PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)
3. listopada 2014.(*)
„Dizajn Zajednice – Postupak za proglašavanje dizajna ništavim – Registrirani dizajn Zajednice koji predstavlja umetak – Raniji dizajn – Novost – Individualni karakter – Vidljiva obilježja sastavnog dijela složenog proizvoda – Ispitivanje ranijeg dizajna – Članci 3., 4., 5., 6. i članak 25. stavak 1. točka (b) Uredbe (EZ) br. 6/2002“
U predmetu T‑39/13,
Cezar Przedsiębiorstwo Produkcyjne Dariusz Bogdan Niewiński, sa sjedištem u Ełku (Poljska), koji zastupaju M. Nentwig i G. Becker, zatim M. Nentwig, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (OHIM), koji zastupa F. Mattina, zatim P. Bullock, u svojstvu agenata,
tuženika,
druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem OHIM‑a, intervenijent pred Općim sudom, bio je
Poli‑Eco Tworzywa Sztuczne sp. z o.o., sa sjedištem u Szprotawi (Poljska), koji zastupa B. Rokicki, zatim D. Rzazewska, odvjetnici,
povodom tužbe protiv odluke trećeg žalbenog vijeća OHIM‑a od 8. studenoga 2012. (predmet R 1512/2010‑3) koja se odnosi na postupak za proglašavanje dizajna ništavim između Poli‑Eco Tworzywa Sztuczne sp. z o.o. i Cezar Przedsiębiorstwo Produkcyjne Dariusz Bogdan Niewiński,
OPĆI SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: M. Prek, predsjednik, I. Labucka (izvjestiteljica) i V. Kreuschitz, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 25. siječnja 2013.,
uzimajući u obzir OHIM‑ov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 2. svibnja 2013.,
uzimajući u obzir intervenijentov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 30. travnja 2013.,
nakon rasprave održane 2. travnja 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužitelj Cezar Przedsiębiorstwo Produkcyjne Dariusz Bogdan Niewiński podnio je 1. rujna 2003. prijavu za registraciju dizajna Zajednice Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002, L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.).
2 Dizajn za koji je zatražena prijava namijenjen je primjeni na pregradne ploče iz razreda 25‑02 u smislu Sporazuma kojim se ustanovljuje Međunarodna klasifikacija za industrijski dizajn, potpisanog u Locarnu 8. listopada 1968., kako je izmijenjen, te je prikazan kako slijedi:
3 Dizajn je registriran pod brojem 000070438‑0002 na isti dan prijave za registraciju te je objavljen u Službenom glasniku dizajna Zajednice br. 2003/035 od 9. rujna 2003.
4 Intervenijent Poli‑Eco Tworzywa Sztuczne sp. z o.o. podnio je 11. rujna 2007. pred OHIM‑om zahtjev za proglašenje predmetnog dizajna ništavim. Razlog na kojemu se temelji zahtjev predviđen je u članku 25. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 6/2002 u vezi s člancima 4. i 6. iste uredbe.
5 Intervenijent je naveo kako sporni dizajn nije bio nov jer je 1999. istovjetne dizajne na tržište stavilo tursko društvo Nil Plastik te njemačka društva Bolta i Döllken. U prilog osnovanosti svojeg zahtjeva intervenijent prilaže, među ostalim, izabrane stranice kataloga „Programm 1999“ društva Döllken (u daljnjem tekstu: katalog Döllken) koji sadrži sljedeće prikaze:
6 Odlukom od 31. svibnja 2010. Odjel za poništaje OHIM‑a prihvatio je zahtjev za proglašavanje dizajna ništavim s obrazloženjem da sporni dizajn nije bio nov. Svoje ispitivanje temeljio je na jednom od prikaza u katalogu Döllken iz 1999., predočenom u daljnjem tekstu (u daljnjem tekstu: raniji dizajn D1):
7 Odjel za poništaje u biti je smatrao kako nije postojala nikakva vidljiva razlika između spornog dizajna i ranijeg dizajna D1 zbog činjenice da je on bio sastavni dio složenog proizvoda te da je jedino vidljivo obilježje tijekom normalne upotrebe bila njegova vanjska površina.
8 Tužitelj je 4. kolovoza 2010. podnio žalbu OHIM‑u protiv odluke Odjela za poništaje na temelju članaka 55. do 60. Uredbe br. 6/2002.
9 Odlukom od 8. studenoga 2012. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) treće žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu. Ono je u biti smatralo da je sporni dizajn trebao biti proglašen ništavim zbog nedostatka novosti i individualnog karaktera. Konkretnije, žalbeno vijeće zaključilo je da je sporni dizajn sastavni dio složenog proizvoda u smislu članka 3. točke (c) Uredbe br. 6/2002 te da je jedini vidljivi dio tijekom normalne upotrebe ravna površina njegova glavnog dijela. Budući da se ravna površina spornog dizajna podudara s ravnom površinom ranijeg dizajna D1, žalbeno vijeće smatralo je da su dva dizajna istovjetna te da, posljedično, sporni dizajn nije nov. Također, ukupni dojam koji svaki od dizajna u pitanju ostavlja na upućenog korisnika spornog dizajna, tj. u ovom slučaju na zanatliju koji redovito kupuje pregradne ploče, jest istovjetan. Slijedom navedenog, sporni dizajn nije imao individualni karakter.
Zahtjevi stranaka
10 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži OHIM‑u snošenje troškova.
11 OHIM i intervenijent od Općeg suda zahtijevaju da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
12 U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelj se poziva na tri tužbena razloga, kao prvo, povredu članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002, kao drugo, povredu članka 63. stavka 1. iste uredbe te, treće, povredu članka 62. iste uredbe.
13 U okviru prvog tužbenog razloga tužitelj u biti tvrdi da je žalbeno vijeće pogrešno smatralo da dizajn nije nov i da nema individualni karakter.
14 OHIM i intervenijent smatraju da je žalbeno vijeće osnovano zaključilo da sporni dizajn nije nov i da nema individualni karakter.
15 Na temelju članka 25. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002, dizajn Zajednice može biti proglašen ništavim ako ne ispunjava uvjete iz članaka 4. do 9. iste uredbe.
16 Na temelju članka 4. Uredbe br. 6/2002:
„[...]
1. Dizajn se štiti dizajnom Zajednice u onoj mjeri u kojoj je nov i u kojoj ima individualni karakter.
2. Dizajn primijenjen na proizvod ili sadržan u proizvodu koji sadrži sastavni dio složenoga proizvoda smatra se novim i da ima individualni karakter samo:
a) ako sastavni dio, nakon što je ugrađen u složeni proizvod, ostaje vidljiv pri normalnoj upotrebi toga proizvoda; i
b) u mjeri u kojoj ta vidljiva obilježja sastavnog dijela samostalno ispunjavaju uvjete novosti i individualnog karaktera.
3. ,Normalna upotreba’ u smislu stavka 2. točke (a) ovog članka znači upotrebu od strane krajnjeg korisnika koja ne uključuje održavanje, servisiranje ili popravak.“
17 Sukladno članku 3. točki (c) Uredbe br. 6/2002, „složeni proizvod“ određuje se kao proizvod koji je sastavljen od više sastavnih dijelova koji se mogu zamijeniti dopuštajući rastavljanje i ponovno sastavljanje tog proizvoda.
18 Iz članka 5. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 6/2002 proizlazi da se dizajn smatra novim ako ni jedan istovjetni dizajn nije bio učinjen dostupnim javnosti prije datuma podnošenja prijave za registraciju dizajna za koji se traži zaštita. Stavkom 2. istog članka određeno je da se dizajni smatraju istovjetnima ako se njihova obilježja razlikuju samo u beznačajnim pojedinostima.
19 Prema članku 6. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 6/2002 smatra se da dizajn Zajednice ima individualan karakter ako se ukupni dojam koji ostavlja na upućenog korisnika razlikuje od ukupnog dojma koji na takva korisnika ostavlja bilo koji dizajn koji je bio učinjen dostupnim javnosti prije datuma podnošenja prijave za registraciju ili, ako je zatraženo pravo prvenstva, prije datuma priznatog prvenstva.
20 Ovu tužbu valja ispitati u svjetlu gore navedenih odredbi.
21 Najprije valja utvrditi, poput žalbenog vijeća, da se sporni dizajn sastoji od ravne površine i dvaju bočnih dijelova koji se otvaraju pod kutom malo većim od 90 stupnjeva i koji se sastoje od izbočina okrenutih prema van na svojim „slobodnim krajevima“ te da je u prijavi za registraciju opisan kao dizajn namijenjen za primjenu na pregradne ploče.
22 Prije uspoređivanja sukobljenih dizajna radi ispitivanja novosti i individualnog karaktera spornog dizajna valja odrediti predstavlja li taj dizajn sastavni dio složenog proizvoda te, u slučaju potvrdnog odgovora, koji su njegovi dijelovi vidljivi tijekom normalne upotrebe. Također valja ispitati raniji dizajn D1 na koji se žalbeno vijeće oslonilo, s obzirom na to da tužitelj osporava ocjenu tog dizajna žalbenog vijeća te, posljedično tome, istovjetnost dizajna u pitanju.
O kvalifikaciji spornog dizajna kao sastavnog dijela složenog proizvoda
23 Žalbeno vijeće smatralo je kako sporni dizajn predstavlja sastavni dio složenog proizvoda koji se sastoji od pregradne ploče koja sadrži udubinu namijenjenu smještaju električnih ili telefonskih žica te spornog dizajna, tj. umetka namijenjenog pokrivanju udubine prilagođenog pregradnoj ploči koji se može rastavljati i sastavljati. Također, taj dizajn bio bi sastavni dio složenog proizvoda kada bi bio uključen u druge tipove pregradnih ploča jer je njegova ravna površina pričvršćena na zid te je pregradna ploča spojena na izbočene elemente drugim skupom izbočenih elemenata koji se nalaze na njezinoj stražnjoj strani. Iz toga slijedi da sporni dizajn u svakom slučaju predstavlja sastavni dio složenog proizvoda.
24 Tužitelj navodi da je sporni dizajn višenamjenski proizvod koji se može upotrebljavati na više načina te da njegova upotreba ne može biti ograničena na upotrebu kao sastavnog dijela složenog proizvoda. On u biti navodi dva načina upotrebe spornog dizajna, tj. onaj namijenjen pokrivanju udubine unutar pregradnih ploča te onaj namijenjen pričvršćivanju na pod ili zid. Međutim, zid ili pod ne može se smatrati proizvodom. Tužitelj također navodi da članak 3. stavak c) Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti restriktivno te da se stoga dizajn može smatrati sastavnim dijelom složenog proizvoda samo ako je takva upotreba jedini razuman način upotrebe.
25 OHIM ocjenjuje kako različiti načini upotrebe koje je iznio tužitelj potvrđuju da je sporni dizajn sastavni dio složenog proizvoda.
26 Najprije valja podsjetiti da je nužno utvrditi čini li sporni dizajn sastavni dio složenog proizvoda u mjeri u kojoj se, sukladno članku 4. stavku 2. točkama (a) i (b) Uredbe br. 6/2002, za sastavne dijelove složenih proizvoda pri usporedbi predmetnog dizajna u obzir trebaju uzeti isključivo vidljiva obilježja pri normalnoj upotrebi.
27 Što se tiče ovog predmeta, valja istaknuti da, kako proizlazi iz spisa te osobito iz dokumenata priloženih tužbi, sporni dizajn predstavlja sastavni dio složenog proizvoda kad je namijenjen pokrivanju udubine te, akcesorno, udubine u zidu ili na podu.
28 S tim u vezi valja napomenuti da tužitelj, navodeći kako je sporni dizajn višenamjenski proizvod, zapravo navodi samo načine upotrebe dizajna kao umetka u pregradnoj ploči, u zidu ili na podu. Istina, on također navodi mogućnost upotrebe spornog dizajna kao neovisnog proizvoda, tj. kao kanala, te u tu svrhu upućuje na prilog A7 tužbi. Ipak, upitan na raspravi, tužitelj priznaje da je ta upotreba samo mogućnost. Iako se moguće upotrebe dizajna ne mogu isključiti, valja, podsjetiti da se isključivo hipotetska upotreba spornog dizajna kako je predstavljena u prilogu A7 tužbi ne može uzeti u obzir jer iz spisa jasno proizlazi da će se u ovom slučaju sporni dizajn zapravo primjenjivati na sastavni dio koji se primjenjuje kao umetak za pokrivanje udubina.
29 Sporni dizajn stoga čini sastavni dio složenog proizvoda.
O vidljivim obilježjima sastavnog dijela pri normalnoj upotrebi
30 Na temelju članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 6/2002, vidljiva obilježja dizajna koji je sastavni dio složenog proizvoda trebaju samostalno ispuniti uvjete novosti i individualnog karaktera. U skladu sa stavkom 3. navedenog članka, normalna upotreba jest upotreba od strane krajnjeg korisnika koja ne uključuje održavanje, servisiranje ili popravak.
31 Stoga valja utvrditi vidljiva obilježja pri normalnoj upotrebi proizvoda.
32 U točki 25. pobijane odluke žalbeno vijeće smatralo je da je za krajnjeg korisnika spornog dizajna, tj. korisnika prostorija u kojima su pregradne ploče ugrađene, kada je dizajn služio kao umetak za pokrivanje udubine pregradne ploče, ostala vidljiva isključivo ravna površina. S druge strane, pri upotrebi kao što je ona prikazana u katalogu Döllken nijedan sastavni dio dizajna nije ostao vidljiv jer je ostao skriven iza pregradne ploče.
33 Tužitelj osporava tvrdnje žalbenog vijeća te navodi da svi sastavni dijelovi dizajna ostaju vidljivi tijekom njegove normalne upotrebe, tj. kada je sporni dizajn izrađen u prozirnom materijalu, kada je umetak uklonjen radi ugradnje vodova u pregradnoj ploči i kada krajevi pregradne ploče nisu pokriveni.
34 OHIM ocjenjuje da su utemeljena utvrđenja žalbenog vijeća prema kojima je pri normalnoj upotrebi jedini vidljivi sastavni dio spornog dizajna njegova ravna površina. Što se tiče tužiteljevih argumenata, on navodi da skidanje umetka s pregradne ploče pri popravku vodova ili njihovu stavljanju u udubinu ne predstavlja normalnu upotrebu. S druge strane, nije logično zamisliti da krajevi pregradne ploče mogu ostati otkriveni.
35 Povrh toga, tužitelj tvrdi da se, suprotno utvrđenju žalbenog vijeća, sporni dizajn ne može upotrijebiti zajedno s pregradnom pločom kako je predstavljeno u katalogu Döllken, tj. pričvršćen na zid te pokriven pregradnom pločom pričvršćenom na izbočene elemente dizajna pomoću drugog skupa izbočenih elemenata koji su dio same pregradne ploče. Takvo postupanje bilo bi nemoguće, osobito zbog činjenice da su izbočine spornog dizajna predugačke kako bi stale u stražnji dio pregradne ploče.
36 U tom pogledu potrebno je utvrditi da se, sukladno članku 4. stavku 2. točki (a) Uredbe br. 6/2002, dizajn koji čini sastavni dio složenog proizvoda smatra novim i da ima individualni karakter samo ako sastavni dio, nakon što je ugrađen u složeni proizvod, ostaje vidljiv pri normalnoj upotrebi toga proizvoda. Iz toga slijedi da upotreba dizajna njegovim spajanjem na stražnjoj strani pregradne ploče čini njegovu zaštitu nemogućom te se stoga takva upotreba u ovom slučaju ne može uzeti u obzir. Jedina upotreba spornog dizajna koja se može uzeti u obzir za potrebe ovog ispitivanja jest njegova upotreba kao umetka koji se rabi za pokrivanje udubine. Zaključak žalbenog vijeća prema kojemu nijedan sastavni dio na koji se dizajn primjenjuje nije vidljiv kada je on pričvršćen na stražnjoj strani pregradne ploče stoga u ovom slučaju nije relevantan, pri čemu ta okolnost nema utjecaja na zakonitost pobijane odluke. Tužitelj stoga ne može učinkovito tvrditi da su izbočine spornog dizajna predugačke.
37 Stoga valja isključivo ispitati vidljivost obilježja spornog dizajna kad on služi kao umetak za pokrivanje udubine unutar pregradne ploče ili u zidu.
38 Kako je žalbeno vijeće utvrdilo, kada se sporni dizajn upotrebljava za pokrivanje udubine unutar pregradne ploče ili u zidu, ostaje vidljiva jedino ravna površina. Ta je činjenica također prikazana dokumentima u prilozima A8 do A13 tužbi.
39 U ovom stadiju također valja ispitati tužiteljev argument prema kojem, s obzirom na to da zid ili pod u koji se umeće proizvod na koji se sporni dizajn primjenjuje nije proizvod u smislu članka 3. Uredbe br. 6/2002, na sporni dizajn ne treba primijeniti uvjet vidljivosti.
40 S tim u vezi valja naglasiti da je vidljivost bitan uvjet zaštite dizajna Zajednice. Naime, iz uvodne izjave 12. Uredbe br. 6/2002 proizlazi da se zaštita ne može pružiti sastavnim dijelovima koji nisu vidljivi pri normalnoj upotrebi proizvoda niti obilježjima sastavnog dijela koja nisu vidljiva dok je on ugrađen. Iz toga proizlazi da u svrhu ovog ispitivanja nije nužno ocijeniti nalaze li se udubine koje bi sporni dizajn trebao pokriti unutar proizvoda u strogom smislu članka 3. Uredbe br. 6/2002, nego, umjesto toga, ocijeniti vidljiva obilježja pri normalnoj upotrebi, kako je to i učinilo žalbeno vijeće u ovom slučaju.
41 Drugi argumenti na koje se poziva tužitelj ne mogu dovesti u pitanje takav zaključak žalbenog vijeća.
42 Kao prvo, ugradnja električnih ili telefonskih vodova u udubinu u pregradnoj ploči koja je pokrivena umetkom na koji se primjenjuje sporni dizajn jest jedna od iznimaka predviđenih člankom 4. stavkom 3. Uredbe br. 6/2002 u tom smislu da se održavanje, servisiranje ili popravak ne može smatrati normalnom upotrebom. U mjeri u kojoj su takve operacije privremenog karaktera, instalacija ili zamjena vodova unutar udubine točno odgovara održavanju ili servisiranju u smislu navedene odredbe. Osim toga, žalbeno vijeće ispravno je u točki 26. pobijane presude procijenilo da se pri normalnoj upotrebi pregradne ploče uklanjaju u slučaju renovacije prostorije, popravka ili zamjene vodova ili telefonskih žica. Posljedično, ono je ispravno smatralo da normalna upotreba ne uključuje rastavljanje i redovni pregled umetka.
43 Kao drugo, što se tiče nemogućnosti pokrivanja krajeva pregradnih ploča, dopuštajući time korisnicima pogled na presjek pregradne ploče i presjek umetka, valja razmotriti da bi, kako ističe OHIM, bilo nelogično ostaviti otvorene krajeve proizvoda koji je zapravo zamišljen za skrivanje vodova. Nadalje, iz priloga A13 tužbi (str. 61. do 64.) jasno proizlazi da pregradne ploče u koje se umeće sastavni dio na koji se primjenjuje sporni dizajn sadržavaju elemente za skrivanje krajeva. Povrh toga, u prilogu 14 tužbi (str. 66.) također je navedeno da upotreba kapica i nastavaka omogućava laganu i jednostavnu ugradnju pristupom uradi sam, što u ovom slučaju dokazuje da je predviđeno pokrivanje bočnih dijelova pregradnih ploča.
44 Kao treće, što se tiče situacije u kojoj je dizajn izrađen od prozirnog materijala, valja navesti da prikazi upotrebe umetka koji se nalaze u prilozima A8, A9 i A12 tužbi ne omogućuju utvrđenje da bi prozirna površina omogućila korisnicima pogled na izbočine umetka kad je ugrađen u pregradne ploče, na zid ili u pod. Kao što je to žalbeno vijeće ispravno utvrdilo u točki 29. pobijane odluke, dva predmetna dizajna, kako su izložena, mogu se primijeniti na proizvode izrađene od različitih materijala, a ne samo od prozirnih. Osim toga, OHIM je ispravno ocijenio kako takvo obilježje nije uključeno u grafički prikaz spornog dizajna.
45 Prema tome, zaključak žalbenog vijeća prema kojemu je pri normalnoj upotrebi spornog dizajna jedino vidljivo obilježje njegova površina ne sadrži nijednu pogrešku.
O ispitivanju ranijeg dizajna
46 Tužitelj tvrdi da raniji dizajn D1 sadržava jednostavnu liniju s dvjema jednostavnim i kratkim kukama na krajevima. S obzirom na to da se nijedan trodimenzionalni proizvod ne može prikazati takvim crtežom, on tvrdi da svaki prikaz ravne površine ostaje nejasan i neodređen. Zaključak žalbenog vijeća iz točke 30. pobijane odluke prema kojemu raniji dizajn D1 predstavlja proizvod s ravnom površinom stoga je pogrešan. Štoviše, iz OHIM‑ova dokumenta „Examination of Applications for Registered Community Designs“ proizlazi da se obilježja ranijeg dizajna koja nisu dovoljno prikazana na ranije neotkrivenoj slici ne mogu uzeti u obzir u svrhu ispitivanja individualnog karaktera spornog dizajna.
47 OHIM tvrdi kako prikaz ranijeg dizajna, među ostalim u katalogu Döllken, omogućava „razumijevanje samog proizvoda“ te stoga učinkovitu usporedbu sa spornim dizajnom. Činjenica da je takav prikaz ograničen na pogled iz profila ne isključuje mogućnost usporedbe sa spornim dizajnom jer se oblik i obilježja ranijeg dizajna u ovom slučaju mogu potpuno identificirati, čak i ako bi njegov prikaz bio dvodimenzionalan i ne bi uključivao pogled iz perspektive.
48 S tim u vezi prije svega valja napomenuti da Uredba br. 6/2002, što se tiče ispitivanja novosti i individualnog karaktera u smislu članaka 5. i 6. te uredbe, ne zahtijeva da grafički prikaz dizajna čija je registracija zatražena ili onoga koji je već objavljen javnosti sadržava pogled iz perspektive ako takav prikaz omogućava identificiranje oblika i obilježja dizajna. U ovom slučaju žalbeno vijeće moglo je ispravno zaključiti da je prikaz dizajna koji je objavljen u katalogu Döllken omogućio identifikaciju oblika i obilježja tog ranijeg dizajna kao i njegova načina upotrebe.
49 Nadalje, valja ispitati vidljivost ranijeg dizajna pri normalnoj upotrebi. U ovom slučaju žalbeno je vijeće u točki 30. pobijane presude smatralo da je jedino vidljivo obilježje, kao i za sporni dizajn, njegova ravna prednja površina. Ipak, prema katalogu Döllken, koji sadrži među ostalim i raniji dizajn D1, raniji dizajn spaja se na stražnji dio pregradnih ploča. Proizlazi da raniji dizajn nije vidljiv pri normalnoj upotrebi složenog proizvoda čiji je on sastavni dio.
50 U tom smislu valja napomenuti da je žalbeno vijeće u točki 21. pobijane presude, ocjenjujući upotrebu spornog dizajna, navelo da su se pregradne ploče, kako su prikazane u prilogu zahtjevu za proglašavanje dizajna ništavim, sastojale od ravnog glavnog dijela s izbočenim elementima ugrađenima u zid te pregradnom pločom spojenom na te elemente putem drugog skupa izbočenih elemenata koji se nalaze na njezinoj stražnjoj strani te usko povezanih. Iz toga je zaključilo, u točki 25. pobijane presude, da, kad se upotrebljavaju na taj način, element prikazan spornim dizajnom kao i pobijanim dizajnom nije vidljiv.
51 Budući da dizajn koji čini sastavni dio složenog proizvoda koji nije vidljiv pri normalnoj upotrebi tog složenog proizvoda ne može biti zaštićen na temelju članka 4. stavka 2. točke (a ) Uredbe br. 6/2002, analogijom valja smatrati da se novost i individualni karakter dizajna Zajednice ne mogu ispitati uspoređujući taj dizajn s ranijim dizajnom koji, kao sastavni dio složenog proizvoda, nije vidljiv pri normalnoj upotrebi.
52 Uvjet vidljivosti, kako je naveden u uvodnoj izjavi 12. Uredbe br. 6/2002 te gore u točki 40., primjenjuje se na raniji dizajn. OHIM je na raspravi također priznao da se isti kriteriji trebaju primijeniti na dva sukobljena dizajna.
53 Stoga proizlazi da je žalbeno vijeće učinilo pogrešku u ocjeni pri usporedbi predmetnih dizajna kada je smatralo da bi pri normalnoj upotrebi prednji dio proizvoda na koji bi se trebao primijeniti raniji dizajn i koji bi bio sastavni dio složenog proizvoda ostao vidljiv. U tom smislu, ono nije točno identificiralo vidljive dijelove ranijeg dizajna. Međutim, kako je navedeno gore u točki 51., zahtjev za proglašavanje dizajna ništavim ne može se temeljiti na ranijem dizajnu koji, kao sastavni dio složenog dijela, nije vidljiv pri normalnoj upotrebi toga proizvoda. Posljedično tome, ispitivanje novosti i individualnog karaktera spornog dizajna koje je provelo žalbeno vijeće je pogrešno. Ta je okolnost dostatna za prihvaćanje ovog tužbenog razloga.
54 Iz toga proizlazi da valja prihvatiti ovaj tužbeni razlog, bez potrebe ispitivanja ostalih argumenata i tužbenih razloga na koje se pozvao tužitelj.
Troškovi
55 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen.
56 Budući da OHIM nije uspio u postupku, istom valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu tužitelja.
57 Na temelju članka 87. stavka 4. podstavka 3. Poslovnika, intervenijent će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (četvrto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka trećeg žalbenog vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) od 8. studenoga 2012. (predmet R 1512/2010‑3).
2. OHIM će snositi, osim vlastitih troškova, i troškove društva Cezar Przedsiębiorstwo Produkcyjne Dariusz Bogdan Niewiński.
3. Društvo Poli‑Eco Tworzywa Sztuczne sp. z o.o. će snositi vlastite troškove.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 3. listopada 2014.
Potpisi