Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 11. srpnja 2024.(1)
Predmet C-376/23
SIA „BALTIC CONTAINER TERMINAL”
protiv
Valsts ieņēmumu dienests
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Augstākā tiesa (Senāts) (Vrhovni sud, Latvija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Carinska unija – Carinski zakonik Unije – Iznošenje robe iz slobodne zone – Obveze korisnika slobodne zone koje proizlaze iz prava Unije – Carinski dug u slučaju povrede obveza – Načelo zaštite legitimnih očekivanja – Zaštita legitimnih očekivanja proizišlih iz ustaljene upravne prakse – Obuhvaćenost pravomoćnošću presude kojom je ukinuta sankcija izrečena zbog povrede carinskih obveza”
I. Uvod
„Treba imati povjerenje i stvarno vjerovati u ljude, inače život postaje nemoguć” (Anton Pavlovič Čehov, ruski pisac i dramatičar od 1860. do 1904.).
1. Uključuje li povjerenje koje je potrebno za život i povjerenje u ustaljenu praksu porezne uprave države članice Unije? Koje su granice zaštite takvih legitimnih očekivanja te obuhvaća li ona i nezakonito postupanje nacionalnih tijela, i to ne samo u pogledu nacionalnog prava, nego i u pogledu prava Unije? Ako je sud već pravomoćno utvrdio da nisu povrijeđene carinske obveze i ukinuo sankciju koja je istodobno izrečena zbog toga, može li dotična osoba imati legitimna očekivanja da nacionalna tijela u drugom postupku ipak neće pretpostaviti da je došlo do povrede obveza i stoga utvrditi carinski dug?
2. U ovom postupku Sud može razmotriti sva ta načelna pitanja. Naposljetku je riječ o promjeni ustaljene upravne prakse latvijske porezne uprave. Dosad se roba u predmetnoj slobodnoj zoni uvijek puštala iz te slobodne zone na temelju prijevozne isprave za robu (u daljnjem tekstu: tovarni list CMR(2)) kad su porezna tijela, nakon provjere robe, pečatom carinskog ureda i potpisom označile tu robu na tovarnom listu CMR kao „robu Unije”. Korisnik slobodne zone provjeravao je taj status, zabilježio ga i puštao robu iz slobodne zone. Očito je porezna uprava u srpnju 2019. promijenila tu ustaljenu praksu i prigovorila korisniku slobodne zone da je od 2018. do srpnja 2019. puštao robu iz slobodne zone a da nije unio glavni referentni broj. Sada Sud treba odlučiti je li u skladu s pravom Unije doista trebalo unijeti glavni referentni broj. Čini se da sud koji je uputio zahtjev to ne smatra jasnim.
3. Suprotno tomu, drugi sud (Rīgas apgabaltiesas Krimināllietu kolēģija (Kazneni odjel Okružnog suda u Rigi, Latvija)) prethodno je utvrdio da nisu povrijeđene carinske obveze a da nije uputio zahtjev za prethodnu odluku Sudu. Korisnik slobodne zone postupio je u skladu s uobičajenom praksom poreznih tijela, koja nisu mogla navesti pravna pravila iz kojih proizlazi obveza dodatne provjere robe koju je porezna uprava označila kao „robu Unije”.
4. Međutim, porezna uprava istodobno je korisniku slobodne zone utvrdila uvozne carine i porez na dodanu vrijednost jer je prilikom puštanja robe iz slobodne zone povrijedio svoje obveze. Stoga je (i) korisnik slobodne zone dužan platiti odgovarajući carinski dug. Dotična osoba pobija tu odluku.
5. Pritom pita kako da ispuni obveze koje ima kao korisnik slobodne zone kad su već dva nacionalna suda različito ocijenila njihov opseg te se to pitanje čini toliko nejasnim da je prethodno potrebno zatražiti tumačenje Suda u Luksemburgu. Osim toga, pita kako da predvidi retroaktivnu promjenu upravne prakse. Naprotiv, od dosadašnje prakse imao je i mogao je imati legitimna očekivanja. To je tim više tako jer ju je pravomoćno potvrdio latvijski sud.
II. Pravni okvir
6. Pravni okvir Unije u ovom slučaju vrlo je složen. Sastoji se od ukupno triju različitih akata, odnosno uredbe, delegirane uredbe i provedbene uredbe.
A. Pravo Unije
1. Uredba (EU) br. 952/2013(3) (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik)
7. Člankom 79. Carinskog zakonika uređuje se nastanak carinskog duga:
„1. Za robu koja podliježe uvoznoj carini, uvozni carinski dug nastaje uslijed neispunjavanja bilo čega od sljedećeg:
(a) jedne od obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom, koja se odnosi na unos robe koja nije roba Unije na carinsko područje Unije, njezino izuzimanje ispod carinskog nadzora ili kretanje, preradu, privremeni smještaj, privremeni uvoz ili raspolaganje takvom robom unutar tog područja;
[…]
3. U slučajevima iz stavka 1. točaka (a) i (b), dužnik je netko od sljedećih:
(a) svaka osoba koja je trebala ispuniti dotične obveze; […]”
8. Člankom 158. stavkom 1. iz poglavlja 2. (Stavljanje robe u carinski postupak) Carinskog zakonika uređuju se carinska deklaracija robe i carinski nadzor robe Unije:
„1. Sva roba koja se namjerava staviti u carinski postupak, osim u slobodnu zonu, obuhvaćena je primjerenom carinskom deklaracijom za određeni postupak.”
9. Priložene isprave koje su za to potrebne uređuju se člankom 163. Carinskog zakonika:
„1. Priložene isprave koje su potrebne za primjenu odredaba koje uređuju carinski postupak za koji se roba deklarira su u posjedu deklaranta i na raspolaganju carinskim tijelima u vrijeme kada se podnosi carinska deklaracija.
2. Priložene isprave dostavljaju se carinskim tijelima ako tako traži zakonodavstvo Unije ili ako je to potrebno za carinske provjere.
3. U posebnim slučajevima, gospodarski subjekti mogu sastaviti priložene isprave ako su za to dobili odobrenje carinskih tijela.”
10. U skladu s člankom 211. stavkom 1. točkom (b) Carinskog zakonika za upravljanje prostorom za smještaj za carinsko skladištenje robe u slobodnoj zoni potrebno je odobrenje:
„1. Odobrenje carinskih tijela potrebno je za sljedeće:
(b) upravljanje prostorom za smještaj za carinsko skladištenje robe, osim ako prostor za smještaj vodi samo carinsko tijelo.
U odobrenju se navode uvjeti pod kojima se dopušta primjena jednog ili više postupaka iz prvog podstavka ili upravljanje prostorom za smještaj.”
11. Člankom 214. stavkom 1. Carinskog zakonika uređuje se evidencija koju treba voditi u posebnim carinskim postupcima, koji u skladu s člankom 210. točkom (b) Carinskog zakonika obuhvaćaju i smještaj u slobodnoj zoni:
„1. Osim za postupak provoza ili osim ako je određeno drukčije, korisnik odobrenja, korisnik postupka i sve osobe koje obavljaju radnju koja uključuje smještaj, izradu ili preradu robe ili prodaju ili nabavu robe u slobodnim zonama, vode odgovarajuću evidenciju u obliku koji odobravaju carinska tijela.
Ta evidencija mora sadržavati informacije i podatke koji omogućuju carinskim tijelima da nadziru dotični postupak, posebno u vezi s prepoznavanjem robe koja je stavljena u taj postupak, njezinim carinskim statusom i kretanjem.”
12. Člankom 215. Carinskog zakonika uređuje se zaključenje posebnog postupka, kao što je smještaj u slobodnoj zoni:
„1. U drugim slučajevima osim postupka provoza i ne dovodeći u pitanje članak 254., posebni se postupak zaključuje kada se roba koja je stavljena u postupak ili prerađeni proizvodi stave u sljedeći carinski postupak, iznesu iz carinskog područja Unije ili se unište bez ostataka ili se ustupe u korist države u skladu s člankom 199.
2. Postupak provoza carinska tijela zaključuju kada mogu utvrditi, temeljem usporedbe podataka koji su na raspolaganju otpremnom carinskom uredu i podataka na raspolaganju odredišnom carinskom uredu, da je postupak ispravno završen.
3. Carinska tijela poduzimaju sve potrebne mjere za reguliranje stanja robe za koju postupak nije zaključen prema propisanim uvjetima.
4. Osim ako je drukčije predviđeno, zaključenje postupka provodi se u određenom roku.”
13. U članku 7. točki (c) Carinskog zakonika u tom se pogledu navodi sljedeće opće ovlaštenje za Komisiju:
„Komisija je ovlaštena donijeti delegirane akte u skladu s člankom 284., radi određivanja:
(c) vrste informacija i podataka koji se trebaju nalaziti u evidencijama iz članka 148.h stavka 4. i članka 214. stavka 1.”
2. Delegirana uredba (EU) 2015/2446(4) (u daljnjem tekstu: Delegirana uredba)
14. Člankom 178. stavkom 1. točkama (b), (c), (d) i (f) te člankom 178. stavcima 2. i 3. Delegirane uredbe predviđa se:
„1. Evidencija iz članka 214. stavka 1. Zakonika sadržava sljedeće:
(b) MRN broj ili, ako on ne postoji, bilo koji drugi broj ili oznaku kojom se utvrđuju carinske deklaracije kojima se roba stavlja u posebni postupak i, ako je postupak zaključen u skladu s člankom 215. stavkom 1. Zakonika, informacije o načinu na koji je postupak zaključen;
(c) podatke kojima se nedvojbeno omogućuje identifikacija carinskih dokumenata koji nisu carinske deklaracije, svih drugih dokumenata relevantnih za stavljanje robe u posebni postupak i svih drugih dokumenata relevantnih za odgovarajuće zaključenje postupka;
(d) podatke o oznakama, identifikacijskim brojevima, broju i vrsti ambalaže, količini i uobičajenom trgovačkom ili tehničkom opisu robe i, prema potrebi, identifikacijske oznake kontejnera potrebne za prepoznavanje robe;
(f) carinski status robe;
2. U slučaju slobodnih zona, osim podataka predviđenih u stavku 1., evidencija sadržava sljedeće:
(a) podatke za identifikaciju prijevoznih isprava za robu koja ulazi ili napušta slobodne zone;
(b) podatke koji se odnose na uporabu ili potrošnju robe čije puštanje u slobodni promet ili privremeni uvoz ne bi dovelo do primjene uvozne carine ili mjera utvrđenih u okviru zajedničke poljoprivredne politike ili trgovinske politike u skladu s člankom 247. stavkom 2. Zakonika.
3. Carinska tijela ne moraju zahtijevati dostavljanje nekih podataka predviđenih u stavcima 1. i 2. ako to ne utječe nepovoljno na carinski nadzor i provjere uporabe posebnog postupka.”
3. Provedbena uredba (EU) 2015/2447(5) (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba)
15. Iz članka 199. i sljedećih Provedbene uredbe proizlazi kako se dokazuje carinski status robe Unije. Pritom se člankom 200. stavcima 1., 3. i 4. Provedbene uredbe predviđa:
„1. Nadležni carinski ured ovjerava i registrira sredstva za dokazivanje carinskog statusa robe Unije iz članka 199. stavka 1. točaka (b) i (c) ove Uredbe, osim slučajeva iz članka 128. stavka 1. Delegirane uredbe (EU) 2015/2446, te dostavlja MRN tih sredstava predmetnoj osobi.
3. Sredstva za dokazivanje carinskog statusa iz stavka 1. s navedenim MRN-om podnose se nadležnom carinskom uredu kojemu se podnosi roba nakon ponovnog ulaska na carinsko područje Unije.
4. Taj nadležni carinski ured nadzire uporabu sredstva za dokazivanje carinskog statusa iz stavka 1. kako bi osigurao da se to sredstvo ne upotrebljava za robu za koju nije izdano.”
16. Članak 211. Provedbene uredbe odnosi se na dokazivanje carinskog statusa robe Unije čija vrijednost ne prelazi 15 000 eura i glasi:
„U slučaju robe s carinskim statusom robe Unije čija vrijednost ne prelazi 15 000 EUR, carinski status robe Unije može se dokazati podnošenjem računa ili prijevozne isprave koji se odnose na tu robu pod uvjetom da se odnose samo na robu koja ima carinski status robe Unije.”
17. Člankom 226. Provedbene uredbe pojašnjava se glavni referentni broj i on glasi:
„Osim u slučajevima kada se carinska deklaracija podnosi usmeno ili činom koji se smatra carinskom deklaracijom, ili ako se carinska deklaracija podnosi u obliku unosa u evidencije deklaranta u skladu s člankom 182. Zakonika, carinska tijela obavješćuju deklaranta o prihvaćanju carinske deklaracije te mu dostavljaju MRN te deklaracije i datum njezina prihvaćanja. Ovaj se članak ne primjenjuje do datuma puštanja u upotrebu automatiziranog sustava izvoza (AES) i novog kompjutoriziranog provoznog sustava (NCTS) te nadogradnje nacionalnih sustava za uvoz iz Priloga Provedbenoj odluci 2014/255/EU.”
B. Latvijsko pravo
18. Člankom 153. stavkom 3. Administratīvā procesa likumsa (Zakon o upravnom postupku) uređuje se:
„Činjenice za koje se smatra da su dokazane u obrazloženju presude koja je postala pravomoćna ne treba ponovno dokazivati prilikom ispitivanja upravnog predmeta u kojem sudjeluju iste stranke.”
19. Člankom 16. stavcima 3. i 4. Likumsa „Par tiesu varu” (Zakon o pravosudnom sustavu) utvrđuje se:
„(3) U skladu sa zakonom utvrđenim postupkom, presuda je obvezujuća za sud kad on ispituje druge predmete povezane s predmetom u kojem je donesena.
(4) Takve presude imaju zakonsku snagu, obvezujuće su erga omnes te ih treba poštovati jednako kao i zakone.”
20. Stavkom 77. Ministru kabineta 2017. gada 22. augusta noteikumi Nr. 500 ,,Muitas noliktavu, pagaidu uzglabāšanas un brīvo zonu noteikumi” (Uredba Vijeća ministara br. 500 od 22. kolovoza 2017. o utvrđivanju pravnih pravila koja se odnose na carinska skladišta, privremeni smještaj i slobodne zone) određuje se da svaka osoba u čijoj se slobodnoj zoni skladišti roba koja nije roba Unije mora voditi evidenciju robe uskladištene u slobodnoj zoni. Stavkom 78. zahtijeva se da se u evidenciju unesu podaci koji su osobito navedeni u članku 178. stavku 1. točkama (b) i (c) te članku 178. stavku 2. Delegirane uredbe 2015/2446. Stavkom 79. propisuje se da u evidenciji robe koja nije roba Unije treba navesti broj carinske isprave ili broj tovarnog lista robe s kojim je ta roba ušla u slobodnu zonu i izašla iz nje.
III. Činjenice i postupak povodom zahtjeva za prethodnu odluku
21. „SIA BALTIC CONTAINER TERMINAL” (u daljnjem tekstu: tužitelj) korisnik je odobrenja za utovar, istovar i skladištenje robe u slobodnoj zoni slobodne luke Riga i ima obvezu voditi evidenciju robe koja se nalazi u navedenoj zoni.
22. Valsts ieņēmumu dienests (Državna porezna uprava, Latvija, u daljnjem tekstu: porezna uprava) proveo je provjeru robe koja se nalazila u tužiteljevoj slobodnoj zoni i utvrdio da je roba u tri navrata tijekom 2018. i 2019. izašla odande a da nije bila stavljena u sljedeći carinski postupak. Stoga posebni postupak u „slobodnoj zoni” nije bio zaključen. Porezna uprava zaključila je da je navedena roba stvarno bila izuzeta od carinskog nadzora, tako da je (i) za tužitelja nastao carinski dug u skladu s člankom 79. stavkom 1. točkom (a) i člankom 79. stavkom 3. točkom (a) Carinskog zakonika.
23. Predmetna roba isporučena je za izlazak iz slobodne zone na temelju tovarnih listova CMR u kojima je bilo navedeno da roba ima carinski status „robe Unije” („C”). To je carinski službenik potvrdio pečatom carinskog ureda i vlastitim potpisom te je to bilo u skladu s uobičajenom praksom, iako takva praksa nije bila izričito predviđena zakonodavstvom. Nakon toga je porezna uprava provela provjeru carinskog statusa robe prije nego što je ona napustila luku te ga je zabilježila u prijevozne isprave. Međutim, nakon što je roba izašla iz slobodne zone, carinski službenici utvrdili su da nemaju na raspolaganju isprave kojima bi se mogla opravdati promjena carinskog statusa sporne robe iz „robe koja nije roba Unije” („N”) u „robu Unije” („C”).
24. Odlukom porezne uprave od 19. srpnja 2019. tužitelju je naložena obveza da u državni proračun uplati uvozne carine i PDV s odgovarajućim zateznim kamatama. Tužitelj je protiv te odluke pokrenuo postupke pred sudovima.
25. Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija) odbila je tužbu. Smatrala je da se običnim stavljanjem pečata i potpisa na tovarni list CMR ne može potvrditi da roba, koja je uvezena kao roba koja nije roba Unije, ima carinski status robe Unije. Isključivo na temelju tovarnog lista CMR ne može se zaključiti u koji je sljedeći carinski postupak roba stavljena. Za promjenu statusa robe potrebna je deklaracija s glavnim referentnim brojem (Master Reference Number; u daljnjem tekstu kao i dosad: MRN) ili tovarni list CMR na kojem se nalaze pečat carinskog ureda i MRN. Međutim, to je nedostajalo.
26. Tužitelj je protiv te presude podnio žalbu u kasacijskom postupku Augstākā tiesu (Senāts) (Vrhovni sud, Latvija).
27. Tužitelj smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 79. stavka 1. točke (a) i članka 79. stavka 3. točke (a) Carinskog zakonika i da stoga nije nastao carinski dug. Vodio je evidenciju koja se zahtijeva u skladu s odobrenjem koje je izdala porezna uprava te je predao robu prijevozniku na temelju podnesenih tovarnih listova CMR. Prema uobičajenoj praksi porezne uprave, u njima su se nalazili oznaka statusa robe koju je unio carinski službenik, odnosno oznaka da je riječ o robi Unije, kao i potpis carinskog službenika te pečat carinskog ureda. Stoga je mogao smatrati da je puštena u slobodni promet. Time je zaključen i posebni postupak u slobodnoj zoni.
28. Tužitelj je istodobno pred Rīgas apgabaltiesas Krimināllietu kolēģijem (Kazneni odjel Okružnog suda u Rigi) pobijao izricanje upravne sankcije zbog istih djela. Presudom od 5. veljače 2021. taj je sud ukinuo upravnu sankciju jer je smatrao da tužitelj nije povrijedio pravila carinskog postupka i da je djelovao u skladu s uobičajenom praksom carinskih tijela. Porezna uprava osobito nije mogla navesti pravna pravila kojima se tužitelju nalaže obveza provjere dodatnih podataka o valjanosti promjene statusa robe koja nadilazi potvrdu koju su dostavila carinska tijela.
29. Sud koji je uputio zahtjev navodi da je u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku uobičajena praksa porezne uprave bila da carinski službenici provjeravaju carinski status prije nego što roba izađe iz slobodne zone i da u izlazne isprave (uglavnom tovarni list CMR) unose odgovarajuće bilješke (carinski status robe, pečat mjesta carinskog nadzora i potpis carinskog službenika). Trenutačnim postupkom također se predviđa da carinski službenik sam potvrđuje promjenu carinskog statusa robe i da tužitelj, na temelju podataka koje je on pružio, zaključuje posebni postupak u „slobodnoj zoni”.
30. Augstākā tiesa (Senāts) (Vrhovni sud) stoga je prekinula postupak i u okviru zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a uputila Sudu sljedećih pet prethodnih pitanja:
1. Dopušta li se člankom 178. stavkom 1. točkama (b) i (c) Delegirane uredbe 2015/2446, u vezi s člankom 214. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije, da se posebni postupak u „slobodnoj zoni” zaključi a da u elektronički sustav za evidenciju nije unesen glavni referentni broj (MRN) kojim se utvrđuje carinska deklaracija da je roba stavljena u sljedeći carinski postupak?
2. Dopušta li se člankom 214. stavkom 1. i člankom 215. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije te člankom 178. stavkom 1. točkama (b) i (c) Delegirane uredbe 2015/2446 da korisnik posebnog postupka „u slobodnoj zoni” zaključi navedeni postupak samo na temelju bilješke koju je carinski službenik unio u prijevoznu ispravu za robu (tovarni list CMR) i koja se odnosi na carinski status te robe a da pritom osobno ne provjeri valjanost tog statusa?
3. U slučaju niječnog odgovora na drugo prethodno pitanje, koja je razina provjere u skladu s člankom 214. stavkom 1. i člankom 215. stavkom 1. Carinskog zakonika Unije te člankom 178. stavkom 1. točkama (b) i (c) Delegirane uredbe 2015/2446 dovoljna kako bi se smatralo da je posebni postupak „u slobodnoj zoni” pravilno zaključen?
4. Može li korisnik posebnog postupka „u slobodnoj zoni” imati legitimna očekivanja na temelju toga što su carinska tijela potvrdila da je carinski status robe promijenjen iz „robe koja nije roba Unije” u „robu Unije”, iako se u toj potvrdi ne navode ni razlog za promjenu statusa robe ni podaci koji bi omogućili da se taj razlog provjeri?
5. U slučaju niječnog odgovora na četvrto prethodno pitanje, može li, s obzirom na načelo pravomoćnosti priznato u nacionalnom pravu i pravu Unije, razlog za oslobođenje od carinskog duga nastalog na temelju članka 79. stavka 1. točke (a) i članka 79. stavka 3. točke (a) Carinskog zakonika Unije biti činjenica da je u drugom postupku pokrenutom pred nacionalnim sudom pravomoćnom presudom odlučeno da, u skladu s postupcima koje su utvrdila carinska tijela, korisnik carinskog postupka nije počinio nikakvu povredu u pogledu carinskog postupka „u slobodnoj zoni”?
31. U postupku pred Sudom pisana očitovanja podnijeli su tužitelj, Latvija i Europska komisija. Sud je u skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika odustao od održavanja rasprave.
IV. Pravna ocjena
32. Pet prethodnih pitanja u biti se odnosi na dvije tematske skupine. Prva tri pitanja odnose se na carinske obveze koje u pogledu vođenja evidencije i provjere ima korisnik odobrenja za posebni postupak u slobodnoj zoni (u daljnjem tekstu: korisnik slobodne zone) koji je odande puštao ondje uskladištenu robu koja nije roba Unije (odjeljak A.). Suprotno tomu, peto pitanje odnosi se na nacionalnim pravom određenu obuhvaćenost pravomoćnošću presude kojom je, možda protivno pravu Unije, utvrđeno da nije povrijeđena obveza dužne pažnje korisnika slobodne zone (odjeljak B.2.). Tomu prethodi četvrto pitanje koje se odnosi na zaštitu legitimnih očekivanja korisnika slobodne zone koji se oslanjao na dosadašnju praksu porezne uprave dotične države članice, iako se ta praksa protivila pravu Unije (odjeljak B.1.).
A. Tumačenje Carinskog zakonika Unije
33. Tužitelju kao korisniku slobodne zone utvrđen je dug na ime uvozne carine (u daljnjem tekstu: carinski dug). Carinski dug korisnika slobodne zone temelji se na članku 79. stavku 1. točki (a) Carinskog zakonika. Povezan je s povredom obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom, koje se odnose na unos robe koja nije roba Unije na carinsko područje Unije. Sudu nije poznato je li u međuvremenu bilo moguće naplatiti deklarantov carinski dug koji je nastao puštanjem robe u slobodni promet.
34. Točno je da korisnik slobodne zone ima posebne obveze(6), čija povreda može dovesti do nastanka carinskog duga. Međutim, riječ je samo o dodatnom solidarnom (vidjeti članak 84. Carinskog zakonika) carinskom dugu koji se temelji na vlastitoj povredi obveze i koji naposljetku treba zajamčiti pravilnu naplatu carinskog duga. (Izvorni) carinski dug deklaranta (članak 77. stavak 3. Carinskog zakonika) i dalje postoji.
1. Obveza bilježenja glavnog referentnog broja („Master Reference Number”)
35. Tužitelj nije zabilježio MRN niti ga je unio u elektronički sustav. Sud koji je uputio zahtjev prvim pitanjem nastoji doznati jesu li bilježenje i unos MRN-a bili obvezni u skladu s pravom Unije, tako da iz tog propusta proizlazi tužiteljeva povreda obveze koja je nužna za utvrđivanje carinskog duga.
36. Za to je odlučujuće treba li korisnik slobodne zone uvijek zabilježiti MRN kako bi izbjegao vlastiti carinski dug u skladu s člankom 79. stavkom 1. točkom (a) i člankom 79. stavkom 3. Carinskog zakonika, koji nastaje pored deklarantova carinskog duga. Člankom 214. stavkom 1. Carinskog zakonika uređuje se evidencija koju treba voditi u posebnim carinskim postupcima. U skladu s člankom 210. točkom (b) Carinskog zakonika posebni carinski postupci obuhvaćaju i smještaj u slobodnoj zoni.
37. Iz članka 214. stavka 1. Carinskog zakonika proizlazi da „korisnik postupka” (u ovom slučaju postupka u slobodnoj zoni) treba voditi odgovarajuću evidenciju u obliku koji odobravaju carinska tijela. Ta evidencija mora sadržavati informacije i podatke koji omogućuju carinskim tijelima da nadziru dotični postupak, posebno u vezi s prepoznavanjem robe koja je stavljena u taj postupak, njezinim carinskim statusom i kretanjem.
38. U skladu s člankom 211. stavkom 1. točkom (b) Carinskog zakonika za upravljanje prostorom za smještaj za carinsko skladištenje robe u slobodnoj zoni potrebno je odobrenje tijelâ. Iz tog odobrenja u pravilu proizlaze konkretne obveze vođenja evidencije kako bi se zaključenje tog posebnog postupka dokumentiralo i nadziralo stavljanjem u drugi carinski postupak (često je riječ o puštanju u slobodni promet u skladu s člankom 77. stavkom 1. točkom (a) Carinskog zakonika). Međutim, iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi što je odnosno što je bio točan sadržaj tužiteljeva odobrenja u ovom slučaju.
39. Neovisno o obvezama vođenja evidencije, koje mogu proizaći iz odobrenja, članak 7. točka (c) Carinskog zakonika ovlašćuje Komisiju da donosi delegirane akte radi određivanja vrste informacija i podataka koji se trebaju nalaziti u evidencijama iz članka 214. stavka 1. Carinskog zakonika. U skladu s tim člankom 178. stavkom 1. točkom (b) Delegirane uredbe predviđa se da evidencija iz članka 214. Carinskog zakonika sadržava „MRN broj ili, ako on ne postoji, bilo koji drugi broj ili oznaku kojom se utvrđuju carinske deklaracije kojima se roba stavlja u posebni postupak i, ako je postupak zaključen u skladu s člankom 215. stavkom 1. Zakonika, informacije o načinu na koji je postupak zaključen”.
40. Već je iz toga vidljivo da MRN ni u kojem slučaju ne treba nužno zabilježiti.
41. S jedne strane, članak 178. stavak 1. točka (b) Delegirane uredbe u svojoj se prvoj mogućnosti odnosi samo na MRN, kojim se utvrđuju carinske deklaracije „kojima se roba stavlja u posebni postupak”. Za stavljanje u posebni postupak u slobodnoj zoni nije potrebna carinska deklaracija (vidjeti članak 158. stavak 1. Carinskog zakonika). Stoga u ovom slučaju može biti riječ samo o stavljanju u drugi posebni postupak. Međutim, u ovom slučaju roba nije stavljena u drugi posebni postupak (iz glave VII. Carinskog zakonika), nego u „uobičajeni” postupak u skladu s glavom VI. Carinskog zakonika (puštanje u slobodni promet). U tom se slučaju člankom 178. stavkom 1. točkom (b) prvom mogućnošću Delegirane uredbe ne zahtijeva bilježenje MRN-a.
42. S druge strane, u samom članku 178. stavku 1. točki (b) Delegirane uredbe polazi se od toga da se MRN ne dodjeljuje prilikom svake carinske deklaracije. To potvrđuje članak 226. Provedbene uredbe. U skladu s tom odredbom točno je da carinska tijela carinskom deklarantu (a ne korisniku slobodne zone) načelno dostavljaju takav MRN njegove carinske deklaracije. Međutim, to se ne primjenjuje ni na svaku carinsku deklaraciju ni prije datuma puštanja u upotrebu automatiziranog sustava izvoza (AES) i novog kompjutoriziranog provoznog sustava (NCTS) te nadogradnje nacionalnih sustava za uvoz iz Priloga Provedbenoj odluci 2014/255/EU. Sud nije obaviješten o tome je li to ovdje uopće bio slučaj.
43. Budući da porezna uprava obavješćuje carinskog deklaranta (a ne korisnika slobodne zone) o MRN-u, člankom 178. stavkom 1. točkom (b) Delegirane uredbe od korisnika slobodne zone izričito se zahtijeva da zabilježi taj broj samo ako on postoji. U suprotnom ispunjava obveze vođenja evidencije ako zabilježi bilo koji drugi broj ili oznaku kojom se utvrđuje roba. Obveza bilježenja MRN-a stoga ne proizlazi iz Carinskog zakonika ni iz Delegirane uredbe, kao što to pravilno navodi i Komisija. To osobito vrijedi ako roba nije stavljena u posebni postupak.
44. Tomu još treba dodati odredbu članka 178. stavka 3. Delegirane uredbe. U skladu s njom carinska tijela ne moraju zahtijevati dostavljanje nekih podataka predviđenih u stavcima 1. i 2. Stoga u skladu s pravom Unije ne treba nužno zabilježiti MRN. Naprotiv, odlučujuće je može li se odustati od tog bilježenja u skladu s nacionalnim pravom (koje je obvezujuće za carinska tijela) odnosno je li samo nacionalno carinsko tijelo odustalo od njega. U slučaju potvrdnog odgovora carinski dug ne može nastati na temelju nebilježenja.
45. Takvo odustajanje u ovom je slučaju vidljivo, primjerice, i u ustaljenoj upravnoj praksi latvijskih carinskih tijela koju je naveo sud koji je uputio zahtjev. Naime, sud koji je uputio zahtjev navodi da je u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku uobičajena praksa porezne uprave bila da carinski službenici provjeravaju carinski status prije nego što roba izađe iz slobodne zone i da u izlazne isprave (uglavnom tovarni list CMR) unose odgovarajuće bilješke (carinski status robe, pečat mjesta carinskog nadzora i potpis carinskog službenika). Time su se očito ispunjavale dosadašnje obveze vođenja evidencije.
46. Pravom Unije ne predviđaju se posebni uvjeti za takvo odustajanje. Stoga je moguće i prešutno odustajanje od zahtjeva vođenja evidencije u skladu s člankom 178. stavkom 1. točkom (b) Delegirane uredbe. To vrijedi tim više što carinsko zakonodavstvo, kao kolektivni postupak, poznaje prešutne izjave. Tako u skladu s člankom 158. stavkom 2. Carinskog zakonika, u vezi s člankom 135. i sljedećima te člankom 141. Delegirane uredbe, čak postoji mogućnost usmenog ili prešutnog podnošenja carinskih deklaracija. Pitanje proizlazi li izričito ili prešutno odustajanje porezne uprave iz ustaljene upravne prakse, kako je opisuje sud koji je uputio zahtjev, ovisi o ocjeni činjenica, za koju je nadležan isključivo taj sud.
47. Stoga odgovor na prvo pitanje glasi da se člankom 214. Carinskog zakonika, u vezi s člankom 178. Delegirane uredbe, od korisnika slobodne zone ne zahtijeva da nužno i u svakom slučaju zabilježi MRN kako bi ispunio obveze vođenja evidencije propisane tom odredbom. Naprotiv, ona omogućuje carinskim tijelima da izričito ili prešutno odobre drukčije oblike vođenja evidencije.
2. Zaključenje postupka u slobodnoj zoni
48. Sud koji je uputio zahtjev u prvom pitanju nadalje pita dopušta li se člankom 214. Carinskog zakonika da se posebni postupak u slobodnoj zoni zaključi a da se ne zabilježi MRN. To se odnosi na drugu mogućnost obveza vođenja evidencije navedenih u članku 178. stavku 1. točki (b) Delegirane uredbe. U skladu s njom treba zabilježiti i informacije o načinu na koji je postupak zaključen.
49. Zaključenje posebnog carinskog postupka (u ovom slučaju postupka u slobodnoj zoni) u skladu s člankom 215. Carinskog zakonika treba razlikovati od prethodno razmatranog ispunjenja obveza vođenja evidencije u skladu s člankom 214. Carinskog zakonika. Naime, do zaključenja dolazi tek kad se roba stavi u sljedeći carinski postupak. U ovom je slučaju roba puštena u slobodni promet (glava VI. Carinskog zakonika) te je njezin status promijenjen iz robe koja nije roba Unije u robu Unije.
50. Porezna uprava samo više ne zna zašto se to dogodilo. Ni iz pisanog očitovanja Latvije ne proizlazi zašto je carinski službenik uopće stavio oznaku „C” (za robu Unije), pečat i potpis na tovarni list CMR ako je i dalje bila riječ o robi koja nije roba Unije. U svakom slučaju puštena je nakon što je jedna osoba obavila provjeru. Za zaključenje „postupka u slobodnoj zoni” u svakom slučaju nije relevantno je li to puštanje bilo opravdano (osobito postoji li primjerena carinska deklaracija) i je li carinski deklarant platio nastali carinski dug.
51. Međutim, pravom Unije ne propisuje se konačno na koji način korisnik slobodne zone treba voditi odgovarajuću evidenciju (vidjeti točku 35. i sljedeće ovog mišljenja). Naposljetku, pitanje može li se posebni postupak u slobodnoj zoni zaključiti unosom u evidenciju tovarnog lista CMR na koji je porezna uprava stavila pečat i potpis ovisi o nacionalnom zakonodavstvu (sadržaj odobrenja odnosno odustajanje porezne uprave od određenih obveza vođenja evidencije). Stoga to može ocijeniti samo sud koji je uputio zahtjev.
52. Ako iz ustaljene prakse proizlazi da je roba puštena deklarantu te da je njezin status robe Unije potvrđen na tovarnom listu CMR pečatom i potpisom poreznog službenika, kao i da se to događa samo u slučajevima puštanja u slobodni promet, čini se da je dokumentiranje tog tovarnog lista dovoljno kako bi se dokumentiralo i zaključenje posebnog postupka u slobodnoj zoni puštanjem u slobodni promet. To se može smatrati izričitim ili prešutnim odustajanjem od mogućih dodatnih zahtjeva u pogledu dokazivanja koje je dopušteno pravom Unije.
3. Obveza i razina provjere u pogledu valjanosti carinskog statusa robe (drugo i treće pitanje)
53. Sud koji je uputio zahtjev drugim i trećim pitanjem nastoji doznati dopušta li se člankom 214. stavkom 1. i člankom 215. stavkom 1. Carinskog zakonika da korisnik slobodne zone zaključi postupak u slobodnoj zoni a da pritom osobno ne provjeri valjanost carinskog statusa robe odnosno koja je razina odgovarajuće obveze provjere.
54. To pitanje proizlazi iz okolnosti da se roba bez carinske deklaracije može staviti u slobodnu zonu kako bi je zatim, u pravilu carinskom deklaracijom, carinski deklarant stavio u druge carinske postupke. Pritom se u jednoj slobodnoj zoni mogu skladištiti, primjerice, različite vrste robe (roba Unije i roba koja nije roba Unije) (vidjeti članak 177. Delegirane uredbe). Roba koja je uskladištena u jednoj slobodnoj zoni zatim se najčešće stavlja u druge posebne carinske postupke (kao što je, primjerice, postupak privremenog uvoza ili prerade u skladu s glavom VII. Carinskog zakonika) ili pak u opći carinski postupak (puštanje u slobodni promet u skladu s glavom VI. Carinskog zakonika). To se obavlja carinskom deklaracijom (članak 158. stavak 1. Carinskog zakonika) koju podnosi treća strana (odnosno u pravilu osoba koja nije korisnik slobodne zone).
55. Pritom je za pitanje o kojem u ovom slučaju treba odlučiti, a koje se odnosi na obvezu odnosno razinu provjere za korisnika slobodne zone, važno da provjeru carinske deklaracije u skladu s člankom 188. Carinskog zakonika obavlja isključivo carinsko tijelo. U skladu s člankom 189. Carinskog zakonika, ono može pregledati robu itd. Suprotno tomu, u Carinskom zakoniku ne mogu se pronaći obveze provjere korisnika slobodne zone. U skladu s člankom 194. Carinskog zakonika, i puštanje robe provode isključivo carinska tijela (a ne pojedinac) ako su ispunjeni uvjeti za stavljanje robe u dotični postupak. U skladu s člankom 195. stavkom 1. Carinskog zakonika puštanje robe deklarantu uvjetovano je plaćanjem nastalog carinskog duga ili polaganja odgovarajućeg osiguranja. Čini se da je u Latviji carinsko tijelo u praksi puštalo robu stavljanjem pečata i potpisa na tovarni list CMR.
56. Suprotno tomu, posebni postupak u slobodnoj zoni uređen je člankom 210. i sljedećima Carinskog zakonika. Međutim, iz tog odjeljka ne proizlazi ni obveza provjere sadržajne točnosti carinske deklaracije treće strane. Naprotiv, već spomenute obveze vođenja evidencije navode se u članku 214. Carinskog zakonika (vidjeti u tom pogledu točku 35. i sljedeće ovog mišljenja). Člankom 215. Carinskog zakonika uređuje se pitanje kada je zaključen posebni postupak (kao što je postupak u slobodnoj zoni), pri čemu je stavljanje u sljedeći carinski postupak vjerojatno glavni razlog za zaključenje.
57. Pritom se člankom 214. stavkom 1. drugom rečenicom Carinskog zakonika pojašnjava da ta evidencija mora sadržavati informacije i podatke koji omogućuju carinskim tijelima da nadziru dotični postupak, posebno u vezi s prepoznavanjem robe koja je stavljena u taj postupak, njezinim carinskim statusom i kretanjem. Suprotno tomu, u članku 214. Carinskog zakonika nije riječ ni o valjanosti carinskog statusa ili provjeri te valjanosti.
58. I iz toga proizlazi da samo treba voditi evidenciju o carinskom statusu, dok sadržajnu točnost tog statusa ne treba provjeriti. U tom pogledu ponovno su relevantne obveze dokazivanja koje se primjenjuju u Latviji, što Komisija naizgled previđa. Ako porezna uprava (izričito ili prešutno) nije zahtijevala dostavljanje dodatnih dokaza osim tovarnog lista CMR s pečatom o statusu robe i potpisom carinskog službenika (vidjeti članak 178. stavak 3. Delegirane uredbe), ne postoje ni nikakve dodatne obveze dokazivanja, a osobito ne postoje dodatne obveze provjere. Samo sud koji je uputio zahtjev može odlučiti je li to slučaj.
59. Stoga tužitelj nije trebao provjeriti zašto je na tovarni list CMR stavljen pečat i zašto su carinska tijela deklarirala robu navedenu u njemu kao robu Unije. Čini se dvojbenim i da tu provjeru može provesti učinkovito.
60. Naime, carinski status robe proizlazi iz carinske deklaracije druge osobe koju trebaju provjeriti carinska tijela. Ako je roba tada puštena u slobodni promet na temelju odluke carinskog tijela, njezin se status promijenio iz robe koja nije roba Unije u robu Unije. Čini se da je carinski službenik u ovom slučaju to potvrdio pečatom i potpisom na tovarnom listu CMR (vidjeti samo četvrto pitanje suda koji je uputio zahtjev). Ne čini se ni obveznim ni mogućim da to drugi pojedinac ponovno provjeri. Prema navodima suda koji je uputio zahtjev i tužiteljevim pisanim razmatranjima, i u trenutačnom postupku samo porezna uprava može promijeniti status u elektroničkom sustavu tužitelja, a on ne može provjeriti točnost tog podatka.
61. Zakonitost, a osobito valjanost odluke tijela, obično provjerava drugo (više) tijelo ili sud, a ne pojedinac. Ako ne postoje naznake da su podneseni dokazi, u ovom slučaju dokazi o statusu robe, krivotvoreni, iz Carinskog zakonika ne proizlazi obveza korisnika slobodne zone da izvan okvira obveza vođenja evidencije provjeri je li carinski status robe doista „valjan”.
62. Stoga na drugo i treće pitanje treba odgovoriti na način da korisnik slobodne zone ne treba osobno provjeriti valjanost statusa robe koji je potvrdila porezna uprava kako bi se mogao zaključiti posebni carinski postupak u „slobodnoj zoni”. Situacija može biti drukčija ako postoje naznake da je potvrda krivotvorena. Budući da carinska tijela u skladu s člankom 178. stavkom 3. Delegirane uredbe ne moraju zahtijevati dostavljanje nekih podataka, izgled te potvrde i način na koji treba dokazati status puštene robe naposljetku proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva.
B. Podredno: zaštita legitimnih očekivanja i obuhvaćenost pravomoćnošću (četvrto i peto pitanje)
63. Sud koji je uputio zahtjev četvrtim i petim pitanjem u biti nastoji doznati ima li tužitelj korist barem od određene zaštite legitimnih očekivanja (ako roba nije bila roba Unije i ako je to trebao provjeriti prije puštanja robe iz slobodne zone). S jedne strane, u prilog tomu ide činjenica da je porezna uprava pečatom i potpisom na tovarnom listu CMR potvrdila status robe kao robe Unije. S druge strane, drugi sud već je pravomoćno utvrdio da nije povrijeđen članak 79. Carinskog zakonika. Međutim, takva povreda uvjet je za nastanak (dodatnog) carinskog duga korisnika slobodne zone. Stoga bi se utvrđivanje carinskog duga moglo protiviti i pravomoćnosti te odluke.
64. Međutim, oba pitanja postavljaju se samo ako je uopće došlo do povrede zahtjevâ u pogledu dokazivanja iz članka 214. Carinskog zakonika u vezi s člankom 178. Delegirane uredbe. To pak u skladu s člankom 178. stavkom 3. Delegirane uredbe ovisi o tadašnjoj odluci latvijskog carinskog tijela o opsegu obveza dokazivanja. Kao što je navedeno (točka 44. i sljedeće ovog mišljenja), carinska tijela u ustaljenoj praksi nisu zahtijevala dodatne dokaze, tako da je tužiteljev dodatni carinski dug manje vjerojatan.
65. Navedena pitanja postavljaju se samo ako Sud dođe do suprotnog zaključka ili ako sud koji je uputio zahtjev ipak pretpostavi da je tužitelj povrijedio carinske obveze. Stoga se ta pitanja ispituju samo podredno.
1. Zaštita legitimnih očekivanja u slučaju upravne prakse koja se protivi pravu Unije
66. Načelo zaštite legitimnih očekivanja dio je pravnog poretka Unije i obvezuje sva nacionalna tijela zadužena za primjenu prava Unije(7). Stoga nacionalna tijela prilikom provedbe odredbi Carinskog zakonika i Delegirane uredbe trebaju poštovati načelo zaštite legitimnih očekivanja.
67. Međutim, načelo zaštite legitimnih očekivanja ne može se isticati protiv precizne odredbe propisa Unije(8). U ovom slučaju nije vidljiva takva precizna odredba iz koje nužno proizlazi da je tužitelj trebao zabilježiti MRN te da pečat i potpis porezne uprave nisu dovoljni. Isto tako, ne postoji precizna odredba na temelju koje korisnik slobodne zone treba provjeriti razlog zbog kojeg je promijenjen status robe (vidjeti točku 35. i sljedeće ovog mišljenja). Osim toga, jedan nacionalni sud već je odbio te obveze, a drugi sud nije siguran, tako da od Suda traži pomoć prilikom tumačenja. Čak i ako Sud dođe do drukčijeg zaključka, stoga ni u kojem slučaju ne može biti riječ o „preciznoj odredbi” u smislu navedene sudske prakse.
68. Stoga u ovom slučaju dolazi u obzir zaštita legitimnih očekivanja u skladu s pravom Unije. Nadalje, za to je potrebno da su radnje upravnih tijela u predodžbi razumnog i obzirnog gospodarskog subjekta stvorile razumna i legitimna očekivanja(9).
69. Čini se da je i to ovdje slučaj. Tužitelj je očito vjerovao da je ispunio obveze vođenja evidencije kad je u evidenciju unio tovarni list CMR na kojem je carinsko tijelo nakon provjere zabilježilo status robe pečatom i potpisom te je to rezultiralo stavljanjem u sljedeći carinski postupak (u ovom slučaju puštanje u slobodni promet). Smatra da je time postupak u slobodnoj zoni pravilno zaključen. Kao što to navodi sud koji je uputio zahtjev, ta očekivanja temelje se na ustaljenoj upravnoj praksi latvijskih poreznih tijela, koja je vjerojatno proizišla iz potreba kolektivnog postupka. Ustaljena upravna praksa koja, kao što je navedeno, nije očito protivna pravu Unije može stvoriti razumna i legitimna očekivanja da se od te prakse ne odstupa retroaktivno.
70. Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti na način da ustaljena upravna praksa u okviru koje se nakon provjere carinskog tijela na tovarnom listu CMR pečatom i potpisom zabilježi status robe te koja je u prošlosti uvijek omogućavala učinkovito zaključenje postupka u slobodnoj zoni može biti temelj za zaštitu legitimnih očekivanja. To vrijedi i ako se u ispravi ne navede detaljan razlog zbog kojeg je promijenjen status. U svakom slučaju, to nije očita povreda prava Unije jer se u skladu s njime nacionalnim carinskim tijelima dopušta da postave drukčije zahtjeve u pogledu dokazivanja (vidjeti točku 44. i sljedeće ovog mišljenja).
2. Obuhvaćenost pravomoćnošću odluke koja se protivi pravu Unije
71. Sud koji je uputio zahtjev petim pitanjem, na koje također treba odgovoriti samo podredno, naposljetku nastoji doznati može li se načelu pravomoćnosti u ovom slučaju protiviti utvrđivanje carinskog duga u skladu s člankom 79. stavkom 1. točkom (a) i člankom 79. stavkom 3. točkom (a) Carinskog zakonika.
72. U pozadini je toga činjenica da je u postupku izricanja upravnih sankcija tužitelju pravomoćno utvrđeno da nisu povrijeđene carinske obveze. Čini se da je u tom postupku sudjelovala i porezna uprava. U skladu s nacionalnim pravom koje je na snazi činjenice za koje se smatra da su dokazane u obrazloženju presude koja je postala pravomoćna ne treba ponovno dokazivati prilikom ispitivanja upravnog predmeta u kojem sudjeluju iste stranke (članak 153. stavak 3. Zakona o upravnom postupku). Osim toga, presuda je obvezujuća za sud kad on ispituje druge predmete povezane s predmetom u kojem je donesena (članak 16. stavci 3. i 4. Zakona o pravosudnom sustavu). Budući da je prethodni sud pravomoćno utvrdio da nisu povrijeđene obveze u skladu s Carinskim zakonikom, sud koji je uputio zahtjev smatra da ga to sprečava u utvrđivanju carinskog duga koji je uvjetovan povredom obveza iz Carinskog zakonika.
73. Načelo pravomoćnosti važno je kako u pravnom poretku Unije tako i u nacionalnim pravnim porecima. Naime, kako bi se zajamčila stabilnost prava i pravnih odnosa kao i dobro sudovanje, važno je da sudske odluke koje su postale pravomoćne nakon što su iscrpljena sva raspoloživa pravna sredstva ili nakon isteka rokova predviđenih za ulaganje tih pravnih sredstava više ne mogu biti dovedene u pitanje(10).
74. Pravo Unije ne nalaže dakle nacionalnom sudu da iz primjene izuzme nacionalna postupovna pravila na temelju kojih sudska odluka postaje pravomoćna, čak i ako bi se time ispravila nacionalna situacija koja nije u skladu s tim pravom(11).
75. U nedostatku propisa Unije u tom području, načini provedbe načela pravomoćnosti uređeni su unutarnjim pravnim sustavom država članica na temelju načela njihove postupovne autonomije. Međutim, ti načini ne smiju biti nepovoljniji od onih koji uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti) niti činiti praktično nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje prava dodijeljenih pravnim sustavom Unije (načelo djelotvornosti)(12). Potonji je element u ovom slučaju, međutim, samo uvjetno relevantan. Naime, obuhvaćenost pravomoćnošću presude (koja se možda protivi pravu Unije) koja ide na štetu države članice u ovom slučaju ne otežava pojedincu ostvarivanje pravâ.
76. Međutim, načelo pravomoćnosti u skladu s nacionalnim pravom protivi se načelu djelotvornosti ako je pravomoćna odluka koja se protivi pravu Unije obvezujuća i za dodatna razdoblja koja uopće nisu bila predmet pravomoćne presude jer u tom slučaju ni u budućnosti ne bi bilo moguće ispraviti situaciju koja se protivi pravu Unije(13).
77. Međutim, za razliku od onoga što očito smatra Komisija, u ovom slučaju nije riječ o tome. Pravomoćnost presude ne obuhvaća, primjerice, dodatna razdoblja u budućnosti, što bi onemogućilo ispravljanje buduće situacije koja se protivi pravu Unije. Naprotiv, samo pravomoćnost presude u pogledu pravne ocjene određene radnje (povreda obveza dužne pažnje korisnika slobodne zone) za isto razdoblje prenosi se sa zakonodavstva o kažnjavanju na carinsko zakonodavstvo. Stoga je riječ o pravnoj ocjeni identične radnje (identičnog razdoblja) koja je relevantna i za izricanje upravne sankcije i za utvrđivanje carinskog duga.
78. Ni obveza koja se državama članicama propisuje pravom Unije u pogledu propisivanja odvraćajućih upravnih sankcija ne dovodi, primjerice, do isključivanja pravomoćnosti(14). Oslobađajuća kaznena presuda koja u skladu s nacionalnim pravom ima pravomoćnost u odnosu na postupak izricanja upravne sankcije za iste radnje kao u toj presudi nije sporna s aspekta prava Unije(15) kao ni oslobađajuća presuda o upravnim sankcijama u ovom slučaju. Obvezom utvrđivanja carinskog duga ni u ovom se slučaju ne može zahtijevati isključivanje pravomoćnosti presude ako je riječ o istoj radnji i ako se nacionalnim pravom predviđa takva obuhvaćenost pravomoćnošću.
79. Budući da u obama slučajevima sud države članice u kontradiktornom postupku odlučuje o postojanju povrede carinskih obveza i u obama postupcima vjerojatno čak sudjeluju iste stranke (tužitelj i porezno tijelo), suprotno stajalište moglo bi dovesti do problema s načelom ne bis in idem (članak 50. Povelje)(16).
80. Suprotno tomu, odluka Suda u predmetu Avio Lucos(17) odnosila se na sasvim drugi slučaj. U tom je slučaju Sud smatrao da je povrijeđeno načelo djelotvornosti jer se sudska odluka u postupku pred upravnim sudom koja je išla na tužiteljevu štetu odnosila i na građanske postupke i sve odluke o istom pravnom odnosu.
81. Odluka Suda u predmetu CRPNPAC i Vueling Airlines, u kojoj je utvrđeno da pravomoćnost kaznene presude koja se protivila pravu Unije i koja je išla na štetu pojedinca ne obuhvaća građanske postupke koji se odnose na druge osobe, također se odnosila na drukčiju situaciju(18). Naime, u tom slučaju nije riječ o vezanosti pojedinca presudom koja se protivi pravu Unije i koja ide na njegov štetu.
82. Stoga se pravu Unije ne protivi okolnost da nacionalno načelo pravomoćnosti sprečava utvrđivanje carinskog duga na temelju povrede obveza iz članka 79. stavka 1. točke (a) Carinskog zakonika ako je nacionalni sud u okviru postupka kažnjavanja već pravomoćno utvrdio da nisu povrijeđene carinske obveze u istom razdoblju.
V. Zaključak
83. Slijedom navedenog, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputila Augstākā tiesa (Senāts) (Vrhovni sud, Latvija) odgovori na sljedeći način:
1. Člankom 214. Uredbe (EU) br. 952/2013, u vezi s člankom 178. Delegirane uredbe (EU) 2015/2446, ne zahtijeva se od korisnika slobodne zone da u svakom slučaju zabilježi glavni referentni broj (Master Reference Number) kako bi ispunio obveze vođenja evidencije i zaključio posebni postupak u slobodnoj zoni.
2. Pitanje može li se postupak u slobodnoj zoni zaključiti unosom u evidenciju tovarnog lista CMR na koji je porezna uprava stavila pečat i potpis ovisi o sadržaju odobrenja odnosno odustajanju porezne uprave od određenih obveza vođenja evidencije. To može ocijeniti samo sud koji je uputio zahtjev.
3. Ako ne postoje naznake da je predmetna potvrda krivotvorena, korisnik slobodne zone ne treba osobno provjeriti valjanost statusa robe koji je potvrdila porezna uprava kako bi se mogao zaključiti posebni postupak u slobodnoj zoni. Budući da carinska tijela u skladu s člankom 178. stavkom 3. Delegirane uredbe 2015/2446 ne moraju zahtijevati dostavljanje nekih podataka, izgled te potvrde i način na koji treba dokazati status puštene robe proizlaze iz nacionalnog zakonodavstva.
4. Ustaljena upravna praksa u okviru koje se nakon provjere poreznih tijela na tovarnom listu CMR pečatom i potpisom zabilježi status robe te koja je u prošlosti uvijek omogućavala učinkovito zaključenje postupka u slobodnoj zoni može biti temelj za zaštitu legitimnih očekivanja, čak i ako se u ispravi ne navede detaljan razlog zbog kojeg je promijenjen status robe. U svakom slučaju, to nije očita povreda preciznih odredbi Carinskog zakonika jer se njime dopuštaju drukčiji zahtjevi u pogledu dokazivanja.
5. Pravu Unije ne protivi se okolnost da nacionalno načelo pravomoćnosti sprečava utvrđivanje carinskog duga na temelju povrede obveza iz članka 79. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 952/2013 ako je nacionalni sud u okviru postupka kažnjavanja već pravomoćno utvrdio da carinske obveze nisu povrijeđene istom radnjom u istom razdoblju.