PRESUDA SUDA (treće vijeće)
11. siječnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 2008/48/EZ – Ugovori o potrošačkim kreditima – Članak 8. – Vjerovnikova obveza provjere kreditne sposobnosti potrošača – Ispravljanje povrede zbog potpunog izvršenja ugovora o kreditu – Članak 23. – Učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije – Ništetnost ugovora o kreditu i gubitak vjerovnikova prava na primanje ugovorenih kamata – Nepostojanje štetne posljedice za potrošača – Jačanje odgovornosti vjerovnikâ i sprečavanje neodgovornih praksi prilikom dodjele kredita potrošačima”
U predmetu C‑755/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Okresní soud Praha‑západ (Općinski sud u Pragu – zapad, Češka Republika), odlukom od 1. kolovoza 2022., koju je Sud zaprimio 13. prosinca 2022., u postupku
Nárokuj s.r.o.
protiv
EC Financial Services, a.s.,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: K. Jürimäe, predsjednica vijeća, N. Piçarra, M. Safjan (izvjestitelj), N. Jääskinen i M. Gavalec, suci,
nezavisni odvjetnik: J. Richard de la Tour,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Nárokuj s.r.o., R. Pukl, advokát,
– za EC Financial Services, a.s., F. Petráš, advokát,
– za češku vladu, M. Smolek, S. Šindelková i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, P. Ondrůšek i I. Rubene, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Nárokuj s.r.o. i društva EC Financial Services, a.s., u vezi s povratom iznosa povezanih s kreditom koji je potonje društvo odobrilo potrošaču.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodne izjave 7., 9. i 26. Direktive 2008/48 glase kako slijedi:
„(7) Kako bi se što lakše došlo do unutarnjeg tržišta potrošačkih kredita koje dobro funkcionira, usklađeni okvir Zajednice potrebno je predvidjeti u čitavom nizu osnovnih područja. […]
[…]
(9) Potpuno usklađivanje potrebno je kako bi se osiguralo da svi potrošači u Zajednici uživaju visoku i ekvivalentnu razinu zaštite svojih interesa i [stvorilo istinsko unutarnje tržište]. […]
[…]
(26) Države članice trebale bi poduzeti odgovarajuće mjere za promidžbu odgovornih praksi tijekom svih faza kreditnog odnosa, uzimajući u obzir specifična svojstva svojih kreditnih tržišta. Te mjere mogu obuhvaćati, primjerice, pružanje informacija potrošačima i njihovu edukaciju, uključujući i upozorenja na opasnost od neispunjavanja obveze plaćanja i na prezaduženost. Na rastućem kreditnom tržištu posebno je važno da se vjerovnici ne upuštaju u neodgovorno posuđivanje i da ne odobravaju kredite bez prethodne procjene kreditne sposobnosti, a države članice trebale bi provoditi potreban nadzor kako bi se izbjeglo takvo ponašanje i trebale bi odrediti potrebna sredstva za sankcioniranje vjerovnika u takvim slučajevima. […] [V]jerovnici bi trebali snositi odgovornost za provjeravanje kreditne sposobnosti potrošača u svakom pojedinom slučaju. U tom cilju, njima bi trebalo dozvoliti da se koriste informacijama koje im pružaju potrošači ne samo tijekom sastavljanja predmetnog ugovora o kreditu, nego i tijekom dugotrajnog komercijalnog odnosa. Tijela država članica trebala bi također davati i odgovarajuće upute i smjernice vjerovnicima. Potrošači bi također trebali djelovati razborito i poštovati svoje ugovorne obveze.”
4 U članku 8. te direktive, naslovljenom „Obveza procjene kreditne sposobnosti potrošača”, propisuje se:
„1. Države članice osiguravaju da, prije sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik procijeni kreditnu sposobnost potrošača na temelju dostatnih informacija koje se, kada je to primjereno, dobivaju od potrošača i, kada je to potrebno, na temelju uvida u relevantnu bazu podataka. Države članice čije zakonodavstvo zahtijeva da vjerovnici procijene kreditnu sposobnost potrošača na temelju uvida u relevantnu bazu podataka mogu zadržati taj zahtjev.
2. Države članice osiguravaju da, ako se strane dogovore o promjeni ukupnog iznosa kredita nakon sklapanja ugovora o kreditu, vjerovnik ažurira financijske informacije koje mu stoje na raspolaganju, a tiču se potrošača i da procijeni kreditnu sposobnost potrošača prije bilo kakvog znatnijeg povećanja ukupnog iznosa kredita.”
5 U skladu s člankom 23. navedene direktive, naslovljenim „Sankcije”:
„Države članice utvrđuju pravila o sankcijama koje se primjenjuju na povrede nacionalnih odredaba koje se donose na temelju ove Direktive i poduzimaju sve mjere potrebne za osiguravanje njihove provedbe. Predviđene sankcije moraju biti učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.”
Češko pravo
6 Člankom 86. zákona č. 257/2016 Sb., o spotřebitelském úvěru (Zakon br. 257/2016 o potrošačkim kreditima), kako je izmijenjen zákonom č. 96/2022 Sb. (Zakon br. 96/2022) (u daljnjem tekstu: Zakon br. 257/2016 o potrošačkim kreditima), predviđa se:
„1. Prije sklapanja ugovora o potrošačkom kreditu ili bilo kakve promjene obveze iz tog ugovora koja uključuje znatnije povećanje ukupnog iznosa potrošačkog kredita, vjerovnik će procijeniti kreditnu sposobnost potrošača na temelju bitnih, pouzdanih, dostatnih i proporcionalnih podataka dobivenih od potrošača, i, prema potrebi, iz baze podataka koja omogućava procjenu kreditne sposobnosti potrošača ili na temelju drugih izvora. Vjerovnik će potrošaču dati potrošački kredit samo kada iz rezultata procjene kreditne sposobnosti proizlazi da ne postoji razumna sumnja u vezi s potrošačevom sposobnosti otplate kredita.
2. Pri procjeni kreditne sposobnosti potrošača, vjerovnik će osobito procijeniti potrošačevu sposobnost redovite ugovorene otplate potrošačkog kredita, na temelju usporedbe potrošačevih prihoda i troškova te načina otplate postojećih dugova. Nadalje, uzet će u obzir vrijednost imovine samo ako se na temelju ugovora o potrošačkom kreditu taj kredit u cijelosti ili djelomično naplaćuje iz vrijednosti ostvarene prodajom potrošačeve imovine umjesto redovnim otplatama ili ako je iz potrošačeve financijske situacije jasno da će on moći otplatiti potrošački kredit bez obzira na svoje prihode.”
7 Članak 87. stavak 1. tog zakona glasi kako slijedi:
„Ako vjerovnik potrošaču odobri potrošački kredit protivno drugoj rečenici članka 86. stavka 1., ugovor je ništetan. Sud uzima u obzir ništavost i ako se ne podnese prigovor u tom pogledu. Potrošač je obvezan, u roku koji je u skladu s njegovim mogućnostima, vratiti glavnicu potrošačkog kredita.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
8 Potrošač je kod društva JET Money s.r.o., čiji je sljednik društvo EC Financial Services, podigao potrošački kredit u iznosu od 50 000 čeških kruna (CZK) (oko 2000 eura). Prije sklapanja tog ugovora potrošač je pružio određene informacije o svojoj osobnoj i ekonomskoj situaciji. Poslije je otplatio taj kredit u ukupnom iznosu od 85 000 (CZK) kruna (oko 3500 eura), koji je uključivao dodatne troškove povezane s navedenim kreditom. Tijekom razdoblja otplate kredita nije istaknuo nikakav prigovor u odnosu na navedeni ugovor.
9 Nárokuj, tužitelj u glavnom postupku, trgovačko je društvo na koje je potrošač prenio tražbine koje je mogao istaknuti protiv vjerovnika na temelju ugovora o potrošačkom kreditu. Pred Okresní soudom Praha‑západ (Općinski sud u Pragu – zapad, Češka Republika), sudom koji je uputio zahtjev, to društvo ističe ništetnost tog ugovora jer vjerovnik nije ispunio svoju obvezu procjene kreditne sposobnosti potrošača. U okviru svoje tužbe koja se temelji na stjecanju bez osnove ono zahtijeva plaćanje iznosa od 35 000 CZK, koji se sastoji od razlike glavnice navedenog kredita i iznosa koji je potrošač vratio, uvećanog za zakonske zatezne kamate.
10 Društvo EC Financial Services, tuženik u glavnom postupku, smatra da je kreditna sposobnost potrošača u dovoljnoj mjeri procijenjena i da se, u svakom slučaju, pravila o zaštiti potrošača ne primjenjuju jer tražbina o kojoj je riječ u glavnom postupku više nije tražbina potrošača, nego trgovačkog društva.
11 Uzimajući u obzir te argumente, sud koji je uputio zahtjev pita se može li se, s obzirom na Direktivu 2008/48, vjerovnik sankcionirati u slučaju kada povreda obveze procjene kreditne sposobnosti potrošača prije sklapanja ugovora o kreditu nije dovela do štetnih posljedica za nj. U tom pogledu navodi da, iako su određeni nacionalni sudovi na to pitanje odgovorili potvrdno čak i u slučaju da je predmetni kredit vraćen u cijelosti i bez prigovora potrošača, moguće je suprotno tumačenje koje se temelji na odvagivanju interesa dviju strana navedenog ugovora i uzimajući u obzir činjenicu da je potrošač također odgovoran za svoje postupanje.
12 Osim toga, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da članak 8. Direktive 2008/48 ima za cilj izbjeći to da se potrošač prilikom otplate kredita nađe u financijskim poteškoćama, tako da bi se moglo smatrati da vjerovnikova obveza ispitivanja potrošačeve kreditne sposobnosti nije glavni cilj te direktive, nego sredstvo koje omogućuje postizanje tog cilja.
13 Osim toga, taj sud smatra da se potrošačeva kreditna sposobnost ne može procjenjivati zasebno samo na temelju elemenata koje vjerovnik od njega traži, nego također s obzirom na način na koji se ugovorni odnos odvijao s obzirom na cilj zaštite potrošačâ koji se želi postići Direktivom 2008/48.
14 Naposljetku, valja voditi računa osobito o načelima pravne sigurnosti i dobre vjere, s obzirom na to da vjerovnik koji je odobrio kredit potrošaču kojeg je on zatim otplatio mora imati povjerenje u činjenicu da je potrošač svojim uplatama podmirio svoj ugovorni dug. Ako taj potrošač nije pretrpio nikakvu štetnu posljedicu, nije potrebno primijeniti sankciju samo u svrhu prevencije.
15 U tim je okolnostima Okresní soud Praha‑západ (Općinski sud u Pragu – zapad) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li cilj Direktive [2008/48] izricanje sankcije vjerovniku za nepotpunu procjenu kreditne sposobnosti potrošača i kada je potrošač u cijelosti otplatio kredit i tijekom otplate kredita nije isticao prigovore u odnosu na ugovor?”
O prethodnom pitanju
Dopuštenost
16 Europska komisija smatra da je prethodno pitanje hipotetsko jer je pogrešna pretpostavka na kojoj se ono temelji, odnosno da procjena kreditne sposobnosti predmetnog potrošača nije provedena u skladu s člankom 8. stavkom 1. Direktive 2008/48 ili nacionalnim odredbama kojima se prenosi ta odredba. Naime, odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadržava elemente koji upućuju na to da je ta procjena stvarno bila nedostatna.
17 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u okviru suradnje Suda i nacionalnih sudova koja je uspostavljena člankom 267. UFEU‑a, isključivo na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da uvažavajući posebnosti predmeta ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, ako se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud je načelno dužan donijeti odluku (presude od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 56. i sudska praksa te od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 50. kao i navedena sudska praksa).
18 Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka ili ako je problem hipotetski (vidjeti u tom smislu presude od 14. srpnja 2022., Volkswagen, C‑134/20, EU:C:2022:571, t. 57. i navedenu sudsku praksu, kao i od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 51. i navedenu sudsku praksu).
19 Međutim, to nije slučaj u ovom predmetu.
20 Naime, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se pitanje suda koji je uputio zahtjev temelji na pretpostavci, koju je iznijelo društvo Nárokuj i koju osporava društvo EC Financial Services, prema kojoj je potonje povrijedilo svoju obvezu procjene kreditne sposobnosti potrošača iz članka 86. Zakona br. 257/2016 o potrošačkim kreditima, osobito zato što nije pouzdano provjerilo stvarni iznos troškova dotičnog potrošača.
21 U tom pogledu valja podsjetiti na to da Direktiva 2008/48 ne utvrđuje iscrpno informacije pomoću kojih vjerovnik mora procijeniti kreditnu sposobnost potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., CA Consumer Finance, C‑449/13, EU:C:2014:2464, t. 36.).
22 Slijedom toga, pitanje je li vjerovnik u okolnostima glavnog postupka ispunio obvezu koju ima na temelju članka 8. Direktive 2008/48 u bitnome je obuhvaćeno ocjenom zahtjeva koji su u tu svrhu predviđeni nacionalnim pravom.
23 Međutim, u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a nije na Sudu da odluči o tumačenju nacionalnog prava i o tome je li tumačenje suda koji je uputio zahtjev u pogledu tog prava pravilno, s obzirom na to da je u okviru tog postupka, koji se temelji na jasnoj podjeli uloga između nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini nadležan za ocjenjivanje činjenica i nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presude od 16. ožujka 2023., Caixabank (Naknada za obradu zahtjeva za zajam), C‑565/21, EU:C:2023:212, t. 37. i navedenu sudsku praksu, kao i od 4. svibnja 2023., Bundesrepublik Deutschland (Elektronički sudski poštanski pretinac), C‑60/22, EU:C:2023:373, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
24 U tim okolnostima ne proizlazi da zatraženo tumačenje Direktive 2008/48 nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku ili da je istaknuti problem hipotetske naravi u smislu sudske prakse navedene u točki 18. ove presude.
25 Iz toga slijedi da je prethodno pitanje dopušteno, pri čemu je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li vjerovnik u glavnom postupku doista povrijedio obvezu koju ima na temelju članka 8. Direktive 2008/48.
Meritum
26 Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 8. i 23. Direktive 2008/48 tumačiti na način da im se protivi to da se, kada je vjerovnik povrijedio svoju obvezu procjene kreditne sposobnosti potrošača, taj vjerovnik sankcionira, u skladu s nacionalnim pravom, ništetnošću ugovora o potrošačkom kreditu i gubitkom prava na primanje ugovorenih kamata, iako su stranke ispunile taj ugovor u cijelosti i potrošač nije pretrpio štetne posljedice zbog te povrede.
27 Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se spor u glavnom postupku vodi isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga nije prepreka primjeni Direktive 2008/48 u okviru tog spora. Naime, Sud je već presudio da područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu (presuda od 11. rujna 2019., Lexitor, C‑383/18, EU:C:2019:702, t. 20.).
28 Međutim, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se tražbina koja je predmet glavnog postupka temelji na obvezi povrata nastaloj raskidom ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenog između potrošača i društva JET Money, čiji je pravni sljednik društvo EC Financial Services, i da je taj potrošač ustupio tu tražbinu društvu Nárokuj nakon isplate kredita.
29 S obzirom na to pojašnjenje, valja istaknuti da se dvojbe suda koji je uputio zahtjev mogu shvatiti na način da se odnose kako na moguće otklanjanje navodne povrede članka 8. Direktive 2008/48 zbog potpunog izvršenja ugovora o kreditu tako i na usklađenost mjera predviđenih češkim pravom za sankcioniranje takve povrede s člankom 23. te direktive. Kako bi se dao koristan odgovor na prethodno pitanje, ta dva aspekta valja razmotriti jedan za drugim.
30 Što se tiče, kao prvo, mogućeg otklanjanja povrede članka 8. Direktive 2008/48 zbog potpunog ispunjenja ugovora o kreditu, valja podsjetiti na to da prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te, osobito, ciljeve propisa kojeg je dio (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam „potrošač”), C‑570/21, EU:C:2023:456, t. 28. i navedena sudska praksa).
31 Iz teksta članka 8. stavka 1. Direktive 2008/48 proizlazi da je vjerovnik dužan procijeniti kreditnu sposobnost potrošača prije sklapanja ugovora o kreditu. Sud je već istaknuo predugovornu prirodu te obveze (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., CA Consumer Finance, C‑449/13, EU:C:2014:2464, t. 45.).
32 Međutim, na temelju same te okolnosti ne može se utvrditi može li se i, ako da, pod kojim uvjetima, potpunim ispunjenjem ugovora o kreditu ispraviti postojanje povrede obveze vjerovnika da procijeni kreditnu sposobnost potrošača, tim više što Direktiva 2008/48 ne određuje ni način na koji vjerovnik mora ispuniti tu obvezu (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., CA Consumer Finance, C‑449/13, EU:C:2014:2464, t. 36.) ni njegove obveze ovisno o ishodu procjene (vidjeti u tom smislu presudu od 6. lipnja 2019., Schyns, C‑58/18, EU:C:2019:467, t. 42. i 43.).
33 Kad je riječ o razmatranju ciljeva Direktive 2008/48, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da obveza procjene kreditne sposobnosti potrošača predviđena njezinim člankom 8., koja ide za tim da se potrošača zaštiti od opasnosti prezaduženosti i nesposobnosti plaćanja, pridonosi postizanju cilja navedene direktive koji se sastoji, kako to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 7. i 9., u tome da se predvidi, u području potrošačkog kreditiranja, potpuno usklađivanje u čitavom nizu osnovnih područja koje se smatra potrebnim kako bi se osiguralo da svi potrošači Europske unije uživaju visoku i jednaku razinu zaštite svojih interesa i stvaranje učinkovitog unutarnjeg tržišta potrošačkog kreditiranja (presude od 27. ožujka 2014., LCL Le Crédit Lyonnais, C‑565/12, EU:C:2014:190, t. 42. i od 5. ožujka 2020., OPR‑Finance, C‑679/18, EU:C:2020:167, t. 21.).
34 Nadalje, Sud je u više navrata presudio da se, s obzirom na uvodnu izjavu 26. Direktive 2008/48, ta obveza također odnosi na jačanje odgovornosti vjerovnika i izbjegavanje davanja zajmova nesolventnim potrošačima (vidjeti u tom smislu presude od 18. prosinca 2014., CA Consumer Finance, C‑449/13, EU:C:2014:2464, t. 35.; od 5. ožujka 2020., OPR‑Finance, C‑679/18, EU:C:2020:167, t. 20. i od 10. lipnja 2021., Ultimo Portfolio Investment (Luxembourg), C‑303/20, EU:C:2021:479, t. 28.).
35 Iz toga proizlazi, s jedne strane, da obveza vjerovnika koja se sastoji od procjene kreditne sposobnosti potrošača nastoji spriječiti običan rizik prezaduženosti ili insolventnosti koji proizlazi iz nedovoljne provjere njegove sposobnosti i sklonosti otplate kredita. Međutim, takve financijske posljedice sklapanja ugovora o kreditu na položaj potrošača mogu nastati i nakon otplate kredita.
36 S druge strane, odgovornost vjerovnikâ i sprečavanje neodgovornih praksi prilikom odobravanja kredita potrošačima bitno doprinose dobrom funkcioniranju tržišta potrošačkih kredita. Budući da su ti ciljevi neovisni o situaciji ili ponašanju određenog potrošača, oni se ne ostvaruju samo zato što je ugovor o kreditu koji je potonji sklopio u cijelosti ispunjen. Svako drugo tumačenje potaknulo bi vjerovnikovo nepoštovanje obveze koju ima na temelju članka 8. Direktive 2008/48 te bi tu odredbu moglo lišiti njezina korisnog učinka.
37 Iz toga slijedi da se na osnovi analize koja se temelji na ciljevima članka 8. Direktive 2008/48 može zaključiti da se povreda vjerovnikove obveze predviđene tom odredbom koja se sastoji od provjere kreditne sposobnosti potrošača ne može ispraviti samo zato što je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen. Činjenica da tijekom razdoblja otplate tog kredita potrošač nije istaknuo nikakav prigovor u odnosu na navedeni ugovor nije relevantna.
38 Valja još pojasniti da utvrđenja iz prethodne točke nisu dovedena u pitanje točkom 279. presude od 21. prosinca 2023., BMW Bank i dr. (C‑38/21, C‑47/21 i C‑232/21, EU:C:2023:1014), u kojoj je Sud presudio da s obzirom na to da je izvršenje ugovora prirodan način prestanka ugovornih obveza, u nedostatku posebnih odredbi u tom smislu, potrošač se više ne može pozivati na pravo na povlačenje koje mu priznaje članak 14. stavak 1. Direktive 2008/48 jednom kad su stranke u cijelosti izvršile ugovor o kreditu i kad su uzajamne obveze koje proizlaze iz tog ugovora zbog toga prestale.
39 Naime, činjenica da se stranke tog ugovora nakon potpunog izvršenja ugovora o kreditu više ne mogu pozivati na uzajamne obveze koje proizlaze iz tog ugovora ne utječe na postojanje tražbine koja se temelji na obvezi povrata neopravdano isplaćenog iznosa koja proizlazi iz primjene nacionalnog propisa kojim se sankcionira, u skladu s onim što se zahtijeva člankom 23. te direktive, povreda vjerovnikove obveze predviđene člankom 8. navedene direktive da provjeri kreditnu sposobnost potrošača.
40 Što se tiče, kao drugo, prilagodbe pravilâ o sankcijama primjenjivih u slučaju povrede nacionalnih odredbi donesenih na temelju članka 8. Direktive 2008/48, važno je podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 23. te direktive, ta pravila moraju definirati na takav način da sankcije budu učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., Ultimo Portfolio Investment (Luksemburg), C‑303/20, EU:C:2021:479, t. 30. i navedenu sudsku praksu).
41 U tu svrhu, strogost sankcija mora odgovarati težini povreda koje suzbijaju i posebno osigurati stvarno odvraćajući učinak, pritom ne prekoračujući ono što je nužno za postizanje ciljeva koji se žele postići člankom 8. Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 5. ožujka 2020., OPR‑Finance, C‑679/18, EU:C:2020:167, t. 26. i od 14. listopada 2021., Landespolizeidirektion Steiermark (Automati za igre na sreću), C‑231/20, EU:C:2021:845, t. 45.).
42 Iako je na sudu koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za tumačenje i primjenu nacionalnog prava, da provjeri ispunjavaju li sankcije o kojima je riječ, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka, zahtjeve iz prethodne točke, Sud mu ipak može prilikom odlučivanja o zahtjevu za prethodnu odluku dati pojašnjenja kako bi ga usmjerio u svojoj ocjeni (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2020., OPR‑Finance, C‑679/18, EU:C:2020:167, t. 27. i 28.).
43 U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da se prema češkom pravu povreda vjerovnikove obveze koja se sastoji od procjene kreditne sposobnosti potrošača te je predviđena člankom 86. Zakona br. 257/2016 o potrošačkim kreditima, sankcionira ništetnošću ugovora o kreditu, kako je predviđena člankom 87. stavkom 1. tog zakona, koja dovodi do gubitka vjerovnikova prava na primanje ugovorenih kamata.
44 Sud koji je uputio zahtjev te društvo EC Financial Services i Komisija u bitnome smatraju da bi, kada je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen a da potrošač nije pretrpio štetne posljedice, izricanje takve sankcije bilo neproporcionalno jer bi prekoračilo ono što je nužno za postizanje ciljeva Direktive 2008/48.
45 U tom pogledu valja istaknuti da je na državama članicama da prilikom utvrđivanja odgovarajućih pravila o sankcijama primjenjivih u slučaju da vjerovnik povrijedi obveze koje ima na temelju Direktive 2008/48, uzmu u obzir veličinu štete koju je vjerovnik prouzročio potrošaču (vidjeti po analogiji presudu od 16. travnja 2015., UPC Magyarország, C‑388/13, EU:C:2015:225, t. 58.). Ako postoji izbor između više mjera koje su jednako prikladne za ostvarenje ciljeva te direktive, valja, na temelju načela proporcionalnosti, izabrati onu koja je najmanje ograničavajuća, pri čemu u svakom slučaju nepogodnosti uzrokovane predmetnom mjerom ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na te ciljeve (vidjeti u tom smislu presudu od 24. veljače 2022., Agenzia delle dogane e dei monopoli i Ministero dell’Economia e delle Finanze, C‑452/20, EU:C:2022:111, t. 37. i 38. i navedenu sudsku praksu).
46 U tom pogledu, u slučaju da je ugovor o potrošačkom kreditu u cijelosti izvršen a da taj potrošač nije pretrpio štetne posljedice tijekom ili nakon tog izvršenja, stoji da se kao što to proizlazi iz točaka 33. i 34. ove presude, obveza predviđena člankom 8. Direktive 2008/48 ne odnosi samo na zaštitu potrošača od takvih rizika nego i na jačanje odgovornosti vjerovnikâ i izbjegavanje odobravanja kredita nesolventnim potrošačima.
47 Imajući u vidu taj dvostruki cilj, Sud je već presudio da se, s obzirom na ključnu važnost koju ta obveza ima u kontekstu Direktive 2008/48, njezina povreda može sankcionirati, u skladu s nacionalnim pravom, gubitkom vjerovnikova prava na kamate (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., Ultimo Portfolio Investment (Luxembourg), C‑303/20, EU:C:2021:479, t. 39. i 40.).
48 Nadalje, Sud je već presudio, u predmetu koji se odnosi na isti nacionalni propis kao što je onaj o kojem je riječ u glavnom postupku, da je sankcija, koja u slučaju povrede obveze procjene kreditne sposobnosti potrošača podrazumijeva gubitak prava vjerovnika na ugovorene kamate, u skladu s težinom povrede koju suzbija (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2020., OPR‑Finance, C‑679/18, EU:C:2020:167, t. 30.).
49 Međutim, valja istaknuti, s jedne strane, da bi uvjetovanje primjene sankcije koja podrazumijeva ništetnost ugovora o kreditu kao i gubitak prava vjerovnika da primi ugovorene kamate činjenicom da potrošač mora pretrpjeti štetne posljedice moglo potaknuti vjerovnike da ne ispune obvezu koju imaju na temelju članka 8. Direktive 2008/48. Naime, njih bi se tako moglo odvratiti od provođenja sustavne i iscrpne procjene kreditne sposobnosti potrošača kojima odobravaju kredite, što bi bilo protivno ciljevima jačanja odgovornosti vjerovnika i sprečavanja neodgovornih praksi prilikom odobravanja kredita potrošačima. Osim toga, takvim bi se tumačenjem mogla ugroziti stvarno odvraćajuća narav predviđene sankcije.
50 S druge strane, iako sankcija o kojoj je riječ u glavnom postupku može, s obzirom na to da podrazumijeva raskid ugovora o kreditu, nesumnjivo proizvesti ozbiljne posljedice za vjerovnika, sama ta okolnost ne znači da bi potonji nužno pretrpio nepogodnosti koje su neproporcionalne u odnosu na dvostruki cilj članka 8. Direktive 2008/48 niti, kao što to EC Financial Services ističe u svojim pisanim očitovanjima, da rizik od izlaganja tim posljedicama čak i nakon otplate kredita čini povredu slobode poduzetništva.
51 Iz toga slijedi da se, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, načelu proporcionalnosti ne protivi to da država članica odluči sankcionirati povredu nacionalnih odredbi kojima se osigurava prenošenje članka 8. Direktive 2008/48 ništetnošću ugovora o kreditu i gubitkom prava vjerovnika na primanje ugovorenih kamata, čak i ako potrošač nije pretrpio štetne posljedice zbog te povrede.
52 S obzirom na prethodno izneseno obrazloženje, na prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članke 8. i 23. Direktive 2008/48 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da se, kada je vjerovnik povrijedio svoju obvezu procjene kreditne sposobnosti potrošača, taj vjerovnik sankcionira, u skladu s nacionalnim pravom, ništetnošću ugovora o potrošačkom kreditu i gubitkom prava na primanje ugovorenih kamata, čak i ako su stranke ispunile taj ugovor u cijelosti te potrošač nije pretrpio štetne posljedice zbog te povrede.
Troškovi
53 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članke 8. i 23. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ
treba tumačiti na način da im se:
ne protivi to da se, kada je vjerovnik povrijedio svoju obvezu procjene kreditne sposobnosti potrošača, taj vjerovnik sankcionira, u skladu s nacionalnim pravom, ništetnošću ugovora o potrošačkom kreditu i gubitkom prava na primanje ugovorenih kamata, čak i ako su stranke ispunile taj ugovor u cijelosti te potrošač nije pretrpio štetne posljedice zbog te povrede.
Potpisi