Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 24. studenoga 2016.(1)
Predmet C‑367/15
Stowarzyszenie „Oławska Telewizja Kablowa“ w Oławie
protiv
Stowarzyszenie Filmowców Polskich w Warszawie
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska))
„Prava intelektualnog i industrijskog vlasništva — Povreda — Izračun naknade štete — Direktiva 2004/48/EZ — Zakonodavstvo države članice kojim se predviđa naknada štete u dvostrukom iznosu naknada koje bi se morale platiti da je dano odobrenje za korištenje dotičnog prava intelektualnog vlasništva“
1. Ovim zahtjevom za prethodnu odluku od Suda se traži da odluči o tumačenju Direktive 2004/48/EZ o provedbi prava intelektualnog vlasništva(2) i, osobito, o pitanju protivi li se članku 13. te direktive odredba nacionalnog prava koja nositelju prava dopušta da od navodnog počinitelja povrede zahtijeva unaprijed određen iznos odštete koja se, kako je to formulirao sud koji je uputio zahtjev, može opisati kao „kaznena“.
Pravo Unije
2. U uvodnim izjavama 2. i 3. Direktive 2004/48 navedeno je:
„(2) Zaštita intelektualnog vlasništva izumitelju ili stvaratelju trebala bi omogućiti da od svog izuma ili kreacije ostvari zakonitu dobit. Također bi trebala omogućiti najšire moguće širenje djela, ideja i novih znanja i iskustva. Istovremeno ne bi trebala kočiti slobodu izražavanja, slobodan protok informacija ili zaštitu osobnih podataka, uključujući i one na Internetu.
(3) Međutim, bez djelotvornih sredstava provedbe prava intelektualnog vlasništva, inovativnost i stvaralaštvo se obeshrabruju, dok se ulaganja smanjuju. Stoga je potrebno osigurati da se materijalno pravo intelektualnog vlasništva koje je danas u velikom dijelu dio pravne stečevine, učinkovito primjenjuje u [Europskoj uniji]. U tom pogledu, sredstva za provedbu prava intelektualnog vlasništva od najveće su važnosti za uspješnost unutarnjeg tržišta.“
3. U skladu s uvodnom izjavom 8. Direktive 2004/48:
„Razlike između sustava država članica u odnosu na sredstva za provedbu prava intelektualnog vlasništva štetne su za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i onemogućavaju da prava intelektualnog vlasništva uživaju jednaku razinu zaštite u cijeloj [Europskoj uniji]. Ova situacija ne potiče slobodno kretanje na unutarnjem tržištu niti stvara okolinu koja vodi prema zdravom tržišnom natjecanju.“
4. U skladu s uvodnom izjavom 10. Direktive 2004/48:
„Cilj je ove Direktive usklađivanje zakonodavnih sustava radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite na unutarnjem tržištu.“
5. U uvodnoj izjavi 17. Direktive 2004/48 navedeno je sljedeće:
„Mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni ovom Direktivom trebali bi se odrediti u svakom slučaju na takav način da se propisno vodi računa o posebnim značajkama tog slučaja, uključujući i posebna obilježja svakog prava intelektualnog vlasništva i, kada je primjereno, namjernu ili nenamjernu prirodu povrede.“
6. U skladu s uvodnom izjavom 26. Direktive 2004/48:
„Radi naknade štete pretrpljene kao posljedice povrede koju je izvršio počinitelj povrede koji je bio uključen u izvršenje radnje znajući, ili imajući razloga da zna, kako će ona dovesti do takve povrede, iznos odštete koja se dodjeljuje nositelju prava treba uzeti u obzir sve odgovarajuće aspekte, kao što su gubitak zarade koji je imao nositelj prava ili nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede i, kada je to prikladno, bilo kakvu moralnu štetu nanesenu nositelju prava. Kao alternativa, na primjer kada je teško utvrditi iznos stvarno pretrpljene štete, iznos odštete može biti izveden iz elemenata kao što su naknade ili pristojbe koje bi trebalo platiti da je počinitelj povrede zahtijevao odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva. Cilj nije uvođenje obveze za propisivanje kaznene odštete već omogućavanje naknade štete utemeljene na objektivnom kriteriju istovremeno vodeći računa o troškovima koje je imao nositelj prava, kao što su troškovi identifikacije i istraživanja.“
7. Članak 2. Direktive 2004/48 nosi naslov „Područje primjene“. U njegovu stavku 1. predviđeno je:
„Ne dovodeći u pitanje sredstva koja su predviđena ili koja mogu biti predviđena zakonodavstvom [Unije] ili nacionalnim zakonodavstvom, ako su ta sredstva povoljnija za nositelje prava, mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni ovom Direktivom primjenjuju se, u skladu s člankom 3., na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom [Unije] i/ili nacionalnim pravom dotične države članice.“
8. U skladu s člankom 3. Direktive 2004/48:
„1. Države članice propisuju mjere, postupke i pravna sredstva potrebne za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenih ovom Direktivom. Te mjere, postupci i pravna sredstva moraju biti pošteni i pravični, ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi, ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja.
2. Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju se primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.“
9. Članak 13. Direktive 2004/48 nosi naslov „Naknade štete“. U njegovu stavku 1. predviđeno je sljedeće:
„Države članice osiguravaju da nadležna sudska tijela, na zahtjev oštećene stranke, počinitelju povrede koji je znao ili [koji je razumno mogao znati] znati da sudjeluje u vršenju povrede, nalože da nositelju prava plati naknadu primjerenu stvarnoj šteti koju je pretrpio kao posljedicu povrede.
Pri određivanju naknade štete sudska tijela:
(a) uzimaju u obzir sve primjerene aspekte, kao što su negativne gospodarske posljedice, uključujući i izgubljenu dobit, koje je pretrpjela oštećena stranka, svaku nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede i, u odgovarajućim slučajevima, elemente koji nisu gospodarski čimbenici, kao što je moralna šteta koju je povreda nanijela nositelju prava;
ili
(b) kao alternativa točki (a), ona mogu u odgovarajućim slučajevima odrediti naknadu štete u obliku paušalnog iznosa na temelju elemenata kao što je barem iznos naknada ili pristojbi koje bi povreditelj prava morao platiti da je zatražio odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva.“
Poljsko pravo
10. U članku 79. stavku 1. Ustawa z dnia 4 lutego 1994 r. o prawie autorskim i prawach pokrewnych (poljski zakon o autorskom i srodnim pravima od 4. veljače 1994.; u daljnjem tekstu: zakon o autorskom pravu), kako je glasio u vrijeme nastanka činjeničnog stanja iz ovog predmeta, bilo je predviđeno:
„Nositelj prava čija su imovinska prava autora povrijeđena može od osobe koja ih je povrijedila zahtijevati da:
1. prestane s povredom;
2. ispravi učinke povrede;
3. naknadi nastale gubitke:
(a) na temelju općih načela, ili
(b) isplatom novčanog iznosa koji odgovara dvostrukom ili, u slučaju skrivljene povrede, trostrukom iznosu primjerene pristojbe koja bi se morala platiti u trenutku kada je zatražena da je nositelj prava odobrio korištenje svojeg djela;
4. vrati eventualno ostvarenu dobit.“
Činjenično stanje, postupak i prethodna pitanja
11. Stowarzyszenie Filmowców Polskich (Poljsko udruženje filmskih producenata; u daljnjem tekstu: udruženje filmskih djelatnika) je organizacija ovlaštena za upravljanje i zaštitu audiovizualnih djela zaštićenih autorskim pravom i za osiguravanje njihove zaštite, uključujući ona koja se (re)emitiraju putem kabelskih televizijskih mreža. Ona djeluje na temelju dozvole koju izdaje poljski ministar kulture i umjetnosti. Stowarzyszenie Oławska Telewizja Kablowa (Udruženje za kabelsku televiziju Grada Oławe; u daljnjem tekstu: udruženje za kabelsku televiziju) emitira programe na kabelskoj televiziji u gradu Oławi u Donjoj Šleskoj.
12. Dana 4. listopada 1995. stranke su sklopile ugovor o licenciji kojim su predviđena pravila o pristojbama koje udruženje za kabelsku televiziju mora plaćati udruženju filmskih djelatnika. Dana 30. prosinca 1998. potonje udruženje raskinulo je taj ugovor te je predložilo sklapanje novog ugovora s izmijenjenim uvjetima. Ti su uvjeti uključivali plaćanje veće pristojbe za licenciju, odnosno 2,8 % mjesečnog neto prihoda udruženja za kabelsku televiziju, iznos koji je već prihvatio znatan broj drugih operatera na poljskom tržištu kabelske televizije.
13. Udruženje za kabelsku televiziju nije prihvatilo prijedlog udruženja filmskih djelatnika. Dana 17. travnja 2008. udruženje za kabelsku televiziju podnijelo je zahtjev Komisja Prawa Autorskiego (Poljsko tijelo za autorsko pravo) kako bi se riješio spor između stranaka(3). To je tijelo odlukom od 6. ožujka 2009. naložilo da se iznos pristojbe za licenciju odredi na 1,6 % mjesečnih neto prihoda, bez poreza na dodanu vrijednost i naknade za instalaciju i spajanje na mrežu. Udruženje za kabelsku televiziju nakon toga je, na temelju te mjesečne brojke, udruženju filmskih djelatnika platilo iznos od 34 312,69 PLN(4) na temelju svojih prihoda u razdoblju od 2006. do 2008.
14. Dana 12. siječnja 2009. udruženje filmskih djelatnika podnijelo je tužbu zahtijevajući da se udruženju za kabelsku televiziju zabrani (re)emitiranje audiovizualnih djela na kabelskoj televiziji prije nego što se sklopi novi ugovor o licenciji te da mu se naloži plaćanje glavnice u iznosu od 390 337,50 PLN(5) za razdoblje od datuma podnošenja tužbe do datuma stvarne isplate. Ti su se zahtjevi temeljili na članku 79. stavku 1. točki 1. i točki 3. podtočki (b) zakona o autorskom pravu.
15. Presudom od 11. kolovoza 2009. Sąd Okręgowy (Okružni sud) u Wrocławu odredio je da nije potrebno donijeti odluku u pogledu iznosa od 84 120,51 PLN(6), zabranio je udruženju za kabelsku televiziju da (re)emitira programe prije nego što sklopi novi ugovor o licenciji s udruženjem filmskih djelatnika, naložio je da se potonjem plati glavnica od 160 275,69 PLN(7) te je odbio ostatak tužbe. Taj je sud zaključio da je povrijeđen članak 79. stavak 1. zakona o autorskom pravu jer je tuženik skrivljeno (re)emitirao programe znajući da nema licenciju. Stoga je, na temelju te odredbe, bio tužitelju obvezan platiti trostruki iznos primjerene pristojbe.
16. Obje su stranke protiv te presude podnijele žalbe Sąd Apelacyjny (žalbeni sud) u Wrocławu. Taj sud je presudom od 12. ožujka 2010. odbio žalbe. Potom su stranke podnijele žalbe sudu koji je uputio zahtjev koji je, presudom od 15. lipnja 2011., ukinuo presudu žalbenog suda te je predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje. Žalbeni sud je presudom od 19. prosinca 2011. izmijenio pobijanu presudu naloživši udruženju za kabelsku televiziju da udruženju filmskih djelatnika plati dodatnih 145 941,30 PLN(8) te je odbio žalbu udruženja za kabelsku televiziju. Sud koji je uputio zahtjev je, nakon što je povodom nove žalbe drugi put razmatrao dotični predmet, presudom od 27. ožujka 2013. ponovno ukinuo pobijanu presudu te je žalbenom sudu opet vratio predmet na ponovno odlučivanje. Dopisom od 28. kolovoza 2013. udruženje filmskih djelatnika djelomično je povuklo zahtjev da se udruženju za kabelsku televiziju zabrani (re)emitiranje. Nakon ponovnog razmatranja predmeta žalbeni sud je utvrdio da je između stranaka sporno samo pitanje o iznosu naknade štete koja se mora platiti na temelju članka 79. zakona o autorskom pravu.
17. Spor se sada po treći put vodi pred sudom koji je uputio zahtjev. Taj sud ističe da je udruženje za kabelsku televiziju više puta tvrdilo da je članak 79. zakona o autorskom pravu protivan članku 13. Direktive 2004/48, osobito zato što predviđa „kaznenu“ odštetu u dvostrukom ili trostrukom iznosu primjerene pristojbe.
18. Budući da nije siguran kako protumačiti odredbe te direktive, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li se članak 13. [Direktive 2004/48] tumačiti na način da nositelj prava kojem su povrijeđena imovinska prava autora može popravljanje štete koja mu je nanesena zahtijevati prema općim načelima ili, bez potrebe dokazivanja štete i uzročno‑posljedične veze između događaja kojim su povrijeđena njegova prava i štete, u obliku isplate novčanog iznosa u visini koja odgovara dvostrukom, a u slučaju skrivljene povrede, trostrukom iznosu primjerene pristojbe ako članak 13. Direktive 2004/48 propisuje da o naknadi štete odlučuje sudsko tijelo koje uzima u obzir čimbenike navedene u članku 13. stavku 1. točki (a) i jedino kao alternativu u pojedinim slučajevima može odrediti naknadu štete u obliku paušalnog iznosa uzimajući u obzir čimbenike navedene u članku 13. stavku 1. točki (b) Direktive? Je li dodjela, na zahtjev stranke, unaprijed određene naknade štete u obliku paušalnog iznosa u visini dvostruke ili trostruke primjerene pristojbe dopuštena u skladu s člankom 13. Direktive s obzirom na to da je u njezinoj uvodnoj izjavi 26. navedeno da cilj Direktive nije uvođenje kaznene odštete?“
19. Pisana očitovanja podnijeli su udruženje filmskih djelatnika, grčka, poljska i austrijska vlada te Europska komisija. Na raspravi održanoj 14. srpnja 2016. sudjelovale su obje stranke iz glavnog postupka, poljska vlada i Komisija te su iznijele usmena očitovanja.
Ocjena
Uvodno pitanje
20. Odluka kojom je upućeno prethodno pitanje podnesena je Sudu 14. srpnja 2015. Presudom od 23. lipnja 2015. Trybunał Konstytucyjny (Poljski ustavni sud) presudio je da je članak 79. stavak 1. točka 3. podtočka (b) zakona o autorskom pravu protivna ustavu Republike Poljske jer je nositelju autorskog prava čija su prava povrijeđena dopuštala da, u slučaju skrivljene povrede, zahtijeva plaćanje trostrukog iznosa primjerene pristojbe. Stoga je navedena odredba u tom dijelu izmijenjena, s učinkom od 1. srpnja 2015.
21. Nakon što je Sud upoznat s presudom ustavnog suda, upitao je sud koji je uputio zahtjev želi li zadržati svoj zahtjev za prethodnu odluku. Sud koji je uputio zahtjev je 28. kolovoza 2015. odgovorio da mu je, kao prvo, s obzirom na to da članak 79. stavak 1. točka 3. podtočka (b) zakona o autorskom pravu još uvijek predviđa plaćanje dvostrukog iznosa primjerene pristojbe, i dalje sporno pitanje kaznene odštete i da je, kao drugo, presuda ustavnog suda osnažila njegove dvojbe o potencijalnom nepostojanju obveze u nacionalnom pravu da se utvrdi krivnja počinitelja povrede. Stoga se prethodno pitanje mora razmotriti u svjetlu tih okolnosti.
Meritum
22. Direktiva 2004/48 je mjera usklađivanja kojom se nastoji urediti provedba prava intelektualnog vlasništva. Sud je presudio da ta direktiva zahtijeva propisivanje „djelotvorn[ih] pravn[ih] [sredstava] za sprečavanje, prestanak ili [ispravljanje] svake povrede postojećeg prava intelektualnog vlasništva“(9). S tim ciljem, u njezinu članku 2. stavku 1. propisano je, podložno uvjetu koji ću razmotriti u nastavku(10), da se mjere, postupci i pravna sredstva propisani tom direktivom primjenjuju na sva prava intelektualnog vlasništva na koja se primjenjuje pravo Unije ili nacionalno pravo države članice.
23. Mjere koje države članice moraju propisati odnose se na sve oblike prava intelektualnog vlasništva te uključuju naknadu štete, ali nisu na nju ograničene(11). Međutim, ova se odluka kojom se upućuje prethodno pitanje odnosi na pitanje naknade koja se mora platiti za povredu autorskog prava. Osobito, od Suda se traži da odluči o načinu izračunavanja naknade štete u skladu s direktivom, posebno vodeći računa o pitanju dokazivanja i uzročno‑posljedične veze između povrede i štete koju je pretrpio nositelj prava te o njegovu pravu na isplatu paušalnog iznosa naknade štete koji možda nije povezan s pretrpljenom štetom te za koju se, prema jednoj analizi, može smatrati da predstavlja kaznenu odštetu(12).
24. U tom pogledu su poljska i osobito austrijska vlada naglasile navod u članku 2. Direktive 2004/48 u kojem se ističe da ta mjera ne dovodi u pitanje sredstva koja su predviđena nacionalnim zakonodavstvom koja mogu biti povoljnija za nositelje prava. Ako je osnovan, takav prigovor bi uklonio — ili barem znatno umanjio — potrebu za razmatranje ostalih odredbi direktive jer se čini nespornim da su predmetne odredbe nacionalnog prava o autorskom pravu osmišljene da budu povoljnije za nositelje prava. Iako je za odgovor na pitanje upućeno Sudu očito potrebno uzeti u obzir članak 2. stavak 1., smatram da je važno prvo razmotriti ne ono što se direktivom ne nastoji postići — time što uređivanje određenih pitanja ostavlja državama članicama — nego ono što se nastoji postići određivanjem osnove za usklađenje na razini čitave Unije.
25. Konkretan problem s kojim se suočava sud koji je uputio zahtjev odnosi se na odredbu nacionalnog zakonodavstva (članak 79. stavak 1. zakona o autorskom pravu) koja nositelju prava koji tvrdi da su mu prava povrijeđena dopušta da od navodnog počinitelja povrede zahtijeva naknadu štete u obliku novčanog iznosa koji je unaprijed određen(13) te koji, stoga, nije nužno uzročno‑posljedično povezan sa štetom koju je nositelj prava stvarno pretrpio. Čini se da takvo pravo automatski nastaje(14). Zato sud koji je uputio zahtjev smatra da bi se predmetna odšteta mogla smatrati „kaznenom“.
26. Taj problem otvara nekoliko pitanja, koja bih sažela na sljedeći način:
– je li zahtjevima Direktive 2004/48 sukladna odredba nacionalnog prava kojom se novčani iznos koji se treba platiti nositelju prava određuje(15) na način da sudsko tijelo koje vodi postupak, i u njemu odlučuje, nema nikakvo diskrecijsko pravo u tom pogledu;
– narav i opseg obveza u pogledu naknade štete predviđenih člankom 13. u vezi s člankom 3.; i
– mjera u kojoj članak 2. stavak 1. direktive dopušta državama članicama da propišu strože obveze u pogledu naknade štete koja je predviđena člankom 13. te im, osobito, omogućuje da u svojem nacionalnom pravu predvide mogućnost dodjele kaznene odštete.
27. Ta ću pitanja redom razmotriti u nastavku.
Može li se u nacionalnom zakonodavstvu novčani iznos koji se mora platiti nositelju prava čija su prava povrijeđena odrediti bez mogućnosti da sudsko tijelo koje vodi postupak, i u njemu odlučuje, u tom pogledu intervenira?
28. Odgovor na to pitanje može se pronaći u tekstu članka 13. stavka 1. Direktive 2004/48 u vezi s uvodnom izjavom 17. i člankom 3. stavkom 1.
29. Članak 13. stavak 1. obvezuje države članice da osiguraju da nadležna sudska tijela nositelju prava u odgovarajućim slučajevima dodijele naknadu štete. Pri određivanju naknade štete ta tijela moraju dodijeliti iznos koji je primjeren stvarnoj šteti koju je nositelj prava pretrpio kao posljedicu povrede. Time se odražava navod u uvodnoj izjavi 17. direktive u skladu s kojim bi se pravna sredstva trebala odrediti u svakom slučaju na takav način da se propisno vodi računa o posebnim značajkama tog slučaja i odredbi u članku 3. stavku 1. direktive u skladu s kojom pravna sredstva moraju biti „pošten[a] i pravičn[a]“. Drugim riječima, mora se provesti ocjena koja je prilagođena dotičnom slučaju, a takvu ocjenu, po definiciji, može provesti samo sud ili tijelo koje ima ovlasti odlučivanja istovjetne onima koje su sudu dodijeljene. Po mojemu mišljenju, iz toga slijedi da zahtjeve direktive ne može ispuniti nacionalna odredba kojom je predviđeno da nositelj prava čija su prava povrijeđena može imati automatsko pravo na unaprijed određen iznos koji je određen relevantnim nacionalnim zakonodavstvom, neovisno o tome temelji li se na iznosu primjerene naknade ili na nečem drugom, ako nadležna sudska tijela nemaju mogućnost odlučivanja o njegovu izračunavanju.
30. Stoga smatram da se Direktiva 2004/48 treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalna odredba kojom je predviđeno da se nositelju prava čija su prava povrijeđena automatski plati, na njegov zahtjev, unaprijed određen iznos i bez sudjelovanja nadležnih nacionalnih sudskih tijela u određivanju dotičnog iznosa naknade štete.
Primjena članka 3. i članka 13. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/48 na izračun naknade štete
31. U gornjoj točki 29. spomenula sam zahtjev iz članka 3. stavka 1. Direktive 2004/48 u skladu s kojim pravna sredstva moraju biti poštena i pravična. Stoga se mora propisno voditi računa ne samo o položaju nositelja prava, nego i o položaju navodnog počinitelja povrede. U članku 3. stavku 2. dalje se predviđa da ta pravna sredstva moraju biti „učinkovit[a] i razmjern[a] i moraju odvraćati od povrede“. Ta načela vrijede za sva pravna sredstva predviđena direktivom, uključujući naknadu štete. U ovom je predmetu naglasak na zaštiti nositelja prava.
32. Za uvid u posebna pravila o izračunavanju naknade štete, potrebno je razmotriti članak 13. direktive. Člankom 13. stavkom 1. uređen je slučaj počinitelja povrede koji zna ili razumno može znati da sudjeluje u vršenju povrede. U toj su odredbi predviđene dodatne opće smjernice navodom da naknada mora biti „primjeren[a] stvarnoj šteti koju je [nositelj prava] pretrpio“. To vrijedi za sve dodjele naknade štete u skladu s direktivom.
33. Ovdje bih istaknula jednu stvar u vezi druge dvojbe koju je sud koji je uputio zahtjev izrazio u svojem odgovoru Sudu od 28. kolovoza 2015.(16). Primjena članka 13. stavka 1. ograničena je na slučajeve u kojima počinitelj povrede zna ili razumno može znati da sudjeluje u protupravnoj radnji. Izračun naknade štete u slučajevima kada počinitelj povrede nije znao ili nije mogao razumno znati da je ta radnja predstavljala povredu uređen je člankom 13. stavkom 2. U skladu s tom odredbom, iznos koji se može vratiti ograničen je na „povrat dobiti ili isplatu naknade štete, koja može biti unaprijed utvrđena“. Stoga smatram očitim da se krivnja počinitelja povrede mora dokazati u slučajevima u kojima se primjenjuje članak 13. stavak 1.
34. U toj se odredbi dalje navodi način na koji dotična sudska tijela trebaju odrediti naknadu štete u pojedinom slučaju. Predviđene su dvije metode za to. Osnova prve metode (točka (a)), kojom se od sudskog tijela zahtijeva da uzme u obzir sve primjerene aspekte slučaja, su gospodarske posljedice, osobito sva dobit koju je nositelj prava izgubio i sva nepoštenu dobit koju je ostvario počinitelj povrede. Predviđeno je i uzimanje u obzir elemenata koji nisu gospodarski čimbenici, kao što je moralna šteta nanesena nositelju prava.
35. Točka (b) predstavlja alternativu. Dopušta sudskim tijelima da naknadu štete odrede u obliku paušalnog iznosa na temelju, među ostalim, naknada ili pristojbi koje bi počinitelj povrede morao platiti da je zatražio odobrenje za korištenje tog prava intelektualnog vlasništva. Budući da točka (b) predstavlja bit predmetnog prethodnog pitanja, potrebno je detaljnije razmotriti one njezine dijelove koji su relevantni za glavni predmet.
36. Kao prvo, ta se odredba primjenjuje samo „u odgovarajućim slučajevima“. Stoga se metoda izračuna iz točke članka 13. stavka 1. točke (a) treba smatrati općim pravilom, od koje je metoda iz točke (b) iznimka. Značenje izraza „u odgovarajućim slučajevima“ donekle je pojašnjeno u uvodnoj izjavi 26. direktive, u kojoj su kao primjer navedeni slučajevi kada je teško utvrditi iznos stvarno pretrpljene štete.
37. Po mojemu mišljenju, postoji važan razlog politike koji opravdava postojanje te alternative. Odnosi se na poteškoće s kojima se nositelji prava u mnogim slučajevima suočavaju pri izračunu stvarne štete uzrokovane konkretnom povredom. Taj izračun može biti problematičan; ponekad čak i nemoguć. Ako nema mehanizma kojim bi se nositelju prava u tom pogledu pomoglo, postoji opasnost da će pravna sredstva predviđena direktivom biti neučinkovita. Stoga je zakonodavac, uspostavivši sustav povrata koji se temelji na naknadama ili pristojbama, želio nositelju prava omogućiti da izbjegne veliku potrošnju vremena i novca koji bi mu možda mogli trebati za pokretanje postupka protiv počinitelja povrede. U suprotnom bi mogla nastati opasnost da se zahtjev iz članka 3. stavka 1. Direktive 2004/48, u skladu s kojim pravna sredstva ne smiju biti nepotrebno složena ili skupa ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja, ne bi mogao poštovati. Drugim riječima, ne bi bila „učinkovita“ pa stoga ne bi „odvraćala od povrede“ za potrebe članka 3. stavka 2. direktive.
38. Međutim, činjenica je da će nositelj prava morati dokazati da je zbog okolnosti dotičnog slučaja opravdana dodjela naknade štete na temelju nacionalne odredbe, koja je ekvivalentna članku 13. stavku 1. točki (b) direktive, te da se radi o „odgovarajućem slučaju“ za takav pristup. U najmanju ruku, to mora biti situacija u kojoj je „teško utvrditi iznos stvarno pretrpljene štete“(17) ili moraju postojati razlozi iz kojih proizlazi da bi dodjela naknade štete ograničena na iznos izračunat na temelju točke (a) bio očito nepravičan i nerazuman.
39. Kao drugo, metoda izračuna predviđena točkom (b) temelji se na iznosu koji je „barem“ iznos naknada ili pristojbi koje bi se morale platiti da do povrede nije došlo(18). Stoga nije riječ o zamjeni iznosa dobivenog izračunavanjem dobiti koju je nositelj prava izgubio i/ili dobiti koju je primio počinitelj povrede s iznosom naknada ili pristojbi koje je počinitelj povrede teorijski morao platiti nositelju prava. Mjerilo je fleksibilnije i jasno je da dotični iznos može premašivati iznos dotičnih naknada ili pristojbi.
40. Znači li to da točka (b) omogućuje sudskom tijelu da „kaznenu“ odštetu dodijeli na temelju činjenice da ne mora postojati nužna veza između dodijeljenog iznosa i pretrpljene štete?
41. U tom pogledu treba istaknuti da je Sud u svojoj presudi Manfredi i dr.(19) prihvatio mogućnost isplate takve naknade štete na temelju domaćih propisa kojima su uređene povrede prava tržišnog natjecanja, pod uvjetom da se poštuju načela djelotvornosti i ekvivalentnosti(20). Stoga se ne može reći da se pojam kaznene odštete mora u svim okolnostima smatrati nespojivim sa zahtjevima prava Unije.
42. Međutim, ne smatram da se široki, općeniti navodi iz te presude mogu prenijeti na ovaj predmet. Kao prvo, iz zadnje rečenice uvodne izjave 26. Direktive 2004/48 jasno proizlazi da zakonodavac nije namjeravao tom direktivom predvidjeti mogućnost kaznene odštete.
43. Kao drugo, u članku 13. stavku 1. direktive predviđeno je da naknada štete bude „primjerena stvarnoj šteti koju je [nositelj prava] pretrpio kao posljedicu povrede“(21). Po mojemu mišljenju, tom se odredbom zahtijeva da nositelj prava može dokazati uzročno‑posljedičnu vezu između traženog iznosa i pretrpljene štete(22). Iz toga slijedi da članak 13. stavak 1. ne omogućuje dodjelu iznosa koji nema nikakvu nužnu vezu sa štetom koju je nositelj prava pretrpio ili će vjerojatno pretrpjeti u budućnosti(23).
44. Kao treće, u članku 3. stavku 2. Direktive 2004/48 utvrđeno je prevladavajuće načelo u skladu s kojim pravna sredstva ne samo da moraju biti „učinkovita“ i „odvraćati od povrede“, nego moraju biti i „razmjerna“.
45. U prilog svojem stajalištu da kaznena odšteta može biti razmjerna, poljska vlada je na raspravi tvrdila da bi Sud trebao uzeti u obzir svoju presudu Arjona Camacho(24). Taj se predmet odnosio na tumačenje Direktive 2006/54/EZ o provedbi načela jednakih mogućnosti i jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima zapošljavanja i rada(25), čiji članak 25. nosi naslov „Sankcije“ i predviđa, među ostalim, da sankcije primjenjive kod povreda nacionalnih odredaba donesenih na temelju te direktive, koje mogu uključivati isplatu naknade žrtvi, moraju biti „učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće“. Sud je zaključio da nacionalne mjere kojima se predviđa isplata kaznene odštete žrtvi diskriminacije na temelju spola ispunjavaju te uvjete pa da su stoga razmjerne(26).
46. Iz dotične presude ne mogu izvući nikakve korisne smjernice. Odredba koja se u njoj razmatrala odnosi se, među ostalim, na plaćanja u obliku sankcija, a ne na naknade štete. U pogledu sankcija, logično je da predmetni izračun ne mora imati nužnu vezu sa štetom koju je žrtva pretrpjela. To ne vrijedi za dodjelu naknade štete koja, u skladu s člankom 13. stavkom 1. Direktive 2004/48, mora biti primjerena stvarnoj šteti koju je nositelj prava pretrpio. U tom kontekstu, smatram da test proporcionalnosti zahtijeva postojanje nekakve veze između pretrpljene štete i iznosa koji se traži. Smatram da dodjela kaznene odštete, po definiciji, neće zadovoljiti taj test.
47. Stoga, ako gornja zapažanja primijenimo na predmetni slučaj, smatram, kao prvo, da nacionalna odredba kao što je članak 79. stavak 1. zakona o autorskom pravu, kojim je predviđeno da se nositelju prava plati unaprijed određen iznos koji nema nužnu vezu sa štetom koju je pretrpio, ne može ispuniti zahtjeve Direktive 2004/48. Međutim, ne čini mi se da iz toga slijedi da bi i ekvivalentno pravilo, u skladu s kojim nositelj prava može zahtijevati iznos koji nije veći od dvostrukog (ili, u odgovarajućim okolnostima, čak trostrukog) iznosa pristojbe koja bi se morala platiti da je nositelj prava dao odobrenje za korištenje djela, nužno bilo protivno sustavu iz direktive. Ono što nositelj prava mora dokazati jest da pretrpljena šteta i traženi iznos nisu međusobno neproporcionalni. U tom pogledu mora dokazati da između njih postoji uzročno‑posljedična veza. U skladu s naravi pravnog sredstva predviđenog člankom 13. stavkom 1. točkom (b), nositelj prava ne mora tu vezu dokazati s matematičkom sigurnošću jer je ta odredba namijenjena upravo za okolnosti u kojima je to teško ili nemoguće učiniti. Međutim, smatram da mora dokazati određenu vezu te da mu se ne smije pružiti pravo na naknadu štete koja nije uopće povezana sa štetom koju je stvarno pretrpio.
48. Ukratko, u pogledu primjene članka 3. i članka 13. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/48 na izračun naknade štete u glavnom predmetu zaključujem, kao prvo, da je na nositelju prava da dokaže da okolnosti dotičnog slučaja opravdavaju dodjelu naknade štete na temelju nacionalne odredbe koja je ekvivalentna članku 13. stavku 1. točki (b) direktive i da se u skladu s tim radi o „odgovarajućem slučaju“ za takav pristup i, kao drugo, da se tim odredbama protivi nacionalna odredba u skladu s kojom nositelj prava može zahtijevati unaprijed određeni iznos koji je dva ili tri puta veći od pristojbe koju bi morao platiti da mu je nositelj prava dao odobrenje za korištenje djela. Međutim, predmetne odredbe ne čine nezakonitom nacionalnu odredbu u skladu s kojom nositelj prava može zahtijevati iznos koji je najviše dva ili tri puta veći od navedene pristojbe ako dokaže da je traženi iznos proporcionalan pretrpljenoj šteti. Na nositelju prava je da dokaže da je to doista slučaj.
Primjenjivost članka 2. stavka 1. Direktive 2004/48 na glavni predmet
49. Zbog razloga navedenih u gornjoj točki 24. potrebno je razmotriti primjenjivost članka 2. stavka 1. Direktive 2004/48 na glavni predmet. Njime je propisano da se mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni direktivom primjenjuju na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom. Međutim, takva primjena „ne dovod[i] u pitanje sredstva koja su predviđena ili koja mogu biti predviđena zakonodavstvom [Unije] ili nacionalnim zakonodavstvom, ako su ta sredstva povoljnija za nositelje prava“(27).
50. Dakle, ta odredba na razini Unije jasno daje do znanja da Direktiva 2004/48 ne utječe na pravna sredstva predviđena drugim zakonodavstvom Unije koja se primjenjuju na povredu prava intelektualnog vlasništva, a povoljnija su od onih iz same direktive(28). Očit primjer takvog pravnog sredstva bilo bi davanje prava nositelju žiga da podnese zahtjev za proglašenje ništavosti žiga Unije na temelju sadašnjih članaka 52. i 23. Uredbe br. 207/2009(29) ako smatra da registracija drugog žiga povređuje njegova prava.
51. Što se tiče sredstava predviđenih nacionalnim pravom, određene smjernice u pogledu namjere zakonodavca Unije kod donošenja odredbe mogu se dobiti uvidom u Prijedlog Europskog parlamenta i Vijeća za direktivu o mjerama i postupcima za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva(30), na kojem se Direktiva 2004/48 temeljila. U obrazloženju koje je priloženo tom prijedlogu, u pogledu članka 2. nacrta direktive, koji odgovara članku 2. konačne verzije direktive, navedeno je da: „[…] Države članice mogu predvidjeti da nadležna tijela, radi okončanja povrede prava intelektualnog vlasništva ili sprečavanja budućih povreda, mogu poduzeti i druge mjere prilagođene okolnostima kao i bilo koje druge odgovarajuće mjere. […]“(31)
52. Dakle, članak 2. stavak 1. ostavlja državama članicama slobodu da na nacionalnoj razini propišu dodatna pravna sredstva u korist nositelja prava. U skladu s tim, one mogu usvojiti pravila prema kojima se pravo može smatrati izgubljenim, primjerice u slučaju ozbiljne i trajne povrede, ili mogu odrediti ograničenja u pogledu ostvarivanja takvog prava, stroža od onih predviđenih direktivom, ako se tim pravom krši pravo intelektualnog vlasništva čiji je nositelj druga stranka.
53. Međutim, ne smatram da se na temelju članka 2. stavka 1. može tvrditi da se Direktivom 2004/48 uvodi samo minimalno usklađenje u područjima na koja se ona odnosi(32). Kao prvo, takva tvrdnja u suprotnosti je s tekstom te odredbe, u kojoj se ne govori o „mjerama“ koje su predviđene ili koje mogu biti predviđene zakonodavstvom Unije ili nacionalnim zakonodavstvom, nego o „sredstvima“. Kao drugo, ne odražava opću strukturu direktive, kojom se, u skladu s uvodnom izjavom 8., želi omogućiti da prava intelektualnog vlasništva uživaju jednaku razinu zaštite u cijeloj Uniji. U dijelu u kojem direktiva predviđa pravila koja se primjenjuju na određeni oblik pravnog sredstva, kako to čini u pogledu naknade štete, smatram da bi ta pravila trebala biti ista u cijeloj Europskoj uniji.
54. Stoga zaključujem da članak 2. stavak 1. Direktive 2004/48 ne ovlašćuje državu članicu da nositelju prava čija su prava intelektualnog vlasništva povrijeđena pruži pravo na kaznenu odštetu.
Zaključak
55. Stoga predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja je uputio Sąd Najwyższy (Vrhovni sud, Poljska):
1. Direktivu 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalna odredba kojom je predviđeno da se nositelju prava čija su prava povrijeđena automatski plati, na njegov zahtjev, unaprijed određen iznos i bez sudjelovanja nadležnih nacionalnih sudskih tijela u određivanju dotičnog iznosa naknade štete.
2. Članak 3. i članak 13. stavak 1. točka (b) Direktive 2004/48 treba tumačiti na način da je, kao prvo, na nositelju prava da dokaže da okolnosti dotičnog slučaja opravdavaju dodjelu naknade štete na temelju nacionalne odredbe koja je ekvivalentna članku 13. stavku 1. točki (b) direktive i da se u skladu s tim radi o „odgovarajućem slučaju“ za takav pristup i, kao drugo, da se tim odredbama protivi nacionalna odredba u skladu s kojom nositelj prava može zahtijevati unaprijed određeni iznos koji je dva ili tri puta veći od pristojbe koju bi morao platiti da mu je nositelj prava dao odobrenje za korištenje djela. Međutim, predmetne odredbe ne čine nezakonitom nacionalnu odredbu u skladu s kojom nositelj prava može zahtijevati iznos koji je najviše dva ili tri puta veći od navedene naknade ako dokaže da je traženi iznos proporcionalan pretrpljenoj šteti. Na nositelju prava je da dokaže da je to doista slučaj.
3. Članak 2. stavak 1. Direktive 2004/48 ne ovlašćuje državu članicu da nositelju prava čija su prava intelektualnog vlasništva povrijeđena pruži pravo na kaznenu odštetu.