PRESUDA SUDA (peto vijeće)
23. svibnja 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Politika azila – Supsidijarna zaštita – Direktiva 2011/95/EU – Članak 19. – Opoziv statusa supsidijarne zaštite – Zabluda uprave u pogledu činjeničnih okolnosti”
U predmetu C‑720/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija), odlukom od 14. prosinca 2017., koju je Sud zaprimio 28. prosinca 2017., u postupku
Mohammed Bilali
protiv
Bundesamt für Fremdenwesen und Asyl,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: E. Regan, predsjednik vijeća, C. Lycourgos (izvjestitelj), E. Juhász, M. Ilešič i I. Jarukaitis, suci,
nezavisni odvjetnik: Y. Bot,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za M. Bilalija, N. Lorenz, Rechtsanwältin,
– za austrijsku vladu, G. Hesse, u svojstvu agenta,
– za mađarsku vladu, M. Z. Fehér, G. Koós i G. Tornyai, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, M. H. S. Gijzen i M. K. Bulterman, u svojstvu agenata,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,
– za vladu Ujedinjene Kraljevine, R. Fadoju, u svojstvu agenta, uz asistenciju D. Blundella, barrister,
– za Europsku komisiju, M. Condou‑Durande i S. Grünheid, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 24. siječnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 19. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između Mohammeda Bilalija i Bundesamta für Fremdenwesen und Asyl (Savezni ured za imigraciju i azil, Austrija), o opozivu statusa korisnika supsidijarne zaštite odobrene M. Bilaliju.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Konvencija o statusu izbjeglica, potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 137., br. 2545 (1954.)), stupila je na snagu 22. travnja 1954. Dopunjena je Protokolom o statusu izbjeglica, sklopljenim u New Yorku 31. siječnja 1967., koji je stupio na snagu 4. listopada 1967. (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija).
4 Nakon što je u članku 1. odjeljku A te konvencije, među ostalim, definiran pojam „izbjeglica”, u njegovu odjeljku C navedeno je:
„Ova se Konvencija prestaje primjenjivati na svaku osobu na koju se odnose odredbe odjeljka A ako ta osoba:
1. dobrovoljno se ponovno stavi pod zaštitu zemlje svojeg državljanstva; ili
2. izgubivši svoje državljanstvo, ponovno ga dobrovoljno stekne; ili
3. stekne novo državljanstvo i uživa zaštitu zemlje čije je državljanstvo stekla; ili
4. dobrovoljno se ponovno vrati u zemlju koju je napustila ili izvan koje je boravila zbog straha od proganjanja; ili
5. više ne može odbijati staviti se pod zaštitu zemlje svojeg državljanstva jer više ne postoje okolnosti na temelju kojih joj je priznat status izbjeglice;
pri čemu se odredbe ovog stavka ne primjenjuju na izbjeglicu iz stavka 1. odjeljka A ovog članka koji se može pozvati na nepobitne razloge koji proizlaze iz ranijih proganjanja zbog kojih odbija povratak u zemlju prethodnog uobičajenog boravišta.
6. može se, radi li se o osobi bez državljanstva, vratiti u zemlju prethodnog uobičajenog boravišta jer više ne postoje okolnosti na temelju kojih joj je priznat status izbjeglice;
pri čemu se odredbe ovog stavka ne primjenjuju se na izbjeglicu iz stavka 1. odjeljka A ovog članka koji se može pozvati na nepobitne razloge koji proizlaze iz ranijih proganjanja zbog kojih odbija povratak u zemlju prethodnog uobičajenog boravišta.”
Pravo Unije
Direktiva 2011/95
5 Uvodne izjave 3., 8., 9., 12. i 39. Direktive 2011/95 glase:
„(3) Europsko vijeće na svojem posebnom sastanku u Tampereu 15. i 16. listopada 1999. suglasilo se da će raditi na osnivanju Zajedničkog europskog sustava azila koji će se temeljiti na punoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. („Ženevska konvencija”) i njezinog dopunskog Protokola iz New Yorka od 31. siječnja 1967. („Protokol”), na taj način potvrđujući načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja i osiguravajući da nijedna osoba ne bude vraćena u zemlju u kojoj je progonjena.
[…]
(8) U Europskom paktu o migracijama i azilu, usvojenom 15. i 16. listopada 2008., Europsko je Vijeće napomenulo da države članice osiguravaju zaštitu na različite načine i u različitim oblicima te je pozvalo na nove inicijative radi postizanja konačne uspostave Zajedničkog europskog sustava azila, koji je predviđen Haškim programom, kako bi se tako postigao viši stupanj zaštite.
(9) U Programu iz Stockholma Europsko je vijeće ponovilo svoje nastojanje da uspostavi zajedničko područja zaštite i solidarnosti koje se temelji na zajedničkom azilnom postupku i jedinstvenom statusu u skladu s člankom 78. [UFEU‑a] za osobe kojima je priznata međunarodna zaštita, najkasnije do 2012. godine.
[…]
(12) Glavni je cilj ove Direktive, s jedne strane, osigurati da države članice primjenjuju zajedničke kriterije za utvrđivanje osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita i, s druge strane, osigurati da minimalna razina pogodnosti bude dostupna tim osobama u svim državama članicama.
[…]
(39) Prilikom odazivanja na poziv Programa iz Stockholma za uspostavu jedinstvenog statusa izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu, i uz izuzetak odstupanja koja su potrebna i objektivno opravdana, korisnicima supsidijarne zaštite trebaju se odobriti jednaka prava i povlastice koje uživaju izbjeglice na temelju ove Direktive te trebaju podlijegati jednakim uvjetima za ostvarivanje tih prava i povlastica.”
6 Članak 2. te direktive glasi:
„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:
(a) ,međunarodna zaštita' znači status izbjeglice i status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita kako je definirana u točkama (e) i (g);
[…]
(f) ,osoba koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu' znači državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja ne ispunjava uvjete za dobivanje statusa izbjeglice ali za koju se opravdano vjeruje da bi se dotična osoba, ako bi se vratila u svoju državu porijekla ili, ako se radi o osobi bez državljanstva, u državu prethodnog uobičajenog boravišta, bila izložena trpljenju ozbiljne nepravde kako je definirano člankom 15., i na koju se ne primjenjuje članak 17. stavci 1. i 2., te koja nije u mogućnosti ili, zbog takve opasnosti, ne želi staviti se pod zaštitu te države;
(g) ,status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita' znači priznavanje, od strane države članice, državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva kao osobe koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu;
(h) ,zahtjev za međunarodnom zaštitom' znači zahtjev za zaštitom koji državi članici podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, a može se shvatiti kao traženje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite, pri čemu podnositelj zahtjeva ne traži izrijekom drugu vrstu zaštite koja je izvan djelokruga ove Direktive, a koja se može zasebno tražiti;
[…]”
7 U skladu s člankom 3. navedene direktive:
„Države članice mogu uvesti ili zadržati povoljnije standarde prema kojima se određuje koje osobe ispunjavaju uvjete za dobivanje statusa izbjeglica ili za odobrenje supsidijarne zaštite, kao i ona prema kojima se utvrđuje sadržaj međunarodne zaštite, pod uvjetom da su ti standardi u skladu s ovom Direktivom.”
8 Člankom 14. te direktive, naslovljenim „Opoziv, poništenje ili odbijanje obnavljanja statusa izbjeglice”, predviđeno je:
„1. U vezi sa zahtjevima za međunarodnom zaštitom podnesenim nakon stupanja na snagu Direktive [Vijeća] 2004/83/EZ [od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite (SL 2004., L 304, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248.).], države članice će opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status izbjeglice državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koji je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo ako oni više nisu izbjeglice u skladu s člankom 11.
2. Ne dovodeći u pitanje dužnost izbjeglice u skladu s člankom 4. stavkom 1. da iznese sve odgovarajuće činjenice i dostavi sve odgovarajuće dokaze koji su mu/joj na raspolaganju, država članica koja je odobrila status izbjeglice mora u svakom pojedinačnom slučaju dokazati da je dotična osoba prestala biti ili da nikad nije ni bila izbjeglica u skladu sa stavkom 1. ovog članka.
3. Države članice će opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status izbjeglice državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva ako dotična država članica otkrije, nakon što je takvoj osobi odobren status izbjeglice, da:
(a) sukladno članku 12. dotična osoba nije trebala imati ili nema pravo na stjecanje statusa izbjeglice;
(b) je njegovo ili njezino pogrešno iznošenje ili izostavljanje činjenica, uključujući korištenje krivotvorenih dokumenta, bilo odlučujuće za odobravanje statusa izbjeglice.
4. Države članice mogu opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status izbjeglice koji je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo ako:
(a) postoje opravdani razlozi da dotična osoba predstavlja opasnost za sigurnost države članice u kojoj se nalazi;
(b) dotična osoba, s obzirom da je pravomoćno osuđena za teško kazneno djelo, predstavlja opasnost za društvo države članice.
5. U slučajevima koji su opisani u stavku 4., države članice mogu odlučiti ne odobriti status izbjeglice ako takva odluka još nije bila donesena.
6. Osobama na koje se primjenjuju stavci 4. ili 5. pripadaju prava navedena u člancima 3., 4., 16., 22., 31., 32. i 33. Ženevske konvencije ili slična prava, pod uvjetom da se nalaze u državi članici.”
9 Poglavlje V. Direktive 2011/95 , naslovljeno „Uvjeti za odobrenje supsidijarne zaštite”, sadržava, među ostalim, njezin članak 15. naslovljen „Ozbiljna nepravda”, koji glasi:
„Ozbiljnom se nepravdom smatraju:
(a) smrtna kazna ili smaknuće; ili
(b) mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje podnositelja zahtjeva u zemlji podrijetla; ili
(c) ozbiljna i individualna prijetnja životu zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.”
10 Člankom 16. te direktive određeno je:
„1. Državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva prestaje imati pravo na supsidijarnu zaštitu ako su okolnosti na temelju kojih je odobrena supsidijarna zaštita prestale postojati ili su se promijenile do te mjere da zaštita više nije potrebna.
2. U primjeni stavka 1., države članice uzimaju u obzir je li izmjena okolnosti dovoljno značajna i stalna da osobi koja je imala pravo na supsidijarnu zaštitu više ne prijeti stvarna opasnost od ozbiljne nepravde.
3. Stavak 1. ne primjenjuje se na korisnika supsidijarne zaštite koji se može pozvati na nepobitne razloge koji proizlaze iz prethodno ozbiljne nepravde zato jer se odbio ili odbila izložiti zaštiti zemlje čiji je državljanin ili, ako se radi o osobi bez državljanstva, zemlje prethodnog uobičajenog boravišta.”
11 U skladu s člankom 18. navedene direktive:
„Države članice odobravaju supsidijarnu zaštitu državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za dobivanje supsidijarne zaštite u skladu s poglavljima II. i V.”
12 Člankom 19. te direktive, naslovljenim, „Opoziv, poništenje ili odbijanje obnavljanja statusa supsidijarne zaštite”, određeno je:
„1. U pogledu zahtjeva za međunarodnom zaštitom podnesenih nakon stupanja na snagu Direktive 2004/83/EZ, države članice će opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koji mu je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo, ako je dotična osoba prestala imati pravo na supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 16.
2. Države članice mogu opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koji mu je odobrilo izvršno, upravno, sudsko ili neformalno sudsko tijelo, ako je dotična osoba, nakon što joj je odobren status supsidijarne zaštite, trebala biti isključena iz prava na supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 17. stavkom 3.
3. Države članice će opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status supsidijarne zaštite državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva, ako:
(a) je dotična osoba, nakon što joj je odobren status supsidijarne zaštite, trebala biti ili je isključena od prava na supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 17. stavcima 1. i 2.;
(b) je njegovo ili njezino pogrešno iznošenje ili izostavljanje činjenica, uključujući korištenje krivotvorenih dokumenta, bilo odlučujuće za odobravanje statusa supsidijarne zaštite.
4. Ne dovodeći u pitanje dužnost državljana treće zemlje ili osobe bez državljanstva u skladu s člankom 4. stavkom 1. da iznese sve odgovarajuće činjenice i dostavi sve odgovarajuće dokaze koji se mu/joj na raspolaganju, država članica koja je odobrila supsidijarnu zaštitu mora u svakom pojedinačnom slučaju dokazati da dotična osoba više nema ili da nikad nije ni imala pravo na supsidijarnu zaštitu u skladu sa stavcima 1., 2. i 3. ovog članka.”
Direktiva 2003/109
13 U članku 4. stavku 1.a Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim [boravkom] (SL 2003., L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41.)., kako je izmijenjena Direktivom 2011/51/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2011. (SL 2011., L 132, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 191.; u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/109), određeno je:
„Države članice ne dodjeljuju status rezidenta s dugotrajnim [boravkom] na temelju međunarodne zaštite, ako je međunarodna zaštita opozvana, ukinuta ili je njezino produljenje odbijeno kako je određeno u članku 14. stavku 3. i članku 19. stavku 3. Direktive 2004/83/EZ.”
14 Članak 9. stavak 3.a Direktive 2003/109, kako je unesen Direktivom 2011/51, određuje:
„Države članice mogu status rezidenta s dugotrajnim [boravkom] opozvati, ako je međunarodna zaštita opozvana, ukinuta ili je njezino produljenje odbijeno, kako je određeno u članku 14. stavku 3. i članku 19. stavku 3. Direktive 2004/83/EZ, ako je status rezidenta s dugotrajnim [boravkom] dobiven na temelju međunarodne zaštite.”
Austrijsko pravo
15 Člankom 8. Bundesgesetza über die Gewährung von Asyl (Savezni zakon o odobrenju azila), u verziji koja se primjenjivala u vrijeme nastanka činjenica o kojima je riječ u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: AsylG 2005), određeno je:
„(1) Status korisnika supsidijarne zaštite odobrava se strancu
1. koji je u Austriji podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu, ako je taj zahtjev bio odbijen u pogledu odobravanja statusa azilanta ili
2. kojemu je opozvan status azilanta, a prisilno udaljenje i vraćanje ili protjerivanje stranca u zemlju podrijetla predstavljalo bi stvarnu opasnost povrede članka 2. [Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.], članka 3. [te konvencije] ili Protokola br. 6 ili br. 13 [navedene konvencije] ili za njega kao civilnu osobu postoji ozbiljna opasnost za život ili tjelesni integritet zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.
[…]
(6) Ako se zemlja podrijetla tražitelja azila ne može utvrditi, zahtjev za međunarodnu zaštitu u pogledu statusa korisnika supsidijarne zaštite treba odbiti. U tom slučaju moguća je odluka o vraćanju, ako nije nedopuštena na temelju članka 9. stavaka 1. i 2. [Zakona o postupku pred Saveznim uredom za imigraciju i azil].
[…]”
16 Člankom 9. AsylG‑a 2005 propisano je:
„(1) Strancu se po službenoj dužnosti opoziva status korisnika supsidijarne zaštite ako:
1. ne postoje ili više ne postoje pretpostavke za odobrenje statusa korisnika supsidijarne zaštite (članak 8. stavak 1.);
[…]”
Glavni postupak i prethodno pitanje
17 M. Bilali, koji tvrdi da je osoba bez državljanstva, podnio je 27. listopada 2009. zahtjev za međunarodnu zaštitu u Austriji. Bundesasylamt (Savezni ured za azil, Austrija) odbio je taj zahtjev 15. ožujka 2010. Asylgerichtshof (Visoki sud za azil, Austrija) prihvatio je 8. travnja 2010. tužbu protiv te odluke o odbijanju i vratio predmet na ponovno ispitivanje.
18 Savezni ured za azil odbio je odlukom od 27. listopada 2010. zahtjev za azil M. Bilalija, ali mu je ipak odobrio status korisnika supsidijarne zaštite, istaknuvši da identitet M. Bilalija nije utvrđen i da je on vjerojatno državljanin Alžira. Korištenje supsidijarne zaštite priznato mu je jer bi zbog visoke nezaposlenosti, nedostatka infrastrukture i dugotrajne nesigurnosti u Alžiru M. Bilali u slučaju povratka u tu zemlju mogao biti izložen nečovječnom postupanju u smislu članka 3. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP).
19 M. Bilali je Asylgerichtshofu (Visoki sud za azil) podnio tužbu protiv odluke o odbijanju njegova zahtjeva za azil. Što se tiče odluke o odobrenju statusa supsidijarne zaštite, ona je postala konačna.
20 Presudom od 16. srpnja 2012. Asylgerichtshof (Visoki sud za azil) poništio je odluku o odbijanju tužiteljeva zahtjeva za azil istaknuvši, među ostalim, da su, kad je riječ o državljanstvu potonjeg, navedena samo nagađanja.
21 Savezni ured za azil ponovno je odlukom od 24. listopada 2012. odbio zahtjev za azil M. Bilalija. Usto je po službenoj dužnosti opozvao status korisnika supsidijarne zaštite koji je potonjem odobren 27. listopada 2010. te mu je ukinuo dozvolu privremenog boravka koja mu je odobrena na temelju tog statusa. Konačno, Ured je odbio i zahtjev za odobrenje statusa korisnika supsidijarne zaštite jer je M. Bilali državljanin Maroka te je donio odluku o njegovu vraćanju navodeći da je Maroko zemlja njegova odredišta.
22 Savezni ured za azil utvrdio je da nikad nisu bile ispunjenje pretpostavke za odobrenje supsidijarne zaštite. Iz odgovora Službe za informiranje o zemlji podrijetla proizlazi da je pretpostavka prema kojoj je Alžir zemlja podrijetla M. Bilalija bila pogrešna i da je potonji mogao imati i marokansko i mauretansko državljanstvo.
23 Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) presudom od 21. siječnja 2016. djelomično je odbio tužbu M. Bilalija protiv odluke od 24. listopada 2012., osobito zato što se odnosila na odredbe te odluke kojima je opozvan status korisnika supsidijarne zaštite odobren tužitelju. Međutim, poništio je odredbe navedene odluke koje su se odnosile na nalaganje tužiteljeva vraćanja u Maroko.
24 Kad je osobito riječ o državljanstvu M. Bilalija, Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) utvrdio je da potonji ima dvostruko državljanstvo, marokansko i mauretansko i da je u više navrata izjavio da njegova obitelj potječe iz Maroka. Međutim, status korisnika supsidijarne zaštite odobren mu je na temelju toga što potječe iz Alžira, tako da mu je, prema mišljenju tog suda, taj status pravilno opozvan u skladu s člankom 9. stavkom 1. AsylG‑a 2005, u vezi s njegovim člankom 8. stavkom 1. Osim toga, taj sud je smatrao da ukidanje dozvole privremenog boravka proizlazi iz opoziva statusa korisnika supsidijarne zaštite. Također je smatrao da nije dokazano da M. Bilaliju prijeti opasnost za život i tjelesni integritet u toj mjeri da bi protjerivanje bilo protivno članku 3. EKLJP‑a.
25 M. Bilali podnio je reviziju protiv te presude sudu koji je uputio zahtjev.
26 Taj sud najprije ističe da je status korisnika supsidijarne zaštite M.Bilaliju odobren odlukom Saveznog ureda za azil od 27. listopada 2010. na temelju toga što je alžirski državljanin. On pojašnjava da je ta odluka postala konačna, ali da je odlukom tog ureda od 24. listopada 2012., potonji opozvao status supsidijarne zaštite M. Bilaliju zbog činjenica koje su se pojavile prilikom istraga obavljenih nakon odobrenja tog statusa. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ništa ne upućuje na to da je kašnjenje u prikupljanju informacija pripisivo M. Bilaliju. Naprotiv, potonji je u više navrata naveo da nema alžirsko državljanstvo te da je osoba bez državljanstva. Sud koji je uputio zahtjev usto ističe da iz presude protiv koje je njemu podnesena revizija ne proizlazi da su se „pravno relevantne okolnosti” promijenile nakon odobrenja statusa korisnika supsidijarne zaštite M. Bilaliju.
27 Sud koji je uputio zahtjev s tim u vezi navodi da se Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) oslanja na članak 9. stavak 1. točku 1. AsylG‑a 2005, na temelju kojeg se strancu po službenoj dužnosti opoziva status korisnika supsidijarne zaštite ako ne postoje ili više ne postoje pretpostavke za odobrenje tog statusa. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, na predmet koji se pred njime vodi primjenjiva je prva mogućnost predviđena tom odredbom, odnosno ona u kojoj pretpostavke za odobrenje ne postoje na dan donošenja odluke o odobrenju. Taj sud navodi da ako nadležno tijelo namjerava taj status opozvati po službenoj dužnosti na temelju prve mogućnosti, ta odredba ne razlikuje slučaj kada pretpostavke za odobrenje takvog statusa ne postoje jer podnositelj zahtjeva ne može biti zaštićen od slučaja kada one ne postoje jer nije potrebno da on bude zaštićen. Nadalje, navedena odredba ne sadržava ograničenje na temelju kojeg bi samo prijevarno dobivanje statusa moglo odluci o odobrenju oduzeti pravomoćnost. Stoga je puka zabluda tijelâ obuhvaćena područjem primjene te odredbe.
28 Navedeni sud međutim također naglašava da u članku 19. stavku 3. točki (b) Direktive 2011/95 nije predviđena mogućnost opoziva statusa supsidijarne zaštite samo zato što su tijela dobila nove informacije. Iz toga bi moglo proizlaziti da se taj status ne može opozvati u slučaju nepromijenjenih činjeničnih okolnosti i to unatoč zabludi tijela u pogledu postojanja neke od činjenica koje opravdavaju odobrenje statusa ako korisnik nije odgovoran ni za jedno od ponašanja predviđenih tom odredbom.
29 Međutim, taj sud ističe da članak 19. stavak 1. Direktive 2011/95 predviđa da će države članice opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status supsidijarne zaštite ako je dotična osoba prestala imati pravo na supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 16. navedene direktive, odnosno ako su prestale postojati okolnosti na temelju kojih je odobrena ta zaštita. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takav se tekst može tumačiti na način da je riječ o okolnostima koje su bile poznate prilikom odobrenja statusa tako da bi promjena saznanja nadležnih tijela dovela do prestanka statusa supsidijarne zaštite.
30 U tim je okolnostima Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se odredbama prava Unije, osobito članku 19. stavku 3. Direktive 2011/95 […], nacionalna odredba države članice koja se odnosi na mogućnost opoziva statusa korisnika supsidijarne zaštite prema kojoj se status korisnika supsidijarne zaštite može opozvati a da se nisu promijenile same činjenične okolnosti relevantne za odobravanje, nego se promijenila samo spoznaja tijela u tom pogledu i pritom za odobravanje statusa supsidijarne zaštite nije bilo odlučujuće ni pogrešno iznošenje ni izostavljanje činjenica od strane državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva?”
O prethodnom pitanju
31 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 19. Direktive 2011/95 tumačiti na način da mu se protivi to da država članica opozove status supsidijarne zaštite ako je taj status odobrila a da pritom nisu bili ispunjeni uvjeti za to odobrenje oslanjajući se na činjenice koje su se naknadno pokazale pogrešnima i iako se dotičnoj osobi ne može pripisati da je navedenu državu članicu tom prilikom dovela u zabludu.
32 Najprije valja istaknuti da je u glavnom predmetu odluka o opozivu statusa korisnika supsidijarne zaštite donesena 24. listopada 2012., dok je, u skladu s člankom 39. Direktive 2011/95, rok za prenošenje članka 19. te direktive istekao 21. prosinca 2013.
33 Međutim, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud uživaju presumpciju relevantnosti. Sud može odbaciti zahtjev za prethodnu odluku koji je postavio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 28. ožujka 2019., Idi, C‑101/18, EU:C:2019:267,t. 28. i navedena sudska praksa).
34 U predmetnom slučaju sudu koji je uputio zahtjev podnesena je revizija protiv presude Bundesverwaltungsgerichta (Savezni upravni sud), od 21. siječnja 2016., kojom je odbijena tužba protiv odluke o opozivu statusa korisnika supsidijarne zaštite od 24. listopada 2012. U tim okolnostima nije očito da tumačenje članka 19. Direktive 2011/95 nema nikakve veze sa sporom koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev.
35 S obzirom na to pojašnjenje, kao prvo, valja istaknuti da, budući da je Direktiva 2011/95 donesena osobito na temelju članka 78. stavka 2. točke (b) UFEU‑a, njome se među ostalim teži ustanoviti jedinstveni sustav supsidijarne zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 25. srpnja 2018., Alheto, C‑585/16, EU:C:2018:584, t. 88.).Usto, iz uvodne izjave 12. navedene direktive proizlazi da je jedan od njezinih glavnih ciljeva osigurati da države članice primjenjuju zajedničke kriterije za utvrđivanje osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita (presude od 13. rujna 2018., Ahmed, C‑369/17, EU:C:2018:713, t. 37. i od 14. svibnja 2019., M i dr. (Opoziv statusa izbjeglice), C‑391/16, C‑77/17 i C‑78/17, EU:C:2019:403, t. 79.).
36 S tim u vezi, iz članka 18. Direktive 2011/95, u vezi s definicijom „osobe koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu” sadržane u njezinu članku 2. točki (f) i izrazom „status osobe kojoj je odobrena supsidijarna zaštita” sadržanom u njezinu članku 2. točki (g), proizlazi da status supsidijarne zaštite iz te direktive u načelu treba odobriti svakom državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva kojem, u slučaju vraćanja u državu svojega podrijetla ili prethodnog uobičajenog boravišta, prijeti stvarna opasnost od ozbiljne nepravde u smislu članka 15. navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2018., Ahmedbekova, C‑652/16, EU:C:2018:801, t. 47.).
37 Suprotno tomu, Direktivom 2011/95 nije predviđeno odobrenje statusa supsidijarne zaštite državljanima trećih zemalja ili osobama bez državljanstva koji se razlikuju od onih navedenih u prethodnoj točki ove presude (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2018., Ahmedbekova, C‑652/16, EU:C:2018:801, t. 48.).
38 Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je nadležno austrijsko tijelo koje je ispitalo zahtjev za međunarodnu zaštitu koju je podnio tužitelj u glavnom postupku bilo u zabludi kada je utvrdilo njegovo navodno državljanstvo. Iz te odluke također proizlazi da potonjem, u slučaju vraćanja u državu svojega podrijetla ili prethodnog uobičajenog boravišta, nikada nije prijetila stvarna opasnost od ozbiljne nepravde u smislu članka 15. te direktive.
39 Osim toga, iako na temelju članka 3. navedene direktive države članice mogu uvesti ili zadržati povoljnije kriterije u pogledu odobrenja supsidijarne zaštite, sud koji je uputio zahtjev nije naveo nijedan takav nacionalni propis.
40 Kad je riječ o članku 19. Direktive 2011/95 u njemu su navedeni slučajevi u kojima države članice mogu ili moraju opozvati, poništiti ili odbiti obnavljanje statusa korisnika supsidijarne zaštite.
41 U tim okolnostima, kao drugo, valja istaknuti, kao što je to naveo sud koji je uputio zahtjev, da članak 19. stavak 3. točka (b) te direktive predviđa gubitak statusa supsidijarne zaštite samo ako je dotična osoba pogrešno iznijela ili izostavila činjenice, što je bilo odlučujuće za odobrenje takvog statusa. Usto, nijedna druga odredba navedene direktive izričito ne predviđa da se navedeni status mora ili može opozvati ako je, kao u glavnom predmetu, predmetna odluka o odobrenju donesena na temelju pogrešnih činjenica, a da dotična osoba pritom nije pogrešno izmijenila ili izostavila činjenice.
42 Međutim, kao treće, valja utvrditi da članak 19. Direktive 2011/95 također izričito ne isključuje mogućnost gubitka statusa korisnika supsidijarne zaštite ako država članica domaćin shvati da je taj status odobrila na temelju pogrešnih podataka koji nisu pripisivi dotičnoj osobi.
43 Stoga valja ispitati je li, uzimajući u obzir i svrhu i opću strukturu Direktive 2011/95, na takvu situaciju primjenjiv neki od drugih razloga gubitka statusa supsidijarne zaštite, poput onih koji su navedeni u članku 19. Direktive 2011/95.
44 S tim u vezi valja istaknuti, prvo, da je Sud već presudio da bi bilo protivno općoj strukturi i ciljevima Direktive 2011/95 odobriti statuse koje ona predviđa državljanima trećih zemalja koji se nalaze u situacijama koje nisu ni u kakvoj vezi s logikom međunarodne zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 18. prosinca 2014., M’Bodj, C‑542/13, EU:C:2014:2452, t. 44.). Međutim, situacija osobe kojoj je odobren status supsidijarne zaštite na temelju pogrešnih podataka a koja nikada nije ispunjavala pretpostavke za njegovo odobrenje nije ni u kakvoj vezi s logikom međunarodne zaštite.
45 Gubitak statusa supsidijarne zaštite u takvim je okolnostima slijedom toga u skladu sa svrhom i općom strukturom Direktive 2011/95, a osobito njezinim člankom 18., koji predviđa da se status supsidijarne zaštite može odobriti samo osobama koje ispunjavaju navedene uvjete. Ako predmetna država članica nije mogla zakonito odobriti taj status, onda ga je tim više dužna opozvati kada je uočena njezina zabluda (vidjeti analogijom presudu od 24. lipnja 2015., H. T., C‑373/13, EU:C:2015:413, t. 49.).
46 Drugo, valja naglasiti da članak 19. stavak 1. Direktive 2011/95 predviđa da, u pogledu zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji su, poput onoga o kojem je riječ u glavnom predmetu, podneseni nakon stupanja na snagu Direktive 2004/83, države članice moraju opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status supsidijarne zaštite ako je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva prestao ispunjavati uvjete za supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 16. Direktive 2011/95.
47 U skladu s tim člankom 16. stavkom 1., državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva prestaje imati pravo na supsidijarnu zaštitu ako su okolnosti na temelju kojih je odobrena supsidijarna zaštita prestale postojati ili su se promijenile do te mjere da zaštita više nije potrebna. U skladu sa stavkom 2. navedenog članka, takva izmjena okolnosti treba biti dovoljno značajna i konačna da dotičnoj osobi više ne prijeti stvarna opasnost od ozbiljne nepravde u smislu članka 15. navedene direktive.
48 Stoga iz samog teksta članka 19. stavka 1. Direktive 2011/95 proizlazi da postoji veza između izmjene okolnosti, predviđene člankom 16. te direktive i nemogućnosti da dotična osoba zadrži svoj status korisnika supsidijarne zaštite, s obzirom na to da njezin prvotni strah od ozbiljne nepravde u smislu članka 15. navedene direktive, više nije osnovan (vidjeti analogijom presudu od 2. ožujka 2010., Salahadin Abdulla i dr., C‑175/08, C‑176/08, C‑178/08 i C‑179/08, EU:C:2010:105, t. 66.).
49 Međutim, iako takva promjena u pravilu proizlazi iz izmjene činjeničnih okolnosti u trećoj zemlji, koja je utjecala na razloge na temelju kojih je odobren status korisnika supsidijarne zaštite, ipak, s jedne strane, članak 16. Direktive 2011/95 izričito ne predviđa da je njezino područje primjene ograničeno na takav slučaj i, s druge strane, izmjena saznanja države članice domaćina kad je riječ o osobnoj situaciji dotične osobe može na isti način dovesti do toga da prvotni strah te osobe od ozbiljne nepravde u smislu članka 15. navedene direktive, više ne bude osnovan, s obzirom na nove informacije koje posjeduje navedena država članica.
50 To ipak nije tako ako nove informacije kojima raspolaže država članica domaćin podrazumijevaju dovoljno značajnu i konačnu izmjenu njezinih saznanja u pogledu toga ispunjava li dotična osoba pretpostavke za odobrenje statusa supsidijarne zaštite.
51 Stoga iz zajedničkog tumačenja članka 16. i članka 19. stavka 1. Direktive 2011/95, u vezi s njezinom općom strukturom i svrhom, proizlazi da ako država članica domaćin raspolaže novim informacijama koje dokazuju da, suprotno njezinoj prvotnoj ocjeni situacije u kojoj se nalazio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva kojem je odobrila supsidijarnu zaštitu, a koja se temeljila na pogrešnim činjenicama, potonjem nikad nije prijetila opasnost od ozbiljne nepravde u smislu članka 15. te direktive, ta država članica mora iz toga zaključiti da su se okolnosti na temelju kojih je odobren status supsidijarne zaštite izmijenile na način da zadržavanje tog statusa više nije opravdano.
52 S tim u vezi, okolnost da zabluda u kojoj je država članica domaćin bila prilikom odobrenja tog statusa nije pripisiva dotičnoj osobi ne može izmijeniti utvrđenje u skladu s kojim ta osoba zapravo nikada nije imala svojstvo „osobe koja ispunjava uvjete za supsidijarnu zaštitu”, u smislu članka 2. točke (f) Direktive 2011/95, i stoga nikada nije ispunjavala pretpostavke koje opravdavaju odobrenje statusa supsidijarne zaštite u smislu članka 2. točke (g) navedene direktive.
53 Kao četvrto, valja naglasiti da to tumačenje potvrđuje tumačenje Direktive 2011/95 s obzirom na Ženevsku konvenciju.
54 S tim u vezi, iz članka 78. stavka 1. UFEU‑a proizlazi da zajednička politika koju Unija razvija u području azila, supsidijarne zaštite i privremene zaštite mora biti u skladu sa Ženevskom konvencijom (presuda od 13. rujna 2018., Ahmed, C‑369/17, EU:C:2018:713, t. 37.). Usto, iz uvodne izjave 3. Direktive 2011/95 proizlazi da je zakonodavac Unije, nadahnut zaključcima Europskog vijeća iz Tamperea, namjeravao da se europski sustav azila, čijem oblikovanju pridonosi i ta direktiva, temelji na punoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije (presuda od 1. ožujka 2016., Alo i Osso, C‑443/14 i C‑444/14, EU:C:2016:127, t. 30.).
55 Ta su razmatranja u načelu relevantna samo kad je riječ o pretpostavkama za odobrenje statusa izbjeglice i njegovu sadržaju, s obzirom na to da se sustav predviđen Ženevskom konvencijom primjenjuje samo na izbjeglice a ne na korisnike supsidijarne zaštite. Međutim, u uvodnim izjavama 8., 9. i 39. Direktive 2011/95 navedeno je da je zakonodavac želio, prilikom odazivanja na poziv Programa iz Stockholma, uspostaviti jedinstveni status korisnika međunarodne zaštite i da je slijedom toga odlučio korisnicima supsidijarne zaštite odobriti jednaka prava i povlastice koje uživaju korisnici statusa izbjeglice, uz izuzetak odstupanja koja su potrebna i objektivno opravdana (vidjeti u tom smislu presudu od 1. ožujka 2016., Alo i Osso, C‑443/14 i C‑444/14, EU:C:2016:127, t. 31. i 32.).
56 Usto, valja istaknuti da se zakonodavac Unije nadahnuo pravilima koja se primjenjuju na izbjeglice prilikom definiranja razloga gubitka statusa odobrenog supsidijarnom zaštitom. Naime, tekst i struktura članka 19. Direktive 2011/95, koji se odnosi na gubitak statusa odobrenog korisniku supsidijarne zaštite, slični su članku 14. te direktive, koji se odnosi na gubitak statusa izbjeglice, koji je sa svoje strane nadahnut člankom 1. odjeljkom C Ženevske konvencije.
57 Iz toga slijedi da zahtjeve koji proizlaze iz Ženevske konvencije valja uzeti u obzir za potrebe tumačenja članka 19. Direktive 2011/95. U tom kontekstu dokumenti Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) osobito su važni s obzirom na ulogu koju je UNHCR‑u povjerena Ženevskom konvencijom (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2013., Halaf, C‑528/11, EU:C:2013:342, t. 44.).
58 Međutim, iako nijedna odredba navedene konvencije izričito ne predviđa gubitak statusa izbjeglice kada se naknadno pokaže da taj status nikada nije ni trebao biti odobren, UNHCR ipak smatra da u takvom slučaju odluku o odobrenju statusa izbjeglice u načelu treba poništiti (Priručnik o postupcima i kriterijima za određivanje statusa izbjeglice u skladu s Konvencijom iz 1951. i Protokolom iz 1967. o statusu izbjeglica, 1992. t. 117.).
59 Kao peto, valja dodati da gubitak statusa supsidijarne zaštite na temelju članka 19. stavka 1. Direktive 2011/95, ne podrazumijeva zauzimanje stajališta o odvojenom pitanju u vezi s time gubi li dotična osoba svako pravo boravka u predmetnoj državi članici i može li biti protjerana u državu svojega podrijetla (vidjeti analogijom presudu od 9. studenoga 2010., B i D, C‑57/09 i C‑101/09, EU:C:2010:661, t. 110.).
60 S tim u vezi valja osobito istaknuti, s jedne strane, da, za razliku od gubitka statusa supsidijarne zaštite na temelju članka 19. stavka 3. točke (b) Direktive 2011/95, gubitak tog statusa na temelju članka 19. stavka 1. te direktive nije obuhvaćen ni slučajevima u kojima, u skladu s člankom 4. stavkom 1.a Direktive 2003/109, države članice moraju odbiti odobriti status osobe s dugotrajnim boravkom korisnicima međunarodne zaštite ni slučajevima u kojima na temelju članka 9.. stavka 3.a Direktive 2003/109 države članice mogu opozvati status rezidenta s dugotrajnim boravkom navedenim korisnicima.
61 S druge strane, iz zadnjeg dijela točke (h) članka 2. Direktive 2011/95 proizlazi da joj se ne protivi to da osoba zahtijeva „drugu vrstu zaštite” koja nije obuhvaćena njezinim područjem primjene. Na taj način direktiva priznaje da države članice domaćini mogu, u skladu s njihovim nacionalnim pravom, odobriti nacionalnu zaštitu koja obuhvaća prava koja osobama koje nisu korisnici statusa supsidijarne zaštite omogućuju boravak na području predmetne države članice. Međutim, odobrenje takvog statusa nacionalne zaštite od strane države članice ne ulazi u njezino područje primjene (vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2010., B i D, C‑57/09 i C‑101/09, EU:C:2010:661, t. 116. do 118.).
62 Usto valja dodati da je prilikom ocjene koju mora provesti u okviru postupaka navedenih u točkama 60. i 61. ove presude, predmetna država članica dužna osobito poštovati temeljno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života dotične osobe, koje je, u okviru njihovih zasebnih područja primjene, zajamčeno člankom 7. Povelje Europske unije, odnosno člankom 8. EKLJP‑a.
63 S tim u vezi relevantna je okolnost to da, za razliku od slučaja iz članka 19. stavka 3. Direktive 2011/95, osoba čiji je status korisnika supsidijarne zaštite opozvan na temelju članka 19. stavka 1. te direktive, u vezi s njezinim člankom 16., nije namjerno dovela u zabludu nadležno nacionalno tijelo prilikom odobrenja tog statusa.
64 Usto, iz točaka 60. i 63. ove presude proizlazi da tumačenje članka 19. stavka 1. Direktive 2011/95, u vezi s njezinim člankom 16., navedeno u točki 51. ove presude, ne ugrožava koristan učinak članka 19. stavka 3. točke (b) Direktive 2011/95.
65 Iz prethodno navedenog proizlazi da na postavljeno pitanje treba odgovoriti tako da članak 19. stavak 1. Direktive 2011/95, u vezi s njezinim člankom 16., valja tumačiti na način da država članica mora opozvati status supsidijarne zaštite ako je taj status odobrila a da pritom nisu bili ispunjeni uvjeti za to odobrenje oslanjajući se na činjenice koje su se naknadno pokazale pogrešne iako se dotičnoj osobi ne može pripisati da je navedenu državu članicu tom prilikom dovela u zabludu.
Troškovi
66 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:
Članak 19. stavak 1. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite, u vezi s njezinim člankom 16., valja tumačiti na način da država članica mora opozvati status supsidijarne zaštite ako je taj status odobrila a da pritom nisu bili ispunjeni uvjeti za to odobrenje oslanjajući se na činjenice koje su se naknadno pokazale pogrešne i iako se dotičnoj osobi ne može pripisati da je navedenu državu članicu tom prilikom dovela u zabludu.
Potpisi