PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)

12. prosinca 2014.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište parafinskog voska – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a – Određivanje cijena – Dokaz povrede – Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. – Referentno razdoblje – Izračun vrijednosti prihoda od prodaje – Težina povrede – Koncentracija tijekom razdoblja povrede – Jednako postupanje – Proporcionalnost“

U predmetu T‑551/08,

H&R ChemPharm GmbH, sa sjedištem u Salzbergenu (Njemačka), koji su prvo zastupali M. Klusmann, odvjetnik, i S. Thomas, profesor, a zatim M. Klusmann,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju A. Antoniadis i R. Sauer, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće) [neslužbeni prijevod], u mjeri u kojoj se odnosi na tužitelja, i podredno, zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne koja je izrečena tužitelju,

OPĆI SUD (treće vijeće),

u sastavu: O. Czúcz (izvjestitelj), predsjednik, I. Labucka i D. Gratsias, suci,

tajnik: K. Andová, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 10. srpnja 2012.,

donosi sljedeću

Presudu

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

1.     Upravni postupak i donošenje pobijane odluke

1        Komisija Europskih zajednica utvrdila je Odlukom C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) da je tužitelj, društvo H&R ChemPharm GmbH, sudjelujući u zabranjenom sporazumu koji se odnosi na tržište parafinskog voska u EGP‑u i njemačko tržište prešanog parafina, zajedno s drugim poduzetnicima, povrijedio članak 81. stavak 1. UEZ‑a i članak 53. stavak 1. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP).

2        Adresati pobijane odluke sljedeća su društva: Eni SpA, Esso Deutschland GmbH, Esso Société anonyme française, ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA i Exxon Mobil Corp. (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: ExxonMobil), H&R ChemPharm, H&R Wax Company Vertrieb GmbH i Hansen & Rosenthal KG (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: H&R), Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG (u daljnjem tekstu: Tudapetrol), MOL Nyrt., Repsol YPF Lubricantes y Especialidades SA, Repsol Petróleo SA i Repsol YPF SA (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Repsol), Sasol Wax GmbH, Sasol Wax International AG, Sasol Holding in Germany GmbH i Sasol Ltd (u daljnjem tekstu, zajedno nazvana: Sasol), Shell Deutschland Oil GmbH, Shell Deutschland Schmierstoff GmbH, Deutsche Shell GmbH, Shell International Petroleum Company Ltd, The Shell Petroleum Company Ltd, Shell Petroleum NV i The Shell Transport and Trading Company Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Shell), RWE Dea AG i RWE AG (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: RWE) te Total SA i Total France SA (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Total) (uvodna izjava 1. pobijane odluke).

3        Parafinski vosak proizvodi se u rafinerijama iz sirove nafte. Upotrebljava se za proizvodnju proizvoda poput svijeća, kemikalija, guma i automobilskih proizvoda te u industriji kaučuka, ambalaže, ljepila i žvakaćih guma (uvodna izjava 4. pobijane odluke).

4        Prešani parafin sirovina je potrebna za proizvodnju parafinskog voska. Nastaje u rafinerijama kao nusproizvod prilikom proizvodnje temeljnih ulja iz sirove nafte. Također se prodaje krajnjim kupcima, primjerice proizvođačima iverice (uvodna izjava 5. pobijane odluke).

5        Komisija je svoju istragu započela nakon što ju je društvo Shell Deutschland Schmierstoff dopisom od 17. ožujka 2005. obavijestilo o postojanju zabranjenog sporazuma, podnijevši zahtjev za dodjelu oslobađanja od kazni na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002.,, C 45, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.) (uvodna izjava 72. pobijane odluke).

6        Komisija je 28. i 29. travnja 2005., primjenom članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), provela provjere na terenu u službenim prostorijama društava H&R/Tudapetrol, Eni, MOL kao i u onima koje pripadaju društvima grupâ Sasol, ExxonMobil, Repsol i Total (uvodna izjava 75. pobijane odluke).

7        Između 25. i 29. svibnja 2007. Komisija je uputila Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama društvima navedenima gore u točki 2., pa tako i tužitelju (uvodna izjava 85. pobijane odluke). Dopisom od 14. kolovoza 2007. društva grupe H&R, među kojima i tužitelj, te društvo Tudapetrol dostavila su zajednički odgovor na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

8        Dana 10. i 11. prosinca 2007. Komisija je organizirala saslušanje na kojem su zajedno bila predstavljena društva grupe H&R, među kojima i tužitelj, te Tudapetrol (uvodna izjava 91. pobijane odluke).

9        S obzirom na dokaze kojima je raspolagala, Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da su adresati, koji čine većinu proizvođača parafinskog voska i prešanog parafina u EGP‑u, sudjelovali u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, koja je obuhvaćala područje EGP‑a. Ta povreda sastojala se od sporazuma ili usklađenih djelovanja koja su se odnosila na određivanje cijena i razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija o parafinskom vosku (u daljnjem tekstu: glavni dio povrede). Vezano uz društva RWE (kasnije Shell), ExxonMobil, MOL, Repsol, Sasol i Total, povreda koja se odnosila na parafinski vosak obuhvaćala je i podjelu kupaca ili tržištâ (u daljnjem tekstu: drugi dio povrede). Usto se povreda koju su počinila društva RWE, ExxonMobil, Sasol i Total odnosila i na prešani parafin koji se prodavao krajnjim kupcima na njemačkom tržištu (u daljnjem tekstu: dio povrede „prešani parafin“) (uvodne izjave 2., 95. i 328. te članak 1. pobijane odluke).

10      Postupanja koja čine povredu ostvarena su tijekom protutržišnih sastanaka koje su sudionici nazivali „tehničkim sastancima“ ili katkad sastancima „Blauer Salon“ te tijekom „sastanaka o prešanom parafinu“ koji su bili posebno posvećeni pitanjima u vezi s prešanim parafinom.

11      Iznos novčanih kazni izrečenih u ovom slučaju izračunat je na temelju Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 58.) (u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.) koje su bile na snazi u trenutku dostave Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama društvima navedenima gore u točki 2.

12      Pobijana odluka sadrži, među ostalim, sljedeće odredbe:

„Članak 1.

Sljedeći poduzetnici povrijedili su članak 81. stavak 1. [UEZ‑a] i, počevši od 1. siječnja 1994., članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelujući tijekom navedenih razdoblja u trajnom sporazumu i/ili usklađenom djelovanju u sektoru parafinskog voska na zajedničkom tržištu i, od 1. siječnja 1994., u EGP‑u:

[…]

Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG: od 24. ožujka 1994. do 30. lipnja 2002.,

H&R Wax Company Vertrieb GmbH: od 1. siječnja 2001. do 28. travnja 2005.,

Hansen & Rosenthal KG: od 1. siječnja 2001. do 28. travnja 2005.,

H&R ChemPharm GmbH: od 1. srpnja 2001. do 28. travnja 2005.,

[…]

Članak 2.

Za povredu iz članka 1. izriču se sljedeće novčane kazne:

Eni SpA: 29.120.000 eura,

Esso Société anonyme française: 83.588.400 eura,

od toga solidarno s

ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA i ExxonMobi1 Corporation 34.670.400 eura, od toga solidarno s Esso Deutschland GmbH 27.081.600 eura,

Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG: 12.000.000 eura,

Hansen & Rosenthal KG solidarno s H&R Wax Company Vertrieb GmbH: 24.000.000 eura,

od toga solidarno s

H&R ChemPharm GmbH 22.000.000 eura,

MOL Nyrt.: 23.700.000 eura,

Repsol YPF Lubricantes y Especialidades SA solidarno s Repsol Petróleo SA i Repsol YPF SA: 19.800.000 eura,

Sasol Wax GmbH: 318.200.000 eura,

od toga solidarno s

Sasol Wax International AG, Sasol Holding in Germany GmbH i Sasol [Ltd] 250.700.000 eura,

Shell Deutschland Oil GmbH, Shell Deutschland Schmierstoff GmbH, Deutsche Shell GmbH, Shell International Petroleum Company Limited, The Shell Petroleum Company Limited, Shell Petroleum NV i The Shell Transport and Trading Company Limited: 0 eura,

RWE‑Dea AG solidarno s RWE AG: 37.440.000 eura,

Total France SA solidarno s Total SA: 128.163.000 eura.“

2.     Veze između grupe H&R i društva Tudapetrol

13      U pobijanoj odluci Komisija je smatrala sljedeće:

„(22) Grupa [H&R] djeluje na svjetskoj razini u području proizvodnje naftnih derivata. Tudapetrol […] bio je poduzetnik koji je za H&R stavljao na tržište i distribuirao parafinski vosak i prešani parafin. Istraga je pokazala da su H&R i Tudapetrol dva različita i neovisna poduzetnika. Međutim, zbog postojećih bliskih osobnih veza (kao što je detaljnije objašnjeno u nastavku, jedan od članova društva Tudapetrol [osoba H.] bio je i zaposlenik društva H&R) te zbog odnosa koje su H&R i Tudapetrol održavali u području distribucije ta se dva poduzetnika u nastavku nazivaju ‚H&R/Tudapetrol’. Glavna sjedišta grupe H&R/Tudapetrol nalaze se u dvjema njemačkim tvornicama, u Hamburgu i Salzbergenu.

(23)      Grupa H&R/Tudapetrol na parafinsko je tržište ušla 24. ožujka 1994. kad je društvo Hansen & Rosenthal KG otkupilo u okviru zajedničkog stjecanja rafineriju (SRS GmbH) maziva u Salzbergenu (Njemačka) koja je bila u vlasništvu društva Wintershall AG, društva kćeri društva BASF, te ju je prenamijenilo u proizvodno poduzeće.

(24)      Rafinerijom u Salzbergenu (SRS GmbH) upravlja H&R Chemisch‑Pharmazeutische Spezialitäten GmbH, društvo kći u stopostotnom vlasništvu društva H&R ChemPharm GmbH. H&R ChemPharm GmbH društvo je kći u stopostotnom vlasništvu društva H&R Wasag AG. Glavni dioničar društva H&R Wasag AG jest H&R Beteiligung GmbH (ostatak dionica raspodijeljeno je između više dioničara). H&R Beteiligung GmbH u vlasništvu je društva H&R Wax Company Vertrieb GmbH, društva kćeri u stopostotnom vlasništvu društva Hansen & Rosenthal KG (društvo majka društva H&R).

(25)      Najprije je parafinski vosak i prešani parafin distribuirao neovisni poduzetnik Tudapetrol (‚Komplementäre’ [komplementari] su [osoba HA., osoba HAN. i osoba H.], a ‚Kommanditist’ [komanditor] je [osoba HANS.]). Distribucija je 1. svibnja 2000. prenesena na društvo H&R Wax Company Vertrieb Komplementär GmbH & Co. KG, a od 1. siječnja 2001. distribucijom upravlja H&R Wax Company Vertrieb […]. Međutim, iz istrage je proizašlo da je Tudapetrol, čak i ako je 1. svibnja 2000. uvelike napustio područje parafina, sačuvao neke od svojih kupaca [koji kupuju proizvode od parafina].

[…]

(28)      Osobe koje su bile odgovorne za upravljanje djelatnostima grupe H&R/Tudapetrol u području parafinskog voska i prešanog parafina, koje su zastupale grupu H&R/Tudapetrol ili koje su bile upućene u dogovore opisane u ovoj pobijanoj odluci jesu sljedeće […]:

[osoba H.]: pripravnik u društvu SRS GmbH od 1994. do 1997., odjel za prodaju i marketing društva Tudapetrol […] od 1997. do 2002.; voditelj prodaje u društvu H&R Wax Company Vertrieb GmbH od 2001. do danas; [Geschäftsführer (upravitelj)] društva H&R Wax Company Vertrieb GmbH od 2002.;

[osoba G.]: upravitelj proizvodâ u društvu SRS GmbH od 1994. do 2001., upravitelj proizvodâ u društvu H&R Management & Service GmbH/H&R ChemPharm GmbH od 2001. do danas (H&R Management & Service GmbH je 2002. preimenovan u H&R ChemPharm GmbH); voditelj prodaje u društvu Tudapetrol […] od 1999. do 2000.; voditelj prodaje u društvu H&R Wax Company Vertrieb GmbH od 2001. do danas;

[osoba W.]: voditelj prodaje u društvu Tudapetrol […] od 1994. do 1998.; savjetnik društva Tudapetrol […] 1999.; voditelj prodaje u društvu SRS GmbH (od srpnja 2001. zaposlenik društva H&R Management & Service GmbH, koje je 2002. preimenovano u H&R Chem‑Pharm GmbH) od 2000. do 2001.: prije 1994. voditelj prodaje u društvu Wintershall AG.

(29)      U [pobijanoj odluci], osim ako nije drukčije naznačeno, poduzetnici grupe Hansen & Rosenthal/Tudapetrol koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu nazivaju se ‚H&R/Tudapetrol’.“

 Postupak i zahtjevi stranaka

14      Tužitelj je ovu tužbu podnio zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 15. prosinca 2008.

15      Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 12. kolovoza 2009. tužitelj je podnio zahtjev za prethodno postupovno pitanje u smislu članka 114. stavka 1. Poslovnika Općeg suda, čija je svrha bila da se ispravak odgovora na tužbu koji je 28. srpnja 2009. podnijela Komisija izdvoji iz spisa.

16      Rješenjem Općeg suda (četvrto vijeće) od 28. listopada 2009. zahtjev u okviru prethodnog postupovnog pitanja ostavljen je za odluku o meritumu.

17      Opći sud (treće vijeće) odlučio je na temelju izvještaja suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka. U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda pozvao je stranke da u pisanom obliku odgovore na određena pitanja i dostave određene dokumente. Stranke su na pitanja odgovorile u određenom roku te su dostavile određene dokumente. Međutim, Komisija je navela da nije mogla dostaviti ni primjerak ni prijepis određenih povjerljivih izjava podnesenih u okviru njezinog pokajničkog programa.

18      Rješenjem od 12. lipnja 2012. donesenim na temelju članka 24. stavka 1. Statuta Suda Europske unije, s jedne strane, i članka 65. točke (b) i članka 66. stavka 1. Poslovnika, s druge strane, Opći sud (treće vijeće) naložio je Komisiji da dostavi prijepise ili primjerke povjerljivih izjava iz gore navedene točke 17. Odvjetnici tužitelja mogli su prije rasprave pregledati te dokumente u tajništvu Općeg suda.

19      Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 10. srpnja 2012.

20      S obzirom na činjeničnu povezanost s predmetima T‑540/08, Esso i dr./Komisija, T‑541/08, Sasol i dr./Komisija, T‑543/08, RWE i RWE Dea/Komisija, T‑544/08, Hansen & Rosenthal i H&R Wax Company Vertrieb/Komisija, T‑548/08, Total/Komisija, T‑550/08, Tudapetrol/Komisija, T‑558/08, Eni/Komisija, T‑562/08, Repsol YPF Lubricantes y especialidades i dr./Komisija i T‑566/08, Total Raffinage i Marketing/Komisija, kao i na sličnost postavljenih pravnih pitanja, Opći sud odlučio je da će presudu u ovom predmetu donijeti tek nakon usmenih rasprava u navedenim povezanim predmetima, od kojih je zadnja održana 3. srpnja 2013.

21      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se odnosi na njega,

–        podredno, primjereno smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena u pobijanoj odluci,

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

22      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        u cijelosti odbije tužbu, uključujući podredni zahtjev,

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

1.     Zahtjev za povlačenje dokumenta iz spisa

23      Što se tiče zahtjeva tužitelja da se iz spisa povuče ispravak odgovora na tužbu koji je Komisija podnijela 28. srpnja 2009., potrebno je istaknuti da se dotičnim ispravkom ispravljaju određene pogreške u pisanju koje se nalaze u odgovoru na tužbu, većinom u bilješkama, a koje su tužitelj i Opći sud mogli lako zamijetiti na temelju pobijane odluke i ostalih dokaznih elemenata i dokaza koje su podnijele stranke u okviru postupka pred Općim sudom.

24      Uostalom, u točki 93. izvorne verzije odgovora na tužbu Komisija traži od Općeg suda da „odbije tri tužbena razloga tužitelja kao neosnovana“, dok, u skladu s ispravkom, traži odbijanje četiriju tužbenih razloga. Međutim, Opći sud i tužitelj lako su uočili pogrešku u izvornoj verziji jer je u točki 94. izvorne verzije odgovora na tužbu Komisija zatražila od Općeg suda da tužbu odbije u cijelosti.

25      Stoga valja zaključiti da je cilj ispravka bio samo olakšati posao Općeg suda te da su pogreške u pisanju, kojim su one trebale biti ispravljene, tužitelj i Opći sud mogli lako uočiti. Usto, nijedan ispravak koji je unijela Komisija nije se u bitnome ticao njegove argumentacije na način da bi tužitelj mogao valjano tvrditi da su se njegova prava na obranu mogla ograničiti dodavanjem ispravka u spis.

26      U svakom slučaju, Opći je sud tužitelju uputio pisano pitanje kako bi on mogao objasniti navodne nepovoljne posljedice dotičnog ispravka na njegova prava na obranu. U svojem odgovoru tužitelj nije utvrdio postojanje takvih posljedica.

27      Prema tome, odbijen je zahtjev za povlačenje ispravka odgovora na tužbu iz spisa.

2.     Meritum

28      U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članaka 81. i 253. UEZ‑a kao i prava na obranu zbog navodno nedovoljno određenog obrazloženja pobijane odluke u pogledu grupe H&R i Tudapetrol. Drugi tužbeni razlog, iznesen podredno, temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a zbog nedostatka dokaza da je tužitelj počinio povredu. Treći razlog, također iznesen podredno, temelji se na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 koja je proizašla iz navodno pogrešno utvrđenog prihoda uzetog u obzir pri izračunu iznosa novčane kazne. Četvrti tužbeni razlog, također iznesen podredno, temelji se na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 zbog pogrešaka u ocjeni izračuna iznosa novčane kazne.

 Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka 81. i 253. UEZ‑a kao i prava na obranu zbog navodno nedovoljno određenog obrazloženja pobijane odluke

29      Prvi tužbeni razlog dijeli se na dva dijela. Prvi se dio temelji na povredi članaka 81. i 253. UEZ‑a. Drugi se dio odnosi na povredu prava na obranu tužitelja.

 Prvi dio koji se temelji na povredi članaka 81. i 253. UEZ‑a

30      Tužitelj napominje da je Komisija grupu H&R i Tudapetrol smatrala dvama različitim i neovisnim poduzetnicima (uvodna izjava 22. pobijane odluke). Međutim, u pobijanoj odluci, tijekom ispitivanja dokaza povrede, Komisija nije razlikovala ta dva poduzetnika te ih je nazvala „H&R/Tudapetrol“.

31      Najprije, on ističe da je Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja i članak 81. UEZ‑a jer u pobijanoj odluci nije iznijela pojedinačno obrazloženje navodno protupravnog ponašanja društva Tudapetrol i ponašanja društava grupe H&R.

32      Konkretno, on smatra da Komisija treba utvrditi, iako su H&R i Tudapetrol dva različita poduzetnika, da je svaki od tih poduzetnika sudjelovao pojedinačno i samostalno u cjelokupnoj povredi članka 81. UEZ‑a o kojoj je riječ u ovom slučaju. Međutim, Komisija u pobijanoj odluci nije iznijela takav dokaz.

33      Tužitelj također kritizira, u pogledu razdoblja od 1. siječnja 2001. do 30. lipnja 2002., to što je Komisija utvrdila istodobnu odgovornost društva Tudapetrol, s jedne strane, i društva Hansen & Rosenthal ili njegova društva kćeri, H&R Wax Company Vertrieb, s druge strane, kao i društva H&R ChemPharm od 1. srpnja 2001.

34      Zbog „jednoglasnog stajališta“ koje je usvojila Komisija, u obrazloženju pobijane odluke nije bilo navedeno je li i u kojoj mjeri tužitelj mogao biti odgovoran za povredu članka 81. UEZ‑a uz društvo Tudapetrol.

35      Kao drugo, tužitelj smatra da nije njegova dužnost pronaći obrazloženje pobijane odluke među informacijama koje ta odluka sadržava niti rekonstruirati logiku koja je Komisiju navela da mu pripiše odgovornost za određene tehničke sastanke i određena razdoblja. Pobijana je odluka u tom pogledu trebala sadržavati izričito obrazloženje.

36      Kao treće, sama prisutnost osobe G. na određenim tehničkim sastancima nije dovoljna da bi se utvrdilo sudjelovanje društva H&R ChemPharm u zabranjenom sporazumu, s obzirom na to da samo upućivanje na tu činjenicu ne predstavlja dovoljno obrazloženje u skladu s člankom 253. UEZ‑a. Osoba G. nije bila zaposlena u trgovinskom odjelu tužitelja i za njega je radila samo 30 % svojeg radnog vremena. Njezina zadaća, kao jednog od triju upravitelja proizvodâ tužitelja, obuhvaćala je razvoj proizvodâ od parafina i voštane emulzije s pomoću novih kemijskih spojeva i stoga nije uključivala nijednu zadaću ni odgovornost u pogledu trgovinske djelatnosti tužitelja. Usto je H&R ChemPharm bilo holding društvo tijekom dotičnog razdoblja i prema tome nije se bavilo proizvodnom djelatnošću.

37      Stoga je, prema mišljenju tužitelja, Komisija u svojoj pobijanoj odluci trebala objasniti zašto je prisutnost osobe G. podrazumijevala sudjelovanje društva H&R ChemPharm u zabranjenom sporazumu o cijenama parafinskog voska, uzevši u obzir da, u svojstvu upravitelja proizvodâ, ona u tom pogledu nije mogla donositi odluke koje su se ticale društva H&R ChemPharm te da potonje društvo nije ništa proizvodilo ni prodavalo.

38      Kao prvo, potrebno je ispitati tužiteljev prigovor koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju.

39      U tom pogledu valja podsjetiti da obveza obrazlaganja propisana člankom 253. UEZ‑a mora biti prilagođena naravi akta u pitanju i mora jasno i nedvojbeno izražavati obrazloženje institucije, autora akta, tako da omogući zainteresiranim osobama da saznaju razloge za poduzete mjere i nadležnom sudu da provede nadzor (presude Suda od 22. ožujka 2001., Francuska/Komisija, C‑17/99, Zb., str. I‑2481., t. 35., i od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., t. 145.).

40      Tako iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je cilj obveze obrazlaganja pojedinačne odluke, osim omogućavanja sudskog nadzora, dostaviti zainteresiranoj osobi dovoljno informacija kako bi mogla prepoznati sadržava li odluka možda neki nedostatak koji joj omogućava osporavanje njezine valjanosti (vidjeti u tom smislu presude Suda od 2. listopada 2003., Corus UK/Komisija, C‑199/99 P, Zb., str. I‑11177., t. 145., i od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 462.).

41      Obrazloženje načelno treba biti priopćeno zainteresiranoj osobi u isto vrijeme kada i odluka na koju podnosi prigovor. Nepostojanje obrazloženja ne može biti otklonjeno činjenicom da zainteresirana osoba razloge odluke saznaje tijekom postupka koji se na njega odnosi pred tijelima Unije (presuda Suda od 26. studenoga 1981., Michel/Parlament, 195/80, Zb., str. 2861., t. 22.; presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedena u točki 40., t. 463. i presuda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, gore navedena u točki 39., t. 149.).

42      Ustaljena je sudska praksa da se obveza obrazlaganja mora ocijeniti ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a mora ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja, nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (presude Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., t. 63., i od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, Zb., str. I‑4951., t. 166. i 178.).

43      Kad se, kao u ovom slučaju, odluka o primjeni pravila Unije u području prava tržišnog natjecanja odnosi na više adresata i pripisivost povrede, ona mora sadržavati dostatno obrazloženje u pogledu svakog svojeg adresata, osobito onih među njima koji u skladu s tom pobijanom odlukom moraju snositi odgovornost za tu povredu (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, gore navedenu u točki 39., t. 152. i navedenu sudsku praksu).

44      Kao prvo, u ovom je slučaju potrebno istaknuti da je, u uvodnoj izjavi 22. pobijane odluke, Komisija navela da je upotreba zajedničkog naziva „H&R/Tudapetrol“ bila opravdana bliskim osobnim vezama između društva Tudapetrol i grupe H&R te odnosima koje su oni održavali u području distribucije.

45      Što se tiče osobnih veza, iz uvodne izjave 28. pobijane odluke proizlazi da su sve tri osobe koje su sudjelovale u protutržišnim sastancima, odnosno osoba H., osoba G. i osoba W., bile tijekom različitih predmetnih razdoblja zaposlenici društva Tudapetrol i grupe H&R. Usto je osoba H. istodobno bila komplementar društva Tudapetrol te, od 2001. i u trenutku donošenja pobijane odluke, voditelj prodaje u društvu H&R Wax Company Vertrieb. Osim toga, osoba G. je od 1999. do 2000. bila istodobno upravitelj proizvodâ društva SRS GmbH (društvo koje je dio grupe H&R i u neizravnom vlasništvu društva H&R ChemPharm) te voditelj prodaje u društvu Tudapetrol.

46      Što se tiče trgovačkih veza između grupe H&R i društva Tudapetrol, Komisija je pojasnila u uvodnoj izjavi 22. pobijane odluke da je Tudapetrol bio poduzetnik koji je za H&R stavljao na tržište i distribuirao parafinski vosak i prešani parafin.

47      Stoga je potrebno utvrditi da razlozi zbog kojih je Komisija često Tudapetrol i grupu H&R zajedno nazivala „H&R/Tudapetrol“ jasno proizlaze iz pobijane odluke.

48      Kao drugo, potrebno je ispitati sadržava li pobijana odluka dostatno obrazloženje u pogledu ponašanja koje se stavlja na teret društvima grupe H&R odnosno društvu Tudapetrol.

49      U uvodnoj izjavi 106. pobijane odluke Komisija je opisala kako funkcioniraju dijelovi povrede u pogledu parafinskog voska (glavni dio i drugi dio povrede). Tako su se predstavnici poduzetnikâ koji su sudjelovali u povredi redovito nalazili na „tehničkim sastancima“. Ti su sastanci „uvijek bili podijeljeni na dva dijela: početnu raspravu o tehničkim pitanjima, nakon koje su uslijedile protutržišne rasprave u vezi s, među ostalim, određivanjem cijena, podjelom tržištâ i kupaca (u određenim slučajevima) te razmjenom i otkrivanjem osjetljivih poslovnih informacija kao što su trenutne i buduće politike cijena, kupci, proizvodne mogućnosti i obujam prodaje“.

50      U uvodnim izjavama 381. i 610. te bilješci br. 625 pobijane odluke Komisija je zasebno utvrdila u pogledu društva Tudapetrol, s jedne strane, i društava grupe H&R, s druge strane, početak, kraj i trajanje sudjelovanja u povredi. U skladu s pobijanom odlukom, H&R ChemPharm u povredi je sudjelovao od 1. srpnja 2001. do 28. travnja 2005., odnosno tri godine i devet mjeseci, a SRS od 22. veljače 2001. do 1. srpnja 2001. odnosno tri mjeseca. Sudjelovanje društava Hansen & Rosenthal i H&R Wax Company Vertrieb trajalo je od 1. siječnja 2001. do 28. travnja 2005., odnosno četiri godine i tri mjeseca. Tudapetrol je u povredi sudjelovao od 24. ožujka 1994. do 30. lipnja 2002., odnosno osam godina i tri mjeseca. Komisija je također pojasnila da su, tijekom ispitivanja trajanja sudjelovanja u povredi, odlučujući element bila razdoblja tijekom kojih su osoba W., osoba H. i osoba G. izvršavale dužnosti u društvima koja se smatraju odgovornima za povredu te poznata prisutnost dotičnih osoba na tehničkim sastancima. Komisija je u tom pogledu uputila na Prilog pobijanoj odluci.

51      U Prilogu pobijanoj odluci Komisija je navela četrnaest tehničkih sastanaka na kojima je, u skladu s dostupnim dokazima, „H&R/Tudapetrol“ sudjelovao tijekom utvrđenog razdoblja sudjelovanja društva H&R ChemPharm u povredi (od 1. srpnja 2001. do 28. travnja 2005.). U bilješkama u kojima se upućuje na te sastanke Komisija je identificirala zaposlenika društva H&R ChemPharm koji je sudjelovao na sastanku, tj. osobu G., i iznijela je dokaz o njegovoj prisutnosti.

52      Stoga iz pobijane odluke, koja se tumači u okolnostima u kojima je donesena, jasno proizlazi da se grupi „H&R/Tudapetrol“ na teret stavljaju samo tehnički sastanci za koje je u dokumentima kojima raspolaže Komisija utvrđena prisutnost ove grupe i na kojima je sudjelovala osoba G., zaposlenik tužitelja.

53      Kao treće, valja također ispitati razdoblje od 1. srpnja 2001. do 30. lipnja 2002. u kojemu je Komisija utvrdila odgovornost i društva H&R ChemPharm i društva Tudapetrol.

54      U tom je pogledu potrebno podsjetiti (vidjeti gore navedenu točku 50.) da su, tijekom utvrđivanja trajanja sudjelovanja u povredi, odlučujući element koji je Komisija uzela u obzir bila razdoblja u kojima su osoba W., osoba H. i osoba G. izvršavale dužnosti u društvima koja sa smatraju odgovornima za povredu. Međutim, Komisija je u Prilogu pobijanoj odluci navela da su, na tehničkim sastancima u razdoblju od 1. srpnja 2001. do 30. lipnja 2002., osoba G. i osoba H. zastupale subjekt „H&R/Tudapetrol“. Također je istaknula, u uvodnoj izjavi 28. pobijane odluke, da je u tom razdoblju osoba G. bila voditelj prodaje u društvu H&R Wax Company Vertrieb i upravitelj proizvodâ u društvu H&R ChemPharm, dok je osoba H. bila istodobno zaposlena u odjelu za prodaju i marketing društva Tudapetrol (1997.‑2002.) te je bila voditelj prodaje u društvu H&R Wax Company Vertrieb (od 2001. i u trenutku donošenja pobijane odluke).

55      Stoga iz pobijane odluke jasno proizlazi da je Komisija na teret dotičnim društvima stavila samo razdoblja povrede tijekom kojih su njihovi zaposlenici sudjelovali na tehničkim sastancima i da je istodobna odgovornost u razdoblju od 1. srpnja 2001. od 30. lipnja 2002. utvrđena jer su osobe koje su sudjelovale na tim sastancima izvršavale dužnosti u društvu Tudapetrol kao i u društvima grupe H&R, posebno u društvu tužitelja.

56      Kao četvrto, potrebno je ispitati argumente tužitelja, iznesene u replici, u kojima je on naveo da samo upućivanje na poslovnu vezu između osobe G. i njega nije dostatno obrazloženje s obzirom na to da on „ništa n[ij]e proizvodi[o] [niti] proda[vao]je“, da je osoba G. bila upravitelj proizvodâ, a ne trgovački upravitelj te da je za tužitelja radio samo 30 % radnog vremena.

57      U tom pogledu potrebno je istaknuti da tvrdnja tužitelja prema kojoj on „ništa ne proizvodi [niti] prodaje“ proturječi vlastitim izjavama tijekom upravnog postupka. Dopisu tužitelja od 8. prosinca 2005. priložen je popis „proizvođača parafina/mikrovoska u Europi“ u kojem je među ostalima naveden i tužitelj. U dopisu od 15. prosinca 2006. izjavio je da je „H&R ChemPharm [bio] samo proizvodno poduzeće i da stoga n[ij]e proda[vao]je parafine trećim osobama“. Osim toga, u svojem dopisu od 31. siječnja 2008. iznio je da su prihodi društava Hansen & Rosenthal i H&R Wax Company Vertrieb GmbH „velikom većinom ostvareni distribucijom proizvoda društva H&R ChemPharm“.

58      Što se tiče dužnosti osobe G., tužitelj je naveo u svojem dopisu od 19. siječnja 2007. da je ona bila „posrednik između proizvodnje i distribucije“ jer je imala dvostruku dužnost, odnosno dužnost upravitelja proizvodâ i dužnost voditelja prodaje. U skladu s istim dopisom, ta je dvostruka dužnost predviđena ugovorom o radu sklopljenim s tužiteljem.

59       Iz toga slijedi da tvrdnje tužitelja u pogledu nepostojanja proizvodne djelatnosti društva H&R ChemPharm i nepostojanja sudjelovanja osobe G. u distribuciji parafinskog voska nemaju činjeničnu podlogu. Osim toga, činjenica da je on za tužitelja radio samo 30 % radnog vremena ne može spriječiti njegov utjecaj na poslovno ponašanje tužitelja s obzirom na informacije dobivene na tehničkim sastancima. Stoga je obrazloženje pobijane odluke u skladu s objašnjenjima koje je tužitelj iznio u upravnom postupku i njime je omogućeno razumijevanje razloga zbog kojih je Komisija povezala odgovornost tužitelja za povredu radnog odnosa između njega i osobe G.

60      S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da pobijana odluka, kada se čita u cijelosti i u kontekstu u kojem je donesena sadržava dostatno obrazloženje u pogledu činjenica na kojima se temelji povreda i za koje se tereti tužitelj te da dopušta razlikovanje tih činjenica od činjenica za koje se tereti Tudapetrol.

61      Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentom tužitelja prema kojem se od njega ne može zahtijevati da obrazloženje pobijane odluke traži među bilješkama te odluke i njezinim prilozima u svrhu rekonstrukcije logike koja je Komisiju navela da utvrdi njegovu odgovornost u određenim razdobljima.

62      Naime, s obzirom na veliku količinu informacija i ocjena koje potkrjepljuju odluku da se novčane kazne izriču brojnim društvima od kojih svako ima pravo na dostatno obrazloženje u pogledu elemenata te odluke, Komisiji se ne može zamjeriti da je obrazloženje odluke sastavila na više razina. Konkretno, Komisija nije povrijedila nijedno pravno pravilo time što je u tekstu preuzela samo glavna razmatranja na kojima se njezina odluka temelji kao i razmatranja iznesena u pogledu posebnih argumenata koje su iznijeli dotični poduzetnici u svojim odgovorima na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama ni time što je u bilješkama ili Prilogu odluci navela informacije ili razmatranja s objašnjenjem te upućivanja na dokaze.

63      Potrebno je dodati da je Komisija i u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama upotrijebila zajednički naziv „H&R/Tudapetrol“, osobito u kontekstu ispitivanja dokaza i u zaključnoj tablici u kojoj je navela prisutnost na posebnim tehničkim sastancima poduzetnika koji su sudjelovali u povredi, dok je trajanje sudjelovanja u povredi grupe H&R i društva Tudapetrol utvrđeno pojedinačno. Međutim, tužitelj nije doveo u pitanje pristup iz odgovora na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama koji je podnio zajedno s društvom Tudapetrol i ostalim društvima grupe H&R, unatoč činjenici da je Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama bila upućena svakom društvu pojedinačno. Usto, u dotičnom odgovoru H&R i Tudapetrol također su u svojoj argumentaciji sustavno upotrebljavali naziv „H&R/Tudapetrol“, osim u točki 2.7.2. koja sadržava odlomak u kojem je bilo navedeno da je povreda koju je počinio Tudapetrol zastarjela jer je on navodno 1. svibnja 2000. prestao sa svim djelatnostima u pogledu parafinskog voska. U tim okolnostima tužitelj nije mogao Komisiji osnovano prigovoriti da nije sastavila dovoljno jasno obrazloženje u pogledu dotičnih aspekata.

64      Kao drugo, potrebno je ispitati prigovor koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a.

65      Najprije valja ispitati činjenicu da je Komisija u pobijanoj odluci upotrebljavala zajednički naziv „H&R/Tudapetrol“.

66      U tom pogledu najprije valja primijetiti da se Komisija, u pobijanoj odluci, pozvala na osobne veze između društva Tudapetrol i grupe H&R, koje tužitelj nije osporavao.

67      Osim toga, iz izvadaka bilježaka i zapisnika kojima je raspolagala Komisija te izjava sudionika u zabranjenom sporazumu, preuzetih u pobijanoj odluci, kao i iz spisa koji sadržava sve dokaze kojima je tužitelj imao pristup prije donošenja pobijane odluke proizlazi da su se ostali sudionici u povredi često pozivali na zajednički subjekt „SRS/Tudapetrol“ ili „H&R/Tudapetrol“ ili su na drugi način povezivali Tudapetrol s društvima grupe H&R u kontekstu protupravnog ponašanja. Prema tome, potrebno je podsjetiti da to što Komisija često upotrebljava zajednički naziv „H&R/Tudapetrol“ odgovara i percepciji drugih sudionika u zabranjenom sporazumu.

68      Zatim, Komisija se pozvala i na vertikalni odnos između grupe H&R i društva Tudapetrol.

69      Tužitelj ne osporava da je Tudapetrol bio „poduzetnik koji je za H&R stavljao na tržište i distribuirao parafinski vosak i prešani parafin“, tako da je između dvaju poduzetnika postojao vertikalni odnos. Iz tog vertikalnog odnosa proizlazi da su dva poduzetnika dijelila trgovinski interes da povećaju dobiti od proizvoda od parafinskog voska koje su oni proizveli ili stavili na tržište. Zbog tog je interesa došlo do sudjelovanja u dotičnoj povredi čiji je cilj uglavnom bio određivanje cijene, čime su ostvarene profitne marže veće od onih koje mogu proizaći iz slobodnog tržišnog natjecanja. Usto, s obzirom na to da je parafinski vosak koji je prodavao Tudapetrol proizvela grupa H&R, dotični vertikalni odnos mogao je pojačati dojam drugih sudionika u zabranjenom sporazumu, s kojima su ta dva poduzetnika bila blisko povezana, da ih doživljavaju kao jedan subjekt, što uostalom proizlazi iz dokumenata kojima raspolaže Komisija.

70      Iz toga slijedi da je Komisija mogla s punim pravom navesti vertikalni odnos između društva Tudapetrol i grupe H&R među elementima kojima se opravdava upotreba zajedničkog naziva „H&R/Tudapetrol“ u određenim dijelovima pobijane odluke.

71      Naposljetku, valja podsjetiti da su društva grupe H&R i Tudapetrol zajedno iznijela svoj odgovor na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama. Stoga je Komisija primijenila logički pristup pri iznošenju argumenata za koje su potonja društva navela da su argumenti subjekta „H&R/Tudapetrol“.

72      Prema tome, s obzirom na osobne veze između dvaju poduzetnika, na percepciju ostalih sudionika u zabranjenom sporazumu kao i na vertikalni odnos između društva Tudapetrol i grupe H&R te na zajednički odgovor na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, valja zaključiti da Komisija nije povrijedila članak 81. UEZ‑a upotrebom zajedničkog naziva „H&R/Tudapetrol“ pri ispitivanju određenih aspekata povrede.

73      Kao drugo, potrebno je podsjetiti da je Komisija tužitelju stavila na teret samo tehničke sastanke na kojima je sudjelovala osoba koja izvršava dužnost u društvu H&R ChemPharm, u skladu s njezinom ocjenom dokumentacije kojom je raspolagala (vidjeti gore navedene točke 45. do 52.). Međutim, Komisija je na temelju prisutnosti jednog od zaposlenika ili drugih predstavnika na protutržišnim sastancima utvrdila odgovornost poduzetnika za povredu u skladu s člankom 81. UEZ‑a. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, Komisijina ovlast sankcioniranja poduzetnika kada počini povredu pretpostavlja samo protupravnu radnju osobe koja je opće ovlaštena djelovati za račun poduzetnika (presude Općeg suda od 29. travnja 2004, Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑236/01, T‑239/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, Zb., str. II‑1181., t. 277.; od 15. prosinca 2010., E.ON Energie/Komisija, T‑141/08, Zb., str. II‑5761., t. 258., vidjeti u tom smislu i presudu Suda od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., t. 97.).

74      Stoga Komisija nije povrijedila članak 81. UEZ‑a upotrebom zajedničkog naziva „H&R/Tudapetrol“ u određenim dijelovima ocjene iz pobijane odluke u kojoj je ipak navela da je tužitelju stavljeno na teret sudjelovanje na tehničkim sastancima zbog prisutnosti jednog od njegovih zaposlenika na dotičnim sastancima.

75      Budući da tužitelj nije dokazao ni povredu obveze obrazlaganja ni povredu članka 81. UEZ‑u, valja odbiti prvi dio prvog tužbenog razloga.

 Drugi dio koji se temelji na povredi prava na obranu

76      Tužitelj smatra da se u obrazloženju pobijane odluke ne razlikuju djela koja su njemu pripisana od onih koja su pripisana društvu Tudapetrol te da iz tog obrazloženja ne može utvrditi stvarno ponašanje koje mu se stavlja na teret. Stoga su njegove mogućnosti da podnese oslobađajuće dokaze ograničene. Budući da ga se smatralo suodgovornim za cjelokupno ponašanje društva Tudapetrol, on je dakle morao, kako bi dokazao svoju nevinost, osporiti sve stvarne prigovore protiv društva Tudapetrol u pogledu razdoblja sudjelovanja u zabranjenom sporazumu.

77      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje prava na obranu zahtijeva da se dotičnom poduzetniku tijekom upravnog postupka omogući da učinkovito izrazi svoje stajalište o postojanju i važnosti činjenica i navedenih okolnosti kao i o dokumentima koje je Komisija priložila u prilog svojoj tvrdnji postojanja povrede (presuda Suda, Musique Diffusion française i dr./Komisija, gore navedena u točki 73., t. 10.; presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 66., i presuda od 25. siječnja 2007., Dalmine/Komisija, C‑407/04 P, Zb., str. I‑829., t. 44.).

78      Člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003 predviđeno je slanje strankama Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u kojoj se moraju jasno navesti svi ključni elementi na koje se Komisija oslanja u toj fazi postupka kako bi zainteresirani mogli stvarno dobiti uvid u ponašanja koja im Komisija stavlja na teret i kako bi mogli učinkovito istaknuti svoju obranu prije nego što Komisija donese konačnu odluku. Takva Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama predstavlja postupovno jamstvo da će se primijeniti temeljno načelo prava Unije kojim se zahtijeva poštovanje prava na obranu u svakom postupku (presuda Suda od 3. rujna 2009., Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, C‑322/07 P, C‑327/07 P i C‑338/07 P, Zb., str. I‑7191., t. 35., i presuda Općeg suda od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, T‑299/08, Zb., str. II‑2149., t. 135.).

79      Tim se načelom zahtijeva da Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama koju Komisija upućuje poduzetniku kojemu namjerava izreći sankciju zbog povrede pravila tržišnog natjecanja sadržava ključne elemente kojima raspolaže u odnosu na tog poduzetnika, kao što su činjenice koje mu stavlja na teret, njihova kvalifikacija i dokazi na kojima Komisija temelji svoju odluku, kako bi taj poduzetnik mogao na koristan način istaknuti svoje argumente u okviru upravnog postupka koji je protiv njega pokrenut (vidjeti presudu Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, gore navedenu u točki 78., t. 36. i navedenu sudsku praksu).

80      Konkretno, u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama mora biti nedvosmisleno navedeno kojoj se pravnoj osobi mogu izreći novčane kazne te ona mora biti upućena toj osobi i mora biti navedeno u kojem se svojstvu toj osobi stavljaju na teret navedene činjenice (presuda od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, gore navedena u točki 78., t. 137.; vidjeti u tom smislu i presudu Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, gore navedenu u točki 78., t. 37. i 38.).

81      Kao prvo, u tom pogledu valja istaknuti da je Komisija dopisom od 29. svibnja 2007. uputila tužitelju Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

82      U točki 104. Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama Komisija je već istaknula tablicu, koja se nalazi u uvodnoj izjavi 124. i Prilogu pobijanoj odluci, u kojoj su, u skladu s informacijama, navedeni sastanci na kojima je sudjelovao subjekt „H&R/Tudapetrol“.

83      Komisija je također, u točkama 2. i 257. Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama kao i u bilješci br. 493 iz navedene točke 257. pojasnila da je namjeravala utvrditi odgovornost društva H&R ChemPharm u razdoblju od 1. srpnja 2001. do 28. travnja 2005. za povredu članka 81. UEZ‑a koja obuhvaća sporazume ili usklađena djelovanja u pogledu određivanja cijena te razmjene i otkrivanja osjetljivih poslovnih informacija kojima se utječe na tržište parafinskog voska. Komisija je u Obavijesti navela i da su, tijekom utvrđivanja trajanja sudjelovanja u povredi, odlučujući element bila razdoblja tijekom kojih su osoba W., osoba H. i osoba G. izvršavale dužnosti u društvima koja se smatraju odgovornima za povredu. U točki 31. Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama kao i u uvodnoj izjavi 28. pobijane odluke Komisija je već utvrdila trajanja zaposlenja i dužnosti koje su imale te tri osobe. Osim toga, u argumentaciji pod naslovom „4.2. Detaljne informacije o tehničkim sastancima“ za svaki od tehničkih sastanaka navedeni su dokazi koje je Komisija uzela u obzir.

84      Iz Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku jasno proizlazi da su se samo tehnički sastanci na kojima je sudjelovao neki od zaposlenika društva H&R ChemPharm uzimali u obzir i stavljali na teret dotičnom društvu. Tako tužitelj ne može valjano tvrditi da iz Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama nije mogao iščitati ponašanje koje mu se stavlja na teret te da je morao, kako bi dokazao svoju nevinost, osporiti sve stvarne prigovore protiv društva Tudapetrol.

85      Usto, valja podsjetiti da su Tudapetrol i društva grupe H&R zajedno odgovorili na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, unatoč činjenici da je ona bila upućena zasebno svakom od tih društava. Osim toga, Tudapetrol i društva grupe H&R u svojem su odgovoru upotrebljavali zajednički naziv „H&R/Tudapetrol“. Tužitelj nije istaknuo da se zbog tog naziva nije mogao braniti od prigovora istaknutog protiv njega samog.

86      S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi dio prvog tužbenog razloga, a time i cijeli prvi tužbeni razlog.

 Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a zbog nedostatka dokaza da je tužitelj počinio povredu

87      Drugi tužbeni razlog, koji je iznesen podredno, podijeljen je u dva dijela. U prvom dijelu tužitelj je istaknuo da Komisija nije prikupila dovoljno dokaza da bi utvrdila njegovu pojedinačnu odgovornost. U drugom dijelu on ističe da se njegova odgovornost ne može utvrditi ni na temelju dokaza protiv drugih društava grupe H&R.

 Prvi dio koji se odnosi na nedostatak dokaza kojima bi se utvrdila izravna odgovornost tužitelja

88      Prema mišljenju tužitelja, Komisija nije utvrdila da je on osobno počinio protupravno djelo.

89      Kao prvo, Komisija tijekom ocjene dokaza nije uzela u obzir činjenicu da nije smatrala da je tužitelj odgovoran za dva dijela jedinstvene povrede, odnosno za podjelu kupaca i tržištâ (drugi dio povrede) i za dio koji se odnosi na njemačko tržište prešanog parafina (dio povrede „prešani parafin“). U skladu s uvodnom izjavom 328. pobijane odluke, na njega se odnosi samo glavni dio povrede, odnosno određivanje cijena te razmjena osjetljivih poslovnih informacija na tržištu parafinskog voska. Stoga tužitelj smatra da je izvođenje dokaza koje je provela Komisija trebalo biti preciznije kako bi se utvrdili dokazi koji se na njega odnose i izbjeglo da se protiv njega prihvate dokazi kojima se mogu utvrditi povrede koje su počinile samo treće osobe.

90      Kao drugo, što se tiče utvrđenog razdoblja povrede, od 1. srpnja 2001. do 28. travnja 2005., nijedan zaposlenik tužitelja koji je za njega aktivno radio nije sudjelovao na protutržišnim sastancima. Osoba G., koja je za njega od 2001. radila kao „upravitelj proizvodâ“, nije izvršavala dužnosti u trgovačkom odjelu. On je za tužitelja radio samo 30 % radnog vremena. Kao jedan od triju upravitelja proizvodâ, njegov je posao kod tužitelja obuhvaćao razvoj proizvodâ od parafina i voštane emulzije s novim kemijskim spojevima. To nije uključivalo nijednu zadaću ni odgovornost u pogledu trgovačke djelatnosti tužitelja, ni, a fortiori, u pogledu njegova zastupanja. U tom pogledu tužitelj za dokaz nudi svjedočenje svojeg upravitelja, osobe S.

91      Prema mišljenju tužitelja, u dopisu od 19. siječnja 2007. navedeno je da je osoba G. bila „sales manager“ (voditelj prodaje) u društvu H&R Wax Company Vertrieb, društvu odvojenom od tužitelja. Tužitelj osporava da je H&R Wax Company Vertrieb bilo njegovo društvo za distribuciju. To je društvo bilo pravno autonomno i tužitelj u tom društvu nije držao poslovne udjele niti mu je bila povjerena ovlast upravljanja. On osporava i da je društvo H&R Wax Company Vertrieb bilo njegov član ili da je u pogledu njega imao „posebna prava kontrole“. Stoga mu se ne može pripisati odgovornost društva H&R Wax Company Vertrieb.

92      Usto, prema mišljenju tužitelja, Komisija nije dokazala da je osoba G. djelovala u njegovo ime kada je sudjelovala na tehničkim sastancima. Stoga, općenito gledajući, nije postojao nijedan dokaz o osobnom sudjelovanju tužitelja u povredi.

93      Kao treće, tužitelj navodi da, čak i da je Opći sud smatrao da je osoba G. bila njegov predstavnik na tehničkim sastancima, Komisija u svakom slučaju nije iznijela dokaz da je on povrijedio članak 81. UEZ‑a. On je u tom pogledu dostavio detaljnu analizu svakog tehničkog sastanka na kojem je H&R, u skladu s pobijanom odlukom, bio prisutan.

–       Pojmovi zabranjenog sporazuma i usklađenog djelovanja

94      U skladu s člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a, s obzirom na to da su nespojivi sa zajedničkim tržištem, zabranjuju se: svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji bi mogli utjecati na trgovinu među državama članicama i koji imaju za cilj ili posljedicu sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu.

95      Da bi postojao sporazum u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a dovoljno je da su poduzetnici o kojima je riječ izrazili zajednički interes za djelovanje na tržištu na određeni način (presude Općeg suda od 17. prosinca 1991., Hercules Chemicals/Komisija, T‑7/89, Zb., str. II‑1711., t. 256., i od 20. ožujka 2002., HFB i dr./Komisija, T‑9/99, Zb., str. II‑1487., t. 199.).

96      Može se smatrati da je sporazum u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a sklopljen onda kada postoji opća suglasnost volje o samom principu ograničenja tržišnog natjecanja, iako se o određenim elementima planiranog ograničenja i dalje pregovara (presuda Općeg suda od 16. lipnja 2011., Heineken Nederland i Heineken/Komisija, T‑240/07, Zb., str. II‑3355., t. 45.; u tom smislu također vidjeti presudu HFB i dr./Komisija, gore navedenu u točki 95., t. 151. do 157. i 206.).

97      Pojam usklađenog djelovanja odnosi se na oblik usklađivanja između poduzetnika koji, iako nije došao do stadija ostvarenja sporazuma u pravom smislu riječi, svjesno nadomješta stvarnu suradnju između njih čime ugrožava tržišno natjecanje (presude Suda od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., t. 115., i Hüls/Komisija, C‑199/92 P, Zb., str. I‑4287., t. 158.).

98      U tom pogledu, članku 81. stavku 1. UEZ‑a protivno je svako izravno ili neizravno stupanje u kontakt gospodarskih subjekata koje je takve naravi da utječe na postupanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili koje takvom konkurentu otkriva postupanje na tržištu za koje se gospodarski subjekt odlučio ili koje razmatra usvojiti ako je cilj ili posljedica takvih kontakata ograničenje tržišnog natjecanja (presuda Heineken Nederland i Heineken/Komisija, gore navedena u točki 96., t. 47., u tom smislu također vidjeti presudu Komisija/Anic Partecipazioni, gore navedenu u točki 97., t. 116. i 117.).

–       Načela ocjene dokaza

99      Prema sudskoj praksi, Komisija mora dokazati povredu koju utvrđuje te ponuditi dokaze koji mogu, s dovoljnim stupnjem izvjesnosti, dokazati postojanje činjenica koje čine povredu (presuda Suda od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417., t. 58., i vidjeti presudu Općeg suda od 27. rujna 2006., Dresdner Bank i dr./Komisija, T‑44/02 OP, T‑54/02 OP, T‑56/02 OP, T‑60/02 OP i T‑61/02 OP, Zb., str. II‑3567., t. 59. i navedenu sudsku praksu).

100    Što se tiče dosega sudskog nadzora, ustaljena je sudska praksa da, kada je pred Općim sudom pokrenuta tužba za poništenje odluke primjenom članka 81. stavka 1. UEZ‑a, on treba općenito provesti nadzor kako bi provjerio jesu li ispunjeni uvjeti primjene članka 81. stavka 1. UEZ‑a ili ne (vidjeti presudu Općeg suda od 26. listopada 2000., Bayer/Komisija, T‑41/96, Zb., str. II‑3383., t. 62. i navedenu sudsku praksu).

101    U tom kontekstu postojanje bilo kakve dvojbe suda mora ići u korist poduzetnika koji je adresat odluke kojom se utvrđuje povreda. Sud stoga ne može zaključiti da je Komisija dovoljno izvjesno utvrdila postojanje povrede o kojoj je riječ ako i dalje postoji dvojba o tom pitanju, osobito u okviru tužbe za poništenje odluke kojom se izriče novčana kazna (presuda Općeg suda Dresdner Bank i dr./Komisija, gore navedena u točki 99., t. 60., i od 12. srpnja 2011., presuda Hitachi i dr./Komisija, T‑112/07, Zb., str. II‑3871., t. 58.).

102    Naime, u potonjoj situaciji potrebno je uzeti u obzir načelo pretpostavke nevinosti, kao što proizlazi osobito iz članka 6. stavka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., koje je dio temeljnih prava koja čine opća načela prava Europske unije. S obzirom na narav povreda o kojima je riječ, kao i na narav i stupanj težine sankcija koje se uz njih vežu, načelo pretpostavke nevinosti primjenjuje se osobito na postupke u vezi s povredama pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike koje mogu dovesti do određivanja novčanih kazni ili periodičnih penala (presuda Hitachi i dr./Komisija, gore navedena u točki 101., t. 59.; u tom smislu također vidjeti presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, gore navedenu u točki 99., t. 61. i navedenu sudsku praksu).

103    Stoga Komisija treba ponuditi precizne i podudarajuće dokaze za utvrđenje postojanja povrede. Međutim, važno je naglasiti kako nije nužno da svaki od dokaza na koje se poziva Komisija ispunjava te kriterije za svaki element povrede. Dovoljno je da krug indicija na koje se poziva institucija, ukupno gledajući, odgovara tom zahtjevu (vidjeti presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, gore navedenu u točki 99., t. 62. i 63. i navedenu sudsku praksu).

104    Indicije na koje se Komisija poziva u pobijanoj odluci kako bi dokazala postojanje povrede članka 81. stavka 1. UEZ‑a koju je počinio poduzetnik ne smiju se ocjenjivati odvojeno, nego u svojoj ukupnosti (vidjeti presudu Općeg suda od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, Zb., str. II‑1333., t. 185. i navedenu sudsku praksu).

105    Također valja utvrditi da je Komisija u praksi često dužna dokazati postojanje povrede u uvjetima koji su jedva pogodni za tu zadaću jer može proteći i nekoliko godina od događajâ koji čine povredu i da brojni poduzetnici koji su predmet istrage ne surađuju aktivno s njom. Budući da je Komisijina zadaća da utvrdi da je sklopljen nezakonit sporazum o određivanju cijena, bilo bi pretjerano usto još i zahtijevati da dostavi dokaz o posebnom mehanizmu kojim je taj cilj trebao biti postignut. Naime, poduzetniku koji je kriv za povredu bilo bi previše lako izbjeći svaku sankciju ako bi svoj argument mogao temeljiti na neodređenosti informacija koje su dostavljene u vezi s funkcioniranjem zabranjenog sporazuma u situaciji u kojoj je ipak dovoljno utvrđeno postojanje sporazuma i njegov protutržišni cilj. Poduzetnici se mogu primjereno obraniti u takvoj situaciji ako se mogu očitovati o svim dokazima na koje se Komisija poziva na njihov teret (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., str. II‑2501., t. 203.).

106    U pogledu dokaza koji se mogu predložiti u svrhu utvrđivanja povrede članka 81. UEZ‑a, načelo koje prevladava u pravu Unije jest načelo slobode izvođenja dokaza (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T‑50/00, Zb., str. II‑2395., t. 72., i presuda Hitachi i dr./Komisija, gore navedena u točki 101., t. 64.).

107    Što se tiče dokazne snage različitih dokaza, jedini kriterij relevantan za ocjenu podnesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost (presuda Dalmine/Komisija, gore navedena u točki 106., t. 72.).

108    Prema općim pravilima u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovu podrijetlu, okolnostima njegova sastavljanja, njegovu adresatu i njegovu sadržaju (presuda Općeg suda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., str. II‑491., t. 1053. i 1838., i presuda Hitachi i dr./Komisija, gore navedena u točki 101., t. 70.).

109    Kada se Komisija, da bi zaključila da postoji povreda, oslanja isključivo na tržišno ponašanje predmetnih poduzetnika kojima je dovoljno da dokažu postojanje okolnosti što ih činjenice koje je ona utvrdila stavljaju u drukčije svjetlo i koje time omogućavaju da činjenice koje je ona utvrdila da bi zaključila da postoji povreda pravila tržišnog natjecanja Unije budu zamijenjene drugim prihvatljivim objašnjenjem (vidjeti u tom smislu presudu JFE Engineering i dr./Komisija, gore navedenu u točki 105., t. 186.).

110    Suprotno tomu, u slučajevima kada se Komisija oslanja na materijalne dokaze, na poduzetnicima o kojima je riječ jest da ne dostave samo prihvatljivu alternativu njezinoj tezi, nego da također utvrde da su dokazi korišteni u pobijanoj odluci nedovoljni za utvrđivanje postojanja povrede (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, gore navedena u točki 105., t. 187.). Takvo izvođenje dokaza ne povređuje načelo pretpostavke nevinosti (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. srpnja 1999., Montecatini/Komisija, C‑235/92 P, Zb., str. I‑4539., t. 181.).

111    Imajući u vidu općepoznatu narav zabrane protutržišnih sporazuma, ne može se zahtijevati od Komisije da dostavi dokumente koji izričito dokazuju uspostavljanje kontakta gospodarskih subjekata o kojima je riječ. Eventualni nepotpuni i sporadični dokazi kojima Komisija raspolaže moraju biti takvi da ih se u svakom slučaju može dopuniti zaključcima koji omogućavaju rekonstrukciju relevantnih okolnosti. O postojanju protutržišnog djelovanja ili sporazuma može se stoga zaključiti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina i u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja, mogu tvoriti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, gore navedena u točki 77., t. 55. do 57.; vidjeti također presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, gore navedenu u točki 99., t. 64. i 65. i navedenu sudsku praksu).

112    Prilikom ocjene dokazne vrijednosti materijalnih dokaza veliku važnost treba pridati okolnosti da je dokument bio sastavljen u neposrednoj vezi s činjenicama (presude Općeg suda od 11. ožujka 1999., Ensidesa/Komisija, T‑157/94, Zb., str. II‑707., t. 312., i od 16. prosinca 2003., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied i Technische Unie/Komisija, T‑5/00 i T‑6/00, Zb., str. II‑5761., t. 181.) ili da ga je sastavio izravni svjedok tih činjenica (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, gore navedena u točki 105., t. 207.).

113    Nepostojanje datuma ili potpisa na dokumentu ili činjenica da je loše napisan ne oduzima mu svu dokaznu snagu, osobito kada njegovo podrijetlo, njegov mogući datum i njegov sadržaj mogu biti utvrđeni s dovoljnom vjerojatnošću (presuda Općeg suda od 13. prosinca 2006., FNCBV/Komisija, T‑217/03 i T‑245/03, Zb., str. II‑4987., t. 124.; vidjeti u tom smislu također presudu Općeg suda od 10. ožujka 1992., Shell/Komisija, T‑11/89, Zb., str. II‑757., t. 86.).

114    Iz načela slobodne ocjene dokaza proizlazi da čak i ako bi se nepostojanje materijalnih dokaza moglo pokazati relevantnim u okviru ukupne ocjene kruga indicija na koje se poziva Komisija, ono sâmo po sebi ne omogućava poduzetniku o kojem je riječ da dovede u pitanje Komisijine tvrdnje dajući alternativno objašnjenje činjenica. To je slučaj samo kada dokazi koje je dostavila Komisija ne omogućavaju utvrđivanje postojanja povrede bez dvojbi i potrebe tumačenja (presuda Hitachi i dr./Komisija, gore navedena u točki 101., t. 65.; vidjeti u tom smislu također presudu Općeg suda od 12. rujna 2007., Coats Holdings i Coats/Komisija, T‑36/05, još neobjavljenu u Zborniku, t. 74.).

115    Osim toga, nijedna odredba ni opće načelo prava Unije ne zabranjuju Komisiji da se protiv poduzetnika oslanja na izjave drugih poduzetnika kojima se stavlja na teret da su sudjelovali u zabranjenom sporazumu. Kada tomu ne bi bilo tako, teret dokazivanja ponašanja protivnih članku 81. UEZ‑a, a koji je na Komisiji, bio bi neodrživ i nespojiv s njezinom zadaćom nadzora dobre primjene tih odredbi (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, gore navedena u točki 105., t. 192., i presuda Hitachi i dr./Komisija, gore navedena u točki 101, t. 67.).

116    Iznimno povišena dokazna vrijednost može se priznati izjavama koje su, kao prvo, pouzdane, kao drugo, učinjene u ime poduzetnika, kao treće, potječu od osobe kojoj je profesionalna dužnost postupati u interesu toga poduzetnika, kao četvrto, idu protiv interesa osobe koja ih izjavljuje, kao peto, potječu od izravnog svjedoka okolnosti na koje se odnose i, kao šesto, dostavljene su u pisanom obliku, s namjerom i nakon pomnog razmišljanja (presuda Hitachi i dr./Komisija, c 101., t. 71.; vidjeti u tom smislu također presudu JFE Engineering i dr./Komisija, gore navedenu u točki 105., t. 205. do 210.).

117    Međutim, izjava poduzetnika kojem se stavlja na teret da je sudjelovao u zabranjenom sporazumu i čiju točnost osporava niz poduzetnika na koje se ona odnosi ne može se smatrati dovoljnim dokazom postojanja povrede koju su počinili potonji poduzetnici ako nije potkrijepljena drugim dokazima, iako zahtijevani stupanj potvrde može biti niži u pogledu pouzdanosti izjava o kojima je riječ (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, gore navedena u točki 105., t. 219. i 220., i presuda Hitachi i dr./Komisija, gore navedena u točki 101., t. 68.).

118    Osim toga, iako je općenito potreban određeni oprez u pogledu dobrovoljnih iskaza glavnih sudionika u nezakonitom zabranjenom sporazumu jer je moguće da ti sudionici žele što više umanjiti važnost svojeg doprinosa povredi i uvećati onaj drugih, ipak je činjenica da zahtijevanje pogodnosti na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. radi dodjele oslobađanja od kazni ili smanjenja iznosa novčane kazne ne potiče nužno na dostavljanje iskrivljenih dokaza što se tiče sudjelovanja drugih članova zabranjenog sporazuma. Naime, svaki pokušaj obmane Komisije može dovesti u pitanje iskrenost i potpunost suradnje podnositelja zahtjeva pa stoga i ugroziti mogućnost da u potpunosti iskoristi pogodnosti koje nudi Obavijest o suradnji iz 2002. (presuda Hitachi i dr./Komisija, gore navedena u točki 101., t. 72.; vidjeti također u tom smislu presudu Općeg suda od 16. studenoga 2006., Peróxidos Orgánicos/Komisija, T‑120/04, Zb., str. II‑4441., t. 70.).

119    Svakako valja smatrati da, kada osoba priznaje činjenicu da je počinila povredu i time priznaje postojanje činjenica koje nadilaze one o čijem se postojanju može izravno zaključiti iz dokumenata o kojima je riječ, to, u nedostatku posebnih okolnosti koje mogu upućivati na suprotno, a priori znači da je ta osoba odlučila reći istinu. Stoga izjave koje idu protiv interesa osoba koje ih daju treba načelno smatrati osobito pouzdanim dokazima (presuda Općeg suda, JFE Engineering i dr./Komisija, gore navedena u točki 104., t. 211. i 212.; presuda od 26. travnja 2007., Bolloré i dr./Komisija, T‑109/02, T‑118/02, T‑122/02, T‑125/02, T‑126/02, T‑128/02, T‑129/02, T‑132/02 i T‑136/02, Zb., str. II‑947., t. 166., i presuda od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, još neobjavljena u Zborniku, t. 59.).

120    Prethodno navedena sudska praksa analogijom je primjenjiva na članak 53. Sporazuma o EGP‑u.

–       Pobijana odluka

121    Najprije valja podsjetiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 2. pobijane odluke, naslovljenoj „Sažetak povrede“, smatrala da su adresati spomenute odluke sudjelovali u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Glavni dio te povrede sastojao se od „sporazuma ili usklađenih djelovanja koja se odnose na određivanje cijena i razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija“ vezano uz parafinski vosak. Taj glavni dio bio je jedini dio povrede u kojemu je prema pobijanoj odluci sudjelovao tužitelj. Neki drugi poduzetnici na koje se odnosi ova pobijana odluka sudjelovali su i u drugim dijelovima povrede, odnosno u „podjeli kupaca i/ili tržišta“ u pogledu parafinskog voska (drugi dio povrede) i „prešanog parafina koji se prodavao krajnjim njemačkim kupcima“ (dio povrede „prešani parafin“).

122    Komisija je u pobijanoj odluci pod naslovima „4. Opis događaja“ i „4.1. Osnovna načela i funkcioniranje zabranjenog sporazuma“, u uvodnim izjavama 106. i pratećim uvodnim izjavama spomenute odluke, opisala sadržaj praksi određivanja cijene na sljedeći način:

„[…]

(106) Tehnički su sastanci uvijek bili podijeljeni na dva dijela: početnu raspravu o tehničkim pitanjima nakon koje su uslijedile protutržišne rasprave u vezi s, među ostalim, određivanjem cijena, podjelom tržištâ i kupaca (u određenim slučajevima) te razmjenom i otkrivanjem osjetljivih poslovnih informacija kao što su trenutne i buduće politike cijena, kupci, proizvodne mogućnosti i obujam prodaje.

(107) Rasprave u vezi s cijenom i potencijalnim povećanjem cijena najčešće su se odvijale na kraju tehničkih sastanaka. Sasol je općenito razmatrao rasprave u vezi s cijenama, ali su zatim svi sudionici raspravljali u vidu okruglog stola o cijenama i strategijama politike cijena […]. Rasprave su se odnosile na povećanje cijena i indikativnih cijena za posebne kupce, opća povećanja cijena kao i na minimalne i indikativne cijene za čitavo tržište […]. Povećanja cijena uobičajeno su se dogovarala u apsolutnim brojkama, a ne u postocima (primjerice, 60 [eura] po toni potpuno rafiniranog parafinskog voska) […]. Minimalne cijene nisu se ugovarale samo kad je postojao dogovor o povećanju cijene, već i kad povećanje cijene ne bi bilo ostvarivo (primjerice u razdoblju pada cijene) […].

[…]

(109) Predstavnici poduzetnikâ usto su razmjenjivali osjetljive poslovne informacije i otkrivali svoju opću strategiju […].

(110) Poduzetnike su, osim MOL‑a, predstavljale odgovorne osobe koje su imale ovlast utvrđivanja strategije cijena svojih poduzetnika te određivanja cijena za pojedine kupce.

(111) Tijekom većine tehničkih sastanaka rasprave o cijenama odnosile su se općenito na parafinski vosak […], a rijetko samo na različite vrste parafina (kao što su potpuno rafinirani parafinski vosak, polurafinirani parafinski vosak, mješavine voska/posebni pripravci, čvrsti parafinski voskovi ili vodeni voskovi). Usto je svim poduzetnicima bilo jasno da će se cijene svih vrsta parafinskog voska povećati za isti iznos ili isti postotak […].

[…]

(113) Dogovor s tehničkih sastanaka uglavnom se provodio najavljivanjem kupcima povećanja cijena ili ukidanja postojećih dogovora o cijenama […]. O povremenim slučajevima prevara ili neprimjene raspravljalo se na sastancima koji su uslijedili [vidjeti primjerice uvodne izjave 149. i 157.]. Obično bi jedan od poduzetnika koji su bili prisutni na sastanku preuzeo inicijativu i počeo povećavati svoje cijene. Obično bi to bio Sasol, iako je on povremeno zamolio drugog poduzetnika da on počne s podizanjem cijene. Nakon što bi poduzetnik kupcima najavio svoju namjeru povećanja cijena ubrzo bi i drugi isporučitelji slijedili taj čin i također najavili povećanja svojih cijena […]. Osobe koje su zastupale poduzetnike na tehničkim sastancima obavještavale bi druge o postupcima poduzetnika kako bi se proveli dogovori s tehničkih sastanaka. Te su se informacije prenosile usmenim putem […] ili slanjem preslike najava povećanja cijene ili ukidanja predmetne cijene jednom ili svim drugim poduzetnicima [sudionicima]. Komisija je naime otkrila da su stranke međusobno razmijenile takve najave. Utvrđeno je da je u razdoblju od šest tjedana nakon tehničkih sastanaka razmijenjen uzorak od oko 150 pisama te vrste […]. Također je utvrđeno da zastupljeni poduzetnici, prema dogovoru, primjenu dogovorenog povećanja cijene nisu smjeli koristiti da bi povećali vlastiti udjel u tržištu […]. To utvrđenje nije osporavano u odgovorima na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.“

123    Pod naslovom „4.2. Detaljne informacije o tehničkim sastancima“ Komisija je najprije u pobijanoj odluci iznijela zaključnu tablicu u kojoj je navela mjesto, datum tehničkih sastanaka i imena poduzetnika koji su na njima sudjelovali (uvodna izjava 124. pobijane odluke). Zatim je ispitala raspoložive dokaze u vezi sa svakim pojedinim tehničkim sastankom (uvodne izjave 126. do 177. pobijane odluke).

124    Pod naslovom „5. Primjena članka 81. [UEZ‑a] u ovom slučaju“ i „5.3. Narav predmetne povrede“ Komisija je u pobijanoj odluci pojasnila načela koja uređuju određivanje protutržišnih ponašanja i koja su primjenjiva:

„5.3.1. Načela

[…]

(205) U slučaju složene trajne povrede, nije potrebno da je Komisija kvalificira kao sporazum ili usklađeno djelovanje. Pojmovi sporazum ili usklađeno djelovanje nejasni su i mogu se iskriviti. Protutržišno ponašanje doista može biti različito u različitim trenucima, ili su se njegovi mehanizmi mogli prilagođavati ili osnaživati ovisno već o razvoju situacije. Naime, takvo bi se razlikovanje moglo čak pokazati nemogućim jer jedna povreda može istovremeno imati obilježja svakog pojedinog od zabranjenih oblika ponašanja, dok se neke od njezinih manifestacija, promatrane odvojeno, mogu definirati kao više slične jednom nego drugom obliku. U analizi bi međutim bilo neprirodno razdvojiti u nekoliko različitih oblika povreda ono što je očito uspostavljanje ponašanja koja imaju jedan zajednički opći cilj. Stoga jedan zabranjeni sporazum može činiti i sporazum i usklađeno djelovanje. Članak 81. [UEZ‑a] ne predviđa posebno kvalificiranje složene povrede kao što je ona opisana u ovoj odluci […].

(206) Budući da postoji veći broj članova zabranjenog sporazuma čije bi se protutržišno ponašanje tijekom duljeg razdoblja moglo kvalificirati kao sporazum ili usklađeno djelovanje (složene povrede), nema potrebe da Komisija detaljno ocjenjuje kojoj kategoriji pripada pojedina vrsta ponašanja […].“

125    Zatim, i dalje pod naslovom „5.3. Narav predmetne povrede“, Komisija je u pobijanoj odluci sadržaj povrede opisala kako slijedi:

„5.3.2. Primjena

(210) Na temelju činjenica opisanih u poglavlju 4. ove odluke utvrđeno je da su svi poduzetnici koji su bili predmet ovog postupka sudjelovali u tajnim djelatnostima u vezi s parafinskim voskom i, za društva navedena u uvodnoj izjavi 2., u vezi s prešanim parafinom, […] i da su redovito sudjelovali na sastancima na kojima se raspravljalo o sljedećim stvarima:

(1)      određivanju cijene [;] 

(2)      […] podjeli kupaca i/ili podjeli tržištâ [;]

(3)      otkrivanju i razmjeni osjetljivih poslovnih informacija, osobito onih o kupcima, određivanju cijena, proizvodnima mogućnostima i obujmu prodaje […].

5.3.2.2. Određivanje cijena

(240) Uvodne izjave 98., 107., 126., 128., 131., 133., 135., 137., 139., 140., 142., 145., 147., 149., 152., 153., 156., 157., 163., 168., 174., 176. i 177. pokazuju da su predmetni poduzetnici određivali minimalne cijene i ugovarali cjenovna povećanja (‚određivanje cijene’).

(241) ExxonMobil, Repsol, Sasol i Shell potvrdili su postojanje praksi određivanja cijene [vidjeti uvodnu izjavu 107.] i ponovno potvrdili tu informaciju tijekom svojeg saslušanja kao i u svojem pisanom odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.“

–       Pripisivanje društvu H&R ChemPharm prisutnosti osobe G. na tehničkim sastancima

126    Tužitelj ističe da se prisutnost osobe G. na tehničkim sastancima ne može staviti njemu na teret. Zadaće osobe G. kao upravitelja proizvodâ bile su ograničene na razvoj novih proizvoda, odnosno njima nije bila obuhvaćena trgovačka djelatnost ni odgovornosti predstavljanja u ime tužitelja. U svakom slučaju, ona je za tužitelja radila samo 30 % radnog vremena.

127    Prema sudskoj praksi iz gore navedene točke 73., Komisijina ovlast sankcioniranja poduzetnika kada počini povredu pretpostavlja samo protupravnu radnju osobe koja je opće ovlaštena djelovati za račun poduzetnika.

128    Što se tiče odgovornosti osobe G., tužitelj je u svojem dopisu od 19. siječnja 2007. izjavio sljedeće:

„[Osoba G.] je od 1994. do 1. srpnja 2001. u društvu SRS izvršavala dužnost upravitelja proizvodâ te je, u skladu s tim, bila zaposlenik tog poduzetnika. Njezino je radno mjesto 1. srpnja 2001. preneseno u društvo H&R Management & Service [koje je postalo H&R ChemPharm]. Prema tome, [osoba G.] je od 2001. do danas zaposlenik društva H&R Wax Company Vertrieb te izvršava dužnost ‚sales managera’, ali nije službeni zaposlenik potonjeg društva […]. Osoba G. od 1999. izvršava dvostruku dužnost upravitelja proizvodâ i ‚sales managera’. Kao upravitelj proizvodâ, on je posrednik između proizvodnje i distribucije. Osim stalnog prilagođavanja proizvodnih mogućnosti zahtjevima tržišta, zadaće upravitelja proizvodâ posebno obuhvaćaju pružanje tehničke potpore kupcima pri uporabi proizvoda. [Osoba G.] je, izvršavajući tu dvostruku dužnost, zadužena za tehnička pitanja kupaca i, zajedno s [osobom H.], za trgovinska pitanja. Ta je dvostruka dužnost predviđena ugovorom o radu sklopljenim s društvom H&R ChemPharm.“

129    Osim toga, tužitelj je u dopisu od 8. prosinca 2005. izjavio sljedeće:

„[Osoba W.] je bila voditelj distribucije otkad je [H&R ChemPharm] 1994. ušao u sektor parafina pa sve do 2001. [W.] je u mirovini od kraja 2001. Zbog planiranog odlaska [osobe W.] [osoba H.] je (1997.) došla u tu službu, kojoj se 1999. pridružila [osoba G.]. Te su dvije osobe i dalje odgovorne za distribuciju parafina.“

130    Kao prvo, valja uzeti u obzir da je, u svojstvu upravitelja proizvodâ u društvu H&R ChemPharm, osoba G. bila ovlaštena djelovati za račun potonjeg društva. Takav je zaključak potkrijepljen izjavom tužitelja prema kojoj je jedna od zadaća osobe G. bila „pružanje tehničke potpore kupcima pri uporabi proizvoda“, što upućuje na to da je potonja osoba bila ovlaštena djelovati za račun tužitelja u pogledu kupaca samo pri izvršavanju dužnosti koje se odnose na proizvodnju.

131    Kao drugo, Opći sud smatra da su dužnosti osobe G. u pogledu distribucije također relevantne. Naime, Komisija je u ovom slučaju iznijela dokaz da je zaposlenik tužitelja, u čijem su ugovoru o radu s potonjim društvom bile predviđene zadaće i proizvodnje i distribucije, bio prisutan na protutržišnim sastancima. Poduzetniku koji je kriv za povredu bilo bi previše lako izbjeći svaku sankciju kad bi mogao valjano osporiti takvo utvrđenje da je njegov zaposlenik na tim sastancima zapravo djelovao u ime drugog društva. Takvim bi rješenjem društva koja sudjeluju u zabranjenim sporazumima mogla izbjeći svaku odgovornost stvaranjem dvostrukih radnih mjesta s društvima koja nisu uključena u zabranjeni sporazum, tvrdeći da je zajednički zaposlenik djelovao samo za račun potonjeg društva.

132    Kao treće, valja podsjetiti da je tužitelj sam izjavio da je osoba G. bila „posrednik između proizvodnje i distribucije“, da je njegova funkcija bila „stalno prilagođavanje proizvodnih mogućnosti zahtjevima tržišta“ te da je bio zadužen i za „trgovinska pitanja“. Međutim, zbog takvog je položaja osoba G. mogla utjecati na poslovno ponašanje tužitelja zahvaljujući informacijama dobivenima tijekom tehničkih sastanaka, osobito o „zahtjevima tržišta“ čija je manipulacija često predmet tajnih djelatnosti među konkurentima, te je tužitelju omogućila da koristi navedene djelatnosti.

133    Kao četvrto, kao što je već istaknuto u gore navedenoj točki 58., tvrdnja tužitelja prema kojoj je osoba G. za njega radila samo 30 % svojeg radnog vremena nije relevantna. Naime, čak je i u iznimno kratkim razdobljima provedenima u doticaju s proizvodnim društvom moguć prijenos informacija dobivenih na protutržišnim sastancima ili davanje uputa utvrđenih na temelju tih informacija, uzevši u obzir dogovore o kojima se odlučivalo na protutržišnim sastancima.

134    Kao peto, tezi tužitelja prema kojoj on nije bio uključen u distribuciju parafinskog voska proturječi ne samo činjenica da su dužnosti voditelja prodaje osobe G. bile predviđene u ugovoru o radu koji je sklopio s tužiteljem, nego i činjenica da je potonji tužitelj 28. veljače 2001. zaposlio i osobu W. kao voditelja prodaje.

135    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku kad je smatrala da poslovni odnos između osobe G. i tužitelja opravdava da tužitelj snosi odgovornost za radnje osobe G.

–       Dokazni prijedlog tužitelja

136    Tužitelj za dokaz nudi svjedočenje svojeg upravitelja, osobe S., kako bi dokazao da su odgovornosti koje je osoba G. kod njega imala bile ograničene na razvoj novih proizvoda.

137    U tom pogledu, valja istaknuti da je sam tužitelj izjavio, in tempore non suspecto, da je osoba G. izvršavala zadaće u pogledu distribucije te da je bila posrednik između proizvodnje i distribucije. Dokazna vrijednost tih izjava veća je od dokazne vrijednosti svjedočenja iznesenog in tempore non suspecto jer se tim izjavama Općem sudu omogućuje da na njima temelji zaključak iz gore navedene točke 135. i da odbije ovaj prigovor tužitelja. Zato je dokazni prijedlog tužitelja odbijen.

–       Sveobuhvatna ocjena dokaza o postojanju povrede koju je počinio tužitelj

138    Na prvom mjestu, valja istaknuti da je više poduzetnika priznalo da se na tehničkim sastancima raspravljalo o cijenama parafinskog voska u opću svrhu dogovora o njihovim iznosima.

139    Točnije, prema izjavi društva Sasol od 12. svibnja 2005., tehnički sastanci su općenito bili mjesto tajne djelatnosti zato što se na njima raspravljalo o povećanjima i smanjenjima cijena parafinskog voska i zato što su se razmjenjivale informacije o bruto cijenama i planovi vezani uz kapacitete.

140    Prema izjavi društva Repsol od 19. svibnja 2005., sastavni dio tehničkih sastanaka bila je i rasprava o razinama cijene parafinskog voska koju su primjenjivali sudionici.

141    Društvo Shell je izjavilo da su svi tehnički sastanci bili u vezi s određivanjem cijena. Prema njegovoj izjavi od 14. lipnja 2006., o cijenama parafinskog voska nije se odlučivalo jednostrano barem od 1999., kad je njegov predstavnik koji je svjedočio počeo sudjelovati u tehničkim sastancima, već su ih konkurenti uvijek utvrđivali tijekom tehničkih sastanaka.

142    Osim toga, isti poduzetnici su u istim izjavama također potvrdili da su se sudionici tijekom nekoliko tehničkih sastanaka doista složili oko minimalnih cijena ili povećanja cijena, katkad čak i oko mjera povećanja.

143    Valja naglasiti da se, posebno u izjavama iz gore navedenih točaka 139. do 141. kao i u odgovoru društva Sasol od 18. prosinca 2006. na Komisijin zahtjev za podatcima, upućivalo na sudjelovanje subjekata SRS, SRS/Tudapetrol, H&R/Tudapetrol ili Hansen & Rosenthal na tehničkim sastancima te je spomenuto ime osobe G., zaposlenika tužitelja, kao prisutnog na sastancima.

144    Nadalje, valja istaknuti da je Komisija na dotične izjave uputila u uvodnim izjavama 107. i 113. pobijane odluke.

145    Te su dotične izjave, nakon pomnog razmišljanja, iznesene na temelju svjedočanstava osoba koje su sudjelovale na tehničkim sastancima, a i one također inkriminiraju poduzetnike u ime kojih su dane. Usto, izjave se u glavnim crtama slažu s opisom povrede, što još više pridonosi njihovoj većoj pouzdanosti. Stoga su one u smislu sudske prakse iz gore navedene točke 116. osobito pouzdane.

146    Na drugom mjestu valja utvrditi da su izjave iz gore navedenih točaka 139. do 141. potkrijepljene pisanim bilješkama iz razdoblja tehničkih sastanaka koje je Komisija pronašla tijekom pretraga kojima je tužitelj imao pristup za trajanja upravnog postupka i da je jedan dio njih osobito naveden u uvodnim izjavama 165., 173., 174. i 177. pobijane odluke. Bilješke osobe SC. navedene u uvodnoj izjavi 173. pobijane odluke, bilješka društva Total navedene u uvodnoj izjavi 174. i bilješka društva MOL iz uvodne izjave 177. iste odluke jesu bilješke pisane rukom koje su tijekom sastanaka pisale osobe koje su na njima bile prisutne, a njihov je sadržaj strukturiran i relativno detaljan. Stoga je njihova dokazna vrijednost vrlo velika. Što se tiče zapisnika sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol (uvodna izjava 163. pobijane odluke) i bilješke društva Eni (uvodna izjava 165. pobijane odluke), riječ je o dokumentima iz razdoblja povrede i koji su bili sastavljeni in tempore non suspecto, to jest ubrzo nakon tehničkog sastanka na koji se odnose. Stoga je njihova dokazna vrijednost velika.

147    Na trećem mjestu, valja istaknuti da je, u skladu s pobijanom odlukom, tijekom razdoblja sudjelovanja u povredi (od 1. srpnja 2001. do 28. travnja 2005.) osoba G. predstavljala tužitelja na svakom od četrnaest tehničkih sastanaka koji su se održali. Tužitelj ne osporava da je osoba G. sudjelovala na svakom od tih tehničkih sastanaka.

148    Međutim, što se tiče sporazuma protutržišne naravi koji se kao u ovom slučaju ostvaruju tijekom sastanaka konkurentnih poduzetnika, Sud je presudio da je do povrede članka 81. UEZ‑a došlo kada je cilj tih sastanaka bio ograničiti, spriječiti ili narušiti tržišnu utakmicu radi organiziranja umjetnog funkcioniranja tržišta. U takvom slučaju dovoljno je da Komisija dokaže da je dotični poduzetnik sudjelovao u sastancima tijekom kojih su sklopljeni sporazumi protutržišne naravi kako bi dokazala sudjelovanje navedenog poduzetnika u zabranjenom sporazumu. Ako je utvrđeno sudjelovanje na takvim sastancima, na tom je poduzetniku da istakne indicije kojima se može utvrditi da je njegovo sudjelovanje na tim sastancima bilo lišeno svake protutržišne namjere i da dokaže da je svoje konkurente uputio u to da će na tim sastancima sudjelovati s drukčijim ciljevima od njihovih (presuda Suda Aalborg Portland i dr./Komisija, gore navedena u točki 77., t. 81. i presuda od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, C‑403/04 P i C‑405/04 P, Zb., str. I‑729., t. 47.).

149    Razlog koji podržava to pravilo jest taj da je poduzetnik koji je sudjelovao na navedenom sastanku, a da se pritom nije javno distancirao od njegova sadržaja, drugim sudionicima dao do znanja da se slaže s njegovim ishodom i da će se s njim uskladiti (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, gore navedena u točki 77., t. 82., i presuda Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, gore navedena u točki 149., t. 48.). Načela koja su proizašla iz te sudske prakse primjenjuju se i na sastanke koji su doveli do usklađenih djelovanja, kao što su utvrđena u sudskoj praksi iz gore navedene točke 97.

150    Međutim, u ovom slučaju tužitelj ne navodi da se javno distancirao od sadržaja protutržišnih sastanaka.

151    Na četvrtom mjestu valja podsjetiti da se poduzetnik može smatrati odgovornim za sveukupni zabranjeni sporazum, čak i ako je utvrđeno da je izravno sudjelovao samo u jednom ili nekoliko sastavnih elemenata tog zabranjenog sporazuma tako što je, s jedne strane, znao ili nužno morao znati da je tajni sporazum u kojem je sudjelovao, posebno putem redovitih sastanaka koji su se održavali nekoliko godina, bio ukupna mjera za narušavanje normalnog tržišnog natjecanja i, s druge strane, da su tom mjerom bili obuhvaćeni svi sastavni elementi tog zabranjenog sporazuma. Usto, činjenica da su različiti poduzetnici imali različite uloge u ostvarivanju zajedničkog cilja ne isključuje narav protutržišnog cilja i prema tome povredu, pod uvjetom da je svaki poduzetnik na svojoj razini pridonio ostvarivanju zajedničkog cilja (vidjeti presudu JFE Engineering i dr./Komisija, gore navedenu u točki 105., t. 370. i navedenu sudsku praksu).

152    Kao prvo, valja ispitati argumente tužitelja prema kojima, u slučaju određenih tehničkih sastanaka, Komisija nije uspjela rekonstruirati sadržaj rasprava, tako da su se ti sastanci mogli odnositi samo na dijelove povrede – podjelu kupaca i dogovore o prešanom parafinu – za koje nije utvrđena njegova odgovornost.

153    Najprije, valja utvrditi da Komisija raspolaže dokazima da se tijekom tehničkih sastanaka općenito vodila barem jedna rasprava o cijenama. Točnije, u izjavi od 12. svibnja 2005., Sasol je tvrdio da su, općenito, tehnički sastanci bili mjesto tajne djelatnosti zato što se na njima „raspravljalo o povećanjima i smanjenjima cijena“ te zato što su se razmjenjivale informacije o bruto cijenama i planovi vezani uz kapacitete. Prema izjavi društva Repsol od 19. svibnja 2005., dio tehničkih sastanaka bila je i rasprava o razinama cijene koju su primjenjivali sudionici. Društvo Shell izjavilo je da su svi tehnički sastanci bili u vezi s određivanjem cijena (vidjeti i gore navedene točke 139. do 141.). Tužitelj ne može valjano proturječiti da se radi o elementima koji su prvi puta izneseni u obrani, s obzirom na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 107. pobijane odluke upućivala na dotične izjave društava Sasol, Repsol i Shell te da su one u okviru upravnog postupka stavljene na raspolaganje tužitelju.

154    Zatim, valja dodati da je, u uvodnoj izjavi 240. pobijane odluke, Komisija navela da su dokazi da su predmetni poduzetnici određivali minimalne cijene i ugovarali cjenovna povećanja izneseni posebno u uvodnim izjavama 163., 168., 174., 176. i 177. pobijane odluke. Usto, Komisija je u uvodnim izjavama 165. i 175. pobijane odluke navela da su sudionici na tehničkim sastancima razmjenjivali osjetljive poslovne informacije u pogledu parafinskog voska, a posebno njegove cijene. Prethodno navedene uvodne izjave sadržavaju navođenja pisanih dokaza iz razdoblja tehničkih sastanaka u kojima se svjedoči o razmjenama informacija o cijenama, o volji da se cijene povećaju ili stabiliziraju, tj. u određenim slučajevima o dogovorenim povećanjima cijena, te su upotpunjene upućivanjima na izjave poduzetnika.

155    Stoga valja zaključiti da, općenito, pobijana odluka sadržava potkrijepljen dokaz o odgovornosti tužitelja u pogledu povrede.

156    Tužiteljevi argumenti ne dovode u pitanje ovaj zaključak.

157    Kao prvo, valja napomenuti da se alternativna objašnjenja koja je iznio tužitelj odnose zasebno na svaki od tehničkih sastanaka. Stoga ona ne mogu biti prihvatljiva alternativna objašnjenja u pogledu svih dokaza koje je Komisija skupila i na temelju kojih je mogla utvrditi postojanje jedinstvene i trajne povrede.

158    Kao drugo, veliki dio argumentacije tužitelja odnosi se na navodno nepostojanje sporazuma kojim su utvrđene cijene parafinskog voska. Međutim, takva argumentacija nije relevantna.

159    Kao što proizlazi iz sudske prakse iz gore navedene točke 96., može se smatrati da je sporazum u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a sklopljen onda kada postoji opća suglasnost volje o samom principu ograničenja tržišnog natjecanja, iako se o određenim elementima planiranog ograničenja i dalje pregovara. Stoga, u svrhu primjene članka 81. UEZ‑a u ovom slučaju, Komisija nije trebala dokazati da su se sudionici doista dogovorili o utvrđenim razinama cijena ili posebnim i kvantificiranim mjerama za njihovo povećanje. Bilo je dovoljno dokazati opću suglasnost volja između sudionika u svrhu određivanja ili usklađivanja cijena. Međutim, tužitelj ne ističe nijedan poseban argument kojim bi pobio izjave društava Sasol, Repsol i Shell, prema kojima je cilj tehničkih sastanaka bilo određivanje cijena.

160    Zatim, Komisija raspolaže cjelinom nedvojbenih dokaza iz kojih proizlazi da su sudionici tijekom više od dvanaest godina, uključujući i tijekom razdoblja sudjelovanja društva H&R ChemPharm, na tehničkim sastancima redovito razmjenjivali informacije o svojim cijenama i o predviđenim povećanjima. Međutim, tužitelj nije pružio smislena objašnjenja za te radnje, kojima bi Komisijina tvrdnja prema kojoj je smisao tih djelovanja ponajprije bilo određivanje cijene postala neprihvatljiva. Naprotiv, dugo razdoblje tijekom kojega su se protutržišni sastanci o cijenama redovito održavali samo je po sebi indicija toga da je cilj sudionika bio uskladiti svoje cjenovne politike tako što su tržišne rizike svjesno zamijenili međusobnom suradnjom.

161    Usto, u skladu sa sudskom praksom iz gore navedene točke 98., članku 81. stavku 1. UEZ‑a protivno je svako izravno ili neizravno stupanje u kontakt gospodarskih subjekata koje je takve naravi da utječe na postupanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili koje takvom konkurentu otkriva postupanje na tržištu za koje se gospodarski subjekt odlučio, ili koje na njemu razmatra usvojiti, ako je cilj ili posljedica takvih kontakata ograničenje tržišnog natjecanja. Međutim, tužitelj ne osporava ni stupanje u kontakt ni razmjenu osjetljivih informacija na tehničkim sastancima.

162    S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da argumenti tužitelja, općenito, ne mogu ugroziti valjanost ocjene Komisije kao što je navedena u pobijanoj odluci. U daljnjoj argumentaciji Opći će sud ispitati, s jedne strane, situaciju koja je prevladavala u trenutku početka sudjelovanja tužitelja u zabranjenom sporazumu i, s druge strane, određene posebne tehničke sastanke radi provjere početka i kraja sudjelovanja tužitelja u povredi koje je utvrdila Komisija kao i utvrđenje prema kojem su se dotični tehnički sastanci doista odnosili na glavni dio povrede koji se tužitelju stavlja na teret.

–       Datum početka sudjelovanja tužitelja u povredi

163    Najprije je potrebno iznijeti relevantne događaje koji su prethodili 1. srpnju 2001. kada je osoba G. stupila na dužnost kod tužitelja. Takvim je ispitivanjem moguće provjeriti je li osoba G. bila svjesna glavnog dijela povrede (određivanje cijena i razmjena informacija koje se odnose na cijene parafinskog voska) i jesu li protutržišni dogovori u pogledu cijena mogli od tog datuma utjecati na konkurentno ponašanje društva H&R ChemPharm.

164    Kao prvo, u tom je pogledu potrebno istaknuti da je Tudapetrol, društvo koje od 1. svibnja 2000. za tužitelja stavlja parafinski vosak na tržište, sudjelovao u zabranjenom sporazumu od 24. ožujka 1994. kad ga je na tehničkim sastancima zastupao njegov zaposlenik, osoba W. Sudjelovanje društva Tudapetrol u glavnom dijelu povrede dobro je dokumentirano i detaljno ispitano u presudi donesenoj u povezanom predmetu T‑550/08, Tudapetrol/Komisija.

165    Zatim, društvo H&R Wax Company Vertrieb, koje je 1. svibnja 2000. preuzelo tužiteljevu ulogu distributera parafinskog voska, također je u zabranjenom sporazumu sudjelovalo od 1. siječnja 2001. kad ga je na tehničkim sastancima predstavljao njegov zaposlenik, osoba H. U svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i u svojim podnescima Općem sudu tužitelj nije osporio da su društvo H&R Wax Company Vertrieb i on dio istog poduzetnika (uvodne izjave 381. i prateće uvodne izjave pobijane odluke). Osim toga, iz spisa također proizlazi da su osoba H. i osoba G. blisko surađivale i zajedno predstavljale grupu H&R na najmanje trinaest tehničkih sastanaka, uključujući one od 25. i 26. svibnja 2000., od 22. i 23. svibnja 2001. te od 26. i 27. travnja 2001. (osoba G. je u razdoblju tehničkih sastanaka bila upravitelj proizvodâ u društvu SRS, neizravnom društvu kćeri tužitelja).

166    Kao drugo, u tom je pogledu potrebno podsjetiti na odgovor društva Sasol od 18. prosinca 2006. na zahtjev za podatcima, u kojem je izjavilo sljedeće:

„Što se tiče početaka Plavog salona [pojam kojim se koristio Sasol za označivanje tehničkih sastanaka koji su se nazivali i sastancima ‚Blauer salon’], ti su sastanci započeli kao ‚njemački krug’ sa sljedećim sudionicima: Deutsche Texaco AG (sada Shell/DEA), HOS (sada Sasol), Wintershall (čiju djelatnost povezanu s parafinskim voskom sada obavlja Hansen & Rosenthal) i Arco (čiju je djelatnost povezanu s parafinskim voskom kasnije stekao HOS). Wintershall je tada bio društvo kći društva BASF. Društvo Wintershall predstavljala je [osoba W.] koja je bila jedan od ‚osnivača’ Plavog salona. Društvo Wintershall/BASF često je sudjelovalo na sastancima Plavog salona (a predstavljala ga je [osoba W.]) [...]. (Neizravna) uključenost društva BASF okončala se 1994. kada je djelatnost društva Wintershall povezanu s voskom steklo društvo Hansen & Rosenthal (tada SRS). Otada su [osoba W. i osoba H.], sin [osobe HA.] (glavni dioničar društva Hansen & Rosenthal), prisustvovale na sastancima Plavog salona za račun društva Hansen & Rosenthal. Nakon odlaska u mirovinu [osobe W.], njezinu je ulogu preuzela [osoba H.] zajedno s [osobom G.].“

167    Sudjelovanje osobe G., njezinu ulogu zastupanja subjekta „H&R/Tudapetrol“ na tehničkim sastancima te činjenicu da su ona i osoba H. preuzeli ulogu osobe W. nakon njezina odlaska u mirovinu također su potvrdila društva Repsol, Shell i ExxonMobil.

168    Usto, W., koji je od 1994. bio prisutan na brojnim tehničkim sastancima te je, prema mišljenju društva Sasol, bio jedan od „začetnika“ protutržišnih sastanaka, također je od 28. siječnja 2002. bio zaposlenik tužitelja.

169    Kao treće, valja istaknuti da je, prije početka profesionalnog odnosa između društva H&R ChemPharm i osobe G., osoba G. već sudjelovala na tehničkim sastancima od 25. i 26. svibnja 2000. (uvodna izjava 159. pobijane odluke), od 22. i 23. veljače 2001. (uvodna izjava 161. pobijane odluke) te od 26. i 27. travnja 2001. (uvodna izjava 162. pobijane odluke). Međutim, u pogledu tehničkih sastanaka Shell, Sasol i Repsol pojedinačno su izjavili da su oni sadržajno bili protutržišni. U svakom slučaju, Komisija raspolaže dokazima koji upućuju na to da se na tehničkim sastancima općenito vodila barem jedna rasprava o cijenama (vidjeti gore navedenu točku 153.).

170    Usto, valja podsjetiti da se, na temelju dokaza kojima raspolaže Komisija, navedenima u uvodnoj izjavi 159., na tehničkom sastanku od 25. i 26. svibnja 2000. raspravljalo o cijenama za određenog kupca i u toj je raspravi Total bio optužen da su njegove prodajne cijene preniske. Stoga se taj tehnički sastanak zasigurno odnosio na glavni dio povrede koja se u okviru kasnijeg razdoblja stavlja na teret tužitelju.

171     Osim toga, iako je istina da Komisija nije pronašla dokumente kojima se dokazuju putni troškovi osobe G. u pogledu tehničkog sastanka od 26. i 27. lipnja 2001. u Parizu (Francuska) (uvodna izjava 163. pobijane odluke), svejedno je činjenica da je u zapisniku sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol zabilježena prisutnost društva „SRS‑Tuda“. Međutim, dok je bila zaposlenik društva SRS, osoba G. je bila prisutna na dvama prethodnim tehničkim sastancima i na četrnaest tehničkih sastanaka nakon dotičnog sastanka. U svakom slučaju, osoba G. je grupu H&R na tehničkim sastancima zastupala u tijesnoj suradnji s osobom H., što je pojednostavnilo razmjenu informacija. S obzirom na nepotpune i sporadične dokaze kojima je Komisija mogla raspolagati (vidjeti sudsku praksu u gore navedenoj točki 111.) u pogledu činjenica o tajnim zabranjenim sporazumima, čije je relevantne okolnosti potrebno rekonstruirati, valja imati na umu, na temelju gore navedenih elemenata, da je tužitelj imao saznanja o sadržaju tog sastanka.

172    U uvodnoj izjavi 163. pobijane odluke Komisija je navela zapisnik društva Sasol sa sastanka „Blauer Salon“ koji se odnosio na sastanak od 26. i 27. lipnja 2001. u Parizu te koji je sadržavao posebno sljedeća očitovanja:

„U srpnju:  što prije ukinuti cijene posebnih kupaca […]

Kraj kolovoza  ukinuti sve cijene do 30. 9. 2001.

Do 1. 10. 2001. + 7 €,-“

173    U skladu s pobijanom odlukom, „to dokazuje da su se osobe koje su zastupale društva […] dogovorile […] o povećanju cijena parafina […] za 7 eura od 1. listopada 2001. kojoj je, tijekom drugog dijela godine do 30. rujna, prethodilo ukidanje svih postojećih dogovora o cijenama.“

174    Stoga je potrebno utvrditi da je sporazum o određivanju cijena postignut na tehničkom sastanku od 26. i 27. lipnja 2001.

175    Prema tome, kao sažetak prethodno navedenog, valja podsjetiti da je, kao prvo, osoba G. u suradnji s osobom H. na tehničkim sastancima preuzela ulogu osobe W. Tijekom sudjelovanja osobe W., Tudapetrol, društvo koje je distribuiralo proizvode tužitelja, sudjelovalo je u djelovanjima čiji je cilj bio određivanje cijena parafinskog voska. Osoba W. je od 1. srpnja 2001. bila zaposlenik tužitelja. Kao drugo, H&R Wax Vertrieb, društvo koje neizravno drži udjele u društvu tužitelja i koje je njegov distributer, sudjelovalo je u povredi već od 1. siječnja 2001. kad ga je predstavljala osoba H. s kojom je osoba G. blisko surađivala. Kao treće, osoba G. je bila prisutna na tehničkom sastanku od 25. i 26. svibnja 2000. na kojem se raspravljalo o cijenama parafinskog voska. Kao treće, Komisija je dokazala da je subjekt „H&R/Tudapetrol“ bio prisutan na tehničkom sastanku od 26. i 27. lipnja 2001. u Parizu, da su tada grupu H&R predstavljale osoba H. i osoba G. te da je na tom sastanku bio postignut sporazum o određivanju cijena. Kao peto, valja podsjetiti (vidjeti gore navedene točke 139. do 141. i 153.) da Komisija raspolaže dokazima da se tijekom tehničkih sastanaka općenito vodila barem jedna rasprava o cijenama. Osoba G. je bila prisutna na najmanje tri tehnička sastanka koji su se održali prije početka razdoblja sudjelovanja u povredi koja se stavlja na teret tužitelju.

176    S obzirom na te elemente, valja utvrditi da je osoba G., kad je stupila na dužnost kod tužitelja, morala biti svjesna glavnog dijela povrede, odnosno „sporazuma ili usklađenih djelovanja u pogledu određivanja cijena te razmjene i otkrivanja osjetljivih poslovnih informacija“ koje se odnose na parafinski vosak. Ona je raspolagala informacijama o funkcioniranju zabranjenog sporazuma, odnosno o dogovorima čiji je cilj bilo određivanje cijena parafinskog voska, ili o mehanizmima kojima su sudionici svjesno nadomjestili stvarnu suradnju između sebe, čime su ugrozili tržišno natjecanje. Usto, odgovornosti koje je osoba G. snosila u skladu s ugovorom o radu koji je sklopila s društvom H&R ChemPharm omogućile su joj da utječe na poslovno ponašanje potonjeg društva tako da ono može imati koristi od saznanja u pogledu zabranjenog sporazuma.

177    Tako je tužitelj već raspolagao informacijama o funkcioniranju povrede, posebno o njezinom glavnom dijelu, još od 1. srpnja 2001., što mu je omogućilo da od tog datuma prilagodi svoje poslovno ponašanje tajnim dogovorima.

178    Stoga Komisija nije počinila pogrešku smatrajući 1. srpnja 2001. datumom početka tužiteljeva sudjelovanja u povredi.

–       Argumenti tužitelja o određenim posebnim tehničkim sastancima

179    U daljnjoj argumentaciji Opći sud je ispitao sadržaj određenih tehničkih sastanaka koji su se održali u razdoblju sudjelovanja tužitelja u zabranjenom sporazumu.

180    Kao prvo, što se tiče tehničkog sastanka od 4. i 5. rujna 2001. (uvodna izjava 164. pobijane odluke), tužitelj ističe da mu se taj sastanak ne može staviti na teret jer je Komisija u pobijanoj odluci utvrdila samo opći protutržišni sadržaj, bez upućivanja na sudjelovanje tužitelja u bilo kakvoj protupravnoj djelatnosti.

181    U tom pogledu valja podsjetiti da je taj tehnički sastanak bio samo jedan u dugom nizu protutržišnih sastanaka koji čine jedinstvenu i trajnu povredu te da Komisija raspolaže dokazima da se tijekom tehničkih sastanaka općenito vodila barem jedna rasprava o cijenama (vidjeti gore navedenu točku 153.).

182    Osim toga, kao što je Opći sud smatrao u gore navedenoj točki 176., osoba G. je od stupanja na dužnost kod tužitelja, od 1. srpnja 2001., a tako i na sastanku od 4. i 5. rujna 2001., bila svjesna činjenice da su se na tehničkim sastancima vodile protutržišne rasprave o cijenama parafinskog voska.

183    Zatim, valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi iz gore navedenih točaka 148. i 149., ako je utvrđeno sudjelovanje nekog poduzetnika na protutržišnom sastanku, na njemu da se distancira od protutržišnog sadržaja tog sastanka, što tužitelj u ovom slučaju nije učinio.

184    Stoga Komisija nije počinila pogrešku kad je tužitelju stavila na teret tehnički sastanak od 4. i 5. rujna 2001.

185    Kao drugo, potrebno je ispitati tehnički sastanak od 21. i 22. veljače 2002. u Budimpešti (Mađarska) (uvodna izjava 165. pobijane odluke).

186    Tužitelj ističe da bilješka društva Eni koju je Komisija navela u pobijanoj odluci nije pokazatelj da je na tom sastanku došlo do usklađivanja cijena.

187    Što se tiče sadržaja bilješke društva Eni, Komisija je u pobijanoj odluci navela sljedeći odlomak:

„Sastanak koji se odvijao u vrlo otvorenoj atmosferi potvrdio je – uzimajući također u obzir razlike u pojedinim tržištima i različite strategije što se tiče proizvoda i tržišta – mogućnost povećanja prihoda u skladu s radnjama koje smo već obavili. Zbog toga možemo nastaviti s radnjama u tijeku u vezi s revizijom ugovornih okvira i relativnih cijena koje dakako obuhvaćaju naše glavne kupce i distributere parafina.“

188    Prema pobijanoj odluci, sadržaj te bilješke pokazuje da su se rasprave vodile oko razina cijena. To tumačenje valja potvrditi. Naime, činjenica da se u bilješci društva Eni spominje revizija cijena, kao radnja s kojom s obzirom na rasprave vođene tijekom sastanka treba nastaviti, naznačuje da su sudionici tamo razmijenili informacije o cijenama. To je osim toga potvrđeno zahtjevom za oslobađanje od kazne društva Shell od 30. ožujka 2005., koja predmetni tehnički sastanak stavlja na popis naslovljen „Pregled sastanaka i komunikacija koje se odnose na cijene“ [„overview of meetings and communications concerning prices“].

189    S obzirom na ta razmatranja, tužitelj ne može ozbiljno osporavati da taj sastanak čini glavni dio povrede. Budući da je na njemu bio prisutan, a da kasnije nije dokazao da se distancirao od njegova protutržišnog sadržaja, Komisija nije počinila pogrešku kad mu je na teret stavila taj tehnički sastanak.

190    Kao treće, potrebno je ispitati tehnički sastanak od 27. i 28. veljače 2003. u Münchenu (Njemačka) (uvodna izjava 169. pobijane odluke).

191    Komisija je u pobijanoj odluci navela izjavu društva Sasol prema kojoj se „na sastanku raspravljalo o potrebi povećanja cijene“.

192    Tužitelj se poziva na sudsku praksu prema kojoj se izjava samo jednog poduzetnika, čiju točnost osporava više drugih dotičnih poduzetnika, ne može smatrati dovoljnim dokazom o postojanju počinjene povrede (vidjeti gore navedenu točku 117.).

193    Međutim, to ovdje nije slučaj. Kao što proizlazi iz uvodne izjave 169. pobijane odluke, Shell i Rapsol zasebno su potvrdili da je dotični tehnički sastanak bio sadržajno protutržišni. Premda je točno da potonja društva nisu navela dotični sadržaj, valja podsjetiti da Komisija raspolaže dokazima da se tijekom tehničkih sastanaka općenito vodila barem jedna rasprava o cijenama (vidjeti gore navedenu točku 153.).

194    Zatim, valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi iz gore navedenih točaka 148. i 149., ako je utvrđeno sudjelovanje nekog poduzetnika na protutržišnom sastanku, na tom poduzetniku da dokaže da se distancirao od njegova protutržišnog sadržaja, što tužitelj u ovom slučaju nije učinio.

195    S obzirom na ta razmatranja, potrebno je utvrditi, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, da taj sastanak čini glavni dio povrede. Budući da je tužitelj na njemu bio prisutan, a da se kasnije nije distancirao od njegova protutržišnog sadržaja, Komisija nije počinila pogrešku kad mu je na teret stavila taj tehnički sastanak.

196    Kao četvrto, potrebno je ispitati tehnički sastanak od 11. i 12. svibnja 2004. u Hamburgu (Njemačka) (uvodna izjava 174. pobijane odluke).

197    U tom pogledu rukom pisana bilješka pronađena u prostorijama društva Total France sadržava sljedeće podatke:

„-> Sasol 40 €/50 $. – Kraj srpnja.

-> Sri: 38 - 28.

-> 1. srpnja -

+ FRP: 70 -> 6000 €/T

+ Čajne svijeće: 50 -> 500 €/T

+ Mikrovosak: 25 -> 50 €/T

[…]

-> 40 €/T prešani parafin“.

198    Tužitelj ističe da dotična bilješka nije podsjetnik koji je Total sastavio u pogledu jednostranog ponašanja društva Sasol i ne dokazuje postojanje sporazuma između društava Sasol i Total, a još manje između tih dvaju poduzetnika i tužitelja.

199    Valja istaknuti da je to alternativno tumačenje tužitelja proturječno s izjavama ostalih poduzetnika koji su sudjelovali na tom tehničkom sastanku. Sasol je izjavio da su sudionici raspravljali o povećanju cijene, a Shell je naveo da je na tom tehničkom sastanku dogovoreno povećanje cijene. Komisija je u uvodnoj izjavi 174. pobijane odluke navela izjavu društva Shell čiji sadržaj glasi kako slijedi:

„Sasol je bio naklonjen povećanju cijene parafinskog voska. Također je bio uvjeren da će Sasol upravljati njegovom provedbom. Povećanje cijene bilo je na snazi od 1. srpnja […] do 1. kolovoza 2004.“

200    Usto, u svojoj izjavi od 12. kolovoza 2005. Sasol je tvrdio i da je „zbog drastično povećanih cijena sirovina HOS [koji je postao Sasol] poslao 14. lipnja 2004. ‚lančano pismo’ u kojem je najavio povećanje cijene od 5-7 eura/100 kg […]“ i da je „HOS 29. lipnja 2004. od društva Hansen & Rosenthal primio dopis o povećanju cijene u kojem je najavio povećanje od 5,20 – 6,80 eura/100 kg“.

201    Iz te izjave proizlazi da je Sasol svoje cijene namjeravao povećati za točno isti iznos koji je Total naveo u svojoj bilješci i da je nakon toga H&R također poslao dopis o povećanju cijena u kojem je naveo povećanje vrlo slično onomu društva Sasol.

202    U svakom slučaju, valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi iz gore navedenih točaka 148. i 149., ako je utvrđeno sudjelovanje nekog poduzetnika na protutržišnom sastanku, na tom poduzetniku da dokaže da se distancirao od njegova protutržišnog sadržaja, što tužitelj u ovom slučaju nije učinio.

203    S obzirom na te elemente, valja zaključiti da je Komisija raspolagala s dovoljno dokaza da zaključi da je na tom sastanku postignut sporazum o određivanju cijena i da odbaci tužiteljeve argumente. Komisija stoga nije počinila nijednu pogrešku kad je tužitelju stavila na teret taj tehnički sastanak.

204    Kao peto, potrebno je ispitati tehnički sastanak od 23. i 24. veljače 2005. u Hamburgu (uvodna izjava 177. pobijane odluke).

205    Komisija je u pobijanoj odluci navela bilješku društva MOL koja sadrži sljedeće podatke:

„ExxonMobil IV.1 [= 1. travnja]          € 15/t“

„Shell                   Povećana cijena“

„Sasol          IV.12 [= 12. travnja]          Povećanje cijena“

206    Sasol je priznao da je došlo do rasprave o povećanju cijene kao i to da je on obavijestio druge sudionike o vlastitom povećanju cijene. Tužitelj je u svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama također priznao postojanje „rasprave o općem razvoju cijena tijekom koje su Exxon i Sasol iznijeli svoja povećanja cijena o kojima su odlučili interno“. Shell i Sasol u svojim su izjavama na koje se upućuje u pobijanoj odluci taj sastanak kvalificirali kao tajan.

207    Tužitelj je tijekom postupka istaknuo da mu se taj sastanak ne može staviti na teret jer nije bio sklopljen nijedan sporazum o cijenama i jer su dokazi kojima je Komisija raspolagala ukazivali u najboljem slučaju na postojanje bilateralnog sporazuma između društava Repsol i Total. U svakom slučaju, bilješkom društva MOL pokazano je da tužitelj nije sudjelovao u povredi s obzirom na to da su samo ExxonMobil, Shell i Sasol navedeni kao sudionici.

208    Taj se argument ne može prihvatiti. Valja podsjetiti da je prema sudskoj praksi, za potrebe utvrđivanja postojanja sporazuma, dovoljno dokazati opću suglasnost volja između sudionika u svrhu određivanja ili usklađivanja cijena (vidjeti gore navedenu točku 96.). U svakom slučaju, članku 81. stavku 1. UEZ‑a protivno je svako izravno ili neizravno stupanje u kontakt gospodarskih subjekata koje je takve naravi da utječe na postupanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu (vidjeti gore navedenu točku 98.). Međutim, iz bilješke društva MOL nesumnjivo proizlazi da su konkurenti razmjenjivali informacije o cijenama, a izjavama poduzetnika uklonjene su sve razumne sumnje u pogledu tajnosti tehničkog sastanka. Usto, i iz dokaza koje je skupila Komisija proizlazi da se sadržaj sastanka odnosio na glavni dio povrede.

209    Prema sudskoj praksi iz gore navedenih točaka 148. i 149., ako je utvrđeno sudjelovanje nekog poduzetnika na protutržišnom sastanku, na tom je poduzetniku da utvrdi da se distancirao od njegova protutržišnog sadržaja, što tužitelj u ovom slučaju nije učinio.

210    Iz toga slijedi da Komisija nije počinila pogrešku kad je tehnički sastanak stavila tužitelju na teret.

211    S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je Komisija u pobijanoj odluci ispravno smatrala da se povreda u ovom slučaju odnosila na tajne djelatnosti pri kojima se raspravljalo o određivanju cijena parafinskog voska. Usto, Komisija je s dovoljnim stupnjem izvjesnosti dokazala da su sudionici na određenim sastancima došli do sporazuma o određivanju cijene.

212    Uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja potvrditi Komisijin zaključak prema kojem je tužitelj između 1. srpnja 2001. i 28. travnja 2005. sudjelovao u glavnom dijelu povrede te stoga odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.

 Drugi dio drugog tužbenog razloga

213    Tužitelj ističe da se njegova odgovornost u pogledu povrede nije mogla utvrditi ni na izvedeni način. Komisija nije utvrdila niti se konkretno pozvala na postojanje povrede koju su počinila društva kćeri tužitelja. Društvo majka tužitelja, odnosno H&R WASAG, nije osobno sudjelovalo u povredi.

214    U tom je pogledu dovoljno podsjetiti da je Komisija s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrdila da je tužitelj od 1. srpnja 2001. do 28. travnja 2005. sudjelovao u glavnom dijelu povrede zbog prisutnosti osobe G., zaposlenika tužitelja, na tehničkim sastancima čiji je protutržišni sadržaj dokazan (vidjeti gore navedenu točku 212.).

215    Stoga tužiteljevi argumenti, čiji je cilj bio dokazati nepostojanje odgovornosti izvedene iz djela njegovih društava kćeri ili njegova društva majke, nisu relevantni. Prema tome, drugi dio drugog tužbenog razloga valja odbiti kao bespredmetan.

 Treći tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u računanju pri određivanju vrijednosti prihoda od prodaje

216    U svojem trećem tužbenom razlogu, iznesenom podredno, tužitelj ističe da je Komisija pogrešno utvrdila njegov prihod ostvaren na tržištima obuhvaćenima zabranjenim sporazumom (vrijednost prihoda od prodaje u skladu sa Smjernicama iz 2006.) koji je uzet u obzir pri izračunu osnovnog iznosa novčane kazne te da je time povrijedila članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003. Komisija je zbog te pogreške utvrdila previsoku razinu osnovnog iznosa upotrijebljenog pri izračunu iznosa novčane kazne tužitelja.

 Preliminarna očitovanja

217    Prema stavku 6. Smjernica iz 2006. kombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te trajanje povrede smatra se primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi.

218    Prema stavcima 15. i 16. istih smjernica, Komisija pri određivanju vrijednosti prihoda od prodaje koje je ostvario poduzetnik uzima u obzir najbolje raspoložive podatke tog poduzetnika. Ako su podatci koje je poduzetnik stavio na raspolaganje nepotpuni ili nepouzdani, Komisija može odrediti vrijednost prihoda od prodaje na temelju djelomičnih podataka koje je dobila ili svih drugih informacija koje drži bitnima ili primjerenima.

219    Valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi, samoograničavanje margine prosudbe Komisije, koje proizlazi iz donošenja smjernica, zapravo u skladu s njezinim zadržavanjem znatne margine prosudbe. Smjernice sadržavaju različite elemente fleksibilnosti koji Komisiji omogućuju da svoju diskrecijsku ovlast izvršava u skladu s Uredbom br. 1/2003, kao što ih je protumačio sud Unije (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedena u točki 40., t. 267., i presuda Općeg suda od 19. svibnja 2010., Chalkor/Komisija, T‑21/05, Zb., str. II‑1895., t. 62.).

220    Međutim, pri izračunu iznosa novčanih kazni kao što su one u ovom slučaju, Komisija je dužna poštovati opća načela prava, osobito načela jednakog postupanja i proporcionalnosti (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 5. travnja 2006., Degussa/Komisija, T‑279/02, Zb., str. II‑897., t. 77. i 79., i od 8. listopada 2008., Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, T‑69/04, Zb., str. II‑2567., t. 41.).

221    Osim toga, margina prosudbe Komisije i granice koje si je postavila u svojim smjernicama, načelno, ne prejudiciraju da sud Unije izvršava svoju neograničenu nadležnost, što ga ovlašćuje da ukine, smanji ili poveća iznos novčane kazne koju je izrekla Komisija (vidjeti presudu Općeg suda od 6. svibnja 2009., KME Germany i dr./Komisija, T‑127/04, Zb., str. II‑1167., t. 37. i navedenu sudsku praksu).

222    Komisija je u ovom slučaju izračunala vrijednost prihoda od prodaje svih poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu do njezina kraja, uzevši u obzir prosječan prihod ostvaren na tržištima obuhvaćenima zabranjenim sporazumom tijekom triju cijelih posljednjih godina povrede, odnosno 2002., 2003. i 2004. Tužitelj ne osporava taj pristup koji je, u točki 634. pobijane odluke, uostalom propisno obrazložen utjecajem proširenja Unije iz 2004.

223    U uvodnoj izjavi 640. pobijane odluke Komisija je vrijednost prihoda od prodaje proizvoda „povezanih s povredom“ grupe H&R u razdoblju od 2002. do 2004. utvrdila na godišnji iznos 26.012.309 eura. U točki 79. obrane Komisija objašnjava da je taj rezultat dobila na temelju prihoda od 20.594.125 eura iz 2002., 18.042.804 eura iz 2003. i 39.400.000 eura iz 2004.

 Prihodi iz 2002. i 2003.

224    Najprije, valja navesti da cijeli kapital društava Klaus Dahleke, Tudapetrol i Hansen & Rosenthal drže iste četiri fizičke osobe, odnosno obitelj H. Nijedno od tih triju društava ne drži udjele u drugim dvama društvima. Tužitelj je često u svojim dopisima Komisiji nazivao društva Klaus Dahleke, Tudapetrol, Hansen & Rosenthal, njegovo društvo kći, H&R Wax Company Vertrieb i društvo H&R Sales (neizravno društvo kći društva H&R ChemPharm) „distribucijskim društvima“. Dotična su „distribucijska društva“ bila odgovorna za stavljanje na tržište parafinskog voska koji proizvode „proizvodna društva“, odnosno H&R ChemPharm i njegova društva kćeri. Komisija je pri izračunu novčane kazne u obzir uzela vrijednost prihoda od prodaje „distribucijskih društava“. Ona je društvu Tudapetrol izrekla zasebnu novčanu kaznu, izračunanu na temelju prihoda koji je to društvo ostvarilo. Međutim, budući da Klaus Dahleke u pobijanoj odluci nije bio sankcioniran, njegov prihod ostvaren na tržištima obuhvaćenima zabranjenim sporazumom dodan je prihodu društava Hansen & Rosenthal i H&R Wax Company Vertrieb. Vrijednost prihoda od prodaje društva H&R Sales ponovno je dodana za 2004. Na toj se vrijednosti prihoda od prodaje temeljio izračun iznosa novčane kazne izrečene društvu Hansen & Rosenthal i njegovom društvu kćeri H&R Wax Company Vertrieb, kao i društvu H&R ChemPharm.

225    U pogledu godina 2002. i 2003., tužitelj u bitnome ističe da je Komisija trebala uzeti u obzir prihod društva Hansen & Rosenthal i njegova društva kćeri H&R Wax Company Vertrieb, bez prihoda društva Klaus Dahleke koje nije dio istog poduzetnika.

226    Kao prvo, valja ispitati dopise koje je u tom pogledu tužitelj tijekom upravnog postupka poslao Komisiji.

227    U svojem dopisu od 8. prosinca 2005. tužitelj je naveo da je uglavnom društvo H&R Wax Company Vertrieb od 1. siječnja 2001. stavljalo na tržište parafinski vosak koji je on proizveo. Dodao je da su manje količine za određene kupce na tržište stavljali i Tudapetrol, Klaus Dahleke te Hansen & Rosenthal.

228    U svojem dopisu od 23. travnja 2008. tužitelj je obavijestio o prihodu koji su proizvodna društva H&R Chemisch‑Pharmazeutische Spezialitäten GmbH i H&R Ölwerke Schindler GmbH ostvarili na području Unije. Čak i da je tužitelj u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda odbio pojasniti povezanost kapitala između njega i tih društava, iz spisa proizlazi da su ta društva tijekom razdoblja povrede bila njegova izravna ili neizravna društva kćeri.

229    U istom dopisu tužitelj je dostavio i prihode društava H&R Wax Company Vertrieb, Hansen & Rosenthal te prihode društva Klaus Dahleke. Naveo je da glavnina prihoda društva Klaus Dahleke proizlazi iz distribucije proizvoda „proizvodnih društava“, odnosno društava H&R Chemisch‑Pharmazeutische Spezialitäten i H&R Ölwerke Schindler, društava kćeri tužitelja.

230    Tužitelj je već u tom dopisu naveo da su najtočniji podatci bili oni o vanjskim prihodima distribucijskih društava, odnosno, prema tom dopisu, prihodi društava H&R Wax Company Vertrieb, Klaus Dahleke i Tudapetrol. Također je objasnio da vanjski prihod, tj. prihod od prodaje distribucijskih društava, nije nužno bio veći od unutarnjeg prihoda, odnosno prihoda proizvodnih društava. Naime, dio proizvoda proizvodnih društava prodavao se drugim rafinerijama grupe kao sirovina, a ostatak distribucijskim društvima. Međutim, iako je dio prihoda od prodaje distribucijskih društava bio preusmjeren prema grupi radi pokrivanja njezine potrošnje sirovina, prihod dotičnih društava bio je povećan prodajom proizvoda obuhvaćenih zabranjenim sporazumom koje su ona kupila od trećih osoba i preprodala trećim osobama.

231    Komisija je u tim okolnostima od tužitelja zatražila dodatna pojašnjenja.

232    U svojem dopisu od 3. srpnja 2008. tužitelj je naveo sljedeće prihode društava grupe H&R, ali „bez društva Tudapetrol“:

H&R Wax Company Vertrieb:

–        2002.: 19,78 milijuna eura;

–        2003.: 17,32 milijuna eura;

–        2004.: 17,88 milijuna eura.

Klaus Dahleke:

–        2002.: 0,29 milijuna eura;

–        2003.: 0,2 milijuna eura;

–        2004.: 0,16 milijuna eura.

Hansen & Rosenthal:

–        2002.: 0,52 milijuna eura;

–        2003.: 0,52 milijuna eura;

–        2004.: 0,86 milijuna eura.

233    U istom je dopisu tužitelj dostavio i iznos kumulativnog prihoda „distribucijskih društava“, odnosno zbroj prihoda društava H&R Wax Company Vertrieb, Klaus Dahleke i Hansen & Rosenthal ostvarenih na tržištima obuhvaćenima zabranjenim sporazumom:

–        2002.: 20,59 milijuna eura;

–        2003.: 18,04 milijuna eura;

–        2004.: 19 milijuna eura.

234    Tužitelj je u istom dopisu objasnio i da se radi o vanjskom prihodu grupe, uvrstivši prihod od prodaje u unutarnji prihod grupe.

235    U svojem dopisu od 7. srpnja 2008. tužitelj je potvrdio kumulativne iznose prihoda društava H&R Wax Company Vertrieb, Hansen & Rosenthal i Klaus Dahleke, koje je već naveo u svojem dopisu od 3. srpnja 2008. (vidjeti gore navedenu točku 233.).

236    Kao prvo, valja primijetiti da prihodi koje je Komisija uzela u obzir za 2002. i 2003. točno odgovaraju podatcima koje je tužitelj dostavio u svojim dopisima od 3. i 7. srpnja 2008.

237    Komisija se tako oslonila na podatke koje je dobila od tužitelja nakon razmjene pisama i telefonskih poziva, uzevši u obzir svoja razmatranja u pogledu postojanja odstupanja između prihoda nastalog prodajom unutar grupe i prihoda nastalog preprodajom parafinskog voska koje su distribucijska društva kupila od trećih osoba.

238    Kao drugo, valja naglasiti da je tužitelj u svakom od svojih dopisa o tom pitanju, odnosno od 23. travnja, 3. srpnja i 7. srpnja 2008., u prihod grupe H&R uključio i prihod društva Klaus Dahleke. Osim toga, društvo Klaus Dahleke je u dopisu tužitelja od 3. srpnja 2008. (zajedno s društvima H&R Wax Company Vertrieb i Tudapetrol) navedeno kao jedno od distribucijskih društava obuhvaćenih zabranjenim sporazumom. Tužitelj u svojim dopisima nijednom nije naveo da se, prema njegovu mišljenju, pri izračunu vrijednosti prihoda od prodaje grupe H&R u obzir ne bi trebao uzeti prihod društva Klaus Dahleke. Naprotiv, čak i u svojem posljednjem dopisu od 7. srpnja 2008. tužitelj je za „distribucijska društva“ H&R Wax Company Vertrieb, Hansen & Rosenthal i Klaus Dahleke naveo za svaku od dotičnih godina samo kumulativni prihod, bez napomene da bi iznose koje je naveo trebalo umanjiti za prihod društva Klause Dahleke.

239    Kao treće, potrebno je istaknuti da je tužiteljev pristup u upravnom postupku u pogledu uključivanja prihoda od prodaje društva Klaus Dahleke u dostavljene podatke, koji je primijenila Komisija, prema ocjeni Općeg suda opravdan nastojanjem da se ne izmijeni težina povrede koju je počinila grupa H&R. Naime, tužitelj je u svojem dopisu od 23. travnja 2008. naveo da je prihod društva Klaus Dahleke „gotovo isključivo“ nastao distribucijom proizvoda „proizvodnih društava“ grupe H&R. Stoga bi, kada bi se iznosi koje je tužitelj u svojim dopisima od 3. i 7. srpnja 2008. dostavio Komisiji umanjili za prihod društva Klaus Dahleke, dio proizvodnje obuhvaćene zabranjenim sporazumom ostao skriven, tj. parafinski vosak koji je proizvela grupa H&R, a koji na tržište nije stavio Hansen & Rosenthal ili H&R Wax Company Vertrieb, nego Klaus Dahleke.

240    Tako je Komisija djelovala u skladu sa stavkom 15. Smjernica iz 2006., prema kojem „[p]rilikom određivanja vrijednosti prihoda od prodaje koje je ostvario poduzetnik, Komisija uzima u obzir najbolje raspoložive podatke tog poduzetnika“, pri čemu je u svoj izračun uključila prihod društva Klaus Dahleke u skladu sa željom tužitelja, prema kojoj bi izračun trebalo temeljiti na vanjskom prihodu grupe. Komisija je stoga vrijednost prihoda od prodaje grupe H&R utvrdila tako da odražava težinu povrede koju je potonja grupa počinila, u skladu sa zahtjevima članka 23. Uredbe br. 1/2003.

241    Valja dodati da je, na temelju svojih ovlasti neograničene nadležnosti, Opći sud detaljno ispitao dopise koje su za vrijeme upravnog postupka u tom pogledu razmijenili Komisija i tuženik, postavljanjem brojnih pisanih pitanja tužitelju kako bi dodatno pojasnio odnose dobavljača između društva Klaus Dahleke i „proizvodnih društava“ koja su u izravnom ili neizravnom vlasništvu tužitelja. Odgovori na ta pitanja nisu mogli dokazati Komisijine pogreške u računanju. Potrebno je dodati da su se neki od tih odgovora pokazali netočnima u odnosu na poslovnu dokumentaciju i tvrdnje koje je tužitelj iznio na raspravi.

242    Kao drugo, svejedno valja ispitati tvrdnju tužitelja prema kojoj je uključivanje društva Klaus Dahleke pod okrilje poduzetnika H&R suprotno rješenjima proizašlima iz presude Suda od 2. listopada 2003., Aristrain/Komisija (C‑196/99 P, Zb., str. I‑11005.), ako H&R i Klaus Dahleke ne pripadaju istom poduzetniku. U skladu s točkama 98. i 99. dotične presude, puka činjenica da kapital dvaju različitih trgovačkih društava pripada jednoj osobi ili jednoj obitelji nije, sama po sebi, dovoljna za utvrđivanje postojanja gospodarske jedinice između tih dvaju društava, čija je posljedica da se djelovanja jednog društva mogu pripisati drugom društvu te da jedno društvo može biti obvezno platiti novčanu kaznu drugog društva.

243    Potrebno je utvrditi da se, u ovom slučaju, suprotno situaciji koju je Sud ispitao u presudi Aristrain/Komisija, gore navedenoj u točki 242. (točke 98. i 99.), ne radi o pripisivanju odgovornosti za protutržišna djelovanja društva Klaus Dahleke grupi H&R ili točnije tužitelju, nego o izračunu vrijednosti prihoda od prodaje grupe H&R. Nesporno je da je prihod društva Klaus Dahleke, što se tiče proizvoda obuhvaćenih zabranjenim sporazumom, „gotovo isključivo“ nastao preprodajom parafinskog voska koji su 2002. i 2003. proizvela proizvodna društva grupe H&R, koja su i sama upletena u zabranjeni sporazum. Valja podsjetiti da, prema informacija kojima raspolaže Opći sud, pojam „proizvodna društva“ podrazumijeva tužitelja i njegova izravna i neizravna društva kćeri.

244    Alternativa uzimanju u obzir vanjskog prihoda bila bi uzimanje u obzir unutarnjeg prihoda, a time i prihoda koji su društva grupe H&R ostvarila prodajom proizvoda obuhvaćenih zabranjenim sporazumom društvu Klaus Dahleke. Tužitelj je sam izjavio da bi radije htio da Komisija u obzir uzme vanjski prihod grupe H&R, kojem je, prema njegovu mišljenju, pripadao dio prihoda društva Klaus Dahleke koji je naveden u dopisima od 3. i 7. srpnja 2008. U svakom slučaju Opći je sud postavio pitanje o odnosima isporuke između „proizvodnih društava“ i društva Klaus Dahleke. Međutim, tužitelj nije dostavio nijednu informaciju koja bi Opći sud mogla navesti da promijeni svoju ocjenu dotične situacije.

245    Budući da se presuda Aristrain/Komisija, gore navedena u točki 242., odnosi na činjeničnu situaciju koja je u ovome slučaju osjetno drukčija, tužitelj se na nju ne može valjano pozvati.

246    Na temelju svega prethodno navedenog, Opći sud zaključuje da Komisija nije povrijedila članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003 kad je vrijednost prihoda od prodaje grupe H&R utvrdila na temelju podataka koje je tužitelj dostavio u svojim dopisima od 3. i 7. srpnja 2008., a da nije izuzela prihod društva Klaus Dahleke.

247    Usto, na temelju dokaza stavljenih na raspolaganje strankama, Opći sud smatra da vrijednost prihoda od prodaje izračunana za 2002. i 2003. pravilno odražava težinu povrede koju je počinio tužitelj.

248    Stoga valja odbiti ovaj prigovor.

 Izračun prihoda iz 2004. te uzimanje u obzir „inozemnih društava“ i društva H&R ESP International

249    U pobijanoj odluci Komisija je smatrala sljedeće:

„[…]

(636) H&R/Tudapetrol tvrdi da se u njegovu slučaju za referentnu godinu ne treba uzeti 2004. jer je podatcima o prihodu iz 2004. obuhvaćen i prihod društva H&R ESP International, koje je stečeno tek 1. siječnja 2004. Stjecanjem je dodatno omogućeno udvostručenje ukupnog prihoda koji zato, prema mišljenju društva H&R/Tudapetrol, nije reprezentativan za trajanje povrede. Osim toga, H&R/Tudapetrol tvrdi da su proizvodne infrastrukture društva H&R ESP International djelomično neiskorištene u pogledu proizvodnje proizvoda na koje se povreda odnosi.

(637) Te se tvrdnje ne mogu prihvatiti. Svako povećanje prihoda tijekom dotične godine ne isključuje samo po sebi mogućnost da se na toj godini temelji izračun [iznosa] novčane kazne. Činjenica da pododjeli društva H&R/Tudapetrol nisu aktivni u proizvodnji proizvoda povezanih s povredom pravedno se odražava na osnovni iznos novčanih kazni kojima se ne uzima u obzir vrijednost prihoda od prodaje koji se odnosi na te proizvode. Kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 634., Komisija će za izračun [iznosa] novčane kazne grupi H&R uzeti, iz drugih razloga, prosječnu vrijednost prihoda od prodaje za 2002., 2003. i 2004.“

250    U odgovoru na tužbu Komisija je objasnila kako je došla do iznosa od 39,4 milijuna eura koji je uzet kao vrijednost prihoda od prodaje poduzetnika H&R za 2004., uzevši u obzir podatke koje je tužitelj dostavio u svojem dopisu od 23. travnja 2008. na stranicama 2. i 12.

251    U skladu s podatcima iz prvog stupca podataka na stranici 2. tog dopisa, prihod grupe ostvaren 2004. prodajom četiriju dotičnih kategorija parafinskog voska povećao se na iznos 27,5 milijuna eura koji je Komisija umanjila za iznos prihoda društva Tudapetrol (1,2 milijuna eura). Tako je Komisija u prvoj fazi došla do prihoda od 26,3 milijuna eura.

252    Zatim je Komisija dodala prihod „inozemnih društava“ u iznosu od 9,2 milijuna eura (prvi stupac podataka na stranici 12. dopisa od 23. travnja 2008.) i prihod društva H&R Ölwerke Schindler u iznosu od 3,9 milijuna eura (drugi stupac podataka na stranici 12. istog dopisa). Dodavanje tih iznosa prihodu od 26,3 milijuna eura utvrđenom za grupu H&R bilo je opravdano, prema mišljenju Komisije, činjenicom da je tužitelj, posebno na stranicama 1. i 12. svojeg dopisa od 23. travnja 2008., više puta naznačio da, prema njegovu mišljenju, ni prihod „inozemnih društava“ ni prihod društva H&R Ölwerke Schindler, ostvaren prodajom društva H&R Sales, nisu bili predmet Komisijina zahtjeva za podatcima, s obzirom na to da ta društva nisu sudjelovala u povredi.

253    Tako je, dodavši prihod „inozemnih društava“ (9,2 milijuna eura) i prihod društva H&R Ölwerke Schindler (3,9 milijuna eura) početnom iznosu od 26,3 milijuna eura, Komisija utvrdila da je prihod grupe H&R, ostvaren proizvodima obuhvaćenima zabranjenim sporazumom u 2004. iznosio 39,4 milijuna eura.

254    Tužitelj iznosi tri prigovora kako bi sporio ovaj izračun. Kao prvo, ističe da vrijednosti prihoda od prodaje „inozemnih društava“ i društva H&R Sales nije trebalo uzeti u obzir jer ta društva nisu sudjelovala u zabranjenom sporazumu. Kao drugo, prema njegovu mišljenju, tako izračunana vrijednost prihoda od prodaje ne odražava gospodarsku važnost povrede koju je počinio. Kao treće, Komisija je vrijednosti prihoda od prodaje grupe H&R dvaput dodala relevantan prihod „inozemnih društava“.

–       Uključivanje prihoda od prodaje „inozemnih društava“ i društva H&R Sales, stečenih 2004., u izračun vrijednosti prihoda od prodaje

255    Tužitelj ističe da relevantni prihod „inozemnih društava“ i društva H&R Sales ne bi trebao biti uključen u vrijednost prihoda od prodaje grupe H&R jer su ta društva stečena tek 2004. te jer u tom pogledu nije iznesen nijedan prigovor koji se temelji na sudjelovanju u zabranjenom sporazumu. U svakom slučaju, Komisija je trebala isključiti prihod od postrojenja za preradu u kojima se ne proizvodi parafinski vosak.

256    U tom pogledu valja podsjetiti da, u skladu sa stavkom 13. Smjernica iz 2006., Komisija rabi vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora.

257    Osim toga, prema sudskoj praksi, vrijednost prihoda od prodaje koju treba uzeti u obzir nije izračunana na temelju prihoda ostvarenog prodajom proizvoda koji je stvarno obuhvaćen povredom, nego na temelju prihoda koji je na tržištu obuhvaćenom povredom općenito ostvario poduzetnik u smislu članka 81. UEZ‑a koji je sudjelovao u povredi (vidjeti presudu Općeg suda od 16. lipnja 2011., Putters International/Komisija, T‑211/08, Zb., str. II‑3729., t. 59. do 61. i navedenu sudsku praksu).

258    Stoga sama činjenica da „inozemna društva“ i društvo H&R Sales, koja je stekla grupa H&R, nisu prije 2004. sudjelovala u zabranjenom sporazumu nema utjecaja na činjenicu da su ta društva 2004. postala dijelom poduzetnika upletenog u zabranjeni sporazum. U tom pogledu valja naglasiti da je u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, posebno u točkama 261. do 264., Komisija već opisala grupu H&R kao poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a i da tužitelj tu kvalifikaciju nije osporio u svojem odgovoru na dotičnu obavijest.

259    Osim toga, u ovom su slučaju dva društva grupe H&R bila 2004. izravno uključena u zabranjeni sporazum, tj. H&R Wax Company Vertrieb i H&R ChemPharm, zbog sudjelovanja na tehničkim sastancima osobe G. i osobe H. koje su 2004. izvršavale dužnosti u tim društvima.

260    Opći je sud postavio pisana pitanja tužitelju kako bi pojasnio identitet „inozemnih društava“ i „povezanosti kapitala između dotičnih društava H&R Ölwerke Schindler, ESP International i H&R Sales te grupe H&R“, da bi ta društva mogao smjestiti unutar strukture grupe H&R.

261    Tužitelj je u svojem odgovoru izričito zanijekao da je držao udjele u „inozemnim društvima“ i nije pojasnio njihov identitet.

262    Također je zanijekao da je imao udjele u društvima H&R Ölwerke Schindler, ESP International i H&R Sales. Taj je odgovor bio očito netočan, kao što je tužitelj priznao na raspravi nakon što je bio suočen s dokazima kojima je raspolagao Opći sud. Naime, ESP International društvo je kći u stopostotnom vlasništvu tužitelja, a H&R Ölwerke Schindler društvo je kći u stopostotnom vlasništvu prvog društva. Naposljetku, H&R Sales 2004. bio je društvo kći u stopostotnom vlasništvu društva H&R Ölwerke Schindler. Radi se o društvima čiji je kapital u dotičnom razdoblju u potpunosti držao tužitelj.

263    S obzirom na prethodno navedeno, tužitelj nije dokazao da je Komisija počinila bilo kakvu pogrešku kad je u prihod grupe H&R uključila vrijednost prihoda od prodaje „inozemnih društava“ i društva H&R Sales u svrhu izračuna vrijednosti prihoda od prodaje za 2004.

264    Uostalom, tužitelj nije mogao valjano tvrditi da je Komisija dodala prihod od postrojenja za preradu u kojima se ne proizvodi parafinski vosak. Naime, kao što jasno proizlazi iz objašnjenja Komisije u odgovoru na tužbu, ona je do iznosa od 26,3 milijuna eura došla zbrojivši samo sve četiri kategorije parafinskog voska (hidrogenirani čvrsti parafin, nehidrogenirani čvrsti parafin, parafinski vosak i posebne pripravke od hidrogeniranog voska) navedene u prvom stupcu stranice 2. tužiteljeva dopisa od 23. travnja 2008. te isključivši prešani vosak i prihod od postrojenja za preradu. Jednako je postupila s prvim i drugim stupcem podataka na stranici 12. dotičnog dopisa (vrijednost prihoda od prodaje „inozemnih društava“ i H&R Sales).

265    Komisija, koja je stoga utvrdila vrijednost prihoda od prodaje grupe H&R za 2004. uzevši u obzir sav prihod društava tog poduzetnika koji je ostvaren na tržištu obuhvaćenom zabranjenim sporazumom, djelovala je u skladu sa Smjernicama iz 2006. i primjenjivom sudskom praksom te nije povrijedila članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003. Stoga se ovaj prigovor treba odbiti.

–       Povećanje prosječne vrijednosti prihoda od prodaje u referentnom razdoblju uzimanjem u obzir prihoda društava koja su stečena 2004.

266    Prema mišljenju tužitelja, uzimanje u obzir prihoda društava koja su stečena 2004. dovodi do toga da utvrđena vrijednost prihoda od prodaje, izračunana kao prosječna vrijednost prihoda od prodaje za razdoblje od 2002. do 2004., više ne odražava važnost povrede.

267    Valja istaknuti da spajanje s nekim subjektom ili stjecanje nekog subjekta koji prije koncentracije nije sudjelovao u povredi može utjecati na izračun vrijednosti prihoda od prodaje ako vrijednost prihoda od prodaje nakon koncentracije ne predstavlja, u pogledu cjelokupnog trajanja sudjelovanja u povredi, „primjerenu formulu koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu [...] poduzetnika u povredi“ u smislu stavka 6. Smjernica iz 2006. (vidjeti gore navedenu točku 217.).

268    U ovom slučaju Komisija je u referentno razdoblje, na kojem se temelji izračun vrijednosti prihoda od prodaje, uključila sve tri cijele godine sudjelovanja društva H&R ChemPharm u povredi (od 2002. do 2004.). Prvo razdoblje u pogledu kojeg je ekstrapolirana vrijednost prihoda od prodaje referentnog razdoblja (razdoblje od 1. srpnja 2001. do 31. prosinca 2001.) prethodi stjecanju, tako da je za njega reprezentativna vrijednost prihoda od prodaje za 2002. do 2003. Drugo razdoblje u pogledu kojeg je ekstrapolirana vrijednost prihoda od prodaje referentnog razdoblja (razdoblje od 1. siječnja 2005. do 28. travnja 2005.) uslijedilo je nakon stjecanja, tako da je za njega reprezentativna vrijednost prihoda od prodaje za 2004.

269    Stoga, s obzirom na posebne okolnosti ovog slučaja, Opći sud smatra da prosječna vrijednost prihoda od prodaje grupe H&R za godine 2002. do 2004. predstavlja „primjerenu formulu koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu [...] poduzetnika u povredi“ za cijelog trajanja sudjelovanja društva H&R ChemPharm.

270    Stoga valja odbiti ovaj prigovor.

271    Potrebno je dodati da je u svojoj presudi donesenoj 11. srpnja 2014. u povezanom predmetu T‑540/08 Esso i dr./Komisija (još neobjavljenoj u Zborniku) Opći sud smanjio iznos novčane kazne izrečene društvu Esso Société anonyme française kako bi odrazio činjenicu da se vrijednost prihoda od prodaje koju je ostvario poduzetnik ExxonMobil, u čijem je vlasništvu bilo društvo, gotovo udvostručio nakon spajanja društava Exxon i Mobil 1999. te da je vrijednost prihoda od prodaje, izračunana samo na temelju prodaja ostvarenih nakon spajanja tijekom razdoblja od 2000. do 2002., bila također ekstrapolirana na razdoblje od 1992. do 1999. u kojem je samo Mobil France sudjelovao u zabranjenom sporazumu.

272    Stoga se činjenični okvir predmeta koji je doveo do presude Esso i dr./Komisija (gore navedene u točki 271.) razlikuje u ključnoj točki od okvira ovog slučaja s obzirom na to da, u dotičnom predmetu, vrijednost prihoda od prodaje društva ExxonMobil ostvarene nakon spajanja ne predstavlja „primjerenu formulu koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu [...] poduzetnika u povredi“ u pogledu cjelokupnog trajanja povrede koju je počinilo društvo Esso Société anonyme française.

–       Navodno dvostruko uzimanje u obzir prihoda „inozemnih društava“

273    Tužitelj tvrdi da je Komisija dvaput uzela u obzir prihod „inozemnih društava“ od 9,2 milijuna eura. On ističe da razlika između prvog stupca podataka na stranici 2. njegova dopisa od 23. travnja 2008. (27,5 milijuna eura), koji uključuje ESP International, i drugog stupca (18,3 milijuna eura), bez društva ESP International, iznosi točno 9,2 milijuna eura. Stoga je Komisija dvaput uzela u obzir prihod društva ESP International.

274    Tužitelj je u svojoj replici istaknuo sljedeće:

„51.      Međutim, čak i da su pripisana [inozemna] društva (odnosno društvo ESP International) i društvo H&R Sales GmbH za 2004. […], iznosi na kojima je Komisija temeljila svoju odluku pogrešni su i previsoki. Naime, Komisija je, greškom, dvaput dodala prihod [inozemnih] društava. Točan bi iznos za 2004. bio 26,3 milijuna eura za [inozemna] društva i 30,2 milijuna eura s prihodom društva H&R Sales. Ni u kojem slučaju ukupan iznos za 2004. ne bi bio 39,4 milijuna eura, što je iznos koji je utvrdila [Komisija]. To proizlazi iz sljedećeg.

52.      Srednjim iznosom od 26,3 milijuna eura [proizašlim iz prvog stupca podataka na stranici 2. dopisa od 23. travnja 2008.] već je obuhvaćen prihod [inozemnih] društava od 9,2 milijuna eura, kao što jasno proizlazi iz [dotičnog dopisa]. [Komisija] je tako počinila pogrešku [...] kad je tom iznosu ponovno dodala iznos od 9,2 milijuna eura u okviru [inozemnih] društava i tako udvostručila taj dio prihoda. Stoga, čak i da je uzela u obzir [inozemna] društva, [Komisija] je mogla valjano utvrditi samo iznos od 26,3 milijuna eura. Čak i kad bi se dodao prihod društva H&R Sales GmbH, taj bi iznos dosegao 30,2 milijuna eura, ali ni u kojem slučaju 39,4 milijuna eura.“

275    Na prvom mjestu, valja primijetiti da je nemoguće tužiteljeve argumente koje je iznio u ovom postupku usuglasiti s informacijama koje je on dostavio u okviru upravnog postupka i koji su dio spisa podnesenog Općem sudu.

276    Kao prvo, valja primijetiti da je tužitelj, u svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, naveo da je vrijednost prihoda od prodaje društva H&R na tržištu parafinskog voska (ne uzimajući u obzir prihod od prodaje društva Tudapetrol ni prihod od prodaje voštanih emulzija ni prešanog parafina) 2004. iznosila 38,99 milijuna eura, što je iznos koji gotovo odgovara iznosu koji je izračunala Komisija (39,4 milijuna eura).

277    Kao drugo, tužitelj je također naveo na raspravi pred službenikom za saslušanja da se preuzimanjem nove rafinerije u Hamburg‑Neuhofu (Njemačka), u vlasništvu društva H&R Ölwerke Schindler, njegov prihod ostvaren na tržištima „proizvoda od parafina“ povećao gotovo 2,5 puta. Također je svoje podatke u tom pogledu dostavio 8. prosinca 2005. Na temelju tih podataka, zbog stjecanja novih proizvodnih kapaciteta 2004., obujam njegove prodaje parafinskog voska povećao se sa 43.000 tona u 2003. na 84.400 tona u 2004. Također je pojasnio da se cijena tih proizvoda povećala 2004.

278     Međutim, prema tezi tužitelja iznesenoj na raspravi, vrijednost prihoda od prodaje grupe H&R povećala se samo s 24.107.000 eura u 2003. na 26.300.000 eura u 2004. To navodno povećanje nije povezano s rastom proizvodnje i prodaje zbog stjecanja rafinerije u Hamburg‑Neuhofu te je očito proturječno s podatcima koje je tužitelj dostavio u odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim informacijama.

279    Kao treće, valja istaknuti da postoje ozbiljne sumnje u pogledu tužiteljeve tvrdnje prema kojoj su „inozemna društva“ jednaka društvu H&R ESP International.

280    U svojem dopisu od 8. prosinca 2005. tužitelj navodi da je ESP International društvo majka društva H&R Ölwerke Schindler koje se nalazi u njegovom stopostotnom vlasništvu. Osim toga, iz spisa proizlazi da su H&R Ölwerke Schindler i ESP International društva uređena njemačkim pravom i da se njihov proizvodni pogon nalazi u Hamburg‑Neuhofu.

281    Opći sud ne može razumjeti zašto se tužitelj odlučio osmisliti pojam „inozemna društva“ kako bi priopćio vrijednost prihoda od prodaje koju je ostvarilo samo društvo H&R ESP International, društvo uređeno njemačkim pravom čiji se proizvodni pogon nalazi u Njemačkoj.

282    Osim toga, kao što je Komisija ispravno istaknula, tužitelj u svojim brojnim dopisima koje joj je poslao tijekom upravnog postupka nijednom nije naveo da je društvo H&R ESP International odgovaralo pojmu „inozemna društva“ ili da je njime bilo obuhvaćeno. Naprotiv, na svojoj prvoj stranici dopisa od 23. travnja 2008., „inozemna društva“ i društvo H&R ESP International navedena su jedno do drugoga, što ukazuje na to se radi o dvama različitim subjektima. Usto, razlozi koje je tužitelj iznio u dotičnom dopisu kako bi objasnio da Komisija nije uzela u obzir vrijednost prihoda od prodaje tih društava također su različiti. Tužitelj je za „inozemna društva“ izjavio da ona nisu obuhvaćena istragom“, dok je za H&R ESP International istaknuo da je stečen 2004., što je dovelo do „naglog rasta prihoda”.

283    Zatim je tužitelj u svojem dopisu od 8. prosinca 2005. također spomenuo „društva sestre“ društva H&R Ölwerke Schindler, koja upravljaju postrojenjima za preradu u inozemstvu. Osim toga, prema izvješću o radu društva H&R Wasag za 2004., stjecanje djelatnosti u području rafinerijskih pripravaka društva BP odnosilo se samo na H&R Ölwerke Schindler u Njemačkoj kao i na H&R ESP Nuth BV u Nizozemskoj. Štoviše, tužitelj je u svojem dopisu od 7. srpnja 2008. pojasnio da su inozemna društva, koja se nalaze u Corrytonu i Chorleyju u Ujedinjenoj Kraljevini, prodajom parafinskog voska 2004. ostvarila prema prvoj procjeni prihod od 8,6 milijuna eura. Ti elementi upućuju na to da je grupa H&R obuhvaćala društva sa sjedištem u inozemstvu, za razliku od društva H&R ESP International čije je sjedište u Njemačkoj.

284    Na temelju prethodno navedenog valja zaključiti da tužitelj ne može osnovano prigovoriti Komisiji da je prethodnom iznosu od 26,3 milijuna eura dodala vrijednost prihoda od prodaje društva H&R ESP International kao i onu „inozemnih društava“. Naprotiv, valja uzeti u obzir da je pri izračunu vrijednosti prihoda od prodaje za 2004. Komisija djelovala posve u skladu sa stavcima 15. i 16. Smjernica iz 2006. iz gore navedene točke 218.

285    Na drugom mjestu, tužitelj se nije mogao valjano pozvati na činjenicu da detaljni izračun vrijednosti prihoda od prodaje nije naveden u pobijanoj odluci, nego da ga je Komisija iznijela u svojem odgovoru na tužbu. S jedne strane, Komisija se oslonila na iznose koje je sam tužitelj dostavio u upravnom postupku te je došla do iznosa koji uvelike odgovara podatcima koje je tužitelj iznio u svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i pred službenikom za saslušanja. S druge strane, upravo kako bi tužitelju omogućio da pisanim putem dvaput reagira na sadržaj odgovora na tužbu, Opći sud je izričito pozvao tužitelja da pisanim putem odgovori na repliku Komisije u pogledu trećeg tužbenog razloga.

286    Na trećem mjestu, valja istaknuti da je Opći sud tijekom rasprave tužitelju postavio brojna pisana pitanja kako bi dodatno pojasnio činjenični okvir.

287    Posebno, Opći je sud od tužitelja izričito zatražio da identificira „inozemna društva“. Međutim, tužitelj je odbio pojasniti o kojim se društvima radi, unatoč činjenici da je zatražio poništenje ili preinaku pobijane odluke na temelju argumentacije koja se nije mogla protumačiti bez identifikacije dotičnih društava. Osim toga, tužitelj nije pojasnio odnos „inozemnih društava“ s društvima ESP International, H&R Ölwerke Schindler, H&R Sales s njime te je čak opovrgnuo da se radi o njegovim društvima kćerima.

288    Valja dodati da nije jasno zašto je tužitelj podredno predložio u točki 51. svoje replike da se prihod društva H&R Sales doda iznosu od 26,3 milijuna eura koji je naveden u prvom stupcu stranice 2. njegova dopisa od 23. travnja 2008. U dotičnom dopisu tužitelj je napomenuo da je prihod društva H&R Ölwerke Schindler bio prihod društva H&R Sales, navodeći da „sama distribucija društva OWS – H&R Sales GmbH – nije [bila], prema našem shvaćanju, obuhvaćena zahtjevom za podatcima“. Međutim, u dopisu od 8. prosinca 2005. tužitelj je naveo da je društvo H&R Ölwerke Schindler bilo društvo kći u stopostotnom vlasništvu društva ESP International. Stoga nije moguće razumjeti zašto je tužitelj podredno predložio da se iznosu od 26,3 milijuna eura doda prihod društva kćeri društva ESP International ako se načelno protivi da se tom iznosu doda prihod „inozemnih društava“ koje je u svojoj replici izjednačio s društvom ESP International.

289    S obzirom na sva prethodna razmatranja, posebno ona iz gore navedenih točaka 276. i 277., Komisiji se ne može prigovoriti da je u pobijanoj odluci počinila pogrešku u pogledu određivanja vrijednosti prihoda od prodaje za 2004. Tako se ovaj prigovor tužitelja mora odbiti u dijelu kojim se želi djelomično poništiti pobijanu odluku.

290    Osim toga, trebaju se odbiti i zahtjevi tužitelja u dijelu kojim se zahtijeva da Opći sud preoblikuje iznos novčane kazne u okviru svoje neograničene nadležnosti. Naime, nakon pomnog ispitivanja spisa koji mu je podnesen u okviru ovog predmeta, Opći sud smatra, s jedne strane, da argumentima tužitelja i informacijama koje je dostavio takva preinaka nije opravdana a, s druge strane, da je elementima iznesenima u tom spisu, posebno onima iz gore navedenih točaka 276. i 277., omogućeno utvrđivanje da vrijednost prihoda od prodaje koju je Komisija odredila za 2004. primjereno odražava težinu povrede koju je tužitelj počinio.

291    Iz toga slijedi da se ovaj prigovor treba odbiti, a stoga i cijeli treći tužbeni razlog.

 Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 zbog pogrešaka u ocjeni koja je utjecala na izračun iznosa novčane kazne

292    Četvrti tužbeni razlog, iznesen podredno, temelji se na povredama članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 zbog pogrešaka u ocjeni koja je utjecala na izračun iznosa novčane kazne. Dijeli se na tri dijela. Kao prvo, tužitelj osporava primjenjivost Smjernica iz 2006. Kao drugo, smatra da stopa od 17 % vrijednosti prihoda od prodaje, utvrđena na temelju stavaka 21. i 25. Smjernica iz 2006., sadržava pogrešku u ocjeni i da povređuje načelo proporcionalnosti. Kao treće, smatra iznos novčane kazne koja mu je izrečena neproporcionalnim i diskriminirajućim u odnosu na njegovu veličinu. Od Općeg suda u bitnome zahtijeva da izmijeni pobijanu odluku i smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena.

 Primjena Smjernica iz 2006.

293    Tužitelj ističe da je izračun iznosa novčane kazne nezakonit jer ga je Komisija temeljila na Smjernicama iz 2006. umjesto na verziji Smjernica iz 1998. [Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL C 9, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.)], što je dovelo do znatno većeg iznosa novčane kazne, posebno s obzirom na primjenu koeficijenta množenja koji odgovara broju godina sudjelovanja u povredi. On smatra da je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti u kaznenom pravu s obzirom na to da Smjernice iz 2006. u trenutku počinjene povrede još nisu bile na snazi. Usto, Komisija je donošenjem smjernica povrijedila načelo samoograničavanja svoje ovlasti i legitimna očekivanja koja iz dotičnih smjernica proizlaze u pogledu gospodarskih subjekata.

294    U tom pogledu Sud je već presudio da činjenica da je Komisija u prošlosti primijenila novčane kazne određene razine na određene vrste povreda nju ne može lišiti mogućnosti da povisi razine navedene u Uredbi br. 1/2003, ako je to bilo potrebno za osiguranje provedbe politike tržišnog natjecanja Unije, nego da je, naprotiv, djelotvorna primjena pravila tržišnog natjecanja Unije zahtijevala da Komisija u svakom trenutku može prilagoditi razinu novčanih kazni potrebama te politike (presuda Musique Diffusion française i dr./Komisija, gore navedena u točki 73., t. 109.; presuda Aristrain/Komisija, gore navedena u točki 242., t. 81., i presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedena u točki 40., t. 169.).

295    Naime nadzor koji Komisiji povjeravaju članci 81. i 82. UEZ‑a ne uključuje samo zadaću da istraži i kazni pojedinačne povrede, nego sadržava i obvezu da provodi općenitu politiku s ciljem primjene načela koja su određena Ugovorom u području tržišnog natjecanja i u tom smislu usmjerava ponašanje poduzetnika (presuda Musique Diffusion française i dr./Komisija, gore navedena u točki 73., t. 105., i presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedena u točki 40., t. 170.).

296    Međutim, subjekti ne mogu legitimno očekivati da će se nastaviti postojeća situacija koju Komisija može izmijeniti u okviru diskrecijske ovlasti koju ima na temelju primjene članaka 81. i 82. UEZ‑a i, općenito, tijekom utvrđivanja politike tržišnog natjecanja (vidjeti presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedenu u točki 40., t. 171. i 172. i navedenu sudsku praksu).

297    Konkretno, poduzetnici uključeni u upravni postupak koji može rezultirati izricanjem novčane kazne ne mogu legitimno očekivati da Komisija neće prijeći ranije primijenjenu razinu novčanih kazni niti način izračuna spomenutih novčanih kazni (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedena u točki 40., t. 228.).

298    Stoga navedeni poduzetnici moraju voditi računa o tome da Komisija može u svakom trenutku odlučiti podići razinu iznosa novčanih kazni u odnosu na onu primijenjenu ranije. To vrijedi ne samo onda kada Komisija podigne razinu iznosa novčanih kazni tijekom izricanja novčanih kazni nego i ako se podizanje izvrši u pojedinačnim odlukama primjenom, u određenim slučajevima, pravila postupanja opće primjene poput smjernica (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedena u točki 40., t. 229. i 230.).

299    Stoga je zamjena verzije smjernica iz 1998. novim načinom izračuna iznosa novčanih kazni koji sadržavaju Smjernice iz 2006., pod pretpostavkom da je taj novi način imao učinak povećanja razine iznosa izrečenih kazni, bila razumno predvidiva za sudionike zabranjenog sporazuma u vrijeme kad su one primijenjene. Stoga, primjenom Smjernica iz 2006. u pobijanoj odluci na povrede počinjene prije njihova donošenja, Komisija nije povrijedila načelo zabrane retroaktivnosti ni načelo zaštite legitimnih očekivanja (vidjeti u tom smislu presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedenu u točki 40., t. 231. i 232.).

300    Naposljetku, valja istaknuti da je tužiteljevo tumačenje načela samoograničavanja diskrecijske ovlasti Komisije usvajanjem smjernica suprotno toj sudskoj praksi. Naime, ako bi Komisija imala obvezu primijeniti dotične smjernice koje su bile na snazi u vrijeme kad je povreda bila počinjena, što u ovom slučaju obuhvaća razdoblje od trinaest godina, takvo ograničenje oduzelo bi smisao pravu Komisije, priznatom sudskom praksom iz gore navedene točke 294., da primijeni metode izračuna iznosa novčane kazne kako bi ispunila svoju obvezu učinkovite primjene pravila tržišnog natjecanja Unije.

301    Tom se analizom ne mogu dovesti u pitanje argumenti tužitelja koji se temelje na presudi Općeg suda od 3. travnja 2003., Royal Philips Electronics/Komisija (T‑119/02, Zb., str. II‑1433.). Tužitelj je iz točke 242. dotične presude zaključio da „[s] obzirom na to da se smjernice odnose na pravne sudionike te da stvaraju atmosferu povjerenja pripisivu Komisiji, one imaju funkciju jamstva“. Međutim, u odlomku dotične presude, na koju se tužitelj poziva, nisu spomenuta legitimna očekivanja ni funkcija jamstva jer se odnosi samo na Obavijest Komisije o dopuštenim mjerama na temelju Uredbe Vijeća (EEZ) 4064/89 i Uredbe Komisije (EZ) br. 447/98 (SL 2001., C 68, str. 3.) (SL, Posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 43.) „nije lišena svake pravne obveze prisilne naravi“ i da je, „naime, Komisija vezana obavijestima koje donosi u području kontrole koncentracija jer se ne udaljavaju od normi Ugovora i Uredbe br. 4064/89“.

302    U svakom slučaju, valja naglasiti da u području koncentracije stranke mogu ponuditi preuzimanje obveze kako bi koncentracija postala spojiva s unutarnjim tržištem i Komisiji tako omogućiti da odobri koncentraciju. Stoga je uloga obavijesti iz gore navedene točke 301. usmjeravati poduzetnike, koji djeluju u dobroj vjeri i nisu počinili nijednu povredu, u pogledu naravi obveza koje trebaju ispuniti, kako bi postigli pozitivan rezultat na kraju upravnog postupka. Tako se položaj tih poduzetnika ne može izjednačiti s položajem poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu koji je izričito zabranjen člankom 81. UEZ‑a.

303    Usto, valja naglasiti da je cilj smjernica u pogledu izračuna iznosa novčanih kazni osigurati da novčane kazne izrečene u okviru odluka Komisije budu transparentne, objektivne i nediskriminirajuće a da pritom ne umanje odvraćajući učinak.

304    Međutim, za razliku od kaznenog prava, u području prava tržišnog natjecanja povlastice i kazne za nezakonite radnje isključivo su novčane, a tako i motivacija počinitelja koji osim toga slijede gospodarsku logiku u svojim radnjama. Stoga bi veća ili manja predvidivost iznosa novčane kazne koju treba izreći zbog sudjelovanja u nezakonitom zabranjenom sporazumu mogla imati vrlo štetne posljedice za djelotvornost politike tržišnog natjecanja Unije jer bi poduzetnici koji čine povrede mogli izravno usporediti troškove i koristi svojih nezakonitih postupanja, kao i uzeti u obzir mogućnosti otkrivanja i tako pokušati osigurati isplativost navedenih djelatnosti (vidjeti, u tom smislu, presudu Degussa/Komisija, gore navedenu u točki 220., t. 83. i presudu Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, gore navedenu u točki 220., t. 45.).

305    S obzirom na prethodno izneseno, ovaj prigovor valja odbiti.

 Povreda načela proporcionalnosti i pogreška u ocjeni zbog utvrđivanja koeficijenta na 17 % na temelju težine povrede i zbog odvraćanja

306    Komisija se u pobijanoj odluci, nakon što je u uvodnoj izjavi 651. utvrđen zemljopisni doseg povrede, u uvodnoj izjavi 653. pod naslovom „Zaključak o težini povrede” posvetila pitanju težine povrede:

„[…]

(651) Što se tiče zemljopisnog dosega, povreda obuhvaća sav EGP, vodeći računa o činjenici da su predmetni poduzetnici [parafinski vosak] prodavali u svim zemljama EGP‑a […]

(653)      Vodeći računa o okolnostima vezanima uz ovaj slučaj, o kriterijima o kojima je prethodno raspravljano u vezi s prirodom povrede i zemljopisnim dosegom, omjer vrijednosti prodaja koju valja uzeti u obzir za Eni i H&R/Tudapetrol treba biti 17 %. Dokazano je da jedinstvenu i trajnu povredu koju su počinili ExxonMobil, MOL, Repsol, RWE, Sasol, Shell i Total također obilježava podjela kupaca i/ili tržišta. Podjela tržišta i podjela kupaca po svojoj naravi spadaju u najteža tržišna ograničenja jer ta djelovanja dovode do smanjenja ili uklanjanja konkurencije na određenim tržištima ili vezano uz određene kupce […] U pogledu te dodatne težine omjer vrijednosti prodaje koji valja uzeti u obzir za ExxonMobil, MOL, Repsol, RWE, Sasol, Shell i Total treba biti 18 % […].“

307    Tužitelj ističe da je Komisija povrijedila načelo proporcionalnosti te da je počinila pogrešku u ocjeni primijenivši, u pogledu glavnog dijela povrede, koeficijent od 17 % na temelju težine povrede, u skladu sa stavkom 21. Smjernica iz 2006., i na temelju odvraćanja, u skladu sa stavkom 25. dotičnih smjernica. Naime, koeficijent koji je primijenjen u pogledu poduzetnika koji su također sudjelovali u dijelu povrede koji se odnosi na podjelu tržištâ i kupaca iznosio je samo 18 %. Razlika u dotičnim postotcima, koja iznosi samo 1 %, ne odražava proporcionalno razliku u težini povrede. Tužitelj stoga u bitnome zahtijeva da Opći sud poveća razliku između koeficijenata od 17 i 18 % tako da smanji prvi, odnosno koeficijent koji se primjenjuje na vrijednost prihoda od prodaje poduzetnika koji, poput tužitelja, nisu sudjelovali u glavnom dijelu povrede.

308    Prema sudskoj praksi, iz članka 49. stavka 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima proizlazi da visina kazni ne smije biti neproporcionalna u odnosu na nastalu povredu i, na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003, da bi se odredio iznos novčane kazne u obzir valja uzeti težinu povrede i njezino trajanje. Načela proporcionalnosti i primjerenosti kazne za povredu također predviđaju da iznos izrečene novčane kazne treba biti proporcionalan u odnosu na težinu i trajanje povrede (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 12. srpnja 2001., Tate & Lyle i dr./Komisija, T‑202/98, T‑204/98 i T‑207/98, Zb., str. II‑2035., t. 106., i od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer/Komisija, T‑43/02, Zb., str. II‑3435., t. 226.).

309    Točnije, načelo proporcionalnosti podrazumijeva da Komisija treba odrediti iznos novčane kazne proporcionalno elementima koji su uzeti u obzir radi ocjene težine povrede i da ona s tim u vezi te elemente treba primijeniti na dosljedan i objektivan način (presuda Općeg suda Jungbunzlauer/Komisija, gore navedena u točki 308., t. 226. do 228., i presuda od 28. travnja 2010., Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, T‑446/05, Zb., str. II‑1255., t. 171.).

310    Osim toga, prilikom određivanja iznosa novčane kazne, prema sudskoj praksi, u obzir valja uzeti objektivne elemente kao što su sadržaj i trajanje protutržišnog ponašanja, njihov broj i njihovu učestalost, doseg pogođenog tržišta i narušavanje javnog gospodarskog poretka. Prilikom analize također valja uzeti u obzir relativnu važnost i dio tržišta odgovornih poduzetnika kao i moguće ponavljanje. Komisija je radi transparentnosti usvojila Smjernice iz 2006., u kojima navodi na koji će način uzeti u obzir pojedine okolnosti povrede i posljedice koje iste mogu imati na iznos novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, Zb., str. I‑13090., t. 57. do 59.).

311    Valja naglasiti da tužitelj u okviru ovog prigovora nije osporavao metodu izračuna novčanih kazni ni ulogu različitih elemenata uzetih u obzir, kao što je predviđeno u Smjernicama iz 2006.

312    Na prvom mjestu, što se tiče ovog slučaja valja utvrditi da, kao što je navedeno u stavku 23. Smjernica iz 2006., sporazumi i usklađena djelovanja kojima je cilj određivanje cijena i koji, kao u ovom slučaju, čine glavni dio povrede, po svojoj naravi spadaju u najteže povrede pravila o tržišnom natjecanju. Stoga, prema stavcima 21. i 23. spomenutih smjernica, koeficijent koji odražava težinu povrede treba biti određen u gornjem dijelu ljestvice koji se proteže od 0 do 30 %. Usto, u ovom slučaju su se sporazumi i usklađena djelovanja kojima je cilj određivanje cijena odnosili na sve zemlje EGP‑a, što je prema stavku 22. Smjernica iz 2006. također relevantno (uvodne izjave 651. i 653. pobijane odluke).

313    Uzimajući u obzir te elemente, Komisija nije počinila nijednu pogrešku u ocjeni primijenivši u vezi s glavnim dijelom povrede na temelju težine iste koeficijent od 17 %, pri čemu se povreda sastoji od „sporazuma ili usklađenih djelovanja koja se odnose na određivanje cijena [i] razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija“ vezano uz parafinski vosak. Isto vrijedi što se tiče utvrđivanja iznosa, koji zbog odvraćanja valja dodati prema stavku 25. Smjernica iz 2006., to jest „ulazne naknade“. Usto, Komisija je navela veze između relevantnih čimbenika koji se na temelju težine povrede uzimaju u obzir i primijenjenog koeficijenta.

314    Valja dodati da je određivanje predmetnog koeficijenta na 17 % također opravdano s obzirom na kriterije ocjenjivanja koje je primijenila sudska praksa navedena u točki 307. gore.

315    Iz toga slijedi da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni niti je utvrđivanjem dotične stope na 17 % povrijedila načelo proporcionalnosti.

316    Na drugom mjestu valja ispitati tužiteljeve argumente prema kojima razlika između koeficijenta koji je primijenjen na glavni dio povrede i onog koji je primijenjen na prvi i drugi dio povrede, a koja iznosi jedan posto, ne odražava razliku u težini povrede s obzirom na sudjelovanje u podjeli kupaca i tržištâ.

317    U tom pogledu, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 240. i 248. pobijane odluke, valja istaknuti da je do sporazumâ koji se sastoje u podjeli tržištâ ili klijentele dolazilo povremeno tijekom tehničkih sastanaka u usporedbi sa sporazumima ili usklađenim djelovanjima kojih je cilj određivanje cijena parafinskog voska. Usto, prema neovisnim izjavama poduzetnika koji su također sudjelovali u zabranjenom sporazumu (vidjeti gore navedenu točku 153.), rasprava o razinama cijena koje su sudionici primjenjivali uvijek je bila dio tehničkih sastanaka s obzirom na to da su se ti sastanci općenito odnosili na određivanje cijena.

318    Osim toga, prema uvodnoj izjavi 267. pobijane odluke, nezakoniti cilj koji je sankcioniran i kojim su se vodili sudionici u jedinstvenoj i trajnoj povredi u ovom se slučaju sastojao u smanjivanju ili ukidanju konkurentskog pritiska radi krajnjeg cilja ostvarivanja što većih koristi i, na posljednjem mjestu, radi ustaljivanja, to jest povećanja, tih koristi. Doduše, drugi dio povrede mogao je pogoršati štetne učinke iste u pogledu pogođenih kupaca i tržišta. Međutim, on nije imao protutržišni cilj koji se mogao jasno odvojiti od onoga koji se odnosio na glavni dio povrede, zato što je bila riječ o istim proizvodima i istom zemljopisnom tržištu te zato što je, na kraju, podjela tržištâ i kupaca također služila za ostvarivanje natkonkurentskih razina cijena, jednako kao i radnji kojih je cilj bilo određivanje cijena.

319    Stoga Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni niti je povrijedila načelo proporcionalnosti primjenom, na temelju težine povrede, s jedne strane, i odvraćanja, u skladu sa stavkom 25. Smjernica iz 2006., s druge strane, stope od 17 % vrijednosti prihoda od prodaje u odnosu na poduzetnike koji su sudjelovali samo u glavnom dijelu povrede i stope od 18 % vrijednosti prihoda od prodaje na poduzetnike koji su sudjelovali i u drugom dijelu povrede.

320    Uostalom, kako mu je podredno podnesen i zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne, Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti smatra da uzimanje u obzir 17 % vrijednosti prihoda od prodaje poduzetnika koji su sudjelovali samo u glavnom dijelu povrede prikladno odražava težinu povrede, kao što je to propisano člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 i sudskom praksom navedenom u točki 308. gore.

321    Stoga valja odbiti ovaj prigovor.

 Navodno neproporcionalni i diskriminirajući osnovni iznos u odnosu na veličinu grupe H&R

322    Tužitelj smatra da je novčana kazna koja mu je izrečena neproporcionalna i diskriminirajuća u odnosu na njegovu veličinu, u usporedbi s novčanim kaznama izrečenima ostalim poduzetnicima koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu. Poziva se na činjenicu da prilagođen osnovni iznos utvrđen protiv grupe ExxonMobil predstavlja tek 0,04 % ukupnog prihoda koji je ta grupa ostvarila u 2007., dok u slučaju grupe H&R ta stopa iznosi 2,5 %.

323    Prema sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja povrijeđeno je samo ako se u usporedivim situacijama postupa na različit način ili ako se u različitim situacijama postupa na istovjetan način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano (presude Suda od 13. prosinca 1984., Sermide, 106/83, Zb., str. 4209., t. 28., i Općeg suda od 4. srpnja 2006., Hoek Loos/Komisija, T‑304/02, Zb., str. II‑1887., t. 96.).

324    Osim toga, prema sudskoj praksi iz gore navedene točke 308., iz članka 49. stavka 3. Povelje o temeljnim pravima proizlazi da visina kazni ne smije biti neproporcionalna u odnosu na povredu i da na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003, da bi se odredio iznos novčane kazne u obzir valja uzeti težinu povrede i njezino trajanje. Načela proporcionalnosti i primjerenosti kazne za povredu također predviđaju da iznos izrečene novčane kazne treba biti proporcionalan u odnosu na težinu i trajanje povrede.

325    Konkretno, prema sudskoj praksi iz gore navedene točke 309., načelo proporcionalnosti podrazumijeva da Komisija treba odrediti iznos novčane kazne proporcionalno elementima koji su uzeti u obzir radi ocjene težine povrede i da ona s tim u vezi te elemente treba primijeniti na dosljedan i objektivan način.

326    Osim toga, prema sudskoj praksi, dopušteno je, za potrebe utvrđivanja iznosa novčane kazne, uzeti u obzir i ukupan prihod poduzetnika koji je pokazatelj, makar i približan i nesavršen, veličine poduzetnika i njegove gospodarske moći kao i dijela tog prihoda ostvarenog robom koja je predmet povrede te koji može ukazivati na opseg povrede. Nijednom od tih iznosa ne treba pridavati neproporcionalnu važnost u odnosu na druge elemente ocjene pa, posljedično, ni utvrđivanje primjerene novčane kazne ne može proizaći iz samog izračuna temeljenog na ukupnom prihodu. Takav je slučaj posebno kad dotična roba predstavlja samo mali dio tog iznosa (presuda Suda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, gore navedena u točki 40., t. 243., i presuda od 18. svibnja 2006., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, C‑397/03 P, Zb., str. I‑4429., t. 100.).

327    Suprotno tome, pravo Unije ne sadrži načelo opće primjene prema kojem sankcija mora biti proporcionalna ukupnom prihodu poduzetnika koji je sudjelovao u povredi (vidjeti po analogiji presudu Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, gore navedenu u točki 326., t. 101.).

328    Valja podsjetiti i da je, prema sudskoj praksi iz gore navedene točke 310., Komisija radi transparentnosti donijela Smjernice iz 2006., u kojima navodi na koji će način razmatrati svaki od elemenata relevantnih za utvrđivanje iznosa novčane kazne, uključujući ukupni prihod dotičnog poduzetnika i vrijednost prihoda od prodaje ostvarenog na tržištu obuhvaćenom zabranjenim sporazumom.

329    Usto, valja naglasiti da tužitelj u okviru ovog prigovora nije osporio metodu izračuna predviđenu u Smjernicama iz 2006. ni ulogu različitih elemenata koji su uzeti u obzir.

330    U ovom je slučaju pri izračunu osnovnog iznosa novčane kazne uzeto u obzir 17 % vrijednosti prihoda od prodaje grupe H&R i 18 % vrijednosti prihoda od prodaje grupe ExxonMobil ostvarenih na tržištima obuhvaćenima zabranjenim sporazumom pojedinačno. Osim toga, Komisija je utvrdila koeficijent množenja 2 zbog većeg ukupnog prihoda društva ExxonMobil i malog postotka vrijednosti prihoda od prodaje na tržištima obuhvaćenima zabranjenim sporazumom u odnosu na dotični prihod, kako bi se, u skladu sa stavkom 30. Smjernica iz 2006., osigurao primjeren odvraćajući učinak. Nadalje, Komisija je za svakog poduzetnika koji je sudjelovao u zabranjenom sporazumu provjerila da ukupan iznos novčane kazne ne prelazi 10 % njegova prihoda, kao što se zahtijeva člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003.

331    Iz toga slijedi da je Komisija u više faza izračuna iznosa novčane kazne uzela u obzir razlike između položaja društva ExxonMobil i položaja tužitelja, različito postupajući prema njima ovisno o tim aspektima.

332    Usto, Komisija je poštovala svoje smjernice i primjenjivu sudsku praksu, prema kojoj je dopušteno uzeti u obzir ukupan prihod poduzetnika i dio vrijednosti prihoda od prodaje ostvarene robom koja je predmet te povrede. Komisija je u pobijanoj odluci primijenila elemente koji su relevantni u tom pogledu na dosljedan i objektivan način.

333    Naposljetku, valja dodati da je razlika u stopi između osnovnog iznosa i ukupnog prihoda grupe, u pogledu grupa ExxonMobil i H&R, posljedica same činjenice da prihodi od proizvoda s tržišta obuhvaćenih zabranjenim sporazumom u prihodu grupe ExxonMobil predstavljaju neusporedivo manji postotak nego u slučaju grupe H&R. Međutim, tužitelj ne može opravdano tvrditi da je iznos novčane kazne neproporcionalan ili diskriminirajući na temelju proizvoljnog odabira nekog podatka koji bi se trebao uzeti u obzir pri izračunu iznosa novčane kazne i neke srednje vrijednosti iz dotičnog izračuna koji međusobno nisu izravno povezani ni na temelju Smjernica iz 2006. ni na temelju sudske prakse.

334    Stoga se odbija ovaj prigovor koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i neproporcionalnosti iznosa novčane kazne izrečene tužitelju.

335    Uostalom, u dijelu u kojem mu je podredno podnesen i zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužitelju, Opći sud u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti smatra da je iznos novčane kazne izrečene tužitelju primjeren s obzirom na težinu i trajanje počinjene povrede.

336    Stoga valja u cijelosti odbiti četvrti tužbeni razlog.

 Prigovor koji je tužitelj istaknuo na raspravi o gospodarskoj jedinici između njega i ostalih društava grupe H&R

337    Tužitelj je na raspravi istaknuo da Komisija nije utvrdila postojanje gospodarske jedinice između njega i društva H&R Wax Company Vertrieb. Pobijana je odluka u tom pogledu nedovoljno obrazložena. Osim toga, tužitelj je istaknuo i da sam Opći sud u svojim pisanim i usmenim pitanjima nije definirao grupu H&R.

338    Najprije, valja primijetiti da je Komisija, u točkama 26. i 28. Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, jasno utvrdila opseg grupe H&R koja odgovara poduzetniku H&R. U nedostatku tužiteljeva osporavanja, to je navođenje preuzeto u uvodnim izjavama 22. i 24. pobijane odluke (vidjeti gore navedenu točku 13.). U tužbi i replici tužitelj nije kritizirao tu definiciju grupe H&R. Usto, u točki 14. tužbe sam je napomenuo da je „dio gospodarskog subjekta [Hansen & Rosenthal]“ te je na tome temeljio svoju argumentaciju. Međutim, Hansen & Rosenthal društvo je majka društva H&R u skladu s točkom 24. pobijane odluke.

339    Kao prvo, valja podsjetiti da iz zajedničke primjene odredaba članka 44. stavka 1. točke (c) i članka 48. stavka 2. Poslovnika proizlazi da tužba kojom se pokreće postupak mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz istaknutih tužbenih razloga te da je tijekom postupka zabranjeno iznošenje novih tužbenih razloga, osim ako se ti tužbeni razlozi ne temelje na pravnim i činjeničnim pitanjima za koje se saznalo tijekom postupka.

340    Stoga je nedopušten novi prigovor koji je tužitelj istaknuo na raspravi i koji se temelji na osnovanosti tvrdnje o gospodarskoj jedinici između njega i društva Hansen & Rosenthal.

341    Kao drugo, valja podsjetiti da obveza obrazlaganja iz članka 253. UEZ‑a predstavlja bitnu postupovnu pretpostavku koju treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja koje čini dio materijalne zakonitosti spornog akta. Povreda članka 253. UEZ‑a, zbog nedostatka obrazloženja ili nedovoljnog obrazloženja, bitna je povreda postupka, u smislu članka 230. UEZ‑a, i predstavlja tužbeni razlog koji se tiče javnog poretka koji sudac Unije mora istaknuti po službenoj dužnosti (vidjeti sudsku praksu iz gore navedene točke 42.).

342    Valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, obrazloženje pojedinačne odluke mora prenijeti razmatranja institucije koja je donijela akt na jasan i nedvosmislen način, i to tako da omogući zainteresiranim strankama da saznaju razloge na kojima se temelji donesena odluka i nadležnom sudu da obavi svoj nadzor. Zahtjev obrazloženosti mora se ocjenjivati kroz okolnosti konkretnog slučaja. Nije nužno da obrazloženje sadržava sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li ono zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a mora procjenjivati ne samo u odnosu na tekst akta o kojem je riječ, već i u odnosu na kontekst u kojem je taj akt donesen (presuda Komisija/Sytraval i Brink’s France, gore navedena u točki 42., t. 63.).

343    U ovom slučaju Opći sud smatra da su razlozi zbog kojih je Komisija obuhvatila tužitelja grupom H&R jasno navedeni u uvodnim izjavama 22. i 24. pobijane odluke. Osim toga, valja istaknuti da se, u ovom slučaju, nije radilo o pripisivanju tužitelju odgovornosti za povredu zbog sudjelovanja drugog društva grupe H&R u dotičnom zabranjenom sporazumu, nego o izravnom sudjelovanju tužitelja prisustvovanjem jednog od njegovih zaposlenika na tehničkim sastancima.

344    Uostalom, što se tiče izračuna vrijednosti prihoda od prodaje grupe H&R, valja naglasiti da je Komisija na izričit zahtjev tužitelja uzela u obzir vanjski prihod grupe, kao što proizlazi iz dopisa između potonjeg tužitelja i Komisije tijekom upravnog postupka. U skladu s tužiteljevim informacijama, taj je vanjski prihod obuhvaćao i prihode društva Hansen & Rosenthal te njegova društva kćeri H&R Wax Company Vertrieb, koja izravno drže udjele u kapitalu tužitelja i koja pripadaju grupi H&R, a da tužitelj to nije osporio u svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama ni u svojim podnescima pred Općim sudom.

345    Stoga Opći sud može, na temelju teksta pobijane odluke i konteksta u kojem je ona donesena, savršeno razumjeti postupke Komisije tako da nije potrebno da po službenoj dužnosti istakne povredu obveze obrazlaganja.

346    Kao treće, što se tiče navodnog nedostatka definicije grupe H&R u okviru postupka pred Općim sudom, valja podsjetiti da je u pobijanoj odluci taj pojam utvrđen u uvodnim izjavama 22. i 24. te da sam tužitelj u istom smislu upotrebljava izraz „grupa H&R“, posebno u točki 68. tužbe. Budući da tužitelj tu definiciju grupe H&R nije osporavao i da su stranke u pisanom postupku dosljedno upotrebljavale pojam „grupa H&R“, Opći je sud istu definiciju preuzeo u svojem izvještaju za raspravu. Osim toga, iako je istina da tužitelj često upotrebljava pojam „H&R“ u smislu koji podrazumijeva „Hansen & Rosenthal KG“, svejedno je činjenica da je Opći sud definirao pojam „H&R“ u izvještaju za raspravu kao što je opisano u gore navedenoj točki 2.

347    Stoga valja odbiti i prigovor istaknut na raspravi.

348    S obzirom na prethodno navedeno, tužba se treba odbiti u dijelu kojim je usmjerena na poništenje pobijane odluke.

349    Što se tiče izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, Opći sud zaključuje da tužitelj nije dokazao nijednu pogrešku ni nepravilnost u pobijanoj odluci kojom bi se opravdalo smanjenje iznosa novčane kazne. Također smatra, u pogledu svih okolnosti ovog slučaja, osobito težine i trajanja povrede koju je počinio tužitelj, da je iznos novčane kazne izrečene potonjem tužitelju primjeren.

350    S obzirom na sva prethodna razmatranja, tužbu valja odbiti u cijelosti.

 Troškovi

351    U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova ako je postavljen takav zahtjev. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova postupka, u skladu sa zahtjevom Komisije.

352    Osim toga, u skladu s člankom 90. točkom (a) Poslovnika, ako stranka Općem sudu prouzroči troškove koje se moglo izbjeći, Opći sud može toj stranci naložiti njihovu naknadu. U ovom slučaju, kao što je prethodno istaknuto, posebno u gore navedenoj točki 262., tužitelj je na pisana pitanja Općeg suda dostavio netočne i neprecizne odgovore. Ispitivanje ovog predmeta bilo je zbog ponašanja tužitelja osjetno složenije, što je nepotrebno otežalo zadaću Općeg suda, navodeći ga da obavlja zadaće koje su se mogle izbjeći. Stoga tužitelju valja naložiti da blagajni Općeg suda nadoknadi iznos od 10.000 eura.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvo H&R ChemPharm GmbH snosi svoje troškove i troškove Europske komisije.

3.      Društvu H&R ChemPharm nalaže se da Općem sudu nadoknadi iznos od 10.000 eura na temelju članka 90. točke (a) njegova Poslovnika.

Czúcz Labucka Gratsias

Proglašeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. prosinca 2014.

Potpisi

Sadržaj

Činjenice iz kojih proizlazi spor

1.  Upravni postupak i donošenje pobijane odluke

2.  Veze između grupe H&R i društva Tudapetrol

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

1.  Zahtjev za povlačenje dokumenta iz spisa

2.  Meritum

Prvi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članaka 81. i 253. UEZ‑a kao i prava na obranu zbog navodno nedovoljno određenog obrazloženja pobijane odluke

Prvi dio koji se temelji na povredi članaka 81. i 253. UEZ‑a

Drugi dio koji se temelji na povredi prava na obranu

Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 81. UEZ‑a zbog nedostatka dokaza da je tužitelj počinio povredu

Prvi dio koji se odnosi na nedostatak dokaza kojima bi se utvrdila izravna odgovornost tužitelja

–  Pojmovi zabranjenog sporazuma i usklađenog djelovanja

–  Načela ocjene dokaza

–  Pobijana odluka

–  Pripisivanje društvu H&R ChemPharm prisutnosti osobe G. na tehničkim sastancima

–  Dokazni prijedlog tužitelja

–  Sveobuhvatna ocjena dokaza o postojanju povrede koju je počinio tužitelj

–  Datum početka sudjelovanja tužitelja u povredi

–  Argumenti tužitelja o određenim posebnim tehničkim sastancima

Drugi dio drugog tužbenog razloga

Treći tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci u računanju pri određivanju vrijednosti prihoda od prodaje

Preliminarna očitovanja

Prihodi iz 2002. i 2003.

Izračun prihoda iz 2004. te uzimanje u obzir „inozemnih društava“ i društva H&R ESP International

–  Uključivanje prihoda od prodaje „inozemnih društava“ i društva H&R Sales, stečenih 2004., u izračun vrijednosti prihoda od prodaje

–  Povećanje prosječne vrijednosti prihoda od prodaje u referentnom razdoblju uzimanjem u obzir prihoda društava koja su stečena 2004.

–  Navodno dvostruko uzimanje u obzir prihoda „inozemnih društava“

Četvrti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 zbog pogrešaka u ocjeni koja je utjecala na izračun iznosa novčane kazne

Primjena Smjernica iz 2006.

Povreda načela proporcionalnosti i pogreška u ocjeni zbog utvrđivanja koeficijenta na 17 % na temelju težine povrede i zbog odvraćanja

Navodno neproporcionalni i diskriminirajući osnovni iznos u odnosu na veličinu grupe H&R

Prigovor koji je tužitelj istaknuo na raspravi o gospodarskoj jedinici između njega i ostalih društava grupe H&R

Troškovi

* Jezik postupka: njemački