Predmet C‑301/15

Marc SoulieriSara Doke

protiv

Premier ministreiMinistre de la Culture et de la Communication

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Francuska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno i industrijsko vlasništvo – Direktiva 2001/29/EZ – Autorsko pravo i srodna prava – Članci 2. i 3. – Prava reproduciranja i priopćavanja javnosti – Doseg – ,Nedostupne’ knjige koje se (više) ne objavljuju – Nacionalni propis koji udruzi za kolektivno ostvarivanje prava povjerava prava na digitalno iskorištavanje nedostupnih knjiga u komercijalne svrhe – Pravna pretpostavka suglasnosti autora – Nepostojanje mehanizma kojim se osigurava da autori budu stvarno i pojedinačno obaviješteni”

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 16. studenoga 2016.

1.        Usklađivanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29 – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Prava reproduciranja i priopćavanja javnosti – Doseg

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29, čl. 2. t. (a) i čl. 3. st. 1.)

2.        Usklađivanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29 – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Prava reproduciranja i priopćavanja javnosti – Nužnost prethodne autorove suglasnosti – Prešutna suglasnost – Dopuštenost – Pretpostavke

(Direktiva 2001/29 Europskog parlamenta i Vijeća, uvodna izjava 9., čl. 2. t. (a), čl. 3. st. 1. i čl. 5.)

3.        Usklađivanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29 – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Prava reproduciranja i priopćavanja javnosti – Nacionalni propis koji udruzi za kolektivno ostvarivanje prava povjerava prava na digitalno iskorištavanje nedostupnih knjiga u komercijalne svrhe – Nepostojanje mehanizma kojim se osigurava da autori budu stvarno i pojedinačno obaviješteni – Nedopuštenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29, čl. 2. t. (a) i čl. 3. st. 1.)

4.        Usklađivanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2001/29 – Usklađivanje određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu – Prava reproduciranja i priopćavanja javnosti – Nacionalni propis koji udruzi za kolektivno ostvarivanje prava povjerava prava na digitalno iskorištavanje nedostupnih knjiga u komercijalne svrhe – Nedopuštenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2001/29, čl. 2. t. (a) i čl. 3. st. 1.)

1.      Zaštita koju članak 2. točka (a) i članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu pruža autorima mora se široko tumačiti te se ne ograničava na uživanje prava zajamčenih tim odredbama, već obuhvaća i ostvarivanje navedenih prava.

(t. 30., 31.)

2.      Prava zajamčena autorima člankom 2. točkom (a) i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu imaju preventivan karakter, na način da svaka radnja reproduciranja ili priopćavanja javnosti djela od strane treće osobe zahtijeva prethodnu suglasnost njegova autora. Iz toga proizlazi da se, ovisno o iznimkama i ograničenjima koji su iscrpno navedeni u članku 5. Direktive 2001/29, svaka uporaba djela od strane treće osobe bez takve prethodne suglasnosti mora razumjeti kao povreda autorskih prava na tom djelu.

Ipak, članak 2. točka (a) i članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29 ne preciziraju način na koji se treba očitovati prethodna autorova suglasnost, tako da se ne može tumačiti da te odredbe nalažu da takva suglasnost mora nužno biti izrijekom očitovana. Valja nasuprot tomu utvrditi da navedene odredbe isto tako omogućuju njezino prešutno očitovanje. Ipak, cilj pojačane zaštite autora na koji se poziva uvodna izjava 9. Direktive 2001/29 podrazumijeva da uvjeti u kojima se prešutna suglasnost može dati moraju biti točno određeni, kako se samom načelu autorove prethodne suglasnosti ne bi oduzeo učinak. Svaki autor mora biti stvarno obaviješten o budućoj uporabi svojega djela od strane treće osobe i o sredstvima koje ima na raspolaganju radi zabrane te uporabe ako tako poželi.

(t. 33. do 35., 37., 38.)

3.      Članak 2. točka (a) i članak 3. stavak 1. Direktive 2001/29/EZ o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da im se protivi to da nacionalni propis udruzi ovlaštenoj za ubiranje i raspodjelu prava povjeri izvršavanje prava na davanje ovlaštenja za reproduciranje i priopćavanje javnosti, u digitalnom obliku, nedostupnih knjiga, odnosno knjiga objavljenih u predmetnoj državi članici koje se više ne distribuiraju u komercijalne svrhe niti objavljuju u tiskanom ili digitalnom obliku, omogućujući autorima ili nositeljima prava na tim knjigama da prigovore ili okončaju tu praksu u uvjetima definiranima u tom propisu.

Iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje ne proizlazi da navedeni propis sadržava mehanizam koji jamči da će autori biti stvarno i pojedinačno obaviješteni. Stoga nije isključeno da neki od predmetnih autora u stvarnosti nemaju saznanja o predviđenoj uporabi svojih djela i da dakle nisu u mogućnosti o njoj zauzeti stajalište, u jednom ili drugom pogledu. U tim uvjetima, nepostojanje prigovora s njihove strane ne može se smatrati izražavanjem njihove prešutne suglasnosti u vezi s tom uporabom. To vrijedi tim više jer se takav propis odnosi na knjige koje, iako su u prošlosti bile objavljivane i distribuirane u komercijalne svrhe, to više nisu. Taj osobiti kontekst se protivi tomu da se može razumno pretpostaviti da, u nepostojanju prigovora autora, svi autori tih „zaboravljenih” knjiga još i zagovaraju „oživljavanje” svojih djela, radi njihove komercijalne uporabe u digitalnom obliku. Doista, Direktiva 2001/29 ne protivi se tomu da nacionalni propis teži cilju kao što je digitalno iskorištavanje nedostupnih knjiga u kulturnom interesu potrošača i društva u njegovoj cijelosti. Ipak, taj cilj i taj interes ne mogu opravdati odstupanje koje zakonodavac Unije nije predvidio od zaštite koja se autorima osigurava tom direktivom.

(t. 43.- 45., 52. i izreka)

4.      Iz isključive naravi prava reproduciranja i priopćavanja javnosti iz članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu proizlazi da su autori jedine osobe kojima ta direktiva izvorno dodjeljuje pravo iskorištavanja svojih djela. Iz toga slijedi da, iako Direktiva 2001/29 ne zabranjuje državama članicama da, nadalje, dodijele određena prava ili određene prednosti trećim osobama, kao što su izdavači, to je pod uvjetom da se tim pravima i prednostima ne krše prava koja navedena direktiva isključivo dodjeljuje autorima. Posljedično tomu, valja utvrditi da, kad autor djela odluči, u okviru provođenja propisa koji udruzi za kolektivno ostvarivanje prava povjerava prava na digitalno iskorištavanje nedostupnih knjiga u komercijalne svrhe, okončati buduće iskorištavanje tog djela u digitalnom obliku, to se pravo mora moći ostvariti a da pritom u određenim slučajevima to ne ovisi o suglasnosti osoba koje nisu one koje je autor prethodno ovlastio na takvo digitalno iskorištavanje, i stoga o suglasnosti izdavača koji, osim toga, ima samo prava iskorištavanja navedenog djela u tiskanom obliku.

Kao drugo, iz članka 5. stavka 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela proizlazi da uživanje i izvršavanje prava reproduciranja i priopćavanja javnosti dodijeljenih autorima tom konvencijom koja odgovaraju onima iz članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, ne podliježe nikakvoj formalnosti. Iz toga među ostalim proizlazi da autor djela mora moći okončati ostvarivanje, od strane treće osobe, prava iskorištavanja u digitalnom obliku koja ima na tom djelu, i time joj zabraniti svaku buduću uporabu u takvom obliku, a da se pritom nije obvezan podvrgnuti, u određenim slučajevima, formalnosti koja se sastoji u dokazivanju da druge osobe osim toga nisu nositelji drugih prava na navedenom djelu, poput onih koja se odnose na njegovo iskorištavanje u tiskanom obliku.

(t. 47. do 51.)