MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NICHOLASA EMILIOUA
od 2. ožujka 2023.(1)
Predmet C‑49/22
Austrian Airlines AG
protiv
TW
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landesgericht Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu, Austrija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zračni prijevoz – Prava putnika – Uredba (EZ) br. 261/2004 – Članak 5. stavak 1. točka (a) – Članak 8. stavak 1. – Članak 9. – Otkazivanje leta – Pandemija bolesti COVID-19 – Repatrijacijski let koji je organizirala država članica – Konzularne funkcije – Let koji izvodi isti zračni prijevoznik u isto vrijeme kad je planirano izvođenje otkazanog leta – Obveza putnika da sudjeluje u troškovima repatrijacijskog leta – Pojam ‚preusmjeravanje po sukladnim uvjetima prijevoza’ – Pravo na vraćanje prevoznine – Obveza skrbi – Direktiva (EU) 2015/2302 – Putovanje u paket aranžmanu – Članak 14. stavak 1. – Sniženje cijene”
I. Uvod
1. Gotovo je nemoguće preuveličati utjecaj koji je pandemija bolesti COVID-19 imala, a donekle i danas ima, na svakodnevnicu pojedinaca i poduzetnika. Među ostalim, procjenjuje se da je pandemija prouzročila jednu od najvećih globalnih recesija od Velike depresije u 1930-ima, zbog koje su milijuni ljudi zapali u siromaštvo, a milijuni poduzetnika proglasili stečaj(2). Jedne od industrija koje su najviše pogođene su turizam i zrakoplovstvo(3). Kad je riječ o sektoru zrakoplovstva, iznenadan, nezabilježen pad u potražnji putnika, zatvaranja zračnog prostora i zabrane letova(4), zajedno s policijskim satom koji je uvelo nekoliko država, doveli su do potpunog ili djelomičnog zastoja u poslovanju zračnih prijevoznika, zbog čega su neki prijevoznici prizemljili čitave flote, a flote drugih su prometovale su s minimalnim brojem članova posade koja se strogo rotirala(5)
2. Zakoni su ipak rijetko sastavljeni i izrađeni tako da obuhvate takav izvanredan i gotovo nezamisliv splet okolnosti. Stoga bi „uklapanje” neuobičajenih situacija koje mogu nastati u takvim izvanrednim okolnostima u prilično uobičajene scenarije predviđene našim zakonima moglo predstavljati izazov za suce i odvjetnike. Na prvi se pogled čini da je ovaj predmet jedan od tih slučajeva jer sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li smatrati da repatrijacijski let koji je izveden u okviru izvršavanja suverenih funkcija države predstavlja „preusmjeravanje, po sukladnim uvjetima prijevoza,” koje zračni prijevoznik treba ponuditi u slučaju otkazivanja leta, u smislu članka 8. stavka 1. Uredbe o pravima putnika u zračnom prometu (Uredba (EZ) br. 261/2004)(6).
3. Prema moje mišljenju, odgovor na to pitanje relativno je očito niječan jer se repatrijacijski let ne može smatrati preusmjeravanjem u smislu Uredbe br. 261/2004. Međutim, to ne znači da osobe o kojima je riječ u glavnom postupku – koje su bile na odmoru na Mauricijusu kad im je otkazan povratni let zbog izbijanja bolesti COVID-19, zbog čega se su morale vratiti repatrijacijskim letom koji je organizirala država članica čiji su državljani i za koji su morali platiti naknadu – ostaju bez zaštite u pogledu svojih potraživanja.
4. Naime, na činjenice o kojima je riječ u glavnom postupku, neovisno o neobičnim obilježjima konkretne situacije, mogu se zapravo primijeniti druge odredbe prava Unije (i, ovisno o slučaju, nacionalnog prava), koje mogu dovesti do pravičnog i uravnoteženog ishoda a da pritom nema nikakve potrebe za inovativnim tumačenjem zakona.
II. Pravni okvir
A. Pravo Europske unije
5. U uvodnim izjavama 1., 5., 12., 13., 16. i 20. Uredbe br. 261/2004 navodi se:
„(1) Aktivnost Zajednice u području zračnog prijevoza usmjerena je, pored ostalih stvari, na osiguravanje visoke razine zaštite putnika. Uz to, u potpunosti bi trebalo voditi računa o obvezama zaštite potrošača općenito.
[…]
(5) Budući je razlika između redovnih i izvanrednih zračnih usluga sve manja, ovakva bi se zaštita trebala odnositi ne samo na putnike redovnih letova, već i na putnike izvanrednih letova, uključujući i letove koji čine dio paket tura.
[…]
(12) Problemi i neugodnosti, koje putnici imaju zbog otkazivanja leta, trebali bi također biti reducirani. To bi se trebalo postići poticanjem prijevoznika na to da o otkazivanju leta putnike izvijeste pravovremeno, odnosno prije vremena polaska predviđenog redom letenja i uz to im ponude prihvatljivo preusmjeravanje kako bi putnici mogli izvršiti druge pripreme. Ako putnici ne uspiju izvršiti navedeno, zračni prijevoznici su im dužni isplatiti nadoknadu, osim u slučajevima kada je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći niti uz poduzimanje svih odgovarajućih [razumnih] mjera.
[…]
(13) Putnici čiji je let otkazan trebali bi moći ili ostvariti povrat novca vrijednosti karte ili ostvariti preusmjeravanje po zadovoljavajućim uvjetima i trebali bi biti zbrinuti na odgovarajući način dok čekaju kasniji let.
[…]
(16) U slučajevima kada je paket tura otkazana iz drugih razloga, a koji se ne tiču otkazivanja samog leta, ova se Uredba ne primjenjuje.
[…]
(20) Putnike bi trebalo u potpunosti upoznati s pravima koja imaju u slučaju uskraćivanja ukrcaja ili otkazivanja ili dugih kašnjenja letova kako bi mogli učinkovito ostvariti svoja prava.”
6. Člankom 5. Uredbe br. 261/2004, naslovljenim „Otkazivanje leta”, predviđa se:
„1. U slučaju otkazivanja leta, dotični putnici:
(a) imaju pravo na pomoć od strane stvarnog zračnog prijevoznika u skladu s člankom 8.; i
(b) imaju pravo na pomoć od strane stvarnog zračnog prijevoznika u skladu s člankom 9. stavkom 1. točkom (a) i člankom 9. stavkom 2., kao i, u slučaju preusmjeravanja kada je predviđeno vrijeme polaska novog leta najmanje jedan dan nakon vremena polaska koje je bilo planirano za otkazani let, na pomoć navedenu u članku 9. stavku 1. točki (b) i članku 9. stavku 1. točki (c); i
(c) imaju pravo na odštetu od strane stvarnog zračnog prijevoznika u skladu s člankom 7., osim ako:
[…]
2. Kada se putnike obavješćuje o otkazivanju leta, istima treba dati objašnjenje o mogućem zamjenskom prijevozu.
3. Stvarni zračni prijevoznik nije dužan platiti odštetu u skladu s člankom 7., ako može dokazati da je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći čak ni ako su sve razumne mjere poduzete.
[…]”
7. Člankom 8. Uredbe br. 261/2004, naslovljenim „Pravo na vraćanje prevoznine ili preusmjeravanje”, predviđa se:
„1. Upućivanjem na ovaj članak, putnicima se nudi izbor između:
(a) – nadoknade u roku od 7 dana, u skladu s člankom 7. stavkom 3., cjelokupnog iznosa vrijednosti karte po cijeni po kojoj je kupljena, za dio ili dijelove putovanja koji nisu realizirani […], zajedno sa, kada je to primjereno,
– povratnim letom u prvu točku polazišta, kada je to najranije moguće;
(b) preusmjeravanje, po sukladnim uvjetima prijevoza do njihovog konačnog odredišta prvom mogućom prilikom; ili
(c) preusmjeravanje po sukladnim uvjetima prijevoza, do njihovog konačnog odredišta kasnijeg dana kako je putniku prihvatljivo, ovisno o dostupnosti slobodnih mjesta.
2. Stavak 1. točka (a) se također primjenjuje na putnike čiji letovi čine dio paketa, isključujući pravo na nadoknadu tamo gdje takvo pravo proizlazi iz Direktive [Vijeća 90/314/EEZ od 13. lipnja 1990. o putovanjima, odmorima i kružnim putovanjima u paket aranžmanima (SL, 1990., L 158, str. 59.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku poglavlje 13., svezak 60., str. 27.)]
[…]”.
8. Člankom 14. stavkom 1. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ(7) predviđa se:
„Države članice osiguravaju da putnik ima pravo na primjereno sniženje cijene za svako razdoblje tijekom kojeg je postojala nesukladnost osim ako organizator dokaže da se nesukladnost može pripisati putniku.”
B. Austrijsko pravo
9. Člankom 3. stavkom 2. Bundesgesetza über die Wahrnehmung konsularischer Aufgaben (Konsulargesetz)(8) (Savezni zakon o obavljanju konzularnih funkcija) predviđa se:
„Konzularna zaštita dio je konzularnih zadaća koji uključuje pružanje pomoći u pogledu pravne zaštite u hitnim slučajevima. To, među ostalim, uključuje pružanje pomoći u sljedećim situacijama:
[…]
5. podrška i repatrijacija u hitnim slučajevima”.
III. Činjenično stanje, nacionalni postupak i prethodna pitanja
10. Osoba TW, tužitelj iz glavnog postupka, i njegova supruga imali su potvrđene rezervacije za let OS17, 7. ožujka 2020., iz Beča (Austrija) do Mauritiusa, i za let OS18, 20. ožujka 2020., iz Mauritiusa do Beča. Ta dva leta trebalo je izvesti društvo Austrian Airlines, a bila su dio putovanja u paket aranžmanu.
11. Iako je prvi let izveden u skladu s predviđenim redom letenja, društvo Austrian Airlines otkazalo je povratni let zbog zdravstvene situacije i mjera koje je u tom pogledu uvela austrijska savezna vlada. Iako je imalo kontaktne podatke putnika, društvo Austrian Airlines nije s njima stupilo u kontakt kako bi ih obavijestilo o otkazivanju povratnog leta i njihovim pravima na temelju Uredbe br. 261/2004.
12. Organizator putovanja nazvao je putnike 19. ožujka 2020. kako bi ih obavijestio da je povratni let otkazan i da je austrijsko savezno ministarstvo europskih i međunarodnih poslova (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) organiziralo repatrijacijski let planiran za sljedeći dan. Repatrijacijski let izvelo je društvo Austrian Airlines na temelju ugovornog sporazuma s Ministarstvom, pod brojem leta OS1024, u isto vrijeme kad se trebao izvesti prvotno rezervirani let. Tužitelj i njegova supruga morali su zasebno platiti obveznu naknadu od 500 eura. Društvo Austrian Airlines od Ministarstva je za let primilo određenu naknadu.
13. Tužitelj je pokrenuo postupak protiv društva Austrian Airelines pred Bezirksgerichtom Schwechat (Općinski sud u Schwechatu, Austrija), u kojem je za sebe i svoju suprugu zahtijevao odštetu u ukupnom iznosu od 1000 eura, pri čemu je u biti tvrdio da je tuženik povrijedio odredbe Uredbe br. 261/2004 jer nije ponudio preusmjeravanje. Prema njegovu mišljenju, društvo Austrian Airlines trebalo im je nadoknaditi repatrijacijskog leta. U presudi od 13. travnja 2021. Bezirksgericht Schwechat (Općinski sud u Schwechatu) odlučio je u korist tužitelja.
14. Društvo Austrian Airlines protiv te je presude podnijelo žalbu Landesgerichtu Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu, Austrija), u kojoj tvrdi da se ne može smatrati da repatrijacijski let predstavlja preusmjeravanje na temelju Uredbe br. 261/2004. Društvo Austrian Airlines u tom je pogledu naglasilo da tužitelja nije moglo premjestiti na taj let jer je Ministarstvo bilo isključivo odgovorno za to tko će se njime prevesti te je ono odlučivalo o iznosu koji trebaju platiti putnici.
15. S obzirom na dvojbe u pogledu tumačenja relevantnih odredbi Uredbe br. 261/2004, Landesgericht Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 5. stavak 1. točku (a) i članak 8. stavak 1. točku (b) [Uredbe br. 261/2004] tumačiti na način da se preusmjeravanjem pod sukladnim uvjetima prijevoza do konačnog odredišta – koje stvarni zračni prijevoznik mora ponuditi u slučaju otkazivanja – može smatrati i repatrijacijski let izveden u okviru izvršavanja suverenih funkcija države kada stvarni zračni prijevoznik ne može imati pravo na preusmjeravanje putnika, ali može putnika za to prijaviti i snositi troškove te u konačnici izvesti let na temelju ugovornog sporazuma s državom istim zrakoplovom i u istim vremenima leta predviđenima za prvotni otkazani let?
2. Treba li članak 8. stavak 1. Uredbe br. 261/2004 tumačiti na način da putnik koji se sâm prijavi za repatrijacijski let opisan u prvom prethodnom pitanju i za to plati državi obvezan dio troškova ima pravo koje izravno proizlazi iz [te uredbe] da mu zračni prijevoznik naknadi te izdatke, čak i ako se troškovi ne sastoje isključivo od troškova putovanja zrakoplovom?”
16. Pisana očitovanja u ovom postupku podnijeli su osoba TW, Austrian Airlines, njemačka i austrijska vlada te Europska komisija.
IV. Analiza
17. Glavni se postupak odnosi na austrijski par (osobu TW i njezinu suprugu) koja je turistički posjetila Mauricijus u okviru putovanja u paket aranžmanu koje je uključivalo prijevoz zrakoplovom. Međutim, tijekom njihova boravka na Mauricijusu otkazan im je povratni let zbog mjera koje su uvela austrijska tijela kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19. Par se stoga ukrcao na repatrijacijski let, koje je organiziralo Ministarstvo i koji je izveo isti zračni prijevoznik (društvo Austrian Airlines) na isti dan i u isto vrijeme kao što je bilo predviđeno za izvorni let. Svaki je putnik Ministarstvu morao platiti naknadu od 500 eura za repatrijacijski let. Osoba TW smatra da je repatrijacijski let predstavljao „preusmjeravanje” u smislu Uredbe br. 261/2004 te tvrdi da je društvo Austrian Airlines trebalo ponuditi takav let bez naknade.
18. Stoga sud koji je uputio zahtjev u dvama prethodnim pitanjima u biti traži da se utvrdi može li osoba TW od društva Austrian Airines valjano tražiti povrat iznosa koji su platili ona i njezina supruga jer taj zračni prijevoznik nije „ponudio” repatrijacijski let, protivno obvezama koje ima na temelju Uredbe br. 261/2004.
19. Prije nego što započnem s analizom navedenih pitanja, moram priznati da sam donekle zbunjen njihovim tekstom i dosegom. Naime, ta se pitanja odnose samo na dva (svakako važna, ali prilično usko definirana) problema koja proizlaze iz tumačenja članka 5. stavka 1. točke (a) i članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004. Međutim, smatram da se na situaciju o kojoj je riječ primjenjuju i druge odredbe prava Unije koje bi, s obzirom na posebne okolnosti, tom sudu mogle pružiti prilično jasan i čvrst okvir za rješavanje spora.
20. Prema tome, kako bi se u potpunosti pomoglo sudu koji je uputio zahtjev, preoblikovat ću i proširiti doseg drugog prethodnog pitanja i na kraj ovog mišljenja dodati nekoliko završnih napomena.
A. Prvo pitanje: pojam „preusmjeravanje”
21. U okviru svojeg prvog pitanja sud koji je uputio zahtjev raspituje se o pojmu „preusmjeravanje” u smislu članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004. Konkretno, navedeni sud pita je li tim pojmom obuhvaćen repatrijacijski let koji je organizirala država članica prilikom izvršavanja svojih suverenih funkcija.
22. Kao što je to prethodno navedeno, smatram da na to pitanje treba odgovoriti niječno. To sam zaključio na temelju nekoliko razloga.
23. Kao prvo, smatram da se područje primjene Uredbe br. 261/2004 ne može tumačiti na način da obuhvaća nekomercijalne letove, kao što su repatrijacijski letovi koje organiziraju države članice Unije. Na taj zaključak upućuje nekoliko dijelova preambule i odredbi te uredbe. Konkretno, ne smije se zanemariti da se i. repatrijacijski letovi ne nude „na tržištu”(9); ii. obvezna naknada koju putnik plaća tijelima javne vlasti nije tarifa dostupna „javnosti”(10); iii. uslugu prijevoza ne pružaju zračni prijevoznici koji izvode ili namjeravaju izvesti „let ugovoren s putnicima ili u ime neke druge osobe […] koja ima ugovor s tim putnikom”(11); i da iv. putnici na repatrijacijskom letu nisu „potrošači”, barem ne u tom kontekstu(12), jer nisu u odnosu s „trgovcem” ili „gospodarskim subjektom”(13) niti imaju ikakvo posebno (zakonsko ili ugovorno) „pravo” u pogledu tih letova u odnosu na njihove organizatore(14).
24. Kao drugo, Uredba br. 261/2004 temelji se na (sadašnjem) članku 100. stavku 2. UFEU‑a, kojim se zakonodavcu Unije omogućuje da utvrdi „odgovarajuće odredbe za pomorski i zračni promet”(15) u kontekstu zajedničke prometne politike. U tom je pogledu točno da se u Ugovorima zakonodavcu Unije ostavlja široka diskrecijska ovlast u pogledu ciljeva i sredstava u okviru zajedničke prometne politike(16). Međutim, također je točno da mjere koje zakonodavac Unije treba utvrditi u skladu s člankom 91. UFEU‑a radi provedbe zajedničke prometne politike icto oculi nemaju nikakve veze s repatrijacijskim letovima(17).
25. Svrha repatrijacijskih letova koje države članice organiziraju radi toga da svoje državljane koji se nalaze u opasnosti u trećoj zemlji vrate što je prije moguće nije ostvarivanje „zajedničkog” interesa Unije. Osim ako se ne organiziraju u kontekstu radnje koja se poduzima na temelju odredbi koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije, ti se letovi izvode u kontekstu diplomatskih i konzularnih funkcija država članica.
26. Konkretno, sporni repatrijacijski let Ministarstvo je organiziralo na temelju Saveznog zakona o obavljanju konzularnih funkcija. Na temelju tog zakona, konzularne funkcije obuhvaćaju konzularnu zaštitu i pomoć, koje osobito uključuju mjere „podršk[e] i repatrijacij[e] u hitnim slučajevima”.
27. Čini se da su nacionalne odredbe o kojima je riječ u potpunosti u skladu s člankom 5. točkom (e) Bečke konvencije o konzularnim odnosima, u skladu s kojim konzularne funkcije uključuju, među ostalim, „pružanje pomoći i podrške državljanima, fizičkim i pravnim osobama, države pošiljateljice”(18). To se općenito smatra jednom od najvažnijih zadaća konzularnih tijela, a neke države smatraju da njihovi državljani imaju pravo na takvu pomoć(19).
28. U tom pogledu treba napomenuti da diplomatske i konzularne funkcije država članica nisu dio nadležnosti koje se u Ugovorima dodjeljuju Europskoj uniji. Ugovorima se uređuje samo jedan poseban aspekt diplomatske i konzularne zaštite i pomoći osobama koje su građani Unije(20), a to je primjena načela nediskriminacije na temelju državljanstva u tom kontekstu(21). U preostalom dijelu u Ugovorima se samo predviđaju obveze koordinacije i uzajamne pomoći između (tijela koja zapravo predstavljaju) diplomatske i konzularne službe Europske unije (Europska služba za vanjsko djelovanje) i njezinih misija (delegacija) te diplomatskih i konzularnih službi i misija država članica(22). Općenito, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik Y. Bot u svojem mišljenju u predmetu Sólyom, „područje diplomatskih odnosa ostaje u nadležnosti država članica”(23) te je stoga uglavnom uređeno načelima i pravilima međunarodnog javnog prava(24).
29. Ne može se smatrati niti da repatrijacijski letovi dovode do „usluga prijevoza” u smislu odredbi Ugovora koje se odnose na unutarnje tržište(25). Naime, Sud je dosljedno odlučivao da pojam „usluge” u smislu tih odredbi „treba tumačiti s obzirom na slobodu pružanja usluga iz članka 56. UFEU‑a, čije je područje primjene ograničeno na gospodarske djelatnosti”(26).
30. Kao treće, tekstualno i sustavno tumačenje članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004 potvrđuje da se pojam „preusmjeravanje” ne može proširiti tako da obuhvati repatrijacijske letove. Na prvi se pogled može učiniti točnim da se taj pojam u Uredbi nigdje ne definira. Međutim, taj se pojam ne može tumačiti a da se ne uzme u obzir doseg i kontekst Uredbe br. 261/2004 niti ga se može izvesti iz teksta članka 8. stavka 1 te uredbe a da se pritom ne provede kritičko ispitivanje.
31. Pojam „repatrijacijski let” dovoljno je širok da obuhvati izravne i neizravne letove, s istim ili različitim planom putovanja, koje izvodi isti zrači prijevoznik ili drugi zračni prijevoznici (neovisno o tome jesu li dio iste zrakoplovne udruge)(27), a vrlo vjerojatno i druge oblike prijevoza(28). Unatoč tomu, iz prethodno navedenih razloga pojam „preusmjeravanja” ne može se previše proširiti tako da obuhvati nekomercijalne letove koji se organiziraju u kontekstu diplomatskih funkcija države članice.
32. U Uredbi br. 261/2004 u biti se predviđa situacija u kojoj zračni prijevoznik koji iz nekog razloga mora otkazati let, pa više nije u mogućnosti ispuniti ugovorne obveze prema svojim putnicima, može odlučiti „delegirati” izvršenje ugovora drugom zračnom prijevozniku, koji će ugovor izvršiti u ime (i o trošku) prvotnog zračnog prijevoznika. Nezamislivo mi je da bi se moglo smatrati da država prilikom obavljanja prijevoza povezanog sa sigurnošću „zamjenjuje” zračnog prijevoznika u obavljanju njegovih ugovornih obveza.
33. To tumačenje pojma „preusmjeravanje” potvrđuje i sam tekst članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004, uzimajući u obzir da se točke (b) i (c) te odredbe odnose na „preusmjeravanje po sukladnim uvjetima prijevoza”(29). Očito je da je navođenje „sukladni[h] uvjet[a] prijevoza” ključno kako bi se razumjelo koja se sredstva i uvjeti prijevoza mogu smatrati preusmjeravanjem u smislu Uredbe br. 261/2004(30).
34. U tom smislu uopće ne trebam podsjećati na to da su komercijalni letovi i repatrijacijski letovi teško usporedivi. Kao što sam to već istaknuo, potonje letove organiziraju nacionalna tijela (ministarstvo vanjskih poslova, veleposlanstva, konzulati itd.), koja odlučuju kad će se, kako i za koga ti letovi konkretno izvesti te kako (ako i uopće) treba napraviti rezervaciju. Izvođenje tih letova može se povjeriti komercijalnim zračnim prijevoznicima, ali se oni mogu izvoditi i zrakoplovima u državnom vlasništvu, uključujući vojne zrakoplove ili zrakoplove koji nisu namijenjeni prijevozu civila. Letovi se mogu izvoditi iz civilnih zračnih luka ili prema njima, kao i iz vojnih zračnih luka ili prema njima, a za njihovo izvođenje može biti potrebna posada koja je prošla posebnu obuku i/ili ima posebne potvrde.
35. Sa stajališta putnika, usluge koje se pružaju prije, za vrijeme i nakon leta mogu se uvelike razlikovati. Putnici ne mogu očekivati da će se na repatrijacijskom letu nuditi jednake usluge u pogledu, među ostalim, pomoći pri ukrcaju i iskrcaju, prtljage, dodjele sjedala, razreda i premještaja u viši razred, obroka i osvježavajućih napitaka, prikupljanja nagradnih milja, zabave na letu itd., koje su tipične za komercijalne letove.
36. Budući da sam tijekom svoje diplomatske karijere, prije zaposlenja na Sudu, sudjelovao u organizaciji takvih letova, mogu potvrditi da se ti letovi organiziraju u drukčijim okolnostima zbog kojih se razlikuju od redovnih komercijalnih letova.
37. Kao četvrto, drukčije tumačenje članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004 dovelo bi do apsurdnih rezultata. Čini se da se argument osobe TW temelji na pretpostavci da je zračni prijevoznik sve putnike koji su rezervirali izvorni let mogao, i nedvojbeno trebao, automatski premjestiti na novi let. Naime, ona tvrdi da repatrijacijske letove treba smatrati mogućim letovima za preusmjeravanje te ih stoga zračni prijevoznik treba ponuditi putnicima kojima je uskraćen ukrcaj(31) ili otkazan let(32).
38. Međutim, nije sporno da zračni prijevoznici nemaju slobodu „ponuditi”(33) te letove svojim klijentima jer, čak i kad ih izvode, konačnu odluku o osobama koje će se prevesti donose tijela javne vlasti. Naime, tijela odluku o tome mogu donijeti na temelju različitih kriterija, primjerice, na temelju zdravstvenog stanja, dobi, ugroženosti i/ili, zadnje, ali ne manje bitno, državljanstva putnika(34).
39. Usputno bih dodao da nipošto nije očito da se sve putnike koji su rezervirali prvotni let zapravo moglo premjestiti na novi let. Naime, na repatrijacijskim letovima mogu se primjenjivati strože sigurnosne i zdravstvene mjere kako bi se osigurala zaštita posade i putnika, što može dovesti do smanjenja broja raspoloživih mjesta(35).
40. Prema tome, tumačenje članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004 koje predlaže osoba TW bilo bi u suprotnosti s poznatom pravnom maksimom ad impossibilia nemo tenetur (nitko ne može biti dužan ispuniti nemoguću obvezu)(36).
41. Shvaćam da se sa stajališta osobe TW ne čini da postoji velika razlika između leta koji je prvotno rezerviran i repatrijacijskog leta na koji su se ona i njezina supruga naposljetku ukrcali: oba je leta izveo isti zračni prijevoznik (društvo Austrian Airlines), krenula su u isto vrijeme i korišten je isti zrakoplov. U tom pogledu, iako osoba TW može smatrati da je riječ o manjim formalnostima, one s pravnog stajališta u potpunosti mijenjaju situaciju: prvotni je let bio civilni let koji samostalno izvodi društvo Austrian Airlines u okviru svojih komercijalnih djelatnosti, kojim prevozi putnike koji imaju kartu „koj[u] [su] izda[li] ili ovjeri[li] zračni prijevoznik ili ovlašteni agent[i]”(37), dok je stvarno izvedeni let bio repatrijacijski let s posebnostima koje sam već istaknuo. Činjenica da je repatrijacijskom letu dodijeljen drukčiji broj stoga nije samo nebitna formalnost, nego jasan pokazatelj da je let kojim su se vratili osoba TW i njezina supruga imao različit pravni status od leta koji su prvotno rezervirali.
42. Kao peto, nije relevantna činjenica da bi tumačenje koje predlaže osoba TW pridonijelo zaštiti potrošača, koja je jedan od ciljeva koji se nastoje ostvariti Uredbom br. 261/2004. Koliko god taj cilj bio pohvalan, on se ne može koristiti kako bi se odredbe te uredbe tumačile na način da se njihov doseg proširi više nego što je to namjeravao zakonodavac Unije, a možda čak i više nego što je to dopušteno na temelju trenutačnih odredbi Ugovora.
43. Prilikom definiranja predmeta i materijalnog područja primjene Uredbe br. 261/2004 zakonodavac Unije uspostavio je ravnotežu između i. potrebe da se zaštite potrošači jer su slabije strane u komercijalnim transakcijama; ii. legitimnih financijskih i komercijalnih interesa zračnih prijevoznika da ih se može smatrati odgovornima samo u slučajevima koje su mogli predvidjeti ili na koje su na neki način mogli utjecati te iii. interesa država članica da izvršavaju svoje diplomatske funkcije a da pritom na to ostvarivanje ne utječu unutarnje tržište Unije i zajednička pravila o prijevozu. Nije na Sudu da remeti tu ravnotežu maštovitim tumačenjem pravila navedene uredbe.
44. Izreka da „teška vremena zahtijevaju teške mjere” možda vrijedi u medicini(38), ali, prema mojem skromnom iskustvu, ona nije nužno primjenjiva mutatis mutandis u pravu.
45. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje odgovori tako da se repatrijacijski let izveden u okviru izvršavanja suverenih funkcija države članice ne može smatrati „preusmjeravanje[m] po sukladnim uvjetima prijevoza” u smislu članka 5. stavka 1. točka (a) i članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004.
B. Drugo pitanje: obveze zračnih prijevoznika u slučaju otkazivanja leta
46. U drugom pitanju sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 8. stavak 1. Uredbe br. 261/2004 tumačiti na način da putnik koji se sâm prijavi za repatrijacijski let i za to plati državi obveznu naknadu troškova ima pravo koje izravno proizlazi iz odredbi te uredbe da mu zračni prijevoznik naknadi te izdatke, čak i ako se troškovi ne sastoje isključivo od troškova putovanja zrakoplovom.
47. Prema moje mišljenju, odgovor na to pitanje prilično je logičan s obzirom na ono što sam prethodno objasnio: s obzirom na to da repatrijacijski let koji su organizirala nacionalna tijela ne predstavlja „preusmjeravanje”, trošak za njega ne bi trebao snositi zračni prijevoznik. Prema tome, na temelju članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004 ne može se smatrati da osoba TW može od društva Austrian Airlines zahtijevati povrat obvezne naknade koju je platila Ministarstvu za repatrijacijski let.
48. Međutim, kao što sam to već naveo u točki 20. ovog mišljenja, kako bih u potpunosti pomogao sudu koji je uputio zahtjev, drugom prethodnom pitanju pristupit ću šire, kao da se odnosi na obveze koje zračni prijevoznici imaju na temelju članaka 5., 7., 8. i 9. Uredbe br. 261/2004 u slučaju da se povratni let mora otkazati iz razloga povezanih s pandemijom kao što je pandemija bolesti COVID-19 i da se putnik mora sam prijaviti za repatrijacijski let.
49. Treba istaknuti da se u slučaju otkazivanja leta u člancima 5., 7., 8. i 9. Uredbe br. 261/2004 za zračne prijevoznike načelno utvrđuje trostruka obveza: i. da putnicima ponude izbor između povrata vrijednosti karte i preusmjeravanja, ii. da pruže pomoć te iii. isplate odštetu.
50. U nastavku ću ukratko redom razmotriti svaku od tih obveza.
1. Odšteta
51. U skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (c) i člankom 7. Uredbe br. 261/2004, u slučaju otkazivanja leta putnici imaju pravo, uz određene iznimke, na odštetu u obliku utvrđenog iznosa koji ovisi o različitim čimbenicima.
52. Međutim, člankom 5. stavkom 3. Uredbe br. 261/2004 propisuje se da „zračni prijevoznik nije dužan platiti odštetu […] ako može dokazati da je do otkazivanja leta došlo zbog izvanrednih okolnosti koje se nije moglo izbjeći čak ni ako su sve razumne mjere poduzete”(39).
53. U ovom bi se predmetu vjerojatno moglo smatrati da je do otkazivanja došlo zbog izvanrednih okolnosti, čime se posljedično isključuje isplata ikakve odštete. Kao što je to nezavisna odvjetnica L. Medina navela u predmetu UFC – Que choisir i CLCV, pandemija kao što je pandemija bolesti COVID-19 „općenito ima sastavne elemente definicije ‚izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći’. Ona doista čini situaciju izvan ičije kontrole te se njezine posljedice nisu mogle izbjeći čak i da su poduzete sve razumne mjere”(40).
54. Vjerojatno se zbog tog razloga u zahtjevu za prethodnu odluku uopće ne navodi pitanje eventualne odštete koju osoba TW zahtijeva od zračnog prijevoznika na temelju članka 7. Uredbe br. 261/2004. O tome bi u svakom slučaju trebao odlučiti sud koji je uputio zahtjev.
2. Pomoć (i skrb)
55. U skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (b) i člankom 9. Uredbe br. 261/2004, putnicima bi se u slučaju otkazivanja leta trebalo ponuditi obroke i osvježavajuće napitke, smještaj u hotelu, prijevoz između zračne luke i mjesta smještaja te „dva besplatna telefonska poziva, telefaks poruke ili elektroničke poruke”. Međutim, iz tih je odredbi jasno da u situacijama, kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojima otkazivanje leta ne dovodi ni do kakvog kašnjenja u polasku dotičnih putnika(41), treba ponuditi samo potonji oblik pomoći.
56. Postoji međutim dodatni oblik pomoći koji su zračni prijevoznici dužni pružiti u slučaju otkazivanja leta, iako se on kao takav izričito ne navodi u članku 9. Uredbe br. 261/2004, odnosno obveza obavještavanja putnika o otkazivanju leta i njegovim pravima. Iz teksta članka 5. stavka 1. točke (c), članka 5. stavka 2. i članka 5. stavka 4. Uredbe br. 261/2004, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 12. i 20., proizlazi da zračni prijevoznici moraju obavijestiti putnike o otkazivanju leta. Tu obvezu treba shvaćati kao obvezu zračnog prijevoznika da putnike nakon otkazivanja leta žurno o tome obavijesti kako bi mogli pronaći druga rješenja i učinkovito iskoristiti svoja prava(42). Primjerice, ta obveza može uključivati potrebu da se putnike upozori na to da se organizira jedan ili više repatrijacijskih letova (čak i ako zračni prijevoznik ne može ponuditi putnicima mjesta na tim letovima).
57. Sud je u presudi McDonagh potvrdio da se ne može smatrati da su zračni prijevoznici oslobođeni ispunjavanja obveza koje imaju u pogledu pomoći putnicima i skrbi za njih u slučaju izvanrednih okolnosti(43). Putnicima zapravo upravo u tim situacijama može biti najpotrebnije da zračni prijevoznici ispune svoje obveze pomoći i skrbi.
58. Koliko shvaćam, osobu TW i njezinu suprugu o otkazivanju leta nije obavijestilo društvo Austrian Airlines, nego tour operator. Međutim, ne navodi se je li tour operator tu obavijest poslao u razumnom roku nakon otkazivanja leta ili uz odgodu koja je osobu TW mogla spriječiti da pronađe zamjenska rješenja.
59. Ponovno je na sudu koji je uputio zahtjev je da to provjeri na odgovarajuć način. Općenitije govoreći, na tom je sudu da utvrdi je li osoba TW dokazala da je pretrpijela određenu štetu zbog toga što je društvo Austrian Airlines nije obavijestilo o otkazivanju leta i, ako jest, da utvrdi iznos odštete za nju(44). Kao što je to nezavisna odvjetnica E. Sharpston navela u predmetu Sousa Rodríguez i dr., „iako se ta odšteta izričito ne predviđa, jasno je da bi obveza pružanja skrbi i pomoći bila lišena učinka kad se ne bi moglo naložiti plaćanje odštete”(45).
60. U tom kontekstu, s obzirom na način na koji je sud koji je uputio zahtjev oblikovao drugo pitanje, usputno dodajem da se, prema mojem mišljenju, ne može smatrati da je plaćanje repatrijacijskog leta koje su osoba TW i njezina supruga izvršili u korist Ministarstva posljedica toga što im zračni prijevoznik nije pružio primjerenu skrb.
3. Vraćanje prevoznine ili preusmjeravanje
61. U skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (a) i člankom 9. Uredbe br. 261/2004, putnicima u slučaju otkazivanja leta treba načelno ponuditi izbor između nadoknade cjelokupnog iznosa vrijednosti karte za dio putovanja koji nije izveden ili preusmjeravanja „po sukladnim uvjetima”, kada je to najranije moguće ili kako je putniku prihvatljivo.
62. Iz zahtjeva za prethodnu odluku zaključujem da zbog javnih mjera koje su u razdoblju o kojem je riječ uvedene u svrhu borbe protiv pandemije nije bilo moguće da se osoba TW i njezina supruga preusmjere „po sukladnim uvjetima prijevoza”, barem ne u dogledno vrijeme. Opcija preusmjeravanja stoga ili nije postojala ili je bila vrlo teško izvediva u razumnom roku(46). U svakom slučaju, može se smatrati da obveza predlaganja preusmjeravanja prestaje kad putnik odluči iskoristiti repatrijacijski let(47).
63. Međutim, zračni prijevoznik i dalje ima obvezu da putnicima nadoknadi cjelokupni trošak otkazanog putovanja, „po cijeni po kojoj je kuplje[no]”. Ne samo da se na tu obvezu ne primjenjuju nikakvi uvjeti (za razliku od obveze pružanja nekog oblika pomoći) ili iznimke (za razliku od obveze plaćanja odštete), nego se ona, kao što se to izričito navodi u članku 8. stavku 2. Uredbe br. 261/2004, primjenjuje i na „putnike čiji letovi čine dio paketa, isključujući pravo na nadoknadu tamo gdje takvo pravo proizlazi” iz aktualne Direktive 2015/2302.
64. Ako ne griješim, to je slučaj s osobom TW i njezinom suprugom.
65. S obzirom na sve navedeno, predlažem Sudu da na drugo pitanje odgovori tako da se člancima 5., 7., 8. i 9. Uredbe br. 261/2004 zahtijeva da zračni prijevoznik, u slučaju da se povratni let mora otkazati iz razloga povezanih s pandemijom kao što je pandemija bolesti COVID-19 i da se putnik mora sam prijaviti za repatrijacijski let: i. isplati odštetu za štetu koju je putnik pretrpio jer ga zračni prijevoznik nije obavijestio o otkazivanju leta i njegovim pravima te ii. putniku nadoknadi cjelokupni iznos vrijednosti karte za dio putovanja koji nije izveden.
C. Završne napomene
66. Naposljetku, dodajem nekoliko završnih napomena koje bi, nadam se, sudu koju je uputio zahtjev mogle poslužiti kao dodatna pomoć u rješavanju spora koji se pred njim vodi. Naime, čini mi se da osoba TW može i na drugi način, osim onog koji se prethodno opisuje, zahtijevati neki oblik odštete za iznos koji je preplatila za svoj povratni let(48).
67. Kao što sam to naveo, čini se da su osoba TW i njezina supruga kartu za let kupili kao dio putovanja u paket aranžmanu. To znači da su primjenjive odredbe Direktive 2015/2302. Kao što je to Sud nedavno odlučio u presudi FTI Touristik (Putovanje na Kanarske otoke u paket‑aranžmanu)(49), putnici na temelju članka 14. stavka 1. te direktive imaju pravo na sniženje cijene zbog nesukladnosti u izvršenju ugovora o putovanju u paket aranžmanu(50) čak i u okolnostima u kojima je nesukladnost nastala zbog ograničenja određenih radi suzbijanja širenja zarazne bolesti kao što je bolest COVID-19. Naime, na pravo na sniženje cijene primjenjuje se samo uvjet postojanja nesukladnosti koja se ne može pripisati putniku. Postojanje iznimnih okolnosti koje su mogle prouzročiti nesukladnost ne oslobađa organizatora od te obveze.
68. Prema mojem mišljenju, sniženje cijene na koje osoba TW i njezina supruga imaju pravo trebalo bi u načelu odgovarati trošku otkazanog povratnog leta.
69. Naposljetku, samo usputno ističem da se u članku 12. stavku 1. Uredbe br. 261/2004 navodi da se ta uredba primjenjuje „ne dovodeći u pitanje prava putnika na dodatnu odštetu” i da se „[o]dšteta dodijeljena putniku [tom uredbom] može […] odbiti od iznosa takve odštete”. Kao što je to Sud odlučio u presudi Sousa Rodríguez i dr., pojam „dodatna odšteta” iz te odredbe „omogućuje nacionalnom sudu da pod uvjetima predviđenima u Montrealskoj konvenciji ili nacionalnom pravu dodijeli naknadu štete, uključujući nematerijalnu štetu prouzročenu povredom ugovora o zračnom prijevozu”. Međutim, Sud je također odlučio da članak 12. te uredbe ne može biti „pravna osnova na temelju koje će nacionalni sud zračnom prijevozniku naložiti da putniku čiji je let odgođen ili otkazan nadoknadi troškove koje je putnik morao platiti jer navedeni zračni prijevoznik nije ispunio svoje obveze pomoći i skrbi na temelju članaka 8. i 9. Uredbe br. 261/2004”(51).
70. Drugim riječima, ako su osoba TW i njezina supruga pretrpjeli štetu koja je dodatna i različita od štete koja je nastala jer društvo Austrian Airlines nije ispunilo obveze utvrđene u Uredbi br. 261/2004, mogle bi zahtijevati daljnju odštetu na temelju nacionalnog prava.
71. Konačno, čini mi se da postoje valjani razlozi za to da osoba TW tvrdi, jednostavno rečeno, da je povratni let za sebe i svoju suprugu na kraju platila dvaput: jednom zračnom prijevozniku, a drugi put Ministarstvu. Međutim, ne smatram da osoba TW na temelju odredbi Uredbe br. 261/2004 može od zračnog prijevoznika zahtijevati povrat iznosa koji je platila Ministarstvu u obliku obvezne naknade za repatrijacijski let. Suprotno tomu, na temelju članka 5. stavka 1. točke (a) i članka 8. stavka 1. Uredbe br. 261/2004 osoba TW ima pravo zahtijevati povrat cjelokupnog iznosa vrijednosti karte za povratni let. Podredno, na temelju članka 14. stavka 1. Direktive 2015/2302 mogla bi od tour operatora tražiti sniženje cijene zbog nesukladnosti u izvršenju ugovora o putovanju u paket aranžmanu, s obzirom na to da povratni let nije bio dostupan.
V. Zaključak
72. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Suda da na prethodna pitanja koja je uputio Landesgericht Korneuburg (Zemaljski sud u Korneuburgu, Austrija) odgovori na sljedeći način:
– ne može se smatrati da repatrijacijski let izveden u okviru izvršavanja suverenih funkcija države članice predstavlja „preusmjeravanje po sukladnim uvjetima” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) i članka 8. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 261/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. o utvrđivanju općih pravila odštete i pomoći putnicima u slučaju uskraćenog ukrcaja i otkazivanja ili dužeg kašnjenja leta […] te o stavljanju izvan snage Uredbe (EEZ) br. 295/91; te se
– člancima 5., 7. 8. i 9. Uredbe br. 261/2004 zahtijeva se da zračni prijevoznik, u slučaju da se povratni let mora otkazati iz razloga povezanih s pandemijom kao što je pandemija bolesti COVID-19 i da se putnik mora sam prijaviti za repatrijacijski let: i. isplati odštetu za štetu koju je putnik pretrpio jer ga zračni prijevoznik nije obavijestio o otkazivanju leta i njegovim pravima te ii. putniku nadoknadi cjelokupni iznos vrijednosti karte za dio putovanja koji nije izveden.