PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)
od 21. veljače 2018.(*)
„Žig Europske unije – Odluka žalbenog vijeća o opozivu ranije odluke – Članak 80. Uredbe (EZ) br. 207/2009 (koji je postao članak 103. Uredbe (EU) 2017/1001) – Opće pravno načelo koje dopušta povlačenje nezakonitog upravnog akta”
U predmetu T‑727/16,
Repower AG, sa sjedištem u Brusiju (Švicarska), koji zastupaju R. Kunz‑Hallstein i H. P. Kunz‑Hallstein, avocats,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa J. Crespo Carrillo, u svojstvu agenta,
tuženika,
druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a, intervenijent pred Općim sudom, jest
repowermap.org, sa sjedištem u Bernu (Švicarska), koji zastupa P. González‑Bueno Catalán de Ocón, avocat,
povodom tužbe podnesene protiv odluke petog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 3. kolovoza 2016. (predmet R 2311/2014‑5 (REV)) koja se odnosi na postupak za proglašavanje žiga ništavim između društava repowermap.org i Repower,
OPĆI SUD (peto vijeće)
u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, A. Dittrich i P. G. Xuereb (izvjestitelj), suci,
tajnik: M. E. Coulon,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 10. listopada 2016.,
uzimajući u obzir EUIPO‑ov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 27. veljače 2017.,
uzimajući u obzir intervenijetov odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 21. veljače 2017.,
uzimajući u obzir pisana pitanja Općeg suda postavljena strankama i njihove odgovore na ta pitanja podnesene tajništvu Općeg suda 31. srpnja i 14. kolovoza 2017.,
uzimajući u obzir da stranke nisu podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka i da je stoga odlučeno, u skladu s člankom 106. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Dana 26. lipnja 2009., na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)), tužitelj, Repower AG, zaštitio je pred Uredom Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) međunarodnu registraciju br. 1020351 u Europskoj uniji za verbalni žig REPOWER.
2 Proizvodi i usluge za koje je taj žig zaštićen pripadaju razredima 4., 9., 37., 39., 40. i 42. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je izmijenjen i dopunjen, i odgovaraju, za svaki od tih razreda, sljedećem opisu:
– razred 4.: „električna energija, uključujući električnu energiju proizvedenu uz pomoć bioplina; električna energija proizvedena uz pomoć vode, vjetra i sunca”;
– razred 9.: „znanstveni, nautički, geodetski, fotografski, kinematografski i optički aparati i instrumenti kao i aparati i instrumenti za vaganje, mjerenje, signalizaciju, kontrolu (inspekciju), za pomoć (spašavanje) i za obuku; aparati i instrumenti za vođenje, distribuiranje, transformiranje, akumuliranje, podešavanje ili upravljanje električne struje; aparati za snimanje, prijenos i reprodukciju zvuka ili slika; magnetne podloge za snimanje, akustičke ploče; automati i mehanizmi za uređaje koji se pokreću uz prethodno ubacivanje kovanica; registarske blagajne, računari, oprema za obradu podataka i računala; vatrogasni aparati; električni aparati i instrumenti (uključeni u ovaj razred), to jest električni aparati za tehniku s jakom strujom, za vođenje, transformiranje, akumuliranje, podešavanje ili upravljanje struje, za tehniku slabe struje, za prijenos na daljinu, fotonaponski elementi, sustavi za dojavu požara, električni aparati za nadzor, sustavi signalnih uređaja protiv krađe, instalacije za nadzor zgrada, video instalacije; parlafoni i zvona; radijske i televizijske instalacije; instalacije za visoke frekvencije i tehnike za regulaciju, informatička oprema za obradu podataka (računala); analogni priključci, priključci za internet, elektronički uređaji koji omogućuju telefonsko posredovanje, elektronički uređaji koji omogućuju posredovanje među sudionicima; bežični telefoni, radiotelefoni, telefonski uređaji i telefaksi; utikači, komutatori, upravljačke ploče, akustični vodovi, električni kablovi, osigurači”;
– razred 37.: „usluge gradnje; usluge popravka; instalacijske usluge; izgradnja i popravak te održavanje uređaja za prijenos i uređaja za distribuciju, uređaja srednjeg i visokog napona, uređaja za javnu rasvjetu i električnih uređaja; usluge održavanja u vezi s elektroničkim instalacijama u zgradama i poduzećima; postavljanje, održavanje i popravak elektroničkih instalacija; izgradnja, popravak i održavanje uređaja za distribuciju struje; postavljanje, održavanje i popravak računalnog hardvera, osobito podatkovnih mreža; postavljanje, održavanje i popravak na području telekomunikacijskih instalacija, postavljanje kombinacije i upravljanja komutatorima; usluge inženjera za grijanje; postavljanje i održavanje transformatorskih stanica i postrojenja za distribuciju električne energije; postavljanje i održavanja javne rasvjete ulica; izgradnja, postavljanje i održavanje velikih tvornica velikih toplinskih crpki; oprema za električna brojila i daljinskih releja (tele‑releji) za kupce; postavljanje sastavnih dijelova mreže (računalnog hardvera) za pružatelje telekomunikacijskih usluga; postavljanje, održavanje i popravak računalnog hardvera na području telekomunikacija; tehničko savjetovanje u vezi s gradnjom; savjetovanje na području prethodno navedenih usluga”;
– razred 39.: „prijevoz; pakiranje i skladištenje robe; organiziranje izleta; distribucija energije; isporuka računalnog hardvera; profesionalno savjetovanje u svezi s prijenosom (distribucijom) energije; savjetovanje na području prethodno navedenih usluga”;
– razred 40.: „proizvodnja energije”;
– razred 42.: „usluge na znanstvenim i tehnološkim područjima i povezane usluge istraživanja i razvoja; industrijske analize i istraživanja; projektiranje i razvoj računala i softvera; planiranja na području distribucije električne energije, električnih instalacija, sigurnosnih instalacija i telekomunikacija; profesionalno savjetovanje u vezi s računalnim sustavima; tehničko ispitivanje električnih instalacija; inženjerske usluge i ispitivanje kakvoće u vezi s djelatnostima certificiranja, brojenja, izvještavanja kao i nadzora instalacija u pogledu opskrbe energijom; postavljanje, održavanje i popravak softvera na području telekomunikacija i upravljanja; mjerenja kakvoće mreža; konfiguracija aktivnih sastavnih dijelova (softvera) na podatkovnim mrežama; organizacija središnje zaštite podataka; razvoj i postavljanje softvera za spajanje telefonskih instalacija na računalnu mrežu radi integracije telefona‑računala; savjetovanje na području prethodno navedenih usluga radi promjene smještaja; nadzor kakvoće; savjetovanje u vezi sa štednjom energije, to jest informacije u vezi s potrošnjom električne energije”.
3 Intervenijent repowermap.org podnio je 3. lipnja 2013. zahtjev za proglašavanje osporavanog žiga ništavim na temelju članka 52. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 59. stavak 1. točka (a) Uredbe 2017/1001), u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkama (b) i (c) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 7. stavak 1. točke (b) i (c) Uredbe 2017/1001). Tvrdio je da je osporavani žig opisan i da nema razlikovni karakter za sve proizvode i usluge na koje se odnosi.
4 Dana 9. srpnja 2014. Odjel za poništaje prihvatio je zahtjev za proglašavanje žiga ništavim i to za sljedeće usluge na koje se osporavani žig odnosi i koje spadaju u razrede 37. i 42.:
– razred 37.: „usluge gradnje; usluge popravka; instalacijske usluge; izgradnja i popravak te održavanje uređaja za prijenos i uređaja za distribuciju, uređaja srednjeg i visokog napona, uređaja za javnu rasvjetu i električnih uređaja; izgradnja, popravak i održavanje uređaja za distribuciju struje; postavljanje i održavanje transformatorskih stanica i postrojenja za distribuciju električne energije; postavljanje i održavanja javne rasvjete ulica; izgradnja, postavljanje i održavanje velikih tvornica velikih toplinskih crpki; savjetovanje na području prethodno navedenih usluga”;
– razred 42.: „usluge na znanstvenom i tehnološkom području i povezane usluge istraživanja i razvoja; tehničko ispitivanje električnih instalacija; inženjerske usluge u vezi s djelatnostima certificiranja, brojenja, izvještavanja kao i nadzora instalacija u pogledu opskrbe energijom”.
5 Odjel za poništaje odbio je zahtjev za proglašavanje žiga ništavim za druge proizvode i usluge na koje se osporavani žig odnosi (u daljnjem tekstu: preostali proizvodi i usluge). Istaknuo je da u pogledu opisnog karaktera osporavanog žiga valja ispitati ima li riječ „repower” sa stajališta prosječnog potrošača Unije koji govori engleski jezik izravnu i konkretnu vezu s proizvodima i uslugama na koje se osporavani žig odnosi. Smatrao je da se riječ može shvatiti kao da znači „ponovno pokrenuti, a osobito: opremiti (čamac) novim motorom” i „rekonstruirati ili zamijeniti izvor energije ili motor nečega kao što je automobil ili elektrana” i da se ta riječ rabi samo, s jedne strane, u vezi s motorima te, s druge strane, na energetskom području, a osobito u vezi s energetskim postrojenjima. Stoga je Odjel za poništaje zaključio da riječ „repower” neposredno obavještava potrošače koji govore engleski jezik da su usluge iz točke 4. ove presude usluge namijenjene ponovnom pokretanju ili zamjeni motora ili izvora energije energetskih postrojenja ili pak da im je predmet takvo ponovno pokretanje ili takva zamjena. Odjel za poništaje također je smatrao da preostali proizvodi i usluge nisu u vezi s ponovnim pokretanjem ili zamjenom motora ili sa zamjenom izvora energije energetskih postrojenja. Što se tiče razlikovnog karaktera osporavanog žiga, Odjel za poništaje naveo je da intervenijent nije dokazao da je riječ „repower” bila općenito rabljena u trgovini radi označavanja preostalih proizvoda i usluga.
6 Protiv odluke Odjela za poništaje intervenijent je 8. rujna 2014. podnio žalbu EUIPO‑u na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članci 66. do 71. Uredbe 2017/1001).
7 Odlukom od 8. veljače 2016. peto žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je žalbu (u daljnjem tekstu: odluka od 8. veljače 2016.). Što se tiče opisnog karaktera osporavanog žiga, žalbeno vijeće prvo je istaknulo da su proizvodi i usluge na koje se osporavani žig odnosi upućeni uglavnom prosječnom potrošaču i profesionalnoj javnosti, da razina pažnje relevantne javnosti varira od uobičajene do visoke i da valja uzeti u obzir prosječnog potrošača Unije koji govori engleski jezik jer je osporavani žig sastavljen od engleske riječi. Potom je žalbeno vijeće podsjetilo na definicije riječi „repower” koje je dao Odjel za poništaje te je odbilo intervenijentove argumente u vezi sa značenjem te riječi. Naposljetku je potvrdilo u točki 34. odluke od 8. veljače 2016. da „zaključno, [ono] smatra da se na temelju dokaza koje je [intervenijent] podnio ne može utvrditi da se [osporavani] znak uobičajeno rabi na energetskom području i da opisuje karakteristike preostalih proizvoda i usluga”. Što se tiče razlikovnog karaktera osporavanog žiga, žalbeno vijeće je smatralo da nije dokazano da je osporavani znak uobičajen u pogledu proizvoda i usluga na koje se taj žig odnosi i da ga se stoga može doživjeti kao žig.
8 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. travnja 2016. intervenijent je pokrenuo postupak protiv odluke od 8. veljače 2016. Taj je predmet upisan pod brojem T‑188/16.
9 Obaviješću od 22. lipnja 2016. peto žalbeno vijeće obavijestilo je stranke da je nakon podnošenja tužbe Općem sudu u predmetu T‑188/16, repowermap/EUIPO – Repower (REPOWER) ono utvrdilo da odluka od 8. veljače 2016. nije dovoljno obrazložena u smislu članka 75. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 94. Uredbe 2017/1001). Pojasnilo je da zbog nedovoljnog obrazloženja i na temelju članka 80. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 103. Uredbe 2017/1001) smatra bitnim opozvati odluku od 8. veljače 2016. kako bi podrobno analiziralo razlikovni i opisni karakter osporavanog žiga s obzirom na proizvode i usluge na koje se taj znak odnosi. Pozvalo je stranke da podnesu svoja očitovanja o njegovoj namjeri da opozove odluku od 8. veljače 2016.
10 Tužitelj je očitovanja dostavio 5. srpnja 2016. Smatrao je u biti da je razloge odluke od 8. veljače 2016. moguće potvrditi sve dok njezina izreka ne bude izmijenjena, i to prema uvjetima iz članka 83. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 107. Uredbe 2017/1001) na temelju kojega EUIPO uzima u obzir načela postupovnog prava koja su općepriznata u državama članicama, ako Uredba br. 207/2009, Uredba Komisije (EZ) br. 2868/95 od 13. prosinca 1995. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 o žigu Zajednice (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 84.; stavljena izvan snage Delegiranom uredbom Komisije (EU) 2017/1430 оd 18. svibnja 2017. o dopuni Uredbe br. 207/2009 i kojom se stavljaju izvan snage uredbe br. 2868/95 i (EZ) br. 216/96 (SL 2017., L 205, str. 1.)), Uredba Komisije (EZ) br. 2869/95 od 13. prosinca 1995. o pristojbama koje se plaćaju Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (SL 1995., L 303, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 46.; stavljena izvan snage Uredbom (EU) 2015/2424 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o izmjeni Uredbe br. 207/2009 i Uredbe br. 2868/95 te o stavljanju izvan snage Uredbe 2869/95 (SL 2015., L 341, str. 21.)) ili Uredba Komisije (EZ) br. 216/96 od 5. veljače 1996. o utvrđivanju pravila postupka žalbenih vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (SL 1996., L 28, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 116.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 2082/2004 od 6. prosinca 2004. (SL 2004., L 360, str. 8.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 82.; stavljena izvan snage Delegiranom uredbom 2017/1430) ne sadržavaju neke odredbe o postupku. S druge je strane smatrao da opoziv odluke od 8. veljače 2016. na temelju članka 80. Uredbe br. 207/2009, koji ne postoji ili više ne postoji u konsolidiranoj verziji Uredbe br. 207/2009 koja je dostupna na internetu u bazi podataka EUR‑lex, nije moguć jer taj članak daje samo ovlast ispitivačima EUIPO‑a i jer nedostatak u obrazloženju ne predstavlja povredu postupka u smislu članka 80. Uredbe br. 207/2009. Naposljetku je tvrdio da iz odluke proširenog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 28. travnja 2009. (predmet R 323/2008-G) (u daljnjem tekstu: odluka proširenog žalbenog vijeća) proizlazi da se ne mogu opozvati odluke EUIPO‑a protiv kojih je u tijeku tužba pred Općim sudom.
11 Intervenijent je očitovanja dostavio 20. srpnja 2016. Istaknuo je da se članak 80. Uredbe br. 207/2009, kao posebno pravilo, primjenjuje umjesto općih načela na koja upućuje članak 83. Uredbe br. 207/2009. Također je istaknuo da je odgovor koji treba dati na pitanje predstavlja li nedostatak u obrazloženju postupovnu pogrešku neizvjestan i da postoji velika vjerojatnost da opoziv odluke od 8. veljače 2016. zbog nedostatnosti obrazloženja nije dopušten. Smatrao je da bi vodeći računa o tim okolnostima najbolje bilo nastaviti s postupkom pred Općim sudom u predmetu T‑188/16, repowermap/EUIPO – Repower (REPOWER).
12 Odlukom od 3. kolovoza 2016. peto žalbeno vijeće EUIPO‑a opozvalo je odluku od 8. veljače 2016. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). Objasnilo je da je nasuprot dvojbama koje su stranke izrazile, članak 80. Uredbe br. 207/2009 i dalje primjenjiv nakon stupanja na snagu Uredbe 2015/2424. Osim toga istaknulo je da EUIPO ima obvezu obrazložiti svoje odluke i, osobito, analizirati razloge za odbijanje s obzirom na dotične proizvode i usluge, tako da je nedostatnost obrazloženja, koja je uočena u odluci od 8. veljače 2016., očita postupovna pogreška u smislu članka 80. Uredbe 207/2009 koju valja ispraviti.
Zahtjevi stranaka
13 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži EUIPO‑u snošenje troškova.
14 EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
15 Intervenijent od Općeg suda u biti zahtijeva da odbije tužbu.
Pravo
16 Tužitelj u biti ističe četiri tužbena razloga. Prvi se razlog temelji na nepostojanju pravne osnove. Drugi se razlog temelji na tome da žalbena vijeća nisu nadležna za opoziv svojih odluka. Treći se razlog temelji na povredi članka 80. Uredbe br. 207/2009, EUIPO‑ovih Smjernica za ispitivanje kao i načela dobre uprave, pravne sigurnosti i pravomoćno presuđene stvari. Naposljetku, četvrti se razlog temelji na nedostatku u obrazloženju.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nepostojanju pravne osnove
17 Tužitelj ističe da članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 103. stavak 1. Uredbe 2017/1001), na koji se žalbeno vijeće oslonilo radi opoziva odluke od 8. veljače 2016., nije bio više na snazi u trenutku donošenja pobijane odluke. Tužitelj smatra da je izmjena članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 na temelju Uredbe 2015/2424 stupila na snagu tek od 1. listopada 2017. Do tog dana, članak 80. stavak 1. izmijenjene Uredbe br. 207/2009 nije stupio na snagu. To objašnjava zašto je u konsolidiranoj verziji Uredbe br. 207/2009 njezin članak 80. stavak 1. bio brisan.
18 EUIPO smatra da se pobijana odluka zasniva na članku 80. Uredbe br. 207/2009 u verziji koja je prethodila njezinoj izmjeni na temelju Uredbe 2015/2424 (u daljnjem tekstu: članak 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija). Intervenijent ističe da je članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 bio na snazi u trenutku donošenja pobijane odluke. Dodaje da čak i da taj članak nije bio na snazi, to ne bi značilo da pobijanoj odluci nedostaje pravna osnova. Članak 83. Uredbe br. 207/2009, koji upućuje na opća načela, može poslužiti kao pravna osnova s obzirom na to da se među tim načelima nalazi ono prema kojemu pod određenim uvjetima uprava može ispraviti svoje odluke.
19 Nesporno je da pravna osnova spomenuta u pobijanoj odluci jest stavak 1. članka 80. Uredbe br. 207/2009 i da je taj članak bio izmijenjen na temelju Uredbe 2015/2424.
20 Prva rečenica stavka 1. članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, određivala je:
„Kada Ured izvrši upis u registar ili donese odluku uz očitu povredu postupovnih odredbi koja se može pripisati Uredu, on mora osigurati brisanje upisa iz registra ili proglašavanje odluke ništavom.”
21 Prva rečenica članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009 nakon izmjene na temelju Uredbe 2015/2424 (u daljnjem tekstu: članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, nova verzija) od sada određuje sljedeće:
„Ako Ured izvrši upis u registar ili donese odluku koja sadrži očitu pogrešku koja se može pripisati Uredu, on osigurava brisanje upisa iz registra ili opoziv odluke.”.
22 Prema tome, članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, odnosi se na odluke donesene uz očitu postupovnu pogrešku, dok se članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, nova verzija, odnosi na odluke koje sadrže očitu pogrešku.
23 Valja istaknuti da je u točki 13. pobijane odluke žalbeno vijeće navelo da „[u] skladu s člankom 80. stavkom 1. Uredbe br. 207/2009, kada Ured donese odluku, nju se može opozvati ako sadržava očitu pogrešku koja se može pripisati Uredu”.
24 Međutim, u točki 16. pobijane odluke žalbeno je vijeće istaknulo da članak 75. Uredbe br. 207/2009, na temelju kojeg se u odlukama žalbenih vijeća navode razlozi na kojima se te odluke temelje, jest postupovna odredba, da je odluka od 8. veljače 2016. bila nedostatno obrazložena i da je ta nedostatnost obrazloženja očita postupovna pogreška u smislu članka 80. Uredbe br. 207/2009.
25 Tako, budući da je žalbeno vijeće nastojalo okvalificirati nedostatnost obrazloženja odluke od 8. veljače 2016. kao očitu postupovnu pogrešku, valja zaključiti da pravna osnova spomenuta u pobijanoj odluci jest članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, što je EUIPO, osim toga, potvrdio u svojem odgovoru na tužbu.
26 Iz članka 4. prvog stavka Uredbe 2015/2424 proizlazi da je ta uredba stupila na snagu 23. ožujka 2016. Međutim, iz članka 4. drugog stavka navedene uredbe također proizlazi da je izmjena članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, stupila na snagu tek 1. listopada 2017.
27 Međutim, to ne znači, nasuprot onomu što tužitelj u biti tvrdi, da je članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, bio ukinut od stupanja na snagu Uredbe br. 2015/2424, 23. ožujka 2016. i to do stupanja na snagu svoje izmjene 1. listopada 2017. To samo znači da se do 1. listopada 2017. primjenjivao članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija.
28 Doduše, u konsolidiranoj verziji Uredbe br. 207/2009, koja je učinjena dostupnom na internetu u bazi podataka EUR‑Lex tijekom prijelaznog razdoblja utvrđenog u točki 27. ove presude i u kojoj su uzete u obzir izmjene uvedene Uredbom 2015/2424, članak 80. Uredbe br. 207/2009 sadržava samo jedan stavak, to jest stavak 3. (koji je postao članak 103. stavak 3. Uredbe 2017/1001). No, kao što to sam tužitelj ističe, navedena konsolidirana verzija sadržavala je sljedeću naznaku na svojoj prvoj strani:
„Ovaj je tekst namijenjen isključivo dokumentiranju i nema pravni učinak. Institucije Unije nisu odgovorne za njegov sadržaj. Vjerodostojne inačice relevantnih akata, uključujući njihove preambule, one su koje su objavljene u Službenom listu Europske unije i dostupne u EUR‑Lexu.”
29 No, iz verzije Uredbe 2015/2424 objavljene u Službenom listu Europske unije proizlazi da je članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, još uvijek bio na snazi u trenutku donošenja pobijane odluke.
30 Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da žalbena vijeća nisu nadležna za opoziv svojih odluka
31 Tužitelj ističe da je žalbeno vijeće bilo nenadležno za donošenje pobijane odluke i ako je članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, bio primjenjiv. U tom pogledu, kao prvo, smatra da iz članka 80. stavka 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, proizlazi da je ovlast za opoziv iz stavka 1. navedenog članka dodijeljena samo službama EUIPO‑a navedenima u članku 58. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 66. stavak 1. Uredbe 2017/1001). Žalbeno vijeće, u ulozi žalbenog tijela, nije ovlašteno opozvati odluke koje donese. Kao drugo, tužitelj ističe da dio A, odjeljak 6. točka 1.2. EUIPO‑ovih Smjernica za ispitivanje u vezi s ovlasti za opoziv ne predviđa da žalbena vijeća mogu opozvati svoje odluke. Kao treće, on ističe da iz točke 23. odluke proširenog žalbenog vijeća također proizlazi da se članak 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, ne smije primjenjivati u žalbenom postupku i posljedično ga žalbena vijeća ne smiju primjenjivati.
32 EUIPO i intervenijent osporavaju tužiteljeve tvrdnje. Upitan u vezi s time je li stavak 3. članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, bio primjenjiv u trenutku donošenja pobijane odluke, EUIPO je odgovorio da nije bio primjenjiv. S druge strane, intervenijent je u svojem odgovoru na tužbu tvrdio da je on bio primjenjiv.
33 Uvodno valja istaknuti da članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, ovlast za opoziv dodjeljuje „Uredu” i time žalbenim vijećima koja su u njemu jedan od odjela. Nisu uvjerljivi tužiteljevi argumenti kojima nastoji dokazati da to nije slučaj.
34 Naime, kao prvo valja istaknuti da iz članka 1. točke 74. Uredbe 2015/2424 u vezi s člankom 4. te uredbe proizlazi da je stavak 3. članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, bio od 23. ožujka 2016. zamijenjen novim stavkom 3. koji se tiče delegiranja ovlasti Europskoj komisiji. Iz odredaba Uredbe 2015/2424 također proizlazi da će članak 80. stavak 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, postati od 1. listopada 2017. članak 80. stavak 4. Uredbe br. 207/2009, nova verzija. Iz toga izgleda proizlazi da je članak 80. stavak 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, bio ukinut od 23. ožujka 2016. do 1. listopada 2017. Međutim, ne može se zaključiti da je to bila namjera zakonodavca. Naprotiv, valja zaključiti da su stavak 3. članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, i stavak 3. članka 80. Uredbe br. 207/2009, nova verzija, istodobno postojali od 23. ožujka 2016. do 1. listopada 2017. te dakle da je stavak 3. članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, bio primjenjiv u trenutku donošenja pobijane odluke.
35 Članak 80. stavak 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, na koji se tužitelj poziva, određuje sljedeće:
„Ovim se člankom ne dovodi u pitanje pravo stranaka na podnošenje žalbe u skladu s člancima 58. i 65. ni mogućnost, u skladu s postupcima i uvjetima koji se propisuju Provedbenom uredbom, ispravka jezičnih pogrešaka ili pogrešaka u prijepisu te očitih pogrešaka u odlukama Ureda odnosno pogrešaka prilikom registracije žiga ili objave registracije koje se mogu pripisati Uredu.”
36 Članak 80. stavak 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, upućuje dakle na članak 58. te iste uredbe, ali i na članak 65. navedene uredbe (koji je postao članak 72. Uredbe 2017/1001).
37 No, iako se u članku 58. stavku 1. Uredbe br. 207/2009 navode odluke EUIPO‑ovih službi protiv kojih se njemu može podnijeti žalba te iako se među tim odlukama ne nalaze odluke žalbenih vijeća, članak 65. stavak 1. te uredbe (koji je postao članak 72. stavak 1. Uredbe 2017/1001) određuje da se „[p]rotiv odluka žalbenih vijeća u vezi sa žalbama mogu […] podnositi tužbe Općem sudu”.
38 Prema tome, budući da članak 80. stavak 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, ne upućuje samo na odredbe o žalbama pred žalbenim vijećem, već i na one o tužbama Općem sudu protiv odluka žalbenih vijeća, tužitelj pogrešno tvrdi da iz članka 80. stavka 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, proizlazi da je ovlast za opoziv iz stavka 1. navedenog članka dodijeljena samo EUIPO‑ovim službama navedenima u članku 58. Uredbe br. 207/2009. Naprotiv, iz upućivanja u članku 80. stavku 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, na članak 65. te iste uredbe proizlazi da je ovlast za opoziv predviđena u stavku 1. članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, također dodijeljena žalbenim vijećima.
39 Kao drugo, valja istaknuti da dio A, odjeljak 6., točka 1.2. EUIPO‑ovih Smjernica za ispitivanje, na koji se tužitelj poziva, predviđa da „[o] opozivu/brisanju odlučuje odjel ili jedinica koja je obavila upis ili donijela odluku te se protiv odluka o opozivu/brisanju može podnijeti žalba u skladu s člankom 58. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009”.
40 Doduše, u tim se odredbama EUIPO‑ovih Smjernica za ispitivanje, koje se odnose na ovlast za opoziv, ne spominju žalbena vijeća. Međutim, takve smjernice predstavljaju samo kodifikaciju prakse koju je odlučio usvojiti sam EUIPO. Stoga, njihove odredbe ne mogu kao takve niti biti nadređene odredbama uredbi br. 207/2009 i 2868/95 niti mijenjati njihovo tumačenje od strane suda Unije. Naprotiv, treba ih čitati u skladu s odredbama uredbi br. 207/2009 i 2868/95 (presuda od 27. lipnja 2012., Interkobo/OHIM – XXXLutz Marken (my baby), T‑523/10, EU:T:2012:326, t. 29.).
41 Posljedično, iz odredaba EUIPO‑ovih Smjernica za ispitivanje, na koje se tužitelj poziva, ne može se izvesti zaključak da žalbena vijeća nemaju ovlast opozvati svoje odluke jer iz članka 80. stavka 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, u vezi s člankom 65. navedene uredbe, proizlazi da je ovlast za opoziv predviđena u stavku 1. članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, također dodijeljena žalbenim vijećima.
42 Kao treće, valja istaknuti da točka 23. odluke proširenog žalbenog vijeća, na koju se tužitelj poziva, određuje da:
„Nakon podnošenja žalbe, jedino su žalbena vijeća nadležna odlučiti o predmetu i odjel koji je donio pobijanu odluku nije više nadležan. Od tog trenutka, jedino vijeće može odlučiti o predmetu. Nakon ispitivanja, ono ga može eventualno prepustiti određenom tijelu radi donošenja odluke. Nakon podnošenja žalbe, ispitivač koji je donio pobijanu odluku može ju ispraviti samo pod strogim uvjetima predviđenim u članku 61. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 69. Uredbe 2017/1001). Stoga je on vezan postupkom preispitivanja koji je predviđen tom odredbom i ne može se na vlastitu inicijativu odlučiti za primjenu odredbe o opozivu kao što su one u članku 80. Uredbe br. 207/2009 koje se primjenjuju izvan okvira žalbenog postupka.”
43 Iz točke 23. odluke proširenog žalbenog vijeća samo proizlazi da je ono smatralo da ispitivač ne može opozvati odluku koju je on donio ako je protiv nje podnesena žalba žalbenom vijeću. U toj točki žalbeno vijeće nije odlučilo o ovlasti samih žalbenih vijeća za opoziv. Stoga točka 23. odluke proširenog žalbenog vijeća nije relevantna u ovom slučaju.
44 Štoviše, valja naglasiti da je Opći sud već zaključio da činjenica da je tužba protiv odluke Komisije u tijeku pred njim i to u trenutku u kojem je ta odluka opozvana ne sprečava njezin opoziv (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2015., Socitrel i Companhia Previdente/Komisija, T‑413/10 i T‑414/10, EU:T:2015:500, t. 187.). Ništa ne upućuje na to da bi rješenje trebalo biti drukčije u pogledu odluke žalbenog vijeća. Naprotiv, valja zaključiti da kada Opći sud odluči obustaviti postupak nakon opoziva odluke žalbenog vijeća koja se pobija pred njim, on prešutno priznaje da su žalbena vijeća nadležna opozvati svoje odluke i da ona to mogu učiniti iako je protiv tih odluka podnesena tužba Općem sudu (rješenja od 21. listopada 2014., Gappol Marzena Porczyńska/OHIM – Gap (ITM) (GAPPol), T‑125/14, neobjavljeno, EU:T:2014:1121, od 27. srpnja 2015., Deere i Münch/OHIM (EXHAUST‑GARD), T‑236/15, neobjavljeno, EU:T:2015:567 i od 14. lipnja 2017., Márquez Alentà/EUIPO – Fiesta Hotels & Resorts (prikaz mrava), T‑657/16, neobjavljeno, EU:T:2017:425).
45 Proizlazi da tužitelj pogrešno tvrdi da žalbena vijeća nisu nadležna za opoziv svojih odluka.
46 Stoga drugi tužbeni razlog treba odbiti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, EUIPO‑ovih Smjernica za ispitivanje kao i načela dobre uprave, pravne sigurnosti i pravomoćno presuđene stvari
47 Tužitelj tvrdi da nedostatak u obrazloženju ne ulazi u područje primjene članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, s obzirom na to da se ne radi o postupovnoj pogrešci, već o pogrešci koja se tiče materijalnog prava. U tom pogledu on se poziva na dio A, odjeljak 6., točku 1.1. EUIPO‑ovih Smjernica u vezi s ovlasti za opoziv iz koje, među ostalim, proizlazi da „[p]ostupovne pogreške treba razlikovati od meritornih pogrešaka pri kojima opoziv nije moguć”. Tužitelj također ističe da se na temelju dijela A, odjeljka 6., točke 1.3.1. EUIPO‑ovih Smjernica ne može opozvati odluka protiv koje je podnesena žalba žalbenom vijeću. To se načelo treba po analogiji primjenjivati na odluke žalbenih vijeća. Tužitelj također smatra da to što bilo koji odjel može slobodno izmijeniti predmet spora u postupcima u tijeku ne bi bilo u skladu s načelima dobre uprave, pravne sigurnosti i pravomoćno presuđene stvari. Osim toga, u svojim odgovorima na pisana pitanja Općeg suda tužitelj ističe, kao prvo, da opće pravno načelo koje dopušta opoziv nezakonitog upravnog akta, na koje su se EUIPO i intervenijent pozvali u svojim odgovorima na tužbu, nije moglo poslužiti kao pravna osnova za pobijanu odluku. Ističe, kao drugo, da je obrazloženje odluke od 8. veljače 2016., koje upućuje na odluku Odjela za poništaje, bilo dostatno i da na temelju sudske prakse žalbeno vijeće nije bilo dužno obrazložiti svoju odluku u odnosu na svaki proizvod ili uslugu.
48 EUIPO smatra da je odluka od 8. veljače 2016. bila zahvaćena nedostatkom u obrazloženju i da je nedostatak u obrazloženju očita postupovna pogreška. Ističe u tom pogledu da je u presudi od 18. listopada 2011., Reisenthel/OHIM – Dynamic Promotion (Sanduci i košare) (T‑53/10, EU:T:2011:601, t. 37.), Opći sud odlučio da povreda prava obrane predstavlja pogrešku koja utječe na postupak koji je doveo do donošenja odluke i stoga može utjecati na bit te odluke. U toj je presudi Opći sud također utvrdio opće pravno načelo prema kojemu je dopušteno retroaktivno povlačenje nezakonitog upravnog akta na temelju kojeg su nastala subjektivna prava kad institucija koja je taj akt izdala poštuje uvjete koji se odnose na poštovanje razumnog roka i legitimnih očekivanja korisnika akta (presuda od 18. listopada 2011., Sanduci i košare, T‑53/10, EU:T:2011:601, t. 40.). No, u ovom je slučaju žalbeno vijeće postupalo u razumnom roku i poštovalo je legitimna očekivanja korisnika akta.
49 U tom pogledu EUIPO ističe da donošenje odluke protiv koje se Općem sudu može podnijeti tužba ne izgleda kao precizno jamstvo ili kao precizna, bezuvjetna i dosljedna informacija koja u pogledu tužitelja može stvoriti utemeljena očekivanja i pravo pozvati se na načelo zaštite legitimnih očekivanja. To tim više vrijedi što je zbog nedostatka u obrazloženju odluka od 8. veljače 2016. očito bila nezakonit upravni akt. Osim toga, EUIPO smatra da činjenica da se protiv odluka žalbenih vijeća može podnijeti tužba Općem sudu kao i sama prisutnost u mjerodavnom zakonu one odredbe koja izričito predviđa opoziv, to jest članka 80. Uredbe br. 207/2009, isključuju mogućnost pozivanja na načelo zaštite legitimnih očekivanja u ovom slučaju.
50 EUIPO također naglašava da je donošenje pobijane odluke bilo u skladu ne samo s tekstom članka 80. Uredbe br. 207/2009 već i s ciljem te odredbe jer da žalbeno vijeće nije donijelo pobijanu odluku, EUIPO bi u svojem odgovoru na tužbu u predmetu T‑188/16, repowermap/EUIPO – Repower (REPOWER), u vezi s tužbom protiv odluke od 8. veljače 2016., morao utvrditi da obrazloženje ne postoji. U najboljem je slučaju nova odluka mogla biti donesena tek do kraja 2017., dok je zbog donošenja pobijane odluke nova odluka već mogla biti donesena.
51 EUIPO smatra naposljetku da žalbena vijeća nisu vezana EUIPO‑ovim Smjernicama za ispitivanje i da pobijana odluka ne krši načelo dobre uprave.
52 Intervenijent ističe da Opći sud mora protumačiti pojam postupovne pogreške u smislu članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, te naglašava da je žalbeno vijeće poštovalo načelo pravne sigurnosti s obzirom na to da je odluka od 8. veljače 2016. bila povučena u razumnom roku i da je nedostatnost obrazloženja te odluke bila očita.
53 Iz pobijane odluke proizlazi da ju je žalbeno vijeće donijelo zato što je u odluci od 8. veljače 2016. ono povrijedilo obvezu obrazlaganja svojih odluka, a osobito svoju obvezu analiziranja razloga za odbijanje s obzirom na proizvode i usluge na koje se osporavani žig odnosi.
54 Kao prvo, valja dakle utvrditi može li nedostatak u obrazloženju predstavljati očitu postupovnu pogrešku u smislu članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija.
55 Opći sud je pojasnio da je postupovna pogreška u smislu članka 80. stavka 1. 207/2009, ranija verzija, pogreška koja ima postupovne posljedice (presuda od 15. ožujka 2011., Ifemy’s/OHIM – Dada & Co Kids (Dada & Co. kids), T‑50/09, EU:T:2011:90, t. 31. i rješenje od 9. rujna 2011., Biodes/OHIM – Manasul Internacional (LINEASUL), T‑598/10, neobjavljeno, EU:T:2011:458, t. 9.). Isto tako, Opći sud je naglasio da se ispitivanje meritornih pitanja ili čak izmjena odluke koju je donijelo žalbeno vijeće ne može provesti u okviru članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija (presuda od 1. srpnja 2009., Okalux/OHIM – Messe Düsseldorf (OKATECH), T‑419/07, EU:T:2009:238, t. 33. i rješenje od 9. rujna 2011., LINEASUL, T‑598/10, neobjavljeno, EU:T:2011:458, t. 9.).
56 Osim toga, u presudi od 22. studenoga 2011., mPAY24/OHIM – Ultra (MPAY24) (T‑275/10, neobjavljena, EU:T:2011:683, t. 23. i 24.), Opći sud je smatrao da se ispravak odluke žalbenog vijeća, kojim je toj odluci dodana točka u vezi s opisnim karakterom osporavanog žiga za proizvode i usluge koji su njime obuhvaćeni, odnosio na samu bit ispravljene odluke. Iz toga je Opći sud izveo zaključak ne samo da taj ispravak nije mogao biti donesen na temelju pravila 53. Uredbe br. 2868/95 (koje je postalo članak 102. stavak 1. Uredbe 2017/1001) koje predviđa da se „mogu […] ispravljati samo jezične pogreške, pogreške u transkripciji i očite pogreške”, već i da se on nije mogao donijeti na temelju članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, zato što uvjeti za primjenu tog članka nisu bili ispunjeni u predmetnom slučaju, jer nije počinjena nikakva očita postupovna pogreška.
57 U predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 22. studenoga 2011., MPAY24 (T‑275/10, neobjavljena, EU:T:2011:683), točkom koju je žalbeno vijeće dodalo u svoj ispravak htjelo se dopuniti obrazloženje ispravljene odluke. Iz gore navedene presude proizlazi dakle da dopuna obrazloženja odluke utječe na samu bit te odluke i da se nedostatak u obrazloženju ne može smatrati postupovnom pogreškom u smislu članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija.
58 Taj zaključak nije doveden u pitanje presudom od 18. listopada 2011., Sanduci i košare (T‑53/10, EU:T:2011:601), na koju se EUIPO poziva. U točki 37. navedene presude Opći sud je potvrdio da je povreda prava obrane pogreška koja utječe na postupak koji je doveo do donošenja odluke žalbenog vijeća i stoga može utjecati na bit te odluke. Iz te tvrdnje kao i iz sudske prakse prema kojoj se pojam „očita pogreška” ne može odnositi na pogrešku koja može utjecati na bit odluke Opći sud je zaključio da povreda prava obrane nije očita pogreška u smislu članka 39. Uredbe Komisije (EZ) br. 2245/2002 od 21. listopada 2002. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 341, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 42., str. 70.) koja se može ispraviti. Prema tome, na temelju točke 37. presude od 18. listopada 2011., Sanduci i košare (T‑53/10, EU:T:2011:601) ne može se izvesti nikakav zaključak u vezi s pitanjem je li nedostatak u obrazloženju „očita postupovna pogreška” u smislu članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija.
59 Iz prethodno iznesenog proizlazi da pobijanu odluku žalbeno vijeće nije moglo zasnovati na članku 80. stavku 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija.
60 Kao drugo, valja ispitati je li se, kao što to EUIPO tvrdi, pobijana odluka mogla zasnovati na općem pravnom načelu koje je utvrđeno u sudskoj praksi i prema kojemu je dopušteno retroaktivno povlačenje nezakonitog upravnog akta na temelju kojeg su nastala subjektivna prava kad institucija koja je taj akt izdala poštuje uvjete koji se odnose na poštovanje razumnog roka i legitimnih očekivanja korisnika akta koji se mogao pouzdati u njegovu zakonitost (vidjeti presudu od 18. listopada 2011., Sanduci i košare, T‑53/10, EU:T:2011:601, t. 40. i navedenu sudsku praksu).
61 Uvodno valja podsjetiti da s obzirom na to da je postupak pred žalbenim vijećima upravne naravi (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Metropolis Inmobiliarias y Restauraciones/OHIM – MIP Metro (METRO), T‑197/12, neobjavljenu, EU:T:2013:375, t. 54. i navedenu sudsku praksu), odluke koje žalbena vijeća donesu jesu upravne naravi i slijedom toga se radi povlačenja svojih odluka žalbena vijeće mogu u načelu osloniti na opće pravno načelo koje dopušta povlačenje nezakonitog upravnog akta.
62 Međutim, valja utvrditi može li se, vodeći računa o tome da u Uredbi br. 207/2009 postoji odredba o opozivu odluka EUIPO‑ovih odjela, opoziv odluke žalbenog vijeća temeljiti na tom općem pravnom načelu.
63 O tom se pitanju ne može odlučiti na temelju presude od 18. listopada 2011., Sanduci i košare (T‑53/10, EU:T:2011:601) na koju se EUIPO poziva. Doduše, u toj je presudi, nakon što je utvrdio da odluka žalbenog vijeća o ispravku nije mogla biti donesena na temelju članka 39. Uredbe br. 2245/2002, Opći sud ispitao je li ta odluka mogla biti donesena na temelju općeg pravnog načela koje dopušta retroaktivno povlačenje nezakonitog upravnog akta. Međutim, niti u Uredbi Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice (SL 2002., L 3, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 24., str. 45.) niti u Uredbi br. 207/2009 ne postoji odredba koja odgovara članku 80. Uredbe br. 207/2009 i kojom je uređen postupak za opoziv odluka koje su donesene na području dizajna.
64 Nakon što je u presudama od 12. rujna 2007., González y Díez/Komisija (T‑25/04, EU:T:2007:257, t. 97.) i od 18. rujna 2015, Deutsche Post/Komisija (T‑421/07 RENV, EU:T:2015:654, t. 47.), donesenima u predmetima u vezi s državnim potporama, utvrdio da Komisija ne može povući svoju odluku na temelju članka 9. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), koji uređuje ovlast Komisije da opozove svoje odluke, Opći sud je istaknuo da mogućnost u okviru koje ona može povući odluku o državnim potporama nije ograničena samo na situaciju iz članka 9. te uredbe koja je tek specifičan izraz općeg pravnog načela koje dopušta retroaktivno povlačenje nezakonitog upravnog akta na temelju kojeg su nastala subjektivna prava. Opći sud je dodao da do takvog povlačenja može doći uvijek kad institucija koja je taj akt izdala poštuje uvjete koji se odnose na poštovanje razumnog roka i legitimnih očekivanja korisnika akta koji se mogao pouzdati u njegovu zakonitost.
65 Stoga iz presuda navedenih u točki 64. ove presude proizlazi da čak i u slučaju da je zakonodavac uredio postupak za povlačenje akata institucije, ta institucija može povući akt na temelju općeg pravnog načela koje dopušta povlačenje nezakonitih upravnih akata, ako se poštuju određeni uvjeti.
66 Osim toga, iako je točno da, kao što to tužitelj naglašava, članak 83. Uredbe br. 207/2009 predviđa da „[a]ko ova Uredba, Provedbena uredba, Pravilnik o pristojbama ili poslovnik žalbenih vijeća ne sadržavaju neke odredbe o postupku, Ured uzima u obzir načela postupovnog prava koja su općepriznata u državama članicama” i da se na temelju sudske prakse taj članak primjenjuje samo u slučaju pravne praznine ili nejasnoće u postupovnim odredbama (vidjeti presudu od 13. rujna 2010., Travel Service/OHIM – Eurowings Luftverkehrs (smartWings), T‑72/08, neobjavljenu, EU:T:2010:395, t. 76. i navedenu sudsku praksu), navedeni članak ne određuje, međutim, da ako postupovna odredba postoji, EUIPO ne može uzeti u obzir ta načela. U svakom slučaju, budući da pojam očito postupovne pogreške nije definiran u gore navedenim uredbama, članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, nije posve nedvosmislen i nije stoga dovoljno jasan da se isključi primjena članka 83. Uredbe br. 207/2009.
67 Valja stoga utvrditi jesu li u ovom slučaju ispunjeni uvjeti iz točke 60. ove presude za primjenu općeg pravnog načela koje dopušta povlačenje nezakonitih upravnih akata.
68 Što se tiče poštovanja razumnog roka, valja istaknuti da se razumnost roka za povlačenje treba ocijeniti ovisno o okolnostima svake predmetne situacije (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2010., Bui Van/Komisija, T‑491/08 P, EU:T:2010:191, t. 58. do 63.).
69 U ovom su slučaju stranke bile obaviještene 22. lipnja 2016., to jest četiri mjeseca i petnaest dana nakon donošenja odluke od 8. veljače 2016., o namjeri žalbenog vijeća da opozove tu odluku. Osim toga, pobijana odluka kojom se opoziva odluka od 8. veljače 2016. bila je donesena 3. kolovoza 2016., to jest nešto manje od šest mjeseci nakon donošenja odluke od 8. veljače 2016.
70 Prema tome valja zaključiti da je odluka od 8. veljače 2016. bila opozvana u razumnom roku.
71 Što se tiče poštovanja načela zaštite legitimnih očekivanja da je odluka od 8. veljače 2016. bila zakonita, valja istaknuti da kada je tužba za poništenje podnesena protiv odluke, korisnik te odluke ne može imati legitimna očekivanja da je ta odluka zakonita dok sud Unije konačno ne odluči o tome (vidjeti u tom smislu presudu od 12. veljače 2008., CELF i Ministre de la Culture et de la Communication, C‑199/06, EU:C:2008:79, t. 68.).
72 Štoviše, iz sudske prakse proizlazi da ako je povučeni akt očito nezakonit, korisnik tog akta, kao gospodarski subjekt koji postupa s dužnom pažnjom, morao je imati sumnje u pogledu njegove zakonitosti i ne može se pozivati na to da je imao legitimna očekivanja da je on zakonit (vidjeti u tom smislu presude od 20. lipnja 1991., Cargill/Komisija, C‑248/89, EU:C:1991:264, t. 22. i od 20. studenoga 2002., Lagardère i Canal+/Komisija, T‑251/00, EU:T:2002:278, t. 147. do 149.).
73 EUIPO smatra, kao što je to intervenijent istaknuo u svojoj tužbi za poništenje u predmetu T‑188/16, repowermap/EUIPO – Repower (REPOWER), podnesenoj protiv odluke od 8. veljače 2016., da ta odluka nije bila obrazložena u pogledu odnosa između osporavanog žiga te proizvoda i usluga na koje se taj žig odnosi tako da tužitelj nije mogao imati legitimna očekivanja da je ona zakonita.
74 U tom pogledu valja podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je obveza obrazlaganja predviđena u članku 75. prvoj rečenici Uredbe br. 207/2009 istog opsega kao i ona sadržana u članku 296. drugom stavku UFEU‑a i da je njezin cilj omogućiti, s jedne strane, zainteresiranim osobama da saznaju razloge za donesenu mjeru kako bi mogle zaštititi svoja prava te, s druge strane, sudu Unije da provodi nadzor nad zakonitošću odluke (vidjeti presudu od 8. listopada 2015., Société des produits Nestlé/OHIM (NOURISHING PERSONAL HEALTH), T‑336/14, neobjavljenu, EU:T:2015:770, t. 11. i navedenu sudsku praksu).
75 Osim toga, žalbeno vijeće nije obvezno zauzeti stajalište o svim argumentima stranaka. Dovoljno je da iznese činjenice i pravna stajališta koja imaju ključnu važnost u strukturi odluke (vidjeti presudu od 8. listopada 2015., NOURISHING PERSONAL HEALTH, T‑336/14, neobjavljenu, EU:T:2015:770, t. 15. i navedenu sudsku praksu).
76 Naposljetku valja također podsjetiti da se razlikovni karakter žiga mora ocijeniti, s jedne strane, s obzirom na proizvode ili usluge za koje je zatražena registracija znaka te, s druge strane, s obzirom na doživljaj koji o njemu ima relevantna javnost koja se sastoji od potrošača tih proizvoda ili usluga (vidjeti presudu od 9. studenoga 2016., Smarter Travel Media/EUIPO (SMARTER TRAVEL), T‑290/15, neobjavljenu, EU:T:2016:651, t. 25. i navedenu sudsku praksu).
77 Veza osporavanog žiga s proizvodima i uslugama na koje se taj žig odnosi stoga je dio pravnih stajališta koja imaju ključnu važnost u strukturi odluke o opisnom karakteru žiga.
78 Odluka od 8. veljače 2016. sadržava samo jednu točku, to jest točku 34., koja se tiče veze osporavanog žiga s preostalim proizvodima i žigovima (vidjeti točku 7. ove presude). Žalbeno vijeće nije dalo nikakav opis tih proizvoda i usluga te njihovih karakteristika, tako da nije moguće shvatiti zašto je ono smatralo da osporavani žig nije opisnog karaktera za te proizvode i usluge.
79 Štoviše, u podnesku u kojem iznosi žalbene razloge pred žalbenim vijećem intervenijent je detaljno obrazložio na gotovo pet stranica zašto se za osporavani žig trebalo smatrati da je opisnog karaktera za preostale proizvode i usluge. Tako je na primjer tvrdio da je osporavani žig opisnog karaktera za proizvode u vidu „električne energije, uključujući električnu energiju proizvedenu uz pomoć bioplina; električne energije proizvedene uz pomoć vode, vjetra i sunca” koji spadaju u razred 4. jer se riječ „repower” može shvatiti kao cilj tih proizvoda i to u vidu davanja nove energije stroju, uređaju ili drugoj napravi koja troši električnu energiju. Intervenijent je također smatrao, s jedne strane, da je osporavani žig opisnog karaktera za usluge proizvodnje energije koje spadaju u razred 40. jer se riječ „repower” može shvatiti kao pokretanje novih postrojenja za proizvodnju energije ili kao zamjenu energetski neučinkovitih postrojenja te, s druge strane, da je taj žig opisnog karaktera za usluge u vidu „distribucije energije; profesionalnog savjetovanja u svezi s prijenosom (distribucijom) energije; savjetovanjem na području prethodno navedenih usluga” koje spadaju u razred 39. zato što se tim uslugama omogućuje ponovno pokretanje ili obnova distribucije energije i poboljšava energetska učinkovitost ili funkcioniranje distribucije energije. Doduše, iz sudske prakse navedene u točki 75. ove presude proizlazi da žalbeno vijeće nije dužno zauzeti stajalište o svim argumentima stranaka. Međutim, točka 34. odluke od 8. veljače 2016. očito nije dostatan odgovor na argumentaciju intervenijenta u pogledu veze osporavanog žiga s preostalim proizvodima i uslugama.
80 Osim toga, točno je da kada žalbeno vijeće u cijelosti potvrdi odluku Odjela za poništaje i imajući u vidu funkcionalni kontinuitet između odjelâ za poništaje i žalbenih vijeća, što potvrđuje članak 64. stavak 1. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 71. stavak 1. Uredbe 2017/1001), ta odluka kao i njezino obrazloženje čine sastavni dio okvira u kojem je odluka žalbenog vijeća donesena, a riječ je o okviru s kojim su stranke upoznate i koji sudu omogućuje da u potpunosti izvrši svoj nadzor zakonitosti u vezi s osnovanošću ocjene žalbenog vijeća (vidjeti presudu od 18. ožujka 2015., Naazneen Investments/OHIM – Energy Brands (SMART WATER), T‑250/13, neobjavljenu, EU:T:2015:160, t. 16. i navedenu sudsku praksu). Međutim, pod pretpostavkom da je u ovom slučaju odluka Odjela za poništaje bila dostatno obrazložena, ostaje činjenica da je žalbeno vijeće moralo, barem sažeto, odgovoriti na intervenijentovu podrobnu argumentaciju. Štoviše, valja dodati da iz odluke od 8. veljače 2016. jasno ne proizlazi da je žalbeno vijeće u cijelosti potvrdilo odluku Odjela za poništaje.
81 Naposljetku, tužitelj pogrešno smatra da se žalbeno vijeće moglo ograničiti na općenito obrazlaganje. Naime, Sud je pojasnio da se takva mogućnost odnosi samo na proizvode i usluge koji su međusobno dovoljno izravno i konkretno povezani tako da čine dovoljno homogenu kategoriju ili skupinu proizvoda ili usluga (presuda od 17. listopada 2013., Isdin/Bial‑Portela, C‑597/12 P, EU:C:2013:672, t. 27.). No, iz pobijane odluke ne proizlazi niti izričito niti prešutno da su preostali proizvodi i usluge činili dovoljno homogenu kategoriju ili skupinu proizvoda ili usluga u smislu presude od 17. listopada 2013., Isdin/Bial‑Portela (C‑597/12 P, EU:C:2013:672).
82 Stoga je manjkavo obrazloženje odluke od 8. veljače 2016. u pogledu veze osporavanog žiga s preostalim proizvodima i uslugama trebalo kod tužitelja, kao gospodarskog subjekta koji postupa s dužnom pažnjom, pobuditi sumnje u pogledu njezine zakonitosti.
83 Osim toga, budući da je povlačenje nezakonite odluke dopušteno samo ako su određeni uvjeti ispunjeni, ne može se tvrditi, kao što to tužitelj čini, da to što bilo koji odjel može slobodno izmijeniti predmet spora u postupcima u tijeku nije u skladu s načelima dobre uprave, pravne sigurnosti i pravomoćno presuđene stvari.
84 Osim toga, opće pravno načelo koje dopušta povlačenje nezakonite odluke u skladu je s načelom dobre uprave. Naime, u više je navrata presuđeno da je legitimno i u interesu dobrog administrativnog upravljanja to da se isprave pogreške i propusti koji zahvaćaju odluku (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Socitrel i Companhia Previdente/Komisija, T‑413/10 i T‑414/10, EU:T:2015:500, t. 176. i navedenu sudsku praksu).
85 Štoviše, iako načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja zahtijevaju da povlačenje nezakonitog akata uslijedi u razumnom roku te da se uzme u obzir mjera u kojoj se zainteresirana osoba može eventualno pouzdati u zakonitost akta, ostaje činjenica da je takvo povlačenje u načelu dopušteno (vidjeti presudu od 4. svibnja 2006., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑508/03, EU:C:2006:287, t. 68. i navedenu sudsku praksu).
86 Naposljetku, valja istaknuti da odluke žalbenih vijeća ne mogu postati pravomoćno presuđena stvar, osobito s obzirom na to da su, kao što je to navedeno u točki 61. ove presude, postupci pred EUIPO‑om upravne, a ne sudske naravi (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 8. prosinca 2015., Giand/OHIM – Flamagas (FLAMINAIRE), T‑583/14, neobjavljenu, EU:T:2015:943, t. 21.).
87 Štoviše, valja također podsjetiti da činjenica da je tužba protiv odluke od 8. veljače 2016., predmet T‑188/16, repowermap/EUIPO – Repower (REPOWER), bila u tijeku pred Općim sudom u trenutku u kojem je ta odluka opozvana nije sprečavala njezin opoziv (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2015., Socitrel i Companhia Previdente/Komisija, T‑413/10 i T‑414/10, EU:T:2015:500, t. 187.).
88 Proizlazi da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti koji su postavljeni u sudskoj praksi navedenoj u točki 60. ove presude.
89 No, unatoč postojanju druge pravne osnove, pogreška u odabiru pravne osnove dovodi do poništenja dotičnog akta kada ona može imati posljedice po njegov sadržaj, osobito tako da dovede do nezakonitosti postupka za njegovo donošenje (presuda od 18. listopada 2011., Sanduci i košare, T‑53/10, EU:T:2011:601, t. 41.).
90 Sudska praksa u vezi s općim pravnim načelom koje dopušta retroaktivno povlačenje nezakonitih upravnih akata za to ne predviđa poseban postupak (presuda od 18. listopada 2011., Sanduci i košare, T‑53/10, EU:T:2011:601, t. 42.).
91 Tako valja zaključiti da pogreška žalbenog vijeća u pogledu odabira primjenjive pravne osnove ne opravdava poništenje pobijane odluke. Osim toga, bilo koje drugo rješenje bilo bi teško uskladiti s načelom dobrog sudovanja. Naime, ako bi pobijana odluka bila poništena zbog pogreške u pogledu odabira pravne osnove, Opći sud bi također morao poništiti odluku od 8. veljače 2016. koja je nedostatno obrazložena. To bi, s jedne strane, obvezivalo žalbeno vijeće da donese novu odluku u vezi s postupkom za proglašavanje osporavanog žiga ništavim između društava repowermap.org i Repower, a koja bi vjerojatno bila istovjetna odluci koju je donijelo 26. rujna 2016. nakon opoziva odluke od 8. veljače 2016., a, s druge strane, tužitelja da podnese novu tužbu protiv te nove odluke.
92 Niti drugi tužiteljevi argumenti nisu uvjerljivi.
93 Što se tiče, kao prvo, argumentacije prema kojoj, s jedne strane, članak 83. Uredbe br. 207/2009 upućuje na opća načela postupovnog prava u državama članicama, a ne na opća načela prava Unije te, s druge strane, EUIPO mora izložiti opća načela nacionalnog prava oslanjajući se na načela primjenjiva bez iznimke u svim državama članicama, valja istaknuti da se opće pravno načelo prema kojemu uprava ima mogućnost preispitati i po potrebi povući nezakonit upravni akt zasniva na pravima država članica i priznato je u prvim presudama Suda (presude od 12. srpnja 1957., Algera i dr./Zajednička skupština, 7/56 i 3/57 do 7/57, EU:C:1957:7, str. 115. i 116., od 22. ožujka 1961., Snupat/Visoka vlast, 42/59 i 49/59, EU:C:1961:5, str. 160. i od 13. srpnja 1965., Lemmerz‑Werke/Visoka vlast, 111/63, EU:C:1965:76, str. 852.). Nakon njegova priznanja Sud i Opći sud u više su navrata podsjetili na postojanje tog načela zasnovanog na pravima država članica (presude od 3. ožujka 1982., Alpha Steel/Komisija, 14/81, EU:C:1982:76, t. 10., od 5. prosinca 2000., Gooch/Komisija, T‑197/99, EU:T:2000:282, t. 53., od 12. rujna 2007., González y Díez/Komisija, T‑25/04, EU:T:2007:257, t. 97. i od 11. srpnja 2013., BVGD/Komisija, T‑104/07 i T‑339/08, neobjavljena, EU:T:2013:366, t. 63.). Prema tome, sudovi Unije ustaljeno prihvaćaju da je to načelo priznato u nacionalnim pravima država članica. Tužitelj ne daje primjer ni za jednu državu članicu u kojoj to načelo ne bi bilo priznato. On samo ističe da primjerice u Njemačkoj načelo devolutivnog učinka podrazumijeva da u slučaju sudskog postupka prestaje nadležnost prethodnog tijela. Međutim, taj se argument ne tiče postojanja načela prema kojemu uprava ima mogućnost preispitivanja i po potrebi povlačenja pojedinačnog upravnog akta, već samo načina za ostvarivanje te mogućnosti.
94 Što se, kao drugo, tiče argumentacije prema kojoj se načelima kao što je načelo zaštite legitimnih očekivanja, dobre uprave i pravne sigurnosti protivi povlačenje odluke protiv koje je podnesena tužba Općem sudu jer postoji rizik da će dva tijela doći do suprotnog zaključka, valja istaknuti da će Opći sud obustaviti postupak po tužbi koja je u tijeku pred njim kada je povučena odluka žalbenog vijeća protiv koje je ta tužba podnesena. Stoga nema nikakvog rizika da će Opći sud doći do zaključka suprotnog zaključku žalbenog vijeća.
95 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, ovaj tužbeni razlog treba odbiti.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju
96 Tužitelj smatra da je žalbeno vijeće povrijedilo svoju obvezu obrazlaganja jer nije ispitalo argumente koji su istaknuti pred njim. Navodi da je sve argumente koje je naveo pred Općim sudom već istaknuo u svojim očitovanjima pred žalbenim vijećem. No, u pobijanoj odluci žalbeno vijeće nije ispitalo odluku proširenog žalbenog vijeća. Ono je samo potvrdilo da se članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, i dalje primjenjuje i da je odluka od 8. veljače 2016. zahvaćena postupovnom pogreškom te nije odgovorilo na druge argumente.
97 EUIPO i intervenijent nisu zauzeli stajalište o ovom tužbenom razlogu.
98 Iz pobijane odluke proizlazi da je žalbeno vijeće izložilo činjenice i pravna stajališta koja imaju ključnu važnost u strukturi pobijane odluke u smislu sudske prakse navedene u točki 75. ove presude. Naime, ono je navelo da je članak 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, i dalje na snazi, da EUIPO ima obvezu obrazlagati svoje odluke i osobito analizirati razloge za odbijanje s obzirom na proizvode i usluge na koje se osporavani žig odnosi te da je odluka od 8. veljače 2016. opozvana zato što je bila zahvaćena nedostatkom u obrazloženju koji je očita postupovna pogreška.
99 Žalbeno vijeće nije bilo dužno odgovoriti na argument koji se temelji na odluci proširenog žalbenog vijeća i koji nije bio relevantan u ovom slučaju.
100 Stoga četvrti tužbeni razlog treba odbiti.
101 Iz prethodno navedenog proizlazi da tužbu treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
102 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
103 Međutim, prema članku 135. stavku 1. Poslovnika, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke ili da ih ne snosi uopće. Osim toga, na temelju članka 135. stavka 2. tog istog poslovnika, stranci, pa i onoj koja je uspjela u postupku, Opći sud može naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti ako se to čini opravdanim na temelju njezina ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka.
104 Štoviše, valja istaknuti da Opći sud može instituciji čija odluka nije poništena naložiti snošenje troškova ako je manjkavost te odluke mogla tužitelja navesti na podnošenje tužbe (vidjeti presudu od 9. rujna 2010., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑387/08, EU:T:2010:377, t. 177. i navedenu sudsku praksu).
105 U ovom slučaju tužitelj nije uspio u postupku. Međutim, on ne bi trebao podnijeti ovu tužbu i intervenijent ne bi trebao intervenirati da EUIPO nije morao donijeti pobijanu odluku radi opoziva odluke od 8. veljače 2016., koja je bila zahvaćena nedostatkom u obrazloženju. Osim toga, pobijana se odluka pogrešno temelji na članku 80. stavku 1. Uredbe br. 207/2009, što je tužitelja moglo navesti na podnošenje ove tužbe.
106 Prema tome, Opći sud smatra da okolnosti ovog slučaja opravdavaju odluku da EUIPO mora snositi vlastite troškove i da mu se mora naložiti snošenje troškova tužitelja i intervenijenta.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (peto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) snosit će vlastite troškove kao i troškove društava Repower AG i repowermap.org.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. veljače 2018.
Potpisi