upravnim postupcima još je od veće važnosti i da je među tim jamstvima osobito obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog predmeta (presuda Suda od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., str. I‑5469., točka 14., presuda Nölle/Vijeće i Komisija, točka 90. supra, točka 73.).

124    U ovom slučaju tužiteljima je odbijen MET zato što nisu dokazali da ispunjavaju prva tri kriterija iz članka 2. stavka 7. točke (c) prve alineje temeljne uredbe (vidjeti točku 41. ove presude), odnosno one uvjete kojima je cilj osigurati da:

–        se odluke poduzeća o cijenama, troškovima i faktorima proizvodnje, uključujući na primjer sirovine, trošak tehnologije i rada, proizvodnju, prodaju i ulaganje, donose kao odgovor na tržišne signale koji odražavaju ponudu i potražnju, i bez većeg uplitanja države u ta pitanja, kao i ako troškovi glavnih faktora proizvodnje odražavaju tržišne vrijednosti;

–        poduzeća imaju transparentan sustav osnovnih računovodstvenih podataka koje revidiraju nezavisni revizori u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, a koji se koriste za sve potrebe;

–        troškovi proizvodnje i financijska situacija poduzeća nisu pod utjecajem većih poremećaja iz prethodnog sustava bez tržišnoga gospodarstva, posebno u odnosu na amortizaciju imovine, ostale otpise, trgovinu razmjene i plaćanja kompenzacijom dugovanja.

 Navodni nedostatak obrazloženja

125    Iz naslova ovog tužbenog razloga proizlazi da tužitelji također navode i nedostatak obrazloženja koji nisu spomenuli u fazi replike. U tom pogledu treba podsjetiti da sažeti prikaz tužbenih razloga u smislu članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika ne navodi posebnu formu tog sažetka. U skladu sa sudskom praksom tužiteljeve tužbene razloge treba tumačiti više prema njihovu sadržaju nego prema njihovoj kvalifikaciji (presuda Suda od 15. prosinca 1961., Fives Lille Cail i dr./Visoka vlast, 19/60, 21/60, 2/61 i 3/61, Zb., str. 559.). Valja međutim ustvrditi da tužitelji ne ističu nijedan jasan i očit argument koji se odnosi na navodni nedostatak obrazloženja, pa zato nema potrebe tu osnovu dalje ispitivati. Slijedom navedenog, potrebno je ispitati samo argumente koji se odnose na postojanje očite pogreške u ocjeni primjene članka 2. stavka 7. točke (c) temeljne uredbe.

126    U tom pogledu treba podsjetiti da su uvjeti navedeni u članku 2. stavku 7. točki (c) temeljne uredbe kumulativnog karaktera, tako da, kada proizvođač ne ispunjava jedan od tih uvjeta, njegov zahtjev za odobrenje MET‑a treba odbiti (presuda Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, točka 122. supra, točka 54.).

127    Treba ispitati, prvenstveno, treći dio ovog tužbenog razloga, koji se odnosi na treći kriterij za dodjelu MET‑a.

 Treći dio, koji se odnosi na treći kriterij dodjele MET‑a

128    Iz uvodne izjave 39. privremene uredbe proizlazi:

„[I]spitni postupak pokazao je da postoje značajni poremećaji u pogledu prava na korištenje zemljišta koja se odnose na četiri povezana proizvođača izvoznika. Takvi poremećaji upućuju na zaključak da se prava na korištenje zemljišta ne odobravaju i održavaju u skladu s uvjetima tržišnoga gospodarstva. Na licu mjesta uz to je utvrđeno i da postoje značajni poremećaji u dodjeljivanju zajmova kineskog bankovnog/financijskog sektora četirima povezanim proizvođačima izvoznicima. Većinu zajmova dodijelile su banke čijih je dionica znatni udio u vlasništvu države, dok postoje jasni pokazatelji da su financijske institucije pri utvrđivanju kreditne sposobnosti grupe uzele u obzir opću industrijsku politiku države, što je za dovelo do dodjeljivanja zajmova trgovačkim društvima koja su u nepovoljnoj financijskoj situaciji. Na temelju svega navedenog, zaključeno je da četiri povezana proizvođača izvoznika nisu pokazala da ispunjavaju kriterij 3.“

–       Prava na korištenje zemljišta

129    U dokumentu s informacijama o MET‑u Komisija je smatrala da:

–        dodjeljivanje prava na korištenje zemljišta povezano je izričitim obećanjem investicije od strane stranke kojoj se dodjeljuju ta prava; ako se s investicijom ne započne u određenom roku, država može povratiti zemljište bez plaćanja bilo kakve naknade;

–        nikakva naknada nije predviđena za društvo investitora na dan redovnog prestanka ugovora o pravu na korištenje zemljišta; drugim riječima, država očekuje da će privatni investitor realizirati svoju investiciju, odnosno sagraditi tvornicu, te državi prepustiti svu nepokretnu imovinu besplatno po isteku razdoblja najma;

–        konačna odgovornost za odobravanje koncesija za prava na korištenje zemljišta je na nacionalnoj komisiji za planiranje/ministarstvu trgovine;

–        Suzhou Industrial Park odredio je cijenu za korištenje zemljišta sukladno jasnim uputama Državnog vijeća Narodne Republike Kine o metodama utvrđivanja cijene zemljišta;

–        ovi poremećaji dovode do zaključka da društva u ovom slučaju nisu stekla prava na korištenje zemljišta sukladno uvjetima tržišne ekonomije.

130    Iz uvodne izjave 46. privremene uredbe proizlazi da grupa APP, kojoj pripadaju tužitelji, ističe da „nedostaci utvrđeni u vezi s dodjeljivanjem prava na korištenje zemljišta nisu tipični za NRK, nego postoje i u Europi, jer su to ograničenja koja određuju tijela nadležna za privlačenje ulagača i osiguravanje da su ulaganja u skladu s primjenljivim regulatornim zahtjevima“.

131    U okviru ove tužbe tužitelji tvrde, prvo, da su navodni poremećaji uobičajeni u zemljama tržišne ekonomije. Drugo, oni navode da cijene zemljišta u industrijskim zonama uvijek određuju javne vlasti u svim zemljama i te vlasti uvijek nameću određena ograničenja prije odobravanja industrijskih zahvata.

132    U potporu svojoj argumentaciji tužitelji samo upućuju na dokaze priložene uz svoja očitovanja vezana uz zahtjev za MET od 28. listopada te na dokumente priložene svojoj replici.

133    Valja ustvrditi, kao što osnovano čini Vijeće, da tužitelji ne osporavaju zaključke Komisije prema kojima im je, s jedne strane, pravo na korištenje zemljišta bilo dodijeljeno pod uvjetima koji ne odgovaraju vrijednosti tržišta i, s druge strane, da država intervenira u određivanje cijene tih prava.

134    Oni izričito priznaju da ispitni postupak koji se odnosi na MET nema za cilj određivanje mogu li poremećaji također postojati u Uniji, kako je Komisija napomenula u uvodnoj izjavi 46. privremene uredbe.

135    Treba podsjetiti da na temelju članka 21. Statuta Suda i članka 44. stavka 1. Poslovnika tužba kojom se započinje postupak mora sadržavati sažeti prikaz tužbenih razloga. Ovaj sažetak bi trebao biti dovoljno jasan i precizan da omogući tuženiku da pripremi svoju obranu i Općem sudu da odluči o tužbi, u ovom slučaju bez dodatnih informacija. U cilju jamčenja pravne sigurnosti i dobrog sudovanja nužno je, kako bi tužba bila dopuštena u smislu navedenih odredaba, da bitni činjenični i pravni elementi proizlaze, barem u sažetom obliku, ali na koherentan i razumljiv način, iz same tužbe. Dok tijelo same tužbe može biti nadopunjeno i podržano, u specifičnim pitanjima, upućivanjem na dokumente i izvatke u prilogu, općenito upućivanje na druga pismena, čak i kada su priložena tužbi, ne može nadoknaditi nedostatak bitnih elemenata pravne argumentacije koji na temelju istih odredaba moraju postojati u tužbi (vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 13. prosinca 1990., Komisija/Grčka, C‑347/88, Zb., str. I‑4747., točka 28., i od 31. ožujka 1992., Komisija/Danska, C‑52/90, Zb., str. I‑2187., točke 17. do 19.). Međutim, činjenični i pravni elementi na kojima tužitelji temelje ovaj prigovor ne proizlaze na razumljiv način iz njihovih pismena. Budući da se tužitelji samo pozivaju na priloge, ovaj prigovor treba proglasiti nedopuštenim.

–       Zajmovi

136    Iz dokumenta s informacijama koji se odnose na MET proizlazi da je Komisija smatrala, nakon što je ispitala solventnost tužitelja i grupe APP, da je bilo teško saznati na kojoj osnovi su kineske banke kojima upravlja država ocijenile solventnost grupe APP s obzirom na to da su društva u grupi imala ozbiljne probleme s vraćanjem zajmova, da nisu bila u stanju ispuniti dio svojih obveza prema tim bankama, a te banke ipak nisu reagirale. Komisija je također zaključila da su banke odobravale zajmove unatoč ozbiljnim problemima s riznicom i financiranjem te teškoćama s prikupljanjem kapitala. Općenito, Komisija je zaključila da kineske banke kojima upravlja država koje su omogućile sredstva grupi APP nisu smatrale problematičnom financijsku situaciju grupe.

137    Slijedom navedenog, Komisija je zaključila:

„Iz svega prethodnog jasno proizlazi da u ovom slučaju postoje značajni poremećaji što se tiče zajmova koje odobrava kineski bankarski/financijski sektor. Nadalje, zajmovi odobreni na nekomercijalnoj osnovi imaju učinak velikog opsega. Čini se naime dvojbenim da društva opstaju bez tih zajmova. Većinu zajmova odobrile su banke u kojima država ima značajan udjel. Ova vrsta poremećaja simptomatična je za ponašanje koje ne odgovara onome tržišne ekonomije i iz toga jasno proizlazi da društvo ne dobija zajmove pod uvjetima tržišne ekonomije nego uzimajući u obzir opću industrijsku politiku vlade.“

138    Iz uvodne izjave 39. privremene uredbe proizlazi da su „[v]ećinu zajmova dodijelile banke u kojima država ima značajan udjel, dok postoje jasni pokazatelji da su financijske institucije pri utvrđivanju kreditne sposobnosti grupe uzele u obzir opću industrijsku politiku države, što je dovelo do dodjeljivanja zajmova trgovačkim društvima koja su u nepovoljnoj financijskoj situaciji“.

139    Nadalje iz uvodne izjave 47. privremene uredbe proizlazi da je grupa APP s jedne strane „tvrdila da su nalazi Komisije spekulativni“ a s druge strane „da bi poremećaji koje je Komisija uočila mogli u najgorem slučaju biti subvencije“ pa je „[s]toga smatrala te navodne subvencije ne mogu biti temelj za odbijanje MET‑a s obzirom na to da se usporedno vodi antisubvencijski ispitni postupak“.

140    Kao prvo, treba zaključiti da tužitelji ne niječu da poremećaji koje je uočila Komisija postoje i ne predlažu nijedan dokaz u potporu svojoj tvrdnji prema kojoj zaključci Komisije imaju potpuno spekulativan karakter.

141    Drugo, što se tiče argumenta prema kojem su ti poremećaji „bjelodano subvencije“ koje se mogu kompenzirati samo kompenzacijskim pristojbama, iz uvodne izjave 47. privremene uredbe proizlazi da je Komisija napomenula da „[j]e procjena MET‑a utvrdila da postoje poremećaji u dodjeljivanju zajmova kineskog bankarskog/financijskog sektora“. Komisija je stoga smatrala da su „[t]i poremećaji preneseni iz sustava netržišne ekonomije i da nemaju veze s pitanjem bi li se utjecaj takvih postupaka mogao smatrati subvencijama protiv kojih se mogu uvesti kompenzacijske mjere“.

142    U ovom slučaju tužitelji na općenit način upućuju na njihov dopis od 8. lipnja 2010., u kojem ističu da subvencija ne može biti razlog za odbijanje zahtjeva za MET bez davanja daljnjih obrazloženja.

143    Iz očitovanja grupe APP navedenih u tom dopisu i sažetih u uvodnoj izjavi 48. privremene uredbe proizlazi, prema grupi APP, „da se kineskoj grupi proizvođača izvoznika mora dodijeliti MET kako bi se izbjeglo dvostruko računanje s usporednim antisubvencijskim ispitnim postupkom“. Grupa APP navodi da „državno subvencioniranje čini dio procjene MET‑a, ima utjecaj na nalaze MET‑a i da će stoga biti predmet usporednog antisubvencijskog ispitnog postupka“. Grupa APP također se pozvala na načelo proporcionalnosti i na pravo na dobru upravu.

144    Komisija je odbila te argumente u uvodnoj izjavi 49. privremene uredbe jer, kao prvo, „[č]injenica da se trenutačno vodi antisubvencijski ispitni postupak ne oslobađa tijelo ispitnog postupka od njegove obveze osiguranja ispunjavanja uvjeta za dodjeljivanje MET‑a“. Drugo, „pitanje 'dvostrukog računanja' antidampinških i kompenzacijskih pristojba uređeno je odredbama odgovarajućeg zakonodavstva EU‑a, osobito člankom 14. stavkom 1. Osnovne uredbe i člankom 23. stavkom 1. drugim podstavkom Uredbe Vijeća (EZ) br. 597/2009 od 11. lipnja 2009. o zaštiti od subvencioniranog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (3), i ne ovisi o tome je li dotičnom izvođaču dodijeljen MET ili nije“, dok je „ [u] svakom slučaju, s obzirom na to da se predložena privremena antidampinška pristojba za sve kineske stranke koje surađuju temelji na razini uklanjanja štete a ne na dampinškoj marži, svaka tvrdnja o dvostrukom računanju nevaljana“.

145    U ovom slučaju, iz spisa predmeta proizlazi da tužitelji nisu osporavali ta razmatranja.

146    Tužitelji ističu da su već također objasnili, u pismu od 8. lipnja 2010., da prema pravu WTO‑a, odnosno prema članku 32. stavku 1. sporazuma SMC, postoje samo dvije korektivne mjere namijenjene reguliranju subvencija, a to su, s jedne strane, zahtjev za rješavanje spora pred WTO‑om i, s druge strane, kompenzacijske pristojbe koje se ne mogu uvesti prije provođenja ispitnog postupka vezanog uz subvencije. Slijedom navedenog, institucije Unije ne mogu jednostrano kažnjavati društva koja primaju subvencije odbacujući njihov zahtjev za MET u antidampinškom ispitnom postupku i bez ocjene jesu li te subvencije nezakonite ili mogu biti predmet kompenzacijskih mjera.

147    Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, uzimajući u obzir njihovu narav i njihov sadržaj, sporazumi WTO‑a ne pripadaju u načelu među norme u pogledu kojih sudac Unije nadzire zakonitost akata institucija Unije na temelju članka 230. prvog podstavka EZ (vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 23. studenoga 1999., Portugal/Vijeće, C‑149/96, Zb., str. I‑8395., točka 47., i od 9. siječnja 2003., Petrotub i Republica/Vijeće, C‑76/00 P, Zb., str. I‑79., točka 53.).

148    Međutim, u slučaju kada je Unija namjeravala provesti pojedinačnu obvezu u okviru WTO‑a ili u ovom slučaju kada akt Unije izričito upućuje na određene odredbe sporazuma WTO, na sucu Unije je da nadzire zakonitost akta Unije u pogledu pravila WTO‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu Portugal/Vijeće, točka 147. supra, točka 49.; Petrotub i Republica/Vijeće, točka 147. supra, točka 54., i od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, Zb., str. I‑7723., točka 30.).

149    Stoga treba ispitati je li to slučaj i u ovoj situaciji.

150    Međutim, odgovor na ovo pitanje je negativan.

151    Prvo, članak 2. stavak 7. točka (c) prva alineja treća uvlaka temeljne uredbe ne provodi članak 32. stavak 1. sporazuma SMC.

152    Drugo, odluka koja se odnosi na MET ne upućuje više izričito na točno određene odredbe sporazuma o WTO‑u, uključujući SMC.

153    Treće, odluke koje se odnose na MET donose se nakon što se utvrdi jesu li zadovoljeni kriteriji koji se odnose na dodjelu MET‑a kako su navedeni u članku 2. stavku 7. točki (c) prvoj alineji temeljne uredbe. Ne donose se nakon utvrđivanja dampinga ili subvencije. Nisu nerazdruživo vezani uz konstitutivne elemente dampinga ili subvencije. Slijedom navedenog, odluka koja se odnosi na MET nije pojedinačna mjera u cilju iz članka 32. stavka 1. sporazuma SMC.

154    Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da tužitelji nisu opravdano tvrdili da je odluka koja se odnosi na MET bila donesena uz povredu članka 32. stavka 1. sporazuma SMC.

155    Slijedi da institucije Unije nisu počinile nikakvu pogrešku u ocjeni u okviru primjene članka 2. stavka 7. točke (c) prve alineje temeljne uredbe zaključujući da tužitelji ne ispunjavaju treći kriterij za dodjelu MET‑a.

156    Budući da su uvjeti koje postavlja taj članak kumulativni, nije potrebno ispitati prvi i drugi kriterij dodjele MET‑a, s obzirom na to da u ovom slučaju nije zadovoljen treći kriterij.

157    Stoga treba odbiti treći dio trećeg tužbenog razloga, a time i tužbeni razlog u cijelosti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na nepravedno i pristrano vođenje ispitnog postupka i prekomjerni teret dokazivanja

158    Ovaj tužbeni razlog sadrži dva dijela, od kojih se prvi odnosi na navodnu povredu načela dobre uprave, a drugi na navodnu povredu članka 18. stavaka 1., 3. i 6. temeljne uredbe.

 Prvi dio, koji se odnosi na navodnu povredu načela dobre uprave

159    U okviru ovog dijela tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila načelo dobre uprave, s jedne strane, uvodeći prekomjerni teret dokazivanja u ocjeni zahtjeva za MET i, s druge strane, mijenjajući obrazloženje što se tiče obveze društva da uskladi računovodstvo s transakcijama kada se našlo suočeno s pobijanjem istih. Osim toga, zahtjevi za MET nisu bili ocjenjivani na nepristran i pošten način.

160    Što se tiče argumenta prema kojem zahtjevi za MET nisu bili ocijenjeni na nepristran i pošten način, treba istaknuti da tužitelji nisu ni na koji način izrazili svoj prigovor, tako da isti mora biti proglašen nedopuštenim primjenom članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika. Nadalje, okolnost da tužitelji smatraju da obrazloženja koja su im dana nisu zadovoljavajuća nikako ne ukazuje na to da su institucije povrijedile svoju obvezu postupanja s dužnom pažnjom.

161    U ovom slučaju Komisija je od tužitelja zahtijevala, kako u dokumentu s informacijama koje se odnose na zahtjev za MET od 2. rujna 2010. tako i tijekom usmene rasprave od 17. rujna 2010., da dokažu da su radili u uvjetima tržišne ekonomije, a da sama nije bila dužna dokazati da tužitelji ne ispunjavaju uvjete za dodjelu MET‑a.

162    Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, u području zajedničke tržišne politike, posebno u području mjera tržišne zaštite, institucije Unije raspolažu širokom ovlasti ocjene zbog složenosti ekonomske, političke i pravne situacije koju treba ispitati. Što se tiče sudskog nadzora tih ocjena, isti treba biti ograničen na provjeru poštovanja pravila postupka, materijalne točnosti činjenica na kojima se odluka temelji, izostanak očite pogreške u ocjeni tih činjenica te izostanak zlouporabe ovlasti (presude Suda Ikea Wholesale, točka 148 supra, točke 40. i 41., i od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, točka 63.).

163    Isto je i s činjeničnim situacijama, pravne i političke vrste, koje se javljaju u dotičnoj državi i koje institucije Unije moraju ocijeniti kako bi utvrdile djeluje li jedan izvoznik u tržišnim uvjetima bez veće intervencije države i može li stoga biti korisnik dodjele statusa svojstvenog poduzećima koja djeluju u uvjetima tržišnog gospodarstva (presude Općeg suda od 18. rujna 1996., Climax Paper/Vijeće, T‑155/94, Zb., str. II‑873., točka 98.; Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, točka 122. supra, točka 49. i Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, točka 64. supra, točka 81.).

164    Međutim, ako u području mjera trgovinske obrane, i posebno, antidampinških mjera, sudac Unije ne može intervenirati u ocjenu rezerviranu samo za tijela Unije, na njemu je ipak da osigura da su institucije uzele u obzir sve relevantne okolnosti i da su ocijenile dokaze iz spisa sa svom dužnom pažnjom (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 13. srpnja 2006., Shandong Reipu Biochemicals/Vijeće, T‑413/03, Zb., str. II‑2243., točka 64. i navedena sudska praksa).

165    Nadalje, treba podsjetiti da iz članka 2. stavka 7. točke (c) temeljne uredbe proizlazi da je teret dokazivanja na proizvođaču koji želi koristiti status koji se priznaje poduzećima koja djeluju u tržišnom gospodarstvu. Naime, prema članku 2. stavku 7. točki (c) iste uredbe zahtjev koji se podnosi na temelju članka 2. stavka 7. točke (b) iste uredbe mora biti u pisanom obliku i sadržavati dostatne dokaze da proizvođač posluje u uvjetima tržišnoga gospodarstva. Stoga nije na institucijama Unije dokazivanje da proizvođač ne ispunjava uvjete za korištenje toga statusa. Naprotiv, na tim institucijama je ocjenjivanje jesu li dokazi koje je podnio proizvođač dostatni za dokazivanje da su ispunjeni uvjeti koje postavlja članak 2. stavak 7. točka (c) temeljne uredbe, dok je na sucu Unije provjera da ta ocjena nije dovedena u pitanje očitom pogreškom (presuda Suda od 2. veljače 2012., Brosmann Footwear (HK) i dr./Vijeće, C‑249/10 P, točka 32.; vidjeti, u tom smislu, presudu Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, točka 122. supra, točka 53., i Shanghai Excell M&E Enterprise i Shanghai Adeptech Precision/Vijeće, točka 64. supra, točka 83.).

166    Međutim, iz načela dobre uprave koje je dio temeljnih načela prava Unije proizlazi da teret dokazivanja koji institucije nameću proizvođačima izvoznicima ne bi trebao biti nerazuman (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 8. srpnja 2008., Huvis/Vijeće, T‑221/05, još neobjavljenu u Zborniku, točka 77.).

167    Iz spisa predmeta proizlazi da tužitelji osporavaju jedino činjenicu da je na njima dostava dokaznih elemenata koji dokazuju da njihovo računovodstvo odražava njihove transakcije, i to u okviru drugog uvjeta dodjele MET‑a. U tom smislu tužitelji su morali dokazati vezu između plaćanja i dugova s unosima u račune za, prvo, izvozne transakcije, drugo, unutarnje prodaje ostvarene s povezanim strankama i, treće, kupnju sirovina od nepovezanih dobavljača.

168    Takav teret dokazivanja ne može se smatrati nerazumnim.

169    Štoviše, iz spisa predmeta ne proizlazi da je Komisija izmijenila svoje objašnjenje u vezi s obvezom usklađivanja računovodstva tužitelja s njihovim transakcijama, kao što oni navode.

170    Iz toga slijedi da prvi dio ovog tužbenog razloga treba odbiti.

 Drugi dio, koji se odnosi na navodnu povredu članka 18. stavaka 1., 3. i 6. temeljne uredbe.

171    Tužitelji su mišljenja da iz činjenica koje su izložili u sklopu prvog dijela tužbenog razloga proizlazi da Komisija nije s njima radila u vidu ostvarenja zajedničkog cilja utvrđivanja točnosti podataka koje su iznijeli u svojim zahtjevima za MET, kako je predviđeno člankom 18. stavcima 1., 3. i 6. temeljne uredbe, tumačene prema zaključcima žalbenog tijela WTO‑a od 24. srpnja 2001. u predmetu „Sjedinjene države − Antidampinške mjere primijenjene na određene proizvode od vruće valjanog čelika podrijetlom iz Japana“ (WT/DS184/AB/R, stavak 99.). Prema tužiteljima, iz navedenih zaključaka proizlazi da je Komisija povrijedila članak 18. temeljne uredbe svaki puta kad nije radila sa strankama ispitnog postupka u vidu ostvarenja zajedničkog cilja.

172    Prije ispitivanja drugog dijela treba utvrditi činjenice onako kako su bile iznesene u okviru prvog dijela na koje se pozivaju tužitelji. Valja konstatirati da tužitelji tvrde, prvo, u točki 201. tužbe da je Komisija, umjesto da se angažira u postupku suradnje s njima, „prikupljala negativne činjenice tijekom provjere i njima ih dostavljala samo u informativnim dokumentima koji su se odnosili na njihove zahtjeve za MET“. Drugo, tužitelji navode u točki 204. tužbe da je Komisiji „glavna briga i prioritet [tijekom provjere na licu mjesta] bilo povezati paušalne iznose zaprimljene na otvorenim računima po posebnim fakturama, na osnovi dokumenata koji pripadaju u računovodstveni materijal“.

173    Treba zaključiti da tužitelji ne prilažu nijedan element dokaza u potporu svojim tvrdnjama. Oni samo iznose jednostavne navode.

174    Budući da prigovor kojim se navodi povreda članka 18. stavaka 1., 3. i 6. temeljne uredbe nije popraćen nikakvim sažetkom pravnih i činjeničnih argumenata na kojima se temelji, treba ga proglasiti nedopuštenim primjenom članka 44. stavka 1. točka (c) Poslovnika.

175    U svakom slučaju, navodi tužitelja protive se činjenici da se Komisija ponašala kooperativno tijekom cijeloga ispitnog postupka. Prvo, ona je na izričit zahtjev tužitelja produljila višestruko rok koji im je bio određen, što tužitelji i ne osporavaju. Drugo, odredila je usmenu raspravu tek nekoliko sati nakon što je u tom smislu primila zahtjev tužitelja, što tužitelji također ne osporavaju. Treće, uzela je u obzir očitovanja tužitelja na dokument s informacijama koje se odnose na MET.

176    Slijedi da drugi dio ovog tužbenog razlog treba odbiti.

177    Slijedom navedenog, četvrti tužbeni razlog u cijelosti treba odbiti.

3.     Tužbeni razlozi koji se odnose na procjenu štete

 Peti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 3. stavka 2. temeljne uredbe

178    Peti tužbeni razlog sadrži dva dijela.

179    Prvi dio odnosi se na povredu članka 3. stavka 2. temeljne antidampinške uredbe i članka 8. stavka 1. temeljne uredbe jer je Komisija iz procjene štete bez objašnjenja isključila jednog od pet proizvođača iz Unije koji su surađivali u ispitnom postupku.

180    Drugi dio se odnosi na povredu članka 3. stavka 2. temeljne uredbe jer se Komisija prilikom ocjene tzv. mikroekonomskih pokazatelja pozvala na podatke koje su joj dostavila četiri reprezentativna proizvođača, a ne na podatke koji se odnose na cijelokupnu industriju Unije.

181    Na početku treba podsjetiti da, na temelju članka 3. stavka 2. temeljne uredbe, „[u]tvrđivanje štete temelji [se] na pozitivnim dokazima i uključuje objektivno ispitivanje, [s jedne strane] obujma subvencioniranog uvoza i učinka subvencioniranog uvoza na cijene istovjetnih proizvoda na tržištu Zajednice i [s druge strane] posljedica učinka tih uvoza na industriju Zajednice“.

182    Treba podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u području zajedničke trgovinske politike, i posebno mjera trgovinske zaštite, institucije Unije raspolažu širokom ovlasti ocjene iz razloga složenosti ekonomske, političke i pravne situacije koje trebaju ispitati (vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 4. listopada 1983., Fediol/Komisija, 191/82, Zb., str. 2913., točka 26.; Ikea Wholesale, točka 148. supra i točka 40.; od 3. rujna 2009., Moser Baer India/Vijeće, C 535/06 P, Zb., str. I‑7051., točka 85., i Općeg suda od 18. rujna 2012., Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, T 156/11, točka 134.).

183    Prema ustaljenoj sudskoj praksi utvrđivanje štete pretpostavlja ocjenu složenih ekonomskih pitanja. Za obavljanje te zadaće institucije raspolažu širokom ovlasti ocjene (presuda Suda od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, točka 96. supra, točka 86.; presude Općeg suda od 28. rujna 1995., Ferchimex/Vijeće, T 164/94, Zb., str. II‑2681., točka 131., i od 14. ožujka 2007., Aluminium Silicon Mill Products/Vijeće, T 107/04, Zb., str. II‑669., točka 43., i Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 182. supra, točka 135.).

184    Sudac Unije treba ograničiti svoj nadzor na provjeru poštovanja pravila postupka, materjialnu točnost činjenica na kojima se osporavani izbor temelji, nedostatak očite pogreške u ocjeni tih činjenica i izostanak zlouporabe ovlasti (presude Općeg suda Ferchimex/Conseil, točka 183. supra, točka 67.; od 28. listopada 1999., EFMA/Vijeće, T 210/95, Zb., str. II‑3291., točka 57.; Aluminium Silicon Mill Products/Vijeće, točka 183. supra, točka 43., i Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 1852. supra, točka 136.).

185    Nadalje, na tužiteljima je da predoče dokaze koji bi omogućili Općem sudu da utvrdi da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom procjene štete (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, T 35/01, Zb., str. II‑3663., točka 122. supra, točka 119. i od 4. listopada 2006., Moser Baer India/Vijeće, T 300/03, Zb., str. II‑3911., točka 140. i navedena sudska praksa; presuda Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 182. supra, točka 137.).

 Prvi dio, koji se odnosi na navodni izostanak opravdanja za izuzeće finskog proizvođača iz procjene štete

186    Prvo, tužitelji tvrde da je Komisija, iako nije proveden odabir uzorka, ograničila analizu više indikatora štete koji su kategorizirani kao mikroekonomski time da su samo četiri žalitelja bila nadzirana i smatrana predstavnicima industrije Unije. U tom smislu Komisija nije opravdala izuzeće finskog proizvođača.

187    Tužitelji ističu da Komisija, s tim što pri ocjeni štete nije uzela u obzir jednog od proizvođača iz Unije s pozitivnim trendom i što je za reprezentativne proizvođače uzela samo četiri žalitelja, nije „objektivno ispitala“ činjenice koje su joj bile predočene u smislu koji opisuje žalbeno tijelo WTO‑a.

188    Vijeće tvrdi da Komisija nije zanemarila suradnju finskog proizvođača u pitanju zato što taj proizvođač, što se tiče indikatora mikroekonomske štete, nije nikada dostavio potrebne podatke i što su, što se tiče indikatora makroekonomske štete, podaci koji se odnose na navedenog proizvođača već bili obuhvaćeni podacima koje je dostavio Cepifine.

189    Vijeće je navelo da proizvodnja toga finskog prozivođača ne predstavlja više od 1,4 % proizvodnje industrije Unije i da dostavljeni brojčani podaci, iako predstavljaju određeni pozitivan trend, nisu mogli proturječiti analizi štete u pogledu svih proizvođača Unije.

190    Vijeće ističe činjenicu da se odabir uzorka može provesti samo ako su poduzeća koja su odlučila surađivati tako brojna da nije moguće ispitati svako od njih pojedinačno. U svakom slučaju, poduzeća koja su surađivala bila su predstavnici industrije Unije.

191    U smislu svega prethodno navedenog, treba utvrditi je li točno da Komisija, kao što to tvrde tužitelji, nije stvarno provela ispitivanje procjene štete na temelju objektivnih dokaza jer je isključila finskog proizvođača iz industrije Unije koji je pokazivao pozitivan trend.

192    U tom pogledu tužitelji su predočili dopis, upućen 18. ožujka 2010., kojim je Komisija zatražila od navedenog finskog proizvođača da iznese svoja očitovanja i na koji je isti odgovorio dopisom od 30. travnja 2010., a iz kojeg proizlazi da nije pretrpio nikakvu štetu. Temeljem toga, tužitelji tvrde da Komisija nije mogla zanemariti bez razumnog obrazloženja suradnju s tim proizvođačem.

193    Treba istaknuti da, u okviru antidampinških predmeta, Vijeće i Komisija ovise o dobrovoljnoj suradnji stranaka koje im pružaju potrebne informacije u propisanim rokovima (presuda Općeg suda EFMA/Vijeće, točka 184. supra, točka 71.).

194    Kao što upozoravaju tužitelji, u uvodnoj izjavi 13. pobijane uredbe spominje se da su „[i]spunjeni upitnici i ostali stavovi dobiveni od dviju grupa kineskih proizvođača izvoznika, [Cepifine], četiri proizvođača podnositelja pritužbe iz Unije i još jednog proizvođača iz Unije, 16 nepovezanih uvoznika i trgovaca, 17 korisnika i 3 udruženja iz tiskarske djelatnosti i papira kao i jednog proizvođača iz Sjedinjenih Država, koje su bile predviđene kao usporediva država“.

195    Međutim, iz uvodne izjave 29. pobijane uredbe proizlazi da su se samo četiri proizvođača Unije javila u rokovima određenim u obavijesti o pokretanju postupka.

196    Iz uvodne izjave 90. pobijane uredbe proizlazi da je „[u] ovom ispitnom postupku industrija Unije definirana na razini proizvođača iz Unije koji čine ukupnu proizvodnju u Uniji, bez obzira na to jesu li proizvođači podržali pritužbu ili surađivali u ispitnom postupku“.

197    Iz uvodne izjave 77. proizlazi da je „tijekom razdoblja ispitivanja sličan proizvod proizvodilo 14 poznatih i još nekoliko vrlo malih proizvođača iz Unije“ i da „podaci koje je dostavio Cepifine obuhvaćaju, prema procjeni, 98 % proizvodnje proizvođača iz Unije“.

198    U pogledu svega prethodno navedenog, situacija navedenog finskog proizvođača uzeta je u obzir što se tiče makroekonomskih pokazatelja s obzirom na to da podaci koje je dostavio Cepifine predstavljaju 98 % proizvođača izvoznika Unije.

199    Međutim, što se tiče mikroekonomskih pokazatelja, koji se ne mogu ocjenjivati bez podataka dostavljenih od pojedinačnih poduzeća, treba zaključiti da finski proizvođač u pitanju nije odgovorio u roku određenom u obavijesti o pokretanju postupka.

200    Stoga okolnost da finski proizvođač nije odgovorio ne predstavlja propust u okviru konkretnog ispitivanja utemeljenog na objektivnim dokazima za ocjenu štete.

201    Stoga je ovaj prigovor potrebno odbiti.

202    Na drugom mjestu, tužitelji ističu da institucije nisu zadovoljile obvezu obrazloženja iz članka 296. UFEU‑a i članka 41. Povelje o temeljnim pravima.

203    Vijeće smatra da, što se tiče izostanka obrazloženja u pobijanoj uredbi, tužitelji nisu podnijeli nikakav dokaz.

204    U pogledu djelotvornog ispitivanja u okviru prvog prigovora u prvom dijelu, treba zaključiti da nije došlo do povrede ni članka 296. UFEU niti članka 41. Povelje o temeljnim pravima Europske unije.

205    Stoga je ovaj prigovor potrebno odbiti.

206    Slijedom navedenog, prvi dio ovog tužbenog razloga treba odbiti.

 Drugi dio, koji se odnosi na načine navodne ocjene mikroekonomskih pokazatelja štete utemeljene na četiri reprezentativna proizvođača Unije

207    Prvo, tužitelji tvrde da je Vijeće definiralo industriju Unije kao da se sastoji od samo četrnaest članova Cepifinea, dok je u okviru svog ispitnog postupka Komisijina analiza bila ograničena na četiri reprezentativna prozvođača što se tiče određenih pokazatelja štete.

208    Tužitelji ističu da se određeni pokazatelji štete, odnosno mikroekonomski pokazatelji, tiču ograničenog broja proizvođača, to jest četiri žalitelja i finskog prozvođača, koji su jedini ispunili upitnik.

209    Prema tužiteljima, ova metodologija stvorila je pogrešnu sliku o šteti koja ne odgovara ni situaciji u podgrupi proizvođača ni situaciji četrnaestoro članova Cepifinea. Naime, Komisija ne može provesti ocjenu štete koju je industrija pretrpjela što se tiče određenih pokazatelja, s jedne strane, i ograničiti se na ocjenu štete koju je pretrpjela samo jedna strana reprezentativnih proizvođača što se tiče ostalih pokazatelja, s druge strane.

210    Tužitelji smatraju da kriteriji koje je koristila Komisija za razvrstavanje pokazatelja štete na makroekonomske i mikroekonomske nisu logični. Nadalje, oni ističu da pobijana uredba ne pruža nikakvo obrazloženje ni ikakvo objašnjenje u tom pogledu.

211    Vijeće tvrdi da je industrija Unije definirana kao skup svih proizvođača u Uniji koji predstavljaju ukupnu proizvodnju Unije, među kojima i četrnaest članova Cepifinea.

212    Vijeće ističe da članak 3. stavak 2. temeljne uredbe ne zabranjuje analizu različitih indikatora štete u pogledu različitih podgrupa proizvođača Unije.

213    Vijeće smatra da analiza zadovoljava kriterije iz članka 3. stavka 2. temeljne uredbe što se tiče pokazatelja mikroekonomske štete kao i što se tiče pokazatelja makroekonomske štete.

214    Vijeće ocjenjuje da je razlika stvorena između makroekonomskih i mikroekonomskih kriterija štete logična i da počiva na praktičnim zahtjevima, osobito na dostupnosti podataka.

215    Treba istaknuti da, u okviru ovog tužbenog razloga, tužitelji ne osporavaju ni relevantnost ekonomskih čimbenika i pokazatelja koje su institucije koristile u procjeni štete koju je indsutrija Unije pretrpjela, ni analizu koju je Komisija provela, a rezultirala je uvodnim izjavama 90. i 91. pobijane uredbe.

216    Treba podsjetiti da tužitelji osporavaju klasifikaciju pokazatelja i metodologiju koju je koristila Komisija.

217    Članak 3. stavak 5. temeljne uredbe predviđa:

„Ispitni postupak o učincima dampinškog uvoza na dotičnu proizvodnju Zajednice uključuje i procjenu svih relevantnih gospodarskih čimbenika i pokazatelja koji utječu na stanje u toj proizvodnji, uključujući i činjenicu da je proizvodnja još uvijek u procesu oporavka od učinaka prethodnog dampinga ili subvencioniranja, veličinu stvarne dampinške marže, stvaran ili potencijalan pad prodaje, dobit, proizvodnju, udio na tržištu, produktivnost, povrate od ulaganja, iskorištenost kapaciteta; čimbenika koji utječu na cijene Zajednice; stvarne ili potencijalne negativne učinke na tijekove novca, zalihe, zaposlenost, plaće, rast, sposobnost povećanja kapitala i ulaganja. Ovaj popis nije konačan, a jedan ili nekoliko navedenih čimbenika ne moraju nužno biti odlučujući.“

218    U odnosu na makroekonomske čimbenike, iz uvodne izjave 90. pobijane uredbe proizlazi da je „praksa Komisije ocijeniti makroekonomske čimbenike kako bi se odredila šteta koja je pretrpljena na razini industrije Unije kao cjeline […], industrija Unije definirana je na razini proizvođača iz Unije koji čine ukupnu proizvodnju u Uniji […], bez obzira na to jesu li proizvođači podržali pritužbu ili surađivali u ispitnom postupku“.

219    U tom pogledu iz uvodne izjave 89. privremene uredbe proizlazi da su „[m]akroekonomski elementi (proizvodnja, kapacitet, iskorištenost kapaciteta, obujam prodaje, tržišni udio, rast i visina dampinških marža) ocijenjeni na razini ukupne proizvodnje u Uniji, na temelju podataka koje je dostavio Cepifine“.

220    Što se tiče makroekonomskih čimbenika, iz uvodne izjave 91. pobijane uredbe proizlazi da su ti „čimbenici analizirani na razini reprezentativnih proizvođača iz Unije, bez obzira na to podržavaju li oni pritužbu ili ne.“

221    U tom pogledu iz uvodne izjave 90. privremene uredbe proizlazi da je „[a]naliza mikroekonomskih elemenata provedena na razini proizvođača iz Unije (prosječne cijene jedinice, zaposlenost, plaće, produktivnost, zalihe, profitabilnost, novčani tok, ulaganja, povrat ulaganja, sposobnost prikupljanja kapitala) na temelju njihovih podataka koji su bili provjereni na odgovarajući način.“

222    Treba napomenuti da, u okviru antidampinških predmeta, Vijeće i Komisija ovise o dobrovoljnoj suradnji stranaka koje im pružaju potrebne informacije u propisanim rokovima (vidjeti točku 193. ove presude).

223    Iz prethodno navedenog proizlazi da je sukladno članku 3. stavku 5. temeljne uredbe Komisija provela analizu različitih kriterija u pogledu industrije Unije, što se tiče makroekonomskih pokazatelja, i u pogledu pojedinačnih poduzeća, što se tiče mikroekonomskih pokazatelja.

224    Naime, makroekonomski pokazatelji bili su ocijenjeni na temelju podataka koje je dostavio Cepifine, koji pokriva 98 % proizvodnje proizvođača Unije.

225    Nadalje, mikroekonomski pokazatelji koji se temelje na dostupnosti podataka koje su dostavila pojedinačna poduzeća ocijenjeni su na osnovi podataka koje su dostavila četiri reprezentativna proizvođača žalitelja, uz iznimku navedenog finskog proizvođača koji se nije očitovao u danim rokovima.

226    U okviru njihove ovlasti ocjene, iz temeljne uredbe ne proizlazi nikakva obveza koja bi nametala institucijama Unije klasifikaciju makroekonomskih i mikroekonomskih kriterija ili zabranu stvaranja podgrupa proizvođača, ako je Komisija provela objektivno ispitivanje utemeljeno na objektivnim dokazima, kao što je u ovom slučaju i provela.

227    Stoga treba zaključiti da tužitelji nisu predočili, u potporu svojoj pritužbi, nijedan dokaz kojim bi dokazali da razvrstavanje pokazatelja štete i metodologija koje je koristila Komisija nisu omogućili provedbu ispitivanja utemeljenog na objektivnim dokazima.

228    Stoga taj prigovor treba odbiti.

229    Kao drugo, tužitelji ističu da je Komisija trebala predvidjeti odabir uzorka.

230    Iz uvodne izjave 30. temeljne uredbe proizlazi da je „[b]itno predvidjeti odabir uzorka u slučajevima u kojima se radi o velikom broju stranaka ili transakcija, a kako bi se omogućio završetak ispitnog postupka u propisanim rokovima.“

231    Međutim, kao što navodi Vijeće, Komisija se u ovom slučaju nije morala uteći metodi odabira uzorka (vidjeti točku 190. gore).

232    Naime, na temelju margine prosudbe institucija Unije, kako je priznaje sudska praksa, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni zbog toga što su samo četiri reprezentativna proizvođača pridonijela ispitnom postupku.

233    Stoga taj prigovor treba odbiti.

234    Kao treće, treba zaključiti da se tužitelji samo pozivaju na činjenicu da uredbi nedostaje obrazloženje bez prilaganja bilo kakvog dokaza koji bi ukazivao na navodnu povredu članka 296. UFEU‑a.

235    Stoga taj prigovor treba odbiti.

236    Stoga drugi dio tužbenog razloga treba odbiti.

237    U tim okolnostima valja u cijelosti odbiti peti tužbeni razlog.

 Šesti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 3. stavka 1. i članka 9. stavka 4. temeljne uredbe

238    Kao prvo, tužitelji napominju Općem sudu da „su tek vrlo kasno tijekom ispitnog postupka saznali za metodologiju koju je Komisija primijenila za izračun ciljne dobiti od 8 %“.

239    Iz uvodne izjave 156. temeljne uredbe proizlazi da je „[j]edna grupa kineskih proizvođača izvoznika zatražila dodatne detalje o metodi koja se koristila za izračun ciljne dobiti od 8 %, koja se koristila za izračun neštetne cijene. Ista se pozvala na pritužbu u kojoj je predložena ciljna dobit bila niža.“

240    Ako je riječ o argumentu, tužitelji nisu uspjeli dokazati da im je to navodno kašnjenje nanijelo štetu u korisnom izražavanju njihovih stajališta i dovelo u pitanje njihovo pravo na obranu.

241    Stoga, i zbog toga što se tužitelji, u biti, pozivaju samo na povredu svojih prava na obranu, treba odbiti taj prigovor.

242    Kao drugo, tužitelji tvrde da je Komisija povrijedila članak 3. stavak 1. i članak 9. stavak 4. temeljne uredbe primijenivši ciljnu dobit u visini od 8 %.

243    Treba podsjetiti da članak 3. stavak 1. temeljne uredbe podrazumijeva da „šteta”, ako nije drukčije navedeno, znači materijalna šteta industriji Zajednice, prijetnja materijalnom štetom industriji Zajednice ili materijalno zaostajanje u razvoju proizvodnje Zajednice“.

244    Članak 9. stavak 4. temeljne uredbe propisuje da „iznos antidampinške pristojbe ne smije prekoračiti utvrđenu dampinšku maržu, ali treba biti niži od marže ako je takva niža carinska pristojba primjerena za uklanjanje štete nanesene industriji Zajednice“.

245    Iz teksta navedenog članka proizlazi da ciljna dobit koju je Vijeće primijenilo radi izračunavanja indikativne cijene koja bi uklonila štetu u ovom slučaju treba biti ograničena na profitnu maržu koju bi proizvođači Unije mogli razumno očekivati u normalnim uvjetima tržišnog natjecanja u izostanku dampinškog uvoza. Ne bi bilo u skladu s člankom 3. stavkom 1. i člankom 9. stavkom 4. temeljne uredbe određivanje profitne marže industriji Unije koja se ne bi mogla očekivati u izostanku dampinga (presuda EFMA/Vijeće, točka 184. supra, točka 60.).

246    Tužitelji ističu da je indikativna dobit izračunata na temelju onoga što se smatralo primjerenim povratom (uloženog) kapitala za industriju papira u Uniji više nego na osnovi marže koju se stvarno može postići kada izostane dampinški uvoz, koji se mora ograničiti na ciljnu dobit koju industrija Unije može razumno računati u normalnim uvjetima tržišnog natjecanja.

247    Nije upitno je li ciljna marža od 8 % dostatna za pokrivanje investicija i nastalih rizika, već je li takva ciljna dobit ostvariva kada nema dampinškog uvoza. Ovaj argument treba shvatiti tako kao da se odnosi na očitu pogrešku u ocjeni prilikom izračunavanja ciljne dobiti.

248    Vijeće tvrdi da postoji veza između primjerenog povrata kapitala u pojedinoj industriji i dobiti koja se može ostvariti u uvjetima normalnog, a ne lažnog tržišta, u industrijskim sektorima jakog intenziteta kapitala koji iziskuju visoka početna ulaganja, do kojih ne dolazi ako se ne može računati na dovoljan povrat.

249    Stoga, kao što proizlazi iz ustaljene sudske prakse, kada se radi o ocjeni složene ekonomske situacije, Vijeće ima široku ovlast ocjene u utvrđivanju primjerene ciljne dobiti. Sudac Unije mora ograničiti nadzor na provjeru poštovanja pravila postupka, materijalnu točnost činjenica na kojima se osporavani izbor temelji, nepostojanje očite pogreške u ocjeni tih činjenica i izostanak zlouporabe ovlasti (presude EFMA/Vijeće, točka 184. supra, točka 57., i Ferchimex/Vijeće, točka 183. supra, točka 67.).

250    U pogledu prethodno navedenog, treba ispitati je li Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom izračuna ciljne dobiti.

251    Treba istaknuti da je na tužiteljima predočavanje dokaza koji bi omogućili Općem sudu utvrđivanje je li Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni u smislu sudske prakse (vidjeti točku 185. gore).

252    Iz uvodne izjave 158. pobijane uredbe proizlazi:

„Treba pojasniti da je ciljna dobit, kako se navodi u pritužbi, razmotrena na temelju odgovora na upitnik i posjeta radi provjere kod reprezentativnih proizvođača iz Unije. Točnije, uzet je u obzir trošak ulaganja u strojeve. Utvrđeno je da bi ciljna dobit određena na potonjoj osnovi trebala odražavati visoka prethodna ulaganja i rizike uključene u tu kapitalno intenzivnu industriju u odsutnosti dampinškog i/ili subvencioniranog uvoza. Stoga se ciljna dobit od 8 % smatra razinom koju bi industrija mogla dosegnuti u izostanku dampinškog uvoza. Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 86., kako bi se osigurao usklađeni pristup prilikom izračuna dampinga i sniženja cijena i prodajnih cijena te zbog razloga određenih uvodnim izjavama 68. do 71., izračun razine uklanjanja štete revidiran je kako bi se isključila izvozna prodaja trgovačkog društva unutar grupe jednog proizvođača izvoznika koji surađuje.“  

253    Treba zaključiti da tužitelji prigovaraju samo zbog činjenice da je prilikom izračunavanja profitne marže Komisija uzela u obzir razmatranja koja se odnose na pokrivanje troškova ulaganja i uključene rizike.

254    Treba istaknuti da, kada na osnovi temeljne uredbe primjenjuju marginu prosudbe, institucije nemaju obvezu detaljno i unaprijed obrazlagati kriterije koje namjeravaju primijeniti u svakoj situaciji, čak i u slučaju kada stvaraju nove načelne mogućnosti (presuda Općeg suda od 17. srpnja 1998., Thai Bicycle/Vijeće, T‑118/96, Zb., str. II‑32991., točka 68.; vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 5. listopada 1988., Brother Industries/Vijeće, 250/85, Zb., str. 5683., točke 28. i 29., i Nakajima/Vijeće, točka 96. supra, točka 118.).

255    U ovom slučaju treba istaknuti da je Komisija uzela u obzir više kriterija kao što su odgovori na upitnik, trošak ulaganja, uključeni rizici, okolnost da je industrija kapitalno intenzivna i isključenje izvozne prodaje društva koje je dio proizvođača‑izvoznika koji je surađivao.

256    Stoga, kao što navodi Vijeće, tužitelji „ne tvrde da […] je bilo koji od tih čimbenika bio pogrešan ili nepouzdan“.

257    Treba istaknuti da tužitelji ne osporavaju tvrdnju Vijeća prema kojoj „postoje čvrsti dokazi o vezi između primjerenog povrata kapitala u pojedinoj industriji i dobiti koja se može ostvariti u uvjetima normalnog, a ne lažnog tržišta“.

258    Međutim, oni ističu da „cilj uvođenja antidampinških pristojbi nije vraćanje cijene na normalnu i stvarnu razinu, nego vraćanje cijene na razinu koju bi bila postigla bez uvoza koji je predmet dampinga“.

259    U potporu svojoj argumentaciji tužitelji upućuju na prilog A.28 tužbi, koji čini obavijest Komisije od 29. ožujka 2001. a koja sadrži element „Subject: Profitability in the absence of injurious dumping“ (Predmet: Profitabilnost u odsutnosti štetnog dampinga), u kojoj se navodi metodologija Komisije za dobivanje profitne marže od 8 %.

260    Nijedan dokaz ne dovodi do zaključka da je Komisija slijedila cilj uvođenja antidampinških pristojbi kako bi vratila cijenu na normalnu i stvarnu razinu.

261    Tužitelji ističu da je u točki 356. antisubvencijske pritužbe Cepifine naveo kako su europski proizvođači u sklopu organizacije mogli ostvariti dobit od 5 % da nije bilo dampinškog uvoza.

262    Međutim ni iz te pritužbe ne proizlazi da je Komisija uvela antidampinške pristojbe s ciljem vraćanja cijene na normalnu i stvarnu razinu.

263    U okviru svoje ovlasti ocjene institucije Unije su smatrale da se iznos profitne marže, u visini od 8 %, mogao postići uz izostanak uvoza koji čini predmet dampinga.

264    Stoga treba smatrati da je Komisija jasno utvrdila da se ciljna dobit od 8 % smatrala razinom koju je industrija mogla postići da nije bilo dampinškog uvoza (vidjeti točku 252. ove presude).

265    U svakom slučaju, treba zaključiti da tužitelji samo upućuju na dokaze iz upravnog spisa predmeta i ne dostavljaju nikakav dokaz koji bi ukazivao na određenu očitu pogrešku u ocjeni od strane institucija Unije zbog uvođenja antidampinških pristojbi isključivo u cilju vraćanja cijena na normalnu i stvarnu razinu.

266    Stoga taj prigovor treba odbiti.

267    Kao treće, u potporu svojoj argumentaciji tužitelji ističu da je, tijekom 2005. godine, prije razdoblja ispitnog postupka, prosječna profitna marža iznosila 2 %, dok je marža za izračun ciljne dobiti iznosila 2,88 % u 2009., odnosno tijekom razdoblja ispitnog postupka.

268    Vijeće ističe da se institucije Unije nisu mogle osloniti na profit koji je industrija Unije ostvarila tijekom razmatranog razdoblja jer je dotični sektor bilježio iznimne gubitke koji se mogu pripisati strukturnim problemima. Iz spisa proizlazi da tužitelji nisu osporavali ta razmatranja.

269    U uvodnoj izjavi 116. pobijane uredbe navodi se:

„Reprezentativni proizvođači Unije pretrpjeli su gubitke između 2006. i 2008., a financijsko stanje postalo je pozitivno tek 2009. kad se cijena papirne mase, odnosno glavne sirovine, na svjetskom tržištu znatno smanjila kao posljedica pada gospodarskog rasta. Pad cijene papirne mase (– 19 %) smatrao se neuobičajeno velikim te je izravno pridonio poboljšanju financijskog stanja u RIP‑u [razdoblje ispitnog postupka]. Treba napomenuti da su se od RIP‑a cijene papirne mase vratile na razine prije RIP‑a.“

270    U uvodnoj izjavi 128. privremene uredbe navodi se:

„Međutim, ispitni postupak je pokazao da je industrija Unije ostvarila gubitke tijekom razmatranog razdoblja, posebno u 2008., unatoč restrukturiranju proizvođača jer […] industrija Unije još uvijek nije mogla povećati svoje cijene na razinu iznad troškova. Stanje je uglavnom prouzročio pritisak na cijene zbog dampinškog uvoza koji je snizio cijene industrije Unije.“  

271    Iz uvodne izjave 117. privremene uredbe proizlazi da „je bilo privremeno zaključeno da je val jeftinog dampinškog uvoza iz Kine imao krajnje negativan utjecaj na gospodarsko stanje industrije Unije.“

272    U pogledu prethodno navedenog, treba smatrati da iznos prosječne profitne marže žalitelja tijekom 2005., na koji ukazuju tužitelji, sam po sebi nije dovoljan kako bi se utvrdilo da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom utvrđivanja profitne marže u odsutnosti dampinškog uvoza prije razdoblja ispitnog postupka (vidjeti, u tom smislu, presudu EFMA/Vijeće, točka 184. supra, točka 89.).

273    Stoga taj prigovor treba odbiti.

274    Iz svega navedenog proizlazi da šesti tužbeni razlog treba odbiti.

 Sedmi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 3., članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 4. temeljne uredbe

275    Prvenstveno, treba istaknuti da tužitelji ne osporavaju da premazani fini papir koji se koristi za strojeve za tisak iz arka nije zamjenjiv sa svitcima koji se koriste za tisak iz role.

276    Treba također istaknuti da tužitelji ne osporavaju da svitci koje se koriste za strojeve za tisak iz role nisu zamjenjive s a svitcima koje se koriste za strojeve za tisak iz arka.

277    Tužitelji također ne osporavaju ni to da se svitci koje se koriste za strojeve za tisak iz role mogu koristiti i za strojeve za tisak iz arka koji koriste CutStar tehnologiju.

278    Tužitelji osporavaju definiciju dotičnog proizvoda jer su institucije isključile svitke koje se koriste u strojevima za tisak iz role zaključivši da one nisu zamjenjive s svitcima za rezanje.

279    Vijeće tvrdi da role za strojeve za tisak iz role trebaju biti isključene iz definicije dotičnog proizvoda, s obzirom na to da različite vrste papira imaju različite fizičke karakteristike.

280    Vijeće ističe da različite vrste papira nisu zamjenjive i da su institucije Unije definirale dotične proizvode kao papir za strojeve koji koriste arke kada se radi o arcima papira ili rolama koje se koriste za stroj CutStar.

281    Stoga treba ispitati, radi određivanja zamjenjivosti proizvoda, mogu li se svitci za strojeve za tisak iz role koristiti i za strojeve za tisak iz arka opremljene CutStar tehnologijom i mogu li se svitci za strojeve za tisak iz arka koristiti za strojeve za tisak iz role.

282    Iz uvodne izjave 16. pobijane uredbe proizlazi da tužitelji ističu da ne postoji „značajna razlika u osnovnim obilježjima premazanog finog papira u listovima ili u svitcima primjerenim za upotrebu u tiskarskim strojevima za tisak iz arka […] i onih koji se u obliku svitaka mogu koristiti u strojevima za tisak iz role“.

283    U tom pogledu tužitelji tvrde da su u prilogu tužbi dostavili „odlučujuće dokaze iz kojih proizlazi da strojevi za tisak opremljeni sustavom CutStar mogu koristiti obje vrste svitaka“.

284    Uvodna izjava 15. privremene uredbe glasi:

„[premazani fini papir] je papir i karton visoke kvalitete koji se općenito koristi za tisak materijala za čitanje poput časopisa, kataloga, godišnjih izvješća ili godišnjaka. Dotični proizvod uključuje i listove i svitke pogodne za korištenje u strojevima za tisak iz arka (konfiguracija „CutStar”). Svitci pogodni za korištenje u strojevima za tisak iz arka (svitci za rezanje) izrađeni su tako da ih prije tiska treba izrezati u dijelove, zbog čega se smatra da mogu zamijeniti listove i izravno im konkurirati.“

285    U uvodnoj izjavi 16. privremene uredbe navodi se da se svitci za strojeve za tisak iz role, osim dotičnih proizvoda, “obično izravno umeću u strojeve za tisak bez prethodnog razrezivanja“.

286    Međutim treba zaključiti da tužitelji samo tvrde da su institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni u definiciji dotičnog proizvoda i da nisu dostavile nikakav dokaz u potporu svojoj argumentaciji.

287    Naime, tužitelji ne prilažu nikakav dokaz kojim bi dokazali da se fini premazani papir u svitcima može koristiti za strojeve za tisak iz role, bilo zbog fizičkih ili tehničkih karakteristika, kao što je otpornost na trganje, ili zbog zamjenjivosti s ekonomskog stajališta.

288    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, definicija dotičnog proizvoda u okviru antidampinškog ispitnog postupka ima za cilj pomoći utvrđivanju popisa proizvoda koji, u ovom slučaju, čine predmet uvođenja antidampinških pristojbi. U tu svrhu institucije Unije mogu uzeti u obzir više čimbenika, kao što su, osobito, fizičke, tehničke i kemijske osobine proizvoda, njihova upotreba, međusobna zamjenjivost, percepcija kod potrošača, distribucijski kanali, postupak izrade, troškovi proizvodnje i kvaliteta (presude Općeg suda od 13. rujna 2010., Whirlpool Europe/Vijeće, T 314/06, Zb., str. II‑5005., točka 138.; od 17. prosinca 2010., EWRIA i dr./Komisija, T 369/08, Zb., str. II‑6283., točka 82., i od 10. listopada 2012., Gem‑Year i Jinn‑Well Auto‑Parts (Zhejiang)/Vijeće, T‑172/09, točka 59.).

289    Uvodna izjava 18. privremene uredbe glasi:

„[I]ispitni postupak potvrdio je da uistinu postoje razlike u tehničkim i fizičkim svojstvima poput vlažnosti i krutosti između papira koji se koristi za tisak iz role i papira koji se koristi za tisak iz arka. Ispitni je postupak potvrdio i da su tehnička svojstva navedena gore u uvodnoj izjavi 18. jedinstvena za svitke prigodne za korištenje u strojevima za tisak iz role. Zbog tih razlika papir koji se koristi u tisku iz role i papir koji se koristi u tisku iz arka nisu pogodni za istu vrstu tiskarskog stroja te zbog toga nisu međusobno zamjenjivi. Naglašava se da su se sve stranke suglasile da su te dvije vrste papira razlikuju prema površinskoj i vlačnoj čvrstoći.“

290    Međutim, iz uvodne izjave 29. pobijane uredbe proizlazi da „uvodne izjave 16. i 18. određuju dodatne kriterije koje dotični proizvođač izvoznik nije osporio“.

291    Treba nadalje istaknuti, kao što proizlazi iz uvodne izjave 42. pobijane uredbe, da nisu zaprimljeni nikakvi komentari u vezi s određivanjem sličnih proizvoda.

292    Slijedom navedenog, odredbe temeljne uredbe koje se odnose na definiciju dotičnog proizvoda nisu povrijeđene pa stoga ovaj prigovor treba odbiti.

293    Što se tiče definicije industrije Unije i sposobnosti za vođenje antidampinškog postupka, tužitelji ističu da je pogrešna definicija dotičnog proizvoda korištena u cilju definiranja da industrija Unije proizvodi sličan proizvod i da se procijeni šteta koju je ta industrija pretrpjela.

294    Iz uvodne izjave 83. pobijane uredbe proizlazi da se „[u] izostanku daljnjih komentara o proizvodnji Unije, potvrđuju uvodne izjave 77. do 79. privremene uredbe“.

295    Uvodna izjava 79. privremene uredbe glasi:

„Kako je navedeno u uvodnoj izjavi 17., jedna je zainteresirana stranka tvrdila da je [premazani fini papir] koji se koristi za tisak iz role trebao biti uključen u opseg trenutačnog ispitnog postupka. Na temelju toga ista je stranka tvrdila da podnositelj pritužbe, industrija Unije, nema pravni temelj u trenutačnom postupku. Međutim, na temelju zaključaka navedenih u uvodnim izjavama 20. i 22., tj. da su [premazani fini papir] koji se koristi za tisak iz role i [premazani fini papir] koji se koristi za tisak iz arka dva različita proizvoda, tu je tvrdnju trebalo odbaciti.“

296    Kao što to navodi Vijeće, tužbeni razlog ne treba ispitivati ako definicija proizvoda nije bila pogrešna.

297    Međutim, iz prethodno navedenog proizlazi da institucije Unije nisu počinile očitu pogrešku u ocjeni u definiciji dotičnog proizvoda.

298    Stoga pretpostavka taj tužbeni razlog nije ispunjena.

299    Osim toga, potrebno je zaključiti da tužitelji samo tvrde da su institucije počinile povredu članka 4. stavka 1., članka 3. i članka 5. stavka 4. temeljne uredbe, ali nisu dostavili dokaze u potporu svojoj argumentaciji.

300    Stoga ovaj prigovor treba odbiti.

301    Što se tiče povrede članka 296. UFEU‑a, tužitelji ističu da institucije Unije nisu ispunile svoju obvezu obrazloženja pobijane uredbe jer je šutnja tih institucija o zamjenjivosti dvaju dotičnih proizvoda, koji se koriste za strojeve koji koriste CutStar opremu, onemogućila tužiteljima da djelotvorno pred Općim sudom zastupaju svoje argumente tužbe, prema kojima sustav CutStar čini svitke za strojeve za tisak iz role i svitke za razrezivanje međusobno zamjenjivima i da ospore važnu odluku koja je imala značajan utjecaj na sposobnost postupanja i procjenu štete kao i na rezultat ispitnog postupka.

302    Valja podsjetiti na to da obrazloženje nekog akta mora odgovarati njegovoj naravi i da mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti (vidjeti presudu Suda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., t. 147. i navedena sudska praksa).

303    U tom pogledu, treba podsjetiti da obveza obrazlaganja predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja koja čini dio materijalne zakonitosti spornog akta (vidjeti presudu Elf Aquitaine/Komisija, točka 302. supra, točka 146. i navedena sudska praksa).

304    Stoga, u okviru pojedinačnih odluka, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obveza obrazloženja istih ima za cilj, osim omogućavanja sudskog nadzora, također i pružiti zainteresiranim osobama dovoljnu količinu informacija kako bi mogle ustanoviti sadrži li odluka eventualno neku pogrešku koja bi dopustila da joj se osporava valjanost (presuda Elf Aquitaine/Komisija, točka 302. supra, točka 148. i navedena sudska praksa).

305    Treba zaključiti da pritužba koja se temelji na okolnosti prema kojoj pobijana uredba nije obrazložena ili nije dostatno obrazložena zbog eventualne šutnje institucija Unije o zamjenjivosti dotičnih proizvoda nije osnovana.

306    Naime, institucije Unije ispitale su okolnosti prema kojima fini premazani papir u arcima ili svitcima za strojeve za tisak na arke i svitci za strojeve za tisak na role čine različite skupine i nisu zamjenjivi (uvodna izjava 17. pobijane uredbe), kako zbog fizičkih i tehničkih karakteristika, pri čemu uvodna izjava 17. potvrđuje uvodnu izjavu 18. privremene uredbe, koja sama upućuje na uvodnu izjavu 16. privremene uredbe, osobito što se tiče otpornosti na trganje i krutosti kao najvažnijih razlikovnih kriterija (uvodne izjave 16. i 29. pobijane uredbe), tako i s ekonomskog gledišta, pri čemu uvodna izjava 17. potvrđuje uvodnu izjavu 20. privremene uredbe.

307    Prema tome, institucije Unije nisu povrijedile članak 296. UFEU‑a u mjeri u kojoj tužitelji mogu jasno prepoznati dokaze uzete u obzir u pobijanoj uredbi na temelju kojih je odlučeno o nemogućnosti zamjene svitaka za razrezivanje za strojeve na arke i svitaka za strojeve na role.

308    Stoga taj prigovor treba odbiti.

309    Slijedom toga, iz prethodno navedenog proizlazi da sedmi tužbeni razlog treba odbiti.

 Osmi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 3. stavaka 2. i 7. temeljne uredbe

310    Prvo, tužitelji ističu da je prema načelu nepripisivanja pobijana uredba nevaljana zbog nedostatka obrazloženja jer institucije Unije nisu pružile uvjerljiva objašnjenja ni dostatno obrazloženje što se tiče činjenice da neštetna cijena ne prelazi ono što je nužno za otklanjanje štete koju uzrokuje dampinški uvoz.

311    Međutim, treba istaknuti da su institucije Unije jasno obrazložile rezultate testa nepripisivanja s obzirom na to da su provele procjenu utjecaja drugih čimbenika na dampinški uvoz, kao što je razvoj potrošnje na tržištu Unije (uvodne izjave 137. i 138. pobijane uredbe te uvodne izjave 118. i 119. privremene uredbe), cijene sirovina (uvodna izjava 139. pobijane uredbe, uvodne izjave 120. do 122. privremene uredbe), realizaciju izvoza reprezentativnih proizvođača Unije (uvodna izjava 140. do 142. pobijane uredbe i uvodne izjave 123. i 124. privremene uredbe), uvoz iz ostalih trećih zemalja (uvodna izjava 143. pobijane uredbe i uvodne izjave 125. do 127. privremene uredbe), kao i prekomjerni strukturni kapacitet (uvodne izjave 144. i 145. pobijane uredbe i uvodna izjava 128. privremene uredbe).

312    Prema tome, treba zaključiti da su institucije Unije jasno obrazložile činjenicu da se drugi čimbenici ne mogu smatrati odgovornima za štetu koju je prouzročio damping i što je, slijedom toga, neštetna cijena utvrđena na način da ne prelazi ono što je nužno za otklanjanje štete koju je prouzročio taj uvoz.

313    Tužitelji također navode da institucije Unije nisu osigurale da šteta koja se može pripisati drugim čimbenicima različitim od dampinga ne bude uzeta u obzir prilikom utvrđivanja visine pristojbe koja je uvedena za borbu protiv tog uvoza, iako je na navedenim institucijama teret dokaza da su provele analizu ne‑atribucije.

314    Treba zaključiti da tužitelji samo napominju da je visina uvedene pristojbe 20 % i da je neštetna cijena na temelju koje je izračunata ta stopa dobivena dodavanjem profitne marže od 8 % troškovima proizvodnje.

315    Kao što to navodi Vijeće, tužitelji ne osporavaju načelno pristup koji su institucije Unije usvojile što se tiče ciljne dobiti i ne osporavaju da bi ciljna dobit trebala biti određena prema razini koju bi industrija Unije mogla postići kad ne bi bilo dampinškog uvoza.

316    U tom pogledu, treba podsjetiti da tužitelji ne osporavaju pouzdanost tih elemenata.

317    Stoga treba istaknuti da tužitelji ne osporavaju visinu uvedenih pristojbi već samo ukazuju na izračun marže uklanjanja štete kako se navodi u uvodnoj izjavi 165. pobijane uredbe.

318    U svakom slučaju treba istaknuti da su institucije Unije, sukladno članku 3. stavku 7. temeljne uredbe, ispitale utjecaj drugih poznatih čimbenika koji su mogli prouzročiti štetu industriji Unije te da su zaključile da nijedan od njih nije bio takve naravi da bi mogao prekinuti uzročnu vezu koja je utvrđena između dampinškog uvoza iz Kine i štete koju je trpjela indsutrija Unije (uvodne izjave 137. do 145. pobijane uredbe i uvodne izjave 118. do 128. privremene uredbe). Stoga su institucije Unije zadovoljile nužne uvjete za poduzimanje odnosnih mjera.

319    Stoga taj prigovor treba odbiti.

320    Drugo, tužitelji tvrde da su institucije Unije jednostavno odbile sve razloge za štetu koji su im bili podneseni tijekom ispitnog postupka i ostalo osim dampinškog uvoza.

321    U tom pogledu, tužitelji samo navode kao primjer, da se pretrpljena šteta ne može u cijelosti pripisati uvozu iz Kine, s obzirom da se, uz gubitak dijela tržišta od 5 % tijekom razdoblja ispitnog postupka uvoz iz Kine nije povećao više od 3 %, što znači da je neki drugi konkurent stekao dio tržišta koji je industrija Unije izgubila u visini od 2 %. Prema tome, tužitelji nisu jedini odgovorni za gubitak dijela tržišta i štetu koja je uslijed toga nastala.

322    Kad je riječ o argumentu tužitelja, treba podsjetiti da, prema sudskoj praksi, Vijeće i Komisija imaju obvezu ispitati potiče li šteta na koju se pozivaju stvarno od dampinškog uvoza i isključiti sve štete koje potiču od drugih čimbenika (vidjeti presudu Suda od 11. lipnja 1992., Extramet Industrie/Vijeće, C 358/89, Zb., str. I‑3813., točka 16., i presudu Općeg suda od 25. listopada 2011., CHEMK i KF/Vijeće, T 190/08, Zb., str. II‑7359., točka 188.).

323    Također treba podsjetiti da pitanje jesu li šteti koju je pretrpjela industrija Unije pridonijeli i drugi čimbenici osim dampinškog uvoza pretpostavlja procjenu složenih ekonomskih pitanja za koju institucije Unije raspolažu širokom ovlasti ocjene, što znači da sudac Unije ima samo ograničen nadzor nad tom procjenom (presude CHEMK i KF/Vijeće, točka 322. supra, točka 189.).

324    Nadalje, na tužiteljima je da dostave dokaze koji će Općem sudu omogućiti utvrđivanje da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni prilikom procjene štete (vidjeti presude Shanghai Teraoka Electronic/Vijeće, točka 122. supra, točka 119., i Moser Baer India/Vijeće, točka 185. supra, točka 140. i navedena sudska praksa, i Since Hardware (Guangzhou)/Vijeće, točka 182. supra, točka 137.).

325    Iz navedene sudske prakse može se zaključiti da procjena štete uzima u obzir sve uvjete utvrđivanja navedene štete, uključujući uzročnu vezu.

326    Međutim, tužitelji se ograničavaju samo na navode koji imaju karakter primjera.

327    Stoga treba zaključiti da tužitelji nisu dostavili nikakve dokaze u potporu svojim argumentima koji bi pokazali da su institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni prilikom utvrđivanja uzročne veze.

328    Štoviše, kao što ističe i Vijeće, treba zaključiti da tužitelji ne osporavaju zaključke iz uvodnih izjava 125. do 127. privremene uredbe, prema kojima uvoz iz ostalih trećih zemalja nije znatnije pridonio šteti koju je pretrpjela industrija Unije.

329    Treće, što se tiče pogoršanja izvoznih rezultata industrije Unije, tužitelji osporavaju tvrdnju institucija Unije prema kojima to pogoršanje nije glavni uzrok štete koju su pretrpjeli proizvođači i, slijedom toga, ne prekida uzročnu vezu.

330    Kao što to ističe Vijeće, izvozni rezultati industrije Unije ublažili su štetne učinke dampinškog uvoza.

331    Naime, u uvodnoj izjavi 123. privremene uredbe, potvrđenoj uvodnom izjavom 141. pobijane uredbe, navodi se osobito:

„S obzirom na to da izvoz ima važnu ulogu u očuvanju visoke iskorištenosti kapaciteta kako bi se pokrili visoki fiksni troškovi ulaganja u strojeve, smatralo se da je unatoč pogoršanju realizacije izvoza ukupno imao pozitivan učinak. U skladu s tim, smatra se da, čak i ako je smanjenje izvoznih aktivnosti moglo doprinijeti ukupnom pogoršanju stanja industrije Unije, one su s druge strane ipak ublažile gubitke pretrpljene na tržištu Unije i stoga kao takve nisu mogle prekinuti uzročno‑posljedičnu vezu utvrđenu između dampinškog uvoza iz NRK‑a i štete koju je pretrpjela industrija Unije.“

332    U tom pogledu treba zaključiti da tužitelji nisu dostavili dovoljno dokaza pomoću kojih bi mogli dokazati da su institucije Unije počinile očitu pogrešku u ocjeni prilikom utvrđivanja uzročne veze.

333    Uzimajući u obzir cjelokupna prethodna razmatranja, treba u cjelini odbiti osmi tužbeni razlog.

334    Slijedom navedenog, tužbu treba u cijelosti odbiti.

 Troškovi

335    Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Tužitelji nisu uspjeli u postupku i stoga, osim vlastitih, snose i troškove Vijeća, Cepifinea, Sappi Europe, Burgo Groupa i Lecte, sukladno njihovim zahtjevima.

336    Komisija snosi vlastite troškove, sukladno članku 87. stavku 4. prvom podstavku Poslovnika.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Gold East Paper (Jiangsu) Co. Ltd i Gold Huasheng Paper (Suzhou Industrial Park) Co. Ltd snose, osim vlastitih troškova, i troškove kojima su bili izloženi Vijeće Europske unije, Cepifine AISBL, Sappi Europe SA, Burgo Group SpA i Lecta SA.

3.      Europska komisija snosi vlastite troškove.

Czúcz Labucka Gratsias

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. rujna 2014.

Potpisi

Sadržaj

Pravni okvir

1.  Pravo WTO‑a

2.  Pravo Europske unije

Okolnosti spora

1.  Ispitni postupak

2.  Pobijana uredba

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1.  Opseg tužbenog zahtjeva za poništenje

2.  Tužbeni razlozi koji se odnose na zahtjeve tužitelja za MET

Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 2. stavka 7. točke (c) temeljne uredbe, zbog toga što je odluka da se tužiteljima ne odobri MET donesena na temelju saznanja Komisije o učinku toga odbijanja na njihovu dampinšku maržu

Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na bitnu povredu oblika propisanog člankom 2. stavkom 7. točkom (c) drugom alinejom temeljne uredbe, kao i na povredu prava na obranu

Prvi dio, koji se odnosi na djelotvorno savjetovanje sa Savjetodavnim odborom za antidumping

Drugi dio, koji se odnosi na povredu prava na obranu

Treći tužbeni razlog, koji se odnosi na postojanje očitih pogrešaka u ocjeni u primjeni članka 2. stavka 7. točke (c) temeljne uredbe i na nedostatak obrazloženja

Uvodna očitovanja

Navodni nedostatak obrazloženja

Treći dio, koji se odnosi na treći kriterij dodjele MET‑a

–  Prava na korištenje zemljišta

–  Zajmovi

Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na nepravedno i pristrano vođenje ispitnog postupka i prekomjerni teret dokazivanja

Prvi dio, koji se odnosi na navodnu povredu načela dobre uprave

Drugi dio, koji se odnosi na navodnu povredu članka 18. stavaka 1., 3. i 6. temeljne uredbe.

3.  Tužbeni razlozi koji se odnose na procjenu štete

Peti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 3. stavka 2. temeljne uredbe

Prvi dio, koji se odnosi na navodni izostanak opravdanja za izuzeće finskog proizvođača iz procjene štete

Drugi dio, koji se odnosi na načine navodne ocjene mikroekonomskih pokazatelja štete utemeljene na četiri reprezentativna proizvođača Unije

Šesti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 3. stavka 1. i članka 9. stavka 4. temeljne uredbe

Sedmi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 3., članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 4. temeljne uredbe

Osmi tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu članka 3. stavaka 2. i 7. temeljne uredbe

Troškovi

* Jezik postupka: engleski.