Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 8. veljače 2024.(1)
Predmet C-633/22
Real Madrid Club de Fútbol,
AE
protiv
EE,
Société Éditrice du Monde SA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Priznavanje i izvršenje sudskih odluka – Razlozi za odbijanje – Povreda javnog poretka države u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje – Kazna novinama i jednom od njihovih novinara zbog povrede ugleda sportskog kluba”
I. Uvod
1. Uredba (EZ) br. 44/2001(2), poznata i pod nazivom Uredba Bruxelles I, u skladu s tradicijom koju su same države članice uspostavile nakon Konvencije o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima(3), predviđala je ujednačena pravila o priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima donesenih u državama članicama. Prema tim pravilima, kako bi se presuda donesena u jednoj državi članici (u daljnjem tekstu: država članica u kojoj je sudska odluka donesena) mogla izvršiti u drugoj državi članici (u daljnjem tekstu: država članica u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje), ova potonja država članica mora odobriti njezinu egzekvaturu.
2. Uredba Bruxelles I zamijenjena je Uredbom (EU) br. 1215/2012(4) (u daljnjem tekstu „Uredba Bruxelles Ia”), koja je šira od svoje prethodne verzije i uvodi sustav automatskog izvršenja („bez potrebe provođenja posebnog postupka”) sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima donesenih u državama članicama.
3. Međutim, ostaje činjenica da prema odredbama tih dviju uredbi pozivanjem na tradicionalno rješenje međunarodnog privatnog prava, država članica u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje ima pravo odbiti izvršenje presude, ako ona ugrožava njezin javni poredak.
4. Doduše, može se tvrditi da postojanje iznimke javnog poretka čini nužan i neizbježan uvjet za liberalizaciju zahtjevâ utvrđenih radi priznavanja stranim sudskim odlukama izvršnosti na državnom području države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje: ova potonja manje je nesklona prihvatiti strane sudske odluke kada ima sigurnosni ventil koji joj omogućuje da ima posljednju riječ glede učinaka koje one proizvode na njezinu državnom području.
5. Posebnost ovog predmeta leži u činjenici da je egzekvatura sudskih odluka donesenih u državi članici porijekla bila odbijena uz obrazloženje da egzekvatura tih odluka predstavlja povredu slobode izražavanja zajamčene člankom 11. Povelje o temeljnim pravima Europske unije (u daljnjem tekstu: Povelja). Ovaj predmet daje Sudu priliku ne samo da razjasni načine pozivanja na odredbu o javnom poretku u takvoj situaciji, nego i odredi obrise svoje nadležnosti u prethodnom postupku.
II. Pravni okvir
6. Poglavlje III. Uredbe Bruxelles I, naslovljeno „Priznavanje i izvršenje”, obuhvaća tri odjeljka naslovljena „Priznavanje” (članci 33. do 37.), „Izvršenje” (članci 38. do 52.) i „Zajedničke odredbe” (članci od 53. do 56.), kao i definiciju pojma „sudska odluka” (članak 32.).
7. Članak 33. te uredbe, kojim se otvara prvi odjeljak poglavlja III. o priznavanju sudskih odluka donesenih u državi članici različitoj od one u kojoj se priznavanje traži, predviđa, u stavku 1. da „[s]udska odluka donesena u nekoj državi članici priznaje se u drugoj državi članici bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom”.
8. Članak 34. točka 1. navedene uredbe određuje da se sudska odluka ne priznaje ako „bi takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznanje”.
9. U članku 36. iste uredbe navedeno je da se „[n]i pod kakvim [...] uvjetima strane sudske odluke ne mogu preispitivati s obzirom na njihov meritum”.
10. Članak 38. Uredbe Bruxelles I, koji otvara drugi odjeljak poglavlja III. o izvršenju sudskih odluka donesenih u drugim državama članicama, predviđa u svojem stavku 1.:
„Sudska odluka donesena u državi članici koja je i izvršiva u toj državi izvršava se u drugoj državi članici ako je, po zahtjevu bilo koje zainteresirane stranke, u njoj proglašena izvršivom.”
11. Članak 41. te uredbe određuje da se „[s]udska odluka proglašava [...] izvršivom odmah po dovršetku formalnosti iz članka 53., bez bilo kakvih provjera iz članaka 34. i 35. Stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke u toj fazi postupka nema pravo davanja bilo kakvih primjedbi u vezi s predmetom”.
12. U članku 43. stavku 1. navedene uredbe navedeno je da „[o]bje stranke mogu uložiti pravni lijek protiv proglašavanja izvršivosti sudske odluke”.
13. U skladu s člankom 45. iste uredbe:
„1. Sud pred kojim je uložen pravni lijek u skladu s odredbama članka 43. ili članka 44. odbija proglašenje izvršivosti ili ga povlači samo na temelju jednog od razloga iz članaka 34. i 35. Svoju odluku donosi bez odlaganja.
2. Ni pod kakvim uvjetima nije dopušteno preispitivanje [strane] sudske odluke s obzirom na meritum.”
14. Članak 48. Uredbe Bruxelles I predviđa:
„1. Ako se strana sudska odluka odnosi na više zahtjeva, a proglašenje izvršivosti ne može se dati za sve zahtjeve, sud ili nadležno tijelo proglašenje izvršivosti daju za jedan ili više zahtjeva.
2. Podnositelj zahtjeva može zatražiti proglašenje izvršivosti ograničeno na neke dijelove sudske odluke.”
III. Činjenično stanje u glavnom postupku
15. Dana 7. prosinca 2006. novina Le Monde objavila je članak u kojem je autor, EE, novinar zaposlen u tim novinama, tvrdio da su se nogometni klubovi Real Madrid i FC Barcelona koristili uslugama doktora X. Fuentesa, glavnog u mreži dopinga u svijetu biciklizma. Jedan ulomak iz članka nalazio se na naslovnici uz crtež ispod kojeg je pisalo „Dopage: le football après le cyclisme” (Doping: nakon biciklizma i u nogometu), koji je prikazivao biciklista u bojama španjolske zastave okruženog malenim nogometašima i injekcijama. Brojni mediji, osobito španjolski, prenijeli su tu objavu.
16. Dana 23. prosinca 2006. u novinama Le Monde objavljeno je, bez ikakvog komentara, pismo demantija koje je tim novinama poslao Real Madrid.
17. Taj klub i jedan član njegova medicinskog osoblja, tužitelji u glavnom postupku, podnijeli su pred Juzgadom de Primera Instancia no19 de Madrid (Prvostupanjski sud br. 19 u Madridu, Španjolska) tužbu za utvrđivanje odgovornosti, zasnovanu na povredi njihove časti, protiv društva Société Éditrice du Monde i novinara-autora članka o kojemu je riječ, tuženikâ u glavnom postupku.
18. Presudom od 27. veljače 2009. taj je sud naložio tuženicima u glavnom postupku da Real Madridu plate svotu od 300 000 eura i članu njegova medicinskog osoblja svotu od 30 000 eura te je naložio objavljivanje svoje odluke u novinama Le Monde. Tuženici u glavnom postupku žalili su se na tu presudu pred Audiencijom Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu, Španjolska), koji je u bitnome potvrdio navedenu presudu. Presudom od 24. veljače 2014. Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) odbio je žalbu podnesenu protiv ove zadnje odluke.
19. Juzgado de Primera Instancia no19 de Madrid (Prvostupanjski sud br. 19 u Madridu) naložio je, rješenjem od 11. srpnja 2014. solidarno(5) izvršenje odluke Tribunal Suprema (Vrhovni sud) i plaćanje Real Madridu svote od 390 000 eura na ime glavnice, kamata i troškova, zatim rješenjem od 9. listopada 2014., izvršenje te odluke i plaćanje članu medicinskog osoblja kluba svote od 33 000 eura na ime glavnice, kamata i troškova.
20. Dana 15. veljače 2018., directeur des services de greffe judiciaire du tribunal de grande instance de Paris (ravnatelj usluga sudskog tajništva Okružnog suda u Parizu, Francuska) donio je dvije potvrde o izvršivosti tih rješenja.
21. Presudom od 15. rujna 2020. cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) poništio je te potvrde. Smatrajući rješenja od 11. srpnja i 9. listopada 2014. očito suprotnima francuskom međunarodnom javnom poretku on je presudio da se ona ne mogu izvršiti u Francuskoj.
22. U tom pogledu cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) najprije je istaknuo da su kazne o kojima je riječ španjolski sudovi izrekli na temelju članka 9. stavka 3. Leya Orgánica 1/1982 de protección civil del derecho al honor, a la intimidad personal y familiar y a la propia imagen (Organski zakon 1/1982 o građanskopravnoj zaštiti prava na čast) od 5. svibnja 1982. (BOE od 14. svibnja 1982., str. 11196.), iako se Real Madrid nije pozvao na imovinsku štetu. Osim toga, Audiencia Provincial de Madrid (Provincijski sud u Madridu) smatrala je u svojoj presudi, koju je potvrdio Tribunal Supremo (Vrhovni sud), da je šteta, s obzirom na to da je općenito povezana s neimovinskom štetom, teško odrediva u ekonomskom smislu.
23. Potom je cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) primijetio da se pred španjolskim sudom raspravljalo samo o medijskom odjeku članka o kojem je riječ i koji su španjolski mediji negirali, tako da je šteta pretrpljena zbog odjeka bila ograničena demantijem lokalnih medija čije je čitateljstvo uglavnom španjolsko.
24. Kao treće, taj je sud prvo utvrdio da se novčane kazne od 300 000 eura na ime glavnice i 90 000 eura na ime kamata odnose na fizičku osobu i izdavačko društvo novina i da računovodstvena dokumentacija tog društva otkriva da 31. prosinca 2017. takav iznos predstavlja 50 % neto gubitka i 6 % gotovinskih sredstava; drugo, da se novčane kazne novinaru od 30 000 eura na ime glavnice i 3000 eura na ime kamata dodaju prethodnim iznosima; i treće, da je izuzetno rijetko da iznos odštete dodijeljene zbog povrede časti ili ugleda premašuje 30 000 eura jer se francuskim zakonom kleveta u odnosu na pojedince kažnjava najvećom novčanom kaznom od 12 000 eura.
25. Cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) zaključio je da su kazne o kojima je riječ imale odvraćajući učinak na sudjelovanje tuženikâ u glavnom postupku u javnoj raspravi o temama od interesa za zajednicu koji može spriječiti medije u obavljanju njihove zadaće obavještavanja i nadzora, tako da priznavanje ili izvršenje sudskih odluka kojima se izriču te kazne predstavlja neprihvatljivu povredu francuskog međunarodnog javnog poretka jer ugrožava slobodu izražavanja.
26. Protiv presuda coura d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) tužitelji u glavnom postupku podnijeli su žalbu u kasacijskom postupku pred Courom de cassation (Kasacijski sud, Francuska) koji je u ovom predmetu sud koji je uputio zahtjev. Tvrdili su, kao prvo, da se nadzor proporcionalnosti odštete može provesti samo ako je kaznene, a ne kompenzatorne prirode; kao drugo, istaknuli su da je time što je vlastitom ocjenom štete zamijenio ocjenu štete suda koji je donio sudsku odluku cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) preispitao španjolske sudske odluke, protivno članku 34. točki 1. i članku 36. Uredbe Bruxelles I; i, kao treće, da cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) nije uzeo u obzir težinu povreda koje je utvrdio španjolski sud i da financijska situacija osoba kojima su izrečene novčane kazne nije relevantna za ocjenu neproporcionalnosti novčanih kazni koju se u svakom slučaju ne smije ocjenjivati s obzirom na nacionalna pravna pravila.
27. Tuženici u glavnom postupku tvrdili su u biti da je cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu), pravilno odbio priznati izvršivost španjolskih sudskih odluka, a da pritom nije ispitao njihov meritum, zbog neproporcionalnosti novčanih kazni koje su njima izrečene, čime je očito povrijedio slobodu izražavanja i, slijedom toga, međunarodni javni poredak.
28. U obrazloženju koje ga je navelo na oblikovanje prethodnih pitanja sud koji je uputio zahtjev, s jedne strane, upućuje na sudsku praksu Suda proizašlu iz presude Krombach(6). Skreće pažnju na odlomak te presude u kojem se upućivanjem na presudu Johnston(7) uspostavlja, prema njegovu mišljenju, veza između temeljnih prava čije poštovanje Sud osigurava i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP)(8).
29. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP), u pogledu razine zaštite, članak 10. stavak 2. EKLJP-a ne ostavlja mnogo prostora za ograničenja slobode izražavanja u područjima političkog diskursa i pitanja od općeg interesa. Objava koja se odnosi na pitanja u pogledu sporta obuhvaćena je tim drugim područjem(9). Usto, on smatra da odvraćajući učinak novčane kazne koju treba platiti za odštetu predstavlja parametar za ocjenu proporcionalnosti mjere ispravljanja klevetničkih izjava. Povrh toga, ističe da kad je riječ o slobodi izražavanja novinara, on osigurava da iznos odštete izrečen novinskim agencijama ne ugrožava njihove financijske temelje(10).
IV. Prethodna pitanja i postupak pred Sudom
30. U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlukom od 28. rujna 2022., koju je Sud zaprimio 11. listopada 2022., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članke 34. i 36. Uredbe [Bruxelles I] i članak 11. Povelje tumačiti na način da novčana kazna za štetu ugledu sportskog kluba koja je nanesena informacijom objavljenom u novinama može očito ugroziti slobodu izražavanja te stoga predstavlja razlog za odbijanje priznavanja i izvršenja?
2. U slučaju potvrdnog odgovora, treba li te odredbe tumačiti na način da sud [države članice] u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje može utvrditi da je novčana kazna neproporcionalna samo ako sud koji je donio sudsku odluku čije se priznavanje ili izvršenje zahtijeva ili sud države u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje kvalificira naknadu štete kao kaznenu, a ne ako je dodijeljena na ime naknade neimovinske štete?
3. Treba li te odredbe tumačiti na način da se sud [države članice] u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje može osloniti samo na odvraćajući učinak novčane kazne s obzirom na sredstva osobe kojoj je izrečena kazna ili može uzeti u obzir druge elemente kao što su težina povrede ili opseg štete?
4. Može li odvraćajući učinak s obzirom na sredstva novinske kuće sam po sebi predstavljati razlog za odbijanje priznavanja ili izvršenja za očitu povredu temeljnog načela slobode tiska?
5. Treba li odvraćajući učinak podrazumijevati ugrožavanje financijske ravnoteže novinske kuće ili može uključivati samo učinak zastrašivanja?
6. Treba li odvraćajući učinak ocijeniti na isti način u pogledu izdavačkog društva novina i u pogledu novinara koji je fizička osoba?
7. Je li opća financijska situacija tiskanih medija relevantna okolnost kako bi se ocijenilo može li, osim za predmetne novine, novčana kazna imati učinak zastrašivanja na sve medije?”
31. Stranke u glavnom postupku, francuska, španjolska i njemačka vlada te Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Stranke u glavnom postupku, francuska, španjolska i malteška vlada te Komisija bile su zastupljene na raspravi održanoj 17. listopada 2023.
V. Analiza
A. Preoblikovanje prethodnih pitanja
32. Prije nego što nastavim s njihovom analizom, smatram korisnim iznijeti neke uvodne napomene o ovim pitanjima u dijelu u kojem se odnose na članke 34. i 36. Uredbe Bruxelles I koji se nalaze u prvom odjeljku poglavlja III. te uredbe, naslovljenom „Priznavanje”.
33. U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev odlučuje o žalbi u kasacijskom postupku protiv presuda kojima su francuski sudovi povukli potvrde o izvršivosti španjolskih odluka u Francuskoj. Iz toga slijedi da su relevantne odredbe Uredbe Bruxelles I prije one koje se odnose na izvršenje odluka donesenih u državi članici različitoj od one u kojoj se zahtijeva izvršenje, a koje se nalaze u drugom odjeljku tog poglavlja naslovljenom „Izvršenje”, a posebno članku 45. te uredbe.
34. S obzirom na to, prije svega, s jedne strane, glede članka 34. Uredbe Bruxelles I, članak 45. stavak 1. te uredbe predviđa da razlozi za odbijanje priznavanja, uključujući onaj koji se odnosi na javni poredak u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje (članak 34. točka 1.) čine također razloge za odbijanje izvršenja. S druge strane, glede članka 45. stavka 2. Uredbe Bruxelles I, njegov je sadržaj gotovo istovjetan sadržaju članka 36. te uredbe i potvrđuje da se zabrana preispitivanja s obzirom na meritum primjenjuje i u okviru osporavanja izvršivosti odluke donesene u državi članici različitoj od one u kojoj se zahtijeva izvršenje.
35. Upućivanje na članke 34. i 36. Uredbe Bruxelles I treba, dakle, shvatiti na način da se odnosi na članak 45. stavak 1. te uredbe u vezi s člankom 34. stavkom 1. i članak 45. stavak 2. te uredbe. Želim istaknuti da se čini da je sud koji je uputio zahtjev svjestan da su odredbe o izvršenju sudskih odluka relevantne i u glavnom postupku. Naime, iako se u prethodnim pitanjima spominju samo članci 34. i 36. navedene uredbe, iz njih proizlazi da se taj sud pita postoji li u ovom slučaju razlog za odbijanje priznavanja i izvršenja.
36. Potom, prema načinu na koje je prvo pitanje oblikovano može se pomisliti da sud koji je uputio zahtjev ima na umu samo postupovno uređenje u kojem je „novinama” izrečena novčana kazna zbog štete nanesene ugledu sportskog kluba. Međutim, tom su sudu podnesene žalbe u kasacijskom postupku protiv presuda donesenih u dvama zasebnim postupcima koji su sportski klub i član njegova medicinskog osoblja, s jedne strane, pokrenuli protiv izdavačkog društva novina u kojima se pojavio inkriminarni članak i, s druge strane, njegova novinara, autora tog članka. Štoviše, svojim šestim prethodnim pitanjem on nastoji saznati mora li, ovisno o pojedinačnim obilježjima tuženika, dati drukčiju ocjenu pretpostavki za pozivanje na odredbu o javnom poretku.
37. Naposljetku, predlažem stoga da se zajedno analiziraju sva prethodna pitanja. Naime, dok je prvo pitanje dosta općenite naravi, druga se pitanja tiču podrobnih aspekata ispitivanja koje treba provesti sud koji se nalazi u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje i kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o izvršivosti sudske odluke donesene u državi članici porijekla. No, ta se pitanja zasnivaju na istom pravnom problemu i tiču se različitih aspekata koje mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev i kojemu su podnesene žalbe u kasacijskom postupku. Usto, odgovor na prvo prethodno pitanje bez popratnog odgovora s razmatranjima o tim podrobnim aspektima mogao bi dovesti u zabludu glede načina pozivanja na odredbu o javnom poretku.
38. U tim okolnostima prethodna pitanja treba shvatiti tako da njima sud koji je uputio zahtjev u biti nastoji saznati treba li članak 45. stavak 1. Uredbe Bruxelles I, u vezi s člankom 34. točkom 1. i člankom 45. stavkom 2. te uredbe, kao i članak 11. Povelje tumačiti na način da država članica u kojoj se zahtijeva izvršenje sudske odluke koja je donesena u drugoj državi članici i odnosi se na novčanu kaznu izrečenu izdavačkom društvu novina i novinaru zbog štete nanesene ugledu sportskog kluba i članu njegova medicinskog osoblja informacijom objavljenom u tim novinama, može odbiti ili povući potvrdu izvršivosti te odluke uz obrazloženje da bi ona dovela do očite povrede slobode izražavanja zajamčene člankom 11. Povelje.
39. Kako bih dao koristan odgovor na to pitanje, najprije ću iznijeti neka opća razmatranja o odredbi o javnom poretku (glava B), a zatim ću analizirati članak 11. Povelje s obzirom na dvojbe suda koji je uputio zahtjev (glava C) kao i kriterije za ocjenu očite povrede slobode zajamčene tom odredbom (glava D). Naposljetku ću razmotriti predmnjevu jednakovrijedne zaštite koja proizlazi iz sudske prakse ESLJP-a (glava E).
B. Opća razmatranja o odredbi o javnom poretku
40. Budući da je, kao što sam to naveo, Konvencija iz Bruxellesa zamijenjena Uredbom Bruxelles I, tumačenje koje je Sud dao u pogledu te konvencije i dalje vrijedi za odgovarajuće odredbe te uredbe. To je slučaj s člankom 34. točkom 1. navedene uredbe kojom je zamijenjen članak 27. stavak 1. navedene konvencije. Iako, za razliku od navedene uredbe, ista konvencija izričito nije predviđala da priznavanje ili izvršenje sudske odluke mora biti „očito” suprotno javnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje kako ona ne bi priznala tu odluku, Sud je Konvenciju iz Bruxellesa ipak uvijek tumačio u tom smislu.
1. Pojam „javni poredak”
a) Klasična formula koja se odnosi na odredbu o javnom poretku
41. Pojam „javni poredak” predmet je opsežne sudske prakse Suda. Preko te sudske prakse Sud je također odredio obrise vlastite nadležnosti u prethodnom postupku i nadležnosti suda države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje.
42. Iz sudske prakse proizašle iz presude Krombach(11) proizlazi da iako države članice načelno ostaju, na temelju iznimke iz članka 34. točke 1. Uredbe Bruxelles I, slobodne odrediti sadržaj pojma javnog poretka sukladno vlastitom nacionalnom poimanju, granice pojma „javni poredak” potpadaju pod tumačenje te uredbe.
43. Stoga, i u skladu s klasičnom formulom iz sudske prakse, premda zadaća Suda nije definiranje sadržaja pojma javnog poretka države članice, on ipak mora kontrolirati granice u okviru kojih sudac države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje može primijeniti pojam „javni poredak”(12).
44. U tom je pogledu Sud presudio glede pojma „javni poredak” navedenog u članku 34. Uredbe Bruxelles I da se ta odredba treba tumačiti restriktivno jer predstavlja zapreku ostvarenju jednog od temeljnih ciljeva te uredbe, to jest slobodnog kretanja sudskih odluka(13). On je pojasnio da se odredba o javnom poretku može primijeniti samo u iznimnim slučajevima(14).
45. Osim toga, Sud je istaknuo da zabranjujući preispitivanje s obzirom na meritum ta uredba zabranjuje sudu države članice u kojoj se zahtijeva priznanje da se pozove na odredbu o javnom poretku samo zbog toga što bi postojala razlika između primjenjivih zakona i da nadzire ispravnost pravnih ili činjeničnih ocjena koje je dao sud države članice u kojoj je donesena sudska odluka(15).
46. Posljedično, pozivanje na odredbu o javnom poretku moguće je samo ako bi izvršenje odluke o kojoj je riječ u državi u kojoj se zahtijeva izvršenje dovelo do očite povrede pravnog pravila koje se smatra bitnim u pravnom poretku države u kojoj se zahtijeva izvršenje ili prava koje je priznato kao temeljno u tom pravnom poretku(16).
47. Tu klasičnu formulu valja nadopuniti dvama elementima koji dodatno ograničavaju tumačenje pojma „javni poredak”.
b) Temeljna prava
48. Prvi element tiče se temeljnih prava.
49. Sud je presudio da sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, a koji provodi pravo Unije primjenjujući Uredbu Bruxelles I mora ispuniti zahtjeve koji proizlaze iz članka 47. Povelje(17). Osim toga, odredbe te uredbe moraju se tumačiti u svjetlu temeljnih prava koja čine sastavni dio općih načela i koja su uključena u Povelju(18).
50. Do sada je sudska praksa Suda u tom području bila usmjerena na prava obrane i jamstva postupovne naravi(19). Međutim, članak 47. Povelje ne zaustavlja se u ni kojem slučaju na zaštiti takvih prava.
51. Naime, prema sudskoj praksi ESLJP-a članak 6. stavak 1. EKLJP-a kojem odgovara članak 47. drugi stavak Povelje primjenjuje se na izvršenje konačnih stranih sudskih odluka(20) a uskraćivanje egzekvature takve odluke može činiti miješanje u tužiteljevo pravo na pošteno suđenje(21).
52. Kao što je to primijetio tvorac doktrine(22), presude, bile one deklaratorne ili konstitutivne, jesu sredstva za materijalna prava. One ispunjavaju istu ulogu u prekograničnom kontekstu kada se u zamoljenoj državi članici traži priznavanje ili izvršenje presude porijeklom iz druge države članice. ESLJP se, ponavljajući to razmatranje, pobrinuo u svojoj sudskoj praksi da se takva materijalna prava koja su poduprta odredbama EKLJP-a zaštite i kada se radilo o situacijama koje nisu bile ograničene na državno područje samo jedne države(23).
53. Kao što to ističu neki autori(24), preko svoje sudske prakse ESLJP je iz članka 6. stavka 1. EKLJP-a također izveo zaključak o postojanju postupovnog prava na priznavanje i izvršenje presude donesene u inozemstvu, pri čemu je to pravo zasnovano na pojmu „pošteno suđenje” u smislu te odredbe.
54. U tom pogledu valja napomenuti da se doktrina nije jednoglasno izjasnila u korist takvog specifičnog tumačenja sudske prakse ESLJP-a.
55. Naime, postoji rasprava osobito glede, s jedne strane, obrisa takvog „prava” i njegova mjesta u sustavu Konvencije(25) i, s druge strane, nužnosti odvagivanja tog „prava” s tuženikovim temeljnim pravima(26). Čini se da je druga kritika usmjerena na nemogućnost da se zaključak o postojanju „prava” izvede iz ESLJP-ova priznanja i izvršenja utvrđenja povrede članka 6. EKLJP-a(27). Međutim, ova potonja kritika nije mi uvjerljiva. Treba istaknuti da time što uspostavlja načelo da se sudska odluka donesena u drugoj državi članici izvršava nakon što je proglašena izvršnom i što navodi taksativne razloge za odbijanje izvršenja Uredba Bruxelles I priznaje postojanje takvih prava(28).
56. Prilikom tumačenja prava zajamčenih u članku 47. drugom stavku Povelje Sud mora kao minimalni prag zaštite uzeti u obzir odgovarajuća prava zajamčena u članku 6. stavku 1. EKLJP‑a, kako ih tumači ESLJP(29). Smatram da bi Sud trebao, dakle, priznati tužitelju postojanje jednakovrijedne zaštite kao što je ona koja proizlazi iz sudske prakse ESLJP-a kada u skladu s Uredbom Bruxelles I on zahtijeva priznavanje ili izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici.
57. Isto bi trebalo važiti kada zahtjev na koji se tužitelj poziva pred sudom države članice u kojoj je sudska odluka donesena nije bio s obzirom na svoj meritum zasnovan na materijalnom pravu Unije. Doduše, iako sud države članice u kojoj je donesena odluka zasniva svoju nadležnost na Uredbi Bruxelles I, Povelja se pred njim ne primjenjuje i u pogledu merituma predmeta(30). S druge strane, ta uredba, u dijelu u kojem ona postavlja načelo spomenuto u točki 55. ovog mišljenja i taksativno navodi razloge za odbijanje izvršenja, uključujući onaj povezan s javnim poretkom(31) i, prema tome, Povelja, postaju primjenjivi pred sudom države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje(32).
58. Takva autonomna narav „prava” na izvršenje sudske odluke u građanskim i trgovačkim stvarima, utvrđena u članku 47. drugom stavku Povelje, odgovara rješenju koje je ESLJP izveo u svojoj sudskoj praksi o članku 6. stavku 1. ESLJP-a(33).
59. Međutim, tako određeno „pravo” nije apsolutno(34). Mogu mu se odrediti ograničenja ako ispunjavaju zahtjeve iz članka 52. stavka 1. Povelje. U tom je pogledu nesporno da se za ograničenje navedenog prava zbog očite povrede javnog poretka mora smatrati da je predviđeno zakonom jer proizlazi iz članka 34. točke 1. Uredbe Bruxelles I. To ograničenje poštuje bitan sadržaj tog prava. Naime, njime se ono ne dovodi u pitanje kao takvo jer dovodi do toga da se pod posebnim uvjetima utvrđenima i ograničenima u sudskoj praksi Suda isključi izvršenje sudske odluke(35). No, navedeno ograničenje također mora biti nužno i stvarno ispunjavati jedan od ciljeva od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebu za zaštitom prava i sloboda drugih.
c) Uzajamno povjerenje
1) Uzajamno povjerenje s obzirom na sudsku praksu
60. Drugi element kojim valja dopuniti klasičnu formulu proizašlu iz sudske prakse Suda tiče se uzajamnog povjerenja. Naime, taj se element odnosi na činjenicu da je odbijanje priznavanja ili izvršenja sudske odluke donesene u državi članici suprotno uzajamnom povjerenju među državama članicama u zadovoljavanju pravde unutar Unije na koji se oslanja sustav priznavanja i izvršenja uspostavljen Uredbom Bruxelles I. To povjerenje ne proizlazi samo iz zakonodavnog odabira institucija Unije. Ono svoj temelj ima u primarnom pravu(36).
61. Okolnost da se upućivanje na uzajamno povjerenje ne nalazi u toj klasičnoj formuli može se objasniti činjenicom da u trenutku njezina navođenja u presudi Krombach, niti pravo Unije niti Sud nisu još otvoreno priznali ulogu tog povjerenja glede građanskog i trgovačkog aspekta područja slobode, sigurnosti i pravde.
62. Još je važnije to da se upravo na temelju tog uzajamnog povjerenja koje među državama članicama postoji u pogledu pravnih sustava i sudskih institucija može zaključiti da u slučaju pogrešne primjene nacionalnog prava ili prava Unije sustav pravnih sredstava uspostavljen u svakoj državi članici, dopunjen mehanizmom prethodnog postupka predviđenim u članku 267. UFEU‑a, pojedincima pruža dovoljno jamstvo(37).
63. Naime, prema mišljenju Suda, Uredba Bruxelles I temelji se na osnovnoj ideji da su pojedinci načelno dužni koristiti sva pravna sredstva dostupna na temelju prava države članice porjekla. Stoga pravni subjekti u toj državi članici trebaju koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi se unaprijed spriječila povreda javnog poretka, osim ako posebne okolnosti previše otežavaju ili onemogućuju korištenje pravnih sredstava u državi članici porjekla(38).
2) Uzajamno povjerenje i materijalna dimenzija javnog poretka
64. Razmatranja koja se nalaze u točkama 62. i 63. ovog mišljenja Sud je oblikovao u kontekstu navodnih povreda jamstava postupovne naravi čije su posljedice mogle dovesti do povrede javnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. S druge strane, u ovom se predmetu Sud poziva da razmotri tumačenje prava Unije u situaciji u kojoj bi navodna povreda pravnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje proizašla iz kršenja materijalnih prava.
65. S aspekta uzajamnog povjerenja i sustava pravnih lijekova uspostavljenih u svakoj državi članici, takva situacija predstavlja dodatnu poteškoću.
66. Naime, točno je, kao što izgleda da Sud želi to naglasiti u svojim razmatranjima u sudskoj praksi, da se povjerenje koje si države članice uzajamno daju ne tiče samo područja obuhvaćenih pravom Unije („slučaj[...] pogrešne primjene [...] prava Unije”), nego i područja koja nisu njime obuhvaćena („slučaj[...] pogrešne primjene nacionalnog prava”).
67. Međutim, kada zahtjev na koji se tužitelj pozvao pred sudom države članice u kojoj je sudska odluka donesena nije zasnovan glede merituma na materijalnom pravu Unije, može se izraziti dvojba glede mogućnosti da se u okviru tog postupka Sudu uputi prethodno pitanje o odredbi Povelje u kojoj je utvrđeno materijalno pravo ili sloboda.
68. Budući da se u ovom slučaju nije činilo da je zahtjev tužitelja u glavnom postupku zasnovan glede merituma na materijalnom pravu Unije(39), tuženici u glavnom postupku nisu se mogli pred sudom države članice u kojoj je sudska odluka donesena pozvati na članak 11. Povelje kako bi istaknuli da taj zahtjev predstavlja povredu njihove slobode izražavanja zajamčene u toj odredbi(40). Međutim, s jedne strane, oni su se mogli pozvati (a prema pojašnjenjima iznesenima na raspravi, to su i učinili) na članak 10. EKLJP-a kao i na nacionalne ustavne odredbe u kojima je ta sloboda utvrđena te, usto, podnijeti ESLJP-u zahtjev usmjeren protiv države članice u kojoj je sudska odluka donesena. S druge strane, tumačenjem prava Unije koje je primijenio sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenja ne može se zanemariti nužnost da se osigura zaštita koja je barem jednakovrijedna onoj koju nudi EKLJP(41).
69. Kroz tu prizmu Povelja i EKLJP čine u građanskim i trgovačkim stvarima dodatni skup za zaštitu vrijednosti temeljnih za Uniju i države članice. Osim toga, ta komplementarnost, s obzirom na to da se pravo Unije ne primjenjuje u svakoj situaciji, doprinosi uzajamnom povjerenju među državama članicama.
70. Isto tako, ESLJP priznaje da su, s aspekta zaštite prava zajamčenih EKLJP-om, uloge sudova države članice u kojoj je sudska odluka donesena i države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje različite, pri čemu to ne dovodi do nepravilnog rada mehanizma za nadzor nad poštovanjem prava zajamčenih tom konvencijom(42). Doduše, prema stajalištu ESLJP-a kada se ozbiljan i potkrijepljen prigovor, u okviru kojeg je navedeno da postoji očita manjkavost zaštite prava zajamčenog EKLJP-om, podnese sudu države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje i kada pravo Unije ne omogućava da se ta manjkavost otkloni, sud ne može odbiti ispitati taj prigovor samo zbog toga što primjenjuje pravo Unije(43). No, to ovdje nije slučaj. Naime, odredba o javnom poretku jest zapravo instrument predviđen pravom Unije koji sudu države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje omogućuje da otkloni bilo kakvu očitu manjkavost takve zaštite.
2. Sadržaj javnog poretka i uloga Suda u prethodnom postupku
a) Prikaz problematike
71. U tradicionalnim slučajevima, kada se postavi pitanje predstavlja li priznavanje ili izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici povredu načela ili čak nacionalnog koncepta države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje ne može se pozivati na odredbu o javnom poretku, a da prethodno ne utvrdi temeljno načelo vlastitog pravnog poretka koje bi to priznavanje ili izvršenje povrijedilo(44). Drugim riječima, na njemu je da takvu sastavnicu svojeg pravnog poretka utvrdi i okarakterizira kao temeljnu. To je izravna posljedica činjenice da je, kao što je to potvrđeno klasičnom formulom iz sudske prakse Suda, na državama članicama da definiraju, „sukladno vlastitom nacionalnom poimanju”, sadržaj javnog poretka u svojim pravnim poredcima.
72. S druge strane, Sud može u okviru svoje zadaće tumačenja pojma „javni poredak” i bez prekoračenja granica vlastite nadležnosti u prethodnom postupku, razjasniti sudu koji je uputio zahtjev predstavlja li napetost između posljedica nastalih priznavanjem ili izvršenjem sudske odluke donesene u drugoj državi članici i načela istaknutog protiv priznavanja ili izvršenja očitu povredu tog načela.
73. U ovom slučaju, sastavnica javnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, a čija povreda može opravdati pozivanje na odredbu o javnom poretku obuhvaćena je materijalnim pravom zajamčenim u članku 11. Povelje. Naime, iako je cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) istaknuo činjenicu da izvršenje španjolskih odluka predstavlja neprihvatljivu povredu francuskog međunarodnog javnog poretka, on se ipak poziva samo na slobodu izražavanja zajamčenu Poveljom.
74. U tom je pogledu Sud također imao priliku izjasniti se u nizu predmeta o pozivanju na odredbu o javnom poretku kada je to bilo predviđeno zato što je sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena počinio pogrešku prilikom primjene prava Unije, a posljedice te pogreške predstavljale su povredu javnog poretka države članice u kojoj se zahtijevalo priznavanje ili izvršenje.
75. Tumačenje sudske prakse u vezi s odredbom o javnom poretku dopušta zaključak da je u većini tih predmeta prethodno pitanje upućeno Sudu poteklo od takve postupovne pogreške i ticalo se prava obrane u širem smislu. Iz te sudske prakse proizlazi u biti da očita i nerazmjerna povreda tuženikova prava na pošteno suđenje iz članka 47. drugog stavka Povelje opravdava pozivanje na odredbu o javnom poretku(45). Tako je utvrđeno da se u određenim slučajevima povreda temeljnih prava može opravdati pozivanjem na tu odredbu.
76. Činjenica da je u materijalnoj dimenziji odredba o javnom poretku imala manje uspjeha nego odredba o javnom poretku u njezinoj postupovnoj dimenziji vjerojatno proizlazi iz uloge koju ima zabrana preispitivanja s obzirom na meritum, a koja sprečava sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje da se ponovno upusti u meritum predmeta koji je već presuđen(46). Stoga je nužno biti oprezan kada se na javni poredak u njegovoj materijalnoj dimenziji primjenjuje sudska praksa o javnom poretku u njegovoj postupovnoj dimenziji. Slijedom navedenog postavlja se pitanje koje su posljedice takvih okolnosti na provedbu odredbe o javnom poretku od strane suda države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, kao i na ulogu Suda u prethodnom postupku. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je pomno ispitati relevantnu sudsku praksu Suda.
b) Relevantna sudska praksa Suda
1) Presuda Renault
77. U predmetu povodom kojeg je donesena presuda Renault(47), postavilo se pitanje, među ostalim, mogu li se na temelju pogreške koju je sud države članice u kojoj je donesena sudska odluka eventualno počinio prilikom primjene načela slobodnog kretanja robe i slobodnog tržišnog natjecanja izmijeniti pretpostavke za pozivanje na odredbu o javnom poretku. Sud je odgovorio niječno smatrajući da je nacionalni sud dužan jednako učinkovito osigurati zaštitu prava utvrđenih nacionalnim pravnim poretkom kao i prava utvrđenih pravnim poretkom Unije(48). Međutim, zaključak da su te pretpostavke iste kada se radi o povredi nacionalnog prava i prava Unije ne znači da isto vrijedi glede uloge Suda u prethodnom postupku.
78. U tom se pogledu na temelju niti jednog elementa iz presude Renault ne može utvrditi je li sud koji je uputio zahtjev pretpostavio da moguća pogreška prilikom primjene primarnog prava čini očitu povredu temeljnog načela javnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje.
79. Na temelju tumačenja mišljenja nezavisnog odvjetnika S. Albera u tom predmetu može se pomisliti da se sud koji je uputio zahtjev suzdržao od zauzimanja stajališta o tom pitanju. Taj je sud samo primijetio da je sudska praksa Suda izazvala neizvjesnost u pogledu istinskog dosega načela koja je sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena navodno povrijedio i da se ta načela moraju smatrati načelima javnog poretka(49).
80. S druge strane, Sud je u presudi Renault smatrao da „moguća pogreška koja se tiče prava, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, nije očita povreda bitnog pravnog pravila prava u pravnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje”(50). Taj odlomak ukazuje na to da, kada je pozivanje na odredbu o javnom poretku predviđeno zato što priznavanje ili izvršenje sudske odluke predstavlja povredu sastavnice pravnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, a koja je u njezinoj nadležnosti zbog članstva te države članice u Uniji, pitanje radi li se o temeljnom načelu tog poretka kao i, ovisno o slučaju, predstavlja li priznavanje ili izvršenje sudske odluke očitu povredu tog temeljnog načela Sud može ili čak mora pojasniti u okviru svoje zadaće tumačenja prava Unije. To je razmatranje potkrijepljeno tumačenjem najnovije sudske prakse.
2) Presuda Diageo Brands
81. U predmetu povodom kojeg je donesena presuda Diageo Brands(51), jedno od prethodnih pitanja pretpostavljalo je da bi pogreška prilikom primjene odredaba sekundarnog prava koje se odnose na iscrpljivanje prava dodijeljenog žigom dovela do donošenja odluke koja je „očito suprotna pravu Unije”. U biti, upućujući na minimalno usklađivanje provedeno tim odredbama, Sud je u svojoj presudi istaknuo da se ne može smatrati da bi takva pogreška prilikom provedbe tih odredaba predstavljala neprihvatljivu povredu pravnog poretka Unije zbog toga što zadire u neko njezino temeljno načelo(52). Kao i u presudi Renault Sud je, dakle, okarakterizirao sastavnicu pravnog poretka države članice u kojoj se zahtijevalo priznavanje ili izvršenje kako bi utvrdio je li ta sastavnica činila temeljno načelo tog pravnog poretka, a potom ispitao navodnu povredu s aspekta njezine očitosti.
3) Presuda Charles Taylor Adjusting
82. U predmetu povodom kojeg je donesena presuda Charles Taylor Adjusting(53) postavilo se pitanje može li sud države članice u kojoj se traži priznanje odbiti priznati i izvršiti odluku suda druge države članice koja se može podvesti pod „‚svojevrsne’ anti‑suit injunctions” zbog njezine suprotnosti s pravnim poretkom te prve države članice.
83. Sud je prvo zaključio da priznavanje i izvršenje sudskih odluka o kojima je bila riječ u tom predmetu krše, među ostalim, opće načelo koje proizlazi iz njegove sudske prakse o pravilima međunarodnog privatnog prava Unije i prema kojem svaki sud pred kojim se vodi postupak sam odlučuje je li nadležan za odlučivanje u sporu koji je pred njime pokrenut(54).
84. Sud je potom zaključio da, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev, priznavanje i izvršenje odluka o kojima je bila riječ mogu biti nespojivi s javnim poretkom pravnog poretka države članice u kojoj se zahtijevaju, u mjeri u kojoj ugrožavaju to temeljno načelo u europskom pravosudnom prostoru koje je zasnovano na uzajamnom povjerenju(55).
85. Tako je, kao i u presudama Renault i Diageo Brands, Sud okvalificirao sastavnicu pravnog poretka države članice u kojoj se traži priznavanje ili izvršenje kao njezino „temeljno načelo” te je potom zaključio da priznavanje i izvršenje odluke donesene u drugoj državi članici može predstavljati neprihvatljivu povredu tog načela.
86. Doduše, može se upitati koju ulogu u presudi Charles Taylor Adjusting ima pojašnjenje Suda „pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev”. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je osvrnuti se na mišljenje koje je izneseno u tom predmetu i na koje je Sud uputio u svojoj presudi.
87. Naime, nezavisni odvjetnik J. Richard de la Tour naveo je u točki 53. svojeg mišljenja(56) da dijeli stajališta suda koji je uputio zahtjev u dijelu u kojem je smatrao da je u skladu s presudom Gambazzi(57), na tom sudu da dâ opću ocjenu postupka i svih okolnosti te da je priznavanje i izvršenje odluka o kojima je bila riječ očito nespojivo s javnim poretkom države suda pred kojim je pokrenut postupak.
88. U predmetu povodom kojeg je donesena presuda Gambazzi(58), postavilo se pitanje može li, s obzirom na odredbu o javnom poretku, sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje uzeti u obzir činjenicu da je tuženik bio isključen iz postupka u državi u kojoj je sudska odluka donesena zato što nije ispunio obveze koje su mu određene rješenjem donesenim u okviru istog postupka. Sud je smatrao da se takvo isključenje može opravdati pozivanjem na odredbu o javnom poretku kada, nakon opće ocjene postupka i s obzirom na sve okolnosti, sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje smatra da je ta mjera isključenja činila očitu i nerazmjernu povredu tuženikova prava na saslušanje(59).
89. Mišljenja sam da je formulacija odgovora Suda proizašla, s jedne strane, iz nužnosti da se u obzir uzme više činjeničnih elemenata radi utvrđivanja proporcionalnosti te povrede tuženikova prava („[ako je ona bila] očita i nerazmjerna”) i, s druge strane, iz bitne razlike u prethodnom postupku između tumačenja i primjene prava Unije. Mislim da se u upućivanju Suda, u presudi Charles Taylor Adjusting(60), na „[provjere suda koji je uputio zahtjev]” odražava ista razlika. Stoga se tim upućivanjem ne dovode u pitanje razmatranja iznesena u točki 85. ovog mišljenja.
90. Posljedično je na Sudu samo da tumači pravo Unije, a da ga pritom ne primjenjuje. Sud je dužan u okviru svoje zadaće tumačenja prava Unije, kao prvo, utvrditi čini li sastavnica tog prava temeljno načelo pravnog poretka Unije. Kao drugo, na Sudu je da pojasni jesu li pretpostavke za pozivanje na odredbu o javnom poretku, predviđene pravom Unije, ispunjene s obzirom na činjenične elemente koje je iznio sud koji je uputio zahtjev. Ta su razmatranja potkrijepljena presudom Eco Swiss(61), koja je u tom pogledu vrlo znakovita.
4) Presuda Eco Swiss
91. U predmetu povodom kojeg je donesena presuda Eco Swiss, jedno od pitanja odnosilo se na to mora li nacionalni sud kojem je podnesen zahtjev za poništenje arbitražnog pravorijeka prihvatiti takav zahtjev, kada smatra da je taj pravorijek u stvari suprotan članku 101. UFEU-a, iako ga prema internim postupovnim pravima ne smije prihvatiti ako je takav pravorijek suprotan javnom poretku.
92. Premda je to bilo pitanje postavljeno s aspekta odredbe o javnom poretku, ona se nije nalazila u aktu prava Unije koji je Sud mogao tumačiti. Naime, glavni postupak ticao se mogućnosti da se u državi članici suda koji je uputio zahtjev poništi arbitražni pravorijek donesen na zahtjev trgovačkih društava sa sjedištem izvan Unije. Neovisno o prekograničnoj dimenziji predmeta, izvršenje arbitražnih pravorijeka nije bilo obuhvaćeno Konvencijom iz Bruxellesa.
93. U svojoj presudi Sud je prvo okarakterizirao članak 101. UFEU-a kao „temeljnu odredbu neophodnu za ostvarenje zadaća povjerenih [Uniji] i, osobito, za funkcioniranje unutarnjeg tržišta”(62). Sud je potom zaključio da, s obzirom na to da nacionalni sud mora, u skladu sa svojim internim postupovnim pravilima, prihvatiti zahtjev za poništenje arbitražnog pravorijeka zasnovanog na kršenju nacionalnih pravila javnog poretka, on također mora prihvatiti takav zahtjev zasnovan na kršenju zabrane propisane u toj odredbi primarnog prava(63).
94. Stoga se u svojoj presudi Sud nije izjasnio o pretpostavkama za provedbu odredbe o javnom poretku (postoji li „očita povreda” ili ne). Naime, te pretpostavke nisu bile obuhvaćene pravom Unije(64). S druge strane, Sud je, kao i u svim presudama koje sam dosad naveo, utvrđivao predstavlja li sastavnica pravnog poretka dotične države članice o čijoj se povredi radilo temeljno načelo tog poretka.
95. To me dovodi do bitnijeg pitanja: postoji li u takvoj situaciji javni poredak Unije čija temeljna načela Sud može odrediti?
c) Javni poredak Unije
96. Jedno od pitanja o kojima se raspravljalo na raspravi bilo je ono, proizlazi li iz upućivanja Suda na „pravno pravilo za koje se u pravnom poretku države u kojoj se traži priznanje smatra da ima ključni značaj” i na „pravo koje je priznato kao temeljno u tom pravnom poretku”(65) volja Suda da uvede razliku između nacionalnog i Unijina javnog poretka. Ne želeći zanijekati postojanje potonjeg, nisam uvjeren da je to upućivanje doista namijenjeno razlikovanju tih dvaju javnih poredaka.
97. Naime, kao prvo, mislim da je tim upućivanjem Sud prije nastojao navesti da je moguće pozvati se na odredbu o javnom poretku kada se priznavanjem ili izvršenjem sudske odluke donesene u drugoj državi članici očito krši ključno ili temeljno načelo ili čak sastavnica pravnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, neovisno o posebnom obliku njegova izražaja u nacionalnom pravu(66).
98. Kao drugo, Sud je u presudi Meroni presudio da se na odredbu o javnom poretku može pozivati samo ako zahvat u postupovna jamstva podrazumijeva da priznanje takve odluke dovodi do očite povrede pravnog pravila za koje se u pravnom poretku Unije, a stoga i pravnom poretku navedene države članice, smatra da ima ključni značaj(67). Iz toga slijedi da i „pravno pravilo za koje se u pravnom poretku države u kojoj se traži priznanje smatra da ima ključni značaj” može biti obuhvaćeno pravom Unije.
99. Kao treće, Sud je u presudi Diageo Brands, potvrdio da namjera Suda upućivanjem na „pravna pravila” i na „prava” nije bila razlikovati dva zasebna izvora pravnog poretka – onaj nacionalni i Unijin. Sud je presudio da se priznavanje odluke donesene u drugoj državi članici može odbiti samo zbog očite povrede pravnog pravila za koje se u pravnom poretku Unije, a stoga i u pravnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznanje, smatra da ima ključni značaj ili prava koje je priznato kao temeljno pravo u tim pravnim poredcima(68).
100. S obzirom na to, u prošlosti sam se izjasnio u korist priznavanja da postoji „pravni poredak Unije”(69) koji je sam sastavni dio nacionalnog pravnog poretka. Iako Sud nije preuzeo taj pojam u svojoj sudskoj praksi, on je smatrao da pravno pravilo za koje se u pravnom poretku Unije smatra da ima ključni značaj predstavlja također pravno pravilo za koje se u pravnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje smatra da ima ključan značaj, a čije očito kršenje može opravdati pozivanje na odredbu o javnom poretku(70).
101. Kao što to potvrđuje članak 2. UEU-a, postoji zajednička jezgra vrijednosti koje dijele, poštuju i štite države članice koje određuju sam identitet Unije kao zajedničkog pravnog poretka(71). U tom je pogledu teško pronaći reprezentativniji primjer vrijednosti koje dijele države članice od onih koje se odražavaju u Povelji.
102. S aspekta države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje postoji samo jedan javni poredak. Naime, takva zajednička jezgra sastavni je dio pravnog poretka svake države članice. Usto, kao što sam to naveo(72), pretpostavke za pozivanje na odredbu o javnom poretku iste su kada je takvo pozivanje predviđeno zbog toga što je sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena prekršio nacionalno pravo i pravo Unije. Međutim, prema mojem mišljenju, s jedne strane, ustrajanje Suda u istovjetnosti tih pretpostavki proizlazi iz volje da se pravu Unije ne da prednost u odnosu na nacionalna prava. Takav pristup odgovara, osim toga, ključnom načelu pravnog poretka Unije, utvrđenom u članku 4. stavku 2. UEU-a, prema kojem Unija poštuje nacionalni identitet država članica, koji je svojstven njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama. S druge strane, kao što je to prikazano u relevantnoj sudskoj praksi koju sam izložio, činjenica da su pretpostavke za pozivanje na odredbu o javnom poretku jednake kada se radi o nacionalnom pravu i pravu Unije ne znači da isto važi glede odnosnih uloga suda države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje i Suda u prethodnom postupku.
103. Prethodna pitanja valja ispitati s obzirom na ta razmatranja. Konkretnije, na Sudu je da protumači pravo Unije kako bi, prvo, provjerio izražava li članak 11. Povelje temeljno načelo pravnog poretka Unije (glava C) i, potom, kako bi razjasnio, s obzirom na ovaj zahtjev za prethodnu odluku, kriterije za ocjenu na temelju kojih se može utvrditi bi li izvršenje novčane kazne poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku dovelo do očite povrede tog načela (glava D).
C. Članak 11. Povelje
1. Sloboda tiska s obzirom na članak 11. Povelje
104. Svojim prethodnim pitanjima sud koji je uputio zahtjev ukazuje na članak 11. Povelje. Međutim, ta odredba sadržava dva stavka: prvi se odnosi općenito na slobodu izražavanja i informiranja, dok se drugi tiče, konkretnije, slobode i pluralizma medija.
105. Kao što je Sud to već pojasnio, kad je riječ o nacionalnim televizijskim kućama, zadiranje u slobodu izražavanja i informiranja poseban je oblik zadiranja u slobodu medija, koja je posebno zaštićena člankom 11. stavkom 2. Povelje(73). Na tom tragu iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju(74) proizlazi da ta odredba „navodi posljedice stavka 1. u vezi sa slobodom medija”. Iz toga zaključujem da se u slučaju kada se miješanje u ostvarivanje slobode izražavanja tiče djelovanja medija primjenjuje članak 11. stavak 2., a ne članak 11. stavak 1. Povelje.
106. U glavnom postupku nacionalni se sud pozvao na odredbu o javnom poretku zato što bi izvršenje španjolskih odluka bilo u suprotnosti sa slobodom tiska. Stoga se prethodna pitanja tiču konkretnije članka 11. stavka 2. Povelje.
107. Sada se postavlja pitanje je li u pravnom poretku Unije sloboda tiska zajamčena u toj odredbi temeljno načelo čija povreda može opravdati pozivanje na odredbu o javnom poretku.
2. Sloboda tiska kao temeljno načelo pravnog poretka Unije
108. Iz sudske prakse može se zaključiti da činjenica da sloboda tiska zajamčena Poveljom ima istu pravnu vrijednost kao i Ugovori ne znači automatski da ona čini temeljno načelo pravnog poretka Unije(75).
109. S obzirom na to, s jedne strane, sloboda tiska utvrđena u članku 11. stavku 2. Povelje štiti ključnu ulogu medija u demokratskom društvu i pravnoj državi koja se sastoji od širenja informacija i ideja o pitanjima od općeg interesa i u koju je uključeno pravo javnosti da ih primi bez ograničenja osim onih koja su strogo nužna(76).
110. S druge strane, u skladu s člankom 6. stavom 3. UEU-a temeljna prava „kako su zajamčena [EKLJP-om]” čine dio općih načela prava Unije. S tog aspekta može se zapitati je li članak 11. stavak 2. Povelje ekvivalentan EKLJP-u. U slučaju potvrdnog odgovora, ne samo da bi sloboda medija činila opće načelo prava Unije, nego bi sudska praksa ESLJP-a pružila korisne zaključke glede tumačenja te odredbe Povelje.
111. U tom pogledu valja napomenuti da, za razliku od članka 11. Povelje, članak 10. EKLJP-a ne upućuje niti na slobodu medija niti na njihov pluralizam. Međutim, s jedne strane, s obzirom na sudsku praksu ESLJP-a nesporno je da se ova potonja odredba također tiče slobode medija ili čak slobode novinarstva(77). S druge strane, Sud u svojoj sudskoj praksi navodi da sloboda izražavanja i informiranja, utvrđena u članku 11. stavcima 1. i 2. Povelje i u članku 10. EKLJP-a imaju isti smisao i isti doseg u svakom od tih dvaju instrumenata(78).
112. Doduše, u Objašnjenjima koja se odnose na članak 11. Povelje navodi se da se stavak 2. tog članka „[p]osebno [...] temelji na sudskoj praksi Suda u vezi s televizijom, posebno u ([presudi Collectieve Antennevoorziening Gouda(79)], i na Protokolu o sustavu javne radiodifuzije u državama članicama”. Međutim, čini se da se u tim upućivanjima prije uzima u obzir pluralizam medija o kojem izgleda da nije izravno riječ u glavnom postupku, iako je on neodvojivo povezan s njihovom slobodom. U svakom slučaju, pluralizam medija također je zaštićen na temelju članka 10. EKLJP-a(80).
113. U tim okolnostima, uzimajući u obzir važnost slobode tiska u demokratskom društvu i pravnoj državi te činjenicu da je ta sloboda opće načelo prava Unije, čini mi se neporecivim da navedena sloboda čini ključno načelo pravnog poretka Unije, čija očita povreda može biti razlog za odbijanje egzekvature.
D. Kriteriji za ocjenu očite povrede slobode tiska
1. Uloga suda države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje i izvršenje
a) Uvodno razmatranje
114. Člankom 10. stavkom 2. EKLJP-a predviđeno je da ostvarivanje slobode izražavanja može biti podvrgnuto ograničenjima propisanim zakonom koja su u demokratskom društvu nužna, osobito „radi zaštite ugleda ili prava drugih”. ESLJP priznaje da se prilikom ispitivanja nužnosti miješanja u demokratskom društvu s ciljem „zaštite ugleda ili prava drugih” od njega može tražiti da provjeri jesu li nacionalne vlasti postigle pravednu ravnotežu u zaštiti dviju vrijednosti koje su zajamčene tom konvencijom i koje mogu doći u sukob u nekim predmetima(81).
115. Što se tiče nastojanja da se uspostavi takva ravnoteža, treba napomenuti da se španjolskim sudskim odlukama čije se izvršenje nastoji osporiti nastoje zaštititi ugled nogometnog kluba i ugled člana njegova medicinskog osoblja.
116. Ugled tog člana medicinskog osoblja obuhvaćen je člankom 8. EKLJP-a koji odgovara članku 7. Povelje. Kriteriji relevantni za odvagivanje prava na slobodu izražavanja i prava na poštovanje privatnog života jesu, među ostalim, doprinos raspravi od općeg interesa, opća poznatost dotične osobe i tema reportaže, njezino ranije ponašanje, način na koji je informacija dobivena i njezina istinitost, sadržaj, oblik i posljedice objave, kao i ozbiljnost izrečene sankcije(82).
117. Što se tiče ugleda nogometnog kluba, ESLJP je ostavio otvorenim pitanje je li ugled pravne osobe obuhvaćen člankom 8. EKLJP-a(83). Međutim, nesporno je da da je ugled pravne osobe obuhvaćen pojmom „ugled ili prava drugih” u smislu članka 10. stavka 2. EKLJP-a, pri čemu zaštita ugleda pravne osobe ipak nema istu težinu kao zaštita ugleda ili pravâ pojedinca(84).
118. Stoga se, s jedne strane, pravedna ravnoteža između svih suprotstavljenih prava i interesa mora nastojati uspostaviti zasebno za nogometni klub i za člana njegova medicinskog osoblja. Čini se da se ta okolnost odražava u španjolskim novčanim kaznama koje se odnose na dva zasebna iznosa za oba tužitelja u glavnom postupku. S obzirom na to, s druge strane, ESLJP ocjenjuje proporcionalnost miješanja na temelju istih kriterija u pogledu pravne osobe i pojedinca(85).
119. Na prvi se pogled može pokušati prava o kojima je riječ odvagnuti prema tim kriterijima i na toj osnovi utvrditi bi li izvršenje španjolskih odluka o kojima je riječ u glavnom postupku dovelo do očite povreda slobode tiska. Međutim, važno je imati na umu kontekst ovog predmet prije nego što se nastavi s analizom navedenih kriterija.
b) Zabrana preispitivanja s obzirom na meritum u pogledu uzajamnog povjerenja
120. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku ne odnosi se na pitanje kako prvi put i na temelju dokaza dostupnih sudu kojemu je podnesena tužba za utvrđivanje odgovornosti odvagnuti slobodu tiska s ugledom drugih. Takvu su ravnotežu već nastojali uspostaviti sudovi države članice u kojoj su sudske odluke donesene. Nadalje, kako je to pojašnjeno na raspravi, tuženici u glavnom postupku pokušali su rezultat tog nastojanja podvrgnuti nadzoru Tribunal Constitucionala (Ustavni sud, Španjolska) i ESLJP-u, koji nisu presudili da su zahtjevi dopušteni.
121. U ovom slučaju zahtjev za prethodnu odluku potječe od suda države članice u kojoj je zatraženo izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici. Ignoriranje te činjenice svelo bi se na zanemarivanje sustava priznavanja i izvršenja iz Uredbe Bruxelles I koji se temelji na uzajamnom povjerenju te odnosnih uloga sudova države članice u kojoj su sudske odluke donesene i države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje i izvršenje.
122. Naime, uloga suda države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje određena je ograničenjem predviđenim u članku 45. stavku 2. Uredbe Bruxelles I prema kojem „[n]i pod kakvim uvjetima nije dopušteno preispitivanje sudske odluke [donesene u drugoj državi članici] s obzirom na meritum”. Doduše, odredba o javnom poretku omogućuje tom sudu da odbije egzekvaturu sudske odluke donesene u drugoj državi članici. Međutim, ta odredba i iznimka koja proizlazi iz nje imaju vrlo uski doseg koji je određen ulogom navedenog suda.
123. U tom pogledu, pozivanje na odredbu o javnom poretku ne temelji se na negativnoj ocjeni postupka pred sudom države članice u kojoj je sudska odluka donesena ili odluke koju je ta država članica donijela. Ono prije proizlazi iz utvrđenja da su posljedice izvršenja te odluke u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje očito suprotne temeljnom načelu njezina javnog poretka.
124. Zbog toga članak 45. stavak 2. Uredbe Bruxelles I zabranjuje sudu države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje da nadzire točnost pravnih ili činjeničnih ocjena koje je dao sud države u kojoj je sudska odluka donesena(86). Sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje ne može niti dopuniti te ocjene prethodno postojećim elementima koje sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena nije uzeo u obzir(87).
125. Na tome je tragu u presudi koja se odnosi na Uredbu (EZ) br. 2201/2003(88) Sud smatrao da sud države u kojoj se zahtijeva izvršenje ne može intervenirati u utvrđivanje konačnog iznosa koji treba platiti po osnovi novčane kazne koju je naložio sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena(89). Naime, takvo utvrđenje zahtijeva ocjenu razloga za dužnikove povrede te je samo sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena, kao sud nadležan za odlučivanje o meritumu, ovlašten provoditi takvo ocjenjivanje.
126. Tim više i u pogledu Uredbe Bruxelles I sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje i izvršenje ne može dovesti u pitanje pravne ili činjenične ocjene koje je dao sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena, kako bi ponovno izračunao iznos koji treba platiti po osnovi novčane kazne koju je taj sud izrekao. Također se ne mogu ponovno odvagnuti prava o kojima je riječ jer rezultat tog odvagivanja određuje ishod postupka.
127. Tako, kao što je Sud presudio u presudi Gambazzi(90), provjere koje je sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje izvršio mogu se odnositi samo na prepoznavanje očite i nerazmjerne povrede prava o kojem je riječ, pri čemu one ne uključuju nadzor nad ocjenama o meritumu koje je dao sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena.
128. U tom smislu, s aspekta ESLJP-a(91) i uzimajući u obzir različite uloge suda države članice u kojoj je sudska odluka donesena i suda države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje u okviru sustava priznavanja i izvršenja uspostavljenog Uredbom Bruxelles I, zasnovanog na uzajamnom povjerenju, dovoljno je da se sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje pozove na odredbu o javnom poretku kako bi otklonio očite manjkavosti zaštite prava zajamčenih EKLJP-om.
129. U tim okolnostima i u pogledu povrede materijalnog načela na temelju novčane kazne osudom donesenom nakon tužbe za utvrđivanje odgovornosti, provjere koje provodi sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje moraju se nadasve odnositi na očite i nerazmjerne posljedice koju sankcija naložena sudskom odlukom čije se izvršenje traži ima na slobodu tiska. Naime, prilikom izvršenja strane sudske odluke, sankcijom se najočitije zadire u pravni poredak države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. To je, osim toga, pristup koji je sud koji je uputio zahtjev usvojio u svojim prethodnim pitanjima koja su usredotočena na financijsku dimenziju španjolskih sudskih odluka.
130. Međutim, ne treba izgubiti iz vida to da članak 11. nije jedina odredba Povelje koja se primjenjuje.
c) Odvagivanje temeljnih prava o kojima je riječ
131. U ovom slučaju, s jedne strane, s aspekta tuženikâ u glavnom postupku, odobravanje egzekvature može predstavljati miješanje u ostvarivanje slobode tiska zajamčene u članku 11. Povelje. S druge strane, s aspekta tužiteljâ u glavnom postupku, odbijanje egzekvature španjolskih sudskih odluka o kojima je riječ svelo bi se na ograničavanje njihova prava na izvršenje tih odluka utvrđenog u članku 47. drugom stavku Povelje(92).
132. Međutim, ni sloboda izražavanja ni pravo na izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici nisu apsolutni.
133. Kada je riječ o više temeljnih prava, valja provesti njihovo odvagivanje s obzirom na zahtjeve predviđene člankom 52. stavkom 1. Povelje(93).
134. U ovom se slučaju ne postavlja pitanje postojanja pravne osnove za ograničenje ostvarivanja slobode izražavanja tuženikâ u glavnom postupku. Naime, novčane kazne o kojima je riječ u glavnom postupku izrečene su na temelju španjolskog prava i Uredbe Bruxelles I te se u načelu moraju izvršiti u Francuskoj. Isto vrijedi glede ograničenja prava tužiteljâ u glavnom postupku koje proizlazi iz odredbe o javnom poretku i predviđeno je tom uredbom(94).
135. U takvom slučaju, ocjenu poštovanja načela proporcionalnosti treba provesti u skladu s nužnim usklađenjem zahtjeva za zaštitu različitih prava i pravedne ravnoteže među njima(95).
136. Nastojanje da se takva ravnoteža uspostavi sadržano je u mehanizmu za zaštitu slobode izražavanja koji je predviđen EKLJP-om. Stoga ne čudi da se u svrhu provedbe takvog odvagivanja slobode izražavanja s drugim temeljnim pravima ili slobodama Sud poziva na kriterije za ocjenu kojima se koristi EKLJP(96).
137. Prema mojem saznanju, ESLJP se još nije izjasnio o načelima koja se primjenjuju u predmetima u kojima se pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno člankom 10. EKLJP-a, mora odvagnuti s pravom na izvršenje sudske odluke donesene u inozemstvu, a koje je zajamčeno člankom 6. te konvencije. Stoga je na Sudu da takva načela utvrdi u odnosu na članak 11. stavak 2. i članak 47. drugi stavak Povelje s obzirom na ovaj zahtjev za prethodnu odluku.
2. Odšteta
138. Problematika iznesena u drugom prethodnom pitanju, kako ga je oblikovao sud koji je uputio zahtjev, tiče se okolnosti, može li sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje utvrditi postojanje očite povrede slobode tiska zbog neproporcionalnosti novčane kazne, kada se ona odnosi na odštetu koja je dodijeljena radi naknade neimovinske štete. Prije nego što se ta problematika obradi, nekoliko dodatnih pojašnjenja mi se čine korisnim glede njezina dosega.
a) Uvodna opažanja
139. Kao prvo, izgleda da problematika iznesena u drugom pitanju kako ga je oblikovao sud koji je uputio zahtjev potječe iz kasacijskog razloga u okviru kojeg tužitelji u glavnom postupku ističu da do nadzora proporcionalnosti odštete može doći samo ako je ona kaznene, a ne kompenzatorne naravi. Usto, tužitelji u glavnom postupku i španjolska vlada primjećuju da odštetu o kojoj je riječ u glavnom postupku španjolski sud nije okvalificirao kao „kaznenu”, već da je ona namijenjena naknadi pretrpljene neimovinske štete. U formulaciji drugog prethodnog pitanja navedeno je da sud koji je uputio zahtjev polazi od iste pretpostavke.
140. Kao drugo, primjećujem da se taj kasacijski razlog odnosi na jedan od argumenata koje je prihvatio cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) prema kojem se tužitelji u glavnom postupku nisu pozvali na imovinsku štetu i da je teško odrediti iznos neimovinske štete. U tom pogledu moram navesti da, iako nije moguće na isti način izračunati neimovinsku i imovinsku štetu, to ne znači da novčana kazna povezana s neimovinskom štetom nije kompenzatorna(97).
141. Kao treće, čini se da se problematika iznesena u drugom pitanju, kako ga je oblikovao sud koji je uputio zahtjev, temelji na pretpostavci prema kojoj odštetu može okvalificirati sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena i sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje („ako sud države članice koji je donio sudsku odluku čije se priznavanje ili izvršenje zahtijeva ili sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje kvalificira naknadu štete kao kaznenu”). Međutim, s obzirom na razmatranja iznesena u točkama 124. do 126. ovog mišljenja, zabrana preispitivanja s obzirom na meritum sprečava sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje da odštetu okvalificira na takav način. Naime, taj sud ne može vlastitom kvalifikacijom nadomjestiti kvalifikaciju suda države članice u kojoj je sudska odluka donesena. Isto tako, zabranjeno mu je ispitati pravne i činjenične ocjene kako bi zaključio da iznos dodijeljene odštete ne odgovara pretrpljenoj šteti i da znatan dio tog iznosa nema, stoga, kompenzatorni, nego kazneni karakter.
b) Ocjena
142. Što se sada tiče ispitivanja merituma problematike istaknute u okviru drugog prethodnog pitanja, započet ću analizom argumenta o kojem su stranke raspravljale na raspravi u vezi s trenutnim trendovima u međunarodnom privatnom pravu. Potom ću pomno ispitati relevantnu sudsku praksu Suda i ESLJP-a.
1) Trenutni trendovi u međunarodnom privatnom pravu
143. Više je pokušaja poduzeto u međunarodnom privatnom pravu – ponekad s uspjehom, ili bez njega(98) – radi sastavljanja odredbe o javnom poretku koja se posebno odnosi na dodjelu ili prisilnu naplatu kaznene odštete. Međutim, ta okolnost ne znači da je pozivanje na javni poredak isključeno kada se isplata naknade ne odnosi na kompenzatornu odštetu.
144. U tom pogledu, neke su stranke u svojim pisanim očitovanjima i na raspravi uputile na Konvenciju o priznavanju i izvršenju stranih sudskih odluka u građanskim ili trgovačkim stvarima(99) (u daljnjem tekstu: Konvencija iz 2019.) čija je Unija stranka. Konkretnije, te stranke navode da, iako ta konvencija predviđa zabranu preispitivanja s obzirom na meritum, njezin članak 10. stavak 1. određuje da se „[p]riznavanje ili izvršenje sudske odluke može [...] odbiti ako i u mjeri u kojoj se sudskom odlukom dodjeljuje odšteta, uključujući egzemplarnu odštetu ili odštetu u svrhu kažnjavanja, kojom se stranci ne nadoknađuju stvarni gubitak ili pretrpljena šteta”.
145. Na raspravi se raspravljalo o relevantnosti Konvencije iz 2019. za ovaj predmet.
146. Naime, s jedne strane, „kleveta” i „privatnost” isključeni su iz područja primjene Konvencije iz 2019.(100) jer, kako je to navedeno u izvješću s objašnjenjima o toj Konvenciji, riječ je o stvarima osjetljivima za brojne države koje se odnose na slobodu izražavanja te po toj osnovi mogu imati ustavnopravne posljedice(101).
147. Međutim, s druge strane, Institut za međunarodno pravo objavio je 2019. svoju Rezoluciju o povredama prava osobnosti korištenjem interneta i, u skladu s člankom 9. te rezolucije, članak 10. Konvencije iz 2019. trebao bi se primjenjivati i u slučaju povrede tog tipa(102). Naravno, ta rezolucija nema obvezujuću snagu. Ipak ona je izrađena pod okriljem tog instituta čiji se autoritet glede prepoznavanja trenutnih trendova u međunarodnom privatnom i javnom pravu ne može zanemariti(103). Ta rezolucija tako pokazuje da relevantnost rješenja koje je postigla Haška konferencija nadilazi okvir Konvencije iz 2019.
148. Međutim, unatoč tekstu članka 10. Konvencije iz 2019., razlika između kompenzatorne i kaznene odštete nije odlučujuća u okviru te konvencije. Naime, prema izvješću s objašnjenjima uz navedenu Konvenciju iz 2019., izvršenje na temelju te odredbe moglo bi se odbiti samo ako iz presude očito proizlazi da je novčana kazna izgleda premašila stvarno pretrpljeni gubitak ili štetu. U tom kontekstu, osim kaznene odštete, „u iznimnim slučajevima, odšteta koju je sud u kojoj je sudska odluka donesena okvalificirao kao kompenzacijsku također bi se mogla obuhvatiti [navedenom] odredbom”(104). Prema doktrini, na temelju iste konvencije moguće je dakle odbiti izvršenje strane sudske odluke ako se ona odnosi na kaznenu odštetu ili odštetu koja je inače prekomjerna(105).
149. Iz toga zaključujem da je, prema trenutnim trendovima u međunarodnom privatnom pravu, u potpuno iznimnim slučajevima moguće pozvati se na odredbu o javnom poretku čak i kada se novčana kazna odnosi na kompenzatornu odštetu. U nedostatku jasne naznake o pristupu koji je zakonodavac Unije prihvatio u Uredbi Bruxelles I, valja se osvrnuti na relevantnu sudsku praksu koja se odnosi na tu uredbu i slobodu izražavanja.
2) Relevantna sudska praksa Suda
150. Na temelju tumačenja presude FlyLAL-Litvaan Airlines(106) može se pomisliti da iznos novčane kazne radi naknade imovinske štete kao i ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze nisu sami po sebi razlozi za odbijanje egzekvature. Naime, Sud je smatrao da odredba o javnom poretku nema za cilj zaštitu čisto ekonomskih interesa, tako da obično pozivanje na ozbiljne ekonomske posljedice ne predstavlja povredu javnog poretka države članice u kojoj se traži priznanje.
151. Međutim, s jedne strane, Sud se u toj presudi također pobrinuo naglasiti da odluke o čijem je izvršenju bila riječ jesu privremene i zaštitne mjere koje se ne odnose na isplatu određenog iznosa, već jedino na provođenje nadzora nad imovinom tuženikâ u glavnom postupku(107). S druge strane, iz navedene presude ne proizlazi da teške ekonomske posljedice koje se osjećaju u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, a koje se ne svode na obično pozivanje na ekonomske interese, ne mogu biti razlog za odbijanje egzekvature.
152. Stoga presudu flyLAL-Lithuanian Airlines shvaćam na način da kada se novčana kazna odnosi na kompenzatornu odštetu, moguće se pozvati na javni poredak u potpuno iznimnim slučajevima i samo kada su drugi argumenti utemeljeni na javnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje istaknuti radi suprotstavljanja izvršenju te novčane kazne(108).
3) Relevantna sudska praksa ESLJP-a
153. U svojoj sudskoj praksi u području slobode izražavanja ESLJP je naveo da su priroda i težina izrečenih kazni elementi koje treba uzeti u obzir kada se mora odmjeriti proporcionalnost povrede prava na slobodu izražavanja zajamčenog u članku 10. EKLJP-a(109). Na temelju tumačenja te sudske prakse može se pomisliti da je kondemnatorna odluka sama po sebi važnija od izrečene kazne koja je sporednog karaktera.
154. Međutim, kao prvo, mora se istaknuti da sudska praksa ESLJP-a obuhvaća dva različita dijela, to jest onaj koji se odnosi na kaznene sankcije i onaj koji se odnosi na kondemnatorne odluke zbog klevete koja je građanskopravni delikt. Doista, nacionalna tijela moraju se suzdržavati od uporabe kaznenog postupka i obratiti veliku pozornost na težinu kaznenih sankcija(110).
155. Kao drugo, ESLJP je doduše ustanovio povredu članka 10. EKLJP-a kada se građanskopravna kondemnatorna odluka odnosila na „jedan simbolični franak”. Ipak, zaključak da je kondemnatorna odluka važnija od sporednog karaktera izrečene kazne nije bila polazište za rasuđivanje, nego argument istaknut na posljednjem mjestu kako bi se naglasilo da zanemariva priroda takve kondemnatorne odluke ne može sama po sebi biti dovoljna da opravda miješanje u pravo tužitelja na izražavanje(111), a da nužno ne proizvede stvarno odvraćajući učinak na ostvarivanje slobode izražavanja(112).
156. Kao treće i još važnije, ESLJP smatra da je u načelu potrebno zadržati mogućnost da osobe oštećene klevetničkim izjavama podnesu tužbu za utvrđivanje odgovornosti koja može činiti djelotvorno pravno sredstvo protiv povreda prava osobnosti(113). Prema stajalištu tog Suda, u posebnim okolnostima iznimni i osobito visok iznos odštete zbog klevete može predstavljati problem prema članku 10. EKLJP-a(114). Konkretno, kako bi se osigurala pravedna ravnoteža između prava o kojima je riječ, iznos odštete dodijeljene zbog klevete mora imati „razuman odnos razmjernosti” sa štetom nanesenom ugledu(115). U tom pogledu, kao što to tvorci doktrine primjećuju, EKLJP-om se ne zabranjuju svi oblici novčanih ili nadkompenzatornih kondemnatornih odluka. S druge strane, ta konvencija zabranjuje one koji su neproporcionalni u posebnom smislu tog pojma, kako je to utvrđeno u sudskoj praksi ESLJP-a(116), to jest one koji zbog svojih obilježja odvaganih u odnosu na činjenice slučaja, dovode do ograničenja slobode izražavanja koje nije nužno u demokratskom društvu.
157. Stoga, s jedne strane, sudska praksa ESLJP-a ne sadržava nikakvu naznaku glede činjenice da je kaznena narav odštete preduvjet za utvrđivanje moguće povrede sloboda utvrđenih u članku 10. EKLJP-a. S druge strane, njome se postavljaju određeni kriteriji za ocjenu neproporcionalnosti kompenzatorne sankcije na temelju čega se može utvrditi da ona dovodi do ograničenja slobode izražavanja koje nije nužno u demokratskom društvu. Te ću kriterije za ocjenu analizirati u daljnjem tekstu.
158. U svakom slučaju i glede problematike istaknute u okviru drugog prethodnog pitanja, kako ga je oblikovao sud koji je uputio zahtjev, a uzimajući u obzir trenutačne trendove u međunarodnom privatnom pravu i relevantnu sudsku praksu, smatram da kada se kondemnatorna odluka odnosi na kompenzatornu odštetu moguće se pozvati na javni poredak u potpuno iznimnim slučajevima i samo u vezi s drugim argumentima koji se temelje na javnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva izvršenje ili priznavanje.
3. Odvraćajući učinak
159. Problematika iznesena u okviru trećeg do sedmog prethodnog pitanja razmatranih zajedno, kako ih je oblikovao sud koji je uputio zahtjev, tiče se dvaju aspekata.
160. Tako sud koji je uputio zahtjev nastoji, s jedne strane, saznati je li odvraćajući učinak kondemnatorne odluke koja se odnosi na odštetu dodijeljenu radi naknade neimovinske štete sam po sebi dovoljan da opravda pozivanje na odredbu o javnom poretku u smislu članka 34. stavka 1. Uredbe Bruxelles I, s obzirom na članak 11. Povelje, i s druge strane, koje elemente treba uzeti u obzir radi provjere postojanja takvog odvraćajućeg učinka.
a) Odvraćajući učinak kao razlog za odbijanje egzekvature
1) Koncept odvraćajućeg učinka
161. Uvodno primjećujem da, iako sud koji je uputio zahtjev ukazuje na koncept odvraćajućeg učinka, on, međutim, ne daje njegovu definiciju.
162. U tom pogledu, s jedne strane, čini se da to upućivanje potječe od presuda koje je donio cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu) koji je smatrao, korištenjem izraza koji podsjećaju na sudsku praksu ESLJP-a, da novčane kazne o kojima je riječ u glavnom postupku imaju odvraćajući učinak na sudjelovanje tuženikâ u glavnom postupku u javnoj raspravi o temama od interesa za zajednicu koji bi mogao spriječiti medije u obavljanju njihove zadaće obavještavanja i nadzora. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev spominje u zahtjevu za prethodnu odluku sudsku praksu ESLJP-a, navodeći da „odvraćajući učinak novčane kazne koju treba platiti za naknadu štete predstavlja parametar za ocjenu proporcionalnosti [...] mjere ispravljanja klevetničkih izjava”.
163. U svojoj sudskoj praksi u području slobode izražavanja ESLJP naizmjenično upućuje na „odvraćajući učinak” i chilling effect(117).
164. Tvorci doktrine primijetili su da, iako ESLJP još nije dao sadržajnu definiciju koncepta odvraćajućeg učinka, on se, međutim, oslonio na taj koncept kako bi opravdao rigorozno ispitivanje nacionalnih mjera za koje smatra da će najvjerojatnije proizvesti negativne učinke koji nadilaze pojedinačne slučajeve u kojima se primjenjuju, tako da se fizičke i pravne osobe odvrate od ostvarivanja svojih prava iz straha da će biti podvrgnute tim mjerama(118).
165. U tom je smislu istaknuto u doktrini da se koncept odvraćajućeg učinka ne rabi dosljedno u sudskoj praksi u području slobode izražavanja, osobito glede onoga što se izgleda odnosi na posljedice miješanja u slobodu izražavanja koje nadilazi situaciju osobe na koju se to miješanje izravno odnosi(119).
166. Naime, u aktualnoj sudskoj praksi koja se odnosi na građanskopravne sankcije čini se da ESLJP rabi koncept odvraćajućeg učinka u vezi sa slobodom novinarstva u odnosnoj državi. Naime, taj Sud govori o ishodu nacionalnog postupka koji na osobe o kojima je riječ stavlja prekomjeran i neproporcionalan teret „koji može imati ,chilling effect’ na slobodu tiska na državnom području tužene države”(120), ili o ukupnom iznosu iz kondemnatorne odluke kao „važnom čimbeniku u odnosu na mogući ,chilling effect’ postupka na njega i na druge novinare”(121), ili pak o „[kondemnatornoj odluci za koju] postoji neizbježna opasnost da odvrati novinare od doprinošenja javnoj raspravi o pitanjima koja su od interesa za život zajednice”(122).
2) Relevantnost za ovaj predmet
167. Čini mi se da definicija koju je ESLJP dao odvraćajućim ili čak neprihvatljivim učincima s aspekta zaštite slobode tiska u kontekstu rasprave o temi od općeg interesa jest relevantna u kontekstu ovog predmeta koji je usmjeren na problematiku odbijanja egzekvature zato što bi izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici očito povrijedilo javni poredak države članice u kojoj se izvršenje zahtijeva.
168. Naime, kao prvo, postoji opasnost da takvi neprihvatljivi učinci odvrate novinare od doprinošenja javnoj raspravi o pitanjima koja su od interesa za život zajednice. Rasprava o pitanjima u vezi s dopingom u nogometu tiče se općeg interesa(123) i doprinos raspravi od općeg interesa jest element od primarne važnosti koji treba uzeti u obzir prilikom odvagivanja suprotstavljenih temeljnih prava(124).
169. Kao drugo, kada se također u tom kontekstu, s jedne strane, radi o pozivanju na odredbu o javnom poretku, mora se naći pravična ravnoteža između slobode izražavanja i prava, utvrđenog u članku 47. drugom stavku Povelje, na izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici. Nastojanje postizanja pravične ravnoteže ne može u načelu dovesti do odustajanja od izvršenja odluke zbog posljedica koje bi to imalo na tuženika. Bit kondemnatorne odluke počiva u činjenici da tuženik osjeti njezine posljedice.
170. S druge strane, kao što sam to primijetio u točki 152. ovog mišljenja, kada se kondemnatorna odluka odnosi na odštetu, pozivanje na javni poredak moguće je u potpuno iznimnim slučajevima i samo u vezi s drugim argumentima koji se temelje na prijetnji javnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. To je slučaj s argumentom koji se temelji na tome da bi odobravanje egzekvature moglo stvoriti odvraćajući učinak na slobodu tiska u dotičnoj državi članici. Tako određen odvraćajući učinak utječe i na slobodu novinarstva u dotičnoj državi članici i na slobodu informiranja opće javnosti. Odbijanjem egzekvature u takvom slučaju ne štiti se samo tuženik od sankcije koja mu je izrečena, nego i interes društva dotične države članice.
171. Tako izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici koje bi moglo proizvesti odvraćajući učinak na ostvarivanje slobode tiska u državi članici u kojoj se zahtijeva izvršenje dovodi do očite i nerazmjerne povrede temeljnog načela ove potonje države članice i stoga predstavlja razlog za odbijanje egzekvature. Sada valja odrediti kriterije na temelju kojih se može utvrditi da kondemnatorna odluka proizvodi takav učinak.
b) Kriteriji za ocjenu odvraćajućeg učinka
1) Odvraćajući učinak s aspekta suda države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje
172. Sud koji je uputio zahtjev pita se mogu li se okolnosti opisane u trećem do sedmog prethodnog pitanja, kako ih je taj sud oblikovao, uzeti u obzir radi utvrđivanja, postoji li očita povreda javnog poretka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. U tom bi se pogledu moglo pokušati nadahnuti sudskom praksom ESLJP-a koja, čini se, radi utvrđivanja povrede članka 10. ESLJP-a pridodaje težinu svakoj od okolnosti koju je sud koji je uputio zahtjev spomenuo.
173. Međutim, kao što proizlazi iz točke 129. ovog mišljenja, pred sudom države članice u kojoj se zahtijeva izvršenje ne postavlja se pitanje je li odšteta proporcionalna, nego prije može li izvršenje sudske odluke kojom se odšteta dodjeljuje imati odvraćajući učinak koji dovodi do očite i nerazmjerne povrede slobode tiska u toj državi članici zbog izrečene sankcije. Stoga se provjere koje izvršava sud države članice u kojoj se traži priznavanje ili izvršenje mogu odnositi samo na prepoznavanje opasnosti od takvog odvraćajućeg učinka, pri čemu ne uključuju nadzor ocjena o meritumu koje je dao sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena. Nastavno na to rasuđivanje uloga Suda ne sastoji se niti u tome da nadomjesti ulogu ESLJP-a radi utvrđivanja povrede slobode tiska koja se može pripisati toj potonjoj državi članici.
174. Također u tom kontekstu tuženicima u glavnom postupku naložena je, osim plaćanje odštete, kamata i troškova, i obveza objave sudske odluke donesene u državi članici porijekla. Međutim, prethodna pitanja odnose se na kondemnatornu odluku samo u njezinoj financijskoj dimenziji. Naime, pozivanje na odredbu o javnom poretku moguće je samo u slučaju da do povrede pravnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje dođe na temelju elemenata sudske odluke čije se izvršenje traži u toj državi članici. S druge strane, prema ESLJP-u prilikom ocjene miješanja u slobodu izražavanja s aspekta njegova odvraćajućeg učinka mora se uzeti u obzir narav drugih sankcija i mjera određenih dotičnoj osobi(125).
2) Relevantni kriteriji u ovom slučaju
175. Svojim trećim do sedmim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev nastoji utvrditi moraju li se sredstva dotične osobe, težina povrede, opseg štete, kao i značaj odvraćajućeg učinka utvrđenog s obzirom na financijsku situaciju izdavačkog društva novina i tiskanih medija općenito uzeti u obzir kako bi se utvrdilo postojanje odvraćajućeg učinka. Nadalje, on se pita treba li postojanje odvraćajućeg učinka ocijeniti na isti način u pogledu izdavačkog društva novina i novinara.
176. U pogledu značaja odvraćajućeg učinka (četvrto prethodno pitanje kako ga je oblikovao sud koji je uputio zahtjev), uzimajući u obzir nužnost odvagivanja temeljnih prava o kojima je riječ(126), samo postojanje opasnosti od odvraćajućeg učinka koji nadilazi situaciju izravno zainteresirane osobe opravdava odbijanje egzekvature u dijelu u kojem čini očitu i nerazmjernu povredu slobode tiska u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. Samo se u takvom slučaju sud te države članice mora pozvati na odredbu o javnom poretku kako bi otklonio očitu manjkavost u zaštiti te slobode(127).
177. U pogledu sredstava dotične osobe s obzirom na fizičku ili pravnu narav te osobe (prvi dio trećeg kao i petog i šestog pitanja, kako ih je oblikovao sud koji je uputio zahtjev), sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje mora uzeti u obzir činjenicu da je ukupna svota koju je dotična osoba dužna platiti važan čimbenik u pogledu mogućeg odvraćajućeg učinka na tu osobu i druge novinare(128).
178. Doduše, čini se da ESLJP kao olakotnu okolnost uzima u obzir činjenicu da su izdavač i novinar, kao u ovom slučaju, solidarno dužni platiti kaznu(129). Međutim, odvraćajući učinak ne ocjenjuje se na isti način u odnosu na izdavačko društvo novina i novinara autora inkriminiranog članka.
179. Naime, s jedne strane, kad je riječ o fizičkoj osobi, ESLJP upućuje na plaću dotične osobe ili na referentne vrijednosti, poput najniže(130) ili prosječne plaće(131) u državi tuženiku o kojem je riječ. U načelu, ukupna svota koju je dotična osoba dužna platiti mora se smatrati očito nerazumnom kada bi se ta osoba godinama morala truditi da je plati u cijelosti ili kada ta ukupna svota odgovara nekoliko desetaka standardnih najnižih plaća u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. S druge strane, što se tiče pravne osobe, ESLJP osigurava da iznos odštete izrečen novinskim agencijama ne može ugroziti njihove financijske temelje(132) i, dakle, biti očito nerazuman.
180. Osim toga, što se općenito tiče financijske situacije tiskanih medija u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje (sedmo pitanje kako ga je oblikovao sud koji je uputio zahtjev), iako mogući odvraćajući učinak utječe na novinare i izdavačka društva novina u toj državi članici, sud navedene države članice ne mora uzeti u obzir financijsku situaciju potonje kako bi odbio egzekvature sudske odluke. S aspekta novinara i izdavačkih društava novina, ono što je prije svega važno jest biti svjestan činjenice da se i njima može izreći novčana kazna koja je očito nerazumna u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja.
181. Naposljetku, uzimajući u obzir ulogu koju sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje ima u sustavu priznavanja i izvršenja uspostavljenog Uredbom Bruxelles I(133), provjere koje izvršava taj sud moraju se nadasve odnositi na očite i nerazmjerne posljedice koje na slobodu tiska ima sankcija izrečena sudskom odlukom čije se izvršenje traži. Navedeni sud stoga ne može provjeriti točnost pravnih ili činjeničnih ocjena koje je sud države članice u kojoj je sudska odluka donesena dao u pogledu težine povrede i opsega štete (drugi dio trećeg pitanja kako ga je oblikovao sud koji je uputio zahtjev).
182. S druge strane, kako bi se osiguralo da ishod odvagivanja prava o kojima je riječ ne bude obilježen očitom manjkavošću zaštite temeljnih prava(134), sud države članice u kojoj se priznavanje ili izvršenje zahtijeva može uzeti u obzir težinu povrede i opseg štete kako bi utvrdio da je, unatoč a priori očitoj nerazumnosti ukupne svote na koju glasi novčana kazna, ona primjerena za suzbijanje učinka klevetničkih izjava(135).
E. Predmnjeva jednakovrijedne zaštite
183. Na temelju poznate predmnjeve „jednake zaštite” koja je proizašla iz sudske prakse ESLJP-a i primjenjuje se u državama članicama(136), mjera koju je država članica poduzela radi ispunjavanja obveza koje proizlaze iz njezina članstva u Uniji mora se smatrati opravdanom s obzirom na EKLJP jer je nesporno da Unija pruža zaštitu temeljnih prava barem jednaku onoj koja je osigurana tom konvencijom(137). Doduše, primjenjivost te predmnjeve i posljedice koje iz nje treba izvesti ocjenjuje samo ESLJP. Međutim, u duhu koordinacije između Povelje i EKLJP-a te kako bih Sudu pružio iscrpan odgovor i u pogledu posljedica njegove buduće presude, želim navedenoj predmnjevi posvetiti nekoliko dodatnih napomena.
184. Iz sudske prakse ESLJP-a proizlazi da primjena predmnjeve o jednakoj zaštiti podliježe dvjema pretpostavkama: nedostatak manevarskog prostora za nacionalna tijela i primjena punog potencijala nadzornog mehanizma predviđenog pravom Unije(138), uključujući upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu pred kojim se može raspravljati o pitanjima temeljnih prava. Budući da je Sudu upućen zahtjev za prethodnu odluku i nije na ESLJP-u da ispita, je li druga pretpostavka ispunjena, usredotočit ću se na prvu pretpostavku.
185. U tom pogledu ESLJP ispituje pitanje primjenjuje li se predmnjeva jednakovrijedne zaštite uzimajući u obzir „preciznu odredbu koja se primjenjuje u konkretnom slučaju”(139) i sve posljedice koje iz nje proizlaze za dotičnu državu članicu, u skladu s tumačenjem koje je dao Sud(140). To podrazumijeva da se u obzir uzmu svi relevantni elementi pravnog okvira Unije iz kojeg proizlaze obveze dotične države članice u pogledu Unije i drugih država članica.
186. U ovom se slučaju stoga u okviru sustava Uredbe Bruxelles I postavlja pitanje zadržava li sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, a kojem je podnesen pravni lijek predviđen u člancima 43. i 44. te uredbe, diskrecijsku ovlast odlučiti hoće li upotrijebiti odredbu o javnom poretku kada izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici očito krši temeljno pravo zajamčeno Poveljom.
187. Prema mojem saznanju ESLJP se još nije izjasnio o takvom slučaju(141). Dio doktrine smatra da odredba o javnom poretku podrazumijeva postojanje diskrecijske ovlasti što isključuje korištenje predmnjeve o jednakovrijednoj zaštiti(142). Međutim, smatram da to nije slučaj kada se navodna povreda odnosi na temeljno načelo pravnog poretka Unije.
188. Naime, svakako je člankom 45. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I predviđeno da sud države članice u kojoj se zahtijeva izvršenje može odbiti egzekvaturu samo na temelju jednog od razloga iz članaka 34. i 35. te uredbe. Međutim, što se tiče razloga za odbijanje egzekvature, ta prva odredba upućuje na njezin članak 34. točku 1. u kojoj se kategorički navodi da se sudska odluka ne priznaje, ako bi takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznanje.
189. Osim toga, kao što proizlazi iz točke 102. ovog mišljenja, država članica u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje ne određuje jednostrano sadržaj javnog poretka Unije. Isto tako, kvalifikacija takve povrede kao očite proizlazi iz pravilnog tumačenja prava Unije i tako podliježe nadzoru koji Sud provodi. Što je još važnije, poštovanje temeljnih prava nije stvar dobre volje ili uljudnosti države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. Suočen s prigovorom koji smatra osnovanim i prema kojem bi izvršenje sudske odluke obuhvaćeno područjem primjene Uredbe Bruxelles I dovelo do očite povrede javnog poretka Unije i, konkretnije, temeljnog prava, sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje obvezan je odbiti egzekvaturu te odluke. Stoga u takvoj situaciji on mora odbiti ili povući potvrdu o izvršivosti te odluke.
190. Zbog potpunosti, dodat ću da činjenica da je sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje obvezan ispitati jesu li ispunjene pretpostavke za egzekvaturu ne znači da on izvršava diskrecijsku ovlast u smislu sudske prakse koja se odnosi na EKLJP. Naime, ESLJP smatra da se predmnjeva jednake zaštite primjenjuje kada država članica u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje može odbiti priznavanje i egzekvaturu strane sudske odluke „u vrlo preciznim granicama i pod uvjetom da su ispunjeni određeni preduvjeti”(143)
F. Zaključne napomene
191. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem na prethodna pitanja odgovoriti da članak 45. stavak 1. Uredbe Bruxelles I, u vezi s člankom 34. točkom 1., i članak 45. stavak 2. te uredbe kao i članak 11. Povelje treba tumačiti na način da država članica u kojoj se traži izvršenje sudske odluke koja je donesena u drugoj državi članici i odnosi se na novčanu kaznu izrečenu izdavačkom društvu novina i novinaru zbog štete ugledu sportskog kluba i članu njegova medicinskog osoblja nanesene informacijom objavljenom u tim novinama, mora uskratiti ili povući potvrdu o izvršivosti te odluke kada bi njezino izvršenje dovelo do očite povrede slobode izražavanja zajamčene u članku 11. Povelje(144). Takva povreda postoji kada se izvršenjem navedene odluke stvara u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje mogući odvraćajući učinak glede sudjelovanja osoba na koje se novčana kazna odnosi i drugih medijskih kuća i novinara u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje u raspravi o temi od općeg interesa(145). Takav mogući odvraćajući učinak očituje se kada je ukupna svota čije se plaćanje traži očito nerazumna s obzirom na prirodu i financijsku situaciju dotične osobe. U slučaju novinara, mogući odvraćajući učinak posebno se pojavljuje kada ta svota odgovara više desetaka standardnih najnižih plaća u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. U slučaju izdavačkog društva novina mogući odvraćajući učinak mora se shvatiti kao očito ugrožavanje financijske ravnoteže novina(146). Sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje može uzeti u obzir težinu povrede i opseg štete samo kako bi utvrdio da je, unatoč a priori očitoj nerazumnosti ukupne svote na koju glasi novčana kazna, ona primjerena za suzbijanje učinaka klevetničkih izjava(147).
192. Radi potpunosti, dodat ću da, suočen s prigovorom u okviru kojeg se navodi da izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici kojom se izdavačkom društvu novina i novinaru autoru inkriminiranog članka nalaže solidarna isplata znatnog iznosa po osnovi naknade iste neimovinske štete predstavlja povredu slobode tiska u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje, sud potonje države članice može odbiti egzekvaturu u pogledu izrečene kazne u odnosu na jednu od tih osoba. Naime, u skladu s člankom 48. Uredbe Bruxelles I, ako se strana sudska odluka odnosi na više zahtjeva, a proglašenje izvršivosti ne može se dati za sve zahtjeve, sud ili nadležno tijelo proglašenje izvršivosti daju za jedan ili više zahtjeva.
VI. Zaključak
193. S obzirom na sva prethodna razmatranja predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori na sljedeći način:
Članak 45. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u vezi s člankom 34. točkom 1., i članak 45. stavak 2. te uredbe, kao i članak 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima,
treba tumačiti na način da:
država članica u kojoj se traži izvršenje sudske odluke koja je donesena u drugoj državi članici i odnosi se na novčanu kaznu izdavačkom društvu novina i novinaru zbog štete nanesene ugledu sportskog kluba i članu njegova medicinskog osoblja na temelju informacije objavljene u tim novinama, mora uskratiti ili povući potvrdu o izvršivosti te odluke kada bi njezino izvršenje dovelo do očite povrede slobode izražavanja zajamčene u članku 11. Povelje o temeljnim pravima.
Takva povreda postoji kada se izvršenjem navedene odluke stvara u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje mogući odvraćajući učinak glede sudjelovanja osoba na koje se novčana kazna odnosi i drugih medijskih kuća i novinara u raspravi o temi od općeg interesa. Takav mogući odvraćajući učinak očituje se kada je ukupna svota čije se plaćanje traži očito nerazumna s obzirom na prirodu i financijsku situaciju dotične osobe. U slučaju novinara, mogući odvraćajući učinak posebno se pojavljuje kada ta svota odgovara više desetaka standardnih najnižih plaća u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje. U slučaju izdavačkog društva novina mogući odvraćajući učinak mora se shvatiti kao očito ugrožavanje financijske ravnoteže tih novina. Sud države članice u kojoj se zahtijeva priznavanje ili izvršenje može uzeti u obzir težinu povrede i opseg štete kako bi utvrdio da je, unatoč a priori očitoj nerazumnosti ukupne svote na koju glasi novčana kazna, ona primjerena za suzbijanje učinaka klevetničkih izjava.