PRESUDA SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(prvo vijeće)

2. lipnja 2016.

Predmet F‑41/10 RENV

Moises Bermejo Garde

protiv

Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO)

„Javna služba – Vraćanje predmeta na ponovno suđenje Službeničkom sudu nakon ukidanja – Članak 12.a Pravilnika – Dužnosnik koji je žrtva uznemiravanja – Članak 22.a Pravilnika – Dužnosnik zviždač – Zahtjev za pomoć – Odbijanje – Pravo na zaštitu – Uvjeti – Odbijanje – Posljedice – Zahtjev za naknadu štete”

Predmet:      Tužba podnesena na temelju članka 270. UFEU‑a, primjenjivog na Ugovor o EZAE‑u na temelju njegova članka 106.a, kojom je Moises Bermejo Garde u biti zatražio poništenje odluka kojima je predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora (EGSO), s jedne strane, odbio zahtjev za pomoć podnesen zbog uznemiravanja i odbio pokrenuti postupak pred Europskim uredom za borbu protiv prijevara (OLAF) i, s druge strane, razriješio ga njegovih ranijih funkcija i naložio njegovo raspoređivanje na drugo radno mjesto; kao i zahtjev da se EGSO‑u naloži naknada štete.

Odluka:      Poništavaju se odluke predsjednika Europskog gospodarskog i socijalnog odbora od 24. ožujka 2010. o razrješenju Moisesa Bermeja Garde s njegove ranije dužnosti načelnika odjela pravne službe i od 13. travnja 2010. o njegovu raspoređivanju na drugo radno mjesto. Europskom gospodarskom i socijalnom odboru nalaže se plaćanje M. Bermeju Gardi iznosa od 25 000 eura. Europski gospodarski i socijalni odbor snosi vlastite troškove i nalaže mu se snošenje troškova M. Bermeja Garde u predmetima F‑41/10, T‑530/12 P i F‑41/10 RENV.

Sažetak

1.      Dužnosnici – Uznemiravanje – Prijava o činjenicama u vezi s člankom 12.a i u vezi s člankom 22.a Pravilnika o osoblju – Pretpostavke –Dobra vjera dužnosnika – Čimbenici koje je potrebno uzeti u obzir – Poštovanje uvjeta iz naprijed navedenih odredbi – Poštovanje drugih obveza iz Pravilnika o osoblju

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 11., 12.a i 22.a )

2.      Dužnosnici – Uznemiravanje – Pojam – Postupanje čija je svrha ili učinak diskreditiranje dotične osobe ili pogoršanje njezinih uvjeta rada – Uvjet da je postupanje namjerno – Uznemiravatelj koji je djelovao pod pritiskom člana institucije – Nepostojanje utjecaja

(Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 12.a i 22.a)

3.      Dužnosnici – Uznemiravanje – Članak 12. Pravilnika o osoblju – Žrtva uznemiravanja – Posebna zaštita

4.      Dužnosnici – Dužnosnik zviždač – Članak 22.a Pravilnika o osoblju – Prijava o činjenicama u vezi s člankom 12.a i u vezi s člankom 22.a Pravilnika o osoblju – Ocjena činjenica – Čimbenici koje treba uzeti u obzir

1.      Nije sporno da se – kako u slučaju dužnosnika koji procjenjuje da je žrtva uznemiravanja u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju tako i u slučaju dužnosnika koji u skladu s člankom 22.a Pravilnika o osoblju obavještava hijerarhijski nadređene u svojoj instituciji ili izravno Europskom uredu za borbu protiv prijevara o postojanju uznemiravanja ili drugih činjenica na temelju kojih se može posumnjati u postojanje eventualne nezakonite aktivnosti koja može nanijeti štetu interesima Unije, u smislu tih dviju odredbi – o prijavljenim činjenicama treba u svakom slučaju obavijestiti instituciju o kojoj je riječ uz poštovanje općih obveza iz članaka 11. i 12. Pravilnika o osoblju.

Naime, na dužnosnike koji postupaju na temelju tih članaka primjenjuju se također obveze objektivnosti i nepristranosti koje ih vežu, s obvezom očuvanja dostojanstva njihovih funkcija i s njihovom dužnošću odanosti kao i s obvezom poštovanja časti i pretpostavke nevinosti osoba u pitanju.

Prema tome, kad dužnosnik pruža informacije na temelju članaka 12.a i 22.a Pravilnika o osoblju, ne može biti oslobođen svojih drugih obveza i dužnosti. Naprotiv, mora postupati razborito, kako ne bi neopravdano naštetio svojim kolegama ili dobrom funkcioniranju svoje službe. Pružanje informacija koje nisu vjerojatne ili neutemeljenih činjenica može imati takve štetne učinke.

(t. 55. i 56.)

2.      Ne može se prihvatiti stav prema kojem bi se u stvari potvrdilo da ne postoji uznemiravanje u slučaju da potencijalni uznemiravatelj u odnosu na dužnosnika djeluje pod pritiskom člana institucije i stoga u svojstvu posrednika tog potonjeg.

Naime, takav pristup zanemario bi, na prvome mjestu, sam pojam uznemiravanja prema kojem je za njegovo postojanje, u smislu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju, dostatno da je postupanje navodnog uznemiravatelja, s obzirom na to da je počinjeno dobrovoljno, „objektivno” dovelo do diskreditiranja žrtve ili namjernog pogoršanja njezinih uvjeta rada.

Na drugome mjestu, gore navedena pretpostavka u konačnici bi ovlastila glavnog tajnika institucije, odnosno njezino najviše upravno tijelo, da sam ne poštuje pravila Pravilnika o osoblju koja ga obvezuju, primjerice, u području nepristranog zapošljavanja osoblja ili poštovanja dostojanstva funkcija koje obavlja dužnosnik ili čak poštovanja obveza iz članka 22.a Pravilnika o osoblju – koji u stavku 1. zadnjem podstavku također izričito uređuje slučaj neispunjavanja [teške povrede] obveze „člana institucije” – i to samo što je djelovao pod nezakonitim pritiskom koji je u odnosu na njega izvršio član njegove institucije.

Na trećemu mjestu, gore navedena pretpostavka protivi se tekstu članka 12.a stavka 2. Pravilnika o osoblju, u kojem se ne navodi detaljno koje bi bilo podrijetlo uznemiravanja o kojem je riječ, na način da na temelju tog članka zainteresirana institucija mora reagirati kada je postupak pred njom pravilno pokrenut i kada je „navodni počinitelj uznemiravanja član te institucije” te na taj način u tom području upotrijebiti posebne odgovornosti koje ima.

(t. 69. do 72.)

Izvori:

Službenički sud: presuda od 12. prosinca 2013., CH/Parlament, F‑129/12, EU:F:2013:203, t. 51.

3.      Treba zaključiti da svaka pritužba za uznemiravanje ili spolno uznemiravanje podnesena višem subjektu u hijerarhiji podrazumijeva prekid upravne veze povjerenja između predmetnih dužnosnika. Međutim, upravo radi učinkovite borbe protiv pojava uznemiravanja, članak 12.a Pravilnika o osoblju propisuje „posebnu zaštitu” za dužnosnika koji je žrtva, na način da propisuje da taj dužnosnik, kada je podnio prigovor na temelju tog članka i uz poštovanje općih obveza iz članaka 11. i 12. Pravilnika o osoblju, u načelu ne smije trpjeti bilo kakvu štetu od svoje institucije, osobito kada više ne postoji upravna veza povjerenja između njega i navodnog uznemiravatelja, a posebno kada je taj posljednji izravno hijerarhijski nadređen žrtvi.

(t. 76.)

4.      Valja utvrditi da članak 22.a Pravilnika o osoblju ne zahtijeva da dužnosnik zviždač „učini vjerojatnim da je došlo do teške nezakonitosti ili teške povrede”, što je inače postupak koji je pravno vrlo složen i zbog toga ga ne mogu izvršiti svi dužnosnici ili članovi privremenog osoblja Unije. Taj članak u biti se ograničava na propisivanje toga da svaki dužnosnik koji sazna činjenice „zbog kojih se može pretpostaviti” postojanje aktivnosti „koje mogu predstavljati neispunjavanje obveza” iz Pravilnika o osoblju o tome „bez odgode” obavješćuje neposredno nadređene. Članak 22.a stavak 2. Pravilnika o osoblju propisuje da neposredno nadređeni dužnosnika zviždača imaju obvezu „bez odgode” proslijediti Europskom uredu za borbu protiv prijevara „sve dokaze” na temelju kojih mogu pretpostaviti o postojanju nepravilnosti s kojima su upoznati.

Ocjena koju je dao uključeni dužnosnik o tome je li riječ o na prvi pogled teškim povredama koje dovode do ozbiljne štete za interese Unije treba se izvršiti, na prvome mjestu, „u vezi s obavljanjem dužnosti” tog dužnosnika.

(t. 83. i 84.)