PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)

14. srpnja 2016.(*)

„Tržišno natjecanje –Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište cijevi u pomorskoj uporabi – Sporazumi kojima se utvrđuju cijene, podjela tržišta i razmjena osjetljivih poslovnih informacija – Odgovornost za protupravno ponašanje – Načelo gospodarskog kontinuiteta – Načelo osobne odgovornosti – Novčane kazne – Otegotne okolnosti – Uloga predvodnika – Gornja granica od 10 % – Neograničena nadležnost”

U predmetu T‑146/09 RENV,

Parker Hannifin Manufacturing Srl, ranije Parker ITR Srl, sa sjedištem u Corsicu (Italija),

Parker‑Hannifin Corp., sa sjedištem u Mayfield Heightsu (Ohio, Sjedinjene Američke Države),

koja zastupaju B. Amory, F. Marchini Camia i É. Barbier de La Serre, odvjetnici,

tužitelji

protiv

Europske komisije, koju zastupaju V. Bottka, S. Noë i R. Sauer, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva, na temelju članka 263. UFEU‑a, za poništenje Odluke Komisije C(2009) 428 final od 28. veljače 2009. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39406 — Cijevi u pomorskoj uporabi), u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na tužitelje te, podredno, zahtjeva, na temelju članka 263. UFEU‑a, za poništenje ili znatno smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tom odlukom,

OPĆI SUD (šesto vijeće),

u sastavu: S. Frimodt Nielsen (izvjestitelj), predsjednik, J. Schwarcz i A. M. Collins, suci,

Tajnik: M. Junius, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 24. veljače 2016.,

donosi sljedeću

Presudu

 Pozadina spora

1        Ovaj predmet dio je spora koji se odnosi na zabranjeni sporazum u sektoru cijevi u pomorskoj uporabi koji je Europska komisija kaznila Odlukom C(2009) 428 final od 28. veljače 2009. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39406 – Cijevi u pomorskoj uporabi) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

2        Pobijana odluka bila je upućena na jedanaest društava, uključujući društva Bridgestone Corporation i Bridgestone Industrial Limited (u daljnjem tekstu zajedno: Bridgestone); The Yokohama Rubber Company Limited (u daljnjem tekstu: Yokohama); Dunlop Oil & Marine Limited (u daljnjem tekstu: DOM); prvog tužitelja, društvo Parker ITR Srl (sadašnje društvo Parker Hannifin Manufacturing Srl) (u daljnjem tekstu: Parker ITR); drugog tužitelja, društvo Parker‑Hannifin Corp (u daljnjem tekstu: Parker‑Hannifin) i društvo Manuli Rubber Industries SpA (u daljnjem tekstu: Manuli).

3        Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da je skupina poduzetnika koji su poslovali u sektoru cijevi u pomorskoj uporabi između 1986. i 2007. sudjelovala u zabranjenom sporazumu na svjetskoj razini te im je odredila novčane kazne u ukupnom iznosu od 131 000 000 eura.

4        Društvo ITR Rubber (kasnije postalo društvo Parker ITR), koje je 27. lipnja 2001. osnovalo njegovo društvo majka, ITR SpA, dio grupe Saiag, poslovalo je u sektoru cijevi u pomorskoj uporabi od 1. siječnja 2002. Tog datuma društvo ITR prenijelo je društvu ITR Rubber svoja sredstva u tom sektoru, s ciljem njihove prodaje društvu Parker‑Hannifin, koje je bilo dijelom grupe Parker. Prodaja društva ITR Rubber društvu Parker‑Hannifin izvršena je 31. siječnja 2002.

5        Komisija je u pobijanoj odluci zauzela stajalište da se u ovom slučaju načelo osobne odgovornosti treba zanemariti te da treba primijeniti načelo gospodarskog kontinuiteta, jer je društvo Parker ITR bilo gospodarski sljednik djelatnosti povezane s cijevima u pomorskoj uporabi koju su obavljala društva ITR i Saiag SpA, te da, stoga, ono mora biti odgovorno za povredu koju su društva ITR i Saiag počinila prije 1. siječnja 2002., datuma na koji su mu prenesena sredstva u sektoru cijevi u pomorskoj uporabi. Utvrđeno je da je društvo Parker‑Hannifin solidarno odgovorno za postupke društva Parker ITR od datuma kada je, 31. siječnja 2002., preuzelo potonje. Posljedično, Komisija je zaključila da je društvo Parker ITR odgovorno za povredu počinjenu između 1. travnja 1986. i 2. svibnja 2007. te mu je izrekla novčanu kaznu u iznosu od 25 610 000 eura, od čega je društvo Parker‑Hannifin bilo solidarno odgovorno za 8 320 000 eura.

6        Dana 9. travnja 2009. društva Parker ITR i Parker‑Hannifin podnijela su Općem sudu tužbu kojom su zahtijevali poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se na njih odnosila te, podredno, smanjenje iznosa novčane kazne koja im je izrečena.

7        Opći sud je u presudi od 17. svibnja 2013., Parker ITR i Parker‑Hannifin/Komisija (T‑146/09, EU:T:2013:258) (u daljnjem tekstu: presuda Općeg suda), zaključio da se načelo gospodarskog kontinuiteta ne primjenjuje na slučajeve poput onog iz predmeta koji je razmatrao te da treba primijeniti načelo osobne odgovornosti. Posljedično, Opći sud je utvrdio da se taj slučaj odnosio na prijenos dijela djelatnosti poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu, odnosno društva Saiag i njegova društva kćeri ITR, na neovisnu treću stranu, odnosno na društvo Parker‑Hannifin: stoga su se osnivanje društva ITR Rubber i prijenos sredstava na to društvo, što je oboje izvršilo društvo ITR, u biti sastojali od prijenosa djelatnosti povezane s gumenim cijevima na društvo kćer te su bili dijelom cilja da se ta sredstva prenesu na društvo Parker‑Hannifin (točka 115. presude Općeg suda). Opći sud je zauzeo stajalište da nije postojala veza između prenositelja, društva Saiag ili društva ITR, i preuzimatelja, društva Parker‑Hannifin (točka 116. presude Općeg suda). Upravo suprotno, zaključio je da je Komisija, u skladu s načelom osobne odgovornosti, morala utvrditi da su društva ITR i Saiag bila odgovorna za povredu počinjenu prije 1. siječnja 2002. te, stoga, nije mogla društvo ITR Rubber (sadašnje društvo Parker ITR) smatrati odgovornim u pogledu razdoblja prije tog datuma (točke 118. i 119. presude Općeg suda). U skladu s tim, Opći sud je poništio pobijanu odluku u dijelu u kojem je njome utvrđeno da je društvo Parker ITR sudjelovalo u povredi prije 1. siječnja 2002. te je odredio da mora platiti novčanu kaznu u iznosu od 6 400 000 eura, od čega je društvo Parker‑Hannifin bilo solidarno odgovorno za 6 300 000 eura.

8        Zahtjevom podnesenim tajništvu Suda 1. kolovoza 2013., Komisija je podnijela žalbu protiv presude Općeg suda.

9        Sud je u presudi od 18. prosinca 2014., Komisija/Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin (C‑434/13 P, EU:C:2014:2456) (u daljnjem tekstu: presuda u žalbenom postupku), u biti zauzeo stajalište da je Opći sud pogrešno ujedinio dvije različite transakcije jer je uzeo u obzir samo prijenos društva ITR Rubber na društvo Parker‑Hannifin, a prije toga je došlo do prijenosa sredstava unutar grupe, s društva ITR na društvo ITR Rubber, koji je bio relevantan u pogledu primjene načela gospodarskog kontinuiteta (točke 46., 49. i 54. presude u žalbenom postupku). Sud je zaključio da se to načelo primjenjuje zbog strukturnih veza između društva ITR i njegova društva kćeri ITR Rubber, čiji je bilo isključivi vlasnik, koje su postojale u vrijeme prijenosa sredstava na potonje (točka 55. presude u žalbenom postupku). Međutim, Sud je naveo da se situacija gospodarskog kontinuiteta može isključiti ako ne postoje stvarne veze u obliku odlučujućeg utjecaja na društvo ITR Rubber od strane društva ITR, što se nije razmatralo u prvostupanjskom postupku (točke 56. i 65. presude u žalbenom postupku). Posljedično, Sud je ukinuo točke 1. do 3. izreke presude Općeg suda te je predmet vratio Općem sudu na ponovno suđenje.

10      Detaljan opis pozadine spora, osobito sektora cijevi u pomorskoj uporabi, prošlosti tužitelja, upravnog postupka i pobijane odluke iznesen je u točkama 1. do 34. presude Općeg suda te u točkama 6. do 17. presude u žalbenom postupku.

 Postupak i zahtjevi stranaka

11      Nakon presude u žalbenom postupku, te u skladu s člankom 118. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., predmetni slučaj dodijeljen je šestom vijeću Općeg suda.

12      Budući da jedan od članova šestog vijeća nije mogao zasjedati u predmetnom slučaju, predsjednik Općeg suda odredio je drugog suca da dopuni vijeće.

13      Opći sud (šesto vijeće) na temelju izvješća suca izvjestitelja odlučio je pokrenuti usmeni dio postupka te je putem mjera upravljanja postupkom, u skladu s člankom 89. svojeg poslovnika, zatražio od Komisije da dostavi određene dokumente. Komisija je tom zahtjevu udovoljila u predviđenom roku.

14      Stranke su na raspravi održanoj 24. veljače 2016. iznijele svoja usmena očitovanja i odgovorile na usmena pitanja Općeg suda.

15      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem je njome utvrđeno da je društvo Parker ITR odgovorno za povredu počinjenu između 1. travnja 1986. i 31. siječnja 2002.;

–        znatno smanji iznos novčane kazne koja im je izrečena;

–        naloži Komisiji snošenje troškova postupka.

16      Komisija od Suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu u cijelosti;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova postupka u predmetima T‑146/09, C‑434/13 P i T‑146/09 RENV.

 Pravo

 Opseg predmeta nakon njegovog vraćanja Općem sudu na ponovno suđenje

 Argumenti stranaka

17      Tužitelji ističu da Opći sud u ponovnom suđenju mora donijeti odluku o svim tužbenim razlozima za poništenje koje su iznijeli, ako se ti tužbeni razlozi odražavaju u elementima izreke presude koju je Sud ukinuo, uključujući one koji su u prvom stupnju odbijeni kao bespredmetni ili su prihvaćeni samo zato što je prihvaćen neki tužbeni razlog koji se mora preispitati u ponovnom suđenju.

18      Nadalje, tužitelji u svojim očitovanjima navode da povlače svoj drugi, treći, četvrti, sedmi i deveti tužbeni razlog.

19      Komisija ističe da Opći sud u ovom ponovnom suđenju ne može ponovno ocjenjivati tvrdnje koje nisu iznesene u prvotnoj tužbi ili koje se, s obzirom na to da je Opći sud odbio njihov sadržaj, nisu razmatrale u žalbenom postupku, osobito one iz osmog tužbenog razloga, koje se odnose na gornju granicu od 10 % ukupnog prihoda. Nadalje, tvrdi da je ponovna ocjena u ponovnom suđenju zabranjena ako se odnosi na pitanja o kojima je Sud konačno odlučio u presudi u žalbenom postupku.

 Zaključci Općeg suda

20      Kao prvo, treba istaknuti, kako je navedeno u točki 18. ove presude, da su tužitelji povukli svoj drugi, treći, četvrti, sedmi i deveti tužbeni razlog.

21      Kao drugo, mora se imati na umu da, u skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije, koji se na postupke pred Općim sudom primjenjuje na temelju članka 53. stavka 1. tog statuta, ako je žalba osnovana te se predmet vrati na ponovno odlučivanje Općem sudu, taj je sud vezan odlukom Suda glede pravnih pitanja.

22      Posljedično, postupak pred Općim sudom, u skladu s člankom 215. Poslovnika Općeg suda, počinje nakon što Sud ukine presudu ili rješenje te vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje, pri čemu Opći sud mora ponovno odlučiti o svim tužbenim razlozima koje je tužitelj iznio u prilog tužbi za poništenje, osim o onim elementima izreke koje Sud nije ukinuo te razmatranjima na kojima se ti elementi nužno temelje, jer su ti elementi postali pravomoćni (presuda od 14. rujna 2011., Marcuccio/Komisija, T‑236/02, EU:T:2011:465, t. 83.).

23      U ovom slučaju, Sud je presudom u žalbenom postupku ukinuo točke 1. do 3. izreke presude Općeg suda, predmet vratio tom sudu kako bi odlučio o meritumu tužbe te odredio da će se o troškovima naknadno odlučiti. U skladu s tim, Opći sud, iako je vezan presudom Suda glede pravnih pitanja, mora u ponovnom suđenju odlučiti o svim tužbenim razlozima koje su tužitelji iznijeli u prilog svojoj tužbi u dijelu u kojem se na njima temelje točke 1. do 3. izreke presude Općeg suda koje je Sud ukinuo.

24      U tom pogledu, iz presude Općeg suda jasno proizlazi da se točke 1. do 3. izreke te presude temelje na činjenici da je Opći sud prihvatio prvi dio prvog tužbenog razloga te peti i šesti tužbeni razlog koje su tužitelji iznijeli te na nezakonitim radnjama čije je počinjenje utvrdio razmatrajući te tužbene razloge.

25      Naposljetku, što se tiče osmog tužbenog razloga, treba istaknuti da je Sud u presudu u žalbenom postupku kao nedopuštene odbio argumente tužitelja kojima su osporavali ocjenu Općeg suda o osmom tužbenom razlogu, zato što protiv te ocjene nisu uložili protužalbu u obliku zasebnog akta, odvojeno od odgovora na žalbu.

26      U točkama 94. do 97. presude u žalbenom postupku zaključeno je sljedeće:

„94.      U točki 228. pobijane presude Opći je sud […] presudio da je osmi tužbeni razlog neutemeljen u dijelu u kojem se odnosi na razdoblje protupravnog ponašanja nakon 1. siječnja 2002., koje uključuje razdoblje od 1. do 31. siječnja 2002. tijekom kojega društvo ITR još nije pripadalo grupi Parker‑Hannifin.

95.      Ocjena koju je proveo Opći sud odražava se u načinu izračuna koji je upotrijebio kako bi ponovno izračunao iznos novčane kazne koju je izrekao društvu Parker ITR kao i u točki 3. izreke presude, gdje nije razlikovao razdoblje od 1. do 31. siječnja 2002. i razdoblje nakon toga dana.

96.      Stoga valja utvrditi da je Opći sud ispitao i utvrdio, u okviru osmog tužbenog razloga, pravno pitanje koje su istaknula društva Parker ITR i Parker‑Hannifin, tako što je odbio njihovu argumentaciju.

97.      U tim okolnostima, budući da druge stranke u žalbenom postupku nisu, kako to zahtijeva članak 176. stavak 1. Poslovnika, podnijele protužalbu kao zaseban akt, odvojeno od odgovora na žalbu, usmjerenu protiv ocjene Općeg suda o osmom tužbenom razlogu, njihovu argumentaciju o primjeni članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 treba odbiti kao nedopuštenu.”

27      S obzirom na utvrđenja Suda, osobito u točki 97. presude u žalbenom postupku, budući da je osmi tužbeni razlog odbijen u presudi Općeg suda u dijelu u kojem se odnosio na razdoblje nakon 1. siječnja 2002., taj dio presude, protiv kojega nije podnesena protužalba i Sud ga stoga nije ukinuo, mora se smatrati pravomoćnim.

28      Međutim, Opći sud je u točki 228. svoje presude odbio osmi tužbeni razlog kao bespredmetan u dijelu u kojem se odnosio na razdoblje prije 1. siječnja 2002., iz razloga što je prihvatio prvi tužbeni razlog, te, stoga, nije razmatrao tvrdnje o navodnoj povredi načela osobne odgovornosti i proporcionalnosti te obveze obrazlaganja presude, u dijelu u kojem su se odnosile na to razdoblje.

29      Nadalje, mora se istaknuti da se u toj presudi Općeg suda, njegova ocjena o osmom tužbenom razlogu temeljila, u pogledu razdoblja povrede prije 1. siječnja 2002., na prihvaćanju prvog tužbenog razloga te da prihvaćanje tog tužbenog razloga predstavlja, kako jasno proizlazi osobito iz točaka 253. i 255. te presude, nužnu osnovu točaka 1. do 3. izreke presude koje je Sud ukinuo.

30      Stoga se ne može smatrati da je Opći sud odlučio o meritumu osmog tužbenog razloga u dijelu u kojem se odnosio na razdoblje prije 1. siječnja 2002.

31      Posljedično, osmi tužbeni razlog koji su tužitelji iznijeli mora se ispitati u pogledu razdoblja prije 1. siječnja 2002.

32      S obzirom na navedena razmatranja, Opći sud u ponovnom suđenju mora odlučiti o osnovanosti tužbe, pri čemu mora odlučiti o prvom, petom, šestom i, pod uvjetima navedenima u točki 31. ove presude, osmom tužbenom razlogu.

 Prvi tužbeni razlog, koji se odnosi na pogrešno pripisivanje odgovornosti društvu Parker ITR u pogledu razdoblja povrede prije 1. siječnja 2002.

33      Prvi tužbeni razlog tužitelja podijeljen je na tri dijela koji se odnose na (i) povredu načela osobne odgovornosti, (ii) zlouporabu ovlasti i zaobilaženje članka 25. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. [UEZ‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) te na (iii) povredu načela jednakog postupanja i obveze obrazlaganja.

34      Komisija osporava argumente koje tužitelji iznose u prilog svojem prvom tužbenom razlogu.

 Dopuštenost argumenata koji se odnose na obrazloženje u pogledu veza između društava ITR i ITR Rubber

35      Tužitelji u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga, koji se odnosi na povredu načela osobne odgovornosti, među ostalim ističu nepostojanje dostatnog obrazloženja u pobijanoj odluci u pogledu primjene načela gospodarskog kontinuiteta na temelju veza između društava ITR i ITR Rubber, koje se prvi put navode u pobijanoj odluci, osobito zato što primjena tog načela predstavlja odstupanje od Komisijine uobičajene prakse kod donošenja odluka, a koja podrazumijeva primjenu načela osobne odgovornosti.

36      Komisija ističe da takvi argumenti, koje tužitelji iznose u svojim očitovanjima u ponovnom suđenju, predstavljaju novi tužbeni razlog koji se ubacuje u prvotno izneseni tužbeni razlog i mijenja njegov sadržaj, zbog čega nisu dopušteni.

37      Točno je da se u prvom tužbenom razlogu, kako je iznesen u tužbi, nije pozivalo na nepostojanje obrazloženja u pogledu, konkretno, Komisijine primjene načela gospodarskog kontinuiteta na temelju veza između društava ITR i ITR Rubber.

38      Međutim, kao prvo, treba imati na umu da povreda obveze obrazlaganja predstavlja razlog koji se odnosi na javni poredak, koji sud mora razmotriti po službenoj dužnosti te čije se ispitivanje može provesti u bilo kojoj fazi postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 48. do 50.).

39      Kao drugo, mora se istaknuti da tužitelji u okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga navode povredu obveze obrazlaganja u pogledu pripisivanja društvu ITR Rubber odgovornosti za razdoblje povrede prije 1. siječnja 2002. u skladu s načelom gospodarskog kontinuiteta, jer je Komisija odstupila od svoje ranije prakse koja se temeljila na načelu osobne odgovornosti. Posljedično, argumenti koje su tužitelji u svojim očitovanjima iznijeli nakon presude u žalbenom postupku, koji se odnose na nepostojanje obrazloženja za primjenu načela gospodarskog kontinuiteta na temelju veza između društava ITR i ITR Rubber, mogu se smatrati usko povezanima s argumentima koji su izneseni u okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga, kojim se navodi povreda obveze obrazlaganja, te njihovom dopunom (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2010., Gütermann i Zwicky/Komisija, T‑456/05 i T‑457/05, EU:T:2010:168, t. 199.).

40      U skladu s tim, ti se argumenti moraju smatrati dopuštenima jer se odnose na treći dio prvog tužbenog razloga, u okviru kojeg ih treba razmotriti.

 Pripisivanje društvu Parker ITR odgovornosti za povredu koju je društvo ITR počinilo prije 1. siječnja 2002.

41      Tužitelji u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga u biti ističu da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava pripisavši, u skladu s načelom gospodarskog kontinuiteta te u suprotnosti s načelom osobne odgovornosti, društvu Parker ITR odgovornost za povredu koju je društvo ITR počinilo prije 1. siječnja 2002., datuma na koji je društvo Parker ITR počelo poslovati u sektoru cijevi u pomorskoj uporabi.

–       Primjena načela gospodarskog kontinuiteta

42      Mora se imati na umu da je Sud, u točki 46. presude u žalbenom postupku, zaključio sljedeće:

„46.      […] [V]alja utvrditi da je, isključujući u točki 116. pobijane presude primjenu načela gospodarskoga kontinuiteta u slučaju kad, kao u ovom predmetu, ne postoji strukturna veza između prenositelja, tj. društva Saiag ili njegova društva kćeri ITR […] i preuzimatelja, za kojeg se utvrdilo da je društvo Parker‑Hannifin, Opći sud u [svojoj] ocjeni ujedinio dvije različite transakcije. Opći je sud propustio uzeti u obzir činjenicu da je društvo ITR […] prvo prenijelo svoje djelatnosti u sektoru cijevi u pomorskoj uporabi na jedno od svojih društava kćeri prije nego što je, naknadno, prenijelo to društvo kćer na društvo Parker‑Hannifin.”

43      Sud je u točkama 50. do 53. zaključio sljedeće u pogledu primjene načela gospodarskog kontinuiteta:

„50.      […] [Za potrebe utvrđivanja postojanja gospodarskog kontinuiteta, dan relevantan za ocjenu je li riječ o prijenosu djelatnosti] unutar grupe ili pak između neovisnih poduzeća mora biti dan samog prijenosa.

51.      [Iako] na taj dan između prenositelja i preuzimatelja moraju postojati strukturne veze na temelju kojih se može zaključiti, u skladu s načelom osobne odgovornosti, da dva subjekta tvore jedno poduzeće, te veze ne trebaju, u pogledu svrhe gospodarskoga kontinuiteta, postojati kroz ostatak razdoblja protupravnog ponašanja ili do usvajanja odluke kojom se sankcionira protupravno ponašanje […]

52.      Na isti način i zbog istih razloga nije nužno da strukturne veze na temelju kojih se može utvrditi postojanje gospodarskoga kontinuiteta postoje tijekom minimalnog razdoblja koje se, u svakom slučaju, može odrediti [isključivo] od slučaja do slučaja i retroaktivno.

53.      Ako bi se […] u cilju zaključivanja da postoji gospodarski kontinuitet u obzir uzeo cilj za kojim ide prijenos djelatnosti, načelo pravne sigurnosti dovodi također do odbacivanja kao nerelevantne okolnosti, istaknute u točki 115. pobijane presude, da je subjekt koji je prenositelj stvoren i da je primio sredstva radi krajnjeg prijenosa na [neovisnu] treću stranu. Ako bi se uzeli u obzir gospodarski razlozi koji su doveli do stvaranja društva kćeri kao cilja, dugoročnog ili kratkoročnog, prijenosa tog društva kćeri na poduzeće koje je treća strana, to bi dovelo do toga da su primjene ovisne o subjektivnim čimbenicima koji su nespojivi s transparentnom i predvidljivom primjenom tog načela.”

44      Sud je u točkama 54. do 56. presude u žalbenom postupku na sljedeći način zaključio da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava isključivši primjenu načela gospodarskog kontinuiteta:

„54.      Što se tiče […] tvrdnje u točki 116. pobijane presude, prema kojoj je Komisija, u okolnostima kao u ovom predmetu, trebala pripisati ranijim [operatorima] odgovornost za počinjeno protupravno ponašanje prije prijenosa djelatnosti, valja navesti da je ta tvrdnja dio pogrešnog rasuđivanja kojim je Opći sud odbio od početka postojanje gospodarskoga kontinuiteta. Ustaljena je sudska praksa da, kad je utvrđena takva situacija, činjenica da subjekt koji je počinio protupravno ponašanje i dalje postoji sama po sebi ne isključuje izricanje sankcije drugom subjektu na kojega su prenesene gospodarske djelatnosti […]

55.      U svjetlu svega što prethodi, valja utvrditi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utoliko što je presudio, u točkama 115. i 116. pobijane presude, da je situacija gospodarskoga kontinuiteta isključena u ovom slučaju zbog nepostojanja strukturnih veza između subjekta koji je prenositelj i subjekta koji je preuzimatelj, [za koje je utvrdio da su društva Saiag […] ili ITR […] i Parker‑Hannifin, a da pritom nije uzeo u obzir veze koje su postojale između društava ITR […] i ITR Rubber na dan prijenosa djelatnosti između ta dva subjekta].

56.      Takva bi pogreška mogla biti bespredmetna ako, u svakom slučaju, situacija gospodarskoga kontinuiteta treba biti isključena zbog nepostojanja stvarnih strukturnih veza između društava ITR […] i ITR Rubber. U tom kontekstu valja analizirati argument druge stranke u žalbenom postupku da je Opći sud ispravno odbio postojanje situacije gospodarskoga kontinuiteta s obzirom na to da Komisija nije, u pobijanoj odluci, ispitala je li društvo ITR Rubber zaista bilo pod stvarnim nadzorom društva ITR […]”

45      Kao prvo, iz navedenog proizlazi da se, za potrebe analize pripisivanja odgovornosti za povredu koju je društvu ITR počinilo prije 1. siječnja 2002., mora uzeti u obzir prijenos djelatnosti povezanih s cijevima u pomorskoj uporabi koji je izvršen unutar grupe, s društva ITR na društvo ITR Rubber.

46      Kao drugo, iz presude u žalbenom postupku proizlazi da se dan prijenosa predmetnih djelatnosti mora uzeti kao relevantan za ocjenu nužnosti primjene načela gospodarskog kontinuiteta.

47      Kao treće, iz zaključaka Suda u presudi u žalbenom postupku proizlazi da se nikakav značaj ne treba pridavati cilju prijenosa djelatnosti povezanih s cijevima u pomorskoj uporabi, koji su društvo Saiag i njegovo društvo kći ITR izvršili na društvo Parker‑Hannifin, društvo iz grupe Parker, prijenosom tih djelatnosti na društvo kći, odnosno društvo ITR Rubber koje je osnovano s tim ciljem. Sud ističe da cilj i gospodarski razlozi takve transakcije nisu relevantni.

48      Kao četvrto, iz tih zaključaka slijedi da se primjena načela gospodarskog kontinuiteta, zbog prijenosa djelatnosti koji je izvršen unutar grupe, između društva ITR i njegovog društva kćeri ITR Rubber, čiji je bilo isključivi vlasnik, u predmetnom slučaju ne može isključiti s obzirom na strukturne veze koje su između tih društava postojale na dan prijenosa, odnosno 1. siječnja 2002.

49      Naposljetku, iz zaključaka Suda proizlazi da bi se primjena načela gospodarskog kontinuiteta, unatoč postojanju strukturnih veza između društava ITR i ITR Rubber, u predmetnom slučaju mogla isključiti ako društvo ITR Rubber nije bilo pod stvarnim nadzorom društva ITR, koji se očitovao u stvarnom izvršavanju odlučujućeg utjecaja. Smatra se da takav nadzor postoji, osim ako društva Parker ITR i Parker‑Hannifin obore pretpostavku da je društvo ITR stvarno izvršavalo odlučujući utjecaj nad društvom ITR Rubber u vrijeme relevantnog prijenosa unutar grupe Saiag 1. siječnja 2002.

–       Pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja

50      Komisija je u uvodnoj izjavi 370. pobijane odluke istaknula da su u vrijeme prijenosa nezakonitih djelatnosti s društva ITR na društvo ITR Rubber ta dva društva bila gospodarski povezana kao društvo majka i društvo kći u isključivom vlasništvu prvonavedenog te su bila dijelom istog poduzetnika. Tužitelji ne osporavaju postojanje tih strukturnih veza.

51      U tom pogledu, Sud je u točki 62. presude u žalbenom postupku naveo da je na tužiteljima da pobiju oborivu pretpostavku da je društvo ITR stvarno izvršavalo odlučujući utjecaj nad društvom ITR Rubber, tako da predoče dovoljne dokaze kojima bi se dokazalo da je društvo kći samostalno djelovalo na tržištu.

52      Sud je u točkama 65. i 66. presude u žalbenom postupku istaknuo da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava tako što je propustio ispitati, kako bi provjerio je li Komisija pravilno primijenila načelo gospodarskoga kontinuiteta, dokaze koje su tužitelji podnijeli u pogledu postojanja ili nepostojanja stvarnih veza u obliku odlučujućeg utjecaja društva ITR nad društvom ITR Rubber.

53      Posljedično, u ovom ponovnom suđenju pred Općim sudom potrebno je ocijeniti predstavljaju li dokazi koje su tužitelji podnijeli dostatan dokaz da je društvo ITR Rubber samostalno djelovalo na tržištu.

54      Opći sud tu ocjenu treba provesti kako bi se riješilo pitanje pripisivanja odgovornosti društvu kćeri ITR Rubberu za povredu koju je počinilo njegovo društvo majka ITR, i to s obzirom na sudsku praksu na koju Sud upućuje u točki 58. presude u žalbenom postupku. U skladu s tom sudskom praksom, u posebnom slučaju u kojem društvo majka drži sav ili gotovo sav kapital svojeg društva kćeri koje je počinilo povredu pravila Europske unije o tržišnom natjecanju, postoji oboriva pretpostavka da društvo majka stvarno izvršava odlučujući nadzor nad svojim društvom kćeri. U takvoj situaciji dovoljno je da Komisija dokaže da sav ili gotovo sav kapital u društvu kćeri drži društvo majka kako bi se ta pretpostavka primjenjivala. Ona je ipak oboriva i subjekti koji žele oboriti predmetnu pretpostavku mogu podnijeti dokaze koji se odnose na gospodarske, organizacijske i pravne veze između društva kćeri i društva majke, a za koje smatraju da dokazuju da društvo kći i društvo majka ne čine jedinstveni gospodarski subjekt, nego da društvo kći djeluje samostalno na tržištu (vidjeti presude od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, EU:C:2009:536, t. 60. i navedenu sudsku praksu, od 8. svibnja 2013., Eni/Komisija, C‑508/11 P, EU:C:2013:289, t. 47. i navedenu sudsku praksu; i od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 105. do 111.).

–       Obaranje pretpostavke stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja

55      Tužitelji navode da društvo ITR nije imalo odlučujući utjecaj nad društvom ITR Rubber s obzirom na sljedeće elemente.

56      Kao prvo, tužitelji navode da društvo ITR Rubber od svojeg osnivanja 27. lipnja 2001. nije obavljalo nikakve gospodarske djelatnosti do 1. siječnja 2002., što znači da društvo ITR tijekom tog razdoblja nije moglo izvršavati odlučujući utjecaj nad svojim društvom kćeri niti mu dati ikakve poslovne upute.

57      U tom pogledu, mora se istaknuti, kako proizlazi iz točaka 56. i sljedećih presude u žalbenom postupku te kako su sami tužitelji priznali na raspravi, da je za postojanje gospodarskog kontinuiteta relevantan dan prijenosa djelatnosti s društva ITR na društvo ITR Rubber. Stoga su argumenti tužiteljâ u pogledu razdoblja prije tog prijenosa bespredmetni.

58      Tužitelji priznaju da je društvo ITR Rubber, nakon što su mu 1. siječnja 2002. prenesene djelatnosti društva ITR, redovno poslovalo te, stoga, obavljalo djelatnosti koje su mu prenesene.

59      Kao drugo, tužitelji tvrde da društva Saiag, ITR i ITR Rubber, u skladu s člankom 7. 21. ugovora o kupoprodaji s društvom Parker‑Hannifin, nisu mogla između 1. siječnja 2002. i 31. siječnja 2002. poduzimati nikakve radnje koje bi mogle utjecati na interese društva Parker‑Hannifin kao budućeg kupca bez njegove prethodne suglasnosti. Tužitelji tvrde da to ne samo što je sprečavalo društva Saiag i ITR da izvršavaju ikakav utjecaj – a kamoli ikakav odlučujući utjecaj – nad društvom ITR Rubber nego je društvu Parker‑Hannifin davalo i pravo da nadzire društvo ITR Rubber zajedno s društvom ITR.

60      U tom pogledu mora se istaknuti da se prodavatelj, društvo ITR, u skladu s člankom 7. 21. ugovora o kupoprodaji, obvezalo, među ostalim, osigurati da će društvo ITR Rubber djelovati i da će se njime upravljati u okviru redovnog poslovanja, a da će za sve odluke koje izlaze iz okvira redovnog poslovanja biti potrebna prethodna suglasnost kupca. Konkretno, prethodna suglasnost kupca bila je potrebna za izmjene koje su se odnosile na sustav plaćanja zaposlenika, raspodjelu dividendi, kapitalna ulaganja iznad 100 000 eura ili prodaju sredstava, osim ako se takva prodaja izvršavala u okviru redovnog poslovanja.

61      Kao prvo, nesporno je da je društvo ITR Rubber društvu Parker‑Hannifin prodano 31. siječnja 2002. Posljedično, činjenica da se u ugovoru o kupoprodaji od 5. prosinca 2001. određivao način na koji će se društvom ITR Rubber upravljati između potonjeg datuma i datuma stvarnog izvršenja prodaje ne može se smatrati prijenosom nadzora nad tim društvom s prodavatelja na kupca. Kako sami tužitelji priznaju, cilj tih odredbi bila je zaštita kupčevih interesa tako da se dotično društvo ili sredstva, a osobito njihova vrijednost, do izvršenja prodaje očuvaju u stanju koje odgovara stanju koje je kupac utvrdio u vrijeme potpisivanja ugovora o kupoprodaji.

62      Kao drugo, iako te obveze prodavatelja prema kupcu u takozvanom međurazdoblju koje je prethodilo izvršenju prodaje predstavljaju kupčeva prava, osobito u pogledu prethodne suglasnosti za radnje koje izlaze iz okvira redovnog poslovanja, one su po samoj svojoj naravi bile privremene te su ovisile o stvarnom zaključenju transakcije.

63      Naposljetku, mora se navesti da se društvo ITR, u skladu s člankom 7. 21. ugovora o kupoprodaji, obvezalo osigurati da će društvo ITR Rubber, tijekom takozvanog međurazdoblja od datuma potpisivanja ugovora do datuma zaključenja transakcije, djelovati i da će se njime upravljati u okviru redovnog poslovanja. Međutim, takva je obveza značila da je društvo ITR zapravo moglo donositi odluke u pogledu upravljanja društvom ITR Rubber. Točno je da je društvu ITR bila potrebna prethodna suglasnost u pogledu odluka koje su izlazile iz okvira redovnog poslovanja. Međutim, društvo ITR imalo je ovlast i obvezu, na temelju ugovora o kupoprodaji, osigurati da društvo ITR redovno posluje. Nasuprot tvrdnjama tužitelja, ta obveza, koju je društvo ITR preuzelo ugovorom o kupoprodaji, upućuje na činjenicu da društvo kći ITR Rubber nije samostalno djelovalo na tržištu.

64      Iako se ne može smatrati da je društvo ITR Rubber tijekom takozvanog „međurazdoblja” bilo pod nadzorom društva Parker‑Hannifin, ne može se smatrati ni da je bilo neovisan subjekt koji je mogao potpuno samostalno odlučivati o svojim djelatnostima jer je društvo ITR osiguravalo da društvo ITR Rubber neće odstupiti, osobito u pogledu svoje poslovne politike, od svojeg redovnog poslovanja. Posljedično, društvo ITR Rubber, zbog obveze svojega društva majke, nije moglo jednostrano odlučiti da, primjerice, promijeni svoju poslovnu politiku ili prestane sa svojim djelatnostima, što bi moglo da je bilo potpuno neovisan subjekt.

65      Nadalje, društvo ITR 1. siječnja 2002. prenijelo je na društvo ITR Rubber jedina sredstva koje je potonje imalo, dok je prije toga, kako tužitelji navode, društvo ITR Rubber postojalo samo na papiru.

66      Osim toga, mora se istaknuti da prodaja društva ITR Rubber društvu Parker‑Hannifin, prije samog zaključenja transakcije, nije bila konačna. Posljedično, kako je Komisija pravilno istaknula, društvo ITR, kao isključivi vlasnik društva ITR Rubber, moglo je tijekom takozvanog međurazdoblja odustati od prodaje, iako bi pritom moralo naknaditi štetu predviđenom kupcu na temelju mehanizama odštete iz samog ugovora.

67      Kao treće, tužitelji navode da je razdoblje od jednog mjeseca nakon prijenosa djelatnosti povezanih s cijevima u pomorskoj uporabi te prije nego što je prodaja društvu Parker‑Hannifin izvršena, a tijekom kojeg je društvo ITR bilo isključivi vlasnik društva ITR Rubber, prekratko da bi društva ITR ili Saiag tijekom istog mogla izvršavati odlučujući utjecaj nad društvom ITR Rubber, čak i da su imala takvu ovlast.

68      Mora se istaknuti da trajanje razdoblja nakon prijenosa djelatnosti povezanih s cijevima u pomorskoj uporabi, tijekom kojeg je društvo ITR bilo isključivi vlasnik društva ITR Rubber, ne može samo po sebi predstavljati element na temelju kojeg se može utvrditi da je društvo ITR Rubber tijekom tog razdoblja samostalno djelovalo na tržištu.

69      Ostaje činjenica da je društvo ITR, u vrijeme stvarnog prijenosa predmetnih djelatnosti na društvo ITR Rubber 1. siječnja 2002., bilo isključivi vlasnik svog društva kćeri te da je u skladu s ugovorom o kupoprodaji s društvom Parker‑Hannifin potpisanim 5. prosinca 2001., kako je navedeno u točki 63. ove presude, moralo osigurati, makar na samo kratko razdoblje, da će društvo ITR Rubber djelovati i da će se njime upravljati u okviru redovnog poslovanja.

70      Nadalje, kako je navedeno u točki 66. ove presude, do izvršenja prodaje društvu Parker‑Hannifin društvo ITR imalo je ovlast donositi odluke u pogledu prodaje društva ITR Rubber koja je mogla biti provedena bilo kada prije zaključenja transakcije. Osim toga, datum zaključenja transakcije nije bio unaprijed određen ugovorom o kupoprodaji jer je ovisio, među ostalim, o ispunjenju određenih preduvjeta. U skladu s tim, iako je stjecanje društva ITR Rubber od strane društva Parker‑Hannifin stupilo na snagu 31. siječnja 2002., to se moglo dogoditi i nekog drugog, kasnijeg, datuma.

71      Posljedično, činjenica da je razdoblje od prijenosa djelatnosti povezanih s cijevima u pomorskoj uporabi na društvo ITR Rubber do prodaje društva ITR Rubber društvu Parker‑Hannifin u konačnici trajalo samo mjesec dana, ne može se smatrati elementom na temelju kojeg se može utvrditi da je društvo ITR Rubber samostalno djelovalo na tržištu iako je bilo u isključivom vlasništvu društva ITR.

72      Iz navedenog slijedi da se dokazi koje su tužitelji iznijeli ne mogu smatrati dostatnima da bi dokazali da je društvo ITR Rubber između 1. i 31. siječnja 2002. samostalno djelovalo na tržištu. Posljedično, tužitelji nisu oborili pretpostavku da je društvo ITR stvarno izvršavalo odlučujući utjecaj nad svojim društvom kćeri ITR Rubber, čiji je bilo isključivi vlasnik.

73      U skladu s tim, mora se zaključiti da Komisija nije pogriješila utvrdivši, u skladu s načelom gospodarskog kontinuiteta, da se društvo Parker ITR može smatrati odgovornim za postupke svojeg prethodnika, društva ITR, na temelju prijenosa sredstava koja su predmet povrede društvu ITR Rubber te uzimajući u obzir veze koje su između društava ITR i ITR Rubber postojale u vrijeme tog prijenosa, osobito stopostotno vlasništvo koje je prvonavedeno imalo nad kapitalom potonjeg, zbog čega je moguće pretpostaviti da je društvo majka stvarno izvršavalo odlučujući utjecaj nad svojim društvom kćeri.

74      Stoga se prvi dio prvog tužbenog razloga mora odbiti.

 Primjena članka 25. Uredbe br. 1/2003

75      U skladu s člankom 25. Uredbe br. 1/2003, za ovlasti koje su Komisiji dodijeljene u pogledu izricanja novčanih kazni ili periodičnih penala vrijedi rok zastare od pet godina, koji, u slučaju trajne ili ponavljane povrede, počinje teći dana kada povreda prestane. Svaka radnja koju poduzme Komisija ili tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje s ciljem istrage ili vođenja postupaka u vezi povrede prekida tijek roka zastare.

76      Tužitelji ističu da u predmetnom slučaju postoje objektivni, relevantni i dosljedni indiciji koji pokazuju da je isključiva svrha pripisivanja odgovornosti društvu Parker ITR za povrede koje su počinili njegovi prethodnici bila zaobilaženje roka zastare iz članka 25. Uredbe br. 1/2003.

77      Komisija ističe da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, ima diskrecijsku ovlast odlučiti kome će uputiti odluku u slučaju gospodarske sukcesije, koju je u ovom slučaju pravilno upotrijebila.

78      Budući da pretpostavka stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja nad društvom ITR Rubber od strane društva ITR nije oborena u predmetnom slučaju, zaključeno je da je načelo gospodarskog kontinuiteta primjenjivo zbog postojanja veza između društava ITR i ITR Rubber u vrijeme prijenosa djelatnosti povezanih s cijevima u pomorskoj uporabi. U skladu s tim, pripisivanje odgovornosti za jedinstvenu i trajnu povredu između 1. travnja 1986. i 2. svibnja 1987. posljedica je, u pogledu razdoblja prije 1. siječnja 2002. tijekom kojeg je društvo ITR, njegov prethodnik, sudjelovalo u povredi, primjene načela gospodarskog kontinuiteta za koju je u točki 73. ove presude utvrđeno da je bila pravilna. Posljedično, nasuprot tvrdnjama tužitelja, to pripisivanje odgovornosti ne proizlazi iz zlouporabe ovlasti i zaobilaženja članka 25. Uredbe br. 1/2003.

79      Iz toga slijedi da je rok zastare povezan s tom jedinstvenom i trajnom povredom, koja je pripisana društvu Parker ITR, počeo teći tek 2. svibnja 2007., kada je Komisija, pokrenuvši istragu, provela nekoliko pretraga, među ostalim, u prostorima društva Parker ITR. Posljedično, ovlast Komisije da sankcionira društvo Parker ITR za tu povredu nije zastarjela.

80      U skladu s tim, drugi dio prvog tužbenog razloga koji su tužitelji iznijeli, a koji se odnosi na zlouporabu ovlasti i zaobilaženje primjene članka 25. Uredbe br. 1/2003, mora se odbiti.

 Obveza obrazlaganja i načelo jednakog postupanja

81      Što se tiče navoda o povredi obveze obrazlaganja, potrebno je ocijeniti je li pobijana odluka bila dostatno obrazložena u dijelu koji se odnosio na primjenu načela gospodarskog kontinuiteta kako bi se moglo utvrditi da je društvo Parker ITR odgovorno za povredu prije 1. siječnja 2002., uključujući veze koje su postojale između društava ITR i ITR Rubber.

82      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 253. UEZ‑a mora odgovarati prirodi dotične mjere i na jasan i nedvosmislen način odražavati zaključke institucije koja je donijela mjeru, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo upoznavanje s razlozima poduzimanja mjere, kao i nadležnom sudu izvršavanje njegove nadzorne ovlasti. Obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju dotične mjere, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati mjere ili druge osobe na koje se mjera izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (presuda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63.; presuda od 30. rujna 2003., Njemačka/Komisija, C‑301/96, EU:C:2003:509, t. 87. i presuda od 22. lipnja 2004., Portugal/Komisija, C‑42/01, EU:C:2004:379, t. 66.).

83      U uvodnim izjavama 327. do 329. pobijane odluke Komisija je obrazložila zašto u predmetnom slučaju nije primijenila načelo osobne odgovornosti nego načelo gospodarskog kontinuiteta. Nakon što je navela okolnosti u kojima je smatrala da se primjenjuje načelo osobne odgovornosti, Komisija je navela da, nasuprot tomu, ako subjekt odgovoran za povredu prestane postojati jer je postao dijelom drugog pravnog subjekta, taj drugi subjekt mora biti odgovoran. Nadalje, Komisija je u uvodnoj izjavi 328. postavila načelo u skladu s kojim, kada se djelatnosti prenesu s jednog pravnog subjekta na drugi, a prenositelj i preuzimatelj su gospodarski povezani, odgovornost za ranije postupke prenositelja može preći na preuzimatelja, čak i ako je prenositelj nastavio postojati.

84      Točnije, Komisija je u uvodnoj izjavi 370. pobijane odluke, upućujući na obrazloženje u uvodnoj izjavi 328., istaknula razloge zbog kojih je, u skladu s načelom gospodarskog kontinuiteta, pripisala društvu ITR Rubber, sadašnjem društvu Parker ITR, odgovornost za povredu za razdoblje prije 31. siječnja 2002., a glavni razlog bilo je postojanje gospodarskih veza između društva majke i društva kćeri, pri čemu je potonje bilo u isključivom vlasništvu prvonavedenog.

85      Nadalje, mora se istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 369. pobijane odluke navela argumente protiv primjene načela gospodarskog kontinuiteta koje su tužitelji iznijeli u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, a u kojima su isticali, među ostalim, da nisu postojale nikakve veze između, s jedne strane, društva Parker ITR, nekadašnjeg društva ITR Rubber, te, s druge strane, društva ITR i grupe Saiag.

86      Komisija je uvodnim izjavama 370. do 373. pobijane odluke odgovorila na te argumente istaknuvši, među ostalim, da čak i ako je prijenos sredstava s društva ITR na društvo ITR Rubber bio izvršen s ciljem njihove kasnije prodaje društvu Parker‑Hannifin, taj se prijenos dogodio u trenutku kada su ta dva poduzetnika pripadala istoj grupi što je, u skladu sa sudskom praksom proizašlom iz presude od 11. prosinca 2007., ETI i dr. (C‑280/06, EU:C:2007:775), značilo da je odgovornost društva ITR pripisana društvu ITR Rubber, u skladu s načelom gospodarskog kontinuiteta. Komisija je također navela da kasniji prekid veza između društava ITR i ITR Rubber ne može promijeniti takav zaključak.

87      Posljedično, mora se zaključiti da su u pobijanoj odluci jasno i nedvosmisleno izneseni elementi na temelju kojih je Komisija zaključila da se u predmetnom slučaju treba primijeniti načelo gospodarskog kontinuiteta, uključujući one koji se odnose na veze koje su postojale između društava ITR i ITR Rubber, čime je ujedno odgovorila na argumente koje su tužitelji iznijeli u upravnom postupku.

88      Što se tiče navodne povrede načela jednakog postupanja jer je načelo gospodarskog kontinuiteta primijenjeno u pogledu društva ITR Rubber, ali ne i u pogledu društva DOM, iako je društvo DOM, kako tužitelji tvrde, bilo u veoma sličnoj situaciji, važno je imati na umu da to načelo, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na isti način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija, C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

89      U predmetnom slučaju, iz uvodne izjave 19. pobijane odluke jasno proizlazi da je društvo DOM, koje je osnovala grupa Unipoly, preuzelo sredstva grupe BTR u sektoru cijevi u pomorskoj uporabi. Posljedično, u slučaju društva DOM, prijenos odnosnih sredstava izvršen je između društava koja nisu bila strukturno povezana, odnosno između društva BTR, s jedne strane, i društva DOM iz grupe Unipoly, s druge strane.

90      Nasuprot tomu, kako je navedeno u točki 45. ove presude, u slučaju društva ITR Rubber, sukladno presudi u žalbenom postupku, ključan je prijenos djelatnosti povezanih s cijevima u pomorskoj uporabi s društva ITR na društvo ITR Rubber, odnosno s društva majke na društvo kćer unutar grupe Saiag, jer su cilj i gospodarski razlozi takvog prijenosa nerelevantni, kako proizlazi iz točke 53. te presude.

91      Iz zaključaka u presudi u žalbenom postupku, na koje se upućuje u točkama 42. i 43. ove presude, proizlazi da se načelo gospodarskog kontinuiteta primjenjuje u okolnostima u kojima postoje stvarne strukturne veze između društva koje je sudjelovalo u povredi i društva kćeri na koje su sredstva koja su predmet povrede prenesena s ciljem prodaje grupi koja je bila treća strana. Nasuprot tomu, u skladu s tom sudskom praksom, načelo gospodarskog kontinuiteta ne može se primijeniti u slučajevima kada se sredstva koja su predmet povrede prenesu na društvo kćer koje je osnovano unutar grupe kupca te koje nije strukturno povezano s prodavateljem.

92      Posljedično, Komisiju se ne može optužiti da je postupila suprotno načelu jednakog postupanja time što je načelo gospodarskog kontinuiteta primijenila u pogledu društva ITR Rubber, ali ne i u pogledu društva DOM jer te dvije situacije nisu usporedive.

93      U skladu s tim, treći dio prvog tužbenog razloga mora se odbiti, kao i taj tužbeni razlog u cijelosti.

 Peti tužbeni razlog, koji se odnosi na nezakonito povećanje iznosa novčane kazne izrečene društvu Parker ITR zbog njegove navodne uloge predvodnika povrede

94      Tužitelji osporavaju, kao prvo, činjenicu da je društvo ITR od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001. imalo ulogu predvodnika zabranjenog sporazuma, navodeći da Komisija to nije dostatno dokazala, kao drugo, pripisivanje društvu ITR Rubber navodne uloge predvodnika koju je imalo društvo ITR te, kao treće, povećanje iznosa novčane kazne koja je društvu Parker ITR izrečena zbog uloge predvodnika koja je pripisana društvu ITR.

95      Komisija ističe da cjelina dokaza na koje se poziva dokazuje da je društvo ITR doprinijelo da zabranjeni sporazum ponovno u potpunosti zaživi te da je, osobito, igralo ključnu ulogu u tome da društvo Yokohama ponovno u njemu sudjeluje. Komisija smatra da ta okolnost opravdava 30-postotno povećanje iznosa novčane kazne izrečene društvu Parker ITR. Nadalje, Komisija navodi da s pravom upućuje na društvo Parker ITR jer je taj subjekt pravni sljednik društva ITR.

 Pripisivanje društvu ITR Rubber uloge predvodnika pripisane društvu ITR

96      Najprije treba istaknuti, u pogledu činjenice da se u pobijanoj odluci upućuje na društvo Parker ITR, a ne na društvo ITR, kao predvodnika zabranjenog sporazuma tijekom razdoblja kada društvo Parker ITR, izvornog naziva ITR Rubber, još nije postojalo, da se društvo Parker ITR, kako je navedeno u točki 73. ove presude, u skladu s načelom gospodarskog kontinuiteta treba smatrati odgovornim za postupke društva ITR, uključujući za njegove postupke prije osnivanja društva ITR Rubber 27. lipnja 2001. Posljedično, te bez prejudiciranja odluke o meritumu tvrdnji o ulozi predvodnika pripisane društvu ITR, Komisiju se ne može kritizirati zato što je, u pogledu uloge predvodnika koja je društvu ITR pripisana za razdoblje od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001., upućivala na društvo Parker ITR, nekadašnje društvo ITR Rubber.

 Uloga predvodnika pripisana društvu ITR

97      Komisija je u uvodnoj izjavi 243. pobijane odluke navela da je društvo ITR, tijekom razdoblja od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001., s osobom W. dijelilo zadaće koordinacije zabranjenog sporazuma.

98      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kada povredu počini više poduzetnika, u okviru određivanja iznosa novčanih kazni treba utvrditi njihove odgovarajuće uloge u povredi za vrijeme trajanja njihovog sudjelovanja u njoj. Iz toga osobito slijedi da „vodeća uloga” (uloga predvodnika) koju igra jedan ili više poduzetnika u zabranjenom sporazumu treba biti uzeta u obzir u svrhu izračuna iznosa novčane kazne tako da poduzetnici koji su igrali takvu ulogu moraju snositi posebnu odgovornost u odnosu na druge poduzetnike (vidjeti presudu od 11. srpnja 2014., Sasol i dr./Komisija, T‑541/08, EU:T:2014:628, t. 355. i navedenu sudsku praksu).

99      U skladu s tim načelima, u točki 28. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.) (u daljnjem tekstu: Smjernice), naveden je, pod dijelom „Otegotne okolnosti”, netaksativan popis okolnosti na temelju kojih se može povećati osnovni iznos novčane kazne, jedna od kojih je uloga predvodnika povrede.

100    Kako bi mogao biti okvalificiran kao predvodnik zabranjenog sporazuma, poduzetnik je morao predstavljati značajnu pokretačku snagu za zabranjeni sporazum ili nositi posebnu i konkretnu odgovornost u njegovom poslovanju. Ta okolnost može posebice biti izvedena iz toga da je poduzetnik, posebnim poticajima, spontano dao osnovni zamah zabranjenom sporazumu, ili ako sve indicije upućuju na to da je poduzetnik predano nastojao osigurati stabilnost i uspjeh zabranjenog sporazuma (presude od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, EU:T:2006:74, t. 299., 300., 351., 370. do 375. i 427. i od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, EU:T:2012:478, t. 198.).

101    To je slučaj ako je poduzetnik sudjelovao na sastancima zabranjenog sporazuma u ime drugog poduzetnika koji nije bio nazočan i kojeg je obavijestio o ishodu navedenih sastanaka (presuda od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, EU:T:2006:74, t. 439.). Isto vrijedi i za slučaj kada se dokaže da je poduzetnik imao središnju ulogu u konkretnom poslovanju zabranjenog sporazuma, primjerice organizirajući razne sastanke, prikupljajući i dijeleći informacije unutar zabranjenog sporazuma i najčešće oblikujući prijedloge u vezi s poslovanjem zabranjenog sporazuma (presuda od 27. rujna 2012., Koninklijke Wegenbouw Stevin/Komisija, T‑357/06, EU:T:2012:488, t. 284.).

102    Naposljetku, uloga predvodnika zabranjenog sporazuma može se istodobno pripisati dvojici ili većem broju poduzetnika (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, EU:T:2006:74, t. 439. i 440. i od 26. travnja 2007., Bolloré i dr./Komisija, T‑109/02, T‑118/02, T‑122/02, T‑125/02, T‑126/02, T‑128/02, T‑129/02, T‑132/02 i T‑136/02, EU:T:2007:115, t. 561.).

103    S obzirom na prethodna razmatranja, mora se ispitati je li Komisija, na temelju dostatnih dokaza, mogla opravdano zaključiti da je društvo ITR zaista imalo ulogu predvodnika povrede od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001.

104    Kako bi dokazala da je društvo ITR imalo ulogu predvodnika, Komisija se u pobijanoj odluci, osim na izjave društva Yokohama, pozivala na sljedeće dokaze u prilog tim izjavama.

105    Kao prvo, Komisija se u uvodnoj izjavi 461. pobijane odluke pozivala na telefaksove koje je društvo ITR poslalo drugim sudionicima zabranjenog sporazuma. Osim toga, tužitelji te dokumente, koji su dio spisa, nisu dovodili u pitanje, ali su osporavali način na koji ih je Komisija protumačila. Ti dokumenti, koji datiraju od lipnja 1999. do lipnja 2001., pokazuju, među ostalim, da je komunikacija između društva ITR i drugih sudionika zabranjenog sporazuma bila donekle redovita te da se odvijala i nakon siječnja 2000., što su i sami tužitelji priznali na raspravi.

106    S jedne strane, iz te komunikacije jasno proizlazi da se zaposlenik društva ITR, osoba P., predstavljao kao koordinator podskupine sudionika zabranjenog sporazuma, što potvrđuju izjave društva Yokohama.

107    S druge strane, ta komunikacija pokazuje da je zaposlenik društva ITR tijekom tog razdoblja pokrenuo prikupljanje povjerljivih informacija od drugih sudionika, osobito društava Yokohama i Trelleborg, i koordinaciju sudjelovanja društava Yokohama i Trelleborg u postupcima javne nabave. Iz dokumenata na koje se Komisija pozivala također proizlazi da je društvo ITR osobito nastojalo osigurati da se u okviru zabranjenog sporazuma uzima u obzir zajednički tržišni udio koje je imalo s društvom Yokohama te olakšati njegovo sudjelovanje na sastancima.

108    Kao drugo, što se tiče telefaksova koje je društvo ITR poslalo 11. i 21. lipnja 1999., koji se spominju u uvodnoj izjavi 179. pobijane odluke, mora se istaknuti da, nasuprot tvrdnjama tužitelja, činjenica da se odnose na postupke javne nabave kasnijeg datuma ne dovodi u pitanje zaključak da se društvo ITR može smatrati koordinatorom zabranjenog sporazuma tijekom razdoblja u kojem su telefaksovi poslani. Društvo ITR se okrivljuje upravo za koordinaciju strategija koje će sudionici zabranjenog sporazuma primjenjivati u pogledu budućih postupaka javne nabave.

109    Kao treće, dokumenti iz listopada 1999., koji se spominju u uvodnim izjavama 189. i 196. pobijane odluke, pokazuju, među ostalim, da je predstavnik društva ITR tijekom tog razdoblja počeo usko surađivati s društvom Yokohama te da je izvršavao druge zadaće koordinacije između nekih sudionika zabranjenog sporazuma koji su doprinosili njegovoj provedbi te tužitelji to nisu osporili.

110    Kao četvrto, što se tiče dopisa koje je društvo ITR poslalo u prosincu 1999., nakon sastanka u Londonu (Ujedinjena Kraljevina) 10. prosinca 1999., mora se istaknuti da sama činjenica, koju tužitelji nisu osporili, da je predstavnik društva ITR poslao takve dopise, neovisno o tome jesu li njegovi prijedlozi u konačnici prihvaćeni, pokazuje da je imalo glavnu ulogu u održavanju i nadzoru djelatnosti u okviru zabranjenog sporazuma nakon tog sastanka.

111    Kao peto, što se tiče predsjedavanja tim sastankom, nije sporno da se u zapisniku izričito ne spominje osoba koja je njime predsjedavala. Međutim, Komisija se u vezi toga, osim na izjave društva Yokohama, pozivala na dokumente koji su pokazivali da je društvo ITR poslalo društvu Yokohama pozivnicu na taj sastanak te da je slalo dopise nakon tog sastanka, kao i na činjenicu da je njegov doprinos na sastanku vidljiv iz zapisnika, pri čemu tužitelji nisu osporili Komisijine zaključke do kojih je na temelju toga došla. Mora se zaključiti da ti dokazi u najmanju ruku ukazuju na glavnu ulogu u pripremi i održavanju sastanka i radnjama nakon njega.

112    Kao šesto, mora se istaknuti da tužitelji ne osporavaju činjenicu da je društvo ITR počelo usko surađivati s društvom Yokohama, što jasno proizlazi iz nekoliko dokumenata koji se spominju, među ostalim, u uvodnim izjavama 219. i 241. pobijane odluke te koji pokazuju da je društvo ITR organiziralo sastanke s društvom Yokohama te da je komunikaciju u pogledu te suradnje održavalo ne samo s društvom Yokohama nego i s drugim sudionicima zabranjenog sporazuma, osobito između siječnja 2000. i lipnja 2001.

113    S jedne strane, činjenica da je društvo ITR aktivno nastojalo osigurati sudjelovanje društva Yokohama, jednog od dvojice japanskih sudionika, te, stoga, osigurati da u zabranjenom sporazumu sudjeluju dva poduzetnika koja su predstavljala gotovo jednu četvrtinu svjetskog tržišta, može se sama po sebi smatrati ključnim elementom u ponovnoj uspostavi i jačanju zabranjenog sporazuma.

114    S druge strane, drugi sudionici zabranjenog sporazuma, s obzirom da su im informacije u vezi te suradnje priopćene, osnažili su svoje povjerenje u pogledu tog dijela zabranjenog sporazuma te, stoga, u pogledu provedbe zabranjenog sporazuma općenito.

115    U tom pogledu, zapisnik sa sastanka od 11. i 12. lipnja 2001. potvrđuje da se u okviru zabranjenog sporazuma, u to vrijeme, za društva Yokohoma i ITR smatralo da tako usko surađuju na tržištu da im je dodijeljena zajednička kvota.

116    Posljedično, razumno se može smatrati da dokazi o uskoj suradnji društva ITR s društvom Yokohama, i činjenica da je ono osiguravalo da društvo Yokohama sudjeluje u zabranjenom sporazumu, podupiru Komisijin zaključak u pogledu uloge predvodnika zabranjenog sporazuma koja je pripisana društvu ITR.

117    Kao sedmo, nasuprot tvrdnjama tužitelja, mora se istaknuti da se dokazi koje Komisija navodi, uključujući one o uskoj suradnji između društava Yokohama i ITR, odnose na razdoblje koje je trajalo najmanje od 11. lipnja 1999. do lipnja 2001. Nadalje, iz spisa predmeta proizlazi da od listopada 2001. društvo ITR više nije koordiniralo sudjelovanje društva Yokohama u zabranjenom sporazumu, što tužitelji ne osporavaju. Posljedično, Komisija je 30. rujna 2001. odlučila smatrati datumom od kojeg društvo ITR više nije imalo ulogu predvodnika zabranjenog sporazuma.

118    S obzirom na sve upravo razmotrene dokaze, mora se zaključiti da je Komisija s pravom odredila društvo ITR kao predvodnika zabranjenog sporazuma tijekom razdoblja koje je trajalo najmanje od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001.

119    Taj zaključak ne mogu u pitanje dovesti argumenti tužitelja koji se odnose na dokaze za koje smatraju da pobijaju tvrdnju da je društvo ITR imalo ulogu predvodnika zabranjenog sporazuma.

120    Kao prvo, tvrdnja da su društva Yokohama i ITR bili iz poslovne perspektive zainteresirani za ciljeve zabranjenog sporazuma ne dovodi u pitanje zaključak da je društvo ITR olakšalo društvu Yokohama sudjelovanje u zabranjenom sporazumu time što je pomagalo u koordinaciji tijekom razdoblja koje je Komisija uzela u obzir.

121    Kao drugo, uloga koju su imali drugi sudionici zabranjenog sporazuma, poput društava Bridgestone i DOM, kao i osoba W. ili njegova poduzeća, koji su navodno obavljali zadaće u vezi upravljanja i cjelokupne koordinacije zabranjenim sporazumom tijekom dugih razdoblja njegova postojanja, te tvrdnja da su ih drugi sudionici smatrali glavnim koordinatorima zabranjenog sporazuma, nije u suprotnosti s ulogom predvodnika koju je, u skladu sa zaključkom Komisije, imalo društvo ITR. Što se tiče, konkretno, razdoblja od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2011., argumenti tužitelja ne dokazuju da je osoba W., osobito posredstvom svojih poduzeća, bila isključivi koordinator zabranjenog sporazuma. Funkcije koordinacije koje je društvo ITR obavljalo tijekom tog razdoblja ne isključuju da je glavni koordinator bio pretežiti predvodnik zabranjenog sporazuma. Ta koegzistencija objašnjava činjenicu da društvo ITR nije bilo prisutno na svim sastancima zabranjenog sporazuma.

122    Naposljetku, tvrdnje da su drugi sudionici imali sumnje u pogledu uloge društva ITR kao glavnog koordinatora zabranjenog sporazuma i da ta uloga nije bila formalizirana ne negiraju zaključak Komisije da je društvo ITR djelovalo kao koordinator, barem u pogledu bloka društava ITR/Yokohama, te da je osiguravalo da postoji barem nekakva koordinacija s drugim sudionicima zabranjenog sporazuma, osobito nakon sastanka održanog 10. prosinca 1999. Sumnje koje je u lipnju 1999. osobito izrazilo društvo Manuli u pogledu europskog koordinatora zabranjenog sporazuma ne mogu dovesti u pitanje razne dokumente koje je Komisija iznijela, a koji dokazuju da je društvo ITR doista koordiniralo radnje drugih sudionika zabranjenog sporazuma, neovisno o tome jesu li te koliko dugo određene podskupine formalno bile dijelom zabranjenog sporazuma.

 Povećanje iznosa novčane kazne zbog uloge predvodnika koja je pripisana društvu ITR

123    Tužitelji kao neopravdano osporavaju 30-postotno povećanje iznosa novčane kazne izrečene društvu Parker ITR zbog uloge predvodnika koja je pripisana društvu ITR, osobito s obzirom na činjenicu da je novčana kazna izrečena društvu Bridgestone, koje je 11 godina koordiniralo zabranjeni sporazum, povećana za isti postotak.

124    U točki 28. Smjernica predviđeno je da se osnovni iznos novčane kazne može povećati ako Komisija utvrdi postojanje otegotnih okolnosti, kao što je uloga predvodnika povrede.

125    U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da činjenica da je poduzetnik bio predvodnik zabranjenog sporazuma znači da mora snositi posebnu odgovornost u odnosu na druge poduzetnike (presuda od 3. ožujka 2011., Siemens/Komisija, T‑110/07, EU:T:2011:68, t. 367.).

126    Nadalje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Komisija ima određenu diskrecijsku ovlast prilikom određivanja iznosa pojedine novčane kazne te da nije obvezna primijeniti nijednu konkretnu matematičku formulu u tu svrhu (presude od 6. travnja 1995., Martinelli/Komisija, T‑150/89, EU:T:1995:70, t. 59.; od 14. svibnja 1998., Mo och Domsjö/Komisija, T‑352/94, EU:T:1998:103, t. 268. i od 13. srpnja 2011., Polimeri Europa/Komisija, T‑59/07, EU:T:2011:361, t. 251.).

127    U predmetnom slučaju, kako je navedeno u točkama 118. i 119. ove presude, Komisija je pravilno zaključila da je društvo ITR od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001. imalo ulogu predvodnika zabranjenog sporazuma.

128    Komisija se u pogledu otegotnih okolnosti, u uvodnim izjavama 457. do 463. pobijane odluke, posebno osvrnula, kada je riječ o društvu ITR, među ostalim na zaključke koji su se odnosili na ulogu koje je predstavnik društva ITR imao od lipnja 1999. do rujna 2001. Komisija je u tim uvodnim izjavama navela da je društvo ITR koordiniralo dio kartela u isto vrijeme kada i osoba W. te je istaknula da je upravo tijekom tog razdoblja zabranjeni sporazum ponovno uspostavljen nakon što je prošao razdoblje nestabilnosti.

129    Nesporno je da je zabranjeni sporazum bio relativno neaktivan od svibnja 1997. do lipnja 1999. Kako je istaknuto, osobito u točkama 105. i 108. ove presude, društvo ITR je upravo od lipnja 1999. obavljalo zadaće koordinacije u pogledu nekih sudionika zabranjenog sporazuma.

130    Nadalje, Komisija je također istaknula, u točki 458. pobijane odluke, da je doprinos društva ITR bio ključan za uklanjanje zadrški koje su imali određeni sudionici zabranjenog sporazuma i za njegovu ponovnu uspostavu.

131    Kako sami tužitelji priznaju, društvo ITR počelo je uže surađivati s društvom Yokohama tako što je koordiniralo sudjelovanje dvaju poduzetnika u okviru zabranjenog sporazuma, iako je društvo Yokohama izrazilo zadrške u pogledu ponovnog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu jer je bilo u lošim odnosima sa svojim japanskim konkurentom, društvom Bridgestone. Postojanje tog rivaliteta, koje je prethodilo ponovnoj uspostavi zabranjenog sporazuma 1999., kojoj je doprinijela intervencija društva ITR, potvrdili su sami tužitelji.

132    Posljedično, 30-postotno povećanje iznosa novčane kazne izrečene društvu Parker ITR zbog njegove uloge predvodnika čini se opravdanim s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja.

133    S obzirom na to da tužitelji argumentima o tome da je i novčana kazna izrečena društvu Bridgestone povećana za 30 %, iako je ono 11 godina koordiniralo zabranjeni sporazum, navode povredu načela jednakog postupanja, potrebno je razmotriti, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 88. ove presude, jesu li te dvije situacije usporedive.

134    Komisija se u uvodnim izjavama 458. i 462. pobijane odluke, u pogledu 30-postotnog povećanja novčane kazne izrečene društvu Bridgestone, poziva na zaključke da je to društvo tijekom jedanaestogodišnjeg razdoblja od 1986. do 1997. koordiniralo zabranjeni sporazum, osobito u pogledu japanskih sudionika, dok je društvo Dunlop/DOM koordiniralo zabranjeni sporazum u pogledu europskih sudionika.

135    Stoga, iz dokaza koje je Komisija uzela u obzir u svojim zaključcima o otegotnim okolnostima jasno proizlazi da je društvo ITR koordiniralo neke od sudionika zabranjenog sporazuma tijekom dvije godine, dok je društvo Bridgestone koordiniralo zabranjeni sporazum u pogledu određenih sudionika tijekom dugog razdoblja od 11 godina.

136    Mora se zaključiti da te dvije situacije nisu činjenično slične. Međutim, mora se istaknuti da se isto postupanje s te dvije situacije, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 88. ove presude, čini objektivno opravdanim zbog činjenice da su zadaće koordinacije koje je društvo ITR obavljalo, iako samo tijekom dvije godine, znatno doprinijele uspješnoj ponovnoj uspostavi zabranjenog sporazuma. S obzirom na težinu povrede i odgovornost za tu povredu, čini se opravdanim da je povećanje iznosa kazne izrečene društvu Parker ITR u pogledu zadaća koordinacije koje je društvo ITR obavljalo tijekom ključnog razdoblja bilo jednako povećanju novčane kazne izrečene društvu Bridgestone u pogledu zadaća koje je ono obavljalo tijekom duljeg razdoblja.

137    U skladu s tim, Komisiju se ne može kritizirati što je, vršeći svoju diskrecijsku ovlast, za isti postotak povećala iznose novčanih kazni izrečenih društvima Parker ITR i Bridgestone.

138    U svakom slučaju, čak i da je Komisija pogrešno povećala iznos novčane kazne izrečene društvu Bridgestone za samo 30 %, unatoč činjenici da je tijekom dugog razdoblja imalo ulogu predvodnika zabranjenog sporazuma, zahtjev tužitelja za poništenje ne bi se mogao prihvatiti na temelju takvog nezakonitog postupka u korist treće strane. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, poštovanje načela jednakog postupanja ili nediskriminacije mora se pomiriti s načelom zakonitosti, u skladu s kojim se osoba u prilog svom zahtjevu ne može pozivati na nezakonit postupak u korist treće strane (vidjeti presudu od 3. ožujka 2011., Siemens/Komisija, T‑110/07, EU:T:2011:68, t. 358. i navedenu sudsku praksu).

139    S obzirom na prethodna razmatranja, peti tužbeni razlog koji su tužitelji iznijeli mora se odbiti.

 Šesti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu načela osobne odgovornosti i nepostojanje obrazloženja zbog čega povećanje iznosa novčane kazne izrečene društvu Parker‑Hannifin zbog navodne uloge predvodnika koju je društvo ITR imalo nije bilo zakonito

140    Tužitelji u biti ističu da je Komisija povrijedila načelo osobne odgovornosti kada je na temelju uloge predvodnika pripisane društvu ITR za razdoblje od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001. povećala iznos dijela novčane kazne za koje se društvo Parker‑Hannifin smatralo solidarno odgovornim. Dalje navode povredu obveze obrazlaganja jer pobijana odluka ne sadrži razloge zbog kojih je iznos novčane kazne za koje se društvo Parker‑Hannifin smatralo odgovornim povećan za 30 %.

141    Što se tiče povrede načela osobne odgovornosti, mora se imati na umu da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se, ako se protupravno ponašanje društva kćeri može pripisati njegovom društvu majci, može smatrati da ta društva tijekom razdoblja protupravnog ponašanja čine jedinstvenu gospodarsku jedinicu, pa samim time i jedinstvenog poduzetnika u smislu prava tržišnog natjecanja Unije. U tim je okolnostima Komisiji dopušteno smatrati društvo majku solidarno odgovornim za protupravno ponašanje svojega društva kćeri tijekom spomenutog razdoblja i, slijedom toga, solidarno odgovornim za plaćanje iznosa novčane kazne izrečene društvu kćeri (vidjeti presudu od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

142    Nadalje, utvrđeno je da Komisija, kada određuje vanjski odnos među solidarnim dužnicima, odnosno raznim osobama koje tvore nekog poduzetnika i koje bi mogle biti obvezne platiti čitav iznos novčane kazne izrečene tom poduzetniku, podliježe određenim ograničenjima, među ostalim, obvezi poštovanja načela individualizacije kazni i sankcija, koje zahtijeva da, sukladno članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003, iznos izrečene novčane kazne za koju se solidarno odgovara bude određen u skladu s težinom povrede koja se pojedinačno stavlja na teret poduzetniku o kojemu je riječ i trajanjem te povrede (presuda od 10. travnja 2014., Komisija/Siemens Österreich i dr., C‑231/11 P do C‑233/11 P, EU:C:2014:256, t. 52.).

143    Definicija solidarne odgovornosti koja Komisiji omogućuje da od jednog od društava majki zahtijeva plaćanje novčane kazne kojom se kažnjavaju povrede za koje je, za drugi dio razdoblja povrede, odgovoran drugi poduzetnik kojem ono nikad nije pripadalo protivna je načelu individualizacije kazni i sankcija (vidjeti presudu od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 126. do 133.).

144    Točnije, društvo se ne može smatrati odgovornim za povrede koje su njegove podružnice samostalno počinile prije datuma njihovog preuzimanja, pri čemu te potonje moraju same odgovarati za svoje nezakonito ponašanje prije tog preuzimanja, dok se društvo koje ih je preuzelo ne može smatrati odgovornim (presude od 16. studenoga 2000., Cascades/Komisija, C‑279/98 P, EU:C:2000:626, t. 77. do 79. i od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija, C‑408/12 P, EU:C:2014:2153, t. 65.).

145    S obzirom na prethodna razmatranja, potrebno je razmotriti je li Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava povećavši za 30 % iznos novčane kazne za koju je društvo Parker‑Hannifin solidarno odgovorno.

146    U tom pogledu, treba voditi računa o zaključku iz točke 118. ove presude, u skladu s kojim je Komisija s pravom odredila društvo ITR kao predvodnika zabranjenog sporazuma tijekom razdoblja od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001. Utvrđeno je da ni društvo ITR ni njegov sljednik, društvo ITR Rubber, izvan tog razdoblja nisu vršili ulogu predvodnika tog sporazuma, što je Komisija, uostalom, potvrdila na raspravi.

147    Nadalje, nesporno je da je društvo ITR Rubber, kojemu je 1. siječnja 2002. njegovo tadašnje društvo majka, ITR, prenijelo svoja sredstva u djelatnostima povezanima s cijevima u pomorskoj uporabi, prodano društvu Parker‑Hannifin iz grupe Parker 31. siječnja 2002. Stoga je Komisija, u uvodnoj izjavi 389. pobijane oduke, odredila društvo Parker‑Hannifin solidarno odgovornim za postupke društva Parker ITR od datuma na koji ga je preuzelo, odnosno 31. siječnja 2002.

148    Osim toga, potrebno je imati na umu metodologiju koju je Komisija u pobijanoj odluci slijedila pri izračunu iznosa novčane kazne.

149    Kao prvo, Komisija je osnovni iznos novčane kazne izračunala na sljedeći način:

–        Komisija je u uvodnim izjavama 420. do 428. pobijane odluke navela da se relevantne prodaje moraju izračunati na temelju prosječne godišnje vrijednosti prodaja koje su proizvođači cijevi u pomorskoj uporabi ostvarili u Europskom gospodarskom prostoru (EGP) tijekom tri pune poslovne godine koje su prethodile povredi, što je iznosilo 32 710 069 eura;

–        s obzirom na svjetski razmjer povrede, Komisija je u uvodnim izjavama 429. do 433. pobijane odluke zauzela stajalište da je tu brojku potrebno pomnožiti s udjelom u svjetskom tržištu svakog sudionika te da je taj udio, u pogledu društva Parker ITR, iznosio 12,1 %;

–        Komisija je na temelju tog množenja u uvodnoj izjavi 436. pobijane odluke došla do iznosa od 3 955 777 eura, u pogledu relevantnih prodaja koje je ostvarilo društvo Parker ITR;

–        Komisija je u uvodnoj izjavi 445., na temelju težine povrede i s obzirom na okolnosti slučaja, narav povrede, njezin zemljopisni opseg i ukupni tržišni udjel o kojem se radilo, zaključila da treba uzeti u obzir 25 % vrijednosti relevantnih prodaja;

–        što se tiče trajanja povrede, Komisija je u uvodnoj izjavi 448. pobijane odluke zaključila da je ono u pogledu društva Parker ITR iznosilo 19 godina i 5 dana te 5 godina, 3 mjeseca i 3 dana u pogledu društva Parker‑Hannifin, na temelju čega je odredila množitelje 19, odnosno 5,5;

–        Komisija je u uvodnoj izjavi 449. istaknula da je tome potrebno dodati dodatni iznos od 25 % vrijednosti prodaja s ciljem odvraćanja;

–        Komisija je u uvodnoj izjavi 455. pobijane odluke navela da su na temelju gore navedenih izračuna dobiveni osnovni iznosi novčanih kazni od 19 700 000 eura u pogledu društva Parker ITR i 6 400 000 eura u pogledu društva Parker‑Hannifin.

150    Kao drugo, nakon što je odredila dva osnovna iznosa novčanih kazni, odnosno osnovni iznos za društvo Parker ITR i osnovni iznos za društvo Parker‑Hannifin, Komisija je u uvodnoj izjavi 463. pobijane odluke navela da se osnovni iznos novčane kazne za društvo Parker ITR treba povećati za 30 % s obzirom na otegotne okolnosti.

151    Komisija je u uvodnoj izjavi 471. pobijane odluke povećala osnovni iznos novčane kazne za društvo Parker ITR za 30 %, čime je dobiven iznos od 25 610 000 eura, te je isto učinila i u pogledu društva Parker‑Hannifin, čime je dobiven iznos od 8 320 000 eura.

152    Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je, iako je Komisija društvu Parker‑Hannifin pripisala solidarnu odgovornost samo za povredu nakon 31. siječnja 2002., osnovni iznos novčane kazne za čije je plaćanje društvo Parker‑Hannifin bilo solidarno odgovorno na temelju te odgovornosti povećan za 30 % zbog otegotne okolnosti da je društvo ITR imalo ulogu predvodnika od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001., odnosno tijekom razdoblja u kojem društvo Parker‑Hannifin nije imalo nikakve veze s društvom ITR ili njegovim sljednikom, društvom ITR Rubber.

153    Stoga, iz navedenog proizlazi da osnovni iznos novčane kazne za čije je plaćanje društvo Parker‑Hannifin bilo solidarno odgovorno nije određen na temelju težine povrede koju je pojedinačno počinilo njegovo društvo kći ITR Rubber nakon njegova preuzimanja 31. siječnja 2002.

154    Posljedično, Komisija je počinila pogrešku koja se tiče prava povećavši, na temelju otegotne okolnosti da je društvo ITR imalo ulogu predvodnika od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001., za 30 % osnovni iznos novčane kazne za čije je plaćanje društvo Parker‑Hannifin bilo solidarno odgovorno.

155    U skladu s tim, šesti tužbeni razlog tužitelja mora se prihvatiti, pri čemu nije potrebno razmatrati argumente o povredi obveze obrazlaganja koje su iznijeli u okviru tog tužbenog razloga.

156    Posljedično, članak 2. stavak 1. točka (e) pobijane odluke mora se poništiti u dijelu u kojem je novčana kazna za čije je plaćanje društvo Parker‑Hannifin bilo solidarno odgovorno povećano za 30 % na temelju otegotne okolnosti da je društvo ITR imalo ulogu predvodnika od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001.

 Osmi tužbeni razlog, koji se odnosi na izračun gornje granice od 10 % ukupnih prihoda

157    Kako je navedeno u točki 31. ove presude, osmi tužbeni razlog tužitelja mora se razmotriti u pogledu razdoblja prije 1. siječnja 2002.

158    Tužitelji su u okviru osmog tužbenog razloga iznijeli tri prigovora kojima navode (i) povredu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003; (ii) povredu načela osobne odgovornosti; i, (iii) povredu obveze obrazlaganja.

159    Što se tiče prvog prigovora, koji se odnosi na povredu članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, mora se imati na umu da je tom odredbom predviđeno:

„Komisija može poduzetnicima i udruženjima poduzetnika odlukom propisati novčane kazne ako bilo namjerno ili nepažnjom:

(a)      krše odredbe članka 81. ili članka 82. [UEZ‑a] […]

Za svakog poduzetnika i svako udruženje poduzetnika koje sudjeluje u povredi propisa, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

[…]”

160    Nadalje, osobito treba voditi računa o sudskoj praksi koja je proizašla iz presude od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija (C‑408/12 P, EU:C:2014:2153). U točki 60. te presude, Sud je naveo sljedeće:

„[…]      [K]ada […] poduzetnika kojeg […] Komisija smatra odgovornim za povredu članka 81. UEZ‑a, preuzme drugi poduzetnik unutar kojeg on zadrži kao podružnica svojstvo zasebnog gospodarskog subjekta, Komisija mora uzeti u obzir prihod svakog od tih gospodarskih subjekata za primjenu, ako je to prikladno, gornje granice od 10 %.”

161    Nadalje, u točkama 63. i 64. presude od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija (C‑408/12 P, EU:C:2014:2153), utvrđeno je sljedeće:

„63.      U tom smislu valja napomenuti da je cilj utvrđivanja, u članku 23. stavku 2., gornje granice od 10 % prihoda svakog poduzetnika koji je sudjelovao u povredi osobito izbjeći da izricanje novčane kazne u iznosu većem od te gornje granice nadiđe platežnu mogućnost poduzetnika na datum utvrđivanja njegove odgovornosti za povredu i izricanja novčane kazne od strane Komisije.

64.      Utvrđenje iz prethodne točke podržava članak 23. stavak 2. druga alineja Uredbe br. 1/2003, koji zahtijeva, u odnosu na gornju granicu od 10 %, da se ona izračunava na temelju financijske godine koja prethodi godini odluke Komisije kojom se sankcionira povreda. Takav zahtjev se doista poštuje kada se, kao u ovom slučaju, ta gornja granica utvrđuje samo na temelju prihoda podružnice, glede novčane kazne koja je isključivo njoj izrečena, u odnosu na razdoblje prije njezinog preuzimanja od strane društva majke […] Iz toga proizlazi da se u takvim okolnostima kod izračuna novčane kazne stvarno uzima u obzir strukturni razvoj poduzetnika koji je odgovoran kao gospodarski subjekt.”

162    Iz članka 2. stavka 1. točke (e) pobijane odluke proizlazi da je društvu Parker‑Hannifin pripisana solidarna odgovornost za plaćanje 8 320 000 eura od novčane kazne u iznosu 25 610 000 eura izrečene društvu Parker ITR. Iz toga slijedi da dio novčane kazne koji se mora smatrati izrečenim isključivo društvu Parker ITR iznosi 17 290 000 eura. Međutim, s obzirom na grešku čije je postojanje utvrđeno u točki 154. ove presude i zaključka u točki 156. ove presude, ne smije se uzeti u obzir 30-postotno povećanje osnovnog iznosa novčane kazne od 6 400 000 eura za čije je plaćanje društvo Parker‑Hannifin solidarno odgovorno. S obzirom na navedeno, dio novčane kazne koji se mora smatrati doista izrečenim isključivo društvu Parker ITR iznosi 19 210 000 eura.

163    S obzirom na podjelu odgovornosti između društava Parker ITR i Parker‑Hannifin koju je Komisija utvrdila te kako je osobito opisana u uvodnoj izjavi 389. pobijane odluke, mora se zaključiti da se dio novčane kazne koji je izrečen isključivo društvu ITR Parker temelji na sudjelovanju njegova gospodarskog prethodnika, društva ITR, u povredi između 1. travnja 1986. i 31. prosinca 2001., kao i na njegovu vlastitom sudjelovanju u povredi između 1. i 31. siječnja 2002. Društvu Parker‑Hannifin, kao društvu majki društva Parker ITR, odgovornost je pripisana samo u pogledu razdoblja nakon 31. siječnja 2002. te je društvo Parker‑Hannifin, na temelju toga, određeno solidarno odgovornim za plaćanje dijela novčane kazne zajedno s društvom Parker ITR.

164    Komisija je u uvodnoj izjavi 474. pobijane odluke, oslanjajući se na ukupan prihod iz dijela odluke koji se odnosio na poduzetnike koji su predmet postupka, navela da iznosi novčanih kazni izrečenih tim poduzetnicima nisu prelazili gornju granicu od 10 % ukupnog prihoda predviđenu člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003. Međutim, u pogledu tužitelja, Komisija je u uvodnoj izjavi 36. pobijane odluke istaknula da je konsolidirani ukupni prihod društva Parker‑Hannifin na svjetskoj razini iznosio 7 410 milijuna eura za poslovnu godinu 2006., koja je završila 30. lipnja.

165    Posljedično, iz pobijane odluke proizlazi da se Komisija, za izračun gornje granice od 10 % ukupnog prihoda predviđene člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, uključujući dijela novčane kazne koja je izrečena isključivo društvu Parker ITR, osobito za razdoblje prije 1. siječnja 2002., oslanjala samo na ukupan prihod društva Parker‑Hannifin.

166    Kako tužitelji pravilno ističu, Komisija je pogrešno primijenila članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 jer ta gornja granica, u pogledu dijela novčane kazne izrečene isključivo društvu Parker ITR, uključujući za razdoblje prije 1. siječnja 2002., nije određena samo na temelju ukupnog prihoda tog društva (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija, C‑408/12 P, EU:C:2014:2153, t. 64.).

167    S obzirom na navedeno, osmi tužbeni razlog, kako je opisan u gornjoj točki 31., mora se prihvatiti, pri čemu nije potrebno razmotriti drugi i treći prigovor koje su tužitelji iznijeli u okviru tog tužbenog razloga.

168    U skladu s tim, i članak 2. stavak 1. točka (e) pobijane odluke mora se poništiti u dijelu u kojem Komisija, u pogledu dijela novčane kazne izrečene isključivo društvu Parker ITR za razdoblje prije 1. siječnja 2002., gornju granicu od 10 % ukupnog prihoda nije izračunala samo na temelju ukupnog prihoda društva Parker ITR.

 Izvršavanje neograničene nadležnosti

169    Neograničena nadležnost koja je Općem sudu, na temelju članka 229. UEZ‑a, dodijeljena člankom 31. Uredbe br. 1/2003 omogućuje tom sudu, osim da nadzire zakonitost sankcije, i da ocjenu Komisije zamijeni svojom te da, u skladu s tim, ukine, smanji ili poveća iznos izrečene novčane kazne ili sankcije. Iz toga slijedi da sudovi Unije imaju neograničenu nadležnost kada odlučuju o iznosu novčane kazne te da se ta nadležnost može upotrijebiti i za smanjivanje i za povećanje tog iznosa (presuda od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, EU:C:2007:88, t. 61. i 62).

170    Treba istaknuti da postupak na temelju kojeg Opći sud određuje iznos novčane kazne sam po sebi nije aritmetički precizan. Nadalje, Opći sud nije vezan izračunom Komisije ni Smjernicama kada odlučuje u okviru svoje neograničene nadležnosti. Mora sam provesti ocjenu, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja (vidjeti presudu od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija, T‑11/06, EU:T:2011:560, t. 266. i navedenu sudsku praksu).

171    Nadalje, u skladu s člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003, pri određivanju iznosa novčane kazne uzima se u obzir i težina i trajanje povrede.

172    Osim toga, kako je navedeno u članku 49. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, strogost kazne ne smije biti nerazmjerna kaznenom djelu.

173    U članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 uz to je predviđeno da iznos novčane kazna ne smije prelaziti 10 % ukupnog prihoda poduzetnika u prethodnoj poslovnoj godini.

174    U tom pogledu, iz sudske prakse, osobito one koja se temelji na presudi od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija (C‑408/12 P, EU:C:2014:2153), proizlazi da je, u svrhu određivanja gornje granice predviđene člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, potrebno uzeti u obzir ukupan prihod dotičnog društva kćeri (vidjeti u tom smislu presudu od 4. rujna 2014., YKK i dr./Komisija, C‑408/12 P, EU:C:2014:2153, t. 97.). Stoga, budući da se radi prilagodbe iznosa novčane kazne platnoj sposobnosti društva kćeri Parker ITR u obzir mora uzeti njegov ukupni prihod, a ne konsolidirani ukupni prihod grupe Parker, prilikom izračuna gornje granice od 10 % potrebno je osloniti se na ukupan prihod društva Parker ITR, uključujući prodaje unutar grupe.

175    Sud je također zaključio da je za izračun iznosa novčane kazne potrebno uzeti u obzir trajanje povreda i sve čimbenike koji mogu utjecati na ocjenu njihove težine, kao što su, među ostalim, ponašanje pojedinih poduzetnika i uloga koju je svaki od njih imao u usklađenim djelovanjima (vidjeti u tom smislu presudu od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

176    Sud je u presudi u žalbenom postupku ukinuo, među ostalim, točke 2. i 3. izreke presude Općeg suda kojima je novčana kazna koju je Komisija izrekla društvima Parker ITR i Parker‑Hannifin poništena te kojima je, na temelju zaključaka Općeg suda u pogledu izvršavanja neograničene nadležnosti, društvu Parker ITR izrečena novčana kazna u iznosu od 6 400 000 eura, od čega je društvo Parker‑Hannifin bilo solidarno odgovorno za 6 300 000 eura.

177    Tužitelji u ponovnom suđenju pred Općim sudom ističu da su na temelju svojih tužbenih razloga opravdano zahtijevali da se pobijana odluka poništi te da, posljedično, Opći sud izvrši svoju neograničenu nadležnost i smanji iznos novčane kazne koja im je izrečena.

178    U predmetnom slučaju, uzimajući u obzir ocjenu Općeg suda u pogledu šestog i osmog tužbenog razloga i pogrešaka čije je postojanje utvrđeno u točkama 154. i 166. ove presude, Opći sud smatra da mora, osim djelomično poništiti pobijane odluke o čemu je odlučio u točkama 156. i 168. ove presude, izvršiti neograničenu nadležnost koja mu je dodijeljena člankom 31. Uredbe br. 1/2003 te Komisijinu ocjenu u pogledu iznosa novčane kazne koji se mora izreći tužiteljima zamijeniti svojom.

179    U skladu s tim, Opći sud smatra da se sljedeće okolnosti moraju uzeti u obzir.

180    Kao prvo, iz dokaza u spisu proizlazi da je zabranjeni sporazum predstavljao ozbiljnu povredu, s obzirom na činjenicu da su njegovi ciljevi bili raspodjela javnih nabava među njegovim sudionicima; određivanje cijena; određivanje kvota; određivanje uvjeta prodaje; zemljopisna podjela tržišta i razmjena osjetljivih informacija o cijenama, opsegu prodaje i postupcima javne nabave. Nadalje, taj je zabranjeni sporazum imao svjetske razmjere.

181    Kao drugo, što se tiče, konkretno, trajanja povrede, s jedne strane treba imati na umu da je društvu ITR Rubber (koje je poslije postalo društvo Parker ITR) pravilno pripisana odgovornost za sudjelovanje njegova gospodarskog prethodnika, društva ITR, u povredi tijekom razdoblja od 1. travnja 1986. do 31. prosinca 2001. te za njegovo vlastito sudjelovanje u povredi tijekom razdoblja od 1. siječnja 2002. do 2. svibnja 2007. S druge strane, društvu Parker‑Hannifin, kao društvu majki društva Parker ITR, pravilno je pripisana solidarna odgovornost u pogledu razdoblja od 31. siječnja 2002. do 2. svibnja 2007.

182    Kao treće, utvrđeno je da je društvo ITR imalo ulogu predvodnika zabranjenog sporazuma od 11. lipnja 1999. do 30. rujna 2001., što je bilo ključno razdoblje za taj sporazum, koje je uslijedilo nakon razdoblja relativne neaktivnosti, te da je to društvo znatno doprinijelo uspješnoj ponovnoj uspostavi zabranjenog sporazuma. Nasuprot tomu, nije utvrđeno da je društvo ITR ili njegov sljednik, društvo ITR Rubber, imalo ulogu predvodnika izvan tog razdoblja.

183    S obzirom na te okolnosti, Opći sud zaključuje da novčana kazna u iznosu od 19 210 000 eura, kakvu je Komisija izrekla isključivo društvu Parker ITR, predstavlja djelotvornu sankciju utvrđenog protupravnog ponašanja koja nije zanemariva te ima dostatan učinak odvraćanja. Novčana kazna iznad tog iznosa bila bi nerazmjerna povredi.

184    Međutim, zbog postojanja gornje granice od 10 % ukupnog prihoda predviđene člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, potrebno je, u svrhu primjene te odredbe, uzeti u obzir ukupan prihod poduzetnika, odnosno društva Parker ITR, u poslovnoj godini koja je prethodila odluci kojom je predmetna novčana kazna izrečena, što je, u slučaju društva Parker ITR, bila poslovna godina 2008., koja je završila 30. lipnja. U skladu s tim, iz bilance društva Parker ITR na dan 30. lipnja 2008., koja je priložena očitovanjima podnesenima nakon donošenja presude u žalbenom postupku, a osobito iz njezine stranice 18., proizlazi da je njegov ukupan prihod, uključujući prodaje unutar grupe, iznosio 135 457 283 eura za poslovnu godinu 2008.

185    Stoga, Opći sud zaključuje da iznos novčane kazne za čije plaćanje društvo Parker ITR mora biti isključivo odgovorno ne smije prelaziti 10 % ukupnog prihoda iz prethodne točke, odnosno 13 545 728 eura.

186    Naposljetku, Opći sud zaključuje da je potrebno smanjiti iznos novčane kazne za čije je plaćanje društvo Parker‑Hannifin solidarno odgovorno, s obzirom na, osobito, težinu povrede i činjenicu da je, kao društvo majka društva Parker ITR, u povredi počelo sudjelovati tek kada je 31. siječnja preuzelo društvo Parker ITR, kada potonje više nije imalo ulogu predvodnika zabranjenog sporazuma te iznos te novčane kazne odrediti na 6 400 000 eura.

187    Posljedično, Opći sud zaključuje da se društvu Parker ITR mora izreći novčana kazna u ukupnom iznosu od 19 945 728 eura, od čega je društvo Parker‑Hannifin solidarno odgovorno za 6 400 000 eura.

188    U preostalom dijelu tužba se odbija.

 Troškovi

189    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove.

190    S obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, mora se zaključiti da svaka stranka treba snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

odlučuje:

1.      Članak 2. stavak 1. točka (e) Odluke Komisije C(2009) 428 final od 28. veljače 2009. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39406 – Cijevi u pomorskoj uporabi) poništava se u dijelu u kojem je novčana kazna koju solidarno mora platiti društvo Parker‑Hannifin Corp. povećana za 30 % na osnovi otegotne okolnosti uloge predvodnika povrede koju je društvo ITR SpA imalo između 11. lipnja 1999. i 30. rujna 2001. i u dijelu u kojem Europska komisija, u pogledu dijela novčane kazne za koji je društvo Parker ITR bilo isključivo odgovorno za razdoblje prije 1. siječnja 2002., gornju granicu od 10 % ukupnog prihoda predviđenu člankom 23. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. [UEZ‑a] nije izračunala isključivo na temelju ukupnog prihoda društva Parker ITR Srl;

2.      Iznos novčane kazne izrečene društvu Parker Hannifin Manufacturing Srl, ranije Parker ITR, određuje se na 19 945 728 eura, od čega je društvo Parker‑Hannifin solidarno odgovorno za 6 400 000 eura;

3.      U preostalom dijelu tužba se odbija;

4.      Društvima Parker Hannifin Manufacturing i Parker‑Hannifin te Europskoj komisiji nalaže se snošenje vlastitih troškova.

Frimodt Nielsen Schwarcz Collins

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 14. srpnja 2016.

Potpisi

* Jezik postupka: engleski