PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
30. rujna 2015.(*)
„Žig Zajednice – Postupak povodom prigovora – Prijava figurativnog žiga Zajednice BASmALI – Raniji neregistrirani žig ili raniji znak BASMATI – Relativni razlog za odbijanje – Članak 8. stavak 4. Uredbe (EZ) br. 207/2009“
U predmetu T‑136/14,
Tilda Riceland Private Ltd, sa sjedištem u Gurgaonu (Indija), koji zastupaju S. Malynicz, barrister, N. Urwin i D. Sills, solicitors,
tužitelj,
protiv
Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajn) (OHIM), koji zastupaju P. Geroulakos i P. Bullock, u svojstvu agenata,
tuženik,
a druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem OHIM‑a bila je:
Siam Grains Co. Ltd, sa sjedištem u Bangkoku (Tajland),
povodom tužbe podnesene protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća OHIM‑a od 18. prosinca 2013. (predmet R 1086/2012‑4), koja se odnosi na postupak povodom prigovora između Tilda Riceland Private Ltd i Siam Grains Co. Ltd,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: S. Frimodt Nielsen, predsjednik, F. Dehousse (izvjestitelj) i A. M. Collins, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 24. veljače 2014.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 23. srpnja 2014.,
nakon rasprave održane 21. travnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Siam Grains Co. Ltd podnio je 4. studenoga 2003. prijavu za registraciju žiga Zajednice Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM) u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.)).
2 Prijava za registraciju žiga podnesena je za sljedeći figurativni znak:
3 Proizvod za koji je zatražena registracija pripada razredu 30. Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, a odgovara sljedećem opisu: „Riža dugog zrna“.
4 Prijava žiga Zajednice objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 37/2004 od 13. rujna 2004.
5 Tužitelj United Riceland Private Ltd, koji je postao Tilda Riceland Private Ltd, podnio je 10. prosinca 2004. na temelju članka 42. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 41. Uredbe br. 207/2009) prigovor protiv prijave za registraciju žiga za proizvod naveden u točki 3. ove presude.
6 Prigovor se temeljio na ranijem neregistriranom žigu ili ranijem znaku BASMATI, koji je bio korišten u poslovanju u vezi s rižom.
7 U prilog prigovoru naveden je razlog iz članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009). Tužitelj je, među ostalim, tvrdio da je na temelju primjenjivog prava Ujedinjene Kraljevine mogao zabraniti uporabu prijavljenog žiga tužbom zbog oponašanja (action for passing off).
8 Odjel za prigovore odbio je prigovor u cijelosti 28. siječnja 2008. On je, među ostalim, smatrao da tužitelj nije podnio dokumente koji navode na koji se način prodavala riža koju je izvozio u Ujedinjenu Kraljevinu. U tim okolnostima tužitelj nije dokazao da je stekao goodwill nužan za uspjeh u sporu na temelju prava u vezi s oponašanjem, koje je primjenjivo u Ujedinjenoj Kraljevini.
9 Tužitelj je na temelju članaka 57. do 62. Uredbe br. 40/94 (koji su postali članci 58. do 64. Uredbe br. 207/2009) podnio žalbu OHIM‑u 20. ožujka 2008. protiv odluke odjela za prigovore.
10 Prvo žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu odlukom od 19. ožujka 2009. Ono je u biti smatralo da na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 40/94 podnositelj prigovora mora dokazati da je nositelj prava na kojem se temelji prigovor. Međutim, u ovom slučaju tužitelj nije dokazao da je nositelj prava na koje se poziva. Posebice, žalbeno vijeće je smatralo da izraz „basmati“ nije žig ili znak koji su obuhvaćeni pravom vlasništva, nego samo uobičajen naziv vrste riže. Izraz „basmati“ je generičan. Osim toga, žalbeno vijeće je naglasilo da se vlasništvo zaštićeno tužbom zbog oponašanja ne odnosi na predmetni znak, nego na „goodwill“. Žalbeno vijeće je zaključilo da tužitelj nije dokazao da je bio vlasnik izraza „basmati“ i da stoga prigovor nije ispunjavao pretpostavku u vezi s postojanjem prava vlasništva, koja je predviđena u Uredbi br. 40/94.
11 Opći sud je presudom Tilda Riceland Private/OHIM – Siam Grains (BASmALI) od 18. siječnja 2012. (T‑304/09, Zb., EU:T:2012:13) poništio odluku žalbenog vijeća od 19. ožujka 2009. Opći sud je smatrao da je žalbeno vijeće pogriješilo kad je, obrazlažući da tužitelj nije dokazao da je nositelj predmetnog znaka, odbilo prigovor jer nije precizno analiziralo je li tužitelj stekao prava na navedeni znak primjenom prava Ujedinjene Kraljevine (točka 29. presude).
12 Nastavno na presudu BASmALI, točka 11. supra (EU:T:2012:13), predmet je upućen četvrtom žalbenom vijeću OHIM‑a.
13 Odlukom od 18. prosinca 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) četvrto žalbeno vijeće OHIM‑a odbilo je žalbu. Ono je u biti smatralo da tužitelj nije dokazao uporabu naziva „basmati“ kao razlikovnog znaka u trgovačkom prometu. U tim okolnostima, žalbeno vijeće nije ispitalo je li tužitelj stekao prava na taj znak u skladu s pravom Ujedinjene Kraljevine.
Zahtjevi stranaka
14 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži OHIM‑u snošenje troškova.
15 OHIM od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
16 Tužitelj u prilog tužbi navodi samo jedan tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009.
17 Kao prvo, tužitelj navodi da je znak BASMATI razlikovan jer određuje specifičnu vrstu riže koja uživa ugled zbog svoje kvalitete, okusa i drugih svojstava. Tužitelj je pred OHIM‑om izložio dokaze u tom pogledu. Čini se da je žalbeno vijeće dodalo kriterij prema kojem vlasništvo znaka mora biti isključivo. U tom kontekstu, znak BASMATI nije različit od znakova CHAMPAGNE ili SWISS CHOCOLATE i također može uživati zaštitu na temelju tužbe zbog oponašanja. S obzirom na elemente ovog slučaja, tužitelj navodi da znak BASMATI ispunjava sve kriterije za zaštitu u skladu s pravom Ujedinjene Kraljevine. Kao drugo, tužitelj smatra da je on, kao strani proizvođač i izvoznik predmetnog proizvoda, nositelj „goodwilla“ na znak BASMATI (s drugim subjektima), čak i ako proizvod u Ujedinjenoj Kraljevini stvarno prodaje drugo društvo. Žalbeno vijeće je zanemarilo elemente koje je istaknuo tužitelj tijekom upravnog postupka. Kao treće, razlikovnost znaka BASMATI nije ugrožena činjenicom da više subjekata koristi svoje vlastite razlikovne žigove povezane s tim znakom.
18 OHIM priznaje da je pristup žalbenog vijeća, iako u skladu s pojmom razlikovnog karaktera koji je primjenjiv na temelju prava Europske unije, teško pomiriti s posebnostima „opsežne“ naravi tužbe zbog oponašanja, kao i s odlukama koje su donijeli sudovi Ujedinjene Kraljevine. Međutim, elementi koje je tužitelj dostavio u spis ne pokazuju da javnost Ujedinjene Kraljevine percipira rižu basmati na način da ima „očit ugled“ zbog svojih posebnih kvaliteta, a što je kriterij koji proizlazi iz sudske prakse Ujedinjene Kraljevine. OHIM priznaje da žalbeno vijeće nije navelo nikakvo izričito upućivanje u tom pogledu. Međutim, iz ispitivanja koje je provelo žalbeno vijeće proizlazi da bi ono, u slučaju da je izričito obradilo to pitanje, zaključilo da dokazni elementi u spisu ne omogućuju povezivanje znaka BASMATI s „očitim ugledom“. Naposljetku, OHIM radi iscrpnosti navodi da tužitelj nije dokazao da je imao „goodwill“, niti da je pretrpio štetu u tom pogledu. OHIM iz toga zaključuje da pod pretpostavkom da je stajalište žalbenog vijeća bilo pogrešno u vezi s pitanjem primjenjuje li se tradicionalni pojam razlikovnog karaktera kao element koji omogućava identificiranje trgovačkog porijekla proizvoda i u slučaju „opsežne“ tužbe zbog oponašanja, dokazni elementi priloženi u spis nisu dostatni za dokazivanje da relevantna javnost Ujedinjene Kraljevine percipira znak BASMATI na način da uživa „očit ugled“.
19 Na temelju članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 valja navesti da nositelj neregistriranog žiga ili nekog drugog znaka koji se rabi u trgovačkom prometu i čija važnost nije samo lokalnog karaktera može podnijeti prigovor protiv registracije žiga Zajednice kad su i u opsegu u kojem, sukladno zakonodavstvu Zajednice ili pravnom propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak, s jedne strane, prava na taj znak bila stečena prije datuma prijave za registraciju žiga Zajednice ili prije datuma prava prvenstva zatraženog u prijavi za registraciju žiga Zajednice i, s druge strane, kad i u opsegu u kojem taj znak daje svojemu nositelju pravo zabraniti uporabu kasnijeg žiga.
20 Osim toga, u mjeri u kojoj se tužitelj u prilog svojem prigovoru poziva na tužbu zbog oponašanja predviđenu pravom Ujedinjene Kraljevine, valja podsjetiti da je u ovom slučaju Trade Marks Act, 1994. (zakon Ujedinjene Kraljevine o žigovima) pravo države članice koje je primjenjivo, a čiji članak 5. stavak 4. propisuje:
„Žig nije moguće registrirati ako, i u mjeri u kojoj, njegova uporaba u Ujedinjenoj Kraljevini može biti onemogućena:
a) zbog bilo kojeg pravnog pravila [osobito na temelju prava u vezi s oponašanjem (law of passing off)] koje štiti neregistrirani žig ili bilo koji drugi znak koji se uporabljuje u trgovačkom prometu […]“
21 Iz tog teksta proizlazi, kako ga tumače nacionalni sudovi, da podnositelj prigovora mora utvrditi, u skladu s pravnim režimom tužbe zbog oponašanja koji je predviđen pravom Ujedinjene Kraljevine, postojanje tri pretpostavke, odnosno, kao prvo, stečeni „goodwill“ (tj. snagu privlačenja klijenata) predmetnog neregistriranog žiga ili znaka, kao drugo, zavaravajući prikaz od strane nositelja kasnijeg žiga i, kao treće, štetu uzrokovanu „goodwillu“ (vidjeti presudu BASmALI, t. 11. supra, EU:T:2012:13, t. 19. i navedenu sudsku praksu).
22 Osim toga, iz odluka sudova Ujedinjene Kraljevine proizlazi da znak kojim se označava roba ili usluge može steći ugled na tržištu, u smislu prava primjenjivog na tužbu zbog oponašanja, čak i ako ga uporabljuje više subjekata u okviru svojih trgovačkih djelatnosti (Chocosuisse Union des fabricants suisses de chocolat & Ors protiv Cadbury Ltd. [1999.] EWCA Civ 856). Ta „opsežna“ narav tužbe zbog oponašanja, koju priznaju sudovi Ujedinjene Kraljevine, dopušta na taj način većem broju subjekata raspolaganje s pravima nad znakom koji je stekao ugled na tržištu (presuda BASmALI, t. 11. supra, EU:T:2012:13, t. 28.).
23 Žalbeno vijeće je navelo da se pretpostavke u vezi s uporabom naziva „basmati“ u trgovačkom prometu i dosega navedenog znaka moralo tumačiti u smislu ujednačenih standarda prava Unije. U tom je pogledu žalbeno vijeće navelo da se za ispunjavanje zahtjeva uporabe u trgovačkom prometu neregistrirani žig ili znak morao uporabljivati kao razlikovni element u tom smislu da je morao poslužiti za identificiranje trgovačke djelatnosti koju obavlja njegov nositelj. U ovom je slučaju žalbeno vijeće zaključilo da elementi u spisu ne omogućavaju stajalište da je tužitelj uporabljivao naziv „basmati“ kao razlikovni znak u trgovačkom prometu te da, stoga, jedna od pretpostavki primjene članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 nije bila ispunjena.
24 Iako je pobijana odluka dvosmislena, iz nje proizlazi da je žalbeno vijeće smatralo da je mogući razlikovni karakter znaka BASMATI morao tužitelju omogućiti razlikovanje njegova proizvoda od proizvoda drugih poduzetnika, uključujući poduzetnike koji su također prodavali rižu basmati. To osobito proizlazi iz točke 33. pobijane odluke u kojoj žalbeno vijeće jasno navodi da činjenica da se riža basmati prodaje pod različitim žigovima „isključuje mogućnost“ da se izraz „basmati“ kao takav može percipirati kao element „koji razlikuje rižu jednog poduzetnika od riže drugih poduzetnika“. Štoviše, u točkama 25. i 31. pobijane odluke žalbeno vijeće je navelo da rižu basmati koju je tužitelj izvozio u Ujedinjenu Kraljevinu nije prodavao tužitelj, nego jedno drugo društvo. Osim toga, u točki 27. pobijane odluke žalbeno vijeće je naglasilo da je naziv poljoprivrednog proizvoda, čiji je uvoz podvrgnut određenim propisima primjenom zajedničke poljoprivredne politike Unije, bio shvaćen na način da određuje obilježja proizvoda, „a ne […] njegovo trgovačko porijeklo“. Žalbeno vijeće je također uputilo na „trgovačko porijeklo“ predmetnog proizvoda u točkama 29. i 32. pobijane odluke. Usto, u točki 31. pobijane odluke žalbeno vijeće je navelo da se za „identificiranje“ riže koju proizvodi tužitelj „uporabljuje žig“ TILDA, a ne izraz „basmati“. Radi potkrepljivanja svojeg stajališta, žalbeno vijeće je navelo da su elementi istaknuti u raspravama pokazali da je izraz „basmati“ bio rabljen zajedno sa žigovima ili nazivima društava.
25 Drugim riječima, žalbeno vijeće je smatralo da razlikovni karakter predmetnog znaka mora proizlaziti iz njegove uloge u identificiranju trgovačkog porijekla proizvoda. OHIM je na raspravi potvrdio to tumačenje pobijane odluke.
26 Međutim, u tom je pogledu pristup žalbenog vijeća u pobijanoj odluci suprotan članku 8. stavku 4. Uredbe br. 207/2009.
27 Uistinu, točno je, kao što to navodi žalbeno vijeće, da se u okviru članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 predmetni znak mora uporabljivati kao razlikovni element u smislu da mora poslužiti za identificiranje trgovačke djelatnosti koju obavlja njegov nositelj (presuda od 29. ožujka 2011., Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, C‑96/09 P, Zb., EU:C:2011:189, t. 149.).
28 Međutim, to ne može značiti da uloga uporabe znaka u okviru članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 služi isključivo za identificiranje trgovačkog porijekla predmetnih proizvoda ili usluga. Zaključujući na taj način, žalbeno vijeće uspostavlja pretpostavku koja nije predviđena u članku 8. stavku 4. Uredbe br. 207/2009, kako to u biti navodi tužitelj u svojim pismenima.
29 U tom pogledu valja navesti da članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 obuhvaća neregistrirane žigove i svaki „drugi znak“ koji se uporabljuje u trgovačkom prometu. U tom okviru, te ako nema suprotne naznake, uloga uporabe predmetnog znaka može biti, s obzirom na narav navedenog znaka, ne samo ta da relevantna javnost identificira trgovačko porijeklo dotičnog proizvoda, nego i da identificira njegovo zemljopisno porijeklo i posebne kvalitete koje su mu svojstvene (vidjeti u tom smislu presudu Anheuser‑Busch/Budějovický Budvar, t. 27. supra, EU:C:2011:189, t. 147.) ili obilježja koja temelje njegov ugled, što uostalom navodi i OHIM u svojim pismenima. Predmetni znak se s obzirom na svoju narav može na taj način kvalificirati razlikovnim elementom kada služi za identificiranje poduzetnikovih proizvoda ili usluga u odnosu na one drugog poduzetnika, ali i kad služi za identificiranje određenih proizvoda ili usluga u odnosu na druge slične proizvode ili usluge. Stajalište žalbenog vijeća isključuje primjenu članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 na znakove koje uporabljuje više subjekata ili koji se uporabljuju u vezi sa žigovima, iako ta odredba ne predviđa takvo isključenje. Takav je primjerice slučaj sa zemljopisnim oznakama koje nisu registrirane u Uniji i na koje se mogu primjenjivati odredbe članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009. Takav je slučaj također sa znakovima koji, iako nisu registrirani, mogu biti zaštićeni na temelju tužbe zbog oponašanja. Žalbeno vijeće je uostalom i samo navelo da se tužba zbog oponašanja odnosi na znakove koji omogućavaju razlikovanje jedne kategorije proizvoda u odnosu na „druge slične proizvode“ (točka 19. pobijane odluke). Također, valja podsjetiti da „opsežna“ narav tužbe zbog oponašanja, koju priznaju sudovi Ujedinjene Kraljevine, dopušta većem broju subjekata raspolaganje s pravima nad znakom koji je stekao ugled na tržištu.
30 U tom kontekstu određeni znakovi, iako ih uporabljuje više subjekata ili ih se uporabljuje povezano sa žigovima, mogu biti razlikovni elementi ako omogućavaju identificiranje trgovačke djelatnosti koju obavlja njihov nositelj. Nadalje, u tom pogledu valja navesti da je žalbeno vijeće, citirajući Oxford English Dictionary, navelo da je basmati riža „vrhunska vrsta indijske riže koju obilježava njezina bijela boja i okus nakon kuhanja“.
31 Valja dodati da iako su tužiteljevi proizvodi bili prodavani pod žigom TILDA, kao što je to navelo žalbeno vijeće u točki 25. pobijane odluke, OHIM‑ov spis pokazuje da se izraz „basmati“ vrlo jasno pojavljivao i na pakiranjima navedenih proizvoda. Nesporno je u tom pogledu, kao što to navodi žalbeno vijeće u točki 25. pobijane odluke, da je tužitelj prodavao drugom društvu „indijsku rižu basmati“. Osim toga, u tom je kontekstu bespredmetno, zbog prethodno navedenih razloga, to što je tužiteljeve proizvode izvezene u Ujedinjenu Kraljevinu na tom području prodavalo drugo društvo, a ne sâm tužitelj, s obzirom na to da uloga uporabe predmetnog znaka nije nužno identificiranje trgovačkog porijekla dotičnog proizvoda. Usto, nijedan element ne dopušta stajalište da u okviru članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 podnositelj prigovora mora dokazati da je on sâm prodavao svoje proizvode na dotičnom području.
32 Stoga elementi koje je istaknulo žalbeno vijeće u prilog odbijanju prigovora ne dopuštaju stajalište da predmetni znak nije bio uporabljivan kao razlikovni element za identificiranje trgovačke djelatnosti koju obavlja tužitelj.
33 Drugi OHIM‑ovi argumenti ne mogu osporiti taj zaključak. Posebice, što se tiče OHIM‑ove tvrdnje iz njegovih pismena da elementi istaknuti tijekom rasprava ni u kojem slučaju nisu žalbenom vijeću omogućili donošenje zaključka da je znak BASMATI stekao „očit ugled“ na dotičnom području, kao ni da je tužitelj nositelj „goodwilla“ ili da je u tom pogledu pretrpio štetu, nesporno je da ta pitanja žalbeno vijeće nije ispitalo. Doista, valja podsjetiti da u skladu s člankom 65. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009 Opći sud provodi nadzor zakonitosti OHIM‑ovih odluka (vidjeti u tom smislu presudu od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM, C‑263/09 P, Zb., EU:C:2011:452, t. 52.). Opći sud mora poništiti odluku koju preispituje povodom tužbe koja mu je podnesena ako zaključi da je ta odluka nezakonita. Međutim, on ne može odbiti tužbu na način da vlastitim obrazloženjem zamijeni obrazloženje OHIM‑ova nadležnog tijela koje je autor pobijanog akta (presude od 25. ožujka 2009., Kaul/OHIM – Bayer (ARCOL), T‑402/07, Zb., EU:T:2009:85, t. 49., i od 9. rujna 2010., Axis/OHIM – Etra Investigación i Desarrollo (ETRAX), T‑70/08, Zb., EU:T:2010:375, t. 29.). Iz toga proizlazi da OHIM‑ovi argumenti iz njegovih pismena ne mogu dovesti do odbijanja tužbe.
34 S obzirom na sve te elemente valja usvojiti jedini tužbeni razlog tužitelja i stoga poništiti pobijanu odluku.
Troškovi
35 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev.
36 Budući da OHIM nije uspio u postupku jer je pobijana odluka poništena, a tužitelj je podnio zahtjev da se OHIM‑u naloži snošenje tužiteljevih troškova, OHIM‑u valja naložiti snošenje vlastitih troškova, kao i troškova koje zahtijeva tužitelj.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka četvrtog žalbenog vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajn) (OHIM) od 18. prosinca 2013. (predmet R 1086/2012‑4).
2. OHIM‑u se nalaže snošenje vlastitih troškova, kao i troškova koje zahtijeva Tilda Riceland Private Ltd.
Frimodt Nielsen | Dehousse | Collins |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 30. rujna 2015.
Potpisi