Language of document : ECLI:EU:T:2018:88

Predmet T-727/16

Repower AG

protiv

Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo

„Žig Europske unije – Odluka žalbenog vijeća o opozivu ranije odluke – Članak 80. Uredbe (EZ) br. 207/2009 (koji je postao članak 103. Uredbe (EU) 2017/1001) – Opće pravno načelo koje dopušta povlačenje nezakonitog upravnog akta”

Sažetak – Presuda Općeg suda (peto vijeće) od 21. veljače 2018.

1.      Žig Europske unije – Postupovne odredbe – Brisanje ili opoziv – Nadležnost žalbenih vijeća

(Uredba Vijeća br. 207/2009, čl. 65. i čl. 80. st. 1. i 3.)

2.      Žig Europske unije – Postupovne odredbe – Brisanje ili opoziv – Uvjet – Očita postupovna pogreška – Nedostatnost obrazloženja – Isključenost

(Uredba Vijeća br. 207/2009, čl. 80.)

3.      Žig Europske unije – Postupovne odredbe – Upućivanje na opća načela – Opće načelo koje dopušta retroaktivno povlačenje nezakonitih upravnih akata

(Uredba Vijeća br. 207/2009)

4.      Žig Europske unije – Postupovne odredbe – Upućivanje na opća načela – Opće načelo koje dopušta retroaktivno povlačenje nezakonitih upravnih akata – Usklađenost s načelom dobre uprave

(Uredba Vijeća br. 207/2009)

5.      Akti institucija – Povlačenje – Nezakoniti akti – Uvjeti

6.      Žig Europske unije – Postupovne odredbe – Obrazloženje odluka – Prva rečenica u članku 75. Uredbe br. 207/2009 – Doseg istovjetan onom članka 296. UFEU-a

(čl. 296. UFEU-a; Uredba Vijeća 207/2009, čl. 75. prva rečenica)

7.      Akti institucija – Odabir pravne osnove – Pogreška – Poništenje akta– Uvjeti

1.      Dio A, odjeljak 6., točka 1.2. Smjernica za ispitivanje Ureda europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) predviđa da „o opozivu/brisanju odlučuje odjel ili jedinica koja je obavila upis ili donijela odluku te se protiv odluka o opozivu/brisanju može podnijeti žalba u skladu s člankom 58. stavkom 2. Uredbe br. 207/2009”.

Doduše, u tim se odredbama EUIPO-ovih Smjernica za ispitivanje, koje se odnose na ovlast za opoziv, ne spominju žalbena vijeća. Međutim, takve smjernice predstavljaju samo kodifikaciju prakse koju je odlučio usvojiti sam EUIPO. Stoga, njihove odredbe ne mogu kao takve niti biti nadređene odredbama Uredbe br. 207/2009 o žigu Europske Unije i Uredbe 2868/95 o provedbi Uredbe br. 40/94 o žigu Zajednice niti mijenjati njihovo tumačenje od strane suda Unije. Naprotiv, treba ih tumačiti u skladu s odredbama uredbi br. 207/2009 i 2868/95.

Posljedično, iz odredaba EUIPO-ovih Smjernica za ispitivanje ne može se izvesti zaključak da žalbena vijeća nemaju ovlast opozvati svoje odluke jer iz članka 80. stavka 3. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, u vezi s člankom 65. navedene uredbe, proizlazi da je ovlast za opoziv, predviđena u stavku 1. članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, također dodijeljena žalbenim vijećima.

Štoviše, valja naglasiti da je Opći sud već zaključio da činjenica da je tužba protiv odluke Komisije u tijeku pred njim i to u trenutku u kojem je ta odluka opozvana ne sprečava njezin opoziv. Ništa ne upućuje na to da bi rješenje trebalo biti drukčije u pogledu odluke žalbenog vijeća. Naprotiv, valja zaključiti da kada Opći sud odluči obustaviti postupak nakon opoziva odluke žalbenog vijeća koja se pobija pred njim, on prešutno priznaje da su žalbena vijeća nadležna opozvati svoje odluke i da ona to mogu učiniti iako je protiv tih odluka podnesena tužba Općem sudu.

(t. 39.-41. i 44.)

2.      Opći sud je pojasnio da je postupovna pogreška u smislu članka 80. stavka 1. 207/2009 o žigu Europske unije, ranija verzija, pogreška koja ima postupovne posljedice. Isto tako, Opći sud je naglasio da se ispitivanje meritornih pitanja ili čak izmjena odluke koju je donijelo žalbeno vijeće ne može provesti u okviru članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija.

Osim toga, u presudi od 22. studenoga 2011., mPAY24/OHIM – Ultra, T-275/10, Opći sud je smatrao da se ispravak odluke žalbenog vijeća, kojim je toj odluci dodana točka u vezi s opisnim karakterom osporavanog žiga za proizvode i usluge koji su njime obuhvaćeni, odnosio na samu bit ispravljene odluke. Iz toga je Opći sud izveo zaključak ne samo da taj ispravak nije mogao biti donesen na temelju pravila 53. Uredbe br. 2868/95 o provedbi Uredbe br. 40/94 o žigu Zajednice (koje je postalo članak 102. stavak 1. Uredbe 2017/1001) koje predviđa da se „mogu […] ispravljati samo jezične pogreške, pogreške u transkripciji i očite pogreške”, već i da se on nije mogao donijeti na temelju članka 80. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, zato što uvjeti za primjenu tog članka nisu bili ispunjeni u predmetnom slučaju, jer nije počinjena nikakva očita postupovna pogreška.

U predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 22. studenoga 2011., MPAY24, T-275/10, točkom koju je žalbeno vijeće dodalo u svoj ispravak htjelo se dopuniti obrazloženje ispravljene odluke. Iz gore navedene presude proizlazi dakle da dopuna obrazloženja odluke utječe na samu njezinu bit i da se nedostatak u obrazloženju ne može smatrati postupovnom pogreškom u smislu članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija.

Taj zaključak nije doveden u pitanje presudom od 18. listopada 2011., Sanduci i košare, T-53/10, na koju se poziva Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO). U točki 37. navedene presude Opći sud je potvrdio da je povreda prava obrane pogreška koja utječe na postupak koji je doveo do donošenja odluke žalbenog vijeća i stoga može utjecati na bit te odluke. Iz te tvrdnje kao i iz sudske prakse prema kojoj se pojam „očita pogreška” ne može odnositi na pogrešku koja može utjecati na bit odluke Opći sud je zaključio da povreda prava obrane nije očita pogreška u smislu članka 39. Uredbe br. 2245/2002 o provedbi Uredbe br. 6/2002 o dizajnu Zajednice, koja se može ispraviti. Prema tome, na temelju točke 37. presude od 18. listopada 2011., Sanduci i košare, T-53/10, ne može se izvesti nikakav zaključak u vezi s pitanjem je li nedostatak u obrazloženju „očita postupovna pogreška” u smislu članka 80. stavka 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija.

(t. 55.-58.)

3.      Budući da je postupak pred žalbenim vijećima upravne naravi, njihove su odluke istog karaktera pa se prilikom povlačenja svojih odluka žalbena vijeća mogu u načelu osloniti na opće pravno načelo koje dopušta povlačenje nezakonitog upravnog akta.

Međutim, valja utvrditi može li se, vodeći računa o tome da u Uredbi br. 207/2009 o žigu Europske unije postoji odredba o opozivu odluka odjela Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), opoziv odluke žalbenog vijeća temeljiti na tom općem pravnom načelu.

O tom se pitanju ne može odlučiti na temelju presude od 18. listopada 2011., Sanduci i košare, T-53/10, na koju se EUIPO poziva. Doduše, u toj je presudi, nakon što je utvrdio da odluka žalbenog vijeća o ispravku nije mogla biti donesena na temelju članka 39. Uredbe br. 2245/2002 o provedbi Uredbe br. 6/2002 o dizajnu Zajednice, Opći sud ispitao je li ta odluka mogla biti donesena na temelju općeg pravnog načela koje dopušta retroaktivno povlačenje nezakonitog upravnog akta. Međutim, niti u Uredbi Vijeća (EZ) br. 6/2002 niti u Uredbi br. 207/2009 ne postoji odredba koja odgovara članku 80. Uredbe br. 207/2009 i kojom je uređen postupak za opoziv odluka koje su donesene na području dizajna.

Nakon što je u presudama od 12. rujna 2007., González y Díez/Komisija, T-25/04, t. 97., i od 18. rujna 2015, Deutsche Post/Komisija, T-421/07 RENV, t. 47., donesenima u predmetima u vezi s državnim potporama, utvrdio da Komisija ne može povući svoju odluku na temelju članka 9. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. UFEU-a, koji uređuje ovlast Komisije da opozove svoje odluke, Opći sud je istaknuo da mogućnost u okviru koje ona može povući odluku o državnim potporama nije ograničena samo na situaciju iz članka 9. te uredbe koja je tek specifičan izraz općeg pravnog načela koje dopušta retroaktivno povlačenje nezakonitog upravnog akta na temelju kojeg su nastala subjektivna prava. Opći sud je dodao da do takvog povlačenja može doći uvijek kad institucija koja je taj akt izdala poštuje uvjete koji se odnose na poštovanje razumnog roka i legitimnih očekivanja korisnika akta koji se mogao pouzdati u njegovu zakonitost.

Stoga iz presuda navedenih u prethodnoj točki proizlazi da čak i u slučaju da je zakonodavac uredio postupak za povlačenje akata institucije, ta institucija može povući akt na temelju općeg pravnog načela koje dopušta povlačenje nezakonitih upravnih akata, ako se poštuju određeni uvjeti.

Osim toga, iako je točno da članak 83. Uredbe br. 207/2009 predviđa da „ako [ta] uredba, Provedbena uredba, Pravilnik o pristojbama ili poslovnik žalbenih vijeća ne sadržavaju neke odredbe o postupku, Ured uzima u obzir načela postupovnog prava koja su općepriznata u državama članicama” i da se na temelju sudske prakse taj članak primjenjuje samo u slučaju pravne praznine ili nejasnoće u postupovnim odredbama (vidjeti presudu od 13. rujna 2010., Travel Service/OHIM – Eurowings Luftverkehrs (smartWings), T-72/08, neobjavljena, t. 76. i navedenu sudsku praksu), navedeni članak ne određuje, međutim, da ako postupovna odredba postoji, EUIPO ne može uzeti u obzir ta načela. U svakom slučaju, budući da pojam očite postupovne pogreške nije definiran u gore navedenim uredbama, članak 80. stavak 1. Uredbe br. 207/2009, ranija verzija, nije posve nedvosmislen i nije stoga dovoljno jasan da se isključi primjena članka 83. Uredbe br. 207/2009.

(t. 61.-66.)

4.      Opće pravno načelo koje dopušta povlačenje nezakonite odluke u skladu je s načelom dobre uprave. Naime, u više je navrata presuđeno da je legitimno i u interesu dobrog administrativnog upravljanja to da se isprave pogreške i propusti koji zahvaćaju odluku.

Štoviše, iako načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja zahtijevaju da povlačenje nezakonitog akata uslijedi u razumnom roku te da se uzme u obzir mjera u kojoj se zainteresirana osoba može eventualno pouzdati u zakonitost akta, ostaje činjenica da je takvo povlačenje u načelu dopušteno.

Naposljetku, valja istaknuti da odluke žalbenih vijeća ne mogu postati pravomoćno presuđena stvar, osobito s obzirom na to da su postupci pred Uredom Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) upravne, a ne sudske naravi.

(t. 84.-86.)

5.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 72.)

6.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 74., 75.)

7.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 89.)