PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
22. veljače 2024.(*)
„Žalba – Državne potpore – Članak 107. UFEU‑a – Pojam ,potpora’ – Prednost – Kriterij privatnog ulagača – Arbitražna odluka kojom se utvrđuju niže tarife električne energije – Pripisivost arbitražne odluke državi – Uredba (EU) 2015/1589 – Članak 4. stavak 2. – Odluka kojom se utvrđuje da mjera ne čini potporu”
U spojenim predmetima C‑701/21 P i C‑739/21 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije podnesene 19. studenoga 2021. odnosno 1. prosinca 2021.,
Mytilinaios AE – Omilos Epicheiriseon, sa sjedištem u Marousi (Grčka), koji zastupa V. Christianos, D. Diakopoulos, G. Karydis, A. Politis, P. Selekos i M. Ch. Vlachou, dikigoroi,
tužitelj u predmetu C‑701/21 P,
a druge stranke u postupku su:
Dimosia Epicheirisi Ilektrismou AE (DEI), sa sjedištem u Ateni (Grčka), koju je zastupao E. Bourtzalas, A. Oikonomou, E. Salaka, C. Synodinos i H. Tagaras, dikigoroi, i D. Waelbroeck, odvjetnik, a zatim E. Bourtzalas, E. Salaka, C. Synodinos i H. Tagaras, dikigoroi,
tužitelj u prvostupanjskom postupku,
Europska komisija, koju zastupa A. Bouchagiar, I. Georgiopoulos i P.-J. Loewenthal, u svojstvu agenata,
tuženik u prvostupanjskom postupku,
koju podupire:
Savezna Republika Njemačka, koju je zastupao J. Möller i D. Klebs, a zatim J. Möller, u svojstvu agenata,
intervenijent u žalbenom postupku,
i
Europska komisija, koju zastupaju A. Bouchagiar i P.-J. Loewenthal, u svojstvu agenata,
tužitelj u predmetu C‑739/21 P,
koju podupire:
Savezna Republika Njemačka, koju je zastupao J. Möller i D. Klebs, a zatim J. Möller, u svojstvu agenata,
intervenijent u žalbenom postupku,
a druge stranke u postupku su:
Dimosia Epicheirisi Ilektrismou AE (DEI), sa sjedištem u Ateni, koju je zastupao E. Bourtzalas, A. Oikonomou, E. Salaka, C. Synodinos, H. Tagaras, dikigoroi, i D. Waelbroeck, odvjetnik, a zatim E. Bourtzalas, E. Salaka, C. Synodinos, H. Tagaras, dikigoroi,
tužitelj u prvostupanjskom postupku,
Mytilinaios AE – Omilos Epicheiriseon, sa sjedištem u Marousi, koji zastupa D. Diakopoulos, N. Keramidas i N. Korogiannakis, dikigoroi,
intervenijent u prvostupanjskom postupku,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: C. Lycourgos, predsjednik vijeća, O. Spineanu‑Matei, J.-C. Bonichot, S. Rodin i L. S. Rossi (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: L. Carrasco Marco, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 27. travnja 2023.,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 7. rujna 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojim žalbama Mytilinaios AE – Omilos Epicheiriseon (u daljnjem tekstu: Mytilinaios) i Europska komisija zahtijevaju ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 22. rujna 2021., DEI/Komisija (T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2021:604), kojom je taj sud poništio Komisijin dopis COMP/E3/е/AB/ark *2014/61460 od 12. lipnja 2014. kojom se društvo Dimosia Epicheirisi Ilektrismou AE (DEI) obavještava o obustavi postupka povodom njegovih pritužbi (u daljnjem tekstu: sporni dopis), Odluke Komisije C(2015) 1942 final od 25. ožujka 2015. u predmetu SA.38101 (2015/NN) (ex 2013/CP) o navodnoj državnoj potpori dodijeljenoj društvu Alouminion SA u obliku tarifa električne energije nižih od troška nakon arbitražne odluke (SL 2015., C 219, str. 2., u daljnjem tekstu: prva sporna odluka) i Odluke Komisije C(2017) 5622 final od 14. kolovoza 2017. u predmetu SA.38101 (2015/NN) (ex 2013/CP) o navodnoj državnoj potpori dodijeljenoj društvu Alouminion SA u obliku tarifa električne energije nižih od troška nakon arbitražne odluke (SL 2017., C 291, str. 2., u daljnjem tekstu: druga sporna odluka).
Pravni okvir
2 Člankom 1. Uredbe Vijeća (EU) br. 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. [UFEU‑a] (SL 2015., L 248, str. 9.), naslovljen „Definicije”, propisuje se:
„Za potrebe ove Uredbe, primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
(h) ,zainteresirana strana’ znači svaka država članica i svaka osoba, poduzetnik ili udruženje poduzetnika na čije bi interese mogla utjecati dodjela neke potpore, a posebno korisnik potpore, konkurentski poduzetnici i trgovinske udruge.”
3 Člankom 4. te uredbe, naslovljenim „Prethodno ispitivanje prijave i odluka Komisije”, predviđa se:
„1. Komisija ispituje prijavu neposredno nakon njezina primitka. Ne dovodeći u pitanje članak 10., Komisija donosi odluku u skladu sa stavcima 2., 3. ili 4. ovog članka.
2. U slučaju kada, slijedom prethodnog ispitivanja, Komisija ustanovi da prijavljena mjera ne predstavlja potporu, takav nalaz bilježi u obliku odluke.
3. U slučaju kada Komisija, nakon prethodnog ispitivanja, ustanovi da ne postoje nikakve sumnje u pogledu spojivosti prijavljene mjere s načelima unutarnjeg tržišta u onoj mjeri u kojoj je to obuhvaćeno člankom 107. stavkom 1. UFEU‑a, donosi odluku kojom se utvrđuje da je predmetna mjera spojiva s načelima unutarnjeg tržišta (,odluka o neospornosti’). U toj se odluci navodi koja je iznimka iz UFEU‑a primijenjena.
4. U slučaju kada Komisija, nakon prethodnog ispitivanja, ustanovi da postoje sumnje u pogledu spojivosti prijavljene mjere s načelima unutarnjeg tržišta, Komisija donosi odluku o pokretanju postupka u skladu s člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a (,odluka o pokretanju službenog istražnog postupka’).
[…]”
4 Prethodne odredbe preuzete su iz Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), koja je Uredbom 2015/1589 stavljena izvan snage.
Okolnosti spora i pobijana presuda
5 Činjenice u pozadini spora opisane su u točkama 1. do 53. pobijane presude i za potrebe ovog postupka mogu se sažeti kako slijedi.
6 Predmeti pred Općim sudom obuhvaćeni su trima povezanim sporovima koji slijede jedan za drugim i odnose se u biti na pitanje čini li dodjelu državne potpore tarifa za opskrbu električnom energijom (u daljnjem tekstu: predmetna tarifa) koju je društvo DEI, proizvođač i dobavljač električne energije pod nadzorom Grčke Države, obvezan naplatiti, na temelju arbitražne presude, svojem najvećem klijentu, tj. društvu Mytilinaios, proizvođaču aluminija.
7 Društva DEI i Mytilinaios potpisala su 4. kolovoza 2010. okvirni sporazum koji se odnosio na tarifu za opskrbu električnom energijom koju je trebalo primijeniti u razdoblju od 1. srpnja 2010. do 31. prosinca 2013. kao i uvjete mirnog rješavanja navodnog duga društva Mytilinaios prema društvu DEI, koji se akumulirao u razdoblju od 1. srpnja 2008. do 30. lipnja 2010.
8 Na temelju kriterija predviđenih tim okvirnim sporazumom, društva Mytilinaios i DEI bezuspješno su pregovarali o sadržaju nacrta ugovora o opskrbi električnom energijom, pri čemu se te stranke nisu dogovorile o tarifi koja se trebala primijeniti na opskrbu električnom energijom koju je društvo DEI trebalo jamčiti društvu Mytilinaios.
9 U okviru arbitražnog sporazuma potpisanog 16. studenoga 2011. društva Mytilinaios i DEI dogovorila su se da će rješavanje svojega spora povjeriti stalnoj arbitraži Rythmistiki Archi Energeiasa (grčko regulatorno tijelo za energiju, Grčka, u daljnjem tekstu: RAE), u skladu s člankom 37. nomos 4001/2011, gia ti leitourgia Energeiakon Agoron Ilektrismou kai fysikou Aeriou, gia Erevna, Paragogi kai diktya metaforas Ydrogonanthrakon kai alles rythmiseis (Zakon 4001/2011 o funkcioniranju tržištâ električne energije i plina, istraživanju, proizvodnji i prijenosnim mrežama za ugljikovodike i o ostalim propisima) (FEK A’ 179/22.8.2011., u daljnjem tekstu: Zakon 4001/2011).
10 Prema arbitražnom sporazumu, zadaća dodijeljena arbitražnom sudu sastojala se od određivanja, na temelju pregovora održanih između društava DEI i Mytilinaios, tarife za opskrbu električnom energijom koja odgovara posebnim značajkama društva Mytilinaios i pokriva barem troškove koje snosi društvo DEI.
11 Odlukom od 31. listopada 2013. (u daljnjem tekstu: arbitražna odluka) arbitražni sud RAE‑a riješio je taj spor.
12 Presudom od 18. veljače 2016. Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni, Grčka) odbio je tužbu za ukidanje arbitražne odluke koju je podnijelo društvo DEI.
13 Društvo DEI Komisiji je 23. prosinca 2013. podnijelo drugu pritužbu (u daljnjem tekstu: pritužba iz 2013.) tvrdeći da arbitražni pravorijek predstavlja državnu potporu.
14 Komisija je spornim dopisom obavijestila društvo DEI o zatvaranju istrage o njegovoj pritužbi iz 2013.
15 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 22. kolovoza 2014. društvo DEI pokrenulo je postupak za poništenje spornog dopisa upisanog pod brojem T‑639/14.
16 Komisija je 25. ožujka 2015. donijela prvu spornu odluku u kojoj se ograničila na ocjenu pitanja odgovaraju li određivanje i provedba predmetne tarife dodjeli prednosti društvu Mytilinaios u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. U tu je svrhu ispitala je li društvo DEI, time što je prihvatilo riješiti spor s društvom Mytilinaios pokretanjem arbitražnog postupka i time što se podvrgnulo arbitražnoj presudi, postupalo, u svojstvu javnog poduzeća, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz kriterija privatnog ulagača. Zaključila je, s jedne strane, da su uvjeti primjene tog kriterija ispunjeni u ovom slučaju i da stoga društvu Mytilinaios nije dodijeljena nikakva prednost i, s druge strane, da, s obzirom na to da se prvom pobijanom odlukom odražava njezino konačno stajalište u tom pogledu, treba smatrati da je sporni dopis zamijenjen tom odlukom.
17 Komisija je stoga utvrdila da arbitražna odluka ne čini državnu potporu.
18 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. lipnja 2015. društvo DEI pokrenulo je postupak upisan pod brojem T‑352/15 radi poništenja prve sporne odluke.
19 Opći je sud rješenjem od 9. veljače 2016. DEI/Komisija (T‑639/14, EU:T:2016:77) odlučio obustaviti postupak u predmetu T‑639/14, osobito zbog toga što je prvom pobijanom odlukom formalno zamijenjen sporni dopis.
20 Društvo DEI podnijelo je 22. travnja 2016. žalbu protiv tog rješenja.
21 Sud je presudom od 31. svibnja 2017., DEI/Komisija (C‑228/16 P, EU:C:2017:409) ukinuo rješenje od 9. veljače 2016., DEI/Komisija (T‑639/14, EU:T:2016:77), vratio predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno.
22 Po objavi te presude predmet T‑639/14 nosio je broj T‑639/14 RENV.
23 Komisija je 14. kolovoza 2017. donijela drugu spornu odluku kojom je ponovno utvrdila, pri čemu je stavila izvan snage i izričito zamijenila sporni dopis i prvu spornu odluku, da arbitražna odluka nije sadržavala dodjelu državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Razlozi izneseni u prilog tom zaključku, koji se temelje na poštovanju kriterija privatnog ulagača i na nepostojanju prednosti, istovjetni su onima navedenima u prvoj spornoj odluci.
24 Dopisima od 24. kolovoza 2017., odnosno nakon donošenja druge pobijane odluke, Komisija je od Općeg suda zatražila da utvrdi da su tužbe u predmetima T‑639/14 RENV i T‑352/15 postale bespredmetne i da postupak treba obustaviti.
25 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. studenoga 2017. društvo DEI pokrenulo je postupak za poništenje druge pobijane odluke upisan pod brojem T‑740/17.
26 Odlukom predsjednika trećeg proširenog vijeća Općeg suda od 26. veljače 2020. predmeti T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17 spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja odluke kojom se završava postupak.
27 Pobijanom presudom Opći sud poništio je sporni dopis i prvu i drugu spornu odluku, naložio Komisiji snošenje vlastitih troškova i troškova društva DEI te je društvu Mytilinaios naložio snošenje vlastitih troškova.
Zahtjevi stranaka pred Sudom
Predmet C‑701/21 P
28 Svojom žalbom društvo Mytilinaios, koje podupire Komisija, zahtijeva od Suda da:
– ukine pobijanu presudu;
– ako je potrebno, vrati predmet Općem sudu na odlučivanje, i
– naloži društvu DEI snošenje troškova.
29 Društvo DEI od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu;
– konačno odluči o ovom sporu i
– naloži društvu Mytilinaios snošenje troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.
Predmet C‑739/21 P
30 Svojom žalbom Komisija, koju podupire društvo Mytilinaios, traži od Suda da:
– ukine pobijanu presudu;
– odbije tužbu u predmetu T‑740/17 ili, podredno, odbije treći i četvrti tužbeni razlog kao i prvi i drugi dio petog tužbenog razloga te vrati taj predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje o ostalim tužbenim razlozima za poništenje;
– utvrdi da su tužbe u predmetima T‑639/14 RENV i T‑352/15 postale bespredmetne i da se postupak obustavlja, i
– naloži društvu DEI snošenje troškova.
31 Društvo DEI od Suda zahtijeva da:
– odbaci žalbu u cijelosti kao nedopuštenu i, podredno, odbije kao neosnovanu i naloži Komisiji snošenje svih troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka, ili
– podredno, u slučaju da Sud usvoji žalbu, konačno odluči o žalbi u predmetima T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17 i odbije zahtjev Komisije da obustavi postupak u predmetima T‑639/14 RENV i T‑352/15.
Postupak pred Sudom
32 Odlukom predsjednika Suda od 7. travnja 2022. Saveznoj Republici Njemačkoj odobrena je intervencija u potporu Komisijinim zahtjevima u predmetima C‑701/21 P i C‑739/21 P.
33 Nakon što je saslušao stranke, Sud je odlukom od 28. veljače 2023. spojio predmete C‑701/21 P i C‑739/21 P u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja presude.
Žalbe
34 U prilog svojoj žalbi u predmetu C‑701/21 P, društvo Mytilinaios, koje podupire Komisija, ističe tri žalbena razloga.
35 Prvi žalbeni razlog temelji se na pogrešci koja se tiče prava koju je Opći sud počinio prilikom ocjene dopuštenosti tužbe za poništenje i odnosi se na načela nemo auditur propriam turpitudinem allegans i nemo potest venire contra factum proprium.
36 Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na primjenu kriterija privatnog ulagača kao i na kvalifikaciju arbitražnog suda kao državnog tijela.
37 Treći žalbeni razlog temelji se na povredi članka 4. Uredbe 2015/1589 u pogledu, s jedne strane, postojanja sumnji ili ozbiljnih poteškoća u pogledu postojanja državne potpore u fazi prethodnog ispitivanja pritužbi i, s druge strane, tereta dokazivanja.
38 U prilog svojoj žalbi u predmetu C‑739/21 P Komisija, koju podupiru društvo Mytilinaios i Savezna Republika Njemačka, ističe jedan žalbeni razlog koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a s obzirom na to da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio uvjet „prednosti” koju državna mjera mora ispuniti da bi predstavljala državnu potporu.
Prvi žalbeni razlog u predmetu C‑701/21 P, koji se temelji na povredi načela nemo auditur propriam turpitudinem allegans i nemo potest venire contra factum proprium
39 Prvi žalbeni razlog koji je istaknulo društvo Mytilinaios sastoji se od dvaju dijelova i odnosi se na dio pobijane presude u kojem je Opći sud presudio da je tužba dopuštena.
Argumentacija stranaka
40 Prvim dijelom prvog žalbenog razloga društvo Mytilinaios prigovara Općem sudu da je propustio odgovoriti na njegove argumente kojima nastoji dokazati da je podnošenje tužbe za poništenje društva DEI bilo protivno načelima nemo auditur propriam turpitudinem allegans i nemo potest venire contra factum proprium jer se tim načelima zabranjuje postupanje kojim tužitelj osporava kao nezakonito ono što je prethodno učinio dobrovoljno.
41 Društvo Mytilinaios ističe da okolnost da društvo DEI ima svojstvo zainteresirane strane u smislu članka 1. točke (h) Uredbe 2015/1589 ne znači nužno da je ono u ovom slučaju imalo pravni interes. Društvo Mytilinaios i Komisija u tom su pogledu tvrdili da je ostvarivanje postupovnih prava društva DEI zlouporaba jer njime povrjeđuju navedena načela. Time što nije odgovorio na njihove argumente, Opći je sud u točki 92. pobijane presude pogrešno presudio da društvo DEI u ovom slučaju ima pravni interes.
42 Društvo Mytilinaios pojašnjava da su se ti argumenti, kako su sažeti u točki 68. pobijane presude, odnosili na posebnu postupovnu strategiju društva DEI i na njegov pravni interes te da, suprotno onom što je Opći sud presudio u točki 91. pobijane presude, nisu doveli do miješanja situacije društva DEI, kao poduzetnika pod nadzorom Grčke Države, i situacije te države.
43 Društvo Mytilinaios u tom pogledu podsjeća na to da se primjena uredbi Europske unije ne može proširiti do te mjere da bi se njome obuhvatila zlouporaba poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 11. siječnja 2007., Vonk Dairy Products, C‑279/05, EU:C:2007:18, t. 31.).
44 Drugim dijelom prvog žalbenog razloga društvo Mytilinaios ističe da je Opći sud u točki 91. pobijane presude odbio argument koji se odnosi na povredu načela nemo potest venire contra factum proprium pogrešnim obrazloženjem.
45 Naime, Opći je sud zloupotrijebio pitanje koje se odnosi na to načelo, a koje je povezano s pravnim interesom društva DEI, kako bi ispitao pitanje koje nema veze s tim argumentom, a koje se odnosi na miješanje društva DEI i Grčke Države. On je na taj način iskrivio sadržaj navedenog argumenta.
46 Društvo DEI odgovara, kao prvo, da je prvi žalbeni razlog društva Mytilinaios očito nedopušten i očito neosnovan.
47 Argumentacija u potporu tom prvom tužbenom razlogu iznesena je nejasno i dvosmisleno. Društvo Mytilinaios nije pojasnilo tužbu za poništenje društva DEI na koju se poziva ni navodnu pogrešku koja se tiče prava kojom je zahvaćena pobijana presuda ni to zašto je postupanje društva DEI proturječno i zašto čini zlouporabu.
48 Podredno, društvo DEI tvrdi da dva dijela prvog žalbenog razloga nisu osnovana.
Ocjena Suda
49 Kako bi se odlučilo o prvom žalbenom razlogu koji je istaknulo društvo Mytilinaios u predmetu C‑701/21, najprije valja provjeriti dopuštenost tog žalbenog razloga koju osporava društvo DEI.
50 U tom pogledu dovoljno je istaknuti, s jedne strane, da je taj žalbeni razlog usmjeren protiv točke 91. pobijane presude, koja je dio obrazloženja iz točaka 64. do 195. te presude, koja se odnosi na tužbu u predmetu T‑740/17. Iz toga slijedi da, suprotno tvrdnjama društva DEI, iz žalbe jasno proizlazi da se navedeni žalbeni razlog odnosi na tu tužbu za poništenje.
51 S druge strane, formulacija prvog žalbenog razloga dovoljno je jasna da omogući razumijevanje da se dvama dijelovima tog žalbenog razloga nastoji osporiti, s jedne strane, nedostatak obrazloženja pobijane presude u pogledu odbijanja argumenta koji se temelji na povredi načela nemo auditur propriam turpitudinem allegans i nemo potest venire contra factum proprium i, s druge strane, pogreška koja se tiče prava koju je počinio Opći sud odbivši taj argument na temelju razmatranja koja se ne odnose na pitanje postupanja društva DEI koje navodno predstavlja zlouporabu. Žalitelj u svojoj žalbi pojašnjava da je društvo DEI podnošenjem tužbe zlorabeći svoj položaj pokušalo ostvariti korist od navodne nezakonitosti državne potpore u čijoj je dodjeli on sam sudjelovao kao poduzetnik pod nadzorom Grčke Države.
52 Stoga, prvi žalbeni razlog u predmetu C‑701/21 P je dopušten.
53 Kao drugo, kad je riječ o meritumu tog žalbenog razloga, valja utvrditi da je, kao što to u biti ističe nezavisni odvjetnik u točki 54. svojeg mišljenja, Opći sud, suprotno navodima istaknutima u potporu prvom dijelu navedenog žalbenog razloga, u točki 91. pobijane presude obrazložio odbijanje argumenta koji se temelji na načelu nemo auditur propriam turpitudinem allegans. Naime, u toj točki 91. Opći je sud smatrao da se „Komisija […] ne može osnovano pozivati ni na povredu pravnog načela prema kojem se nitko ne može pozivati na vlastito protupravno ponašanje. Taj je argument samo druga varijanta onog namijenjenog miješanju tužiteljeva položaja s položajem Grčke Države i pripisivanju njemu eventualnog zadovoljavanja grčkih tijela s ishodom arbitražnog postupka, tako da se također ne može prihvatiti”. Iako sažeto, to je obrazloženje dovoljno da omogući društvu Mytilinaios da se upozna s razlozima zbog kojih Opći sud nije prihvatio njegov argument, a Sudu da izvrši sudski nadzor u tom pogledu.
54 Prvi dio prvog žalbenog razloga, koji se temelji na nedostatku obrazloženja, stoga treba odbiti kao neosnovan.
55 Drugim dijelom prvog žalbenog razloga društvo Mytilinaios ističe pogrešku koja se tiče prava koju je Opći sud počinio u istoj točki 91. pobijane presude.
56 Točno je da se u odgovoru na argument da je društvo DEI povrijedilo načelo prema kojem se nitko ne može pozivati na vlastito protupravno postupanje, Opći sud u toj točki 91. u biti ograničio na zaključak da se situacija društva DEI i situacija Helenske Republike ne mogu miješati. Kao što je to istaknulo društvo Mytilinaios, tvrdeći pred Općim sudom da je društvo DEI povrijedilo to načelo, društvo Mytilinaios nije tvrdilo da se situacija društva DEI i Helenske Republike greškom međusobno zamjenjuje, nego da društvo DEI nije moglo valjano osporavati ishod arbitražnog postupka na koji je taj poduzetnik pristao.
57 S obzirom na navedeno, valja istaknuti da je Opći sud u točkama 86. do 92. pobijane presude ispitao ima li društvo DEI, suprotno navodima Komisije i društva Mytilinaios, pravni interes za poduzimanje radnji protiv druge sporne odluke, tako da točku 91. te presude treba tumačiti u kontekstu u kojem se nalazi.
58 U točki 89. pobijane presude, koju žalitelj ne osporava u okviru svoje žalbe, Opći sud odbio je argumentaciju Komisije i društva Mytilinaios koja se temelji na pogrešnom poistovjećivanju Grčke Države s društvom DEI kako bi mu se pripisalo navodno zadovoljstvo grčkih tijela s ishodom arbitražnog postupka i na usporedbi situacije društva DEI sa situacijom lokalnog tijela. U tom pogledu, Opći je sud u istoj točki utvrdio da je društvo DEI detaljno iznijelo razloge zbog kojih smatra da je, s jedne strane, arbitražna presuda utjecala na njegovu ekonomsku situaciju u dijelu u kojem mu nalaže da društvu Mytilinaios obračuna isporuku električne energije ispod svojih troškova proizvodnje i da su ga, s druge strane, sporni dopis i prva i druga sporna odluka kojima su njegove pritužbe odbijene spriječili da iznese svoja očitovanja u službenom istražnom postupku na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a. S obzirom na tu argumentaciju, prema mišljenju Općeg suda eventualno poništenje, među ostalim, druge sporne odluke zbog toga što je Komisija bila suočena s ozbiljnim sumnjama ili poteškoćama u pogledu postojanja državne potpore moglo bi biti od koristi društvu DEI upravo zato što bi Komisiju moglo natjerati da pokrene službeni istražni postupak u okviru kojeg bi se ono moglo pozvati na postupovna jamstva koja su mu dodijeljena člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a.
59 U točki 90. pobijane presude, koju žalitelj ne osporava, Opći je sud također odbio argument Komisije i društva Mytilinaios prema kojem se obvezujući pravni učinci povezani s predmetnom tarifom na štetu društva DEI ne mogu pripisati drugoj spornoj odluci, nego arbitražnoj odluci. Opći sud odbio je taj argument uz obrazloženje, s jedne strane, da je Komisija tom odlukom odbila ishod arbitražnog postupka kvalificirati kao mjeru potpore kao što je to društvo DEI zahtijevalo i, s druge strane, zato što je društvo DEI upravo prigovorilo Komisiji da je nezakonito propustila u navedenoj odluci ispitati je li ta tarifa sadržavala dodjelu prednosti. Prema mišljenju Općeg suda, ta ocjena nije dovedena u pitanje činjenicom da je društvo DEI dobrovoljno svoj spor s društvom Mytilinaios podvrgnulo arbitraži, s obzirom na to da taj korak ne znači nužno da ono a priori prihvaća arbitražnu odluku koju je uostalom ono bezuspješno osporavalo pred Efeteiom Athinon (Žalbeni sud u Ateni).
60 Stoga iz tih dviju točaka pobijane presude proizlazi da je Opći sud odbio argumente Komisije i društva Mytilinaios kojima se nastoji utvrditi da se zbog nadzora Grčke Države nad društvom DEI njegov položaj poklapa sa položajem te države, koja nije imala nikakav interes osporavati Komisijinu odluku o nepokretanju službenog istražnog postupka o mjeri koju je sama donijela, kao i argument prema kojem društvo DEI ne može dovesti u pitanje ishod arbitražnog postupka na koji je taj poduzetnik pristao.
61 Iz toga slijedi da je Opći sud, a da pritom nije počinio pogrešku koja se tiče prava, u točki 90. pobijane presude opravdao razlog zbog kojeg je valjalo odbiti argumente Komisije i društva Mytilinaios, koji su, kako su navedeni u točki 68. te presude, a koji nisu bili osporeni u žalbi, imali za cilj samo potkrijepiti njihovo stajalište prema kojem društvo DEI nije moglo prozvati, kao državnu potporu, ugovor koji više ne smatra isplativim kako bi se oslobodilo svoje obveze.
62 Uostalom, društvo Mytilinaios nije osporilo utvrđenje iz točke 85. pobijane presude, prema kojem druga sporna odluka utječe na pravni položaj i interese društva DEI kao zainteresirane strane u smislu članka 1. točke (h) Uredbe br. 2015/1589.
63 Društvo DEI je u svojoj pritužbi iz 2013. tvrdilo da je Komisija trebala uzeti u obzir to da mu se mjerom koja može predstavljati državnu potporu, odnosno arbitražnom odlukom, a ne odlukom o primjeni arbitraže, nalagalo da primijeni tarife niže od svojih troškova i da mu se, prema tome, odluka o primjeni takvih tarifa ne može pripisati, kao poduzetniku pod nadzorom Grčke Države, nego se može izravno pripisati toj državi preko arbitražnog suda.
64 Iako je točno da je na Komisiji da provjeri je li to bio slučaj u ovom predmetu, to ne može dovesti u pitanje postojanje pravnog interesa tog poduzetnika za pokretanje postupka protiv Komisijine odluke o odbijanju te pritužbe bez pokretanja službenog istražnog postupka. Drukčije obrazloženje dovelo bi do ugrožavanja učinkovitosti nadzora državnih mjera u području državnih potpora.
65 Uzimajući u obzir ta razmatranja, drugi dio prvog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan i stoga odbiti prvi žalbeni razlog u cijelosti.
Drugi žalbeni razlog u predmetu C‑701/21 P i jedini žalbeni razlog u predmetu C‑739/21 P koji se temelje na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a
66 Drugi žalbeni razlog koji je istaknulo društvo Mytilinaios u predmetu C‑701/21 P sastoji se od dva dijela, od kojih drugi u biti odgovara jedinom žalbenom razlogu koji je Komisija istaknula u predmetu C‑739/21 P.
67 Prvim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga društvo Mytilinaios u biti tvrdi da je Opći sud u točkama 160. do 163. i 185. do 191. pobijane presude povrijedio članak 107. UFEU‑a kao i kriterij privatnog ulagača.
68 U tom pogledu valja istaknuti da se točke pobijane presude koje se kritiziraju tim prvim dijelom temelje na pretpostavci, postavljenoj u točkama 150. do 159. pobijane presude, da je državna mjera koja može predstavljati državnu potporu bila arbitražna odluka.
69 Budući da se te točke osporavaju drugim dijelom drugog žalbenog razloga društva Mytilinaios i Komisijinim jedinim žalbenim razlogom, valja najprije ispitati taj drugi dio i taj žalbeni razlog.
Argumentacija stranaka
70 Drugim dijelom svojeg drugog žalbenog razloga društvo Mytilinaios tvrdi da je Opći sud u točkama 150. do 159. pobijane presude pogrešno smatrao da predmetni arbitražni sud treba kvalificirati kao „tijelo koje izvršava ovlast koja ulazi u ovlasti javne vlasti”.
71 U tom pogledu podsjeća na to da je arbitraža predviđena u članku 37. stavku 1. Zakona 4001/2011 sporazumna arbitraža. Naime, tim člankom se određuje da RAE organizira stalnu arbitražu, pred kojim je moguće riješiti sporove koji nastanu u području energetike na temelju posebnog pisanog sporazuma odnosno arbitražnog sporazuma sklopljenog između uključenih stranaka na temelju članka 37. stavka 2. tog zakona.
72 Prema mišljenju društva Mytilinaios, najprije, okolnost da je eventualna intervencija arbitražnog suda u rješavanje spora predviđena zakonom ne znači da je taj sud uspostavljen na temelju tog zakona, kao što je to Opći sud pogrešno presudio u točki 153. pobijane presude.
73 Nadalje, ocjena Općeg suda u točki 156. te presude, koja se odnosi na prirodu pravorijeka arbitražnih sudova iz Zakona 4001/2011, u ovom slučaju nije odlučujuća za ocjenu mogu li se ti sudovi kvalificirati kao državni sudovi, s obzirom na to da se ona odnosi na obvezujuću narav tih odluka, koju je Opći sud pomiješao s obveznom nadležnosti arbitražnih sudova, odnosno s obvezom da se spor podvrgne njihovoj arbitraži.
74 Osim toga, ni točka 157. navedene presude, koja se odnosi na mogućnost pobijanja odluka arbitražnih sudova iz Zakona 4001/2011 pred redovnim sudom, nije dovoljna da bi ih se kvalificiralo kao državne sudove. Naime, prema njegovu mišljenju, arbitražna odluka ne podliježe redovnim pravnim lijekovima, odnosno pritužbi i žalbi, kojima podliježu odluke redovnih sudova, nego tužbi za poništenje koja je posebno uspostavljena na temelju članka 897. Kodikas politikis dikonomiasa (Grčki Zakonik o građanskom postupku). Ta se tužba za poništenje može podnijeti samo iz ograničenih razloga. Stoga, u okviru grčkog građanskog postupka predviđa se sudski nadzor arbitražnih odluka koji je ograničen u odnosu na nadzor odluka redovnih sudova, što ima za posljedicu to da se u okviru građanskog postupka razlikuju dva mehanizma rješavanja sporova. Na temelju tih razmatranja, iz ocjene u točki 157. pobijane presude proizlaze bitne razlike koje arbitražne sudove zbog njihove naravi i funkcioniranja obilježavaju u odnosu na redovne sudove.
75 Naposljetku, društvo Mytilinaios prigovara Općem sudu da je propustio provjeriti ima li predmetni arbitražni sud obveznu nadležnost. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, to svojstvo ne postoji u slučaju arbitražnih tijela osnovanih sporazumom jer stranke sporazuma ni pravno ni činjenično nemaju nikakvu obvezu povjeriti svoje sporove arbitraži kad tijela javne vlasti dotične države članice nisu uključena u izbor arbitraže niti su pozvana da po službenoj dužnosti interveniraju u tijek postupka pred arbitrom. S druge strane, samo zakonska odredba kojom se predviđa mogućnost jednostranog podvrgavanja spora nadležnosti arbitražnog suda mogla bi arbitražnom vijeću dati svojstvo državnog suda. U ovom slučaju, s jedne strane, Zakon 4001/2011 ne sadržava nijednu odredbu u tom smislu i, s druge strane, primjena arbitraže temeljila se isključivo na sporazumu stranaka, bez kojeg su društva DEI ili Mytilinaios mogla pribjeći redovnim sudovima kako bi riješila svoj spor.
76 U prilog svojem jedinom žalbenom razlogu, Komisija tvrdi, sa svoje strane, da se, prije svega, kriteriji navedeni u točkama 153., 155. i 156. pobijane presude, točnije provedba nadležnosti arbitražnih sudova uspostavljenih Zakonom 4001/2011 identičnih onima redovnih sudova, primjena tih sudova odredbi grčkog Zakonika o građanskom postupku kao i pravno obvezujuća priroda njihovih presuda, koje predstavljaju ovršne naslove i imaju svojstvo pravomoćnosti, primjenjuju na sve arbitraže koje se odvijaju u Grčkoj i podliježu grčkom pravu.
77 Nadalje, ni kriterij naveden u točki 157. te presude, odnosno mogućnost osporavanja odluke arbitražnog suda osnovanog na temelju članka 37. Zakona 4001/2011 pred redovnim sudom, ne upućuje ni na kakvu posebnost tih arbitražnih sudova u odnosu na bilo koju drugu arbitražu koja se odvija u Grčkoj. U tom pogledu Komisija ističe da, iako se odluka takvog arbitražnog suda može osporavati, iz posebnih razloga, pred redovnim sudom zahtjevom za poništenje ili priznanje nepostojanja arbitražne odluke, isto vrijedi i za svaku drugu arbitražnu odluku donesenu u Grčkoj. Stoga, ne samo da taj element ne upućuje na posebnost arbitražnih sudova ustanovljenih na temelju članka 37. Zakona 4001/2011, nego ih, naprotiv, ograničena mogućnost osporavanja arbitražnih odluka tih sudova razlikuje od odluka redovnih sudova, na koje se općenito može uložiti žalba u svrhu osporavanja činjeničnih ili pravnih ocjena prvostupanjskog suda.
78 Naposljetku, Komisija priznaje to da element naveden u točki 154. te presude, odnosno obveza stranaka koje prihvaćaju podvrgnuti se arbitraži na temelju članka 37. Zakona 4001/2011 da odaberu arbitre na temelju popisa utvrđenog odlukom predsjednika RAE‑a, stvarno razlikuje tu arbitražu od bilo koje druge arbitraže jer ne postoji opća obveza koja strankama koje se koriste arbitražom u Grčkoj nalaže da imenuju arbitre na temelju posebnog popisa. Međutim, takav je element samo postupovni detalj i ne predstavlja nikakvu posebnost koja bi opravdala izjednačavanje arbitražnih sudova predviđenih tim člankom 37. s redovnim grčkim sudom.
79 Komisija dodaje da je izjednačavanje predmetnog arbitražnog suda s redovnim grčkim sudom protivno sudskoj praksi koja se odnosi na članak 267. UFEU‑a.
80 Naime, ta sudska praksa razlikuje dvije kategorije arbitražnih sudova.
81 Prva od tih kategorija obuhvaća ugovorene arbitražne sudove čija se nadležnost temelji na sporazumu između stranaka, a koji se ne smatraju sudovima države članice. Ti arbitražni sudovi su pravilo jer primjena arbitraže u pravilu zahtijeva dogovor stranaka. U tom kontekstu, Sud je odbio priznati kao sudove države članice tijela nadležna za trgovačke arbitraže, druge vrste arbitraža koje se temelje na suglasnosti stranaka ili arbitraže koje se temelje na bilateralnom ugovoru o ulaganju.
82 Navodi da druga od navedenih kategorija uključuje arbitražne sudove čija je nadležnost obvezna na temelju zakona i neovisno o volji stranaka, koje bi se moglo smatrati sudovima države članice ako su ispunjeni drugi uvjeti iz članka 267. UFEU‑a. U tom pogledu, Sud je u iznimnim slučajevima priznao da se arbitražni sud utemeljen na zakonu, čije su odluke obvezujuće za stranke i čija nadležnost ne ovisi o njihovu sporazumu, može smatrati sudom države članice.
83 Prema mišljenju Komisije, arbitražni sudovi iz članka 37. Zakona 4001/2011 ulaze u prvu kategoriju sudova, s obzirom na to da stranke, kako bi im mogle podnijeti spor, moraju dati svoj pisani pristanak, kao što je to Opći sud uostalom pojasnio, među ostalim, u točkama 9., 90. i 232. pobijane presude. Uostalom, grčka javna tijela nisu intervenirala u odabir arbitraže društava DEI i Mytilinaios ni po službenoj dužnosti u odvijanje arbitraže. Iz toga slijedi da navedeni arbitražni sudovi nemaju obveznu nadležnost, to jest onu koja ne ovisi o volji stranaka.
84 Oslanjajući se na pogrešno izjednačavanje predmetnog arbitražnog suda s redovnim grčkim sudovima, Opći je sud također pogrešno smatrao da arbitražna odluka, kao sudska odluka, predstavlja državnu mjeru i da je Komisija stoga trebala ocijeniti dodjeljuje li se tom odlukom prednost društvu Mytilinaios ispitivanjem iznosa predmetne tarife u odnosu na tržišnu cijenu. Opći je sud zapravo trebao pribjegavanje arbitražnom sudu smatrati privatnim načinom rješavanja sporova i stoga zaključiti da je kriterij privatnog ulagača primjenjiv na odluku društva DEI da pristane riješiti svoj spor s društvom Mytilinaios arbitražom jer je ta odluka društva DEI kao javnog poduzetnika bila jedina državna mjera u ovom slučaju.
85 Društvo DEI odgovara da se drugi dio drugog žalbenog razloga temelji na pogrešnom tumačenju pobijane presude.
86 Naime, kao prvo, Opći sud nije „izjednačio” predmetni arbitražni sud i arbitražnu odluku s redovnim sudom odnosno redovnom sudskom odlukom. Opći je sud zapravo u točki 150. pobijane presude izričito razlikovao arbitražnu odluku od odluka redovnih grčkih sudova te je u točki 159. te presude samo kvalificirao arbitražni sud kao „tijelo koje izvršava ovlast koja ulazi u ovlasti javne vlasti”. Osim toga, javne ovlasti mogu izvršavati mnoga druga državna tijela a da ta tijela iz tog razloga nisu „istovjetna” arbitražnim ili redovnim sudovima. Štoviše, kao što to proizlazi iz točke 149. pobijane presude, Opći je sud ispitao u kojoj je mjeri arbitražni sud „sličan redovnom grčkom sudu”, dok je u točki 231. pobijane presude naveo da je „arbitražna odluka usporediva s presudama redovnog grčkog suda”.
87 U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da je Opći sud stvarno izjednačio predmetni arbitražni sud s redovnim grčkim sudom, on je samo proveo usporedbu između redovnih i arbitražnih sudova u pogledu posebnog i preciznog pitanja nadzora odluka arbitražnih sudova s obzirom na pravila o državnim potporama i pitanje može li se državna potpora dodijeliti arbitražnim odlukama.
88 Kao drugo, kad je riječ o obilježjima predmetnog arbitražnog suda koje je Opći sud ispitao u točkama 153. do 157. pobijane presude, društvo DEI pojašnjava da društvo Mytilinaios osporava samo one iz točaka 153. i 157. te presude, kao i činjenicu da je Opći sud propustio uzeti u obzir neobaveznu nadležnost arbitražnog suda.
89 U tom pogledu društvo DEI najprije primjećuje da društvo Mytilinaios osporava to da je arbitražni sud osnovan na temelju članka 37. Zakona 4001/2011. Zapravo je Opći sud u točki 153. pobijane presude presudio da je značajka na temelju koje arbitražni sud sliči redovnom sudu činjenica da izvršava „sudsku funkciju istovjetnu onoj redovnih sudova” i da ih „pokretanje arbitražnog postupka lišava njihove nadležnosti”. Upućivanje u toj točki 153., u podrednoj rečenici, na „arbitražne sudove osnovane na temelju članka 37. [Zakona 4001/2011]” ima isključivu svrhu ograničavanja ocjene Općeg suda na arbitražni sud o kojem je riječ u ovom slučaju.
90 Nadalje, što se tiče obilježja arbitražnog suda s obzirom na ograničeni sudski nadzor arbitražnih odluka, ispitanog u točki 157. pobijane presude, društvo DEI smatra da je argument društva Mytilinaios nedopušten jer se njime ne objašnjava zašto „ograničeni sudski nadzor” razlikuje nadzor nad arbitražnim odlukama prema pravilima o državnim potporama od nadzora koji se provodi nad odlukama redovnih sudova.
91 U svakom slučaju, taj je argument neosnovan. Kao prvo, činjenica da je nadzor koji nad arbitražnom odlukom provodi Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni) ograničeniji od nadzora koji se provodi prilikom „uobičajene” žalbe nije relevantna za ocjenu može li se državna potpora dodijeliti tom presudom. Naime, Sud je u presudi od 11. prosinca 2019., Mytilinaios Anonymos Etairia–Omilos Epicheiriseon (C‑332/18 P, EU:C:2019:1065, t. 68.), presudio da se državna potpora može dodijeliti rješenjem o privremenoj pravnoj zaštiti koje je donio redovni grčki sud, neovisno o ograničenosti sudskog nadzora koji se provodi u okviru privremene pravne zaštite. Kao drugo, društvo DEI primjećuje da je suprotnost arbitražnog pravorijeka javnom poretku jedan od ograničenih razloga zbog kojih se može zahtijevati poništenje takve odluke. Budući da se zabrana državnih potpora odnosi upravo na javni poredak, argument društva Mytilinaios je bespredmetan. Kao treće, okolnost da se grčkim pravom predviđa sudski nadzor arbitražnih odluka koji provodi redovni sud, nakon žalbe koju je podnijela stranka koja nije uspjela u postupku pred arbitražnim sudom, dokazuje da se te odluke ne mogu izvršiti bez „potvrde” redovnog državnog suda. Tako se arbitražna odluka ne izvršava samo kao takva, već kao odluka koju je potvrdio redovan sud. Osim toga, uvjet pripisivosti mjere potpore ispunjen je u slučaju „uključivanja” „tijela javne vlasti” u donošenje te mjere. Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni), koji je u ovom slučaju odlučio i odbio tužbu za poništenje arbitražne odluke, nesporno je takvo javno tijelo.
92 Naposljetku, što se tiče činjenice da Opći sud nije uzeo u obzir kriterij koji se odnosi na obveznu nadležnost arbitražnog suda, društvo DEI tvrdi da društvo Mytilinaios ne objašnjava razloge zbog kojih bi taj kriterij, legitiman u svrhu primjene članka 267. UFEU‑a, također trebao biti ispunjen kako bi se s arbitražnim odlukama postupalo na način analogan načinu postupanja s odlukama redovnih sudova u pogledu primjene pravila o državnim potporama.
93 U svakom slučaju, taj je argument neosnovan.
94 Naime, s jedne strane, u članku 267. UFEU‑a upućuje se na „sud države članice”, dok se u članku 107. stavku 1. UFEU‑a navode potpore koje dodijeli „država članica ili koje se dodjeljuju putem državnih sredstava”. Sud je presudio da je širok raspon subjekata koji izvršavaju javne ovlasti obuhvaćen pojmom „država” u smislu potonje odredbe a da oni pritom ipak ne mogu uputiti prethodno pitanje. U ovom slučaju, pitanje koje se postavlja nije pitanje je li predmetni arbitražni sud djelovao kao „sud države članice”, nego može li ga se smatrati „tijelom koje izvršava ovlast koja ulazi u ovlasti javne vlasti”. Kako bi proveo to ispitivanje, Opći je sud proveo usporedbu sa slučajem dodjele državne potpore odlukom redovnog suda. Osim toga, značajka tijela koja izvršavaju „ovlast koja ulazi u ovlasti javne vlasti” jest ta da se njihova volja jednostrano nameće, baš kao i volja izražena u arbitražnoj odluci, koju je potvrdio Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni).
95 S druge strane, odluke arbitražnih sudova, bilo da su oni uspostavljeni na temelju nacionalnog zakonodavstva ili na temelju bilateralnog ugovora o ulaganju, predstavljaju mjere kojima se može dodijeliti državna potpora. U tom pogledu, društvo DEI ističe da u predmetu u kojem je donesena presuda od 25. siječnja 2022., Komisija/European Food i dr. (C‑638/19 P, EU:C:2022:50), koja se odnosi na odluku arbitražnog suda koja se može pripisati državi, kao u ovom predmetu, nadležnost arbitražnog suda nije bila obvezna.
Ocjena Suda
96 Valja podsjetiti na to da je Opći sud u točki 151. pobijane presude smatrao, s jedne strane, da je „arbitražnom odlukom arbitražni sud donio pravno obvezujuću odluku o određivanju predmetne tarife koja bi mogla dati prednost [društvu Mytilinaios] u slučaju da ona ne odgovara normalnim tržišnim uvjetima i stoga predstavlja državnu potporu koju Helenska Republika nije prijavila na temelju članka 108. stavka 3. UFEU‑a” i, s druge strane, da „arbitražni sud, kako je uspostavljen pri RAE‑u na temelju članka 37. [Zakona 4001/2011], arbitražni postupak koji se pred njim vodi, kao i njegove odluke imaju obilježja analogna onima redovnih grčkih sudova, sporova koji se pred njima vode i njihovih odluka”.
97 Kako bi potkrijepio taj zaključak, Opći je sud u točkama 153. do 157. te presude analizirao pet kriterija da bi u točki 158. navedene presude zaključio da su „arbitražni sudovi koji su osnovani i djeluju u skladu s člankom 37. [Zakona 4001/2011] sastavni dio grčkog državnog pravosudnog sustava” i, u točki 159. iste presude, da predmetni arbitražni sud „treba, poput redovnog grčkog suda, kvalificirati kao tijelo koje izvršava ovlast koja ulazi u ovlasti javne vlasti”.
98 Stoga je Opći sud s obzirom na ocjenu sadržanu u točkama 151. do 159. pobijane presude mogao smatrati, u točki 160. te presude, da predmetna tarifa, kako je utvrđena arbitražnom odlukom, predstavlja neprijavljenu državnu mjeru.
99 Iz toga slijedi da je Opći sud presudio da arbitražni sud RAE treba kvalificirati kao tijelo koje izvršava ovlast koja ulazi u ovlasti javne vlasti i da se stoga njegove odluke mogu pripisati Helenskoj Republici, u smislu članka 107. UFEU‑a, samo zato što je taj sud sastavni dio grčkog državnog pravosudnog sustava s obzirom na to da se može izjednačiti s redovnim grčkim sudom. Takvo obrazloženje sadržava pogreške koje se tiču prava.
100 Što se tiče, kao prvo, kriterija koje je Opći sud utvrdio u točkama 153. do 157. pobijane presude kako bi predmetni arbitražni sud izjednačio s redovnim državnim sudom, oni su: prvo, da arbitražni sudovi osnovani na temelju članka 37. Zakona 4001/2011 obavljaju sudsku funkciju istovjetnu onoj redovnih sudova, odnosno zamjenjuju potonje jer ih otvaranje arbitražnog postupka lišava njihove nadležnosti, drugo, da suci arbitri, odabrani s popisa utvrđenog odlukom predsjednika RAE‑a, moraju opravdati svoju neovisnost i nepristranost prije svojeg imenovanja, treće, da su postupci pred arbitražnim sudovima uređeni, među ostalim, odredbama grčkog Zakonika o građanskom postupku i, dodatno, Pravilnikom RAE‑a o arbitraži, četvrto, da su arbitražne presude pravno obvezujuće, imaju svojstvo pravomoćnosti i snagu ovršne isprave u skladu s relevantnim odredbama tog zakonika i, peto, da se protiv odluka arbitražnih sudova može podnijeti žalba redovnom sudu.
101 Međutim, kao što to ističe Komisija i kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 95. svojeg mišljenja, na temelju nijednog od tih kriterija nije moguće razlikovati arbitražne sudove iz članka 37. Zakona 4001/2011 od bilo kojeg drugog sporazumnog arbitražnog suda.
102 Naime, kao prvo, svaki sporazumni arbitražni sud zamjenjuje redovne sudove, kao drugo, postupak pred takvim sudom obično je uređen zakonom, kojim se, kao treće, odlukama tih sudova može dodijeliti obvezujući karakter, svojstvo pravomoćnosti i snagu ovršnih isprava i, kao četvrto, protiv tih odluka pod određenim uvjetima može se podnijeti pravni lijek redovnom sudu.
103 U tom kontekstu, točno je, kao što to priznaje Komisija, da okolnost da se u ovom slučaju arbitri biraju s popisa utvrđenog odlukom predsjednika RAE‑a i da moraju opravdati svoju neovisnost i nepristranost prije svojeg imenovanja obilježava arbitražni sud RAE‑a u odnosu na druge sporazumne arbitražne sudove čiji se arbitri nužno ne biraju s popisa poput onog koji je sastavio taj predsjednik. Međutim, samo na temelju te okolnosti ne može se zaključiti da se taj arbitražni sud razlikuje od bilo kojeg drugog sporazumnog arbitražnog suda jer je ona isključivo postupovni element koji ne utječe na funkciju ili prirodu navedenog suda.
104 Kao drugo, kao što to tvrde društvo Mytilinaios i Komisija, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što nije provjerio je li arbitražni sud RAE‑e imao obveznu nadležnost, kao što je to u načelu slučaj sa sudovima koji su dio državnog pravosudnog sustava, koja stoga ne ovisi samo o volji stranaka.
105 Takav je element zapravo mogao navesti Opći sud na zaključak da se arbitražni sud RAE‑e razlikuje od sporazumnog arbitražnog suda čija se nadležnost temelji na arbitražnom sporazumu, odnosno posebnom sporazumu koji odražava autonomiju volje dotičnih stranaka (vidjeti u tom smislu presude od 12. lipnja 2014., Ascendi Beiras Litoral e Alta, Auto Estradas das Beiras Litoral e Alta, C‑377/13, EU:C:2014:1754, t. 27. i od 25. siječnja 2022., Komisija/European Food i dr., C‑638/19 P, EU:C:2022:50, t. 144. i navedenu sudsku praksu).
106 S obzirom na prethodno navedeno i neovisno o bilo kojem drugom razmatranju, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da se arbitražni sud RAE‑e može izjednačiti s redovnim sudom i da je arbitražna odluka državna mjera koja može predstavljati državnu potporu.
107 Ta se ocjena ne može dovesti u pitanje argumentima koje je istaknulo društvo DEI.
108 Najprije, ovaj predmet treba razlikovati od predmeta u kojem je donesena presuda od 25. siječnja 2022., Komisija/European Food i dr. (C‑638/19 P, EU:C:2022:50).
109 Naime, s jedne strane, arbitražni sud koji je donio predmetnu arbitražnu odluku u predmetu u kojem je donesena ta presuda nije bio sporazumni arbitražni sud, nego je osnovan na temelju bilateralnog ugovora o ulaganju. Kao što to, u biti, proizlazi iz ustaljene sudske prakse navedene u točkama 143. i 144. navedene presude, suglasnost države članice s mogućnosti pokretanja spora protiv nje u okviru arbitražnog postupka predviđenog bilateralnim ugovorom o ulaganju, za razliku od one koja bi bila dana u okviru postupka sporazumne arbitraže, ne proizlazi iz posebnog sporazuma koji odražava autonomiju volje dotičnih stranaka, već iz sporazuma sklopljenog između dviju država članica, u okviru kojeg su one općenito i unaprijed pristale izuzeti iz nadležnosti vlastitih sudova sporove koji se mogu odnositi na tumačenje ili primjenu prava Unije u korist arbitražnog postupka.
110 S druge strane, u presudi od 25. siječnja 2022., Komisija/European Food i dr. (C‑638/19 P, EU:C:2022:50), Sud se ograničio na provjeru je li Komisija u ovom slučaju bila ratione temporis nadležna za izvršavanje svojih nadležnosti na temelju članka 108. UFEU‑a. U tu je svrhu u točki 123. te presude smatrala da je odlučujući element za određivanje datuma na koji su korisnici dobili pravo na primitak državne potpore na temelju određene mjere njihovo stjecanje izvjesnog prava da prime tu potporu i s tim povezana obveza države članice da je dodijeli. Iako je u točki 124. navedene presude Sud u biti utvrdio da je takvo pravo dodijeljeno samo predmetnom arbitražnom odlukom, iz toga uopće nije zaključio da ta arbitražna odluka, kao takva, predstavlja državnu potporu. Naprotiv, Sud je, kao što to proizlazi iz njezinih točaka 80. i 131., pojasnio da u okviru predmeta u kojem je donesena navedena presuda nije nadležan za odlučivanje o tome predstavlja li mjera o kojoj je riječ u tom predmetu, odnosno arbitražna odluka, u materijalnom smislu „državnu potporu” u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a.
111 Nadalje, okolnost da je u ovom slučaju grčki sud kao što je Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni) odbio tužbu za poništenje arbitražne odluke ne može značiti da se ta odluka samo zbog tog razloga može pripisati Grčkoj Državi. Naime, sudski nadzor koji provodi taj sud odnosi se samo na zakonitost arbitražne odluke, koja ostaje akt koji se može pripisati samo arbitražnom vijeću koje ju je donijelo. Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da uvođenje državne potpore samo po sebi ne može proizlaziti iz sudske odluke, s obzirom na to da takvo uvođenje proizlazi iz ocjene svrhovitosti koja nije povezana sa sudskom nadležnošću (presuda od 12. siječnja 2023., DOBELES HES, C‑702/20 i C‑17/21, EU:C:2023:1, t. 76.). Prema tome, postojanje takve sudske odluke ni u kojem slučaju ne može biti dovoljno da se arbitražna odluka, kako je odobrena tom odlukom, kvalificira kao mjera koja može predstavljati državnu potporu.
112 Naposljetku, navod društva DEI prema kojem Opći sud zapravo nije izjednačio arbitražni sud RAE‑e sa sudom očito je u suprotnosti s točkom 160. pobijane presude u kojoj je jasno potvrđeno da „arbitražni sud treba izjednačiti s redovnim državnim sudom”.
113 Iz toga slijedi da je u ovom slučaju, osobito s obzirom na posebnosti spora između društava DEI i Mytilinaiosa i posebnosti zadaće koju su te stranke dobrovoljno povjerile arbitražnom sudu RAE‑a, Komisija pravilno smatrala, s jedne strane, da je jedina državna mjera koja može činiti državnu potporu odluka društva DEI da sklopi arbitražni sporazum s društvom Mytilinaios, s obzirom na to da Grčka Država kontrolira društvo DEI i, s druge strane, da je, kako bi se utvrdilo je li tom odlukom društvu Mytilinaios dodijeljena prednost, potrebno provjeriti bi li privatni subjekt u normalnim tržišnim uvjetima donio navedenu odluku u istim uvjetima.
114 U tom pogledu valja istaknuti da je moglo biti drukčije da je arbitražni postupak tijekom svojeg odvijanja, od sklapanja arbitražnog sporazuma do arbitražne odluke, bio rezultat programa koju je Grčka Država nametnula predmetnim poduzetnicima kako bi tim postupkom izbjegla pravila o državnim potporama. Naime, privatni operater u uobičajenim tržišnim uvjetima ne bi prihvatio sudjelovanje u takvom programu. Međutim, društvo DEI nije tvrdilo da mu je Grčka Država protivno njegovoj volji naložila sklapanje arbitražnog sporazuma s društvom Mytilinaios kako bi potonjem dodijelila državnu potporu.
115 S obzirom na prethodna razmatranja, drugi dio drugog tužbenog razloga društva Mytilinaios i Komisijin jedini žalbeni razlog osnovani su i treba ih prihvatiti.
116 U tim okolnostima valja ukinuti pobijanu presudu a da nije potrebno ispitati prvi dio drugog žalbenog razloga ni treći žalbeni razlog društva Mytilinaios.
Tužba pred Općim sudom
117 U skladu s drugom rečenicom članka 61. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, Sud u slučaju ukidanja odluke Općeg suda može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.
118 To je ovdje slučaj s trećim i četvrtim tužbenim razlogom, kao i s prvim i drugim dijelom petog tužbenog razloga u predmetu T‑740/17, kojima je društvo DEI u biti prigovorilo Komisiji da je povrijedila članak 107. UFEU‑a jer u drugoj spornoj odluci nije ispitala predmetnu tarifu, kako to proizlazi iz arbitražne presude, prije nego što je isključila postojanje prednosti i ograničila se na provjeru bi li u normalnim tržišnim uvjetima privatni operater u istim okolnostima sklopio arbitražni sporazum pod istim uvjetima.
119 Naime, dovoljno je istaknuti da je Opći sud u točkama 9., 90. i 232. pobijane presude u biti presudio da su društva DEI i Mytilinaios dobrovoljno pokrenula postupak pred arbitražnim sudom RAE‑a, s obzirom na to da takvo utvrđenje nije osporeno u okviru ove žalbe. Stoga, zbog razloga navedenih u točkama 96. do 105. ove presude, Komisija u okolnostima ovog slučaja svakako nije bila dužna analizirati sadržaj arbitražne odluke kako bi provjerila je li odlukom društva DEI da sklopi arbitražni sporazum dodijeljena prednost društvu Mytilinaios u smislu članka 107. UFEU‑a.
120 Stoga valja odbiti treći i četvrti žalbeni razlog te prvi i drugi dio petog žalbenog razloga u predmetu T‑740/17.
121 Suprotno tomu, Opći sud nije ispitao druge dijelove tog petog žalbenog razloga ni druge žalbene razloge u predmetu T‑740/17, od kojih se prvi temeljio na pogrešnom tumačenju presude od 31. svibnja 2017., DEI/Komisija (C‑228/16 P, EU:C:2017:409), drugi, na Komisijinoj povredi obveza koje ima na temelju članka 24. stavka 2. Uredbe 2015/1589 i, osobito, prava društva DEI da bude saslušano kako je to zajamčeno člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, šesti, na povredi članka 107. stavka 1. i članka 108. stavka 2. UFEU‑a koju je Komisija počinila zbog očitih pogrešaka u ocjeni činjenica u pogledu primjenjivosti kriterija privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu i primjene tog kriterija, sedmi, na očitoj pogrešci u tumačenju i primjeni članka 107. stavka 1. UFEU‑a, povredi obveze obrazlaganja i očitoj pogrešci u ocjeni činjenica jer Komisija nije postupila po prvoj pritužbi koju je društvo DEI 2012. podnijelo na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a zbog toga što je ona postala bespredmetna nakon arbitražne presude.
122 Budući da ispitivanje tih dijelova i žalbenih razloga podrazumijeva provođenje složenih činjeničnih ocjena, za koje Sud ne raspolaže svim potrebnim činjeničnim elementima, stanje postupka, kad je riječ o navedenim dijelovima i žalbenim razlozima, ne dopušta donošenje odluke i stoga predmet valja vratiti Općem sudu kako bi on o njima odlučio.
123 Naposljetku, na Općem sudu je da zaključi o posljedicama ukidanja pobijane presude na tužbe u predmetima T‑639/14 RENV i T‑740/17, uključujući na zahtjeve Komisije za obustavu postupka u tim predmetima.
Troškovi
124 Budući da se predmet vraća Općem sudu na ponovno odlučivanje, o troškovima ovog žalbenog postupka odlučit će se naknadno.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Ukida se presuda Općeg suda Europske unije od 22. rujna 2021., DEI/Komisija (T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17, EU:T:2021:604).
2. Predmeti T‑639/14 RENV, T‑352/15 i T‑740/17 vraćaju se Općem sudu Europske unije kako bi odlučio o tužbenim razlozima i argumentima koji su pred njim istaknuti, a o kojima se Sud Europske unije nije izjašnjavao.
3. O troškovima će se odlučiti naknadno.
Potpisi