PRESUDA OPĆEG SUDA (žalbeno vijeće)

12. ožujka 2014.

Predmet T‑373/13 P

Geoffroy Alsteens

protiv

Europske komisije

„Žalba – Javna služba – Privremeno osoblje – Produženje ugovora – Očita nedopuštenost tužbe u prvostupanjskom postupku – Pravo na saslušanje – Zasebni karakter dodatka o produženju ugovora“

Predmet:      Žalba na rješenje Službeničkog suda Europske unije (treće vijeće) od 8. svibnja 2013., Alsteens/Komisija (F‑87/12), kojom se traži ukidanje tog rješenja.

Odluka:      Ukida se rješenje Službeničkog suda Europske unije (treće vijeće) od 8. svibnja 2013., Alsteens/Komisija (F‑87/12). Predmet se vraća Službenikom sudu. O troškovima će se odlučiti naknadno.

Sažetak

1.      Žalba – Protužalba – Predmet – Potreba oslanjanja na razloge različite od onih istaknutih u žalbi

(Poslovnik Općeg suda, čl. 143. st. 2.)

2.      Sudski postupak – Odlučivanje obrazloženim rješenjem – Pretpostavke – Poštovanje prava na obranu – Opseg

(Poslovnik Službeničkog suda, čl. 76.)

3.      Sudski postupak – Odlučivanje obrazloženim rješenjem – Pretpostavke – Očito nedopuštena ili očito potpuno pravno neosnovana tužba – Mogućnost da se tužba proglasi nedopuštenom i nakon zatvaranja pisanog dijela postupka

(Poslovnik Službeničkog suda, čl. 76.)

4.      Tužbe dužnosnikâ – Predmet – Djelomično poništenje – Ugovor člana privremenog osoblja – Zasebni karakter odredbe o trajanju radnog odnosa – Dopuštenost

(čl. 266. UFEU‑a; Pravilnik o osoblju, čl. 91.)

1.      Zahtjev za poništenje koji se temelji na razlogu kojeg je već istaknuo žalitelj u svojoj žalbi ne može se smatrati protužalbom u smislu članka 143. stavka 2. Poslovnika Općeg suda. Naime, primjena te odredbe pretpostavlja da se zahtjev za poništenje koji je iznesen u odgovoru temelji na razlogu koji je različit od razloga istaknutih u žalbi.

(t. 28.)

2.      Iako je točno da se za odbacivanje odnosno odbijanje tužbe na temelju članka 76. Poslovnika Službeničkog suda ne traži da je taj sud prethodno strankama dopustio da se izjasne o razlozima odluke o odbacivanju odnosno odbijanju koju planira donijeti, primjena tog članka ograničena je samo na slučaj kad su ti razlozi očiti.

To ograničenje posljedica je činjenice da poštovanje prava na obranu, koje uključuje i pravo na saslušanje, u pravilu pretpostavlja da je strankama u postupku pružena mogućnost da se izjasne o činjenicama i ispravama na kojima će se temeljiti sudska odluka te raspraviti dokaze i očitovanja koji su podneseni sudu kao i razloge na kojima sud namjerava temeljiti svoju odluku. Da bi se ispunili zahtjevi u pogledu poštenog suđenja, važno je da stranke mogu kontradiktorno raspraviti i činjenične i pravne elemente koji su odlučni za ishod postupka.

(t. 34. i 35.)

Izvori:

Sud: 19. veljače 2009., Gorostiaga Atxalandabaso/Parlament, C‑308/07 P, Zb., str. I‑1059., t. 36. i navedena sudska praksa

Opći sud: 12. svibnja 2010., Bui Van/Komisija, T‑491/08 P, t. 84. i navedena sudska praksa

3.      Tužba se može odbaciti kao očito nedopuštena i nakon što odvijanja pisanog dijela postupka.

(t. 38.)

Izvori:

Opći sud: 8. rujna 2008., Kerstens/Komisija, T‑222/07 P, Zb. SS, str. I‑B-1-37. i II‑B-1-267., t. 32. do 34.; 23. ožujka 2010., Marcuccio/Komisija, T‑16/09 P, t. 53.

4.      Djelomično poništenje akta predviđenog pravom Unije moguće je samo ako su elementi čije se poništenje traži odvojivi od ostatka akta. Taj zahtjev nije ispunjen ako bi djelomično poništenje akta imalo za posljedicu promjenu biti tog akta.

Kada je riječ o odluci o produženju ugovora o radu člana privremenog osoblja koja ostavlja neizmijenjenima ostale odredbe ugovora, zahtjev za poništenje koji ide za ograničavanjem trajanja ugovora ne može promijeniti bit sporne odluke, s obzirom na to da bi u slučaju poništenja dijela odluke u kojoj se određuje novo trajanje ugovora, to trajanje morala odrediti odgovorna institucija koja bi sukladno članku 266. UFEU‑a morala poduzeti mjere koje podrazumijeva izvršenje presude suda Unije koja je dovela do tog poništenja.

(t. 46., 47. i 50.)

Izvori:

Sud: 31. ožujka 1998., Francuska i dr./Komisija, C‑68/94 i C‑30/95, Zb., str. I‑1375., t. 256. do 258.; 24. svibnja 2005., Francuska/Parlament i Vijeće, C‑244/03, Zb., str. I‑4021., t. 12. do 14.; 6. prosinca 2012., Komisija/Verhuizingen Coppens, C‑441/11 P, t. 38.

Opći sud: 10. ožujka 1992., SIV i dr./Komisija, T‑68/89, T‑77/89 i T‑78/89, Zb., str. II‑1403., t. 320.