PRESUDA SUDA (deseto vijeće)
7. rujna 2023.(*)
„Žalba – Pristup dokumentima institucija Europske unije – Uredba (EZ) br. 1049/2001 – Članak 4. stavak 2. prva alineja – Izuzeće od prava na pristup – Zaštita komercijalnih interesa – Okvirni program za istraživanja i inovacije Obzor 2020. (2014. – 2020.) – Dokumenti o istraživačkom projektu ‚iBorderCtrl: Intelligent Portable Border Control System’ – Odluka Europske izvršne agencije za istraživanje (REA) kojom se odbija pristup određenim informacijama – Prevladavajući javni interes”
U predmetu C‑135/22 P,
povodom žalbe na temelju članka 56. Statuta Suda Europske unije, podnesene 25. veljače 2022.,
Patrick Breyer, sa stalnom adresom u Kielu (Njemačka), kojeg zastupa J. Breyer, Rechtsanwalt,
žalitelj,
a druge stranke u postupku su:
Europska izvršna agencija za istraživanje (REA), koju zastupaju V. Canetti i S. Payan‑Lagrou, u svojstvu agenata, uz asistenciju R. van der Houta i C. Wagnera Rechtsanwälte,
tuženik u prvostupanjskom postupku,
koju podupire:
Europska komisija, koju zastupaju F. Erlbacher, A.-C. Simon i A. Spina, u svojstvu agenata,
intervenijent u žalbenom postupku,
SUD (deseto vijeće),
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik vijeća, M. Ilešič i I. Jarukaitis (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Campos Sánchez‑Bordona,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom žalbom Patrick Breyer zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 15. prosinca 2021., Breyer/REA (T‑158/19, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2021:902), kojom je taj sud djelomično odbio njegovu tužbu za poništenje odluke Europske izvršne agencije za istraživanje (REA) od 17. siječnja 2019. [ARES (2019) 266593] (u daljnjem tekstu: sporna odluka), kojom mu je uskraćen pristup određenim dokumentima koji se odnose na projekt „iBorderCtrl: Intelligent Portable Control System” (u daljnjem tekstu: projekt iBorderCtrl), izrađenog u okviru Okvirnog programa za istraživanje i inovacije Obzor 2020. (2014. – 2020.) (u daljnjem tekstu: program Obzor 2020.).
Pravni okvir
Uredba (EZ) br. 1049/2001
2 Uredba (EZ) br. 1049/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2001. o javnom pristupu dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije (SL 2001., L 145, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 70.), definira načela, uvjete i ograničenja prava na pristup dokumentima tih institucija.
3 Uvodna izjava 2. te uredbe glasi kako slijedi:
„Otvorenost omogućuje građanima da tješnje sudjeluju u procesu odlučivanja i jamči da administracija uživa veću legitimnost i da je učinkovitija i odgovornija prema građaninu u demokratskom sustavu. Otvorenost doprinosi jačanju načela demokracije i poštovanju temeljnih prava iz članka 6. Ugovora o EU i Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).”
4 Članak 2. stavak 1. navedene uredbe predviđa da svaki građanin Europske unije ima pravo pristupa dokumentima institucija, podložno načelima, uvjetima i ograničenjima određenima tom uredbom.
5 Članak 4. Uredbe br. 1049/2001, naslovljen „Izuzeća”, u stavku 2. propisuje:
„Institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu:
– komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo,
[…]
osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.”
6 Člankom 6. stavkom 1. te uredbe predviđa se da „[p]odnositelj zahtjeva nije dužan navesti razloge za podnošenje zahtjeva”.
Uredba (EZ) br. 58/2003
7 Članak 23. Uredbe Vijeća (EZ) br. 58/2003 od 19. prosinca 2002. o utvrđivanju statusa izvršnih agencija kojima se povjeravaju određene zadaće u vezi s upravljanjem programima Zajednice (SL 2003., L 11, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 83.), u stavku 1. prvom podstavku određuje:
„Kada zaprime zahtjev za pristup dokumentima koje posjeduj[u], izvršne agencije podliježu Uredbi [br. 1049/2001].”
Uredba (EZ) br. 1290/2013
8 Uredba (EU) br. 1290/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o utvrđivanju pravila za sudjelovanje u Okvirnom programu za istraživanja i inovacije Obzor 2020. (2014. – 2020.) i širenje njegovih rezultata te stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1906/2006 (SL 2013., L 347, str. 81.), stavljena je izvan snage s učinkom od 1. siječnja 2021., odnosno nakon donošenja sporne odluke, Uredbom (EU) 2021/695 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. travnja 2021. o uspostavi Okvirnog programa za istraživanja i inovacije Obzor Europa, o utvrđivanju pravila za sudjelovanje i širenje rezultata te o stavljanju izvan snage uredbi (EU) br. 1290/2013 i (EU) br. 1291/2013 (SL 2021., L 170, str. 1. i ispravak SL 2021., L 336, str. 47.). Slijedom toga, ta prvonavedena uredba i dalje se u svakom slučaju primjenjuje u ovom predmetu.
9 Članak 3. Uredbe br. 1290/2013 glasio je:
„Podložno uvjetima utvrđenima u provedbenim sporazumima, odlukama ili ugovorima, svi podaci, znanje i informacije priopćeni kao povjerljivi u okviru mjere, čuvaju se kao povjerljivi, uzimajući na odgovarajući način u obzir pravo Unije o zaštiti klasificiranih podataka i pristupu njima.”
10 Članak 4. stavak 1. te uredbe predviđao je:
„Ne dovodeći u pitanje članak 3., Komisija institucijama, tijelima, uredima ili agencijama [Europske u]nije, svim državama članicama ili pridruženim zemljama na zahtjev stavlja na raspolaganje sve korisne informacije koje posjeduje o rezultatima koje je ostvario sudionik u okviru mjere za koju je primio financijska sredstva Unije, ako su ispunjena oba sljedeća uvjeta:
(a) dotične informacije važne su za javni poredak;
(b) sudionici nisu pružili opravdane i dostatne razloge za uskraćivanje dotičnih informacija.
[…]”
11 Članak 43. stavci 2. i 3. navedene uredbe glasili su:
„2. Podložno svim ograničenjima u smislu zaštite intelektualnog vlasništva, sigurnosnih pravila ili legitimnih interesa, svaki sudionik prikladnim sredstvima širi rezultate u svojem vlasništvu u najkraćem mogućem roku. Sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava mogu se utvrditi rokovi u tom smislu.
Sve dodatne obveze u pogledu širenja rezultata utvrđuju se u sporazumu o dodjeli bespovratnih sredstava te se navode u programu rada ili planu rada.
Što se tiče širenja rezultata putem znanstvenih publikacija, otvoren pristup primjenjuje se u skladu s uvjetima utvrđenima u sporazumu o dodjeli bespovratnih sredstava. […]
U pogledu širenja istraživačkih podataka, sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava mogu se, u kontekstu otvorenog pristupa istraživačkim podacima i njihovog očuvanja, utvrditi uvjeti pod kojima se omogućuje pristup takvim rezultatima, posebno za pionirske istraživačke projekte [Europskog istraživačkog vijeća (ERC)] i istraživanja u okviru FET‑a (nove i nadolazeće tehnologije) ili u drugim prikladnim područjima, te uzimajući u obzir legitimne interese sudionika i sva ograničenja koja se odnose na pravila za zaštitu podataka, pravila za sigurnost ili prava intelektualnog vlasništva. U tim slučajevima, u programu rada ili planu rada navodi se je li širenje istraživačkih podataka putem otvorenog pristupa potrebno.
Prije početka bilo kakvih aktivnosti širenja rezultata, o tome se šalje obavijest ostalim sudionicima. Nakon obavješćivanja sudionik može uložiti prigovor ako dokaže da bi njegovi legitimni interesi u vezi s njegovim rezultatima ili postojećim znanjem pretrpjeli značajnu štetu uslijed namjeravanog širenja rezultata. U tim slučajevima, osim ako se poduzmu odgovarajući koraci radi zaštite tih legitimnih interesa, širenje rezultata ne smije se provesti. Sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava utvrđuju se rokovi u tom smislu.
3. Sudionici za potrebe praćenja i širenja rezultata od strane Komisije ili relevantnog tijela za financiranje pružaju sve informacije o svojim aktivnostima povezanima s iskorištavanjem i širenjem rezultata te dostavljaju sve dokumente potrebne u skladu s uvjetima utvrđenima u sporazumu o dodjeli bespovratnih sredstava. Podložno legitimnim interesima sudionika koji su pružili informacije, te informacije postaju javno dostupne. Sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava, između ostalog se utvrđuju rokovi u odnosu na te obveze izvješćivanja.”
Okolnosti spora
12 Okolnosti spora i sadržaj sporne odluke izloženi su u točkama 1. do 8. pobijane presude. Za potrebe ovog postupka moguće ih je sažeti kako slijedi.
13 Dana 19. travnja 2016., REA je, u okviru programa Obzor 2020., sklopila sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava br. 700626 (u daljnjem tekstu: sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava) s članovima jednog konzorcija radi financiranja projekta iBorderCtrl za razdoblje od 36 mjeseci, koje je počelo teći od 1. rujna 2016.
14 Cilj tog projekta bio je ispitivanje novih tehnologija namijenjenih povećanju djelotvornosti upravljanja vanjskim granicama Unije osiguravanjem bržeg postupanja s putnicima te bržeg otkrivanja nezakonitih aktivnosti.
15 Dana 5. studenoga 2018., žalitelj je Komisiji, na temelju Uredbe br. 1049/2001, podnio zahtjev za pristup više dokumenata koji su se odnosili kako na odobrenje projekta tako i na njegovo provođenje. Taj je zahtjev dostavljen REA‑i 7. studenoga.
16 REA je 23. studenoga 2018. obavijestila žalitelja da u potpunosti prihvaća njegov zahtjev za pristup u pogledu jednog od zatraženih dokumenata, s obzirom na to da je on bio dostupan javnosti, a djelomično ga prihvaća za drugi zatraženi dokument. Također mu je navela da odbija njegov zahtjev za pristup kad je riječ o ostalim dokumentima izrađenima tijekom projekta pri čemu se oslonila, s jedne strane, na zaštitu privatnosti i integriteta pojedinca, u mjeri u kojoj su neki od tih dokumenata sadržavali osobne podatke fizičkih osoba koje sudjeluju u projektu i, s druge strane, na zaštitu komercijalnih interesa članova konzorcija u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje te uredbe.
17 Žalitelj je 26. studenoga 2018. podnio ponovni zahtjev za pristup, u kojem je pristao na to da imena fizičkih osoba uključenih u projekt budu zatamnjena.
18 Spornom odlukom REA je odobrila djelomičan pristup određenim zatraženim dokumentima, a u preostalom je dijelu odbila žaliteljev zahtjev za pristup.
Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
19 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. ožujka 2019. P. Breyer pokrenuo je postupak za poništenje sporne odluke, pri čemu je REA‑i prigovorio, s jedne strane, kad je riječ o dokumentima o odobrenju projekta iBorderCtrl, da je propustila odlučiti o njegovu zahtjevu za pristup i, s druge strane, kad je riječ o dokumentima koji su se odnosili na provođenje projekta, da mu je odobrila samo djelomičan pristup prvoj skupini dokumenata, a da mu je uskratila pristup drugoj skupini dokumenata, pozivajući se na zaštitu komercijalnih interesa članova konzorcija.
20 U prilog svojoj tužbi žalitelj je istaknuo dva tužbena razloga, od kojih je samo prvi relevantan za ispitivanje ove žalbe.
21 Taj tužbeni razlog, u okviru kojeg se REA‑i prigovaralo da je uskratila pristup ili da je odobrila tek djelomičan pristup dokumentima koji su se odnosili na provođenje projekta, bio je podijeljen u dva dijela, pri čemu se prvi temeljio na nepostojanju ugrožavanja zaštite komercijalnih interesa u smislu članka 4. stavka 2. prve alineje Uredbe br. 1049/2001, a drugi na postojanju prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje dokumenata o kojima je riječ, u smislu članka 4. stavka 2. posljednjeg dijela rečenice te uredbe.
22 Pobijanom presudom Opći sud djelomično je poništio spornu odluku, a u preostalom dijelu odbio tužbu P. Breyera.
Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka u žalbi
23 Odlukom predsjednika Suda od 4. srpnja 2022. Komisiji je dopušteno intervenirati u potporu REA‑inu zahtjevu.
24 Svojom žalbom žalitelj od Suda zahtijeva da:
– u cijelosti ukine pobijanu presudu;
– poništi spornu odluku i
– naloži REA‑i snošenje troškova ovog postupka.
25 REA, koju podupire Komisija, od Suda zahtijeva da:
– odbije žalbu i
– naloži P. Breyeru snošenje troškova ovog postupka.
O žalbi
26 U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe jedan žalbeni razlog, koji se u biti temelji na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom odvagivanja postojećih interesa time što mu je pogrešno uskratio potpuni pristup dokumentima koji se odnose na provedbu projekta iBorderCtrl, iako javni interes za pristup informacijama prevladava nad komercijalnim interesima sudionika u tom projektu.
27 REA osporava dopuštenost žalbe u cijelosti.
Dopuštenost
Argumentacija stranaka
28 REA najprije ističe da, s obzirom na to da je Opći sud pobijanom presudom djelomično prihvatio žaliteljev zahtjev, potonji ne može imati koristi od ukidanja te presude u cijelosti.
29 Nadalje, ona navodi da se žaliteljevi navodi ne odnose na obrazloženje pobijane presude, nego na širi politički kontekst žalbe, da se temelje na općim razmatranjima i da jasno ne ističu pogreške koje se tiču prava koje je navodno počinio Opći sud. Žalitelj samo ponavlja argumente, koji su većinom materijalne naravi, koje je već istaknuo pred Općim sudom, time što se usto poziva na činjenične aspekte koje Opći sud nije utvrdio, a da pritom pobliže ne opisuje, u skladu s člankom 168. stavkom 1. točkom (d) i člankom 169. stavkom 2. Poslovnika Suda, žalbene razloge i argumente.
30 Naposljetku, REA tvrdi da je predmet žalbe nezakonito proširen u mjeri u kojoj žalitelj samo kritizira točke 181. do 205. pobijane presude, a da pritom nije opisao žalbene razloge i argumente koje je namjeravao istaknuti u pogledu drugih dijelova te presude.
31 Žalitelj odgovara da ne osporava pobijanu presudu u dijelu u kojem je njome prihvaćena njegova tužba, da se u njegovoj žalbi opisuju pogreške koje je počinio Opći sud, a da pritom samo ne ponavlja argumente istaknute u prvostupanjskom postupku, i da pravilno odvagivanje postojećih interesa nije činjenično, nego pravno pitanje koje Sud može nadzirati.
Ocjena Suda
32 Prvo, najprije valja istaknuti da, iako je žalitelj prvotno zahtijevao ukidanje pobijane presude u cijelosti, on je u točki 2. svojih očitovanja na Komisijin intervencijski podnesak pojasnio da zahtijeva ukidanje te presude samo u dijelu u kojem njome nije prihvaćena njegova tužba.
33 Osim toga, iz članka 56. drugog stavka Statuta Suda Europske unije proizlazi da žalbu može podnijeti samo stranka koja nije uspjela sa svojim zahtjevom u cijelosti ili djelomično.
34 Budući da žalitelj djelomično nije uspio sa svojim zahtjevom, njegova je žalba protiv pobijane presude, u dijelu u kojem se njome djelomično odbija njegova tužba protiv sporne odluke, stoga dopuštena.
35 Drugo, valja podsjetiti na to da iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a i članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije te članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika proizlazi da se u žalbi moraju precizno navesti osporavane točke presude čije se ukidanje zahtijeva te pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev, inače će žalba ili žalbeni razlog o kojem je riječ biti nedopušteni (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2021., Hamas/Vijeće, C‑833/19 P, neobjavljenu, EU:C:2021:950, t. 50. i navedenu sudsku praksu).
36 Stoga žalba u kojoj se samo ponavljaju ili od riječi do riječi iznose žalbeni razlozi i argumenti koji su bili izneseni pred Općim sudom ne udovoljava zahtjevima obrazloženja koji proizlaze iz tih odredbi (presuda od 17. prosinca 2020., Njemačka/Komisija, C‑475/19 P i C 688/19 P, EU:C:2020:1036, t. 33.).
37 Međutim, kada žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije od strane Općeg suda, o pravnim pitanjima ocijenjenima u prvom stupnju može se ponovno raspravljati tijekom žalbenog postupka. Naime, ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već iznesenima pred Općim sudom, žalbeni bi postupak bio lišen dijela svojeg smisla (presude od 3. prosinca 2015., Italija/Komisija, C‑280/14 P, EU:C:2015:792, t. 43. i od 10. studenoga 2022., Komisija/Valencia Club de Fútbol, C‑211/20 P, EU:C:2022:862, t. 32. i navedena sudska praksa).
38 U tom pogledu valja utvrditi da svojom žalbom, u kojoj su pobliže određeni osporavani dijelovi pobijane presude, žalitelj ne nastoji ishoditi puko preispitivanje tužbe podnesene Općem sudu, nego osporava obrazloženje sadržano u točno određenim točkama te presude, time što iznosi pravne argumente kojima nastoji dokazati da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava u pogledu kvalifikacije javnih interesa navedenih u prilog zahtjevu za otkrivanje i odvagivanja postojećih interesa.
39 Nesporno je da je pravna kvalifikacija neke činjenice ili akta, koju je izvršio Opći sud, pravno pitanje koje se može isticati u okviru žalbenog postupka (presuda od 12. svibnja 2022., Klein/Komisija, C‑430/20 P, EU:C:2022:377, t. 41.). U ovom predmetu to je tako u pogledu pitanja treba li interese na koje se poziva žalitelj smatrati prevladavajućim javnim interesima u smislu članka 4. stavka 2. posljednjeg dijela rečenice Uredbe br. 1049/2001.
40 Treće, valja odbiti REA‑inu argumentaciju koja se temelji na nedopuštenosti žalbe jer je njezin predmet navodno nepravilno proširen. Kao što je istaknuto u točki 32. ove presude, žalitelj je u posljednjoj verziji svojih podnesaka zahtijevao ukidanje pobijane presude samo u dijelu u kojem je njome djelomično odbijena njegova tužba. Osim toga, okolnost da on osporava samo određene točke pobijane presude ne može biti razlog nedopuštenosti njegove žalbe ili žalbenog razloga.
41 Žalba je stoga dopuštena.
Meritum
Argumentacija stranaka
42 Žaliteljev jedini žalbeni razlog, u okviru kojeg ističe da je Opći sud, time što mu je uskratio potpuni pristup dokumentima koji se odnose na provedbu projekta iBorderCtrl, iako je postojao prevladavajući javni interes koji opravdava njihovo otkrivanje, povrijedio članak 4. stavak 2. Uredbe br. 1049/2001, sastoji se od dva dijela.
43 Kao prvo, žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno smatrao da on nije dokazao postojanje prevladavajućeg javnog interesa u smislu članka 4. stavka 2. posljednjeg dijela rečenice Uredbe br. 1049/2001, iako se on pozvao na različite interese koji, prema njegovu mišljenju, odgovaraju toj kvalifikaciji.
44 Prvo, žalitelj navodi da postoji prevladavajući javni interes koji opravdava pristup dokumentima koji se odnose na projekt u cijelosti financiran javnim sredstvima.
45 Javni interes za mogućnost rasprave o svrsishodnosti javnog financiranja tako invazivnog i dvojbenog projekta kao što je projekt iBorderCrtl još je očitiji jer bi se javno financiranje moglo dodijeliti drugima, manje kontroverznim istraživačkim projektima.
46 Drugo, žalitelj tvrdi da postoji javni interes za ispitivanje znanstvene osnove i pouzdanosti tehnologije korištene u okviru projekta iBorderCtrl, koja bi trebala omogućiti automatizirano otkrivanje laži zahvaljujući analizi mikroizraza lica putnikâ kada odgovaraju na pitanja koja im se postavljaju prije njihova ulaska u Uniju.
47 Treće, žalitelj ističe postojanje prevladavajućeg javnog interesa povezanog s utjecajem koji tehnologije korištene u okviru projekta iBorderCtrl mogu imati na temeljna prava.
48 Transparentnost je potrebna u mjeri u kojoj te tehnologije zahtijevaju korištenje testiranja i ispitivanja, podrazumijevaju upotrebu biometrijskih podataka i mogu imati diskriminatorne učinke, osobito prema osobama u ranjivom položaju.
49 Usto, prema žaliteljevu mišljenju, eksperimentalni karakter projekta iBorderCtrl podrazumijeva, kao i u području kliničkih ispitivanja, da javnost bude obaviještena već u fazi istraživanja kako bi se mogla zapodjenuti javna rasprava o relevantnosti korištenih tehnologija i kako bi se moglo pozabaviti s etičkim pitanjima i pitanjima zaštite temeljnih prava.
50 Četvrto, tužitelj tvrdi da za otkrivanje projektne dokumentacije postoji prevladavajući znanstveni, medijski, politički i demokratski interes.
51 U skladu s „načelom univerzalnosti znanosti”, u znanstvenom je interesu otkrivanje svih rezultata istraživanja kako bi se o njima moglo raspravljati i kako bi ih se moglo kritizirati, to više jer se odvija znanstvena rasprava o tome daje li vrlo kontroverzna tehnologija vizualnog otkrivanja laži dobre rezultate.
52 Stoga se na temelju činjenice da postoji više studija o tim tehnologijama može zaključiti da postoji visok stupanj zanimanja za njih u znanstvenom okruženju, ali i da njihovi rezultati imaju slabu dokaznu vrijednost. Sa svoje strane, brojne reportaže posvećene projektu iBorderCtrl otkrivaju velik medijski interes za tu vrstu projekta, dok rad Europskog parlamenta dokazuje politički interes koji on pobuđuje.
53 Osim toga, korištena tehnologija, koja je prvotno bila namijenjena graničnim kontrolama, mogla bi se primijeniti u drugim područjima kako bi se provele istrage u pogledu osoba i provjerile njihove izjave. Stoga postoji demokratski i politički interes da se utvrdi je li korištenje tih tehnologija nadzora masa, koje su trenutačno zabranjene, poželjno i treba li im dati pravnu osnovu.
54 Nadalje, žalitelj ističe da su brojne informacije o projektu iBorderCtrl već otkrivene, te da su to, među ostalim, učinili i sudionici projekta. Prema njegovu mišljenju, nije u skladu s javnim interesom da se tako otkrivaju selektivne informacije, a da ih neovisna treća osoba ne može objektivno provjeriti.
55 U tim okolnostima žalitelj smatra da u okviru odvagivanja postojećih interesa komercijalni interesi članova konzorcija „nemaju osobito veliku težinu” i da trebaju prijeći u drugi plan s obzirom na javni interes za transparentnošću.
56 Konkretnije, javni interes osobito je presudan za dokumente koji nisu snažno povezani s poslovnim tajnama, kao što su etičke i pravne ocjene tehnologije, planovi komunikacije s javnošću, izvješće o upravljanju kvalitetom ili dokumenti koji se odnose na odobrenje istraživačkog projekta.
57 Kao drugo, žalitelj navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 194. do 200. pobijane presude utvrdio da su odredbe Uredbe br. 1290/2013 i Uredbe (EU) br. 1291/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o osnivanju Okvirnog programa za istraživanja i inovacije Obzor 2020. (2014. – 2020.) i o stavljanju izvan snage Odluke br. 1982/2006/EZ (SL 2013, L 347, str. 104.) kao i odredbe sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava dovoljne za zadovoljavanje tog interesa, s obzirom na to da su sudionici projekta imali obvezu širenja njegovih rezultata, osobito putem javno dostupnih znanstvenih publikacija, da je REA obavljala aktivnosti komunikacije i oglašavanja, za koje su se mogli upotrijebiti sažeci izvješća, da su institucije, tijela, uredi i agencije Unije i države članice imali pravo na pristup informacijama, da se proveo nadzor nad zakonitošću razvoja tog projekta i, naposljetku, da su etičke i pravne ocjene navedenog projekta podvrgnute ocjeni neovisnog savjetnika za etička pitanja.
58 On najprije ističe da obveza objave koju imaju sudionici istraživačkog projekta o kojem je riječ ne može zadovoljiti javni interes za pristup informacijama, s obzirom na to da bi svi dokumenti koji se odnose na taj projekt trebali biti objavljeni, uključujući one koji se odnose na stanje istraživanja i na korištene materijale i metode, i da ta obveza ne obuhvaća komercijalne informacije za koje se smatra da ih je potrebno zaštititi.
59 Prema njegovu mišljenju, javnost, koja financira projekt, trebala bi imati pravodoban pristup svim informacijama već u fazi istraživanja i razvoja. Taj pristup uostalom odgovara Komisijinoj praksi za znanstvene članke vezane za projekte koji se financiraju u okviru programa Obzor 2020. i strukturi Uredbe br. 1290/2013, čiji članak 43. stavak 2. predviđa da svaki sudionik prikladnim sredstvima širi rezultate u svojem vlasništvu u najkraćem mogućem roku. Žalitelj u tom smislu također ističe da Uredba br. 1049/2001 ne predviđa izuzeće od prava na pristup informacijama za projekte istraživanja i razvoja koji su u tijeku i da imperativi zaštite komercijalnih interesa sudionika nisu veći tijekom projekta nego li nakon njegova dovršetka.
60 Tako prigovara Općem sudu što je presudio da su sudionici projekta iBorderCtrl mogli čuvati tajnima sve informacije koje se posebno odnose na sustav, uključujući one koje se odnose na njegovu zakonitost i etičku prihvatljivost, kao i na sve rizike i nedostatke koje sadržava.
61 Nadalje tvrdi da ni REA‑ine aktivnosti komunikacije i oglašavanja ne mogu zadovoljiti javni interes za pristup informacijama jer je ta agencija dužna poštovati povjerljivost komercijalno osjetljivih informacija i jer informacije koje objavljuje, a koje su često „promidžbene”, ne omogućuju neovisnu ili kritičku raspravu.
62 Naposljetku, žalitelj smatra da pravo institucija, tijela, ureda i agencija Unije i država članica na pristup informacijama ne može zadovoljiti interes javnosti bude obaviještena jer nije riječ o javnom pristupu informacijama.
63 REA, koju podupire Komisija, smatra, s jedne strane, da je Opći sud pravilno utvrdio i obrazložio to da žalitelj nije dokazao postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji bi opravdao otkrivanje zatraženih dokumenata i, s druge strane, da žalitelj nije uspio pobliže odrediti pogreške koje se tiču prava koje je navodno počinio Opći sud, a koje bi mogle dovesti u pitanje pobijanu presudu.
Ocjena Suda
64 Uvodno valja istaknuti da žalitelj pobijanu presudu osporava samo u dijelu u kojem je njome odbijeno priznati postojanje prevladavajućeg javnog interesa koji može opravdati otkrivanje određenih dokumenata ili dijelova dokumenata u pogledu kojih je REA zaključila da su obuhvaćeni sustavom izuzeća predviđenim člankom 4. stavkom 2. prvom alinejom Uredbe br. 1049/2001.
65 Stoga ocjene Općeg suda sadržane u točkama 117., 135., 146., 152., 164., 172. i 178. pobijane presude, u skladu s kojima je REA, a da pritom nije počinila pogrešku koja se tiče prava, smatrala da otkrivanje informacija sadržanih u određenim dokumentima ili dijelovima dokumenata može ugroziti komercijalne interese članova konzorcija, nisu dovedene u pitanje u okviru ove žalbe, čiji jedini žalbeni razlog valja ispitati.
66 Kao što to izričito predviđa članak 23. Uredbe br. 58/2003, izvršne agencije, poput REA‑e, dužne su poštovati pravila utvrđena Uredbom br. 1049/2001.
67 U skladu sa svojom uvodnom izjavom 1., potonja uredba odražava volju zakonodavca Unije izraženu u članku 1. drugom stavku UEU‑a, za obilježavanje novog stadija u procesu stvaranja sve tješnje povezane unije među narodima Europe, u kojoj se odluke donose na što otvoreniji način i na razini što je moguće bližoj građanima (presuda od 21. siječnja 2021., Leino‑Sandberg/Parlament, C‑761/18 P, EU:C:2021:52, t. 36. i navedena sudska praska).
68 Taj temeljni Unijin cilj također je izražen, s jedne strane, u članku 15. stavku 1. UFEU‑a – koji, među ostalim, predviđa da institucije, tijela, uredi i agencije Unije pri svome radu koliko je god to moguće poštuju načelo otvorenosti djelovanja, koje je također potvrđeno člankom 10. stavkom 3. UEU‑a i člankom 298. stavkom 1. UFEU‑a – kao i, s druge strane, u članku 42. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, time što je u njemu sadržano pravo na pristup dokumentima (presuda od 21. siječnja 2021., Leino‑Sandberg/Parlament, C‑761/18 P, EU:C:2021:52, t. 37. i navedena sudska praksa).
69 Usto, iz uvodne izjave 2. Uredbe br. 1049/2001 proizlazi da transparentnost daje više legitimnosti institucijama Unije i da ih čini učinkovitijima i odgovornijima prema građanima u demokratskom sustavu. Omogućavajući otvorenu raspravu o različitim stajalištima, ona, nadalje, doprinosi jačanju povjerenja svojih građana (presuda od 4. rujna 2018, ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 75. i navedena sudska praksa).
70 U tu svrhu, članak 1. te uredbe predviđa da je njezin cilj davanje najšireg mogućeg javnog pristupa dokumentima institucija Unije, ne dovodeći u pitanje sustav izuzeća koja se temelje na razlozima javnog ili privatnog interesa, koja, s obzirom na to da predstavljaju odstupanje od načela utvrđenog u tom članku, valja tumačiti i primjenjivati strogo (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2018., ClientEarth/Komisija, C‑57/16 P, EU:C:2018:660, t. 76. do 78.).
71 Među tim izuzećima od prava na pristup jest i ono sadržano u članku 4. stavku 2. prvoj alineji Uredbe br. 1049/2001, u skladu s kojim institucije uskraćuju pristup dokumentu ako bi njegovo otkrivanje ugrozilo zaštitu „komercijalnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo”, osim ako za njegovo otkrivanje postoji prevladavajući javni interes.
72 Stoga se sustav izuzeća, predviđen tim člankom 4., temelji na odvagivanju interesa koji su u danoj situaciji suprotstavljeni, to jest, s jedne strane, interesa kojima bi koristilo otkrivanje dokumenata o kojima je riječ i, s druge strane, interesa koji bi bili ugroženi tim otkrivanjem tako da odluka koja se donosi u pogledu zahtjeva za pristup dokumentima ovisi o tome koji interes mora prevladati u konkretnom slučaju (presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 42. i od 27. veljače 2014., Komisija/EnBW, C- 365/12 P, EU:C:2014:112, t. 63.).
73 U ovom slučaju valja provjeriti nije li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je proveo to odvagivanje i time što je odbio kvalificirati interese na koje se poziva žalitelj kao prevladavajuće javne interese koji opravdavaju otkrivanje dokumenata o kojima je riječ.
74 S tim u vezi, najprije valja istaknuti da je Opći sud u točki 187. pobijane presude pravilno utvrdio da je zadaća onoga tko ističe postojanje prevladavajućeg javnog interesa da konkretno navede okolnosti koje opravdavaju otkrivanje dokumenata o kojima je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 94).
75 Opći sud je u točki 188. pobijane presude također pravilno podsjetio na to da, iako prevladavajući javni interes, koji može opravdati otkrivanje dokumenta, ne mora nužno biti različit od načela na kojima počiva Uredba br. 1049/2001., sama opća razmatranja ipak ne mogu dokazati da načelo transparentnosti ima posebnu snagu koja bi mogla prevladavati nad razlozima koji opravdavaju uskraćivanje otkrivanja dokumenata (vidjeti u tom smislu presude od 14. studenoga 2013., LPN i Finska/Komisija, C‑514/11 P i C‑605/11 P, EU:C:2013:738, t. 92. i 93.; od 16. srpnja 2015., ClientEarth/Komisija, C‑612/13 P, EU:C:2015:486, t. 92. i 93. i od 14. srpnja 2016., Sea Handling/Komisija, C‑271/15 P, EU:C:2016:557, t. 95.).
76 Kao prvo, valja utvrditi da se žalbeni razlog djelomično temelji na općim razmatranjima o potrebi da se objave sve informacije o projektima koji se financiraju javnim sredstvima i o znanstvenom interesu za objavu rezultata tehnološkog istraživanja na temelju „načela univerzalnosti znanosti”.
77 U tom pogledu valja istaknuti da okolnost da se istraživački projekt financira sredstvima Unije i da mu je cilj razvoj nove tehnologije u načelu može otkriti postojanje stvarnog javnog interesa za pristup dokumentima koji se odnose na taj projekt. Međutim, kao što je to navedeno u točki 75. ove presude, navođenje takvog općeg razloga nije dovoljno kako bi se utvrdilo da bi taj interes nužno trebao prevladati nad razlozima koji opravdavaju uskraćivanje otkrivanja tih dokumenata.
78 Kao drugo, valja utvrditi da Opći sud nije zanijekao postojanje općenitog znanstvenog, medijskog i javnog interesa za širenje informacija o projektu iBorderCtrl, nego je u točkama 193., 197. i 200. pobijane presude presudio da je taj interes bio zadovoljen sustavom širenja rezultata predviđenim Uredbom br. 1290/2013 i sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava.
79 Opći sud se, s jedne strane, u točkama 194. i 195. pobijane presude oslonio na obveze objave rezultata koje imaju sudionici projekta i, s druge strane, u točki 196. te presude, na pravo pristupa institucija Unije i država članica informacijama o rezultatima projekta.
80 Što se tiče obveza koje imaju sudionici projekta, Opći sud najprije je istaknuo da se člankom 43. stavkom 2. Uredbe br. 1290/2013 i člankom 29.1. sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava predviđala obveza tih sudionika da šire rezultate projekta prikladnim sredstvima, uz pridržaj eventualnih ograničenja nametnutih osobito zaštitom intelektualnog vlasništva, sigurnosnim pravilima ili legitimnim interesima.
81 Usto, Opći sud je utvrdio da je opseg obveze širenja rezultata istraživanja koju imaju navedeni sudionici pobliže određen sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava. On se pozvao na članak 29.2. tog sporazuma, u kojem se navodi da mora biti zajamčen slobodan pristup znanstvenim publikacijama s recenziranim rezultatima i na članak 38.2.1 navedenog sporazuma, koji predviđa da REA može, uz poštovanje povjerljivosti informacija, upotrijebiti informacije o mjerama, dokumentima, osobito sažecima namijenjenima objavi i uslugama namijenjenima javnosti, za svoje aktivnosti komunikacije i oglašavanja. Opći sud je također naveo i članak 20.3., točku (a) podtočku iii. i članak 20.4., točku (a) sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, u skladu s kojima sudionici moraju REA‑i zajedno s periodičkim tehničkim i financijskim izvješćima podnijeti i sažetke koji sadržavaju osobito prikaz rezultata i njihova širenja, koji su namijenjeni tome da ih REA objavi.
82 Kad je riječ o pravu na pristup informacijama o rezultatima projekta, Opći sud istaknuo je, s jedne strane, da članak 4. Uredbe br. 1290/2013 i članak 36.1 sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava predviđaju da, pod ondje navedenim uvjetima, institucije, tijela, uredi ili agencije Unije i država članica imaju pravo pristupa informacijama o rezultatima koje je ostvario sudionik koji je primio financijska sredstva Unije i, s druge strane, da članak 49. te uredbe osigurava tim istim institucijama, tijelima, uredima i agencijama i državama članicama prava na pristup, u svrhu razvoja provedbe i praćenja politika ili programâ Unije, tim rezultatima.
83 U tom kontekstu valja provjeriti je li Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da su javni interesi na koje se pozivao žalitelj u prilog svojem zahtjevu za otkrivanje bili zadovoljeni sustavom širenja rezultata predviđenim Uredbom br. 1290/2013 i sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava.
84 Kao što je to navedeno u točki 79. ove presude, Opći sud najprije se oslonio na obveze objave rezultata koje imaju sudionici projekta.
85 U tom pogledu valja istaknuti, prvo, da, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, Opći sud nije utvrdio da su se sve informacije koje se posebno odnose na projekt iBorderCtrl, uključujući one koje se odnose na njegovu zakonitost i etičku prihvatljivost, mogle čuvati tajnima.
86 S obzirom na točku 194. pobijane presude, Opći sud samo je utvrdio da je obveza širenja rezultata istraživanja koju imaju sudionici projekta, predviđena člankom 43. stavkom 2. Uredbe br. 1290/2013 i člankom 29.1. sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, ograničena zaštitom intelektualnog vlasništva, sigurnosnih pravila ili legitimnih interesa.
87 Kad je konkretnije riječ o dokumentima koji se odnose na etičke i pravne implikacije projekta, iz točaka 113. do 118. pobijane presude proizlazi da je Opći sud spornu odluku potvrdio samo u odnosu na one koji su sadržavali informacije o alatima i tehnologijama koje su članovi konzorcija konkretno razvili u okviru projekta iBorderCtrl. Suprotno tomu, Opći sud poništio je tu odluku u dijelu u kojem je njome uskraćen pristup informacijama koje se odnose na opću etičku i pravnu ocjenu sustava koji upotrebljavaju inovativna tehnološka sredstva, kao što je automatizirano otkrivanje laži.
88 Što se tiče žaliteljeva argumenta u skladu s kojim kriteriji koje je Opći sud utvrdio u pobijanoj presudi dovode do toga da čitava skupina dokumenata koji se odnose na rezultate projekta, među kojima su osobito oni koji se odnose na rezultate pilot‑testiranjâ, bude tajna, on se temelji na neopravdanom proširivanju utvrđenjâ Općeg suda na dokumente različite od onih koji su bili predmet zahtjeva za otkrivanje i, prema tome, sporne odluke.
89 Drugo, ne može se prihvatiti ni žaliteljeva argumentacija u skladu s kojom obveza objavljivanja koju imaju sudionici projekta ne može zadovoljiti javni interes jer ta obveza ne omogućuje objavljivanje komercijalnih informacija za koje se smatra da ih je potrebno zaštititi. Naime, prihvaćanje te argumentacije značilo bi pretpostavljanje da javni interesi istaknuti u potporu zahtjevu prevladavaju nad interesima koji su opravdali uskratu otkrivanja, iako je, kao što je to navedeno u točki 74. ove presude, zadaća onoga tko ističe postojanje prevladavajućeg javnog interesa da o tome podnese dokaz.
90 Treće, žaliteljeva usporedba s prijašnjim „sličnim” istraživačkim i razvojnim projektima, koji potvrđuju da objave sudionika takvih projekata ne omogućuju javnu raspravu, proizlazi iz općeg razmatranja koje se odnosi na druge projekte, a koje nije prikladno za dokazivanje, osobito što se tiče projekta iBorderCtrl, nedostatnosti, s obzirom na zahtjev transparentnosti, informacija priopćenih na temelju Uredbe br. 1290/2013 i sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.
91 Četvrto, žalitelj nije dokazao na koji je način analiza Općeg suda prema kojoj je bilo moguće održati informiranu javnu raspravu o različitim aspektima projekta iBorderCtrl koji se razvija na temelju rezultata proširenih na temelju te uredbe i tog sporazuma zahvaćena pogreškom koja se tiče prava.
92 U tom pogledu najprije valja utvrditi da iz pobijane presude ne proizlazi da je Opći sud smatrao da Uredba br. 1049/2001 predviđa opće izuzeće od prava na pristup informacijama za istraživačke i razvojne projekte koji su u tijeku.
93 Nadalje, valja istaknuti da se u okviru svoje argumentacije žalitelj u biti poziva na postojanje prevladavajućeg javnog interesa u smislu članka 4. stavka 2. posljednjeg dijela rečenice Uredbe br. 1049/2001 za uvid u sve informacije koje se odnose na sve stadije projekta tehnološkog istraživanja koji se financira iz javnih sredstava, a koji sustavno prevladava nad komercijalnim interesima poduzetnika koji sudjeluju u tom projektu. Ta se argumentacija može prihvatiti samo ako postoji pretpostavka u skladu s kojom se smatra da takve informacije predstavljaju prevladavajući javni interes. Ako takve pretpostavke nema, kao što je to navedeno u točkama 74. i 89. ove presude, na žalitelju je da konkretno navede okolnosti koje opravdavaju otkrivanje dokumenata o kojima je riječ.
94 U tom pogledu valja utvrditi da se na temelju nijednog elementa žalbenog razloga ne može utvrditi da je ocjena Općeg suda iz točke 202. pobijane presude, u skladu s kojom žalitelj nije dokazao da načelo transparentnosti u ovom slučaju ima posebnu snagu koja prevladava nad legitimnim interesom zaštite komercijalnih interesa članova konzorcija koji su sudjelovali u projektu, sadržava pogrešku koja se tiče prava.
95 Slijedom toga, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da se javni interesi na koje se pozivao žalitelj mogli zadovoljiti obvezama objave rezultata projekta iBorderCtrl koje su sudionicima u tom projektu nametnute člankom 43. stavkom 2. Uredbe br. 1290/2013 i člankom 20.3. točkom (a) podtočkom iii., člankom 20.4. točkom (a) i člancima 29.1., 29.2. i 38.2.1. sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.
96 Suprotno tomu, Opći sud je u točki 196. pobijane presude pogrešno smatrao da su ti interesi bili osigurani pravima stavljanja na raspolaganje i na pristup koja su u korist institucija, tijela, ureda i agencija Unije i država članica predviđena člancima 4. i 49. Uredbe br. 1290/2013 te člankom 36.1. sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, premda, s jedne strane, ta prava i, s druge strane, pravo na pristup dokumentima predviđeno Uredbom br. 1049/2001 nemaju ni iste korisnike ni iste ciljeve.
97 Naime, na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) i članka 4. stavka 2. Uredbe br. 1290/2013, pravo stavljanja na raspolaganje informacija kojima Komisija raspolaže o rezultatima koje je ostvario sudionik u okviru djelovanja koje je financirala Unija ograničeno je na institucije, tijela, urede i agencije Unije i na države članice. Ono im omogućuje da na zahtjev pristupe samo onim informacijama koje su relevantne za javnu politiku i koje, nakon što ih se priopći, ostaju povjerljive, osim ako postanu javne ili ih sudionici ne učine dostupnima javnosti. Isto tako, iz članka 49. stavka 1. Uredbe br. 1290/2013 proizlazi da prava na pristup rezultatima sudionika koji je primio financijska sredstva Unije predviđena tom odredbom imaju samo institucije, tijela, urede i agencije Unije samo u „valjano opravdanu svrhu razvoja, provedbe i praćenja politika ili programâ Unije”.
98 Naprotiv, pravo na pristup predviđeno Uredbom br. 1049/2001 priznato je, na temelju članka 2. stavka 1. te uredbe, svakom građaninu Unije i svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi s boravištem ili registriranim sjedištem u državi članici. Usto, u skladu s člankom 6. stavkom 1. drugom rečenicom navedene uredbe, podnositelj zahtjeva nije dužan navesti razloge za podnošenje zahtjeva.
99 Kao što to žalitelj pravilno ističe, pravo stavljanja na raspolaganje predviđeno člankom 4. Uredbe br. 1290/2013 stoga ne može zadovoljiti javni interes na koji se poziva u prilog zahtjevu za pristup dokumentima koji je na temelju Uredbe br. 1049/2001 podnio građanin Unije ili fizička ili pravna osoba s boravištem ili sjedištem u državi članici.
100 Međutim, razlozi koje je Opći sud iznio u točki 196. pobijane presude suvišni su u odnosu na one navedene u njezinim točkama 194. i 195., s obzirom na to da je Opći sud pravilno ocijenio, kao što to proizlazi iz točaka 84. do 95. ove presude, da su se javni interesi na koje se poziva žalitelj mogli zadovoljiti obvezama objavljivanja koje su sudionicima istraživačkih projekata propisane člankom 43. stavkom 2. Uredbe br. 1290/2013 i člankom 20.3. točkom (a) podtočkom iii., člankom 20.4. točkom (a), točkom (a) i člancima 29.1., 29.2. i 38.2.1. sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava. Naime, takve obveze, koje su izravno naložene tim sudionicima, omogućuju da se informacije koje se odnose na rezultate istraživanja objave, neovisno o eventualnim aktivnostima širenja koje Unija ili države članice mogu poduzeti nakon ostvarivanja svojega prava na pristup tim informacijama.
101 Stoga treba odbiti argument koji je žalitelj iznio u tom pogledu. Naime, u skladu s već ustaljenom sudskom praksom Suda žalbeni razlog, naveden u okviru žalbe, koji je usmjeren protiv jednog od obrazloženja sadržanog u pobijanoj presudi čija se izreka u dovoljnoj mjeri temelji na drugim obrazloženjima bespredmetan je i stoga ga treba odbiti (vidjeti u tom smislu presude od 8. svibnja 2003., T. Port/Komisija, C‑122/01 P, EU:C:2003:259, t. 17. i navedenu sudsku praksi i od 6. listopada 2021., Banco Santander/Komisija, C‑52/19 P, EU:C:2021:794, t. 127.).
102 Kao treće, što se tiče žaliteljeva argumenta koji se temelji na postojanju prevladavajućeg javnog interesa koji proizlazi iz povreda koje bi projekt iBorderCtrl mogao prouzročiti temeljnim pravima Opći sud odbio je taj argument smatrajući u točki 198. pobijane presude da relevantne odredbe primjenjive na istraživačke i inovacijske projekte koji se financiraju u okviru programa Obzor 2020. nameću sudionicima obvezu poštovanja temeljnih prava i načela priznatih osobito Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, a Komisiji obvezu da osigura ispunjenje poštovanja tih prava i tih načela. Dodao je da se ti zahtjevi uostalom odražavaju u činjenici da su pravne i etičke ocjene projekta iBorderCtrl posebno uključene u obvezne faze njegova razvoja, pri čemu sama etička pitanja nadzire neovisni savjetnik za etička pitanja.
103 Opći sud pozvao se, među ostalim, na članak 19. Uredbe br. 1291/2013, članak 14. Uredbe br. 1290/2013, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 9. i na članak 34. sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava.
104 Time je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava.
105 Naime, okolnost da su sudionici projekta iBorderCtrl dužni poštovati temeljna prava i načela priznata osobito Poveljom te da je Komisiji naloženo da osigura poštovanje tih prava i načela, ne može dovesti do pretpostavke o tome da nije nanesena povreda navedenim pravima i načelima te isključiti postojanje prevladavajućeg javnog interesa za otkrivanje dokumenata koji se odnose na taj projekt zbog mogućih utjecaja korištenih tehnika na zaštitu temeljnih prava.
106 Iako odražava važnost koju je zakonodavac Unije pridao očuvanju tih potonjih prava, podsjećanje na obvezu sudionika projekta da poštuju temeljna prava i Komisijinu obvezu da osigura poštovanje tih prava ne može opravdati to da se trećim osobama uskrati mogućnost da zatraže pristup tim dokumentima kako bi, među ostalim, provjerili jesu li sudionici projekta i institucije Unije poštovali svoje obveze.
107 Međutim, razlog naveden u točki 198. pobijane presude je suvišan.
108 Naime, Opći sud je u točki 199. te presude utvrdio, s jedne strane, da žalitelj nije tvrdio da nisu poštovana temeljna prava osoba koje su sudjelovale u pilot- testiranjima u okviru projekta iBorderCtrl i, s druge strane, da je javni interes koji je naveo, koji se zapravo odnosio na moguće buduće korištenje u stvarnim uvjetima sustavâ koji se temelje na tehnikama i tehnologijama koje su razvijene u okviru tog projekta, zadovoljen širenjem rezultata u okolnostima utvrđenima Uredbom br. 1290/2013 i sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava.
109 Žalitelj se ne poziva na iskrivljavanje vlastitih argumenata u prvostupanjskom postupku.
110 Osim toga, zbog razloga izloženih u točkama 84. do 95. ove presude, Općem sudu ne može se prigovoriti da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je smatrao da se, s obzirom na to da je projekt iBorderCtrl bio samo istraživački projekt u razvoju s jedinim ciljem ispitivanja tehnologija, javni interes na koji se žalitelj pozivao mogao zadovoljiti širenjem rezultata u okolnostima utvrđenima Uredbom br. 1290/2013 i sporazumom o dodjeli bespovratnih sredstava.
111 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da žalbu valja odbaciti kao djelomično bespredmetnu i odbiti kao djelomično neosnovanu.
112 Stoga žalbu valja odbiti.
Troškovi
113 U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
114 Budući da je REA zatražila da se žalitelju naloži snošenje troškova te da on nije uspio u postupku, treba mu naložiti da, uz vlastite, snosi i REA‑ine troškove.
115 U skladu s člankom 140. stavkom 1. Poslovnika, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1., Komisija, koja je intervenirala u postupak, snosi vlastite troškove.
Slijedom navedenog, Sud (deseto vijeće) proglašava i presuđuje:
1. Žalba se odbija.
2. Patrick Breyer snosit će, osim vlastitih, i troškove Europske izvršne agencije za istraživanje (REA).
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
Potpisi