Spojeni predmeti C-349/18 do C-351/18
Nacionalna Maatschappij der Belgische Spoorwegen (NMBS)
protiv
Mbutukua Kanyebe i dr.
(zahtjevi za prethodnu odluku koji je uputio vredegerecht te Antwerpen)
Presuda Suda (peto vijeće) od 7. studenoga 2019.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Željeznički prijevoz – Prava i obveze putnika – Uredba (EZ) br. 1371/2007 – Članak 3. točka 8. – Ugovor o prijevozu – Pojam – Putnik koji nema kartu u trenutku ulaska u vlak – Nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13/EEZ – Članak 1. stavak 2. i članak 6. stavak 1. – Opći uvjeti prijevoza željezničkog prijevoznika – Obvezne odredbe zakona ili drugih propisa – Odredba o ugovornoj kazni – Ovlasti nacionalnog suda”
1. Promet – Željeznički prijevoz – Uredba br. 1371/2007 – Prava i obveze željezničkih putnika – Ugovor o prijevozu – Pojam – Putovanje putnika koji je bez karte ušao u vlak kojem je dozvoljen slobodan pristup – Uključenost
(Uredba br. 1371/2007 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. t. 8.)
(t. 36., 37., 48.-53. i t. 1. izreke)
2. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe – Doseg – Izmjena sadržaja nepoštene ugovorne odredbe koju provodi nacionalni sud – Ublažavanje iznosa kazne koja se stavlja na teret potrošaču odredbom o ugovornoj kazni – Nedopuštenost – Zamjena navedene odredbe dispozitivnom odredbom nacionalnog prava u skladu s ugovornim pravom od strane nacionalnog suda – Nedopuštenost – Iznimka
(Direktiva Vijeća 93/13, čl. 6. st. 1.)
(t. 67.-74., t. 2. izreke)
Kratak prikaz
Putnik koji bez karte uđe u vlak kojem je dozvoljen slobodan pristup kako bi njime putovao sklapa „ugovor o prijevozu”
U presudi Kanyeba i dr. (C-349/18 do C-351/18), objavljenoj 7. studenoga 2019. Sud je razmotrio, s jedne strane, tumačenje pojma „ugovor o prijevozu” u smislu članka 3. točke 8. Uredbe br. 1371/2007 o pravima i obvezama putnika u željezničkom prometu(1) i, s druge strane, ovlasti nacionalnog suda kada utvrdi da je ugovorna odredba nepoštena u smislu Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama(2).
Ta je presuda donesena u okviru triju sporova između Belgijskog nacionalnog željezničkog poduzeća (u daljnjem tekstu: NMBS) i triju putnika u vezi s dodacima na cijenu koji se od potonjih zahtijevaju zato što su putovali vlakom bez karte Naime, nakon što su navedeni putnici odbili regulirati svoj položaj tako da odmah kupe kartu po cijeni karte uvećanoj za dodatke, odnosno naknadno plaćanjem paušalnog iznosa, NMBS je protiv njih podnio tužbe zahtijevajući da im se naloži da mu plate dugovane iznose zbog navedenih kršenja njegovih uvjeta prijevoza. NMBS tvrdi da priroda odnosa između njega i navedenih putnika nije ugovorna, nego se temelji na odredbama propisa s obzirom na to da oni nisu kupili kartu. Sud koji je uputio zahtjev i pred kojim se vode ti sporovi pita Sud, s jedne strane, o prirodi pravnog odnosa koji postoji između društva za prijevoz i putnika koji koristi usluge tog društva bez karte i, s druge strane, o opsegu zaštite koja se dodjeljuje tom putniku propisima o nepoštenim odredbama.
Kao prvo, Sud je pojasnio pojam „ugovor o prijevozu” u smislu članka 3. točke 8. Uredbe br. 1371/2007. Tako je najprije primijetio, u pogledu teksta te odredbe, da je obveza željezničkog prijevoznika iz takvog ugovora u biti da putniku pruži jednu ili više usluga prijevoza, a obveza putnika da plati cijenu, osim ako se usluga prijevoza ne pruža besplatno. Iz toga proizlazi da su, s jedne strane, ostavljajući slobodan pristup svojem vlaku i, s druge strane, ukrcavajući se na taj vlak kako bi njime putovao, i željeznički prijevoznik i putnik očitovali svoju suglasnu volju za ulazak u ugovorni odnos, tako da su nužni uvjeti za utvrđivanje postojanja ugovora o prijevozu u načelu ispunjeni. Nadalje, Sud je razmotrio kontekst u kojem se nalazi ta odredba i utvrdio da je u pogledu tog teksta i tog konteksta pojam „ugovor o prijevozu” neovisan o tome je li putnik posjedovao kartu i da on stoga obuhvaća situaciju u kojoj putnik uđe u vlak kojem je dozvoljen pristup kako bi njime putovao, a da pritom nije kupio kartu. Naposljetku, Sud je istaknuo da ako bi se moglo smatrati da takav putnik, samo zato što ne posjeduje kartu u trenutku u kojem je ušao u vlak, nije stranka ugovornog odnosa sa željezničkim prijevoznikom koji je dozvolio slobodan pristup svojim vlakovima, tom bi se putniku, u takvom kontekstu, zbog okolnosti koje su izvan njegove kontrole, mogla uskratiti prava koja ta uredba daje u vezi sa sklapanjem ugovora o prijevozu, što je u suprotnosti s ciljem zaštite putnika u željezničkom prometu koji se želi postići Uredbom 1371/2007. Osim toga, Sud dodaje da budući da u Uredbi br. 1371/2007 nema odredaba u tom pogledu, takvo tumačenje pojma „ugovor o prijevozu” u smislu članka 3. točke 8. te uredbe ne dovodi u pitanje valjanost tog ugovora ili posljedice koje proizlaze iz neispunjenja ugovornih obveza jedne od stranaka koje i dalje uređuje primjenjivo nacionalno pravo.
Kao drugo, Sud je najprije podsjetio da, u skladu s člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz, među ostalim, obveznih odredaba zakona ili drugih propisa ne podliježu njezinim odredbama i da je na nacionalnom sudu da provjeri je li predmetna odredba obuhvaćena tim isključenjem iz područja primjene te direktive. Međutim, temeljeći se na pretpostavci da je ta odredba obuhvaćena tim područjem primjene, Sud je razmotrio ovlasti nacionalnog suda(3) kada utvrdi nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive 93/13. Stoga, kad je riječ o ugovornoj kazni sadržanoj u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača Sud je utvrdio, s jedne strane, da se članku 6. stavku 1. te direktive protivi to da nacionalni sud koji je utvrdio nepoštenost takve ugovorne kazne ublaži iznos kazne koji na temelju te odredbe mora platiti potrošač. S druge strane, Sud je utvrdio da se toj odredbi također protivi to da nacionalni sud zamijeni takvu odredbu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava primjenom načela svojeg ugovornog prava, osim ako ugovor o kojem je riječ ne može nastaviti postojati u slučaju brisanja nepoštene odredbe i ako bi poništenje čitavog ugovora izložilo potrošača osobito nepovoljnim posljedicama.