RJEŠENJE SLUŽBENIČKOG SUDA EUROPSKE UNIJE

(treće vijeće)

17. ožujka 2016.

Predmet F‑76/11 DEP

Diana Grazyte

protiv

Europske komisije

„Javna služba – Postupak – Odmjeravanje troškova – Pristup sudu – Sposobnost stranke da snosi troškove čije joj je snošenje naloženo“

Predmet:      Zahtjev za odmjeravanje troškova koji je postavila Europska komisija nastavno na presudu od 5. prosinca 2012., Grazyte/Komisija (F‑76/11, EU:F:2012:173).

Odluka:      Ukupni iznos troškova koje D. Grazyte treba nadoknaditi Europskoj komisiji s naslova troškova čiju je naknadu moguće tražiti u predmetu F‑76/11, Grazyte/Komisija, iznosi 4675,32 eura. Iznos naveden u točki 1. bit će uvećan za zatezne kamate od dana dostave ovog rješenja do dana stvarne isplate iznosa, prema stopi koju utvrđuje Europska središnja banka za glavne operacije refinanciranja koja je na snazi prvog dana kalendarskog mjeseca roka za isplatu, uvećanoj za tri i pol postotna poena. U preostalom dijelu tužba se odbija.

Sadržaj

1.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Elementi koje treba uzeti u obzir – Pomoć istog odvjetnika u predsudskom dijelu postupka relevantnom za spor – Skraćivanje vremena za pripremu potrebnog za sudski postupak – Doseg

(čl. 91. t. (b) Poslovnika Službeničkog suda (2007.))

2.      Sudski postupak – Troškovi – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Troškovi zastupnika institucija ili tijela Unije – Satnica primjenjiva u području javne službe

(Poslovnik Službeničkog suda, čl. 103. st. 5.)

3.      Pravo Europske unije – Načela – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Troškovi koje je institucija imala u okviru tužbe pred sudovima Unije – Nalaganje suprotnoj stranci snošenja troškova čiju je naknadu moguće tražiti – Uzimanje u obzir sposobnosti te stranke da snosi troškove – Dopuštenost

(Čl. 6. st. 1. podstavak 1. UEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.)

4.      Sudski postupak – Troškovi – Odmjeravanje – Troškovi čiju je naknadu moguće tražiti – Elementi koje treba uzeti u obzir – Nagrade za rad koje stranke duguju vlastitim odvjetnicima – Uzimanje u obzir sposobnosti stranke da snosi troškove čije joj je snošenje naloženo

(čl. 91. t. (b), čl. 95. st. 1. podstavak 2., čl. 97., st. 2., podstavak 1. i stavak 3. i članak 98. stavak 1. Poslovnika Službeničkog suda (2007.))

1.      Sudovi Unije nisu vezani troškovnikom koji je podnijela stranka koja traži povrat troškova. Oni moraju voditi računa samo o ukupnom broju radnih sati za koje je izgledno da su objektivno neophodni za postupak.

Pored toga, iznos nagrada za rad odvjetnika dotične institucije čija se naknada može tražiti ne može se ocijeniti bez uzimanja u obzir rada koji su izvršile njezine službe, čak i prije pokretanja postupka pred Službeničkim sudom. Naime budući da dopuštenost tužbe ovisi o podnošenju žalbe i njezinu odbijanju od strane tijela za imenovanje, službe institucije su u načelu uključene u rješavanje sporova čak i prije nego su oni podneseni Službeničkom sudu na odlučivanje.

Međutim, u tom pogledu ne postoji apsolutna pretpostavka da je odvjetnik manje radio, osobito kada taj odvjetnik nije sudjelovao u sastavljanju odgovora na žalbu.

Naime, zakonitost odluke ocjenjuje se na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koji postoje u trenutku njezinog donošenja pa je zadatak odvjetnika institucije da brani razloge za donošenje i izreku te odluke kako su u njoj navedeni, osim u iznimnim slučajevima kada zbog ograničenih ovlasti uprave odvjetnik može njezino obrazloženje zamijeniti vlastitim. S obzirom na gore navedeno treba zaključiti da se odvjetnik institucije mora osloniti na prijašnji rad njezinih službi koji se odnosi kako na sastavljanje pobijane odluke tako i predsudski postupak.

(t. 21. do 23. i 25.)

Izvori:

Službenički sud: presude od 16. studenoga 2014., Marcuccio/Komisija, F‑69/10 DEP, EU:F:2014:238, t. 21., i od 25. studenog 2014., Loukakis i dr./Parlement, F‑82/11 DEP, EU:F:2014:253, t. 32.

2.      U sporovima o javnoj službi Unije, za satnicu od 250 eura može se u načelu smatrati da odražava razumnu naknadu za rad odvjetnika institucije.

(t. 32.)

Izvori:

Službenički sud: rješenja od 25. lipnja 2014., Buschak/FEACVT, F‑47/08 DEP, EU:F:2014:175, t. 53., i od 16. listopada 2014., Marcuccio/Komisija, F‑69/10 DEP, EU:F:2014:238, t. 28.

3.      Na temelju članka 6. stavka 1. prvog podstavka UEU‑a, Povelja Europske unije o temeljnim pravima ima istu pravnu snagu kao i Ugovori. Iz toga slijedi da pravna pravila sa obvezujućom snagom niže razine od Povelje treba tumačiti u najvećoj mogućoj mjeri na način da ih se može primijeniti u skladu s njom. Preciznije, Poslovnik Službeničkog suda treba tumačiti u skladu s člankom 47. Povelje koji jamči pravo na djelotvoran pravni lijek pred Općim sudom.

U tom pogledu, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da dosuđivanje značajnog financijskog troška, čak i nakon okončanja postupka, može predstavljati ograničenje prava na pristup sudu, koje je element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i sada zajamčeno u pravnom poretku Unije člankom 47. Povelje. Preciznije. Europski sud za ljudska prava presudio je da je iznos troškova, odmjeren u svjetlu posebnosti slučaja o kojem se radi, uključujući sposobnost tužitelja da snosi troškove i stadij postupka u kojem je došlo do predmetne ograničavajuće okolnosti, čimbenik koji treba uzeti u obzir pri utvrđivanju je li se zainteresirana strana mogla koristiti svojim pravom na pristup sudu.

U tim okolnostima, nije zlouporaba niti prekoračenje ovlasti kada se u postupku odmjeravanja troškova uzima u obzir sposobnost snošenja troškova stranke kojoj se to nalaže.

(t. 38., 40. i 43.)

Izvori:

Sud: presude od 18. prosinca 2014., Abdida, C‑562/13, EU:C:2014:2453, t. 47., i od 6. rujna 2015., Orizzonte Salute, C‑61/14, EU:C:2015:655, t. 49.

4.      U postupku odmjeravanja troškova, kada se od Službeničkog suda traži da odredi iznos nagrada za rad koje stranke trebaju platiti svojim odvjetnicima, a čiju naknadu mogu tražiti od stranke kojoj se nalaže snošenje tih troškova, on ima pravo uzeti u obzir sposobnost za plaćanje potonje.

Naime, pravo na pristup sudu ne bi se očuvalo kada bi okolnost mora li stranka ili ne naknaditi naknadive troškove po završetku postupka ovisila samo o diskreciji protivne strane. Nasuprot tomu, sud je taj koji u okolnostima kada nastanu poteškoće mora biti odgovoran za odmjeravanje troškova uzimajući u obzir sposobnost za snošenje troškova subjekta o kojem je riječ.

Štoviše, iz članka 95. stavka 1. drugog podstavka i članka 97. stavka 3. drugog podstavka kao i članka 98. stavka 1. Poslovnika suda od 25. srpnja 2007. proizlazi da besplatnom pravnom pomoći mogu biti obuhvaćeni samo pomoć i zastupanje njezina korisnika. Pravna pomoć dodijeljena u skladu s člankom 97. stavkom 2. prvim podstavkom tog Poslovnika ne može dakle obuhvaćati hipotetsko pitanje iznosa troškova koje tužitelji, ako ne uspiju sa svojim zahtjevima, trebaju naknaditi tuženicima, na temelju nagrada za rad njihovih odvjetnika.

(t. 46., 50. i 53.)