PRESUDA OPĆEG SUDA (četvrto vijeće)

29. travnja 2015. (*)

„Izvanugovorna odgovornost – Postupanje Ombudsmana u vezi s pritužbom koja se odnosi na vođenje popisa prikladnih kandidata za otvoreni natječaj – Istražne ovlasti – Obveza dužne pažnje – Gubitak mogućnosti – Nematerijalna šteta“

U predmetu T‑217/11,

Claire Staelen, sa stalnom adresom u Bridelu (Luksemburg), koju su u početku zastupali L. Levi, M. Vandenbussche i A. Blot, zatim F. Wies i A. Hertzog i naposljetku V. Olona, odvjetnici,

tužiteljica,

protiv

Europskog ombudsmana, koji zastupa G. Grill, u svojstvu agenta, uz asistenciju D. Waelbroecka i A. Duron, odvjetnikâ,

tuženika,

povodom tužbe za naknadu štete koju je navodno pretrpjela tužiteljica zbog postupanja Europskog ombudsmana u vezi s njezinom pritužbom koja se odnosi na nepravilno vođenje popisa prikladnih kandidata, izdanog u sklopu otvorenog natječaja EUR/A/151/98, na koji je ona bila uvrštena,

OPĆI SUD (četvrto vijeće),

u sastavu: M. Prek, predsjednik, I. Labucka i V. Kreuschitz (izvjestitelj), suci,

tajnik: C. Kristensen, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 9. travnja 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

I –  Činjenice nastale prije podnošenja pritužbe Ombudsmanu

1        U Službenom listu Europske unije (SL C 60 A, str. 10.) 2. ožujka 1999. objavljena je obavijest o natječaju koja se među ostalim odnosila na organizaciju otvorenog natječaja temeljenog na testiranju radi dobivanja popisa prikladnih kandidata za zapošljavanje administratora za francuski jezik (EUR/A/151/98) (u daljnjem tekstu: natječaj EUR/A/151/98). Navedeni natječaj organizirali su Parlament i Vijeće Europske unije. Tužiteljica se prijavila na njega.

2        Tužiteljica C. Staelen je od 11. studenoga 1999. do 27. studenoga 2000. bila zaposlena u Europskom parlamentu u svojstvu člana pomoćnog osoblja kategorije A. Dana 27. studenoga 2000. sklopila je ugovor kao član privremenog osoblja i bila raspoređena u razred A 7, stupanj 3, a zatim u isti razred, stupanj 4. Njezin ugovor s Parlamentom istekao je 26. studenoga 2003. Od tog datuma je nezaposlena.

3        Tužiteljica je 8. i 9. lipnja 2000. sudjelovala u pismenom testiranju natječaja EUR/A/151/98.

4        Predsjednik povjerenstva za odabir EUR/A/151/98 je 26. listopada 2000. obavijestio tužiteljicu da, s obzirom na to da je ostvarila samo 17 bodova na pismenom testiranju, a najmanji zahtijevani broj bodova na tom testiranju je 20, ne može pristupiti daljnjim testiranjima tog natječaja. Popis prikladnih kandidata tog natječaja utvrđen je 12. siječnja 2001.

5        Tužiteljica je, nakon što je njezin prigovor odbijen, 30. siječnja 2001. podnijela tužbu Općem sudu protiv odluke od 26. listopada 2000.

6        Opći je sud 5. ožujka 2003. poništio odluku povjerenstva za odabir EUR/A/151/98 od 26. listopada 2000., kojom se tužiteljici ne dopušta pristupanje testiranju koje slijedi nakon pismenog testiranja (presuda od 5. ožujka 2003., Staelen/Parlament, T‑24/01, Zb. SS, EUT:2003:52).

7        Parlament je, primjenjujući presudu Staelen/Parlament, već citirana točka 6. (EUT:2003:52), 22. ožujka 2004. organizirao usmeno testiranje na kojem je tužiteljica sudjelovala kao jedini kandidat.

8        Tužiteljica je 22. srpnja 2004. uložila pritužbu na temelju koje je tražila da joj se priopće rezultati njezina sudjelovanja na natječaju EUR/A/151/98.

9        Parlament je 18. kolovoza 2004. obavijestio tužiteljicu da njezino ime nije bilo uvršteno na popis prikladnih kandidata zato što je ukupan broj bodova koji je ostvarila bio manji od broja bodova koji je ostvario posljednji kandidat na popisu prikladnih kandidata.

10      Nakon što je njezina pritužba odbijena tužiteljica je 19. siječnja 2005. podnijela tužbu Općem sudu za poništenje odluke od 18. kolovoza 2004. i naknadu štete.

11      Parlament je 19. svibnja 2005. obavijestio tužiteljicu da je odlučio njezino ime uvrstiti na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 i da je navedeni popis valjan do 1. lipnja 2007.

12      Opći je sud rješenjem Staelen/Parlament (T‑32/05, EU:T:2006:328) od 18. listopada 2006. ocijenio da se postupak o tužbi za poništenje podnesenoj 19. siječnja 2005. obustavlja i odbacio tužbu za naknadu štete.

13      Kako nije dobivala ponude za radno mjesto, tužiteljica se u cilju pronalaženja posla obraćala više institucija Europske unije, među ostalima Parlamentu i Europskom gospodarskom i socijalnom vijeću. Sve su te molbe bile odbijene.

II –   Pritužba Ombudsmanu

14      Tužiteljica je 14. studenoga 2006. zbog nepravilnog vođenja popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 od strane Parlamenta podnijela pritužbu Ombudsmanu (u daljnjem tekstu: pritužba).

15      Ombudsman je 30. siječnja 2007. obavijestio tužiteljicu da će ispitati pritužbu i da je Parlamentu poslao zahtjev da podnese mišljenje, s jedne strane, glede vođenja spisa tužiteljice nakon uvrštavanja njezina imena na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 i, s druge strane, glede zahtjeva tužiteljice da se prilikom popunjavanja slobodnih radnih mjesta u okviru institucija Unije prema njoj postupa pravedno.

16      Parlament je 20. ožujka 2007. Ombudsmanu poslao traženo mišljenje.

17      Ombudsman je 3. ožujka 2007. obavijestio Parlament da je potrebno proučiti njegove spise, osobito kako bi se razjasnilo jesu li i kako druge institucije Unije bile obaviještene o odluci Parlamenta o uvrštavanju imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98.

18      Tužiteljica je, na mišljenje Parlamenta o pritužbi, 11. svibnja 2007. Ombudsmanu podnijela svoja očitovanja.

19      Tužiteljica je 15. svibnja 2007. od Parlamenta zatražila produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. Preslika toga zahtjeva istoga je dana proslijeđena Ombudsmanu. Istoga dana službe Ombudsmana pregledale su spise Parlamenta. Ti spisi sadržavali su osam povjerljivih dokumenata.

20      Ombudsman je 16. svibnja 2007. sastavio „izvješće Europskog ombudsmana o pregledu spisa“ (u daljnjem tekstu: izvješće o pregledu). U navedenom izvješću bilo je navedeno da su predstavnici Ombudsmana dobili presliku osam povjerljivih dokumenata, od kojih je jedan opisan na sljedeći način: „Dokument naslovljen ,pooling’, koji je dostavio Europski ured za odabir osoblja [EPSO], u kojemu je naveden broj kandidata koji su na popisima prikladnih kandidata svih natječaja koje su organizirale različite institucije [Unije]“.

21      Dana 24. svibnja 2007. Ombudsman je tužiteljici i Parlamentu priopćio izvješće o pregledu.

22      Dopisom od 24. svibnja 2007., čija je preslika istoga dana proslijeđena tužiteljici, Ombudsman je predložio Parlamentu da produlji trajanje valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 kako bi se, u slučaju utvrđenja nepravilnog postupanja, postiglo sporazumno rješenje. Parlament je 31. svibnja 2007. obavijestio Ombudsman da je valjanost navedenog popisa produljio do 31. kolovoza 2007. Dana 6. lipnja 2007. tužiteljica je obaviještena da je glavni tajnik Parlamenta zatražio pokretanje postupka za produljenje valjanosti tog popisa do 31. kolovoza 2007. Parlament je 17. srpnja 2007. obavijestio tužiteljicu da je produljio njegovu valjanost do 31. kolovoza 2007.

23      Tužiteljica je 28. kolovoza 2007. Ombudsmanu poslala dopis elektroničkom poštom u kojemu je navela da je valjanost popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 na kojemu se nalazilo njezino ime produljena za samo tri mjeseca, dok je valjanost tog popisa za prvotno uspješne kandidate trajala dulje. Porukom elektroničke pošte od 29. kolovoza 2007. Ombudsman je odgovorio na tužiteljičin dopis.

24      Parlament je 15. listopada 2007. priopćio tužiteljici da će, ako ona to želi, njezinu prijavnu dokumentaciju pohraniti u razdoblju od dvije i pol godine nakon isteka valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. Tužiteljica je 19. listopada 2007. odgovorila da činjenica da je valjanost navedenog popisa produljena samo za tri mjeseca potvrđuje da je ona žrtva diskriminacije.

25      Ombudsman je 22. listopada 2007. tužiteljici poslao svoju odluku koju je donio nastavno na pritužbu (u daljnjem tekstu: odluka od 22. listopada 2007.). U toj je odluci zaključio da ne postoji nepravilnost u postupanju Parlamenta. U prilog tom zaključku među ostalim je naveo da se na temelju pregleda spisa Parlamenta, izvršenog 15. svibnja 2007., dokazalo da je Parlament od svibnja 2005. zaposlio samo administratore za francuski jezik koji su specijalizirani za određena područja. Naznačio je i da je na temelju tog pregleda utvrđeno da je prijava tužiteljice bila stavljena na raspolaganje svim glavnim upravama (GU) Parlamenta (vidjeti točku 2.4. navedene odluke). Potom je precizirao ovako: „pregled je [potvrdio] ono što je Parlament već u svojem mišljenju naznačio, naime da je popis prikladnih [kandidata za natječaj EUR/A/151/98] koji ističe raspoloživost [tužiteljice] stavljen na raspolaganje drugim institucijama [Unije]“ i da „[je] pregled također [potvrdio] da je službi koja je zatražila informacije o njoj, tj. Vijeću, bio poslan njezin životopis“ (vidjeti točku 2.5. te odluke). Naposljetku, što se tiče produljenja valjanosti navedenog popisa, Ombudsman je naveo da se tu radilo o odluci koja pripada diskrecijskim ovlastima nadležnog tijela te je pohvalio Parlament što je bio spreman produljiti njegovu valjanost (vidjeti točku 2.6. iste odluke).

III –  Ombudsmanova istraga na vlastitu inicijativu

26      Nakon odluke od 22. listopada 2007. tužiteljica je Ombudsmanu uputila više dopisa u kojima se pozivala na pogreške koje je potonji počinio prilikom zaključivanja svoje istrage o popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 i na činjenicu da taj popis nije bio ni službeno objavljen ni stavljen na raspolaganje institucijama (među ostalim vidjeti dopise od 24. siječnja, 14. srpnja i 1. kolovoza 2008.). Tužiteljica je od Ombudsmana zatražila da na toj osnovi ponovno pokrene svoju istragu. Ombudsman je u svojim odgovorima od 1. i 21. srpnja kao i od 1. listopada 2008. potvrdio zaključke do kojih je došao u odluci od 22. listopada 2007. Dopisom od 8. listopada 2008. tužiteljica je prekinula tu korespondenciju, zabranivši Ombudsmanu da joj opet piše.

27      Gospođa P., članica Parlamenta, 5. studenoga 2009. obratila se Ombudsmanu na zahtjev tužiteljice, tražeći od njega da ponovno ispita odluku od 22. listopada 2007. Gđa P. je 4. ožujka 2010. Ombudsmanu poslala opomenu.

28      Ombudsman je 10. ožujka 2010. odgovorio na dopise gđe P., ispričavajući se zbog zakašnjelog odgovora, te je potvrdio svoj zaključak da u postupanju Parlamenta povodom pritužbe nije bilo nepravilnosti. Štoviše, ponovno je potvrdio da je njegov pregled pokazao da je točno da je predmetni popis prikladnih kandidata bio stavljen na raspolaganje ostalim institucijama Unije i da se odlučivanje tijela za imenovanje u vezi s datumom isteka valjanosti popisa prikladnih kandidata ubraja u diskrecijske ovlasti tog tijela.

29      Dana 14. travnja 2010. gđa P. obratila se Ombudsmanu tražeći od njega da iznese svoja očitovanja o sadržaju dopisa od 17. ožujka 2010., koji je poslao g. W., umirovljeni dužnosnik Parlamenta i nekadašnji suradnik tužiteljice i čiju presliku ona prilaže. Navedeni dopis sadržavao je pitanja o istrazi Ombudsmana i različite optužbe protiv njega.

30      U dopisu od 1. lipnja 2010. gđa P. optužila je Ombudsman da je počinio određene propuste, među ostalim, da je iskrivio činjenice potvrdivši da je popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 na koji je bilo uvršteno ime tužiteljice bio stavljen na raspolaganje ostalim institucijama. Usto je naglasila da je tužiteljici postupanjem Ombudsmana nanesena teška šteta i da očekuje da on iznese konkretne prijedloge kako bi se ta šteta popravila.

31      Ombudsman je 11. srpnja 2010. odgovorio na dopis gđe P. ispričavši se zbog zakašnjelog odgovora te je naveo da će se sadržaj dopisa od 14. travnja i 1. lipnja 2010. što prije temeljito ispitati, da je predmet dodijeljen drugom službeniku i da će ona o zaključcima tog ispitivanja biti obaviještena prije kraja lipnja 2010.

32      Ombudsman je 29. lipnja 2010. obavijestio gđu P. o zaključcima ispitivanja njezinih dopisa od 14. travnja i 1. lipnja 2010. Kao prvo, priznao je da je prva rečenica točke 2.5. njegove odluke sadržavala pogrešku jer je u njoj bilo navedeno da je: „Parlament već u svojem mišljenju naznačio“ da je popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 na kojemu se nalazi ime tužiteljice stavljen na raspolaganje ostalim institucijama Unije. U tom pogledu je tužiteljici, kao i gđi P., iznio svoje isprike. Kao drugo, objasnio je da se njegov zaključak da su o navedenom popisu na kojem se navodi raspoloživost tužiteljice bile obaviještene druge institucije Unije temelji na dokumentu nazvanom „pooling“. Izrazio je žaljenje što tu činjenicu nije prethodno dovoljno naglasio. Usto je priznao da taj dokument ne precizira datum kada je Parlament EPSO‑u ili drugim institucijama proslijedio predmetne informacije, premda je kronologija činjenica bila presudna s obzirom na istek valjanosti tog popisa prikladnih kandidata 1. lipnja 2007. Naznačio je da je zato donio odluku o pokretanju istrage na vlastitu inicijativu kako bi provjerio je li Parlament nepravilno postupio.

33      Ombudsman je dopisom od istoga dana obavijestio Parlament o pogrešci koju sadržava točka 2.5. odluke od 22. listopada 2007., o njezinoj ispravku i o svojoj odluci da pokrene istragu na vlastitu inicijativu kako bi provjerio je li Parlament nepravilno postupio prilikom ocjene tužiteljičine situacije. U tom kontekstu zahtijevao je od Parlamenta da mu podnese mišljenje i dodatne informacije koje se odnose na više točaka. Stoga je od njega zahtijevao da precizira na koji način je obavijestio EPSO, Vijeće kao i druge institucije i tijela Unije o činjenici da je ime tužiteljice uvršteno na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, da objasni zašto nije odgovorio tužiteljici na zahtjev od 15. svibnja 2007. o produljenju valjanosti tog popisa te da precizira je li se konzultirao s Vijećem prije donošenja odluke o tome treba li produljiti valjanost tog popisa te da u protivnome navede zašto i da objasni činjenicu da je ime tužiteljice bilo uvršteno na isti popis dvije godine i tri mjeseca, dok su imena drugih kandidata bila uvrštena gotovo šest i pol godina.

34      Ombudsman je 5. srpnja 2010. održao sastanak s gđom P. Na tom sastanku ona mu je predočila presliku dopisa koji joj je g. W. poslao 30. lipnja 2010. i u kojemu je potonji primijetio da je tužiteljica izgubila svako povjerenje u sposobnost Ombudsmana da provede objektivni postupak i da bi u tim okolnostima trebao istog trenutka zaključiti svoju istragu. Istoga dana održao se sastanak između dužnosnika koji je pri Ombudsmanu zadužen za spis i g. W.-a, tijekom kojega je potonji potvrdio da je tužiteljica sumnjala u postojanje tajnog sporazuma između Ombudsmana i Parlamenta.

35       Gospodin W. je 12. srpnja 2010. obavijestio Ombudsman da se tužiteljica usprotivila novoj istrazi jer sumnja u postojanje tajnih sporazuma između njega i Parlamenta. Ombudsmanu je bila dana na uvid preslika dokumenta s podrobnim razmatranjima tužiteljice u vezi s novom istragom. U navedenom dokumentu tužiteljica je navela da njezina eventualna suglasnost s tom istragom ovisi o odgovorima Ombudsmana na njezine sumnje.

36      Ombudsman je dopisom od 19. srpnja 2010., upućenom g. W.-u, odgovorio na pitanja postavljena u dokumentu koja su sadržavala podrobna razmišljanja tužiteljice u vezi s novom istragom. On je uvjeravao g. W.-a da nema nikakvog tajnog sporazuma i da bi bio zadovoljan kada bi se tužiteljica suglasila s time da nastave s istragom na njegovu vlastitu inicijativu.

37      Dana 26. srpnja 2010. g. W. je odgovorio da su on i tužiteljica ponovili i proširili prethodno formulirane optužbe. Precizirao je da je tužiteljica ostala kod svojih prigovora protiv nove istrage Ombudsmana.

38      Ombudsman je 8. rujna 2010. odgovorio na dopis g. W.-a od 26. srpnja 2010. navodeći među ostalim da nema koristi odgovarati na svaki od argumenata koje su iznijeli g. W. i tužiteljica jer su oni bili odlučni u tome da svoje prigovore podnesu ostalim tijelima.

39      Parlament je 15. studenoga 2010., odgovarajući na pitanja koja mu je uputio Ombudsman u svojem dopisu od 29. lipnja 2010., donio mišljenje. U njemu je naznačio da su u skladu s politikom koja se primjenjivala u tom području svi podaci u vezi s tužiteljicom bili uništeni dvije i pol godine nakon isteka valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, odnosno u ožujku 2010. Zato nije mogao, kao što je to bilo uobičajeno, dokumentirati svoje odgovore pa se morao oslanjati na sjećanje svojih dužnosnika koji su tada bili zaduženi za predmet. U odgovoru na pitanja Ombudsmana među ostalim je potvrdio da su EPSO, Vijeće i druge institucije i tijela Unije o činjenici da je ime tužiteljice bilo uvršteno na navedeni popis bili obaviješteni pravodobno, da je do savjetovanja s Vijećem došlo prije nego što je bila produljena valjanost tog popisa i da su institucije koje su potencijalno bile zainteresirane imale mnogo dulji rok za stupanje u kontakt s tužiteljicom od onog koji su imale za druge kandidate koji su bili uvršteni na isti popis.

40      Ombudsman je 22. studenoga 2010. Parlamentu postavio nova pitanja i o tome obavijestio gđu P. dopisom od istoga dana, a čiju presliku je poslao tužiteljici. U tom dopisu je također naveo da će, ako će tužiteljica ustrajati u svojem prigovoru na istragu na Ombudsmanovu vlastitu inicijativu, provesti samo analizu o informacijama kojima on već raspolaže kao i o informacijama koje mu Parlament još mora pružiti.

41      Parlament je u odgovoru od 24. siječnja 2011. na nova pitanja Ombudsmana potvrdio da je spis tužiteljice u cijelosti uništen i da zato više ne raspolaže dopisima ni elektroničkom poštom kojima bi druge institucije i tijela Unije obavijestio o činjenici da je ime tužiteljice već bilo upisano na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98.

42      Ombudsman je 31. ožujka 2011. donio svoju odluku kojom je završena njegova istraga na vlastitu inicijativu (u daljnjem tekstu: odluka od 31. ožujka 2011.). U toj je odluci zaključio da ni u pogledu dopisa tužiteljice od 15. svibnja 2007. ni u pogledu trajanja razdoblja tijekom kojeg je tužiteljica bila uvrštena na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 nije bilo nepravilnosti u postupanju Parlamenta. Također je zaključio da ne treba nastaviti s istragama koje su u tijeku s obzirom na to da im se tužiteljica protivi i da ne postoji prevladavajući javni interes.

 Postupak i zahtjevi stranaka

43      Tužiteljica je pokrenula ovaj postupak za naknadu štete tužbom koju je tajništvo Općeg suda zaprimilo 20. travnja 2011.

44      Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:

–        naloži Ombudsmanu da joj plati iznos od 559 382,13 eura na ime naknade nastale materijalne štete, uvećan za zatezne kamate izračunate po stopi Europske središnje banke uvećanoj za dva postotna boda;

–        naloži Ombudsmanu da za tužiteljicu u mirovinski sustav Zajednice uplati mirovinske doprinose koji odgovaraju izračunu osnovne plaće za razdoblje od srpnja 2005. do travnja 2011., odnosno na osnovi ukupnog iznosa od 482 225,97 eura;

–        naloži Ombudsmanu da tužiteljici mjesečno, počevši od svibnja 2011. do ožujka 2026., uplaćuje neto iznose koji odgovaraju plaćama utvrđenima za dužnosnike funkcijske skupine AD, počevši s razredom AD 9, stupnjem 2, drugom godinom, uzimajući u obzir uobičajenu karijeru dužnosnika istog razreda, zajedno s odgovarajućim doprinosima u fond mirovinskog osiguranja u korist tužiteljice, kao i doprinose u fond zdravstvenog osiguranja;

–        naloži Ombudsmanu da tužiteljici plati iznos od 50 000 eura na ime naknade nastale nematerijalne štete;

–        naloži Ombudsmanu snošenje troškova.

45      Ombudsman od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        tužiteljici naloži snošenje troškova.

46      Tužiteljica u odgovoru na tužbu od Općeg suda zahtijeva da na temelju mjera upravljanja postupkom i mjera izvođenja dokaza naloži

–        Ombudsmanu da podnese dokumente koji se nalaze u istražnom spisu kao i dopise od 24. svibnja i 31. svibnja 2007. u vezi s produljenjem valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, na koji je bilo uvršteno njezino ime;

–        osobnu nazočnost g. Diamandourosa koji je bio europski ombudsman u trenutku podnošenja tužbe;

–        saslušanje gđa A. i B. iz službi Ombudsmana te g. C.-a, gđa P. i H. i g. S.-a iz službi Parlamenta, kako bi se razjasnio sadržaj spisâ koje je osoblje Parlamenta dalo na uvid predstavnicima Ombudsmana tijekom pregleda od 15. svibnja 2007.

47      Tužiteljica je dopisom od 25. travnja 2012. zatražila da joj Opći sud dopusti da u ovom predmetu podnese dokumente pribavljene u okviru predmeta F‑9/12, Staelen/Parlament, koji je u tijeku pred Službeničkim sudom, na ime novih dokaznih prijedloga. Taj zahtjev je prihvaćen odlukom predsjednika prvog vijeća od 23. svibnja 2012. Odlukom potonjeg od 19. lipnja 2012. dokumenti na koje se odnosio taj zahtjev i popratni dopis od 6. lipnja 2012. uloženi su u spis, osim odgovora Parlamenta na tužbu u predmetu F- 9/12.

48      Tužiteljica je 23. listopada 2012. od Općeg suda zatražila da pozove Parlament i Ombudsman da podnesu dvije poruke elektroničke pošte koje se odnose na vraćanje Parlamentu preslika određenih dokumenata koji su bili u posjedu Ombudsmana od njegova pregleda u svibnju 2007. U odgovoru na taj zahtjev Ombudsman je tajništvu Općeg suda podnio dvije predmetne poruke elektroničke pošte. Odlukom predsjednika prvog vijeća od 21. studenoga 2012. te su poruke elektroničke pošte uložene u spis.

49      Tužiteljica je 19. prosinca 2012. tajništvu Općeg suda podnijela nove dokazne prijedloge i zahtjev da se donesu mjere upravljanja postupkom, pozivajući se na nedavni razvoj događaja u predmetu F‑9/12. Odlukom predsjednika prvog vijeća od 24. siječnja 2013. taj dopis kao i njegovi prilozi uloženi su u spis.

50      Službenički sud je 11. srpnja 2013. donio svoju presudu u predmetu F‑9/12 u kojoj je odredio da Parlament, s jedne strane, tužiteljici nadoknadi materijalnu štetu, procijenjenu u skladu s načelom ex aequo et bono na 10 000 eura, zato što je izgubila povlasticu uvrštavanja svojeg imena na popis prikladnih kandidata zbog postupanja Parlamenta i, s druge strane, nematerijalnu štetu, određenu u skladu s načelom ex aequo et bono na 5000 eura (presuda od 11. srpnja 2013., CC/Parlament, F9/12, Zb. SS, EU:F:2013:116, t. 124. i 128.).

51      Izmjenom sastava vijeća Općeg suda na temelju odluke od 17. rujna 2013. (SL C 313, str. 2.) sudac izvjestitelj premješten je u četvrto vijeće, kojemu je dodijeljen ovaj predmet.

52      Tužiteljica je 28. kolovoza 2013. uložila žalbu protiv presude CC/Parlament, t. 50. supra (EU:F:2013:116) (vidjeti predmet T‑457/13 P).

53      Tužiteljica je 6. studenoga 2013. na temelju mjera za izvođenje dokaza zatražila osobnu nazočnost gđe O’Reilly, koja je naslijedila g. Diamandourosa na radnom mjestu europskog ombudsmana, jer joj je bilo važno saznati njezino stajalište o propustima koje je napravio njezin prethodnik te u kojoj mjeri ih ona odobrava ili ne odobrava.

54      Opći je sud (četvrto vijeće) na temelju izvještaja suca izvjestitelja odlučio pozvati stranke da odgovore na određena pisana pitanja te pokrenuti usmeni dio postupka. Stranke su na navedena pitanja odgovorile u određenom roku. Osim toga, one su na raspravi 9. travnja 2014. usmeno iznijele svoja stajališta i odgovore na usmena pitanja Općeg suda.

 Pravo

I –  Dopuštenost

55      Najprije, Opći sud podsjeća da je u skladu s člankom 268. i člankom 340. stavkom 2. UFEU‑a on taj koji je nadležan za tužbe za naknadu štete protiv Ombudsmana (presude od 23. ožujka 2004., Ombudsman/Lamberts, C‑234/02 P, Zb., EU:C:2004:174; od 10. travnja 2002., Lamberts/Ombudsman, T‑209/00, Zb., EU:T:2002:94, t. 52. i od 24. rujna 2008., M/Ombudsman, T‑412/05, EU:T:2008:397, t. 39.).

56      Ombudsman, međutim, izražava sumnje kad je riječ o pravnom interesu tužiteljice zato što ona u ovoj tužbi osporava nedovoljan opseg istrage Ombudsmana na vlastitu inicijativu, premda se toj istrazi izrazito protivila. Osim toga, Ombudsman ističe da nikakva konačna odluka nije donesena što se tiče pitanja kada i kako je Parlament obavijestio druge institucije i tijela o činjenici da je ime tužiteljice bilo dodano na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. On ocjenjuje da bi u tom pogledu uvijek mogao ponovno pokrenuti svoju istragu. Prema tome, misli da je ova tužba preuranjena.

57      Tužiteljica smatra da ona, uzimajući u obzir da je odlukama o zaključenju dviju istraga Ombudsmana utvrđeno da u postupanju Parlamenta nije bilo nepravilnosti, ima pravni interes za podnošenje tužbe.

58      Opći sud ocjenjuje da na temelju činjenice da se tužiteljica protivila istrazi na vlastitu inicijativu Ombudsmana nije moguće dovoditi u pitanje njezin pravni interes u predmetnom slučaju. Čak i ako se navedena istraga vodila bez suglasnosti i potpore tužiteljice, ona ima pravni interes za podnošenje tužbe za naknadu štete koju je pretrpjela zbog te istrage ili u vezi s njome, s obzirom na to da pitanje postupanja tužiteljice u odnosu na istu istragu u predmetnom slučaju ne može utjecati na ocjenu dopuštenosti tužbe.

59      Nadalje, valja podsjetiti da je tužba za naknadu štete ustanovljena Ugovorom o FEU‑u kao samostalno pravno sredstvo, koje u sustavu pravnih sredstava ima posebnu zadaću i na koje se primjenjuju provedbeni uvjeti, prilagođeni njezinoj posebnoj svrsi (presuda od 28. travnja 1971., Lütticke/Komisija, 4/69, Zb., EU:C:1971:40, t. 6. i rješenje od 21. lipnja 1993., Van Parijs i dr./Vijeće i Komisija, C‑257/93, Zb., EU:C:1993:249, t. 14.). Dok je cilj tužbe za poništenje i tužbe zbog propusta sankcionirati nezakonitost ili nepostojanje pravno obvezujućeg akta, cilj tužbe za naknadu štete jest zahtijevati popravljanje štete proizašle iz akta, bio on pravno obvezujući ili ne, ili iz postupanja koje se može pripisati instituciji ili tijelu Zajednice. (u tom smislu vidjeti presude od 10. srpnja 1985., CMC i dr./Komisija, 118/83, Zb., EU:C:1985:308, t. 29. do 31.; od 15. rujna 1994., KYDEP/Vijeće i Komisija, C‑146/91, Zb., EU:C:1994:329, t. 26. i od 15. lipnja 1999., Ismeri Europa/Revizorski sud, T‑277/97, Zb., EU:T:1999:124, t. 61.)

60      Zato na dopuštenost ove tužbe za naknadu štete ne može utjecati činjenica da Ombudsman još uvijek nije donio konačnu odluku u vezi s određenim pitanjima koja su predmet istrage na njegovu inicijativu.

61      Prema tome, tužbu treba proglasiti dopuštenom.

II –  Meritum

A –  Uvod

62      Tužiteljica tvrdi da su uvjeti za izvanugovornu odgovornost Unije u predmetnom slučaju ispunjeni. Što se tiče nezakonitosti postupanja Ombudsmana, tužiteljica u prilog svojoj tužbi navodi četiri tužbena razloga.

63      Prvim tužbenim razlogom prigovara Ombudsmanu da je povrijedio članak 3. stavak 1. Odluke 94/262/EZUČ, EZ, Euratom Europskog parlamenta od 9. ožujka 1994. o propisima i općim uvjetima koji uređuju obnašanje dužnosti Europskog ombudsmana (SL L 113, str. 15.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 49.) i članke 5. i 9.2. provedbenih odredaba koje je Ombudsman usvojio primjenjujući članak 14. Odluke 94/262 (u daljnjem tekstu: provedbene odredbe) jer povodom pritužbe i tijekom istrage na vlastitu inicijativu nije proveo sve istražne radnje za utvrđivanje postojanja nepravilnosti u postupanju Parlamenta prilikom vođenja njezina spisa.

64      Tužiteljica drugim tužbenim razlogom ističe da je Ombudsman napravio više očitih pogrešaka u ocjeni takve naravi da joj je tijekom ispitivanja osnovanosti pritužbe i nakon tog ispitivanja prouzročio štetu.

65      Tužiteljica u trećem tužbenom razlogu ocjenjuje da je Ombudsman bio pristran, da nije postupao u dobroj vjeri, objektivno i neovisno te da je tijekom i nakon ispitivanja pritužbe zloupotrijebio svoje ovlasti.

66      Četvrtim tužbenim razlogom ističe da je Ombudsman u okviru istražnih radnji, koje je počeo provoditi na temelju pritužbe, povrijedio načela savjesnosti i dobre uprave, razumnog roka, članke 14. i 17. Europskog kodeksa o dobrom ponašanju zaposlenih u upravi, koji je usvojen na temelju Rezolucije Europskog parlamenta od 6. rujna 2001. (SL C 72, str. 331.; u daljnjem tekstu: Kodeks o dobrom ponašanju) kao i članak 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

67      Ombudsman osporava sva četiri tužbena razloga i smatra da tužiteljičinu tužbu treba odbiti kao neosnovanu.

B –  Sudska praksa u području izvanugovorne odgovornosti Unije

68      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije u smislu članka 340. stavka 2. UFEU‑a zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija, mora se kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, odnosno postupanje koje se instituciji prigovara mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između navodnog postupanja i štete na koju se poziva (u tom smislu vidjeti presude od 29. rujna 1982., Oleifici Mediterranei/EEZ, 26/81, Zb., EU:C:1982:318, t. 16.; od 9. studenoga 2006., Agraz i dr./Komisija, C‑243/05 P, Zb., EU:C:2006:708, t. 26. i od 2. ožujka 2010., Arcelor/Parlament i Vijeće, T‑16/04, Zb., EU:T:2010:54, t. 139. i gore navedenu sudsku praksu).

69      S obzirom na kumulativan karakter tih uvjeta, tužbu treba odbiti u cijelosti kad nijedan od tih uvjeta nije ispunjen (vidjeti presudu Arcelor/Parlament i Vijeće, t. 68. supra, EU:T:2010:54, t. 140. i gore navedenu sudsku praksu).

70      Kad se radi o uvjetu nezakonitog postupanja institucije, zahtijeva se da se utvrdi dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila čiji je cilj dodijeliti prava pojedincima (presude od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, Zb., EU:C:2000:361, t. 42. i 43. i od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, Zb., EU:C:2008:476, t. 173.). Dakle, samo na temelju propusta institucije koji dovodi do takve dovoljno ozbiljne povrede može postojati odgovornost Unije.

71      Kad je riječ o zahtjevu prema kojem povreda pravnog pravila mora biti dovoljno ozbiljna, odlučujući kriterij za utvrđenje da je zahtjev ispunjen jest očito i ozbiljno nepoštovanje od strane predmetne institucije ograničenja njezine diskrecijske ovlasti. Samo kada ta institucija ili tijelo ima znatno smanjenu ili nema nikakvu marginu prosudbe, obična povreda prava Unije dostatna je za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede (vidjeti presude od 10. prosinca 2002., Komisija/Camar i Tico, C‑312/00 P, Zb., EU:C:2002:736, t. 54. i navedenu sudsku praksu te Arcelor/Parlament i Vijeće, t. 68. supra, EU:T:2010:54, t. 141. i navedenu sudsku praksu). Margina prosudbe kojom predmetna institucija raspolaže stoga ima presudnu ulogu u utvrđivanju postojanja takve dovoljno ozbiljne povrede (u tom smislu vidjeti presudu od 12. srpnja 2005., Komisija/CEVA i Pfizer, C‑198/03 P, Zb., EU:C:2005:445, t. 66. i navedenu sudsku praksu).

72      Dakle, kada Ombudsman raspolaže marginom prosudbe, samo očito i ozbiljno nepoštovanje ograničenja njegove diskrecijske ovlasti može predstavljati dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije koja može dovesti do njezine odgovornosti. Nasuprot tomu, kad Ombudsman u obnašanju svojih dužnosti raspolaže znatno smanjenom odnosno gotovo nikakvom marginom prosudbe, već i obična povreda prava Unije dostatna je za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede (u tom smislu vidjeti presudu M/Ombudsman, t. 55. supra, EU:T:2008:397, t. 143.).

73      Kad je riječ o zahtjevu prema kojemu pravno pravilo mora za cilj imati dodjeljivanje prava pojedincima, iz sudske prakse proizlazi da je taj zahtjev ispunjen kada navedeno pravilo stvara prednost koju je moguće odrediti kao stečeno pravo, kad mu je zadaća zaštititi interese pojedinaca ili dodjeljivati prava u korist pojedinaca čiji se sadržaj može dovoljno identificirati (vidjeti presudu od 19. listopada 2005., Cofradía de pescadores „San Pedro de Bermeo“ i dr./Vijeće, T‑415/03, Zb., EU:T:2005:365, t. 86. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, iz sudske prakse proizlazi da je taj uvjet ispunjen ako povrijeđeno pravno pravilo, iako u biti za cilj ima zaštitu interesa opće naravi, osigurava i zaštitu pojedinačnih interesa osoba o kojima je riječ (vidjeti presudu od 16. svibnja 2013., Gap granen & producten/Komisija, T‑437/10, EU:T:2013:248, t. 22. i gore navedenu sudsku praksu).

74      U predmetnom je slučaju zato važno provjeriti je li Ombudsman tijekom postupanja po pritužbi tužiteljice i tijekom istrage na vlastitu inicijativu, koja je uslijedila nakon nje, počinio navodne nezakonitosti. Ako je Ombudsman počinio nezakonitosti, važno je provjeriti jesu li one dovele do dovoljno ozbiljne povrede pravnih pravila čiji je cilj dodjela prava pojedincima.

C –  Navodna nezakonita postupanja

1.     Nezakonita postupanja, koja se odnose na povrede članka 3. stavka 1. Odluke 94/262, članaka 5. i 9.2. provedbenih odredaba i načela savjesnosti i dobre uprave

a)     Uvodna zapažanja

75      Tužiteljica u okviru prvog tužbenog razloga ističe da je Ombudsman povrijedio članak 3. stavak 1. Odluke 94/262 i članke 5. i 9.2. provedbenih odredaba jer tijekom postupanja po pritužbi i tijekom istrage na vlastitu inicijativu nije proveo sve potrebne istražne radnje kako bi utvrdio i razjasnio slučajeve nepravilnog postupanja koje je ona prijavila. U okviru prvog dijela četvrtog tužbenog razloga tužiteljica zbog istih razloga navodi povredu načela savjesnosti i dobre uprave. Te prigovore treba razmatrati zajedno.

76      Kao prvo, valja napomenuti, kao što je već bilo presuđeno, Ombudsman ima široku marginu prosudbe u vezi s osnovanošću pritužbi i njihovim daljnjim prosuđivanjem te u tom kontekstu nema nikakvu obvezu postizanja rezultata (u tom smislu vidjeti presude Ombudsman/Lamberts, t. 55. supra, EU:C:2004:174, t. 50. i 52. i M/Ombudsman, t. 55. supra, EU:T:2008:397, t. 143.). Prema tome, samo očito i ozbiljno nepoštovanje ograničenja diskrecijske ovlasti Ombudsmana kad je riječ o osnovanosti pritužbi i daljnjem postupanju u vezi s njima može predstavljati povredu prava Unije koja je dovoljno ozbiljna da može uzrokovati njezinu odgovornost. Isto vrijedi i kada Ombudsman ocijeni da postoje slučajevi nepravilnosti u postupanju o kojima vodi istragu na vlastitu inicijativu.

77      Osim toga, kad se radi o izvršavanju istražnih ovlasti Ombudsmana, valja upozoriti da iz članka 3. stavka 1. Odluke 94/262 proizlazi da Ombudsman povodom pritužbe ili na vlastitu inicijativu obavlja sve istražne radnje „koje smatra opravdanima“ za razjašnjenje svakog eventualnog slučaja nepravilnosti u djelovanju institucija i tijela Unije. Članak 4.1. provedbenih odredbi određuje da Ombudsman odlučuje postoji li osnova za opravdanost pokretanja istrage po dopuštenoj pritužbi. Osim toga, članak 5. navedenih odredbi definira istražne ovlasti kojima Ombudsman raspolaže, navodeći da, među ostalim, od institucija ili tijela Unije „može“ zatražiti da dostave informacije ili pregledati spis institucije ili tijela o kojima je riječ. Na temelju članka 9.2. tih odredbi, Ombudsman kod istraga pokrenutih na vlastitu inicijativu ima iste istražne ovlasti.

78      Ombudsman tako, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Odluke 94/262 i člancima 4.1, 5. i 9.2. provedbenih odredbi, raspolaže marginom prosudbe u vezi s pokretanjem i dosegom istrage koju mora provesti kao i u vezi s istražnim mjerama koje koristi tijekom postupanja po pritužbi ili u okviru istrage na vlastitu inicijativu.

79      Iz toga slijedi, s obzirom na sudsku praksu iz točke 70. i sljedećim točaka, da samo očito i ozbiljno nepoštovanje ograničenja njegove istražne ovlasti koja proizlaze iz članka 3. stavka 1. Odluke 94/262 i iz članaka 4.1., 5. i 9.2. provedbenih odredbi, može predstavljati povredu koja je dovoljno ozbiljna da dovede do odgovornosti Unije.

80      Izvršavanje diskrecijskih ovlasti Ombudsmana u području istrage mora se, međutim, ostvarivati uz poštovanje hijerarhijski viših pravila prava Unije.

81      Članak 41. stavak 1. Povelje o temeljnim pravima, kojime se utvrđuje pravo na dobru upravu, određuje da svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku. Članak 41. stavak 2. navedene povelje određuje da navedeno pravo među ostalim uključuje pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati, pravo svake osobe na pristup svojem dosjeu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne, kao i obvezu uprave da obrazloži svoje odluke.

82      Izraz „među ostalim“ u toj potonjoj odredbi znači da se pravo na dobru upravu ne ograničava na tri gore navedena jamstva. To također proizlazi iz objašnjenja koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (SL 2007., C 303, str. 17.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 120.) koja pojašnjavaju da se članak 41. temelji na postojanju Unije kao predmetu vladavine prava čije su značajke razvijene u sudskoj praksi koja je, među ostalim, utvrdila dobru upravu kao opće načelo prava.

83      Objašnjenja koja se odnose na Povelju Europske unije o temeljnim pravima pozivaju se primjerice na sudsku praksu prema kojoj je u slučaju kada institucija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću, nadzor poštovanja jamstava dodijeljenih pravnim poretkom Unije u upravnim postupcima od temeljne važnosti. Među tim jamstvima su među ostalim poštovanje načela dužne pažnje, odnosno obveza nadležne institucije da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne činjenice i dokaze predmetnog slučaja (u tom smislu vidjeti presude od 21. studenoga 1991., Technische Universität München, C‑269/90, Zb., EU:C:1991:438, t. 14.; od 6. studenoga 2008., Nizozemska/Komisija, C‑405/07 P, Zb., EU:C:2008:613, t. 56. i od 9. rujna 2011., Dow AgroSciences i dr./Komisija, T‑475/07, Zb., EU:T:2011:445, t. 154.).

84      Važno je u tom pogledu naglasiti da je to da nadležna institucija poštuje obvezu da pažljivo prikupi sve činjenice koje su joj prijeko potrebne za izvršavanje njezinih širokih diskrecijskih ovlasti kao i njezin nadzor od strane suda Unije tim važnije jer izvršavanje navedenih diskrecijskih ovlasti podliježe samo sudskom nadzoru merituma, koji je ograničen na traženje očite pogreške. Tako je obveza nadležne institucije da brižljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente pojedinog slučaja nužan preduvjet kako bi sud Unije mogao provjeriti jesu li bili ispunjeni činjenični i pravni elementi o kojima ovisi izvršavanje te široke diskrecijske ovlasti (u tom smislu vidjeti presude od 15. listopada 2009., Enviro Tech (Europe), C‑425/08, Zb., EU:C:2009:635, t. 47. i 62.; od 11. rujna 2002., Pfizer Animal Health/Vijeće, T‑13/99, Zb., EU:T:2002:209, t. 166. i 171. i od 16. rujna 2013., ATC i dr./Komisija, T‑333/10, Zb., EU:T:2013:451, t. 84.).

85      Prema tome, margina prosudbe koju Ombudsman ima na temelju Odluke 94/262 i provedbenih odredbi u pogledu istražnih mjera koje poduzima u izvršavanju svoje dužnosti ne oslobađa ga obveze da poštuje načelo dužne pažnje. Slijedom toga, iako Ombudsman može slobodno odlučiti o započinjanju istrage i ako to odluči učiniti, može poduzeti sve istražne mjere koje smatra opravdanima, ipak mora osigurati da na temelju tih istražnih mjera pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne činjenice i dokaze kako bi odlučio je li tvrdnja, koja se odnosi na slučaj nepravilnosti u postupanju, osnovana te eventualno je li potrebno daljnje postupanje s obzirom na tu tvrdnju (vidjeti, po analogiji, obvezu ispitivanja pritužbe od strane Komisije, presuda od 17. svibnja 2001., IECC/Komisija, C‑450/98 P, Zb., EU:C:2001:276, t. 57.). Zahtjev da Ombudsman u izvršavanju svojih ovlasti poštuje načelo dužne pažnje još je važniji jer mu se na temelju članka 228. stavka 1. UFEU‑a i članka 3. stavka 1. Odluke 94/262 povjerio upravo zadatak da u općem interesu i u interesu građanina o kojemu je riječ otkrije i otkloni slučajeve nepravilnosti u postupanju.

86      Zato Ombudsman, u konkretnom slučaju, u pogledu poštovanja načela dužne pažnje ne raspolaže marginom prosudbe. U skladu s time, sama povreda načela dužne pažnje je dostatna da se utvrdi postojanje dovoljno ozbiljne povrede u smislu sudske prakse gore navedene u točki 70. (u tom smislu vidjeti presudu od 11. srpnja 2007., Schneider Electric/Komisija, T‑351/03, Zb., EU:T:2007:212, t. 117. i 118.).

87      Međutim, valja također naglasiti da ne predstavlja povredu načela dužne pažnje, poput one definirane u točki 83. gore, svaka nepravilnost koju je počinio Ombudsman. Samo nepravilnost koju je Ombudsman počinio u obnašanju svojih istražnih ovlasti, čija je posljedica to da on nije mogao pažljivo i nepristrano ispitati sve relevantne činjenice i dokaze da bi odlučio može li tvrdnja koja se odnosi na nepravilnost u postupanju institucije, tijela, ureda ili agencije Unije osnovana te eventualno daljnje postupanje u vezi te tvrdnje, dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije zbog povrede načela dužne pažnje (u tom smislu vidjeti presudu od 12. srpnja 2001., Comafrica i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, T‑198/95, T‑171/96, T‑230/97, T‑174/98 i T‑225/99, Zb., EU:T:2001:184, t. 144.).

88      Kao drugo, kad se radi o zahtjevu prema kojemu cilj pravnog pravila, čija se povreda navodi, mora biti dodjeljivanje prava pojedincima, valja podsjetiti da je sudska praksa precizirala da je uvjet koji se odnosi na zaštitnički karakter ispunjen ako povrijeđeno pravno pravilo, iako u biti za cilj ima zaštitu interesa opće naravi, osigurava i zaštitu pojedinačnih interesa osoba o kojima je riječ (vidjeti t. 71. gore) Kad se radi o načelu dužne pažnje ili pravu na dobru upravu, to načelo i to pravo imaju jasan zaštitnički karakter u odnosu na pojedince (u tom smislu vidjeti presude od 8. rujna 1995., Nölle/Vijeće i Komisija, T‑167/94, Zb., EU:T:1995:169, t. 76. i od 9. srpnja 1999., New Europe Consulting i Brown/Komisija, T‑231/97, Zb., EU:T:1999:146, t. 39.). Isto je što se tiče pravila koja reguliraju istražne radnje Ombudsmana jer ona omogućavaju pojedincu da podnese pritužbe koje se odnose na slučaj nepravilnosti u postupanju i da bude obaviješten o rezultatu istraga koje je Ombudsman u vezi s time vodio (u tom smislu vidjeti presudu Ombudsman/Lamberts, t. 55. supra, EU:C:2004:174, t. 56.).

b)     Nezakonita postupanja koja čine povredu članka 3. stavka 1. Odluke 94/262, članaka 5. i 9.2. provedbenih odredbi i načela savjesnosti i dobre uprave tijekom istražnih radnji koje se odnose na odluku od 22. listopada 2007.

 Uvod

89      U prvom dijelu prvog tužbenog razloga tužiteljica prigovara Ombudsmanu da je postupao nezakonito tijekom ispitivanja pritužbe koje je zaključeno odlukom od 22. listopada 2007.

 Postojanje nezakonitosti

90      Kao prvo, tužiteljica prigovara Ombudsmanu da nije ustrajao u tome da od Parlamenta pribavi određene dokumente koje je on imao, a koje Ombudsman nije zaprimio. U svrhu ocjene tog prigovora valja podsjetiti na sljedeće činjenice.

91      Ombudsman je 30. lipnja 2007. povodom pritužbe odlučio istražiti sljedeće tvrdnje i zahtjeve: „Parlament nije korektno postupao sa zahtjevom [tužiteljice] nakon njezina uvrštavanja na [popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98]“ i „prema [tužiteljici] je trebalo pravedno postupati u kontekstu popunjavanja radnog mjesta u okviru institucija Zajednice “.

92      Ombudsman je u kontekstu te istrage odlučio istražiti spise Parlamenta u odnosu na sljedeće točke:

„1)       je li Parlament nakon dodavanja imena [tužiteljice] na popis [prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98] (17. svibnja 2005.) zaposlio administratore za francuski jezik sa statusom dužnosnika ili članova privremenog osoblja s drugih popisa [prikladnih kandidata];

2)       ako je odgovor potvrdan, saznati je li spis [tužiteljice] uzet u razmatranje (i na koji način); u tom pogledu bih osobito želio imati pristup relevantnim obrazloženim odlukama koje se odnose na odabire (uključujući bilješke u kojima su uspoređene kvalifikacije i sposobnosti kandidata);

3)       jesu li druge institucije Zajednice bile obaviještene o odluci Parlamenta da se [tužiteljica] uvrsti na popis [prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98] nakon što je taj popis bio iscrpljen (nakon što su se zaposlili svi kandidati s popisa) i na koji način;

4)       je li, kako Parlament tvrdi, popis [prikladnih kandidata] na koji je [tužiteljica] bila dodana (svibanj 2005.) bio poslan svim GU i je li se nalazila i na pregledu važećih popisa koji se svake godine šalje GU“. 

93      Iz izvješća o pregledu proizlazi da su predstavnici Parlamenta formulirali očitovanja o svakom dokumentu iz „spisa“ pripremljenih za pregled. Navedena očitovanja nisu međutim bila preuzeta u izvješće. Predmetni „spisi“ usto su sadržavali sljedeće dokumente:

1)       popis osoba koje je Parlament zaposlio u svojstvu administratora […] od 1. svibnja 2005.;

2)       dokument pod naslovom „pooling“ koji je podijelio EPSO, navodeći broj kandidata koji su na popisu [prikladnih kandidata] svih natječaja koje organiziraju različite institucije Unije […];

3)       poruku elektroničke pošte koju je Parlament uputio Vijeću, u kojoj su bili priloženi životopis i prijava [tužiteljice];

4)       popis svih zapošljavanja koja je Parlament izvršio od svibnja 2005. (razina AD 5);

5)       popis svih zapošljavanja koja je Parlament izvršio od svibnja 2005. (viša razina);

6)       popis svih zapošljavanja govornika francuskog jezika koja je Parlament izvršio od svibnja 2005. (razina AD 5);

7)       dokument pod naslovom ,Stanje popisâ [prikladnih kandidata] za natječaje EP‑a’;

8)       popis privremenog osoblja zaposlenog na stalnim radnim mjestima u Parlamentu.“

94      Svi ti dokumenti tijekom upravnog postupka smatrali su se povjerljivima. Međutim, Ombudsman je u replici priložio presliku dokumenta EPSO‑a od 14. svibnja 2007. pod naslovom „Pooling rezerva uspješnih kandidata natječaja“ (dokument „pooling“ od 14. svibnja 2007.), u kojemu su određeni povjerljivi dijelovi bili zacrnjeni. U tom je dokumentu naznačeno, u odnosu na natječaj EUR/A/151/98, za područje pod naslovom „Administrator FR“, da je popis prikladnih kandidata bio sastavljen 12. siječnja 2000. i da je samo jedna još uvijek bila osoba uvrštena na njega. Osim toga, tužiteljica je u okviru postupka pred Službeničkim sudom u predmetu F‑9/12 zaprimila obavijest od Parlamenta o svim dokumentima iz navedenih „spisa“. Tužiteljica je te dokumente u ovom predmetu podnijela 6. lipnja 2012.

95      Tužiteljica napominje da, povodom zahtjeva formuliranog u kontekstu tih prvih triju pitanja koja su preuzeta u gornjoj točki 91., Ombudsman nije pribavio informativne dopise koji se odnose na uvrštavanje njezina imena na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. Tužiteljica prigovara Ombudsmanu da nije ustrajao u tome da od Parlamenta pribavi te dopise.

96      U tom pogledu valja napomenuti da Ombudsman nije izričito zahtijevao pristup predmetnim informativnim dopisima. Htio je doznati „jesu li druge institucije Zajednice bile obaviještene o odluci Parlamenta da se [ime tužiteljice] doda na popis [prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98] nakon što je taj popis bio iscrpljen (nakon što su se zaposlili svi kandidati s popisa) i na koji način“. Parlament je stoga na sve moguće načine mogao dokazati da je obavijestio druge institucije o svojoj odluci da se tužiteljicu uvrsti na navedeni popis prikladnih kandidata. Zato nije moguće prigovarati Ombudsmanu da nije posebno ustrajao u pribavljanju tih informativnih dopisa. Zato taj prigovor tužiteljice treba odbiti kao neosnovan.

97      Tužiteljica također prigovara Ombudsmanu da nije na raspolaganju imao dokumente u kojima su uspoređene kvalifikacije i sposobnosti kandidata, koje je zahtijevao od Parlamenta.

98      U tom pogledu valja napomenuti, kako je u točki 2. istražnih mjera koje je Ombudsman poduzeo 30. lipnja 2007. (vidjeti t. 92. gore), on naznačio da mu je samo u slučaju da je Parlament zaposlio administratore za francuski jezik sa statusom dužnosnika ili člana privremenog osoblja s drugih popisa prikladnih kandidata, nakon dodavanja imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, bilo bitno imati pristup relevantnim obrazloženim odlukama koje se odnose na odabire, uključujući dokumente u kojima su uspoređene kvalifikacije i sposobnosti kandidata. Iz toga slijedi da s obzirom na to da Parlament nije zaposlio administratore za francuski jezik poput tužiteljice, druga je istražna mjera postala bespredmetna.

99      Nije osporeno da je Parlament tijekom pregleda Ombudsmanu ponudio popise, kao prvo, osoba koje je Europski parlament zaposlio kao administratore od 1. svibnja 2005., kao drugo, svih zapošljavanja koja je Parlament izvršio od svibnja 2005. (razina AD 5), kao treće, svih zapošljavanja koja je Parlament izvršio od svibnja 2005. (viša razina) i kao četvrto, svih zapošljavanja francuskih govornika koja je Parlament izvršio od svibnja 2005. (razina AD 5). Tužiteljica je te popise u ovom predmetu podnijela 6. lipnja 2012. Ombudsman je na osnovi njih u odluci od 22. listopada 2007. zaključio da je Parlament računajući od svibnja 2005. zaposlio samo administratore za francuski jezik koji imaju posebne sposobnosti. Tužiteljica nakon obavještavanja o tim popisima nije niti tvrdila niti dokazivala da je ta ocjena Ombudsmana bila pogrešna. U skladu s time, nije moguće prigovarati Ombudsmanu da nije ustrajao u tome da dobije navedene dokumente u kojima su uspoređene kvalifikacije i sposobnosti kandidata.

100    Kao prvo, tužiteljica procjenjuje da je ocjena iz točke 2.5. odluke od 22. listopada 2007. rezultat zaključene istrage a da se nisu provele nužne provjere te da je pogrešna.

101    U tom pogledu valja napomenuti da je Ombudsman u točki 2.5. odluke od 22. listopada 2007. ocijenio ovako:

„Pregled je osim toga potvrdio ono što je Parlament već naveo u svojem mišljenju, odnosno da je popis prikladnih kandidata na kojem je bila naznačena [tužiteljica] stavljen na raspolaganje drugim institucijama Zajednice. Pregled je također potvrdio da je službi koja je zatražila podatke o njoj, odnosno Vijeću, bio poslan njezin životopis […]“

102    Prije svega, tužiteljica prigovara Ombudsmanu da je pogrešno potvrdio činjenicu da je Parlament u svojem mišljenju od 22. ožujka 2007. naznačio da je popis prikladnih kandidata na koji je bilo uvršteno njezino ime bio stavljen na raspolaganje drugim institucijama. Taj prigovor je osnovan. Parlament naime u navedenom mišljenju nije naznačio da je navedeni popis prikladnih kandidata bio stavljen na raspolaganje drugim institucijama. Ombudsman priznaje da je to točno i da je u tom pogledu počinio pogrešku. Navedena pogreška sastojala se u iskrivljavanju sadržaja dokumenta, što je propust dužne pažnje u pregledu spisa, a posebno u utvrđivanju činjenice koju je sâm Ombudsman smatrao relevantnom.

103    Nadalje, tužiteljica prigovara Ombudsmanu da je zaključio istragu bez obzira na činjenicu da u istražnom spisu nije bilo nikakvog dokaza za to da je predmetni popis bio stavljen na raspolaganje drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije. Prema mišljenju tužiteljice na temelju dokumenta „pooling“ od 14. svibnja 2007. na koji se poziva Ombudsman nije se moglo dokazati da je popis prikladnih kandidata prije toga datuma bio stavljen na raspolaganje drugim institucijama.

104    U tom pogledu, valja podsjetiti da je Ombudsman odlučio pregledati spise Parlamenta kako bi, među ostalim, „saznao jesu li druge institucije Zajednice [bile] obaviještene o odluci Parlamenta da se [ime tužiteljice] uvrsti na popis [prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98] nakon što je popis iscrpljen (nakon što su se zaposlili svi kandidati s popisa) i na koji način“ (vidjeti t. 92. gore). Stranke su osim toga tijekom rasprave potvrdile da je ime tužiteljice na navedeni popis bilo upisano 17. svibnja 2005. Toga su se dana, kao što to ističe tužiteljica u pritužbi, zaposlili svi drugi uspješni kandidati natječaja EUR/A/151/98. Ombudsman je dakle pokušavao otkriti jesu li druge institucije, tijela, uredi i agencije Unije bile obaviještene o odluci Parlamenta od 17. svibnja 2005. da se ime tužiteljice uključi na isti popis i to na koje načine.

105    Parlament je odgovarajući na to pitanje Ombudsmanu podnio popis iz dokumenta „pooling“ od 14. svibnja 2007. Iz tog popisa proizlazi da je 14. svibnja 2007. ime samo jednog kandidata još uvijek bilo na popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. S obzirom na to da su svi drugi uspješni kandidati iz navedenog natječaja bili zaposleni prije 17. svibnja 2005., Ombudsman je iz tog dokumenta morao izvesti zaključak da je 14. svibnja 2007. tužiteljica bila jedini kandidat čije je ime još uvijek bilo na tom popisu. Naime, kako su druge institucije, tijela, uredi i agencije Unije imali uvid u dokument „pooling“ od 14. svibnja 2007., u najmanju ruku su 14. svibnja 2007. mogli znati da je tužiteljica bila posljednja uspješna kandidatkinja čije se ime nalazilo na tom popisu prikladnih kandidata.

106    Međutim, kao što to priznaje Ombudsman u odgovoru na tužbu, na temelju dokumenta „pooling“ od 14. svibnja 2007. nije moguće saznati kada i na koji je to način Parlament o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 obavijestio druge institucije, tijela, urede i agencije Unije.

107    Ombudsman je u odluci o pregledu izričito naznačio da je htio istražiti spis Parlamenta kako bi saznao jesu li ostale institucije, tijela, uredi i agencije Unije bili obaviješteni o odluci Parlamenta da se ime tužiteljice uključi na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 nakon što je taj popis bio iscrpljen i na koji način.

108    Osim toga, odgovor na pitanje kada i na koji način su institucije, tijela, uredi i agencije Unije bili obaviješteni o odluci Parlamenta o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 jedan je od relevantnih elemenata koji je dio predmeta istrage Ombudsmana o tome je li Parlament tijekom svojeg postupanja s tužiteljičinim spisom nakon takvog upisa bio odgovoran za slučaj nepravilnosti. Naime, s obzirom na to da je valjanost navedenog popisa prvotno isticala 1. lipnja 2007. i da je obavještavanje drugih institucija, tijela, urede i agencije Unije o tom popisu od strane Parlamenta mogla povećati tužiteljičine mogućnosti da se zaposli, činjenica da ih Parlament nije u što kraćem roku obavijestio o upisu tužiteljičinog imena 17. svibnja 2005. na taj popis mogla bi predstavljati nepravilnost u postupanju i to neovisno o tome što u zakonskom okviru postoji izričita odredba koja nalaže takvu obavijest.

109    Prema tome, propustivši istražiti u okviru svoje istrage kada je i na koji način Parlament o upisu imena tužiteljice u popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 obavijestio institucije, tijela, urede i agencije Unije, Ombudsman nije postupao s dužnom pažnjom kad je riječ o pitanju kada i na koji način su institucije, tijela, uredi i agencije Unije bili obaviješteni o upisu imena tužiteljice na navedeni popis između 17. svibnja 2005. i 14. svibnja 2007., što je činilo velik dio trajanja valjanosti tog popisa.

110    Različiti argumenti Ombudsmana ne mogu pobiti taj zaključak.

111    Kad se radi o argumentu da izvješće o pregledu ne sadrži nužno iscrpan popis svih dokumenata iz spisa, nego samo nabraja dokumente čije su preslike zaprimili predstavnici Ombudsmana, valja utvrditi da Ombudsman u odluci od 22. listopada 2007. nije naznačio da je zahtijevao te druge dokumente niti je uputio na njih. Štoviše, Ombudsman ih nije podnio tijekom postupka iako je teret dokazivanja na njemu jer se na njih poziva kako bi opravdao navedenu odluku. Naposljetku, Ombudsman priznaje da navedeni spis nije sadržavao druge dokumente jer je u odgovoru na tužbu ocijenio da „[se] nepostojanje dopisa ili elektroničke pošte u spisu Parlamenta, kojima se obavještavaju druge institucije, može objasniti činjenicom da je ta obavijest priopćena usmenim putem“. U skladu s time, argument Ombudsmana ne može dovesti u pitanje utvrđenje da nakon svoje istrage nije raspolagao svim relevantnim činjenicama i dokazima da bi mogao valjano ocijeniti postojanje nepravilnosti u postupanju.

112    Kad se radi o argumentu da je u dopisu od 26. travnja 2007. EPSO naznačio tužiteljici da „su tijekom sastanaka koje je [on] redovito održavao s osobama iz različitih institucija, odgovornima za zapošljavanje, one sustavno [izmjenjivale] informacije o stanju njihovih vlastitih popisa prikladnih kandidata i često uspješne kandidate stavlja[le] na raspolaganje drugima“, valja napomenuti da u odluci od 22. listopada 2007. Ombudsman nije uputio na takvu praksu. Štoviše, iz te tvrdnje ne može se izvesti zaključak o tome kada su druge institucije, tijela, uredi i agencije Unije bili obaviješteni o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. Prema tome, čak i kad bi takva praksa obavještavanja usmenim putem bila utvrđena, Ombudsman nije mogao na temelju toga zaključiti da je Parlament u ovom slučaju na vrijeme obavijestio druge institucije, tijela, urede i agencije Unije o raspoloživosti tužiteljice.

113    Naposljetku, na osnovi različitih dokumenata pod naslovom „pooling“, koje je Ombudsman priložio svojem odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, valja napomenuti da informacija o upisu imena uspješnih kandidata natječaja EUR/A/151/98 na popis prikladnih kandidata za taj natječaj, koja je proslijeđena u dokumente pod naslovom „pooling“ koje je utvrdio EPSO, nije u potpunosti pouzdana. Tako je nesporno da je ime tužiteljice bilo upisano na navedeni popis 17. svibnja 2005., a iz dokumenata Parlamenta koje je Ombudsman podnio tijekom postupka proizlazi da se svih 22 prvotno uspješnih kandidata tog natječaja zaposlilo prije 31. prosinca 2002., osim jednoga, koji se zaposlio 1. lipnja 2003. Unatoč činjenici da je u veljači 2003. na temelju istog natječaja ime samo jednog uspješnog kandidata još uvijek bilo na tom popisu, iz dokumenta EPSO‑a od 3. veljače 2003. proizlazi da su se toga dana na tom popisu nalazila imena još šest uspješnih kandidata. Jednako tako, u siječnju 2005. na predmetnom popisu više nije bilo nijednog imena uspješnog kandidata natječaja u pitanju. Unatoč tomu, EPSO‑ov dokument od 26. siječnja 2005. navodi da su se toga dana na navedenom popisu nalazila još dva imena uspješnih kandidata. Naposljetku, nakon 17. svibnja 2005. samo se još ime tužiteljice nalazilo na predmetnom popisu. Međutim, EPSO‑ov dokument od 12. prosinca 2005. navodi da su na popisu o kojemu je riječ bila još imena dvaju uspješnih kandidata.

114    Kao treće, tužiteljica osporava ocjenu navedenu u točki 1.1. odluke od 22. listopada 2007. s kojom je zaključena istraga povodom pritužbe. Tužiteljica smatra da je Ombudsman pogriješio time što je propustio istražiti kontradiktorno držanje Parlamenta koji je s jedne strane odbio njezine spontane molbe za posao, a s druge strane naveo da je ona imala slobodu poslati spontane molbe za posao svim institucijama.

115    U pogledu tog prigovora valja upozoriti na sljedeće elemente.

116    Na temelju članka 2. stavka 4. Odluke 94/262, pritužbi Ombudsmanu moraju prethoditi odgovarajuća administrativna sredstva pri dotičnim institucijama i tijelima.

117    U predmetnom slučaju, nastavno na zahtjev za pružanje informacija koji je tužiteljica poslala Parlamentu kada je riječ o postupku koji treba slijediti pri javljanju na radna mjesta koja su se oslobodila, Parlament joj je u dopisu od 5. siječnja 2006. naveo da, kada se radi o popunjavanju upražnjenih radnih mjesta, najprije valja uzastopce ispitati mogućnosti premještaja ili imenovanja unutar dotične institucije, potom zahtjeve za premještaj ili mogućnosti organiziranja internih natječaja i tek je nakon što se iscrpe te mogućnosti moguće izvršiti uvid u popis prikladnih kandidata za otvoreni natječaj. Osim toga, Parlament je naveo da su prijave uspješnih kandidata otvorenih natječaja na oglašena slobodna radna mjesta bile odbijene po službenoj dužnosti kao nedopuštene.

118    Tužiteljica je u pritužbi navela da „[se] Parlamentu obratila da bi se upoznala s postupkom za imenovanje“ i da „[ju je] potonji obavijestio da bi, kad [bi se prijavila] za slobodna radna mjesta, [njezina] prijava bila automatski odbačena jer su prednost imali dužnosnici i uspješni kandidati internih natječaja (vidi dopis Parlamenta od 5. siječnja 2006., prilog 3.)“. Zatim se požalila da nije dobila apsolutno nikakvu ponudu za posao i navela unutarnje uvjerenje da je bila žrtva osvetoljubivosti Parlamenta.

119    Parlament je u svojem mišljenju povodom pritužbe utvrdio da je tužiteljica bila slobodna poslati spontane molbe svim institucijama.

120    Naposljetku je u točki 1.1. odluke od 22. listopada 2007. Ombudsman utvrdio sljedeće:

„[Tužiteljica] je u [svojim] očitovanjima primijetila da [ju] je dužnosnik Parlamenta obavijestio o činjenici da nije bila ovlaštena javljati se na interne natječaje Parlamenta […] Ombudsman je primijetio da, u mjeri u kojoj se ta primjedba smatra novom tvrdnjom, nisu joj prethodila odgovarajuća sredstva pri Parlamentu […] Zbog toga Ombudsman u okviru ove odluke o tome neće odlučivati“.

121    U pogledu tih elemenata valja napomenuti da navodno kontradiktorno postupanje Parlamenta proizlazi iz stajališta koje je Parlament zauzeo nakon što je tužiteljica podnijela pritužbu. Tužiteljica dakle nije mogla uputiti na navedeno postupanje u toj pritužbi i još je manje mogla uporabiti administrativna sredstva pri Parlamentu prije nego što je iznijela navedeno stajalište u toj pritužbi, u skladu s člankom 2. stavkom 4. Odluke 94/262. To stajalište potkrijepljeno je činjenicom da tužiteljica ni u svojoj pritužbi naslovljenoj na Parlament od 14. studenoga 2006. ni u pritužbi nije dovela u pitanje provedbu od strane Parlamenta članka 29. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji koja se primjenjuje u predmetnom slučaju (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), prema kojem institucije uvid u popis prikladnih kandidata za otvoreni natječaj mogu izvršiti tek nakon što se iscrpe mogućnosti premještaja, imenovanja na temelju napredovanja unutar dotične institucije, zahtjeva za premještaj ili mogućnosti organiziranja internog natječaja.

122    Ombudsman je u skladu s time pravilno postupio kada je u točki 1.1. odluke od 22. listopada 2007. ocijenio da je navodno proturječno postupanje tužiteljice nova tvrdnja i da prije nje nisu bila uporabljena odgovarajuća administrativna sredstva pri Parlamentu. Zato nepostojanje istrage o navedenom proturječju ne može biti konstitutivni element povrede Odluke 94/262, provedbenih odredaba ili načela dužne pažnje.

123    Kao četvrto, tužiteljica prigovara Ombudsmanu što je pohvalio Parlament jer je produljio valjanost popisa prikladnih kandidata na kojemu se nalazilo njezino ime a da nije istražio činjenicu da na njezin zahtjev za odgodu ona nije dobila odgovor ili što nije eventualno zatražio savjet od Vijeća.

124    U tom pogledu valja podsjetiti da je valjanost popisa prikladnih kandidata na kojem se nalazilo ime tužiteljice istekla 1. lipnja 2007. Tužiteljica je 15. svibnja 2007. od glavnog tajnika Parlamenta zatražila produljenje valjanosti navedenog popisa. Službe Parlamenta su 6. lipnja 2007. odgovorile na taj dopis. Navele su da je glavni tajnik Parlamenta, na zahtjev Ombudsmana, odlučio pokrenuti postupak produljenja valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 do 31. kolovoza 2007. Glavni tajnik Parlamenta je 17. srpnja 2007. obavijestio tužiteljicu o činjenici da je, na zahtjev Ombudsmana i očekujući rezultat njegova pregleda spisa tužiteljice, odlučio produljiti valjanost tog popisa do 31. kolovoza 2007. Naposljetku, Ombudsman je u točki 2.6. odluke od 22. listopada 2007. naveo:

„Naposljetku, što se tiče dopisa [tužiteljice] od 21. svibnja 2007. u kojemu [je] nave[la] da je kontaktira[la] glavnog [tajnika] Parlamenta […] 15. svibnja 2007. kako bi zahtijevala produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata [za javni natječaj EUR/A/151/98], Ombudsman je [podsjetio] da je u prethodnoj pritužbi ocijenio da je odabir datuma isteka valjanosti popisa prikladnih kandidata od strane tijela za imenovanje odluka koja proizlazi iz diskrecijske ovlasti uprave. U tom pogledu Ombudsman [je] pohvali[o] Parlament jer je [izjavio] da je spreman produljiti valjanost tog popisa, kako bi mu omogućio da valjano provede svoju istragu u tom predmetu.“ 

125    U pogledu sadržaja dopisa Parlamenta od 6. lipnja 2007. pogrešno je tvrditi da Parlament nije neposredno odgovorio na zahtjev za produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata, koji je navela tužiteljica u svojem dopisu od 15. svibnja 2007. Naime, iz dopisa Parlamenta od 6. lipnja 2007. izričito proizlazi da se u njemu nalazio odgovor na dopis tužiteljice od 15. svibnja 2007. Činjenica, koja također proizlazi iz tog dopisa Parlamenta, da se na zahtjev Ombudsmana uveo postupak produljenja valjanosti popisa prikladnih kandidata do 31. kolovoza 2007. ne upućuje na to da se na zahtjev tužiteljice za produljenje nije odgovorilo. Isti dopis Parlamenta treba shvatiti kao odgovor kako na zahtjeve tužiteljice tako i na zahtjeve Ombudsmana, da se navedeni rok produlji. U svakom slučaju, Opći sud primjećuje da se pritužba ne odnosi na pitanje je li Parlament nepravilno postupio kada nije izričito odgovorio na zahtjev tužiteljice za produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata na kojemu se nalazi njezino ime. U skladu s time, ne može se prigovoriti Ombudsmanu da povodom pritužbe nije proveo istragu o tim pitanjima. Naposljetku, ne može se prigovoriti činjenici da je Parlament ispunio zahtjeve dobre uprave time što je produljio valjanost predmetnog popisa prikladnih kandidata sve dok Ombudsman nije završio svoju istragu.

126    Tužiteljica se također poziva na produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata bez savjetovanja s Vijećem. Međutim, tu tvrdnju nije dovoljno objasnila. To pitanje, u svakom slučaju, nije bilo dio predmeta pritužbe. Zato nije moguće prigovarati Ombudsmanu da ga povodom pritužbe nije istražio.

127    Kao peto, tužiteljica prigovara Ombudsmanu da nije, povodom pritužbe, valjano istražio pitanje je li ona u odnosu na ostale uspješne kandidate natječaja EUR/A/151/98 bila diskriminirana zbog toga što je njezino ime na popisu prikladnih kandidata za taj natječaj bilo upisano kraće od imena drugih uspješnih kandidata.

128    U tom pogledu, valja napomenuti da tužiteljica u pritužbi nije tvrdila da je bila diskriminirana zbog toga što je njezino ime na popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 bilo upisano kraće od imena drugih uspješnih kandidata istog natječaja. Tvrdila je da joj od njezina upisa na navedeni popis nijedna institucija nije ponudila posao i smatrala je da je bila žrtva osvetoljubivosti Parlamenta zbog pravnih sredstava koja je podnijela protiv njega. Usto je precizirala da je htjela biti „imenovana ili da makar pošteno sudjeluje na natječajima za slobodna radna mjesta i to u svim europskim institucijama“. Naposljetku je zatražila od Ombudsmana da pokrene istragu „zbog nepravilnosti u vezi s vođenjem njezina spisa, koji se odnosi na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98“.

129    Ombudsman je u svojem dopisu od 30. siječnja 2007. zatražio od Parlamenta da mu iznese mišljenje o sljedećoj tvrdnji i zahtjevu: „[Tužiteljica] smatra da Parlament nije na odgovarajući način vodio njezin spis [nakon uključivanja] njezina imena [u popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98]“ i „zahtijeva da se s njom postupa pravedno jer se radi o popunjavanju slobodnih radnih mjesta u okviru institucija Zajednice“.

130    Parlament je u svojem mišljenju utvrdio da tužiteljica nije utvrdila činjenice na temelju kojih bi se moglo pretpostaviti postojanje izravne ili neizravne diskriminacije u odnosu na druge uspješne kandidate natječaja EUR/A/151/98. Tužiteljica u svojim očitovanjima na mišljenje Parlamenta tu potonju ocjenu nije osporila. Pregledi Ombudsmana se više nisu odnosili na navodnu diskriminaciju tužiteljice u gore navedenoj točki 127. (vidjeti t. 92. gore).

131    Tužiteljica je u svojoj poruci elektroničke pošte od 28. kolovoza 2007. upućenoj osobi koja je zadužena za njezin spis u okviru Ombudsmana navela sljedeće:

„Kao što [znate], Parlament […] je [pristao] da se popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 produlji samo na vaš zahtjev (moj je prešutno odbacio). Produljenje je [bilo] odobreno samo na tri mjeseca (od čega su dva mjeseca bila u razdoblju dopusta), premda sam [mislila] da se prvotni popis produljio na dulje razdoblje. Prema mišljenju Parlamenta […], svrha tog roka [bila] je samo to da vam se omogući da zaključite istragu koju ste [vodili].“

132    S obzirom na te elemente, tužiteljica Ombudsmanu ne može prigovarati da povodom pritužbe nije proveo istragu o tome je li ona bila diskriminirana u odnosu na druge uspješne kandidate natječaja EUR/A/151/98 jer je na popisu prikladnih kandidata za taj natječaj bila upisana kraće od drugih uspješnih kandidata. Naime, navedena pritužba nije sadržavala takvu tvrdnju. To potvrđuje činjenica da tužiteljica u svojem odgovoru na mišljenje Parlamenta nije osporila njegovu ocjenu prema kojoj ona nije utvrdila činjenice na temelju kojih bi se moglo pretpostaviti postojanje izravne ili neizravne diskriminacije u odnosu na druge uspješne kandidate toga natječaja.

133    Usto, kako se prigovor tužiteljice odnosi na produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 za samo tri mjeseca, premda je valjanost prvotnog popisa prikladnih kandidata bila produljena mnogo više (vidi dopis od 28. kolovoza 2007., preuzet u gornjoj točki 131.) ili zato što je bilo uobičajeno da se valjanost popisa prikladnih kandidata produlji za dulje razdoblje (vidjeti dopis od 19. listopada 2007.), valja napomenuti da s obzirom na to da je Parlament odluku o produljenju valjanosti popisa prikladnih kandidata na kojemu se nalazilo ime tužiteljice donio u lipnju 2007., ona ne može biti predmet pritužbe. Stoga se ne može prigovoriti Ombudsmanu što povodom pritužbe nije proveo istragu o tom pitanju. Štoviše, čini se da pitanja koja je tužiteljica postavila Ombudsmanu u svojim gore navedenim dopisima nisu bila postavljena Parlamentu. Naposljetku, neprecizne tvrdnje tužiteljice da je valjanost navedenog popisa bila mnogo duža za prvotno uspješne kandidate navedenog natječaja i da je bilo uobičajeno da se valjanost popisa prikladnih kandidata za opći natječaj produlji za mnogo dulje razdoblje nisu potkrijepljene. Zato se ne može prigovoriti Ombudsmanu da nije posebno istražio te tvrdnje. Stoga prigovor koji se odnosi na nedostatak dužne pažnje u gornjoj točki 127. valja odbiti.

134    Kao šesto, tužiteljica smatra da istražni spis nije sadržavao nikakav dokaz o tome da je popis prikladnih kandidata na kojemu se nalazilo njezino ime bio poslan svim GU‑ima Parlamenta, tako da se Ombudsman pogrešno oslanjao samo na tvrdnje Parlamenta u tom pogledu.

135    Parlament je u svojem mišljenju od 20. ožujka 2007. naveo da su popisi prikladnih kandidata bili poslani svim GU‑ima Parlamenta i da se pregled navedenih važećih popisa i broj uspješnih kandidata sa svakog popisa koji su bili raspoloživi svake godine slao navedenim GU‑ima. Ombudsman je usto tijekom svoje istrage naveo da želi pregledati spise Parlamenta u vezi s činjenicom „da se čini[lo] da Parlament tvrdi da je popis navedenih kandidata, na koji je bilo dodano [ime] tužiteljice (u svibnju 2005.), bio poslan svim GU‑ima i da se [ono] također nalazilo na pregledu važećih popisa koji se svake godine šalje GU‑ima“.

136    Tužiteljica je u svojim očitovanjima na mišljenje Parlamenta od 20. ožujka 2007. smatrala da Parlament nije predložio nijedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje o prosljeđivanju popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 svojim GU‑ima.

137    Naposljetku, Ombudsman je u točki 2.4. odluke od 22. listopada 2007. precizirao da je „s obzirom na njegov pregled spisa Parlamenta […] prijava [tužiteljice] [bila] stavljena na raspolaganje svim [GU‑ima] Parlamenta“.

138    Uzimajući u obzir te činjenice, valja utvrditi da se u tvrdnji Ombudsmana iz točke 2.4. odluke od 22. listopada 2007., poput one iz točke 137. gore, ni na kakav precizan način upućuje na dokument kojim bi ju bilo moguće poduprijeti i to neovisno o činjenici da je tužiteljica u svojim komentarima na mišljenje Parlamenta ustrajala u tome da Parlament svoje stajalište mora utemeljiti na dokazima.

139    Ombudsman osim toga u svojim dopisima Općem sudu nije podnio nikakav dokaz o tom pitanju. Samo je naglasio da je dopis kojim se najavljuje pregled jasno naznačio da se odnosi na važeće popise, koji su se svake godine slali GU‑ima, i da je zaključak u točki 2.4. odluke od 22. listopada 2007. donesen vodeći računa o rezultatima pregleda, iz kojih je moguće zaključiti da „je sve [to] dakle [omogućilo] da se uvjeri da su [njegovi] predstavnici […] tijekom pregleda koji su obavili zapravo vidjeli dokumente koji su potvrdili da je Parlament obavijestio svoje službe o tome da je ime tužiteljice bilo dodano na predmetni popis [prikladnih kandidata]“.

140    S obzirom na prethodna razmatranja, valja priznati da je Ombudsman tijekom svoje istrage u vezi sa stavljanjem na raspolaganje upisa imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 svim GU‑ima Parlamenta povrijedio svoju obvezu dužne pažnje. Naime, povredu dužne pažnje u vođenju navedene istrage dokazuje činjenica da Ombudsman svoju ocjenu iz točke 2.4. odluke od 22. listopada 2007. može obrazložiti samo nagađanjem na temelju dokumenata čija se priroda i sadržaj ne mogu pobliže odrediti.

 Postojanje dovoljno ozbiljne povrede

141    Iz prethodno navedenog proizlazi da je Ombudsman u okviru svojeg ispitivanja pritužbe počinio tri nezakonita postupanja.

142    Kao prvo, Ombudsman je iskrivio sadržaj mišljenja Parlamenta (vidjeti gornju t. 102.). To iskrivljenje temelji se na povredi dužne pažnje pri ispitivanju spisa, koja čini dovoljno ozbiljnu povredu prava Unije da može uzrokovati njezinu odgovornost. Ombudsman naime ne raspolaže marginom prosudbe kad je riječ o opisivanju sadržaja dokumenta.

143    Kao drugo, Ombudsman je povrijedio obvezu dužne pažnje prilikom ispitivanja je li Parlament proslijedio informacije o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata drugim institucijama, tijelima, agencijama i uredima Unije. Nije naime dokazao da je proučio i raspolagao relevantnim činjenicama i dokazima kako bi utvrdio je li, kada i kako predmetni popis prikladnih kandidata između 17. svibnja 2005. i 14. svibnja 2007. bio proslijeđen ostalim institucijama, organima, agencijama i uredima Unije (vidjeti t. 109. gore). U skladu sa sudskom praksom preuzetom u gornjoj točki 86., ta povreda dužne pažnje dovoljno je ozbiljna da može dovesti do odgovornosti Unije.

144    Kao treće, Ombudsman je povrijedio svoju obvezu dužne pažnje prilikom ispitivanja je li Parlament proslijedio informacije o ponovnom upisu tužiteljice na popis prikladnih kandidata svojim GU‑ima (vidjeti t. 140. gore). Nije naime dokazao da je proučio i raspolagao relevantnim činjenicama i dokazima za ocjenu navedenog prosljeđivanja. U skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 86. gore, ta povreda dužne pažnje dovoljno je ozbiljna povreda da može dovesti do odgovornosti Unije.

145    Budući da zbog nezakonitih postupanja, navedenih u točkama 142. do 144. gore, može postojati odgovornost Unije, prekvalifikacija činjenica koje čine osnovu nezakonitim postupanjima kao konstitutivne elemente povrede članka 3. stavka 1. Odluke br. 94/262 i članaka 5. i 9.2. provedbenih odredbi ne bi utjecala na utvrđivanje nezakonitih postupanja zbog kojih može postojati odgovornost Unije.

 Zaključak

146    Uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja zaključiti da je Ombudsman povodom ispitivanja pritužbe u tri navrata povrijedio svoju obvezu dužne pažnje i da zbog tih propusta može postojati odgovornost Unije.

c)     Nezakonita postupanja u vezi s povredom članka 3. stavka 1. Odluke 94/262, članaka 5. i 9.2. provedbenih odredbi i načela savjesnosti i dobre uprave u odnosu na odluku od 31. ožujka 2011.

147    U drugom dijelu prvog tužbenog razloga tužiteljica navodi da je Ombudsman tijekom istrage na vlastitu inicijativu počinio više pogrešaka koje su dovele do odgovornosti Unije.

148    Kao prvo, tužiteljica prigovara Ombudsmanu da nije provjerio istinitost jedne od tvrdnji Parlamenta u pogledu sadržaja upisnika službene pošte Parlamenta.

149    Ombudsman je posebno u točkama 77. i 87. odluke od 31. ožujka 2011. iznio da je Parlament potvrdio da se komunikacija između institucija o pojedinom kandidatu u načelu nije pohranjivala u službeni upisnik. Ombudsman je smatrao da nije imao razloga sumnjati u tu informaciju.

150    Tužiteljica smatra da se Ombudsman nije mogao oslanjati na taj navod Parlamenta bez provjere jer se, kako ona smatra, svaka službena korespondencija između institucija obično zabilježi u upisniku službene pošte i sva je pošta koju je dobila od Parlamenta bila označena brojem dopisa koji je odgovarao službenom upisniku, a ne internom broju.

151    U tom pogledu Opći sud smatra da činjenica da je sva pošta koju je tužiteljica dobila od Parlamenta bila označena brojem upisa u službeni upisnik ne znači da treba sumnjati u istinitost tvrdnje Parlamenta prema kojima korespondencija između institucija u vezi s kandidatom nije bila pohranjena u službenom upisniku korespondencije. Naime, korespondencija između institucija i kandidata ionako je službene prirode, dok to nije nužno bio slučaj s korespondencijom između institucija kada je riječ o kandidatu. Osim toga, predmet istrage na vlastitu inicijativu Ombudsmana nije bilo odgovarajuće vođenje upisnika korespondencije Parlamenta nego prosljeđivanje, od strane Parlamenta, drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije popisa prikladnih kandidata na kojemu se nalazilo ime tužiteljice. S obzirom na taj predmet istrage, tvrdnja Parlamenta da u službenom upisniku nije bilo traga komuniciranju između institucija o pojedinom kandidatu za Ombudsman je bila potencijalno nepovoljna, što povećava njezinu vjerodostojnost. Uzimajući u obzir ta razmatranja, valja utvrditi da tužiteljica nije iznijela dovoljno dokaza koji bi upućivali na to je Ombudsman prekršio svoju obvezu dužne pažnje oslanjajući se na tvrdnju Parlamenta prema kojoj komunikacija između potonjeg i institucija, kada je riječ o tužiteljici, nije bila zabilježena u službenom upisniku korespondencije Parlamenta.

152    Taj zaključak ne dovodi u pitanje činjenica da praksa Parlamenta da se komuniciranje između institucija koje se odnosi na tužiteljicu ne dokumentira može biti u suprotnosti s člankom 24. Kodeksa o dobrom ponašanju. Usklađenost te prakse s tim kodeksom naime nije bila predmet istrage Ombudsmana u ovom slučaju i tužiteljica mu u tom pogledu nije podnijela pritužbu. Osim toga, to pitanje usklađenosti ne može dovesti u pitanje tvrdnju Parlamenta da predmetno komuniciranje nije bilo zabilježeno u upisniku.

153    Kao drugo, tužiteljica prigovara Ombudsmanu da je nakon što je započeo istragu na vlastitu inicijativu odbio istražiti je li Parlament informirao druge institucije o uvrštavanju njezina imena na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. U tom pogledu, valja napomenuti da nije sporno da se tužiteljica tijekom istrage Ombudsmana na vlastitu inicijativu protivila njezinu nastavku (vidjeti dopis od 10. srpnja 2010.).

154    Ombudsman je usto u odluci od 31. ožujka 2011. najprije smatrao da nije bilo mjesta provođenju istrage jer se tužiteljica tome protivila. Nadalje, smatrao je da u kontekstu istrage na vlastitu inicijativu može provesti istragu po službenoj dužnosti, bez suglasnosti tužiteljice, jer je to zahtijevao javni interes. Međutim valja utvrditi da to nije bio slučaj ovdje jer je on istragu na vlastitu inicijativu započeo uglavnom zbog interesa tužiteljice. Uzimajući u obzir te okolnosti ocijenio je da je stajalište tužiteljice predstavljalo prepreku njegovoj istrazi i da zato istragu nije bilo primjereno nastavljati (vidjeti točke 89. do 94. odluke od 31. ožujka 2011.).

155    S obzirom na ta obrazloženja, koja su navedena u odluci od 31. ožujka 2011., važno je najprije primijetiti da Ombudsman nije bio obvezan, u kontekstu istrage na vlastitu inicijativu, po službenoj dužnosti zaključiti istragu jer se osoba na koju se ona odnosi tomu protivila. Kako navodi tužiteljica, nijedna odredba Odluke 94/262 ili provedbenih odredbi ne zahtijeva od Ombudsmana da pribavi suglasnost osobe koja podnosi pritužbu za pokretanje istrage institucije ili tijela Unije. Jednako tako, nijedna odredba od Ombudsmana ne zahtijeva da provodi istragu na vlastitu inicijativu samo kada to opravdava javni interes.

156    Međutim, njegova dužnost da pažljivo vodi istragu zahtijeva da vodi računa o svim relevantnim činjenicama i dokazima kada provodi istražne radnje. Među tim činjenicama i dokazima je stav osoba o kojima je riječ i javni interes istrage. Ombudsman raspolaže diskrecijskom ovlašću pri razmatranju tih činjenica i dokaza kako bi odlučio treba li provesti istragu ili ne.

157    U predmetnom slučaju, tužiteljica ne osporava ni činjenicu da se usprotivila istrazi Ombudsmana na vlastitu inicijativu ni činjenicu da navedena istraga nije imala poseban javni interes koji ju opravdava. Opći sud smatra da Ombudsman, time što se pozivao na to da je tužiteljica prigovarala istražnim mjerama da bi zaključio tu istragu na vlastitu inicijativu, nije očito i ozbiljno prekršio ograničenja svojih diskrecijskih ovlasti u području istrage. Međutim, Ombudsman je, zaključivši tu istragu na vlastitu inicijativu a da nije ocijenio je li Parlament počinio nepravilnosti u postupanju tijekom komuniciranja sa svojim službama i drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, propustio prilikom navedene istrage popraviti određene pogreške koje je počinio u istrazi povodom pritužbe i odluke od 22. listopada 2007. Zato se Ombudsman ne može pozivati na vođenje istrage na vlastitu inicijativu kako bi Uniju oslobodio od njezine odgovornosti za pogreške koje je počinio tijekom istrage povodom pritužbe.

158    S obzirom na to da tužiteljica prigovara Ombudsmanu da nije istražio to što se Parlament nije posavjetovao s Vijećem (vidjeti točku 96. odluke od 31. ožujka 2011.), Ombudsman je također to nepostojanje istrage mogao opravdati time da je tužiteljica bila protiv tih istražnih mjera.

159    Naposljetku i u svakom slučaju Opći sud smatra da se, čak i ako treba utvrditi da je Ombudsman pogriješio što je odbio provesti istragu jer se tužiteljica tomu protivila, tužiteljica u skladu s pravilom nemini licet venire contra factum proprium ne bi mogla pozivati na tu pogrešku pri zahtijevanju naknade od Unije. Valja naime utvrditi da tužiteljica ne može, bez proturječenja samoj sebi, zahtijevati naknadu jer Ombudsman nije proveo istragu na vlastitu inicijativu kada joj se sama protivila. Ta potonja ocjena ne dovodi u pitanje nemogućnost Ombudsmana da se poziva na vođenje istrage na vlastitu inicijativu kako bi Uniju oslobodio od njezine odgovornosti zbog nezakonitosti koje je počinio u istrazi povodom pritužbe i odluke od 22. listopada 2007.

160    S obzirom na prethodna obrazloženja, sve prigovore koje je uputila tužiteljica u drugom dijelu prvog tužbenog razloga treba odbiti.

d)     Zaključak

161    Nastavno na analizu prvog tužbenog razloga, valja presuditi da je Ombudsman počinio tri nezakonita postupanja koja mogu dovesti do odgovornosti Unije, kao što je sažeto u gornjoj točki 146.

2.     Nezakonita postupanja koja proizlaze iz očitih pogrešaka u ocjeni

a)     Uvod

162    Tužiteljica u drugom tužbenom razlogu u biti tvrdi da je Ombudsman počinio očite pogreške u ocjeni koje se odnose na odluke od 22. listopada 2007. i 31. ožujka 2011. koje dovode do odgovornosti Unije. Ombudsman osporava da ih je počinio.

b)     Navođenje mišljenja Parlamenta u odluci od 22. listopada 2007.

163    Tužiteljica prekvalificira prigovor iz gornje točke 102. u očitu pogrešku u ocjeni. Zbog razloga navedenih u točkama 102. i 142. gore na temelju predmetnog nezakonitog postupanja postoji odgovornost Unije.

c)     Ispravak odluke od 22. listopada 2007.

164    Tužiteljica smatra da je Ombudsman, time što je bez objave ispravka 29. lipnja 2010. ispravio točku 2.5. odluke od 22. listopada 2007., počinio pogrešku, promijenio i iskrivio činjenice te počinio kazneno djelo krivotvorenja i korištenja krivotvorenih dokumenata.

165    Opći sud u pogledu tih prigovora najprije ističe da iako je nadležan za ocjenu može li zbog određenih radnji institucija postojati odgovornost Unije, nije nadležan da na temelju tih radnji utvrđuje kazneno djelo. Zato je nedopuštena tvrdnja koja se odnosi na utvrđenje Općeg suda da je Ombudsman kriv za kazneno djelo krivotvorenja i korištenja krivotvorenih dokumenata.

166    Opći sud nadalje primjećuje da je u odluci Ombudsmana od 29. lipnja 2010., koja je bila upućena Parlamentu i čiju je presliku primila tužiteljica, Ombudsman naznačio da je morao ispraviti odluku od 22. listopada 2007. zbog pogreške u njezinoj točki 2.5., koja je iskrivila sadržaj mišljenja Parlamenta (vidjeti točku 102. gore). Tako je u odluci od 29. lipnja 2010. ispravak koji je trebalo unijeti izričito predložen tužiteljici i Parlamentu. Tužiteljica se dakle ne može pozivati na neopravdanu izmjenu ili krivotvorenje odluke od 22. listopada 2007.

167    Taj ispravak je potom postao javan jer je Ombudsman objavio izmijenjenu verziju odluke od 22. listopada 2007. s ispravkom, koji je prihvaćen odlukom od 29. lipnja 2010. Ta je izmijenjena verzija odluke od 22. listopada 2007. nadomjestila izvornu pogrešnu odluku od 22. listopada 2007. Tako je tužiteljica na potpuno transparentan način bila obaviještena o navedenom ispravku.

168    Prema tome, izostanak objave nije pogreška, a još je manje krivotvorenje odluke od 22. listopada 2007. Zato prigovor tužiteljice treba odbiti.

d)     Stavljanje na raspolaganje popisa prikladnih kandidata drugim institucijama

169    Kao prvo, tužiteljica Ombudsmanu u biti prigovara da činjenicu da Parlament nije u Službenom listu objavio njezino ime kao ime uspješne kandidatkinje natječaja EUR/A/151/98 nije prepoznao kao slučaj nepravilnosti u postupanju, iako je Parlament 25. veljače 2003. prihvatio preporuku Ombudsmana da objavi imena uspješnih kandidata natječaja.

170    U tom pogledu valja primijetiti da tužiteljica tu činjenicu neobjavljivanja nije izričito navela u pritužbi. Zato Ombudsman na temelju te pritužbe nije imao obavezu provesti istragu o mogućoj nepravilnosti Parlamenta u tom pogledu.

171    Usto je Ombudsman nakon pisanog upita Općeg suda dao preporuku koju je uputio Parlamentu 11. prosinca 2002., koja se odnosila na objavu imena kandidata natječaja u Službenom listu kao i dopis predsjednika Parlamenta od 25. veljače 2003. kojim je ta preporuka prihvaćena. Iz gore navedene preporuke proizlazi da se ona odnosi na natječaje koji će se održati nakon njezina prihvaćanja i da u obavijesti o natječaju kandidati moraju biti obaviješteni o činjenici da će imena uspješnih kandidata biti objavljena.

172    S obzirom na to da je natječaj u kojemu je tužiteljica sudjelovala objavljen 2. ožujka 1999., prije nego što je Parlament prihvatio gore navedenu preporuku, i da obavijest o natječaju EUR/A/151/98 nije precizirala da će imena uspješnih kandidata biti objavljena, Ombudsman nije mogao prigovarati Parlamentu da nije poštovao njegovu preporuku koju je prihvatio 25. veljače 2003. Da je Ombudsman smatrao da je Parlament postupio nepravilno time što nije objavio ime tužiteljice u Službenom listu nakon što je ono bila upisano na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, ne bi nadzirao poštovanje jednog od uvjeta iz svoje preporuke, odnosno da sve kandidate treba obavijestiti o objavi imena uspješnih kandidata u obavijesti o natječaju.

173    Naposljetku, Opći sud štoviše primjećuje da imena 22 druga uspješna kandidata natječaja EUR/A/151/98 nisu bila objavljena u Službenom listu. Tužiteljica nije iznijela nikakav argument koji bi opravdao to da je ona imala pravo na veći publicitet od 22 druga uspješna kandidata. U tim okolnostima, i načelo jednakog postupanja i načelo pravičnog postupanja koje sama tužiteljica navodi u pritužbi znače to da se, kao što vrijedi i za druge uspješne kandidate navedenog natječaja, popis prikladnih kandidata za taj natječaj na kojemu je bilo ime tužiteljice ne objavljuje u Službenom listu.

174    Zbog prethodno navedenih razloga Opći sud smatra da Ombudsman nije pogrešno utvrdio da Parlament, time što nije objavio ime tužiteljice u Službenom listu kao uspješne kandidatkinje natječaja EUR/A/151/98, nije postupio nepravilno.

175    Kao drugo, tužiteljica smatra da je Ombudsman počinio više pogrešaka time što se pozivao na dokument „pooling“ od 14. svibnja 2007. kako bi dokazao da su druge institucije i tijela Unije imale pristup informacijama koje se odnose na raspoloživost tužiteljice.

176    Tužiteljica najprije smatra da je Ombudsman počinio pogrešku kada nije provjerio osnovanost tvrdnje Parlamenta da je dokument „pooling“ od 14. svibnja 2007. bio povjerljiv. Prema mišljenju tužiteljice, taj dokument nije bio povjerljiv.

177    U tom pogledu valja primijetiti da je Ombudsman imao pristup cjelovitoj verziji dokumenta „pooling“ od 14. svibnja 2007. u kontekstu svoje istrage (vidjeti izvješće o pregledu). Parlament je međutim zahtijevao da se taj dokument smatra povjerljivim, s čime se Ombudsman složio. Tako tužiteljica u upravnom postupku koji je završen odlukama od 22. listopada 2007. i 31. ožujka 2011. nije imala pristup tom dokumentu. Međutim, tijekom ovog sudskog postupka Ombudsman je priložio verziju dokumenta „pooling“ od 14. svibnja 2007. u kojoj su određeni dijelovi bili zacrnjeni.

178    Na temelju članka 13.3. provedbenih odredbi podnositelj pritužbe nema pristup dokumentima ili informacijama koje je Ombudsman pribavio od institucija tijekom svoje istrage ako su oni određeni kao povjerljivi i upućeni Ombudsmanu. Članak 10.1. provedbenih odredaba određuje da ako podnositelj pritužbe tako zahtijeva, Ombudsman pritužbu klasificira kao povjerljivu. Navedene odredbe ne određuju iznimku ili poseban postupak kako bi se provjerila osnovanost zahtjevâ za povjerljivo postupanje.

179    Uzimajući u obzir prethodno navedeno, Ombudsman nije mogao dovesti u pitanje zahtjeve institucija da se s određenim dokumentima ili određenim informacijama u vezi s podnositeljima pritužbi postupa povjerljivo kao što nije mogao dovesti u pitanje zahtjev podnositelja pritužbe da se s pritužbom postupa povjerljivo.

180    U skladu s time, Ombudsman nije počinio pogrešku kada nije doveo u pitanje zahtjev da se s dokumentima Parlamenta postupa povjerljivo.

181    Međutim, kada Ombudsman u odluci svoju ocjenu temelji na povjerljivim informacijama i kad podnositelj pritužbe dovodi u pitanje zakonitost te odluke pred sudom Unije, Ombudsman ne može valjano prigovorima podnositelja pritužbe suprotstaviti razloge koji se temelje na povjerljivim informacijama kojima ni podnositelj pritužbe ni sud nemaju pristup. Ako se Ombudsman protivi otkrivanju svih ili dijela tih informacija ili dokaza, sud Unije će pristupiti ocjeni zakonitosti pobijane odluke samo na temelju onih elemenata koji su bili priopćeni (u tom smislu vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, Zb., EU:C:2013:518, t. 127.).

182    Nadalje, tužiteljica u biti smatra da je Ombudsman počinio pogrešku kada je svoju ocjenu u odluci od 22. listopada 2007. utemeljio na dokumentu „pooling“ od 14. svibnja 2007., iako se tim dokumentom nije dokazalo da su informacije iz tog dokumenta bile dane na raspolaganje svim institucijama, organima, uredima i agencijama Unije prije ili poslije 14. svibnja 2007.

183    Tim prigovorom tužiteljica samo ponavlja nezakonitost navedenu u točki 103. gore, s time da ju je prekvalificirala u očitu pogrešku u ocjeni. Zbog razloga navedenih u točki 104. i sljedećima valja utvrditi da je Ombudsman postupio nezakonito kada je oslanjajući se na dokument „pooling“ od 14. svibnja 2007. smatrao utvrđenim da je Parlament uredno obavijestio druge institucije, tijela, agencije i urede Unije o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98.

184    Kao treće, tužiteljica prigovara Ombudsmanu da je pred drugim institucijama, organima, agencijama i uredima Unije na pogrešan način pokušao provjeriti je li im bio proslijeđen popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, iako on sam o njima kao institucijama nije imao saznanja.

185    U vezi s istragom povodom pritužbe nije moguće smatrati da je Ombudsman počinio pogrešku kada je pri Parlamentu provodio istragu o tome je li popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 bio proslijeđen drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije. Valja naime najprije primijetiti da istrage koje su vođene povodom pritužbe i zapošljavanje dužnosnika za svoje službe predstavljaju dvije različite dužnosti Ombudsmana i da on nije obvezan povezati pritužbe o kojima vodi istragu i činjenicu da relevantna informacija za zapošljavanje, odnosno u predmetnom slučaju, upis tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj, nije bila proslijeđena. Nadalje i u svakom slučaju treba podsjetiti da Ombudsman raspolaže marginom prosudbe pri odlučivanju o načinu kako će voditi svoju istragu i da njegov odabir da najprije provede istragu pri Parlamentu ne prelazi ograničenja te margine prosudbe.

186    U vezi s istragom na vlastitu inicijativu Ombudsmanu nije moguće prigovoriti da je proveo istragu a da najprije nije provjerio je li kao tijelo Unije dobio od Parlamenta informaciju da je ime tužiteljice bilo upisano na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. Naime uz činjenicu da Ombudsman ima marginu prosudbe u organizaciji svojih istraga i zato sam može odabrati o kojem relevantnom aspektu najprije provesti istragu, valja napomenuti da, čak i da je Ombudsman tu informaciju dobio, to ne bi nužno značilo da je dokazano da su je dobile i druge institucije, tijela, uredi i agencije Unije. Zato prigovor tužiteljice, naveden u točki 184. gore, nije osnovan.

187    Kao četvrto, tužiteljica smatra da činjenica da je Ombudsman u odluci od 22. listopada 2007. naveo da je istraga potvrdila da je njezin životopis bio poslan Vijeću, ne precizirajući da je bio poslan na njezin zahtjev, dokazuje da Vijeće nije imalo informacije o popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 iako je bilo suorganizator tog natječaja. Također tvrdi da činjenica da je za svoju molbu za posao pri Europskom revizorskom sudu dobila negativan odgovor znači da taj sud nije znao za informaciju o tom popisu. Naposljetku, ona se poziva na razmjenu dopisa s EPSO‑om 2007. i smatra da se iz toga nije moglo izvesti da je njezino ime bilo na popisu EPSO‑a prije 26. travnja 2007. Ombudsmanu prigovara da nije suprotstavio informacije od EPSO‑a, koje mu je ona podnijela, tvrdnjama Parlamenta utemeljenima na dokumentu „pooling“ od 14. svibnja 2007.

188    Ta razmatranja tužiteljice potvrđuju njezin prigovor koji se temelji na nepostojanju dokaza da je drugim institucijama, organima, agencijama i uredima Unije bio stavljen na raspolaganje upis imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, što posljedično čini ocjenu Ombudsmana u vezi s odlukom od 22. listopada 2007. nevaljanom. S obzirom na to da Opći sud priznaje da je Ombudsman u tom pogledu postupao nezakonito (vidjeti točku 104. gore i sljedeće), ti prigovori ne utječu na rješenje spora. Međutim, Opći sud primjećuje da činjenica da je Vijeće zatražilo životopis tužiteljice na njezin zahtjev ne dokazuje ništa u vezi sa stavljanjem na raspolaganje Vijeću popisa prikladnih kandidata na kojemu je upisano ime tužiteljice. Jednako tako činjenica da je Revizorski sud odgovorio na molbu tužiteljice na način da nema objavljenih slobodnih radnih mjesta koja odgovaraju njezinoj molbi ne dokazuje ništa vezano za to da je popis prikladnih kandidata na kojemu je upisano ime tužiteljice bio stavljen na raspolaganje Revizorskom sudu.

189    Kao peto, što se tiče tvrdnje tužiteljice da je Ombudsman počinio pogrešku kada nije proveo istragu o prosljeđivanju popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 u svojoj istrazi na vlastitu inicijativu, taj prigovor se podudara s onim koji je bio ispitan u točki 153. i sljedećima.

e)     Točka 2.2. odluke od 22. listopada 2007.

190    Tužiteljica smatra da je Ombudsman počinio pogrešku kada je u svojem dopisu od 1. listopada 2008. naveo da potvrđuje „ponovno da se točka 2.2. [njegove] odluke [temeljila] na utvrđenju Parlamenta u njegovu mišljenju od 20. ožujka 2007., da je popis prikladnih [kandidata za natječaj] EUR/A/151/98 poslan svim [GU‑ima]“. Naime, ona misli da je Ombudsman na taj način naznačio da on svoj zaključak nije utemeljio na spisu iz istrage, nego samo na jednostranim tvrdnjama Parlamenta.

191    S tim prigovorom tužiteljica ne može uspjeti jer je, kao što to navodi Ombudsman u točki 2.2. odluke od 22. listopada 2007., samo pravilno iznio stajalište Parlamenta. U toj točki nije ocijenio njegovo mišljenje. Nasuprot tomu, s obzirom na to da tužiteljica osporava nepostojanje dokaza o prosljeđivanju popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 svim GU‑ima Parlamenta, valja napomenuti da se taj prigovor pridružuje onomu koji je bio ispitan u gornjoj točki 134. i sljedećima te da je tužiteljica valjano navela nepostojanje dokaza o tom priopćenju.

f)     Trajanje valjanosti popisa prikladnih kandidata

192    Kao prvo, tužiteljica smatra da je Ombudsman počinio pogrešku navodeći u točki 2.6. odluke od 22. listopada 2007. da odabir datuma kada ističe valjanost popisa prikladnih kandidata za natječaj proizlazi iz diskrecijske ovlasti tijela za imenovanje. Prema njezinu mišljenju Pravilnik o osoblju ne dodjeljuje tijelu za imenovanje takvu ovlast. 

193    U tom pogledu Opći sud ocjenjuje da iz članaka 29. i 30. Pravilnika o osoblju za dužnosnike proizlazi da tijelo za imenovanje mora odlučiti o trajanju valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj. Tijelo za imenovanje ima u tom pogledu široku diskrecijsku ovlast koju mora izvršiti u skladu s općim načelima, poput načela jednakog postupanja i obveze obrazlaganja. Zato Ombudsman, smatrajući da je odabir datuma kada ističe valjanost tog popisa odluka koja proizlazi iz diskrecijske ovlasti uprave, nije počinio pogrešku.

194    Kao drugo, u dijelu u kojemu tužiteljica prigovara Ombudsmanu da je počinio pogrešku zato što nije utvrdio da odluka Parlamenta o produljenju valjanosti popisa prikladnih kandidata na kojemu je njezino ime nije bila obrazložena, valja primijetiti da je u dopisu od 17. srpnja 2007. Parlament precizirao da je to produljenje odobreno zato da bi Ombudsman mogao zaključiti svoju istragu. Zato taj prigovor tužiteljice treba odbiti kao neosnovan.

195    Kao treće, u dijelu u kojemu tužiteljica smatra da je Ombudsman počinio pogrešku time što nakon produljenja valjanosti upisa njezinog imena na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, nije proveo istragu o diskriminaciji koju je ona pretrpjela u odnosu na druge uspješne kandidate tog natječaja u odnosu na razdoblje tijekom kojeg su njihova imena bila na tom popisu, valja navesti da je taj prigovor već bio istaknut u okviru prvog tužbenog razloga. Zbog razloga navedenih u točki 127. gore i sljedećima taj prigovor treba odbiti.

196    Kao četvrto, tužiteljica smatra da je Ombudsman počinio pogrešku time što nije odmah odgovorio na njezin dopis od 19. listopada 2007. u kojemu mu je naznačila da „činjenica da je produljena [valjanost] popisa prikladnih [kandidata za natječaj EUR/A/151/98] za [tri] mjeseca (od kojega su [dva] mjeseca bila u razdoblju dopusta) [potkrepljuje] diskriminaciju [koju je trpjela] više godina jer [je bilo] uobičajeno da se [popis prikladnih kandidata za opće natječaje] produlji za mnogo dulje razdoblje, tako da je to s jedne strane išlo u korist uspješnih kandidata, a s druge strane različitih institucija“. U tom pogledu Opći sud najprije smatra, vodeći računa o kratkom razdoblju između dana sastavljanja tog dopisa i dana donošenja odluke od 22. listopada 2007., da nije moguće sa sigurnošću utvrditi da je Ombudsman imao saznanja o tom dopisu prije donošenja te odluke. Osim toga i u svakom slučaju, kako se pitanje diskriminacije navedene u tom dopisu odnosilo na produljenje roka valjanosti popisa prikladnih kandidata, ono se moglo pravilno formulirati tek nakon što je valjanost popisa na kojemu je bilo upisano ime tužiteljice uistinu produljena (vidjeti točku 132. gore). Prema tome, radi se o novom prigovoru, koji može biti temelj za novu pritužbu, ali ne i proširenje predmeta istrage povodom pritužbe. Ombudsman dakle nije počinio pogrešku zato što nije proveo istragu o toj navodnoj diskriminaciji povodom pritužbe.

197    Kao peto, tužiteljica ocjenjuje da je Ombudsman u odluci od 31. ožujka 2011. pogriješio smatrajući da Parlament prema njoj nije postupao diskriminatorno u odnosu na druge uspješne kandidate natječaja EUR/A/151/98 u vezi s određivanjem trajanja valjanosti popisa prikladnih kandidata za taj natječaj. Ona misli da je za razliku od imena drugih kandidata, koja su bila upisana 2001. na navedeni popis čija je valjanost istekla 2007., njezino ime bilo upisano na taj popis tek 2005. godine.

198    U tom pogledu, valja podsjetiti da načelo jednakog postupanja zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različite načine, osim ako je takvo razlikovanje objektivno opravdano (presude od 19. listopada 1977., Ruckdeschel i dr., 117/76 i 16/77, Zb., EU:C:1977:160, t. 7.; od 16. listopada 1980., Hochstrass/Sud, 147/79, Zb., EU:C:1980:238, t. 7. i od 26. rujna 1990., Beltrante i dr./Vijeće, T‑48/89, Zb., EU:T:1990:50, t. 34.). Tako proizlazi da se radi o povredi načela nediskriminacije ako se s dvije kategorije osoba, čija se činjenična i pravna situacija u bitnome ne razlikuju, postupa različito ili ako se u različitim situacijama postupa na isti način (presuda od 16. travnja 1997., Kuchlenz‑Winter/Komisija, T‑66/95, Zb., EU:T:1997:56, t. 55.). Da bi različito postupanje moglo biti u skladu s načelom nediskriminacije, ta razlika mora biti opravdana objektivnim i razumnim kriterijem te proporcionalna cilju koji se nastoji postići tim različitim postupanjem (presuda od 2. ožujka 2004., Di Marzio/Komisija, T‑14/03, Zb. SS, EU:T:2004:59, t. 83.).

199    U predmetnom je slučaju popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 sastavljen 12. siječnja 2001. Na tom popisu su najprije bila upisana imena 22 uspješna kandidata. Kao što je bilo navedeno gore u točki 113., svi ti uspješni kandidati zaposlili su se prije 31. prosinca 2002., osim jednoga koji se zaposlio 1. lipnja 2003. Tako su ti prvotno uspješni kandidati bili upisani na popis prikladnih kandidata u trajanju od najmanje dvije godine, četiri mjeseca i dvadeset dana.

200    Tužiteljica nije bila među prvotno uspješnim kandidatima natječaja EUR/A/151/98 čija su imena bila upisana na popis prikladnih kandidata za taj natječaj, sastavljen 12. siječnja 2001., i to je uspješno osporila pred Općim sudom (presuda Staelen/Parlament, već citirana u točki 6., EU:T:2003:52). Ime tužiteljice je 17. svibnja 2005. bilo upisano na taj popis. U dopisu od 19. svibnja 2005. Parlament je obavijestio tužiteljicu da je njezino ime upisano na taj popis, da je ona jedini uspješni kandidat čije se ime nalazilo na njemu i da će predmetni popis vrijediti do 1. lipnja 2007. Ipak, tužiteljica je 6. lipnja 2007. obaviještena da je glavni tajnik Parlamenta zatražio da se uvede postupak za produljenje valjanosti predmetnog popisa do 31. kolovoza 2007. Tužiteljica je 17. lipnja 2007. obaviještena da je donesena odluka o produljenju valjanosti tog popisa do 31. kolovoza 2007. Tako je ime tužiteljice bilo upisano na predmetni popis prikladnih kandidata dvije godine, tri mjeseca i četrnaest dana.

201    U skladu s time tužiteljičino ime je bilo upisano na popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 kraće od drugih uspješnih kandidata natječaja EUR/A/151/98.

202    U odluci od 31. ožujka 2011. Ombudsman je smatrao da nije bilo nepravilnosti u postupanju u pogledu razlike koju je navela tužiteljica u vezi s razdobljem valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 tijekom kojeg je njezino ime bilo upisano i razdoblja tijekom kojeg su bila upisana imena drugih uspješnih kandidata tog natječaja jer mu je Parlament objasnio da su se ti drugi uspješni kandidati zaposlili unutar dvije godine nakon objave popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, dok je ime tužiteljice na tom popisu bilo upisano malo dulje od dvije godine, što je bilo dulje razdoblje od onog tijekom kojega su ti drugi kandidati bili upisani na taj popis, i da je to objašnjenje Parlamenta bilo uvjerljivo.

203    Uzimajući u obzir činjenice koje su iznesene u točkama 199. do 201., objašnjenje koje je dao Parlament bilo je pogrešno i Ombudsman na temelju njega nije mogao smatrati da nije bilo nepravilnosti u postupanju Parlamenta u tom pogledu.

204    Činjenica da se objašnjenje koje je Ombudsman tijekom istrage dobio od institucije može činiti uvjerljivim ga ne oslobađa odgovornosti da osigura da su činjenice na kojima se ono temelji utvrđene ako je to objašnjenje jedina osnova za utvrđivanje da ne postoje nepravilnosti u postupanju te institucije.

205    Tako Ombudsman nije postupao s potpunom dužnom pažnjom kad je utvrdio da ne postoje nepravilnosti u postupanju Parlamenta, oslonivši se na objašnjenja potonjeg o zapošljavanju 22 prvotno uspješna kandidata natječaja EUR/A/151/98 a da nije pribavio dokaze o tome kada se svaki od tih uspješnih kandidata zaposlio, i kad su se ta objašnjenja pokazala neosnovanima. Zbog te povrede dužne pažnje može postojati odgovornost Unije za postupanje Ombudsmana (vidjeti gornje točke 84. do 86.)

g)     Uništenje spisa tužiteljice

206    Tužiteljica u bitnome smatra da je Ombudsman tijekom svojih istraga počinio pogreške zato što se nije usprotivio uništenju njezina spisa od strane Parlamenta i zato što je smatrao da nije bilo potrebno provjeriti je li Parlament imao pravo uništiti ne samo osobne podatke iz njezina spisa nego i taj cijeli spis.

207    U tom pogledu valja primijetiti da je tužiteljica 15. listopada 2007. primila dopis glavnog ravnatelja Glavne uprave za kadrovske poslove Parlamenta, kojim je obaviještena da je valjanost popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 istekla 31. kolovoza 2007. i da će, ako bi to željela, njezinu prijavnu dokumentaciju pohraniti u razdoblju od dvije i pol godine, za slučaj eventualnog spora u vezi s tim natječajem. U skladu s člancima 2. i 4. Priloga III. Pravilnika o osoblju za dužnosnike, na osnovi kojih je bio organiziran natječaj EUR/A/151/98, prijavna dokumentacija je sadržavala obrazac koji je morala ispuniti svaka osoba koja se htjela prijaviti na natječaj kao i dokumente ili dodatne informacije koji su joj bili priloženi. Tužiteljica je Ombudsman 19. listopada 2007. obavijestila o sadržaju dopisa od 15. listopada 2007. U ožujku 2010. Parlament je u cijelosti uništio spis tužiteljice koji se odnosio na taj natječaj, odnosno ne samo prijavnu dokumentaciju nego i spis koji je sadržavao sve dokumente koji su bili dodani nakon što joj je odobreno da se natječe. Ombudsman je 29. srpnja 2010. započeo svoju istragu na vlastitu inicijativu. Naposljetku u točki 86. odluke od 31. ožujka 2011. Ombudsman je ocijenio ovako:

„Parlament [je] [smatrao] da je uništenje toga spisa bilo u skladu s njegovom općom politikom u tom području i da je bilo potrebno za ispunjavanje njegovih općih obveza koje proizlaze iz propisa u području zaštite podataka. Predloži[o] [je] presliku predmetnih propisa iz kojih [je] [proizaš[lo] da podatke koji se odnose na neuspješne kandidate [treba] uništiti dvije i pol godine nakon što [je] istekla valjanost predmetne rezervne liste. Parlament [je] osim toga objasnio zbog čega se nije [ograničio] na uništavanje osobnih podataka predmetnog kandidata koji su [bili] u spisu nego je [uništio] cijeli spis. Ombudsman [je naveo] da mu se način na koji je Parlament [postupao] sa spisom tužiteljice [činio] usklađenim s općim pristupom u takvim slučajevima, odnosno da se predmetni dokumenti dvije i pol godine nakon isteka valjanosti predmetne rezervne liste uništavaju. [Mislio je] da u ovom predmetu nije [trebalo] ispitati je li Parlament pravilno postupio time što je uništio ne samo osobne podatke nego i cijeli spis. Ono što je naime [bilo] relevantno u ovom slučaju [jest] da je iz informacije koju je dao Parlament [proizašlo] da potonji nije više [imao] preslike dopisa ili elektroničke pošte putem kojih su druge institucije i tijela Unije [bile] obaviještene o tome da je ime podnositeljice pritužbe [bilo] dodano na predmetnu rezervnu listu koja je prije postojala. Ništa nije [upućivalo] na to da je Parlament uništio predmetni spis da bi uništio dokaze.“

208    Prvo, tužiteljica Ombudsmanu prigovara da se nije protivio tomu da Parlament uništi njezin spis jer bi to uništenje onemogućilo zaključivanje istrage na vlastitu inicijativu Ombudsmana.

209    U tom pogledu valja primijetiti da u ovom predmetu iz dokumenata u spisu ne proizlazi da se sama tužiteljica protivila uništenju svojega spisa, premda je to mogla učiniti. Štoviše, u dopisu od 19. listopada 2007. Ombudsman je bio obaviješten samo o tome da je bila uništena prijavna dokumentacija tužiteljice, a ne cijeli spis. Međutim, vodeći računa o sadržaju prijavne dokumentacije, tužiteljica nije navela u kojoj bi joj ona mjeri bila od bilo kakve koristi za dokazivanje činjenice da je popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 bio proslijeđen drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije. S obzirom na sadržaj tog spisa, zbog nepostojanja dokaza o relevantnosti prijave tužiteljice i činjenice da nije utvrđeno je li Ombudsman znao da će biti uništen cijeli spis tužiteljice, a ne samo njezina prijavna dokumentacija, nije moguće prigovoriti da se Ombudsman nije protivio tom uništenju.

210    Osim toga i u svakom slučaju, tužiteljica nije dokazala da bi teoretski i to samo na temelju njezina spisa pri Parlamentu bilo moguće dokazati da su institucije, tijela, uredi i agencije Unije bile obaviještene o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. Kako navodi Ombudsman, i drugi izvori informacija su bili na raspolaganju, među ostalim, kod Vijeća. Tužiteljica se ipak protivila da Ombudsman provede istragu u tim drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije (vidjeti točku 153. i sljedeće) Uzimajući u obzir marginu prosudbe Ombudsmana koju ima u organizaciji svojih istraga te druge moguće izvore informacija, činjenica da se Ombudsman nije protivio tomu da Parlament uništi spis tužiteljice nije dovoljna da se dokaže nezakonito postupanje Ombudsmana.

211    Drugo, tužiteljica smatra da je Ombudsman počinio očitu pogrešku u ocjeni kada je smatrao da nije bilo potrebno provjeriti je li Parlament imao pravo uništiti njezin cijeli spis, iako je bilo očito da je to uništenje bilo nezakonito.

212    Uzimajući u obzir predmet istrage na vlastitu inicijativu Ombudsmana, potonji nije napravio pogrešku kada je smatrao da nije trebalo provoditi istragu o tome je li Parlament uništio cijeli spis tužiteljice. Naime, kao što to proizlazi iz točke 43. odluke od 31. ožujka 2011., predmet istrage na vlastitu inicijativu bilo je obavještavanje drugih institucija, tijela, ureda i agencije Unije o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, trajanje valjanosti toga popisa i jednako postupanje prema tužiteljici i drugim uspješnim kandidatima tog natječaja u odnosu na trajanje valjanosti tog popisa.

213    Zato je Ombudsman u okviru istrage na vlastitu inicijativu mogao ne provesti istragu o tome je li Parlament imao pravo uništiti cijeli spis tužiteljice.

214    Usto, u dijelu u kojemu tužiteljica posebno prigovara Ombudsmanu da nije proveo istragu o nezakonitom uništenju njezinih osobnih podataka, kako to Ombudsman navodi u replici, tužiteljica u tužbi nije uložila takav prigovor. Iz članka 44. stavka 1. točke (c) u vezi s člankom 48. stavkom 2. Poslovnika Općeg suda proizlazi da u aktu kojim se pokreće postupak treba naznačiti predmet spora kao i sažeti prikaz razloga za pokretanje postupka i da je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, prigovor koji predstavlja dopunu tužbenog razloga iznesenog prije, izravno ili implicitno, u tužbi kojom je postupak pokrenut i koji je uz nju usko vezan, valja proglasiti dopuštenim (vidjeti presudu od 14. ožujka 2007., Aluminium Silicon Mill Products/Vijeće, T‑107/04, Zb., EU:T:2007:85, t. 60. i gore navedenu sudsku praksu). U predmetnom slučaju taj prigovor ne predstavlja dopunu postojećeg prigovora. Prema tome, taj prigovor treba odbaciti kao nedopušten.

215    Osim toga i u svakom slučaju, tijekom istraga koje je u ovom predmetu proveo Ombudsman tužiteljica nikad nije formulirala takvu pritužbu Ombudsmanu. U svojemu dopisu od 19. listopada 2007. ona se nije protivila uništenju svoje prijavne dokumentacije, o čemu ju je obavijestio Parlament u dopisu od 15. listopada 2007. Nakon odluke od 22. listopada 2007. kao i tijekom istrage na vlastitu inicijativu Ombudsmana tužiteljica više nije podnijela pritužbu Ombudsmanu o tom nezakonitom postupanju. Zato se ne može prigovoriti Ombudsmanu da nije proveo istragu o tom pitanju.

h)     Odgovor na dopis od 15. svibnja 2007.

216    Tužiteljica Ombudsmanu prigovara da je zanemario činjenicu da Parlament nije odgovorio na njezin dopis od 15. svibnja 2007. u kojemu je zahtijevala produljenje valjanosti predmetnog popisa prikladnih kandidata.

217    U tom pogledu treba samo navesti da je u dopisu od 6. lipnja 2007. Parlament izričito naznačio da je taj dopis bio odgovor na dopis tužiteljice od 15. svibnja 2007. Ombudsman je osim toga u točki 81. odluke od 31. ožujka 2011. izričito razmotrio pitanje odgovora na dopis od 15. svibnja 2007. Stoga mu se ne može prigovoriti da je zanemario predmet odgovora Parlamenta na dopis od 15. svibnja 2007. Naposljetku valja naglasiti da je tužiteljica ishodila produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata do 31. kolovoza 2007.

218    Prema tome, prigovor u vezi s time da Ombudsman nije uzeo u obzir činjenicu da Parlament nije odgovorio na dopis tužiteljice od 15. svibnja 2007. treba odbiti kao neosnovan.

i)     Nepostojanje istrage o činjenici da se Parlament protivio njezinu imenovanju

219    Tužiteljica Ombudsmanu prigovara da nije proveo istragu o tome da se Parlament protivio njezinu imenovanju.

220    U tom pogledu, valja primijetiti da je u pritužbi tužiteljica navela da s obzirom na to da je bila jedina uspješna kandidatkinja natječaja EUR/A/151/98 čije je ime bilo uvršteno na popis prikladnih kandidata za taj natječaj, koja nije bila imenovana, iz toga je izvukla zaključak da je bila žrtva osvetoljubivosti u Parlamentu. Precizirala je da su njezini prijatelji dužnosnici koji su zaposleni u drugim institucijama Unije, čija imena zbog povjerljivosti nije mogla navesti, potvrdili njezine sumnje.

221    Ombudsman je povodom pritužbe odlučio da će provesti istragu o postupanju sa spisom tužiteljice nakon što se njezino ime uvrstilo na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 i o pravičnosti postupanja prema tužiteljici u kontekstu prijave za radno mjesto u institucijama Unije.

222    Taj pristup nije nezakonit. Naime, s obzirom na to da se tvrdnja o osvetoljubivosti Parlamenta temelji na zaključivanju i na tvrdnjama iz neodredivih izvora, Ombudsman je trebao provesti istragu o okolnostima koje su činile osnovu za donošenje tog zaključka i tvrdnji. Ombudsman je na taj način postupio kada je po pritužbi definirao predmet istrage.

j)     Zaključak

223    Iz ispitivanja drugog tužbenog razloga proizlazi da je Ombudsman osim nezakonitosti utvrđenih u okviru ispitivanja prvog tužbenog razloga, povrijedio dužnu pažnju jer je odluku utemeljio samo na tvrdnji Parlamenta u vezi s trajanjem upisa uspješnih kandidata na popisu prikladnih kandidata (vidjeti točku 205.). Posljedica te povrede dužnog postupanja bilo je to da je Ombudsman pogrešno utvrdio da su određene činjenice bile dokazane te je zato pogrešno zaključio da nije postojala nepravilnost u postupanju Parlamenta.

3.     Nezakonitosti nastale zbog izostanka nepristranosti, objektivnosti i neovisnosti kao i zle vjere Ombudsmana te zlouporaba ovlasti

224    U okviru trećeg tužbenog razloga tužiteljica tvrdi da je u okviru predmetnih istraga Ombudsman u ovom slučaju pokazao izostanak nepristranosti, objektivnosti i neovisnosti te da je bio u zloj vjeri i zlouporabio ovlasti.

225    Kao prvo, tužiteljica se pita o zakonitosti sporazuma o suradnji od 15. ožujka 2006. između Parlamenta i Ombudsmana (u daljnjem tekstu: sporazum o suradnji) te o utjecaju tog sporazuma na neovisno postupanje i predmet pritužbe.

226    U tom pogledu Opći sud smatra da tužiteljica nije dovoljno precizirala doseg svojeg prigovora. Samo pitanje nije dovoljno za pojašnjenje razloga zbog kojih smatra da Ombudsman nije neovisan o Parlamentu.

227    Jedina dovoljno precizna tvrdnja tužiteljice koja se odnosi na sporazum o suradnji jest tvrdnja da Ombudsman nije imao traženu neovisnost zbog potpore koju je u izvršavanju svojih dužnosti imao od pravne službe Parlamenta na temelju navedenog sporazuma.

228    Članak 8. sporazuma o suradnji uistinu predviđa mogućnost suradnje u pravnom području između Ombudsmana i Parlamenta. Međutim, tužiteljica ne dokazuje da je Ombudsman u predmetnom slučaju tu mogućnost iskoristio. Štoviše, ne daje nikakvu naznaku da je Ombudsman u izvršavanju svojih istražnih dužnosti koristio pomoć pravne službe Parlamenta. Zato prigovor tužiteljice da Ombudsman nije imao traženu neovisnost zbog navedenog sporazuma treba odbiti kao neosnovan.

229    Na drugom mjestu, tužiteljica smatra da zla vjera Ombudsmana i njegova volja da zaštiti Parlament proizlaze kako iz dopisa od 1. listopada 2008. tako i iz dopisa od 10. ožujka 2010., u kojima je navedena točka 2.5. odluke od 22. listopada 2007., uz iznimku pogrešnog odlomka prema kojemu je Parlament već u svojem mišljenju naveo da je popis prikladnih kandidata u kojemu je bila navedena raspoloživost tužiteljice bio stavljen na raspolaganje drugim institucijama.

230    U tom pogledu valja podsjetiti da je Ombudsman u odluci od 22. listopada 2007. pogrešno naznačio da je iz mišljenja Parlamenta proizlazilo to da je popis prikladnih kandidata na kojemu se nalazilo ime tužiteljice bio stavljen na raspolaganje drugim institucijama (vidjeti točku 102. gore). Propusti u dopisima od 1. listopada 2008. i od 10. ožujka 2010. na koje upućuje tužiteljica ipak nisu bili skriveni propusti jer je pri navođenju propust zamijenjen trotočjem. Naposljetku, u dva dopisa Ombudsman podsjeća na sadržaj svoje ocjene, koju je naveo u točki 2.5. odluke od 22. listopada 2007. u dijelu koji se tiče pregleda, a ne mišljenja Parlamenta. U pogledu tih dokaza propusti na koje upućuje tužiteljica ne dokazuju zlu vjeru ili pristranost Ombudsmana.

231    Kao treće, tužiteljica smatra da je znak subjektivnosti i tajnih sporazuma činjenica da Ombudsman nikad nije zahtijevao da Parlament dokaže da je popis prikladnih kandidata na kojemu je bilo ime tužiteljice bio stavljen na raspolaganje drugim institucijama Unije te da se oslonio na dokument „pooling“ od 14. svibnja 2007. Međutim, činjenica da Ombudsman nije pravilno proveo svoju istragu u vezi s dokazom prosljeđivanja navedenog popisa drugim institucijama, tijelima i agencijama Unije (vidjeti točku 103. i sljedeće) sama po sebi nije znak subjektivnosti ili tajnog dogovora između Parlamenta i Ombudsmana. Tužiteljica naime ne dokazuje da je ta pogreška bila namjerna. Ta ocjena vrijedi i za pogrešku koju je počinio Ombudsman zbog nedostatka dokaza o stavljanju na raspolaganje tog popisa drugim GU‑ima Parlamenta.

232    Kao četvrto, zbog razloga navedenih u točkama 168. i 179. gore, Ombudsman neobjavljivanjem ispravka odluke od 22. listopada 2007. i pozivanjem na povjerljivost određenih dokumenata koje je predložio Parlament nije postupio pogrešno. Prema tome, na temelju tih dokaza nije moguće dokazati nikakvu pristranost Ombudsmana ili tajni sporazum s Parlamentom.

233    Kao peto, tužiteljica tvrdi da je zla vjera Ombudsmana dokazana činjenicom da je on njezina pitanja, pitanja gđe P. i pitanja g. W. zanemario i pokrenuo novu istragu tek nakon tri godine. Međutim, ne može se smatrati da je Ombudsman zanemario navedena pitanja jer je povodom njih pokrenuo istragu na vlastitu inicijativu. Osim toga, iako valja smatrati da ta istraga nije pokrenuta u razumnom roku, taj argument nije dovoljan za dokazivanje toga da je Ombudsman postupao u zloj vjeri.

234    Kao šesto, tužiteljica smatra da je Ombudsman znao da je njegova odluka o pokretanju nove istrage u srpnju 2010. bila osuđena na propast jer je znao da je Parlament u ožujku 2010. uništio sve podatke u vezi s njezinim spisom. Ona smatra da je nova istraga stoga bila samo pokušaj prikrivanja očitog nemara počinjenog u vođenju prve istrage i da to dokazuje očitu pristranost Ombudsmana u korist Parlamenta.

235    Ti prigovori su neosnovani. Naime, zbog razloga iz gornje točke 206. i sljedećih, tužiteljica nema dokaza niti za to da je Ombudsman znao da je Parlament namjeravao uništiti njezin cijeli spis niti za to da je Ombudsmanova istraga na vlastitu inicijativu bila osuđena na propast. U skladu s time, na temelju tih dokaza nije moguće utvrditi namjeru za prikrivanje očitog nemara ili dokazati pristranost Ombudsmana u pogledu Parlamenta.

236    Na sedmom mjestu, tužiteljica smatra da je Ombudsman, zaključivši u odluci od 31. ožujka 2011. da ne postoji slučaj nepravilnosti u postupanju, oslanjajući se pritom na tvrdnje Parlamenta te odbijanjem ispitivanja drugih institucija i tijela na vlastitu inicijativu, postupao u zloj vjeri i pokušao prikriti svoju vlastitu pogrešku. U tom pogledu Opći sud smatra da činjenica da se u ovom slučaju Ombudsman pogrešno oslanjao na tvrdnje Parlamenta ne dokazuje u dovoljnoj mjeri postojanje zle vjere Ombudsmana ili njegovu volju da prikrije vlastitu pogrešku. Tako dokaz zle vjere Ombudsmana ili prikrivanja bilo kakve pogreške od strane potonjeg ne predstavlja ni činjenica da je u ovom slučaju on odbio nastaviti svoju istragu na vlastitu inicijativu nakon odbijanja tužiteljice da sudjeluje u njoj (vidjeti t. 153. i sljedeće).

237    Kao osmo, tužiteljica smatra da je na temelju činjenice da je tjedan prije odluke od 22. listopada 2007. primila dopis kojim je bila obaviještena o načinu uništenja podataka u vezi s njezinom prijavnom dokumentacijom moguće zaključiti da je Parlament s tom odlukom bio upoznat prije nje. Opći sud smatra da se na temelju takvih pretpostavki ne može utvrditi postojanje tajnog sporazuma između Parlamenta i Ombudsmana.

238    Kao deveto, tužiteljica navodi da je Ombudsman postupao kontradiktorno jer je s jedne strane trenutačno prihvatio da EPSO u svojoj bazi podataka vodi popis prikladnih kandidata na kojemu se nalazilo ime tužiteljice i jer je s druge strane odbio objavu tog popisa u Službenom listu zato što ne bi bilo prikladno primijeniti pravilo o objavi s retroaktivnim učinkom. U tom pogledu Opći sud smatra da tužiteljica nije dovoljno objasnila razloge zbog kojih je smatrala da je taj pristup bio kontradiktoran. Osim toga i u svakom slučaju, iako se takav pristup pokazao kontradiktornim, na temelju njega se ne može dokazati postojanje tajnog sporazuma između Parlamenta i Ombudsmana.

239    Kao deseto, tužiteljica ponavlja svoje prigovore u vezi s trajanjem valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, odnosno, s jedne strane, da je Ombudsman pohvalio Parlament što je produljio valjanost tog popisa a da nije vodio računa o tome da on nije odgovorio na njezin zahtjev za produljenje i, s druge strane, propust istrage Ombudsmana o navodnoj diskriminaciji između položaja tužiteljice i drugih uspješnih kandidata natječaja EUR/A/151/98, a iz čega izvodi zaključak o postojanju zle vjere ili pristranosti Ombudsmana. U pogledu tih prigovora važno je upozoriti da je zbog razloga navedenih u točki 125. i sljedećima tužiteljica pogrešno ustvrdila da joj Parlament nije odgovorio. Osim toga, kad se radi o diskriminaciji, nije moguće na temelju učinjene pogreške (vidjeti točku 197. i sljedeće) utvrditi zlu vjeru ili pristranost Ombudsmana.

240    Kao jedanaesto, tužiteljica smatra da je zaista sumnjivo da Ombudsman nije podnio dopis koji je poslao Parlamentu 24. svibnja 2007. i odgovor Parlamenta od 31. svibnja 2007. koji se odnose na produljenje popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 na kojemu je bilo njezino ime. Kada je Ombudsman te dokumente podnio u replici, taj prigovor je postao bespredmetan.

241    Tužiteljica usto misli da je indicija zle vjere Ombudsmana i postojanja tajnog sporazuma između njega i Parlamenta činjenica da je u odluci od 31. svibnja 2011. Ombudsman iskrivio smisao dopisa Parlamenta od 6. lipnja 2007. time što je tvrdio da ga je Parlament obavijestio o odluci o produljenju popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98.

242    U tom pogledu valja primijetiti da je u dopisu od 6. lipnja 2007. predstavnik Parlamenta naznačio da mu je dopis tužiteljice od 15. svibnja 2007., kojim je predlagala produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98, bio proslijeđen na odgovor i da mu je posvetio svu svoju pažnju. Predstavnik Parlamenta je osim toga tužiteljicu obavijestio da je na zahtjev Ombudsmana i u iščekivanju rezultata njegova pregleda spisa, glavni tajnik Parlamenta od svojih službi zatražio „da pokrenu postupak produljenja [valjanosti] [popisa prikladnih kandidata] do 31. kolovoza 2007.“.

243    Usto je u odluci od 31. ožujka 2011. Ombudsman smatrao da:

„Kad se radi o pitanju je li Parlament trebao ponuditi izričiti odgovor na dopis podnositeljice pritužbe od 15. svibnja 2007., treba upozoriti da je u tom dopisu ona od Parlamenta zahtijevala da produlji valjanost predmetnog popisa uspješnih kandidata. Ombudsman smatra da je očito da dobra uprava od Parlamenta traži da na taj dopis odgovori. Temeljito ispitivanje tvrdnji iznesenih u [pritužbi] pokazuje da je taj odgovor ipak bio poslan. Parlament je dopisom od 6. lipnja 2007. podnositeljicu pritužbe obavijestio da je na zahtjev Ombudsmana odlučio da će produljiti valjanost popisa uspješnih kandidata do 31. kolovoza 2007. Podnositeljica pritužbe je 8. lipnja 2007. poslala presliku tog dopisa Ombudsmanu. Zato [se] u odnosu na taj aspekt predmeta [ne može] utvrditi nikakva nepravilnost.“

244     Uzimajući u obzir prethodno navedeno, očito je da dopis Parlamenta od 6. lipnja 2007. predstavlja odgovor na dopis od 15. svibnja 2007. Zatim valja istaknuti da je tužiteljica u tom dopisu bila obaviještena o započinjanju postupka za produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 do 31. kolovoza 2007. S obzirom na to da se produljenje na prijedlog glavnog tajnika Parlamenta, da se podrazumijevala suglasnost Parlamenta te je tužiteljica o tome bila obaviještena, potonja je trebala shvatiti da će valjanost navedenog popisa produljena do 31. kolovoza. Zato taj dopis nije znak ni zle vjere Ombudsmana ni postojanja tajnog sporazuma između njega i Parlamenta.

245    Kao dvanaesto, tužiteljica smatra da činjenica da je na njezine dopise od 19. listopada 2007. i 24. siječnja 2008. Ombudsman odgovorio 1. srpnja 2008., odnosno ubrzo nakon što je ona 6. svibnja 2008. uložila pritužbu francuskom predsjedništvu Vijeća protiv Ombudsmana, upućuje na postojanje tajnog sporazuma između Ombudsmana i Parlamenta, koji je to francusko predsjedništvo ispitalo. Taj prigovor je neosnovan. Na raspravi je tužiteljica naime potvrdila da ta činjenica nije dokaz postojanja takvog tajnog sporazuma. Osim toga odgovor Ombudsmana na dopise tužiteljice ubrzo nakon pitanja Parlamenta, koje je tužiteljica ocijenila samo vjerojatnim, ne upućuje na postojanje tajnog sporazuma između Ombudsmana i Parlamenta.

246    U skladu s time, na temelju različitih dokaza koje je istaknula tužiteljica, razmotrenih odvojeno ili zajedno, nije moguće dokazati zlu vjeru, pristranost ili subjektivno postupanje Ombudsmana. Jednako tako, na temelju različitih argumenata tužiteljice koje je iznijela odvojeno ili zajedno nije moguće dokazati postojanje tajnog sporazuma između Ombudsmana i Parlamenta.

247    U dijelu u kojemu tužiteljica navodi zlouporabu ovlasti, valja podsjetiti da pojam zlouporabe ima jasan doseg u pravu Unije te se odnosi na slučajeve u kojemu je upravno tijelo Unije koristilo svoje ovlasti za cilj koji je drukčiji od onoga za koji su mu te ovlasti bile dodijeljene. Može se govoriti o postojanju zlouporabe ovlasti ako se utvrdi, na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja, da je odluka donesena radi postizanja cilja drugačijeg od cilja na koji se poziva (presuda od 25. lipnja 1997., Italija/Komisija, C‑285/94, Zb., EU:C:1997:313, t. 52. i od 12. travnja 2013., Du Pont de Nemours (Francuska) i dr./Komisija, T‑31/07, EU:T:2013:167, t. 334.).

248    Nijedan od gore navedenih argumenata tužiteljice na temelju objektivnih, relevantnih i usklađenih pokazatelja ne utvrđuje da je Ombudsman donio svoje odluke kako bi prikrio nezakonitosti koje je počinio on i nezakonitosti koje je počinio Parlament pri vođenju popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98.

249    Zato treći tužbeni razlog koji je istaknula tužiteljica treba u cijelosti odbiti.

4.     Nezakonitosti nastale zbog povreda načela savjesnosti i „dobre uprave“, razumnog roka, članaka 14. i 17. Kodeksa o dobrom ponašanju i članka 41. Povelje o temeljnim pravima

a)     Uvod

250    Tužiteljica u okviru četvrtog tužbenog razloga navodi da je Ombudsman u predmetnim istragama u ovom slučaju povrijedio načela savjesnosti i „dobre uprave“, razumnog roka, članke 14. i 17. Kodeksa o dobrom ponašanju i članak 41. Povelje o temeljnim pravima.

251    Prigovori koje je tužiteljica u okviru ovog tužbenog razloga istaknula zbog nemara Ombudsmana u predmetnim istragama, prikrivanja njegovih pogrešaka i nedostatka provjere navodne povjerljivosti podudaraju se s onima koji su bili navedeni u okviru prva tri tužbena razloga. Zato valja uputiti na ocjenu tih prigovora u okviru ispitivanja tih tužbenih razloga.

b)     Razumni rok

252    Kad se radi o navodnom nepoštovanju razumnog roka, valja podsjetiti da na temelju članka 41. Povelje o temeljnim pravima svatko ima pravo da institucije i tijela Unije njegov predmet obrađuju u razumnom roku. Nadalje, presuđeno je da kada trajanje postupka nije određeno odredbom prava Unije, „razumnost“ roka koji je potreban instituciji da prihvati predmetni akt valja ocijeniti na temelju svih okolnosti koje se specifične za svaki predmet te osobito s obzirom na interese stranaka u sporu, složenost predmeta i ponašanje stranaka o kojima je riječ. Razumnost roka tako nije moguće određivati pozivanjem na jasnu gornju granicu koja je apstraktno određena, nego je treba ocjenjivati u svakom pojedinom slučaju na temelju okolnosti predmeta (vidjeti presudu od 16. rujna 2013., De Nicola/EIB, T‑264/11 P, Zb. SS, EU:T:2013:461, t. 49. i gore navedenu sudsku praksu).

253    U predmetnom slučaju tužiteljica smatra da je Ombudsman povrijedio obvezu na temelju koje on predmet mora obraditi u razumnom roku, prvo time što joj je pisao gotovo tri godine nakon odluke od 22. listopada 2007. kako bi priznao da su mu još uvijek bila potrebna određena pojašnjenja i kao drugo, time što mu je za konačno zaključenje spisa bilo potrebno više od četiri godine. Tužiteljica osim toga prigovara Ombudsmanu da je na više dopisa odgovorio u nerazumnom roku.

254    U pogledu tih prigovora valja razlikovati, s jedne strane, razdoblje od prihvaćanja odluke od 22. listopada 2007. na samom početku istrage Ombudsmana na vlastitu inicijativu dana 29. lipnja 2010., tijekom kojeg se tužiteljica u više navrata obraćala Ombudsmanu (u daljnjem tekstu: prvo razdoblje) i, s druge strane, razdoblje od samog početka istrage na vlastitu inicijativu dana 29. lipnja 2010. do prihvaćanja odluke od 31. ožujka 2011. kojom je zaključena ta istraga (u daljnjem tekstu: drugo razdoblje). Ocjenu poštovanja razumnog roka od strane Ombudsmana naime nije moguće odrediti na temelju osnovanosti razloga koje su istaknule stranke u različitim aktima, nego na temelju toga kako su se vodili postupci koji su doveli do usvajanja tih akata.

255    Tako se prvo razdoblje zapravo ne odnosilo na postupak, nego na zahtjeve tužiteljice prema Ombudsmanu na koje je on trebao odgovoriti u razumnom roku. Nasuprot tomu, drugo razdoblje se izričito odnosi na istražni postupak istrage, zaključen odlukom.

256    Kad je riječ o prvom razdoblju, tužiteljica je 24. siječnja 2008. zahtijevala da se ponovno pokrene istraga zato što Ombudsman nije odgovorio i nije u odluci od 22. listopada 2007. vodio računa o informacijama iz njezina dopisa od 19. listopada 2007. Ombudsman je 1. srpnja 2008. odgovorio na te dopise odbivši zahtjev za ponovno pokretanje istrage. Tako je Ombudsman odgovorio u roku osam i pet mjeseci nakon što mu je tužiteljica poslala dopise a da pritom nije iznio posebne razloge kojima bi opravdao te rokove za odgovor. Kao što to sam priznaje, ti rokovi nisu bili razumni. Budući da nisu postojali drugi dokazi, trajanje tog roka nije moguće opravdati na temelju odgovora o odbijanju zahtjeva za ponovno otvaranje istrage, danog u ovom slučaju.

257    Tužiteljica je 14. srpnja 2008. zatražila od Ombudsmana da ju obavijesti o određenim dokumentima u vezi s objavljivanjem uvrštavanja njezina imena na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. Ombudsman je 21. srpnja 2008. odgovorio na taj dopis. Taj je odgovor dan u razumnom roku.

258    Tužiteljica je 1. kolovoza 2008. Ombudsmanu poslala dopis kao odgovor na njegov dopis od 21. srpnja 2008. Ombudsman je 1. listopada 2008. na taj dopis odgovorio. To je učinio u razumnom roku.

259    Tužiteljica se 8. listopada 2008. odazvala na dopis Ombudsmana od 1. listopada 2008. Na kraju dopisa tužiteljice dio je rečenice „zabranjujem vam da mi ponovno pišete“. Uzimajući u obzir sadržaj toga dopisa, Ombudsmanu nije moguće prigovoriti da na njega nije odgovorio.

260    Što se tiče odgovora na dopise gospođe P., tužiteljica se ne može pozivati na mogući nerazumni rok tih odgovora jer joj oni nisu bili upućeni.

261    Kad se radi o drugom razdoblju, nije moguće smatrati da rok koji je tekao između 29. lipnja 2010., datuma početka istrage na vlastitu inicijativu Ombudsmana, te 31. ožujka 2011., datuma kad je donesena odluka kojom je ta istraga završena, nije bio razuman jer je između ta dva datuma proteklo manje od jedne godine.

262    U dijelu u kojemu tužiteljica prigovara Ombudsmanu da joj je tek 3. svibnja 2007. dao na uvid komentare Parlamenta koje je primio 20. ožujka 2007., Ombudsman valjano navodi da u svojemu dopisu od 3. svibnja 2007. nije samo proslijedio mišljenje Parlamenta. Također je tužiteljicu obavijestio o svojoj odluci da započne istragu, što je zahtijevalo analizu. Zato taj rok nije nerazuman.

c)     Poštovanje Kodeksa o dobrom ponašanju

263    Što se tiče dijela u kojem tužiteljica navodi povredu članaka 14. i 17. Kodeksa o dobrom ponašanju, valja primijetiti da taj kodeks nije zakonski tekst nego rezolucija Parlamenta o izmjenama nacrta koji mu je podnio Ombudsman i kojim poziva Komisiju da u vezi s time podnese zakonski prijedlog (vidjeti presudu od 11. svibnja 2010., PC‑Ware Information Technologies/Komisija, T‑121/08, Zb., EU:T:2010:183, t. 90. i gore navedenu sudsku praksu). Osim toga Ombudsman je u uvodu tog kodeksa naveo da to nije pravno obvezujući tekst. 

264    Tako kada je Ombudsman prihvatio Kodeks o dobrom ponašanju, nije imao za cilj propisati pravna pravila kojima se pojedincima dodjeljuju prava. U skladu s time, njihovo nepoštovanje nije dovoljno da se utvrdi dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima, a koja može dovesti do odgovornosti Unije. Samo u mjeri u kojoj su odredbe tog kodeksa izraz temeljnog prava na dobru upravu zajamčenog u članku 41. Povelje o temeljnim pravima, one mogu dovesti do odgovornosti Unije.

265    U dijelu u kojemu tužiteljica prigovara Ombudsmanu da tijekom više mjeseci od Ombudsmana učestalo nije dobivala odgovor na svoje dopise niti potvrdu o njihovu primitku te da je zato prekršio članke 14. i 17. Kodeksa o dobrom ponašanju, Opći sud smatra da taj prigovor treba odbiti jer nije dovoljno precizan. Tužiteljica naime nije dovoljno pojasnila za koje to dopise nije dobila potvrdu o primitku ili odgovor. Usto kad se radi o pravilu iz članka 14. Kodeksa o dobrom ponašanju da se za svaki dopis upućen instituciji mora dobiti potvrda o primitku u roku od dva tjedna, Opći sud napominje da je to samo formalno pravilo koje nije izričito predviđeno u članku 41. Povelje o temeljnim pravima. Nepoštovanje toga pravila stoga ne bi bilo dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima, a koja može dovesti do odgovornosti Unije.

266    U dijelu u kojemu se tužiteljica poziva na pravilo iz članka 17. Kodeksa o dobrom ponašanju, prema kojemu službenik mora osigurati da odluka o svakom zahtjevu ili pritužbi bude donesena u razumnom roku, bez odgode i u svakom slučaju najkasnije dva mjeseca od dana primitka, Opći sud smatra da dvomjesečni rok nije prekluzivni rok. Poštovanje razumnog roka u postupanju po pritužbi, koje određuje Povelja o temeljnim pravima, treba ocijeniti uzimajući u obzir okolnosti tog slučaja. Poštovanje načela razumnog roka u postupanju po pritužbi već je analizirano u gornjoj točki 252. i sljedećima.

267    S obzirom na prethodna obrazloženja, argumente tužiteljice koji se temelje na člancima 14. i 17. Kodeksa o dobrom ponašanju, treba odbiti.

d)     Nemogućnost pristupa spisu

268    U dijelu u kojemu tužiteljica tvrdi da „ponašanje Ombudsmana tijekom cijelog postupka također predstavlja povredu članka 41. Povelje o temeljnim pravima […] zbog […] nemogućnosti pristupa spisu, manjka transparentnosti“, Opći sud smatra da tužiteljica svoj prigovor nije dovoljno pojasnila. Nije navela kako je Ombudsman u predmetnom slučaju povrijedio obvezu pristupa spisu i obvezu transparentnosti. U skladu s time, taj prigovor treba odbiti.

e)     Zaključak

269    Uzimajući u obzir prethodno navedeno, osim prigovora koji se podudaraju s onima koji su bili istaknuti u prethodnim tužbenim razlozima, samo nerazuman rok za odgovor na dopise iz točke 256. predstavlja pogrešku. S obzirom na to da tužiteljica ima pravo na to da se s njezinim zahtjevima postupa u razumnom roku, nepoštovanje tog roka dovoljno je ozbiljna povreda pravnog pravila koje ima za cilj dodijeliti prava pojedincima, koja bi mogla dovesti do odgovornosti Unije.

D –  Šteta i uzročna veza

1.     Uvodna razmatranja

270    Tužiteljica ističe da je pretrpjela i materijalnu i nematerijalnu štetu zbog pogrešaka koje je počinio Ombudsman.

271    Kad se radi o materijalnoj šteti, tužiteljica u bitnome tvrdi da je zbog pogrešaka koje je počinio Ombudsman izgubila ozbiljnu mogućnost da se zaposli kao dužnosnik. U skladu s time ona zahtijeva isplatu „naknade“ od lipnja 2005. do 31. ožujka 2026., to jest od datuma upisa njezina imena na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 do uobičajene starosti za mirovinu, uključujući mirovinska prava, ili barem dijela tog iznosa vodeći računa o gubitku mogućnosti zaposlenja. Za procjenu gubitka mogućnosti tužiteljica smatra da bi Opći sud mogao primijeniti koeficijent koji predstavlja gubitak mogućnosti da bude imenovana, osobito uzimajući u obzir činjenicu da je ona bila jedina kandidatkinja koja je ostala na navedenom popisu prikladnih kandidata. Tužiteljica tu nastalu štetu procjenjuje na 559 382,13 eura. Za buduću štetu tužiteljica Općem sudu predlaže da naloži Ombudsmanu da joj mjesečno, od svibnja 2011. do ožujka 2026., isplaćuje neto iznose ili barem dio tih iznosa koji odgovaraju plaćama utvrđenima za dužnosnike funkcijske skupine AD, počevši od razreda AD 9 stupanj 2 druge godine, uzimajući u obzir uobičajenu karijeru dužnosnika istog razreda, zajedno s odgovarajućim doprinosima mirovinskog osiguranja u korist tužiteljice kao i doprinosima zdravstvenog osiguranja.

272    Što se tiče nematerijalne štete, tužiteljica smatra da je takva šteta nastala zbog toga što joj je Parlament stvarao neprilike iz pakosti i zbog očitog nemara Ombudsmana za kojeg se smatra da štiti prava građana. Smatra da je postupak pred Ombudsmanom bio gubitak vremena, energije i novaca. Usto navodi da je potpuno izgubila povjerenje da će joj to tijelo, koje je ustanovljeno Ugovorom, pomoći, zbog njegova držanja koje joj je prouzročilo nematerijalnu štetu. Samo na temelju isprika nije moguće popraviti psihološku štetu prouzročenu tim pogreškama, i istraga na vlastitu inicijativu Ombudsmana ni na koji način nije mogla ispraviti pogreške iz odluke od 22. listopada 2007. Tužiteljica dakle nematerijalnu štetu ex aequo et bono procjenjuje na 50 000 eura. Ombudsman osporava sve tvrdnje koje je istaknula.

273    Kako bi se mogli ocijeniti ti različiti argumenti, valja upozoriti da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da odgovornost Unije može postojati samo ako je tužitelj pretrpio stvarnu i odredivu štetu (presude od 27. siječnja 1982., De Franceschi/Vijeće i Komisija, 51/81, EU:C:1982:20, t. 9. i od 16. siječnja 1996., Candiotte/Vijeće, T‑108/94, Zb., EU:T:1996:5, t. 54.).

274    Na tužitelju je da pruži dokaze sudu Unije radi utvrđivanja postojanja i opsega takve štete (u tom smislu vidjeti presude od 21. svibnja 1976., Roquette frères/Komisija, 26/74, Zb., EU:C:1976:69, str. 677., t. 22. do 24.; od 9. siječnja 1996., Koelman/Komisija, T‑575/93, Zb., EU:T:1996:1, t. 97. te od 28. travnja 1998., Dorsch Consult/Vijeće i Komisija, T‑184/95, Zb., EU:T:1998:74, t. 60.). Osim toga već je bilo presuđeno da se zahtjev za naknadu štete ne može odbiti bez obzira na postojanje nesigurnosti oko točne veličine štete jer je ona bila neosporna i gospodarski ocjenjiva (vidjeti u tom smislu gore u t. 68. navedenu presudu Agraz i dr./Komisija, EU:C:2006:708, t. 42.).

275    Naposljetku je bilo presuđeno da se u kontekstu zahtjeva za naknadu štete prizna postojanje uzročne veze kad postoji dovoljno izravna uzročna veza između ponašanja koje se pripisuje instituciji i navedene štete, pri čemu takvu vezu mora dokazati tužitelj. Takvo ponašanje koje se pripisuje instituciji mora biti odlučujući uzrok pretrpljene štete (vidjeti presude od 18. prosinca 2009., Arizmendi i dr./Vijeće i Komisija, T‑440/03, T‑121/04, T‑171/04, T‑208/04, T‑365/04 i T‑484/04, Zb., EU:T:2009:530, t. 85. i gore navedenu sudsku praksu).

2.     Materijalna šteta i uzročna veza između te štete i nezakonitog postupanja Ombudsmana

276    Najprije valja odbiti zahtjev tužiteljice kojim traži da se Uniji naloži da joj plati naknadu štete zbog nezakonitog postupanja Ombudsmana, u dijelu u kojem se taj zahtjev odnosi na plaćanje svih primitaka od rada koje bi tužiteljica primila da je bila zaposlena od lipnja 2005., to jest od datuma kada je njezino ime bilo upisano na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 do godine starosti koja je uobičajena za odlazak u mirovinu, uključujući mirovinska prava.

277    Naime, na temelju upisa imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 nije joj naime bilo dodijeljeno i pravo da se zaposli. Diskrecijska ovlast koju institucije imaju u području zapošljavanja uspješnih kandidata na temelju natječaja ograničava to pravo. U skladu s time, šteta koja je nastala zbog pogreške koja utječe na upis imena osobe na popis prikladnih kandidata za natječaj ne može odgovarati izgubljenoj zaradi zbog gubitka tog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, Zb., EU:C:2008:107, t. 65.).

278    Slijedom toga, nezakonita postupanja Ombudsmana nije moguće smatrati uzrokom štete koja je ekvivalentna šteti koju bi pretrpjela osoba koja je imala pravo zapošljavanja.

279    Nadalje, što se tiče gubitka mogućnosti zapošljavanja koji ističe tužiteljica, Opći sud smatra da suprotno onomu što je naveo Ombudsman, taj zahtjev nije nedopušten jer nije dovoljno pojašnjen.

280    Iako je Opći sud naime priznao da je bilo zaista teško, ako ne i nemoguće, utvrditi metodu za točno određivanje mogućnosti zapošljavanja u okviru institucije i tako ocijeniti štetu nastalu zbog gubitka te mogućnosti (presuda Komisija/Girardot, EU:C:2008:107, t. 277. supra, t. 60.), iz toga nije zaključio da je zahtjev za naknadu štete za takav gubitak mogućnosti trebalo odbaciti kao nedopušten ili odbiti kao neosnovan. U ovom je slučaju tužiteljica navela dovoljno preciznu metodu za izračun gubitka mogućnosti zapošljavanja. Naime, pozivanjem na sudsku praksu u predmetu Girardot tužiteljica je zahtijevala da se primijeni koeficijent u vrijednosti naknade plaće koju bi primila da se zaposlila u lipnju 2005. u razredu AD 8, stupanj 4, i da je bila zaposlena do 2026., vodeći računa o uobičajenoj karijeri dužnosnika tog razreda, zajedno s odgovarajućim doprinosima mirovinskog osiguranja i doprinosima za slučaj bolovanja te o činjenici da je bila jedina kandidatkinja koja je ostala na popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98.

281    Međutim, zahtjev za naknadu štete tužiteljice zbog gubitka mogućnosti zapošljavanja treba odbiti jer ne postoji dovoljno izravna veza između te štete i nezakonitog postupanja Ombudsmana.

282    Naime, iskrivljavanje sadržaja mišljenja Parlamenta od strane Ombudsmana u odluci od 22. listopada 2006. (vidjeti t. 102.) ne znači da je tužiteljica izgubila mogućnost zapošljavanja. Iako je Ombudsman utvrdio da Parlament u svojem mišljenju nije naveo da je popis prikladnih kandidata na kojemu je bilo ime tužiteljice bio stavljen na raspolaganje drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije, iz toga ne bi proizlazilo ni utvrđenje Ombudsmana da o tom popisu druge institucije, tijela, uredi i agencije Unije nisu bili obaviješteni ni da je tužiteljica izgubila mogućnost zapošljavanja.

283    Što se tiče povreda obveze postupanja s dužnom pažnjom od strane Ombudsmana, valja utvrditi da se odlučujući razlog eventualnog gubitka mogućnosti tužiteljice da se zaposli nalazi u radnjama Parlamenta, a ne u radnjama Ombudsmana. Tužiteljica je naime potencijalno izgubila mogućnost zapošljavanja samo ako, s jedne strane, Parlament svoje GU‑e i druge institucije, tijela, urede i agencije Unije nije obavijestio da je njezino ime bilo na popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 i ako, s druge strane, ime tužiteljice na tom popisu nije uvrstio tako dugo vremena koliko su imena drugih uspješnih kandidata tog natječaja bila uvrštena na taj popis.

284    Iako je Ombudsman utvrdio da je Parlament prekršio svoju obvezu dobre uprave zato što svoje GU‑e te druge institucije, tijela, urede i agencije Unije nije na vrijeme obavijestio o upisu imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 i zato što tužiteljicu nije držao na popisu jednako dugo kao druge uspješne kandidate, Ombudsman je trebao surađivati s Parlamentom u traženju sporazumnog rješenja kako bi otklonio nepravilnosti u postupanju i zadovoljio tužiteljicu. Kada sporazumno rješenje nije moguće ili nije uspjelo, Ombudsman može ili uputiti kritiku ili izraditi nacrt preporuka što može rezultirati posebnim izvješćem s preporukama (vidjeti članak 3. stavke 5. do 7. Odluke 94/262 i članke 6. do 8. provedbenih odredbi).

285    Kao što je tužiteljica utvrdila, nijedna od tih mjera koje je Ombudsman poduzeo u pogledu Parlamenta nije pravno obvezujuća. Činjenica hoće li suradnja dovesti do sporazumnog rješenja ovisi o Ombudsmanu i Parlamentu. Kad su mjere koje Ombudsman može donijeti u pogledu Parlamenta bez pravno obvezujućeg učinka, nije ih moguće smatrati odlučujućim uzrokom štete koja se sastoji u tužiteljevu gubitku mogućnosti zapošljavanja (u tom smislu i po analogiji vidjeti u točki 275. već citiranu presudu Arizmendi i dr./Vijeće i Komisija, EU:T:2009:530, t. 93.).

286    Ta posljednja ocjena nije dovedena u pitanje argumentom tužiteljice da je Parlament uvijek slijedio preporuke Ombudsmana i da bi odbijanje moglo biti osnova za naknadu štete protiv Parlamenta. Tužiteljica naime ne dokazuje svoju tvrdnju u vezi s poštovanjem navedene preporuke. Osim toga, čak i ako bi ta tvrdnja bila dokazana, to ne bi značilo da postoji dovoljno izravna veza između nezakonitog postupanja Ombudsmana i tužiteljičinog gubitka mogućnosti zapošljavanja. K tomu, činjenica da odbijanje od strane Parlamenta da slijedi te preporuke može postati osnova za zahtjev za naknadu štete ne znači da su te iste preporuke pravno obvezujuće.

287    Nadalje, kad se radi o tome da Ombudsman nije poštovao razumni rok (vidjeti točku 252. gore i sljedeće), valja utvrditi da kašnjenje Ombudsmana u odgovorima na određene dopise tužiteljice ne može biti odlučujući razlog za njezin gubitak mogućnosti zapošljavanja. Ne postoji naime dovoljno izravna veza između kašnjenja u slanju navedenih odgovora i gubitka mogućnosti za tužiteljicu da se zaposli kao dužnosnica. Ne može se pretpostaviti da bi odgovor u razumnom roku imao različit sadržaj i za tužiteljicu bio povoljniji.

3.     Nematerijalna šteta i uzročna veza između te štete i nezakonitog postupanja Ombudsmana

288    Najprije valja napomenuti da navodna pakost Parlamenta u odnosu na tužiteljicu ne znači nezakonito postupanje Ombudsmana jer se zbog toga u okviru ovog predmeta koji se odnosi isključivo na odgovornost Unije zbog ponašanja Ombudsmana ne može dati nikakva naknada za pretrpljenu nematerijalnu štetu.

289    Usto se tvrdnja tužiteljice da je zbog nezakonitih postupanja Ombudsmana „izgubila svoj novac“ odnosi na materijalnu štetu. Međutim, treba istaknuti da je ta tvrdnja odveć paušalna da bi na temelju nje bilo moguće odrediti je li navedena šteta stvarna i odrediva, pa takva tvrdnja nije relevantna za rješenje ovog spora.

290    Nadalje, u mjeri u kojoj tužiteljica smatra da su joj nezakonita postupanja Ombudsmana stvorila osjećaj gubitka vremena i energije i prouzročila gubitak povjerenja u to tijelo, valja napomenuti da je sigurno da su iskrivljavanje sadržaja mišljenja Parlamenta i propust dužne pažnje u istražnim radnjama u vezi s odlukom od 22. listopada 2007. ugrozili povjerenje tužiteljice u tijelo koje je uspostavljeno upravo radi suzbijanja nepravilnosti u postupanju institucija Unije. Jednako tako, u kontekstu istrage na vlastitu inicijativu Ombudsmana propustom dužne pažnje potonjeg u njegovim istražnim radnjama u vezi s postojanjem diskriminacije oko trajanja razdoblja tijekom kojeg je ime tužiteljice bilo upisano na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 u odnosu na imena drugih uspješnih kandidata nepobitno je narušeno povjerenje tužiteljice u službu Ombudsmana. Nerazumni rok za odgovor na određene dopise tužiteljice, kojima je zbog pogrešne odluke od 22. listopada 2007. zahtijevala ponovno pokretanje istrage, još je više učvrstio taj gubitak povjerenja. Štoviše, navedene pogreške su kod tužiteljice nepobitno potaknule osjećaj da gubi vrijeme i energiju kada je Ombudsmanu prijavila nepravilnost u postupanju od strane Parlamenta što se tiče upisa njezina imena na taj popis.

291    Štetu koja je nastala zbog nezakonitog postupanja Ombudsmana potonji je umanjio određenim radnjama. Tako je ponovljeni sažetak mišljenja Parlamenta u odluci od 22. listopada 2007. Ombudsman ispravio 29. lipnja 2010. (vidjeti t. 166.). Ombudsman se ispričao za svoje zakašnjele odgovore i pogreške. Naposljetku je započeo novu istragu na vlastitu inicijativu.

292    Međutim, u predmetnom slučaju radnje Ombudsmana, navedene u točki 291. gore, nisu dovoljne za naknadu nematerijalne štete u cijelosti, koja je nastala zbog nezakonitih postupanja. Istragu na vlastitu inicijativu Ombudsman je naime započeo tek nakon što se tužiteljica izjasnila o postojanju pogrešaka u odluci od 22. listopada 2007., a to je učinila tek nakon što je intervenirao član Parlamenta. Štoviše, kad se radi o iskrivljavanju sadržaja mišljenja Parlamenta koje je Ombudsman napravio u toj odluci, valja utvrditi da se o toj promjeni tužiteljica izjasnila u dopisu od 1. kolovoza 2008., a Ombudsman je isprva propustio ispraviti tu promjenu (vidjeti dopis od 1. listopada 2008.). Tek nakon dopisa gospođe P. od 1. lipnja 2010. i nakon više od godine i pol dana nakon izjašnjavanja tužiteljice o navedenom iskrivljavanju sadržaja, Ombudsman je u svojem dopisu od 29. lipnja 2010. priznao navedenu pogrešku te je ispravio. U tim okolnostima, isprike Ombudsmana i njegov ispravak sadržaja ne mogu u cijelosti nadoknaditi nematerijalnu štetu koja je tužiteljici nastala zbog tog iskrivljavanja sadržaja. Osim toga, na osnovi istrage na vlastitu inicijativu Ombudsmana nije bilo moguće u cijelosti popraviti nematerijalnu štetu zbog propusta dužne pažnje potonjeg tijekom ispitivanja koje je provodio povodom pritužbe jer nije dobro proveo istragu o tome je li drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije proslijeđen popis prikladnih kandidata na kojemu je bilo upisano ime tužiteljice. Činjenica da se tužiteljica protivila toj istrazi na vlastitu inicijativu ne dovodi u pitanje njezin gubitak povjerenja zbog toga što Ombudsman nije pažljivo postupao povodom pritužbe u istrazi. Upravo suprotno, njezino protivljenje istrazi na vlastitu inicijativu Ombudsmana uzrokovano je navedenim gubitkom povjerenja. Naposljetku, isprike Ombudsmana ne mogu u cijelosti popraviti nematerijalnu štetu koja je povezana s gubitkom povjerenja tužiteljice zbog propusta dužnog postupanja Ombudsmana u istrazi povodom pritužbe u pogledu pitanja trajanja razdoblja tijekom kojeg je ime tužiteljice bilo upisano na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 kao i trajanja razdoblja tijekom kojeg su imena drugih uspješnih kandidata navedenog natječaja bila upisana na tom popisu.

293    Nezakonita postupanja Ombudsmana također predstavljaju odlučujući uzrok gubitka povjerenja tužiteljice u instituciju Ombudsmana i predodžbe da je pritužba bila gubitak vremena i energije. Stoga postoji uzročna veza između navedenih nezakonitih postupanja i navedene nematerijalne štete u smislu sudske prakse navedene u točki 275.

294    Naposljetku, iznos nematerijalne štete koja je nastala tužiteljici zbog nezakonitih postupanja Ombudsmana treba, uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja, ex aequo et bono ocijeniti na 7000 eura.

III –  Zahtjev za mjere upravljanja postupkom i izvođenja dokaza te podnošenje novih prigovora

A –  Zahtjevi navedeni u replici

295    Kao što je bilo navedeno u točki 46. i sljedećima, tužiteljica je zahtijevala da Opći sud donese određene mjere upravljanja postupkom i izvođenja dokaza.

296    Kao prvo, kad se radi o zahtjevu da podnese dokumente koji se nalaze u istražnom spisu, valja napomenuti da je tužiteljica te dokumente podnijela Općem sudu nakon što je pristup tim dokumentima dobila u postupku u predmetu F‑9/12 (vidjeti dopise tužiteljice od 25. travnja i 6. lipnja 2012.). Predsjednik prvog vijeća odredio je da se ti dokumenti ulože u spis ako budu ocijenjeni kao dopušteni i relevantni (vidjeti odluke od 23. svibnja 2012. i od 19. lipnja 2012.).

297    Opći sud smatra da je podnošenje tih dokumenata dopušteno i relevantno za rješenje ovog spora (vidjeti točku 94. i sljedeće). Zato je, kao što to priznaje tužiteljica u svojem dopisu od 25. travnja 2012., zahtjev za mjere upravljanja postupkom iz replike postao bespredmetan. Samo je dio dokumenta „pooling“ od 14. svibnja 2007., čija povjerljivost nije bila uklonjena, još uvijek predmet zahtjeva za mjere upravljanja postupkom. U tom pogledu, neovisno o tome što su određeni odlomci tog dokumenta osnovano zadržali povjerljivost, Opći sud smatra da za rješenje ovog predmeta nije potreban pristup cijelom dokumentu.

298    Kao drugo, zahtjev za podnošenje dopisa od 24. i 31. svibnja 2007. koji se odnose na produljenje valjanosti popisa prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 također je postao bespredmetan jer su ti dopisi bili priloženi replici.

299    Kao treće, što se tiče prijedloga za nazočnost N. Diamandourosa, bivšeg ombudsmana, kao i agenata Ombudsmana i Parlamenta koji su bili zaduženi za spis tužiteljice (vidjeti gornju točku 46.), Opći sud ocjenjuje da se na temelju podnesaka koji su bili podneseni u okviru ovog predmeta može dovoljno jasno odgovoriti na različite prigovore tužiteljice. Zato te osobe nije potrebno saslušati.

B –  Zahtjevi navedeni nakon replike

1.     Uvod

300    Nakon replike tužiteljica je 25. travnja, 6. lipnja, 23. listopada, 19. prosinca 2012. i 6. studenoga 2013. predložila da u prilog svojoj tužbi podnese nove dokazne prijedloge i uloži nove argumente. U nekim od tih dopisa također je predložila da Opći sud odredi nove mjere upravljanja postupkom i izvođenja dokaza.

301    U svojim dopisima od 25. travnja i 6. lipnja 2012. tužiteljica je posebno navela tri nova prigovora.

302    Kao prvo, smatrala je da činjenica da je članu pravne službe Parlamenta bila proslijeđena preslika dopisa koji je Parlament poslao Vijeću 21. veljače 2006. potvrđuje da je Parlament htio oštetiti tužiteljicu kao što je to i navela u pritužbi. Ona smatra da je činjenica da nisu bili istraženi razlozi zašto je članu navedene pravne službe proslijeđena preslika tog dopisa predstavljala zapreku u utvrđivanju istine. Usto je navela da Ombudsman nije zahtijevao da se ukloni povjerljivost s tog dopisa.

303    Kao drugo, tužiteljica je smatrala da je iz obrane Parlamenta u predmetu F‑9/12 proizlazilo da njezin spis nije bio uništen u ožujku 2010., već u srpnju 2010., nakon što je Ombudsman 29. lipnja 2010. započeo istragu na vlastitu inicijativu. Iz toga je zaključila da je Parlament namjerno uništio njezin spis.

304    Kao treće, tužiteljica je smatrala da je činjenica da su Ombudsman i Parlament izbrisali popise prikladnih kandidata za natječaje za nespecijalizirane i specijalizirane administratore u dokumentu „pooling“ od 14. svibnja 2007. bila zabrinjavajuća. Ona smatra da je Parlament pojam povjerljivosti protumačio vrlo pristrano jer popisi prikladnih kandidata za nefrankofone natječaje nisu bili izbrisani. Zato je bila uvjerena da su postojale potrebe za administratorima.

305    Tužiteljica je u dopisu od 23. listopada 2012. od Općeg suda zahtijevala da u okviru mjera upravljanja postupkom i izvođenja dokaza pozove Parlament da podnese svoj zahtjev Ombudsmanu od 30. lipnja 2011. i da pozove Ombudsmana da podnese svoj odgovor Parlamentu od 1. srpnja 2011., a koji su zabilježeni u upisnicima o prosljeđivanju dokumenata u posjedu Ombudsmana nakon njegova pregleda u Parlamentu u svibnju 2007.

306    Tužiteljica je 19. prosinca 2012. u prilog svojoj tužbi podnijela nove dokaze koje je dobila povodom odgovora Parlamenta i Vijeća o mjerama upravljanja postupkom, koje je donio Službenički sud u predmetu F‑9/12. Na osnovi tih dokaza tužiteljica je formulirala sljedeće prigovore.

307    Kao prvo, ponovila je svoju tvrdnju da je njezin spis nakon početka istrage Ombudsmana na vlastitu inicijativu bio uništen. Prema njezinu je mišljenju šutnja Ombudsmana o tome da je Parlament lagao o uništenju spisa natječaja sprečavala da se utvrdi istina. Štoviše, tvrdila je da Ombudsman nije proveo istragu o tome je li Parlament nezakonito uništio njezin spis.

308    Kao drugo, Ombudsmanu je prigovorila da nije utvrdio da je Parlament odgovoran za slučaj nepravilnosti iako potonji nije podnio ni predmetni popis prikladnih kandidata u verziji iz lipnja 2005. ni presliku dokumenta u kojem su navedene kvalifikacije i sposobnosti kandidata s popisa.

309    Kao treće, tužiteljica je smatrala da nije bila obaviještena o broju slobodnih mjesta za opće administratore razreda A 7 između lipnja 2005. i kolovoza 2007. ni o broju privremenog osoblja njezina profila koje je u tom razdoblju bilo imenovano u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije. Ona smatra da bi se na temelju takve informacije dokazalo da je imala sve mogućnosti da se zaposli, a što bi se poštenom istragom Ombudsmana moglo dokazati. Zato je Općem sudu predložila nove mjere upravljanja postupkom da bi se utvrdila slobodna radna mjesta za opće administratore u Parlamentu i u Vijeću između 2005. i kolovoza 2007. kao i broj privremenog ili ugovornog osoblja sa sličnim profilom koje se u tom razdoblju zaposlilo te državljanstvo osoba koje se zaposlile.

310    U dopisu od 19. prosinca 2012. tužiteljica je zahtijevala i nove mjere upravljanja postupkom, odnosno s jedne strane nalaganje Vijeću da podnese preslike dopisa koje mu je poslala 9. veljače 2006. i 23. siječnja 2007. i s druge strane nalaganje Vijeću i Parlamentu da podnesu presliku poruke elektroničke pošte koju je Vijeće preko gospođe E. uputilo Parlamentu u veljači 2006., zahtijevajući njezin životopis i prijavu, kao i svaku eventualnu korespondenciju između Vijeća i Parlamenta u pogledu nje i njezine prijave.

311    Tužiteljica je 6. studenoga 2013. zatražila nazočnost gđe O’Reilly, novog ombudsmana, da bi se utvrdilo njezino stajalište o propustima njezina prethodnika i u kojoj mjeri ih prihvaća ili odbacuje.

2.     Ocjena

a)     Sudjelovanje člana pravne službe Parlamenta

312    U dijelu u kojemu tužiteljica navodi da je poruka elektroničke pošte od 21. veljače 2006. dokaz o protivljenju Parlamenta njezinu zapošljavanju, Opći sud smatra da je uzimajući u obzir pritužbu, odluku od 22. listopada 2007. i saznanje tužiteljice o poruci elektroničke pošte od 21. veljače 2006. nakon podnošenja replike, taj novi prigovor dopušten.

313    Nasuprot tomu, činjenica da je presliku poruke elektroničke pošte primio član pravne službe Parlamenta koju je 21. veljače 2006. poslao dužnosnik Parlamenta prilikom prosljeđivanja životopisa i prijave tužiteljice odgovornoj osobi u Vijeću ne dokazuje da je Parlament onemogućio svako imenovanje tužiteljice. Na temelju te činjenice naime nije moguće dokazati da je Parlament bio pristran u vezi s prijavom tužiteljice. Slanje preslike članu pravne službe može se objasniti na način da je upravno tijelo htjelo osigurati zakonitost postupaka tako da je u postupak uključilo pravnu službu institucije o kojoj je riječ. To provjeravanje zakonitosti postupaka koji se primjenjuju dio je legitimnih zadaća pravne službe.

314    Mišljenje o obavijesti o prethodnoj provjeri koje je primljeno od predstavnika za zaštitu podataka Europskog parlamenta 13. ožujka 2008., a na koje se poziva tužiteljica, u tom pogledu nije relevantno jer se radi o mišljenju koje je uslijedilo nakon predmetne elektroničke poruke, a prosljeđivanje životopisa i prijave tužiteljice pravnoj službi Parlamenta moguće je opravdati na temelju legitimnih zadaća te službe.

315    Naposljetku, u mjeri u kojoj tužiteljica napominje da Ombudsman nikad nije zahtijevao da se s tog dokumenta ukloni povjerljivost, Opći sud ocjenjuje da s obzirom na to da nije objasnila zašto je Ombudsman to morao zahtijevati, ta primjedba u ovom slučaju nije relevantna.

b)     Uništenje spisa Parlamenta

316    Tužiteljica tvrdi da je Parlament namjerno uništio njezin spis nakon 29. lipnja 2010., dana kad je započela istraga na vlastitu inicijativu Ombudsmana. Ona tu tvrdnju utemeljuje na elektroničkim porukama od 30. lipnja i 1. srpnja 2011. koje su izmijenili Parlament i Ombudsman, na prilogu odgovoru na tužbu u ovom predmetu u obliku popisa dokumenata koji su dio Ombudsmanovog spisa o pritužbi te na činjenici da je Parlament u svojoj obrani u predmetu F‑9/12 naznačio da je spis tužiteljice uništen u srpnju 2010.

317    U tom pogledu treba navesti da je Ombudsman podnio poruke elektroničke pošte od 30. lipnja i 1. srpnja 2011., tako da je zahtjev za mjere upravljanja postupkom u vezi s time postao bespredmetan.

318    Ombudsman je osim toga u ovom predmetu naznačio da je Parlament uništio spis u ožujku 2010., dakle prije nego što je započeo istragu na vlastitu inicijativu.

319    Parlament je u svojim očitovanjima o mjerama upravljanja postupkom u predmetu F‑9/12 naveo da je pogriješio prilikom navođenja datuma uništenja spisa tužiteljice. On je taj datum ispravio i potvrdio da je spis tužiteljice uništen u ožujku 2010.

320    Štoviše, suprotno onomu što ističe tužiteljica, iz poruka elektroničke pošte od 30. lipnja i 1. srpnja 2011. ne proizlazi da je na te datume Parlament još uvijek raspolagao spisom tužiteljice. Nasuprot tomu, zastupnik Parlamenta je u poruci elektroničke pošte od 30. lipnja 2011., nakon što je naveo da je spis tužiteljice uništen, zahtijevao presliku dokumenata iz spisa Ombudsmana koji odgovaraju dokumentima iz spisa Parlamenta, a čiju je presliku Ombudsman dobio tijekom svojeg pregleda.

321    Naposljetku, iako se u popisu dokumenata koji su dio Ombudsmanovog spisa u vezi s pritužbom, kronološki između 1. lipnja i 10. lipnja 2010. pojavila napomena „Povjerljivi dokumenti dobiveni tijekom pregleda spisa“, ta činjenica ne dokazuje da Parlament u ožujku 2010. navedene dokumente nije uništio. Iz zabilješke u spisu od 10. lipnja 2010. naime proizlazi da između trenutka kada je te dokumente Ombudsman preuzeo nakon što je pregledao spis Parlamenta i trenutka kad ih je zabilježio u svojem spisu postoji vremenski razmak.

322    Uzimajući u obzir prethodno navedeno tužiteljica nije dokazala da je Parlament njezin spis uništio nakon započinjanja istrage Ombudsmana na vlastitu inicijativu. Štoviše, zbog razloga iz točke 209. gore i sljedećih, Ombudsman nije postupio pogrešno time što nije proveo istragu o tome je li Parlament uništio tužiteljičin spis.

c)     Slobodna radna mjesta između 2005. i 2007.

323    Kako bi dokazala da je imala sve mogućnosti da se zaposli između lipnja 2005. i kolovoza 2007. da Parlament nije spriječio njezino imenovanje, tužiteljica zahtijeva da se podnese popis slobodnih radnih mjesta za opće administratore razreda A 7 između lipnja 2005. i kolovoza 2007., broj privremenog osoblja s profilom poput njezina koji je u tom razdoblju imenovan kao i državljanstvo osoba koje su se zaposlile.

324    Opći sud smatra da nije potrebno prihvatiti taj zahtjev jer Ombudsman nije utvrdio da tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost da se zaposli. Da je naime Ombudsman utvrdio da tužiteljica nije imala nikakve mogućnosti da se zaposli, ne bi proveo istragu koja se odnosi na cirkuliranje upisa imena tužiteljice na popis prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98.

d)     Izostavljanje podataka u dokumentu „pooling“ od 14. svibnja 2007.

325    Dokument „pooling“ od 14. svibnja 2007. sadržava informacije Parlamenta i drugih institucija Unije. Informacije koje su u verziji koju je Ombudsman proslijedio Općem sudu bile povjerljive kao takve je klasificirao Parlament i tiču se drugih institucija Unije. Suprotno onomu što ističe tužiteljica, izostavljanje podataka nije problematično niti je Parlament pristrano protumačio pitanje povjerljivosti. Nije naime na Parlamentu da razotkriva podatke drugih institucija bez njihove suglasnosti.

326    Osim toga i u svakom slučaju, pitanje postojanja drugih slobodnih radnih mjesta za administratore sa znanjem francuskoga jezika ne proizlazi iz dokumenta „pooling“ od 14. svibnja 2007., kao što to pretpostavlja tužiteljica. Taj popis naime navodi osobe čija se imena nalaze na popisima prikladnih kandidata, a ne slobodna radna mjesta u okviru institucija.

327    S obzirom na te činjenice, prigovore tužiteljice glede povjerljivosti određenih dijelova dokumenta „pooling“ od 14. svibnja 2007. navedene u njezinim dopisima od 25. travnja i 6. lipnja 2012. valja odbiti.

e)     Činjenica da Parlament nije podnio predmetni popis prikladnih kandidata u verziji iz lipnja 2005. i dokumente u kojima su navedene kvalifikacije i sposobnosti kandidata

328    Kad se radi o tvrdnji da popis prikladnih kandidata na kojemu je bilo ime tužiteljice nije bio nikada utvrđen, valja napomenuti da je u dopisu od 19. svibnja 2005. glavni tajnik Parlamenta obavijestio tužiteljicu da je njezino ime od sada nadalje na popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98. Sama tužiteljica je osim toga u ovom postupku predala presliku odluke glavnog direktora kadrovske službe Parlamenta od 17. svibnja 2005., u kojoj je bilo navedeno da je njezino ime bilo na tom popisu. Iz toga slijedi da je u dovoljnoj mjeri dokazano da je Parlament zaista dokazao postojanje tog popisa.

329    Kad se radi o prigovoru da Ombudsman nije utvrdio nepravilnost u postupanju Parlamenta jer on nije predao presliku dokumenta u kojem su navedene kvalifikacije i sposobnosti kandidata s popisa prikladnih kandidata na kojemu je bilo ime tužiteljice, treba istaknuti da se radi o novom prigovoru koji ne predstavlja proširenje postojećeg prigovora ili prigovor koji je utemeljen na novoj činjenici. Zato je taj prigovor nedopušten. U mjeri u kojoj se prigovor tužiteljice treba razumijeti kao upućivanje na propust provjere postojanja dokumenata u kojima su navedene kvalifikacije i sposobnosti kandidata, valja uputiti na ocjenu u točki 97.

f)     Zahtjev za dostavu poruke elektroničke pošte gđe E.

330    Tužiteljica zahtijeva da se dostavi poruka elektroničke pošte gđe E. na koju je Parlament odgovorio 21. lipnja 2006. jer ta poruka sadržava informacije koje potvrđuju činjenicu da Parlament predmetni popis prikladnih kandidata nije proslijedio. Ona u biti smatra da bi se na temelju te poruke elektroničke pošte potencijalno moglo dokazati da je ona sama obavijestila Vijeće o svojoj prijavi, a ne Parlament putem prosljeđivanja navedenog popisa.

331    U tom pogledu valja podsjetiti da iz poruke elektroničke pošte od 21. veljače 2006. proizlazi da je službenik Parlamenta životopis i prijavu tužiteljice proslijedio gđi E., službenici Vijeća, na njezin zahtjev. Poruka elektroničke pošte od 21. veljače 2006. je dio dokumenata koji su se nalazili u „spisima“, pripremljenima za pregled Ombudsmana (vidjeti točku 93. gore i dopis tužiteljice od 6. lipnja 2012.). U odluci od 22. listopada 2007. Ombudsman je naznačio da je pregled potvrdio da je životopis tužiteljice bio poslan „službi“ koja je zahtijevala informacije u vezi s njom, odnosno Vijeću.

332    Međutim, u ovom predmetu u dovoljnoj je mjeri utvrđeno da Ombudsman nije mogao dokazati tvrdnje iz odluke od 22. listopada 2007. o odgovarajućem pružanju informacija drugim institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije o navođenju imena tužiteljice na popisu prikladnih kandidata za natječaj EUR/A/151/98 otkada je ona upisana na njega. Poruka elektroničke pošte od 21. veljače 2006. taj zaključak ne može oboriti. Stoga u ovom slučaju nije potrebno podnositi zahtijevani dokument.

333    K tomu, zahtjev za dostavljanje dopisa od 9. veljače 2006. i 23. siječnja 2007. odnosi se na isto pitanje. Prema tome, zbog razloga navedenih u točki 332. gore, zahtjev tužiteljice nije moguće prihvatiti.

g)     Zahtjev za nazočnost gđe O’Reilly

334    Prijedlog za prihvaćanje mjere izvođenja dokaza koja se sastoji u tome da se naloži nazočnost gđe O’Reilly treba odbiti. Opći sud naime smatra da je u ovom predmetu podneseno dovoljno dokumenata na temelju kojih se može izvršiti ocjena osnovanosti tužiteljičine tužbe.

 Zaključak

335    S obzirom na sva prethodna razmatranja, ovu tužbu treba djelomično prihvatiti.

336    Naime, i u istrazi koja je uslijedila nakon tužiteljičine pritužbe i koja je zaključena odlukom od 22. listopada 2007. i u istrazi na vlastitu inicijativu koja je zaključena odlukom od 31. ožujka 2011. Ombudsman je postupao nezakonito. Ta su nezakonita postupanja, koja se sastoje od iskrivljavanja činjenica, nedostatka dužne pažnje u određenim istražnim zadaćama i nepoštovanja razumnog roka, dovoljno ozbiljna da mogu prouzročiti odgovornost Unije. Tužiteljici zbog njih nije nastala, kako ona navodi, materijalna šteta, ali jest nastala nematerijalna šteta, koja se ex aequo et bono može procijeniti na 7000 eura.

337    U preostalom dijelu tužba se odbija.

 Troškovi

338    U skladu s člankom 87. stavkom 3. Poslovnika, Opći sud može podijeliti troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.

339    U predmetnom su slučaju Ombudsman i tužiteljica uspjeli samo djelomično. Zato tužiteljici treba naložiti da snosi polovicu svojih vlastitih troškova i polovicu troškova Ombudsmana, a potonjem treba naložiti da snosi polovicu svojih vlastitih troškova i polovicu troškova tužiteljice.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (četvrto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Nalaže se Europskom ombudsmanu da Claire Staelen isplati naknadu štete u iznosu od 7000 eura.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      Ombudsman će snositi polovicu vlastitih troškova kao i polovicu troškova C. Staelen.

4.      C. Staelen će snositi polovicu vlastitih troškova kao i polovicu troškova Ombudsmana.

Prek Labucka Kreuschitz

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

I –  Činjenice nastale prije podnošenja pritužbe Ombudsmanu

II –  Pritužba Ombudsmanu

III –  Ombudsmanova istraga na vlastitu inicijativu

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

I –  Dopuštenost

II –  Meritum

A –  Uvod

B –  Sudska praksa u području izvanugovorne odgovornosti Unije

C –  Navodna nezakonita postupanja

1.  Nezakonita postupanja, koja se odnose na povrede članka 3. stavka 1. Odluke 94/262, članaka 5. i 9.2. provedbenih odredaba i načela savjesnosti i dobre uprave

a)  Uvodna zapažanja

b)  Nezakonita postupanja koja čine povredu članka 3. stavka 1. Odluke 94/262, članaka 5. i 9.2. provedbenih odredbi i načela savjesnosti i dobre uprave tijekom istražnih radnji koje se odnose na odluku od 22. listopada 2007.

–  Uvod

–  Postojanje nezakonitosti

–  Postojanje dovoljno ozbiljne povrede

–  Zaključak

c)  Nezakonita postupanja u vezi s povredom članka 3. stavka 1. Odluke 94/262, članaka 5. i 9.2. provedbenih odredbi i načela savjesnosti i dobre uprave u odnosu na odluku od 31. ožujka 2011.

d)  Zaključak

2.  Nezakonita postupanja koja proizlaze iz očitih pogrešaka u ocjeni

Uvod

Navođenje mišljenja Parlamenta u odluci od 22. listopada 2007.

Ispravak odluke od 22. listopada 2007.

Stavljanje na raspolaganje popisa prikladnih kandidata drugim institucijama

Točka 2.2. odluke od 22. listopada 2007.

Trajanje valjanosti popisa prikladnih kandidata

Uništenje spisa tužiteljice

Odgovor na dopis od 15. svibnja 2007.

Nepostojanje istrage o činjenici da se Parlament protivio njezinu imenovanju

Zaključak

3.  Nezakonitosti nastale zbog izostanka nepristranosti, objektivnosti i neovisnosti kao i zle vjere Ombudsmana te zlouporaba ovlasti

4.  Nezakonitosti nastale zbog povreda načela savjesnosti i „dobre uprave“, razumnog roka, članaka 14. i 17. Kodeksa o dobrom ponašanju i članka 41. Povelje o temeljnim pravima

a)  Uvod

b)  Razumni rok

c)  Poštovanje Kodeksa o dobrom ponašanju

d)  Nemogućnost pristupa spisu

e)  Zaključak

D –  Šteta i uzročna veza

a)  Uvodna razmatranja

b)  Materijalna šteta i uzročna veza između te štete i nezakonitog postupanja Ombudsmana

c)  Nematerijalna šteta i uzročna veza između te štete i nezakonitog postupanja Ombudsmana

III –  Zahtjev za mjere upravljanja postupkom i izvođenja dokaza te podnošenje novih prigovora

A –  Zahtjevi navedeni u replici

B –  Zahtjevi navedeni nakon replike

1.  Uvod

2.  Ocjena

a)  Sudjelovanje člana pravne službe Parlamenta

b)  Uništenje spisa Parlamenta

c)  Slobodna radna mjesta između 2005. i 2007.

d)  Izostavljanje podataka u dokumentu „pooling“ od 14. svibnja 2007.

e)  Činjenica da Parlament nije podnio predmetni popis prikladnih kandidata u verziji iz lipnja 2005. i dokumente u kojima su navedene kvalifikacije i sposobnosti kandidata

f)  Zahtjev za dostavu poruke elektroničke pošte gđe E.

g)  Zahtjev za nazočnost gđe O’Reilly

Zaključak

Troškovi

* Jezik postupka: francuski