PRESUDA OPĆEG SUDA (peto prošireno vijeće)

27. rujna 2018.(*)

„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja donesene s obzirom na stanje u Egiptu – Zamrzavanje sredstava – Dopuštenost – Ciljevi – Kriteriji za uvrštenje dotičnih osoba – Produljenje uvrštenja tužiteljâ na popis dotičnih osoba – Činjenična osnova – Prigovor nezakonitosti – Pravna osnova – Proporcionalnost – Pravo na pošteno suđenje – Pretpostavka nedužnosti – Pravo na dobru upravu – Pogreška koja se tiče prava – Očita pogreška u ocjeni – Pravo na vlasništvo – Prava obrane – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu”

U predmetu T‑288/15,

Ahmed Abdelaziz Ezz, sa stalnom adresom u Gizi (Egipat),

Abla Mohammed Fawzi Ali Ahmed Salama, sa stalnom adresom u Kairu (Egipat),

Khadiga Ahmed Ahmed Kamel Yassin, sa stalnom adresom u Gizi,

Shahinaz Abdel Azizabdel Wahab Al Naggar, sa stalnom adresom u Gizi,

koje su u početku zastupali J. Lewis, B. Kennelly, QC, J. Pobjoy, barrister, J. Binns, S. Rowe, solicitors, i J.-F. Bellis, odvjetnik, zatim B. Kennelly, J. Pobjoy, S. Rowe i H. de Charette, odvjetnik,

tužitelji,

protiv

Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bishop i I. Gurov, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje, kao prvo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/486 od 20. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL 2015., L 77, str. 16.), kao drugo, Odluke Vijeća (ZVSP) 2016/411 od 18. ožujka 2016. o izmjeni Odluke 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL 2016., L 74, str. 40.) i, kao treće, Odluke Vijeća (ZVSP) 2017/496 od 21. ožujka 2017. o izmjeni Odluke 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL 2017., L 76, str. 22.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelje,

OPĆI SUD (peto prošireno vijeće),

u sastavu: D. Gratsias (izvjestitelj), predsjednik, I. Labucka, A. Dittrich, I. Ulloa Rubio i P. G. Xuereb, suci,

tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 4. srpnja 2017.,

donosi sljedeću

Presudu

I.      Okolnosti spora i činjenični okvir

A.      Akti koje je Vijeće donijelo u odnosu na tužitelje

1        Povodom političkih događaja koji su u Egiptu nastupili počevši od siječnja 2011., Vijeće Europske unije je na temelju članka 29. UEU‑a 21. ožujka 2011. donijelo Odluku 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL 2011., L 76, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 8., str. 260.).

2        Uvodne izjave 1. i 2. Odluke 2011/172 glase:

„(1)      Europska je unija 21. veljače 2011. izrazila svoju spremnost da podrži miran i sređen prijelaz na civilnu i demokratsku vladu u Egiptu utemeljenu na vladavini prava, uz puno pošt[o]vanje ljudskih prava i temeljnih sloboda te da podupre napore za razvoj gospodarstva koji potiče socijalnu koheziju i promiče rast.

(2)      U vezi s tim, potrebno je uvesti mjere ograničavanja protiv osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta i koje su na taj način lišile stanovnike te zemlje prednosti održivog razvoja njihova gospodarstva i društva te dovele u pitanje razvoj demokracije u toj zemlji.”

3        Članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172, kako je izmijenjen ispravkom navedene odluke (SL 2014., L 203, str. 113.), određuje:

„Zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski resursi koji pripadaju, koji su u vlasništvu, kojima raspolažu ili koje nadziru osobe za koje je utvrđeno da su odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta i s njima povezane fizičke ili pravne osobe, subjekti ili tijela kako je navedeno u Prilogu.”

4        Članak 5. drugi stavak Odluke 2011/172, u prvotnoj verziji, predviđao je da se ta odluka primjenjuje do 22. ožujka 2012. Treći stavak tog članka predviđa da se ta odluka redovito preispituje i da se njezino važenje produljuje ili izmjenjuje na odgovarajući način ako Vijeće smatra da njezini ciljevi nisu ispunjeni. Na temelju potonje odredbe Vijeće je više puta produljilo važenje navedene odluke za razdoblje od jedne godine, donijevši uzastopno Odluku 2012/159/ZVSP od 19. ožujka 2012. (SL 2012., L 80, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 246.), Odluku 2013/144/ZVSP od 21. ožujka 2013. (SL 2013., L 82, str. 54.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 136.), Odluku 2014/153/ZVSP od 20. ožujka 2014. (SL 2014., L 85, str. 9.), Odluku (ZVSP) 2015/486 od 20. ožujka 2015. (SL 2015., L 77, str. 16.), Odluku (ZVSP) 2016/411 od 18. ožujka 2016. (SL 2016., L 74, str. 40.) i Odluku (ZVSP) 2017/496 od 21. ožujka 2017. (SL 2017., L 76, str. 22.).

5        Tužitelji, Ahmed Abdelaziz Ezz, Abla Mohamed Fawzi Ali Ahmed Salama, Khadiga Ahmed Ahmed Kamel Yassin i Shahinaz Abdel Azizabdel Wahab Al Naggar, bili su od donošenja Odluke 2011/172 uvršteni u sedmom, osmom, devetom i desetom redu popisa iz priloga toj odluci. Informacije za utvrđivanje identiteta svakog od njih, koje se nalaze na tom popisu, glasile su u odnosu na prvog tužitelja „Bivši član […] parlamenta; Datum rođenja: 12.01.1959.; Muškarac”, u odnosu na drugu tužiteljicu „Supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza; Datum rođenja: 31.01.1963.; Žena”, u odnosu na treću tužiteljicu „Supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza; Datum rođenja: 25.05.1959.; Žena” i u odnosu na četvrtu tužiteljicu „Supruga Ahmeda Abdelaziza Ezza; Datum rođenja: 09.10.1969.; Žena”. Odlukom 2017/496 unesen je ispravak u vezi s imenom druge tužiteljice.

6        Razlog za uvrštenje tužiteljâ, kako je izmijenjen ispravkom Odluke 2011/172, bio je sljedeći: „Osoba protiv koje su egipatska tijela na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije pokrenula sudski postupak zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava”. Taj je razlog ostao istovjetan prilikom uzastopnih produljenja važenja navedene odluke. Konkretno, izmjene u vezi s razlogom za uvrštenje, koje su uvedene Odlukom 2017/496, nisu se ticale tužiteljâ, već samo drugih osoba uvrštenih na isti popis.

7        Na temelju članka 215. stavka 2. UFEU‑a i Odluke 2011/172, Vijeće je 21. ožujka 2011. donijelo Uredbu (EU) br. 270/2011 o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu (SL 2011., L 76, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 204.). Tom se uredbom preuzimaju, u biti, odredbe Odluke 2011/172 i popis iz njezina Priloga I. istovjetan je onomu koji je priložen toj odluci. Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2017/491 od 21. ožujka 2017. o provedbi Uredbe br. 270/2011 (SL 2017., L 76, str. 10.) unesene su na popis iz Priloga I. navedenoj uredbi izmjene koje odgovaraju onima koje su uvedene na temelju Odluke 2017/496.

B.      Postupci koje su tužitelji pokrenuli pred sudovima Unije prije ili istodobno s ovim sporom

8        Tužbom podnesenom 20. svibnja 2011. i upisanom u tajništvu Općeg suda pod brojem T‑256/11 tužitelji su zahtijevali poništenje Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011, u dijelu u kojem se ti akti odnose na njih.

9        Tužitelji su 24. svibnja 2013. podnijeli novu tužbu, upisanu u tajništvu Općeg suda pod brojem T‑279/13, kojom su zahtijevali da se Odluka 2011/172, kako je izmijenjena Odlukom 2013/144, i Uredba br. 270/2011, „čije je važenje produljeno odlukom Vijeća koja [im] je bila dostavljena dopisom od 22. ožujka 2013.”, ponište u dijelu u kojem se ti akti odnose na njih.

10      Tužba tužiteljâ u predmetu T‑256/11 odbijena je presudom od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93). Tužitelji su 5. svibnja 2014. podnijeli žalbu protiv te presude.

11      Dana 30. svibnja 2014. svaki od četiriju tužitelja podnio je zasebnu tužbu protiv Odluke 2014/153 u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na njega (predmeti T‑375/14, Al Naggar/Vijeće, T‑376/14, Yassin/Vijeće, T‑377/14, Ezz/Vijeće i T‑378/14, Salama/Vijeće).

12      Presudom od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće (C‑220/14 P, EU:C:2015:147) odbijena je žalba tužiteljâ navedena u točki 10. ove presude.

13      Tužitelji su 29. svibnja 2015. podnijeli zahtjev za prilagodbu kojim se namjeravalo prvotni tužbeni zahtjev iz njihove tužbe u predmetu T‑279/13 proširiti na „Odluku Vijeća (ZVSP) 2015/485 od 20. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu”.

14      Rješenjem od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće (T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78), donesenim na temelju članka 126. Poslovnika Općeg suda, tužba tužiteljâ u odnosnom predmetu je odbačena odnosno odbijena. S jedne strane, Opći je sud zbog litispendencije odbacio kao očito nedopušten tužbeni zahtjev iz podneska kojim se provodi prilagodba naveden u točki 13. ove presude. Naime, Opći sud je presudio da između te tužbe i tog podneska kojim se provodi prilagodba postoji istovjetnost stranaka, tužbenih razloga i predmeta te da je ovaj potonji podnesen nakon navedene tužbe (rješenje od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće, T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78, t. 22. do 30.). S druge strane, odbio je tužbeni zahtjev kao očito pravno neosnovan (rješenje od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće, T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78, t. 43. do 79.).

15      Nakon što su tužitelji povukli tužbe, predmeti T‑375/14, T‑376/14, T‑377/14 i T‑378/14 brisani su iz sudskog upisnika na temelju rješenjâ predsjednika osmog vijeća Općeg suda od 21. ožujka 2016. (rješenja od 21. ožujka 2016., Al Naggar/Vijeće, T‑375/14, neobjavljeno, EU:T:2016:185, od 21. ožujka 2016., Yassin/Vijeće, T‑376/14, neobjavljeno, EU:T:2016:186, od 21. ožujka 2016., Ezz/Vijeće, T‑377/14, neobjavljeno, EU:T:2016:187 i od 21. ožujka 2016., Salama/Vijeće, T‑378/14, neobjavljeno, EU:T:2016:188).

16      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 26. svibnja 2016., upisanom u tajništvu Općeg suda pod brojem T‑268/16, prvi je tužitelj pokrenuo postupak protiv Odluke 2016/411 u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na njega. Zasebnom tužbom, upisanom istoga dana u tajništvu Općeg suda pod brojem T‑269/16, druga, treća i četvrta tužiteljica pokrenule su postupak protiv Odluke 2016/411 u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na njih.

17      Dana 12. rujna 2016. Opći je sud rješenjem odbacio kao očito nedopuštene tužbe tužiteljâ iz točke 16. ove presude zbog litispendencije, s obzirom na podnošenje podneska tužiteljâ kojim se provodi prilagodba u okviru ove tužbe usmjerene protiv Odluke 2016/411 i koji je naveden u točki 22. ove presude (rješenja od 12. rujna 2016., Ezz/Vijeće, T‑268/16, neobjavljeno, EU:T:2016:606, t. 15. i od 12. rujna 2016., Salama i dr./Vijeće, T‑269/16, neobjavljeno, EU:T:2016:607, t. 15.).

II.    Postupak i zahtjevi stranaka

18      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 29. svibnja 2015. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak. Prema prvoj stranici i točki 1. tužbe, tužitelji zahtijevaju poništenje „Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/485 od 20. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu”, u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na njih. Oni također zahtijevaju da se Vijeću naloži snošenje troškova.

19      U dopisu tajništvu Općeg suda od 24. kolovoza 2015. tužitelji su naveli da tužbu treba tumačiti na način da se odnosi na Odluku 2015/486 jer navod „2015/485” proizlazi iz pogreške u pisanju.

20      Vijeće je 15. veljače 2016. podnijelo odgovor na tužbu. U tom podnesku ono od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

21      Replika i odgovor na repliku podneseni su 31. ožujka 2016. odnosno 27. svibnja 2016.

22      Tužitelji su 25. svibnja 2016., na temelju članka 86. Poslovnika, podnijeli podnesak kojim se provodi prilagodba i u kojem od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi Odluku 2016/411 u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na njih;

–        naloži Vijeću snošenje troškova.

23      Dana 30. lipnja 2016. Vijeće je podnijelo očitovanja o podnesku kojim se provodi prilagodba, u kojima izjavljuje da ostaje pri zahtjevu iz odgovora na tužbu.

24      Tužitelji su 25. srpnja 2016. zahtijevali održavanje rasprave.

25      Odlukom od 4. listopada 2016. predmet je dodijeljen petom vijeću.

26      Dana 31. ožujka 2017., u okviru mjere upravljanja postupkom, Opći sud je pozvao stranke da mu dostave određeni broj dokumenata.

27      Tužitelji i Vijeće odgovorili su na te zahtjeve 11. odnosno 21. travnja 2017.

28      Na prijedlog petog vijeća Opći sud je odlukom od 5. travnja 2017. uputio predmet petom proširenom vijeću.

29      Dana 18. svibnja 2017., u okviru mjere upravljanja postupkom, Opći sud je, s jedne strane, pozvao stranke da mu dostave dopunske informacije te ih je, s druge strane, ispitao u vezi s utjecajem njegovih određenih ranijih odluka na ovaj predmet.

30      Dana 26. svibnja 2017. tužitelji su podnijeli drugi podnesak kojim se provodi prilagodba i u kojem od Općeg suda zahtijevaju da poništi, s jedne strane, Odluku 2017/496 te, s druge strane, Provedbenu uredbu 2017/491, u dijelu u kojem se ti akti odnose na njih.

31      Dopisima od 1. i 8. lipnja 2017. stranke su odgovorile na zahtjeve Općeg suda iz točke 29. ove presude.

32      Postupovnim aktom od 8. lipnja 2017. tužitelji su zahtijevali od Općeg suda da na temelju članka 92. stavka 1., članka 93. stavka 1. i članka 94. Poslovnika donese mjeru izvođenja dokaza u vidu saslušanja njihova pravnog zastupnika u Egiptu u svojstvu svjedoka. Vijeće je 19. lipnja 2017. podnijelo svoja očitovanja o tom zahtjevu za donošenje mjere izvođenja dokaza.

33      Dana 26. lipnja 2017. Vijeće je podnijelo očitovanja o drugom podnesku kojim se provodi prilagodba, u kojima izjavljuje da ostaje pri zahtjevu iz odgovora na tužbu.

34      Rasprava je održana 4. srpnja 2017. Na zahtjev tužiteljâ iz nje je nakon saslušanja Vijeća isključena javnost. Međutim, tužitelji su pojasnili da taj zahtjev ne podrazumijeva povjerljivo postupanje s određenim informacijama u odluci Općeg suda kojom se završava postupak. [povjerljivo](1).

35      Dana 19. rujna 2017. Opći sud je ponovno otvorio usmeni dio postupka i pozvao stranke da zauzmu stajalište o utjecaju koji presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583) može imati u okviru u ove tužbe. Dana 4. listopada 2017. stranke su Općem sudu dostavile svoj odgovor.

III. Pravo

A.      Dopuštenost tužbenog zahtjeva

36      U odgovoru na tužbu Vijeće ističe više zapreka vođenju postupka glede tužbenog zahtjeva za poništenje „Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/485 od 20. ožujka 2015. o izmjeni Odluke 2011/172/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Egiptu”, u dijelu u kojem se ta odluka odnosi na tužitelje. Vijeće smatra, prije svega, da taj zahtjev upućuje ili na nepostojeći akt ili na akt protiv kojeg tužitelji očito nemaju aktivnu procesnu legitimaciju. Potom smatra da je tužba protiv Odluke 2015/486 nepravodobna stoga što je ispravak tužiteljâ u njihovu dopisu od 24. kolovoza 2015. uslijedio nakon isteka roka od dva mjeseca predviđenog za postupke na temelju članka 263. UFEU‑a. Naposljetku, ističe da ako se pokaže da je ova tužba podnesena nakon podneska kojim se provodi prilagodba u predmetu T‑279/13 i koji su tužitelji podnijeli istoga dana, tu tužbu treba proglasiti nedopuštenom zbog litispendencije.

37      Tužitelji ističu u replici da je navod „2015/485” samo pogreška u pisanju, što je Opći sud potvrdio u rješenju od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće (T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78). Osim, toga osporavaju da s obzirom na to rješenje postoji situacija litispendencije.

38      Glede toga, a što se ponajprije tiče prve zapreke vođenju postupka, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi zahtjev da u skladu s člankom 76. Poslovnika tužba treba sadržavati predmet spora znači da ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija (vidjeti presudu od 13. rujna 2013., Anbouba/Vijeće, T‑592/11, neobjavljenu, EU:T:2013:427, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

39      Međutim, identifikacija pobijanog akta može implicitno proizaći iz sadržaja tužbe (vidjeti u tom smislu rješenje od 13. travnja 2011., Planet/Komisija, T‑320/09, EU:T:2011:172, t. 23. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, Sud i Opći sud već su prihvatili mogućnost preinake tužbenog zahtjeva kojim su pobijani akt ili akti neprecizno ili pogrešno označeni jer se na temelju sadržaja tužbe te činjeničnog i pravnog konteksta može nedvosmisleno identificirati te akte (u tom smislu i po analogiji vidjeti presude od 7. srpnja 1993., Španjolska/Komisija, C‑217/91, EU:C:1993:293, t. 14. do 16. i od 13. rujna 2013., Anbouba/Vijeće, T‑592/11, neobjavljenu, EU:T:2013:427, t. 24.).

40      Kao što je navedeno u točki 18. ove presude, iako tužitelji u ovom slučaju na prvoj stranici i u točki 1. tužbe navode „2015/485” kako bi označili pobijanu odluku u tužbi, mora se utvrditi da se, s druge strane, pozivaju na puni naslov Odluke 2015/486. Osim toga, odredbe koje tužitelji navode u tekstu tužbe jesu odredbe iz Odluke 2015/486, a ne one iz Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/485 od 20. ožujka 2015. o produljenju mandata posebnog predstavnika Europske unije na Kosovu (SL 2015., L 77, str. 12.). Nadalje, tužitelji su tužbi priložili presliku Odluke 2015/486, a ne Odluke 2015/485.

41      Stoga, kao što su to tužitelji, osim toga, potvrdili u svojem dopisu tajništvu Općeg suda od 24. kolovoza 2015. (vidjeti točku 19. ove presude), za ovu tužbu treba smatrati da se njome traži poništenje Odluke 2015/486 u dijelu u kojem se taj akt odnosi na njih jer navod „2015/485” u tužbi predstavlja tek pogrešku u pisanju bez utjecaja na njezinu dopuštenost. Slijedom toga, za ovu se tužbu ne može smatrati da se odnosi na nepostojeći akt niti da se odnosi na akt protiv kojeg tužitelji na bi imali aktivnu procesnu legitimaciju.

42      Što se, potom, tiče druge zapreke vođenju postupka, valja, nasuprot onomu što Vijeće tvrdi, a radi ocjene je li se u ovom slučaju poštovao rok za pokretanje postupka protiv Odluke 2015/486, uzeti u obzir datum podnošenja tužbe, to jest 29. svibnja 2015., a ne datum podnošenja dopisa tužiteljâ od 24. kolovoza 2015. Naime, kao što to proizlazi iz točaka 40. i 41. ove presude, na temelju samog sadržaja tužbe i njezinih priloga može se bez poteškoća utvrditi da je ta odluka predmet tužbe. S obzirom na datum 24. ožujka 2015. na dopisu kojim je Vijeće tužiteljima dostavilo navedenu odluku, podnošenjem tužbe 29. svibnja 2015. poštovan je rok za pokretanje postupka protiv te iste odluke u skladu s odredbama članka 263. šestog stavka UFEU‑a i članka 60. Poslovnika.

43      Što se, naposljetku, tiče treće zapreke vođenju postupka, a kao što je to Vijeće, uostalom, priznalo u replici, Opći sud je u točkama 22. do 30. rješenja od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće (T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78) utvrdio da je podnošenje podneska kojim se provodi prilagodba, podnesenog u predmetu T‑279/13 kako bi se tužbeni zahtjev i tužbeni razlozi prilagodili Odluci 2015/486, uslijedilo nakon podnošenja ove tužbe i da je taj podnesak kojim se provodi prilagodba trebalo stoga odbaciti kao očito nedopušten zbog litispendencije. Dakle, tužbeni zahtjev nije nedopušten zbog tog razloga.

44      Argumente o postojanju zapreka vođenju postupka iz točke 36. ove presude moguće je stoga jedino odbiti.

B.      Meritum

45      U okviru ove tužbe tužitelji zahtijevaju poništenje odluka Vijeća na temelju kojih je u okviru donošenja Odluke 2015/486, Odluke 2016/411 i Odluke 2017/496 njihovo uvrštenje u Prilogu Odluci 2011/172 bilo produljeno 2015., 2016. i 2017. (u daljnjem tekstu: pobijane odluke). U prilog tom zahtjevu ističu pet tužbenih razloga. U okviru prvog tužbenog razloga ističu prigovor nezakonitosti članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, čije je važenje produljeno odlukama 2015/486, 2016/411 i 2017/496, te članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011, a koji se temelji u biti na nepostojanju pravne osnove i na povredi načela proporcionalnosti. Drugi, treći, četvrti i peti tužbeni razlog temelje se na tome da je Vijeće povrijedilo članak 6. UEU‑a, razmatran zajedno s člankom 2. i člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, te članke 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) jer je ono propustilo osigurati da se u sudskim postupcima u Egiptu u vezi s tužiteljima poštuju temeljna prava, zatim na povredi općih kriterija utvrđenih u navedenim odredbama Odluke 2011/172 i Uredbe br. 270/2011, na povredi prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu te na neopravdanom i neproporcionalnom ograničenju prava tužiteljâ na vlasništvo i na povredi njihova ugleda.

46      Uvodno valja ispitati argument Vijeća da su tužbeni razlozi, koji su barem u bitnome istovjetni tužbenim razlozima navedenim u točki 45. ove presude, već bili ispitani i odbijeni u presudi od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93), te, nakon žalbe protiv te presude, i u presudi od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće (C‑220/14 P, EU:C:2015:147). Vijeće iz tog zaključuje da na temelju članka 126. Poslovnika ovu tužbu treba rješenjem odbiti kao očito pravno neosnovanu.

47      U tom pogledu valja, s jedne strane, istaknuti da u okviru prvog i drugog tužbenog razloga tužitelji prigovaraju Vijeću da je propustilo uzeti u obzir određeni broj informacija u vezi s političkim i pravosudnim događajima koji su uslijedili nakon donošenja Odluke 2011/172 te iz kojih su općenito vidljive povrede vladavine prava i temeljnih prava od strane egipatskih vlasti, a osobito povrede prava na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja u kontekstu kaznenih postupaka koji su u tijeku i koji se vode protiv njega. Tužitelji ističu da su Vijeće upoznali s tim informacijama, osobito u okviru svojeg dopisa od 23. prosinca 2014. U podnescima kojima se provodi prilagodba ističu da su dodatne informacije iste naravi podnijeli Vijeću prije nego što je njihovo uvrštenje bilo produljeno 2016. i 2017.

48      No, taj prigovor Opći sud nije ispitao u presudi od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93) ni u rješenju od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće (T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78), u kojima se odlučivalo o tužbama tužiteljâ navedenim u točkama 8. i 9. ove presude. Osim toga, tužitelji su tijekom postupka povukli svoje tužbe u predmetima T‑375/14 do T‑378/14.

49      S druge strane, valja podsjetiti da članak 2. stavak 3. Odluke 2011/172 određuje da kad se podnese očitovanje ili predoče novi važni dokazi, Vijeće preispituje svoju odluku i o tome obavješćuje predmetnu osobu ili subjekt. Osim toga, u skladu s člankom 5. trećim stavkom navedene odluke, ona se redovito preispituje te se njezino važenje produljuje ako Vijeće smatra da njezini ciljevi nisu ispunjeni.

50      Iz ovih odredbi zajedno proizlazi da prilikom svakog preispitivanja koje prethodi produljenju važenja Odluke 2011/172, ili čak u svakom trenutku, Vijeće može ovisno o važnim dokazima ili očitovanjima koji su mu podneseni provjeriti je li se od prvotnog uvrštenja tužiteljâ ili od zadnje revizije činjenično stanje promijenilo do te mjere da njihovo uvrštenje više nije opravdano (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 46.).

51      U ovom se slučaju ne može bez njihova ispitivanja isključiti da su elementi koje su tužitelji podnijeli u okviru svoje prepiske s Vijećem koja je prethodila donošenju pobijanih odluka bili toliko bitni da dovedu u pitanje produljenje njihova uvrštenja u okviru odnosnih odluka.

52      Osim toga, točno je da su u odlukama Općeg suda i Suda iz točke 46. ove presude već ispitani tužbeni razlozi slični trećem, četvrtom i petom tužbenom razlogu. Slijedom toga, u okviru ovih potonjih tužbenih razloga tužitelji nemaju pravo dovoditi u pitanje zakonitost svojeg prvotnog uvrštenja ili produljenja svojeg uvrštenja na temelju Odluke 2013/144 tako da Općem sudu podnose pitanja o kojima je već odlučeno u navedenim odlukama sudova Europske unije jer bi takvo osporavanje bilo suprotno relativnoj pravomoćnosti koja se ne odnosi samo na izreku navedenih odluka već i na razloge na kojima se ona nužno temelji (vidjeti u tom smislu presude od 1. lipnja 2006., P & O European Ferries (Vizcaya) i Diputación Foral de Vizcaya/Komisija, C‑442/03 P i C‑471/03 P, EU:C:2006:356, t. 39. do 41., od 15. svibnja 2008., Španjolska/Vijeće, C‑442/04, EU:C:2008:276, t. 25. i od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 117.). Osim toga, prigovori ili argumenti koji su istaknuti protiv pobijanih odluka i koji se zasnivaju na istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao oni koje je sud Unije već ispitao u okviru prijašnjih tužbi tužiteljâ mogu se odbiti kao očito neosnovani (u tom smislu i po analogiji vidjeti rješenje od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće, T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

53      Međutim, bez meritornog ispitivanja činjeničnih i pravnih pitanja istaknutih u okviru ove tužbe u potporu tim tužbenim razlozima na temelju ničega se ne može pretpostaviti da je sud Unije već ispitao navedene elemente (vidjeti u tom smislu rješenje od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće, T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78 , t. 41.).

54      Slijedom toga, ovu tužbu Opći sud ne može odbiti kao očito pravno neosnovanu a da se ne ispita argumentacija koju su tužitelji iznijeli u potporu tužbenim razlozima ove tužbe.

55      Valja prije svega ispitati prvi i drugi tužbeni razlog koji se temelje na prigovoru navedenom u točki 47. ove presude.

1.      Prvi i drugi tužbeni razlog, koji se temelje, s jedne strane, na prigovoru nezakonitosti članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, čije je važenje produljeno odlukama 2015/486, 2016/411 i 2017/496, i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011 te, s druge strane, na tome da je Vijeće povrijedilo članak 6. UEU‑a, u vezi s člankom 2. i člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, te članke 47. i 48. Povelje

a)      Uvodna razmatranja

56      Uvodno valja, s jedne strane, utvrditi postoji li na temelju sustava mjera ograničavanja iz Odluke 2011/172 mogućnost da Vijeće mora uzeti u obzir okolnosti kakve su one koje su tužitelji istaknuli u prilog prigovoru u točki 47. ove presude te, s druge strane, činjenični kontekst u okviru kojeg su tužitelji obavijestili Vijeće o tim okolnostima i postupanje s tim informacijama od strane Vijeća.

1)      Pravni kontekst

57      Prije svega valja podsjetiti da članak 2. i članak 3. stavak 5. UEU‑a nameću institucijama Unije obvezu da, među ostalim u okviru međunarodnih odnosa, promiču vrijednosti i načela na kojima se ona temelji, to jest osobito poštovanje ljudskog dostojanstva, vladavine prava i temeljnih prava.

58      Potom, kao što je na to podsjetio Sud, poštovanje tih načela i načela na kojima se Unija temelji obvezno je za svako djelovanje Unije, što uključuje područje zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP), kao što to proizlazi iz odredaba članka 21. stavka 1. prvog podstavka, stavka 2. točke (b) i stavka 3. UEU‑a te članka 23. UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Parlament/Vijeće, C‑263/14, EU:C:2016:435, t. 47.).

59      Konkretno, člankom 21. stavkom 1. UEU‑a propisano je da se djelovanjem Unije na međunarodnoj razini nastoji promicati u ostatku svijeta, osobito, vladavina prava, univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava i poštovanje međunarodnog prava.

60      Naposljetku, što se konkretnije tiče prava na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti, čija se povreda navodi u ovom slučaju, treba podsjetiti da prema mišljenju Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) pravo na pošteno suđenje, koje je utvrđeno u članku 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), i kojemu u pravnom poretku Unije odgovaraju članci 47. i 48. Povelje, zauzima, osobito u kaznenim stvarima, važno mjesto u demokratskom društvu (presuda ESLJP‑a od 7. srpnja 1989., Soering protiv Ujedinjene Kraljevine, CE:ECHR:1989:0707JUD 001403888, t. 113.).

61      Isto tako valja naglasiti da načela neovisnosti i nepristranosti pravosuđa kao i pravo na djelotvoran sudski nadzor predstavljaju standarde bitne za poštovanje vladavine prava koja sama čini jednu od glavnih vrijednosti na kojima se temelji Unija, kao što to proizlazi iz članka 2. UEU‑a, preambula UEU‑a i Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće, T‑340/14, EU:T:2016:496, t. 87. i 88.).

62      Kao što je to ESLJP u biti iznio, zahtjevima koji proizlaze iz prava na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti nastoji se osobito u kaznenim stvarima zajamčiti da odluka kojom će se konačno odlučiti o osnovanosti optužbi protiv predmetne osobe bude vjerodostojna te izbjeći uskraćivanje ili proizvoljnost sudske zaštite na temelju te odluke, što bi bilo samo nijekanje vladavine prava (u tom smislu i po analogiji vidjeti presude ESLJP‑a od 17. siječnja 2012., Othman (Abu Qatada) protiv Ujedinjene Kraljevine, CE:ECHR:2012:0117JUD 000813909, t. 260. i od 21. lipnja 2016., Al‑Dulimi i Montana Management Inc. protiv Švicarske, CE:ECHR:2016:0621JUD 000580908, t. 145. i 146.).

63      U ovom slučaju, obilježja sustava iz Odluke 2011/172 ne opravdavaju iznimku od opće obveze Vijeća da prilikom donošenja mjera ograničavanja poštuje temeljna prava koja su sastavni dio pravnog poretka Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 25. i navedenu sudsku praksu), a koja bi imala za posljedicu to da ga se izuzme iz bilo kakve provjere zaštite temeljnih prava zajamčenih u Egiptu.

64      U tom pogledu, valja podsjetiti da na temelju članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 cilj te odluke jest zamrzavanje imovine osoba odgovornih za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta i s njima povezanih osoba, čija se imena nalaze u prilogu navedenoj odluci. Kao što proizlazi iz njezine uvodne izjave 1., ta odluka pripada politici podrške egipatskim vlastima koja se zasniva, među ostalim, na ciljevima učvršćivanja i podrške demokraciji, vladavini prava, ljudskim pravima i načelima međunarodnog prava, koji su utvrđeni u članku 21. stavku 2. točki (b) UEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 44.). Jedini je cilj tog zamrzavanja imovine olakšati egipatskim vlastima utvrđenje počinjenog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava i sačuvati mogućnost da te vlasti povrate imovinsku korist ostvarenu tim prisvajanjem. Njegova je narav stoga isključivo preventivna te nema kazneno svojstvo (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 77., 78. i 206. i presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 62. i 64.).

65      Tako je radi uvrštenja osobe na popis u Prilogu Odluci 2011/172 ili produljenja tog uvrštenja na Vijeću da provjeri, s jedne strane, da se na temelju dokaza kojima raspolaže može utvrditi da je ta osoba predmet jednog ili više sudskih postupaka koji su u tijeku i koji se odnose na činjenice koje se mogu okvalificirati kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava te, s druge strane, da se na temelju tog ili tih postupaka navedena osoba može okvalificirati u skladu s kriterijima utvrđenima u članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172 (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 14. travnja 2016., Ben Ali/Vijeće, T‑200/14, neobjavljenu, EU:T:2016:216, t. 156. i presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 65.).

66      Iz prethodno navedenog proizlazi da u okviru suradnje s egipatskim vlastima načelno nije na Vijeću da ocjenjuje točnost i relevantnost elemenata na kojima se temelje egipatski sudski postupci (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 66. i navedenu sudsku praksu) jer navedene vlasti moraju dati takvu ocjenu. U tom je pogledu Sud presudio da nije na Vijeću ili Općem sudu da provjeri osnovanost istraga kojima su podvrgnuti žalitelji, nego jedino osnovanost odluke o zamrzavanju sredstava s obzirom na zahtjev za pravnu pomoć egipatskih vlasti (presuda od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 77.). Naime, Vijeće može biti dužno da osobito s obzirom na tužiteljeva očitovanja zatraži od tih istih vlasti pojašnjenja glede navedenih elemenata ako ta očitovanja mogu navesti tu instituciju da posumnja u dostatnost dokaza koje su one već podnijele (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

67      Tako je na nadležnom tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv osobe o kojoj je riječ, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga. Međutim, budući da je Vijeće podnijelo dokaze o postojanju sudskih postupaka koji se odnose na tužitelja, na potonjem je da u prilog svojim navodima podnese konkretne elemente koji su barem relevantni i vjerodostojni (u tom pogledu i po analogiji vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 72. do 75. i navedenu sudsku praksu).

68      Slijedom toga, s jedne strane, budući da je Odluka 2011/172 dio politike podrške egipatskim vlastima koja se zasniva, među ostalim, na ciljevima učvršćivanja i podrške demokraciji, vladavini prava, ljudskim pravima i načelima međunarodnog prava, ne može se u potpunosti isključiti pretpostavka da je ta odluka očito neprikladna glede tih ciljeva zbog postojanja teških i sustavnih povreda temeljnih prava. Osim toga, predmet te odluke, naveden u točki 64. ove presude, nije relevantan osobito s obzirom na te ciljeve ako je utvrđenje egipatskih vlasti o počinjenom nezakonitom prisvajanju državnih sredstava dovelo do uskraćivanja sudske zaštite ili ako je proizvoljno.

69      S druge strane, ako, kao što to proizlazi iz točaka 65. i 66. ove presude, postojanje sudskih postupaka koji su u tijeku u Egiptu predstavlja načelno dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu za uvrštenje osoba na popis u Prilogu Odluci 2011/172 kao i za njegovo produljenje, to nije slučaj kada Vijeće treba razumno pretpostaviti da odluka donesena nakon okončanja tih postupaka neće biti pouzdana, tim više što načelno nije na Vijeću da ocjenjuje točnost i relevantnost elemenata na kojima se ti postupci temelje.

70      Stoga se u okviru sustava mjera ograničavanja, kao što je onaj iz Odluke 2011/172, ne može isključiti da je Vijeće dužno provjeriti mogu li se sudski postupci, na koje se oslanja, smatrati pouzdanima s obzirom na elemente koje su predmetne osobe podnijele i koji se odnose na povrede vladavine prava i temeljnih prava, a osobito prava na pošteno suđenje, pod uvjetom da se radi o objektivnim, vjerodostojnim, preciznim i suglasnim elementima koji mogu potaknuti legitimne sumnje u odnosu na poštovanje tog prava.

71      Osim toga, usprkos svojoj zaštitnoj naravi, zamrzavanje imovine određeno u okviru sustava iz Odluke 2011/172 ima znatan negativan utjecaj na slobode i prava dotičnih osoba, tako da je radi jamčenja ravnoteže između ciljeva tog zamrzavanja imovine i zaštite tih prava i sloboda neophodno da Vijeće može po potrebi i pod nadzorom suda Unije na prikladan način ocijeniti opasnost od nastanka takvih povreda (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 131. i 132.).

72      Elementi koje je Vijeće istaknulo u okviru ovog postupka ne dovode u pitanje tu analizu.

73      Kao prvo, valja istaknuti da u okviru ovog spora Vijeće ne osporava da je uzimanje u obzir navoda tužiteljâ o povredi temeljnih prava u egipatskom političkom i sudskom kontekstu moglo biti relevantno u okviru preispitivanja koje je prethodilo donošenju pobijanih odluka. [povjerljivo]. Isto tako, u okviru svojeg pisanog odgovora Općem sudu od 4. listopada 2017. Vijeće je navelo da je prilikom preispitivanja uvrštenja tužiteljâ na popis u Prilogu Odluci 2011/172 u 2016. i 2017. godini pravilno uzelo u obzir navode tužiteljâ o teškim povredama temeljnih prava u kontekstu sudskih postupaka u Egiptu.

74      Kao drugo, argumentacija Vijeća kojom se nastoji pokazati da nije na njemu da provjeri jesu li jamstva jednaka onima koja se pružaju na temelju prava Unije u vezi s temeljnim pravima osigurana u okviru egipatskih sudskih postupaka, odnosi se na doseg obveze ocjene poštuju li se temeljna prava u egipatskom političkom i sudskom kontekstu, ali ne dovodi u pitanje postojanje te obveze. [povjerljivo].

75      To tumačenje potvrđuje upućivanje Vijeća u točki 175. presude od 7. srpnja 2017., Azarov/Vijeće (T‑215/15, u žalbenom postupku, EU:T:2017:479), kojim se nastojalo, kao što to proizlazi iz točke 166. iste presude, otkloniti tužiteljev argument u tom predmetu koji se odnosio na to da je prije donošenja pobijane odluke u konkretnom slučaju zadaća Vijeća bila provjeriti je li ukrajinskim pravnim poretkom zajamčena zaštita temeljnih prava koja je barem jednaka onoj koja se jamči u Uniji.

76      Kao treće, oslanjajući se na presude od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće (C‑220/14 P, EU:C:2015:147) i od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93), kako bi u biti tvrdilo da se navodima tužiteljâ nastoji samo dovesti u pitanje osnovanost sudskih postupaka, a ne njihovo postojanje, tako da se njima ne dira u zakonitost zamrzavanja njihove imovine, Vijeće ne vodi računa o kasnijem razvoju te sudske prakse navedenom, među ostalim, u točki 66. ove presude.

77      Glede toga valja istaknuti da je u sličnom kontekstu Odluke Vijeća 2011/72/ZVSP od 31. siječnja 2011. o mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Tunisu (SL 2011., L 28, str. 62.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 188.) Opći sud presudio da iz dokumenata koje je tužitelj dostavio ne proizlazi da je nepostojanje neovisnosti tuniskog pravosudnog sustava u odnosu na političku vlast, koje on navodi, moglo konkretno utjecati na sudske postupke koji se odnose na njega niti da je to nefunkcioniranje bilo sistemsko (presuda od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 73.). Tako je, dakle, Opći sud već ispitao mora li Vijeće uzeti u obzir očitovanja kojima se nastoji dovesti u pitanje temelj sudskih postupaka koji se vode protiv tužitelja, osobito isticanjem ozbiljnih manjkavosti u predmetnom pravosudnom sustavu koje utječu na jamstva koja se na temelju njega pružaju u vezi s temeljnim pravima.

78      Usto, argumentacija Vijeća spomenuta u točki 76. ove presude teško se može pomiriti s činjenicom da [povjerljivo].

79      Kao četvrto i posljednje, analizu Općeg suda potvrđuje činjenica da, kao što to Vijeće tvrdi, Odluku 2011/172 i naknadne odluke ono nije donijelo na temelju odluke nadležnog egipatskog tijela, već radi ostvarivanja ciljeva ZVSP‑a i u okviru samostalne ovlasti kojom raspolaže u tom pogledu. Naime, upravo je na Vijeću da u okviru izvršavanja te samostalne ovlasti pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog slučaja, među kojima se nalaze navodi tužiteljâ o povredama temeljnih prava u vezi sa sudskim postupcima koji čine činjeničnu osnovu za njihovo uvrštenje u Prilog Odluci 2011/172.

80      Stoga je u okviru ispitivanja prvog i drugog tužbenog razloga na Općem sudu da uzimajući u obzir intenzitet sudskog nadzora koji svaki od tih tužbenih razloga podrazumijeva odluči o pitanju jesu li navodi tužiteljâ o povredama vladavine prava i temeljnih prava u Egiptu predstavljali objektivne, vjerodostojne, precizne i suglasne elemente koji su mogli potaknuti legitimne sumnje te je li ih Vijeće dovoljno uzelo u obzir.

2)      Činjenični kontekst

i)      Elementi u vezi sa sudskim postupcima u Egiptu protiv tužiteljâ

81      Kao prvo, valja podsjetiti, kao što je to Opći sud već utvrdio, da su tužitelji prvotno bili uvršteni u Prilog Odluci 2011/172 na temelju dokumenata koji potječu od egipatskih vlasti i iz kojih proizlazi, s jedne strane, da se protiv prvog tužitelja u Egiptu vodio kazneni progon zbog djela koja se može okvalificirati kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava te, s druge strane, da je protiv svih tužitelja donesen nalog za oduzimanje njihove imovine u vezi s navedenim kaznenim progonom (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 132. do 134. i 137. do 140.). Iz sadržaja spisa proizlazi da se to prvotno uvrštenje zasnivalo, među ostalim, na informacijama iz dokumenata koji su priloženi dopisima egipatskih vlasti od 13. i 24. veljače 2011.

82      Kao drugo, iz sadržaja spisa proizlazi da su te informacije bile naknadno dopunjene i ažurirane dopisom egipatskih vlasti od 13. veljače 2014. kojemu je bila priložena ažurirana tablica s kaznenim postupcima protiv prvog tužitelja.

83      U dokumentu od 13. veljače 2014. spomenuto je sedam kaznenih postupaka. Prva dva kaznena postupka (predmeti br. 38 i 107 iz 2011.) odnose se na djela stjecanja nezakonite koristi, a treći kazneni postupak (predmet br. 291 iz 2011.) na djela pranja novca povezana s djelima spomenutima u okviru prvih dvaju postupaka. Četvrti, peti, šesti i sedmi kazneni postupak (predmeti br. 457 i 541 iz 2011. kao i br. 156 i 376 iz 2013.) tiču se djela izbjegavanja plaćanja poreza, djela zlouporabe vladajućeg položaja, ponovo djela izbjegavanja plaćanja poreza i, naposljetku, djela pranja novca.

84      Kao treće i kao što proizlazi iz odgovora Vijeća na zahtjev Općeg suda kojim ga se u okviru mjere upravljanja postupkom od 31. ožujka 2017. poziva da mu dostavi sve elemente kojima raspolaže u vezi s tužiteljima, dokumenti koje su mu egipatske vlasti dostavile radi donošenja Odluke 2015/486 sadržavali su, među ostalim, memorandum Ureda državnog odvjetnika Egipta (u daljnjem tekstu: PGO) od 9. veljače 2015. Tužitelji tvrde da im taj dokument nikada nije bio dostavljen.

85      Kao što je navedeno na početku memoranduma PGO‑a od 9. veljače 2015., njime se namjerava odgovoriti na zahtjev za pojašnjenje koji je u okviru radne skupine Vijeća „Magreb/Mašrik” iznesen nakon pitanjâ nekih država članica. Taj zahtjev za pojašnjenje odnosio se na zakonske postupke koje se moralo poštovati u predmetima, poput onih u vezi s osobama uvrštenima na popis u Prilogu Odluci 2011/172, kao i na zakonski rok u kojem je trebalo odlučiti o njima.

86      Iz memoranduma PGO‑a od 9. veljače 2015. proizlazi, među ostalim, da su u egipatskom kaznenom postupku predviđeni pravni lijekovi na temelju kojih dotične osobe mogu nadzoru Kasacijskog suda Arapske Republike Egipat (u daljnjem tekstu: egipatski Kasacijski sud) prvo podvrgnuti prvostupanjsku presudu na osnovi koje su osuđene te, potom, presudu na osnovi koje su ponovno osuđene nakon ukidanja prve presude i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje. Osim toga, u njemu je navedeno da u potonjem slučaju egipatski Kasacijski sud konačno odlučuje o sporu bilo tako da odbije odnosno odbaci žalbu bilo da sam odluči o meritumu.

87      Što se tiče ostalog, iz pisanog odgovora Vijeća od 21. travnja 2017. proizlazi da su drugi dokumenti koje je PGO dostavio u veljači 2015. bili samo ažuriranje već dostavljenih informacija u vezi sa statusom kaznenih postupaka koji su se vodili protiv prvog tužitelja, a iz kojeg nije bila vidljiva promjena u navedenim postupcima u odnosu na indicije iz dokumenta od 13. veljače 2014.

88      Kao četvrto i posljednje, iz sadržaja spisa proizlazi da su prije nego što je uvrštenje tužiteljâ bilo produljeno u 2016. i 2017. godini egipatske vlasti dostavile ažurirane informacije u vezi sa statusom sudskih postupaka koji su se vodili protiv prvog tužitelja. Konkretno, iz tih je informacija bio, s jedne strane, vidljiv dovršetak istraga u predmetu br. 156 iz 2013. nakon upravnog rješavanja spora te, s druge strane, postojanje triju dodatnih postupaka u predmetima br. 4 i 5482 iz 2011. kao i br. 244 iz 2015. u vezi s navodima o povredama počinjenima unutar odjela za financije u društvu El‑Dekheila, djelima stjecanja nezakonite koristi i djelima pranja novca. Osim toga, memorandum od 5. prosinca 2016., koji potječe od egipatskog Nacionalnog odbora za povrat imovine koja se nalazi u inozemstvu (u daljnjem tekstu: NCRAA), bio je dostavljen Vijeću 6. siječnja 2017. Međutim, sadržaj tog memoranduma istovjetan je sadržaju memoranduma PGO‑a od 9. veljače 2015. U svojem odgovoru na pitanja Općeg suda od 1. lipnja 2017. tužitelji su priznali da su za taj dokument saznali 27. siječnja 2017., to jest prije nego što je njihovo uvrštenje produljeno Odlukom 2017/496.

ii)    Elementi koje su tužitelji dostavili prije nego što je njihovo uvrštenje produljeno za 2015., 2016. i 2017. godinu

89      Prije svega valja istaknuti da su oni u svojem dopisu od 23. prosinca 2014., koji je upućen Vijeću i na koji se tužitelji pozivaju u okviru prigovora navedenog u točki 47. ove presude, izrazili, među ostalim, bojazan da kazneni postupci protiv prvog tužitelja nisu bili pokrenuti u dobroj vjeri i na temelju dokaza te da su neosnovani i temelje se na političkim razlozima. Tu su bojazan potkrijepili upućivanjem na kontekst u kojem su ti postupci bili pokrenuti i na analizu tih postupaka egipatskog Kasacijskog suda te su zaključili da su oni poduprti određenim brojem dokumenata koji se odnose, s jedne strane, na poštovanje prava prvog tužitelja na pošteno suđenje te, s druge strane, na poštovanje vladavine prava u Egiptu, nakon što je u veljači 2011. otišao tadašnji predsjednik Arapske Republike Egipta Muhammad Hosni Mubarak.

90      Tužitelji su svojem dopisu od 23. prosinca 2014. priložili dokumente koji potkrepljuju tu bojazan i koji su priloženi tužbi. [povjerljivo].

91      Kao prvo, radi se o dva izvješća International Bar Association’s Human Rights Institutea (IBAHRI) iz studenoga 2011. i veljače 2014. o položaju pravnih zanimanja u Egiptu. Izvješće IBAHRI‑ja iz 2011., naslovljeno „Justice at a Crossroads: the Legal profession and the Rule of Law in the New Egypt”, bilo je sastavljeno nakon istraživanja te nevladine organizacije u Egiptu u lipnju 2011. Njegov je cilj, s jedne strane, ispitati poteškoće na koje su odvjetnici nailazili u toj zemlji u vezi s poštovanjem vladavine prava i temeljnih prava prije događaja iz 2011. i u razdoblju neposredno nakon njih te, s druge strane, dati preporuke kako bi se osiguralo poštovanje tih načela. Namjena je izvješća IBAHRI‑ja iz 2014., naslovljenog „Separating Law and Politics: Challenges to the Independence of Judges and Prosecutors in Egypt”, koje se temelji na istraživanju provedenom u Egiptu između lipnja i studenoga 2013., osigurati postupanje u skladu s preporukama iz izvješća IBAHRI‑ja iz 2011. te je konkretnije usredotočeno na prepreke neovisnosti egipatske sudbene vlasti.

92      Drugo, tužitelji su dostavili izvješće osobe D., člana odvjetničkog ureda sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, od 27. srpnja 2011. i izvješće osobe M., odvjetnika u Ženevi, od 4. veljače 2013., a koja se odnose na više kaznenih postupaka protiv prvog tužitelja. Iz tih izvješća proizlazi da su pravni zastupnici prvog tužitelja u Egiptu opunomoćili osobe D. i M. u svojstvu promatrača kako bi ocijenili poštuje li se pravo prvog tužitelja na pošteno suđenje u okviru kaznenih postupaka koji su se u Egiptu vodili protiv njega.

93      Glede izvješća osobe D., ono se tiče istraga državnog odvjetnika Arapske Republike Egipta (u daljnjem tekstu: egipatski državni odvjetnik) i rasprava održanih od 7. do 12. svibnja i od 11. do 15. lipnja 2011. u okviru prvog kaznenog postupka protiv tužitelja koji, kao što proizlazi iz sadržaja spisa, odgovara postupku br. 107 iz 2011. u dokumentima koje su dostavile egipatske vlasti. Prema navodima iz tog izvješća bivšem ministru industrije, visokom dužnosniku Ministarstva industrije i prvom tužitelju prebacuje se da su se udružili kako bi potonjem omogućili da ishodi energetske dozvole za dva poduzeća iz svoje grupe kršenjem pravila kojima je uređen javni postupak za dodjelu tih dozvola sektoru čelika.

94      Sadržaj izvješća osobe D. zasniva se na čitanju spisa optužbe kojemu je njegov autor imao pristup te na njezinim izravnim opažanjima na raznim raspravama na kojima je prisustvovala. To izvješće sadržava opis elemenata iz spisa državnog odvjetništva, kako su navedeni u aktu od 28. veljače 2011. o upućivanju predmeta kaznenom sudu, zapisnik s rasprava, a osobito s one posvećene saslušanju svjedoka, kao i kritičku analizu inkriminirajućih dokaza koje je prikupilo državno odvjetništvo.

95      U svojem izvješću osoba D. prigovara, s jedne strane, žurbi s kojom su prema njezinu mišljenju egipatske vlasti postupale u odnosnom predmetu te, s druge strane, uvjetima odvijanja rasprava kojima je prisustvovala, a koje su prema njezinu mišljenju izvor povreda pretpostavke nedužnosti i prava obrane prvog tužitelja. S obzirom na ta opažanja, ona u svojem izvješću zaključuje da „glede načina na koji je kazneni sud upravljao raspravama, postoji bojazan da neće donijeti ispravnu odluku u tom predmetu [i] da se pod pritiskom [javnog mnijenja] osjeća obveznim [osuditi optuženike prepuštajući egipatskom Kasacijskom sudu brigu hoće li ukinuti osudu]”.

96      Glede izvješća osobe M., ono se tiče rasprava održanih u 2012. u okviru dvaju kaznenih postupaka protiv prvog tužitelja, od kojih se, prema izvješću, jedan odnosi na optužbe za prijevarno stjecanje dionica društva El‑Dekheila, a drugi na navodna djela pranja novca povezana s tim optužbama i koji, s obzirom na sadržaj spisa, odgovaraju predmetima br. 38 i 291 iz 2011. u dokumentima koje su dostavile egipatske vlasti.

97      Ocjena koju je osoba M. iznijela u svojem izvješću temelji se, s jedne strane, na izvješćima koje je sastavila osoba A., egipatska odvjetnica opunomoćena da prisustvuje raspravama u njezino ime jer je osoba M. navela da je prvo odlučila da osobno ne prisustvuje raspravama zbog „visokog rizika za vlastitu sigurnost [koji potječe] od prosvjeda koji se odvijaju pred palačom pravde” „tijekom ukupnog trajanja postupka protiv [prvog tužitelja]”, te, s druge strane, na njezinom izravnom opažanju s jedne od rasprava u okviru predmeta br. 38 iz 2011.

98      U prvom dijelu izvješće osobe M. sadržava opis raspravne dvorane, kako ju je ona sama doživjela, a u drugom se dijelu analiziraju različita pitanja u vezi s kojima je u izvješćima osobe A. ona prepoznala moguće povrede temeljnih prava, to jest prisutnost metalnog kaveza za držanje optuženikâ, prisutnost čuvara u raspravnoj dvorani, poteškoće na raspravi, nedovoljno nepristran stav kaznenog suda i predrasude koje proistječu iz medijske pokrivenosti. S obzirom na ta opažanja, ona zaključuje da „glede međunarodnih standarda u vezi s temeljnim pravima postoji mogućnost da su prava [prvog tužitelja] bila povrijeđena, a osobito pravo na pošteno suđenje”. Osim toga, „postoji znatna opasnost [od pravno] upitnih osuđujućih presuda, bez obzira radi li se o postupku zbog stjecanja nezakonite koristi ili o postupku zbog pranja novca”.

99      Treće, tužitelji su se u Vijeću pozvali na tri presude egipatskog Kasacijskog suda od 2. prosinca 2012., 12. svibnja 2013. i od 14. prosinca 2013. U tim je presudama egipatski Kasacijski sud, s jedne strane, ukinuo prvostupanjske presude u kojima je u svakom od dotičnih predmeta utvrđena odgovornost optuženikâ, među ostalim i prvog tužitelja, i kojima su oni osuđeni na razne kazne među kojima su novčane kazne i kazne zatvora te je, s druge strane, sudu koji odlučuje o meritumu vratio predmete radi ponovnog odlučivanja. Kao što proizlazi iz dokumenta egipatskih vlasti iz točke 82. ove presude, te su tri presude bile donesene u okviru kaznenih postupaka u predmetima br. 107 iz 2011. (nezakonito dodijeljene energetske dozvole), br. 291 iz 2011. (pranje novca) i br. 38 iz 2011. (prijevarno stjecanje dionica društva El‑Dekheila).

100    Četvrto, tužitelji su se pozvali na presudu Kaznenog suda Švicarske Konfederacije (u daljnjem tekstu: švicarski Savezni kazneni sud) od 12. prosinca 2012. i na dvije presude Ustavnog suda Kneževine Lihtenštajna (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Lihtenštajna) od 28. kolovoza 2012. i od 30. rujna 2013. Te se presude odnose na postupke međunarodne pravne pomoći povodom zahtjeva egipatskih vlasti. Prvom od tih presuda ukinuta je odluka švicarskih vlasti da im se odobri uvid u spis kaznenog postupka protiv egipatskih državljana zbog, među ostalim, djela pranja novca.

101    U svojoj se presudi od 12. prosinca 2012. švicarski Savezni kazneni sud oslonio na određeni broj informacija javno dostupnih u izvješćima međunarodnih organizacija ili u tisku kako bi zaključio da se „neovisno o problematici poštovanja ljudskih prava [u Egiptu], [ta zemlja] trenutačno suočava s neizvjesnom unutarnjom tranzicijom koju obilježava nestabilnost institucija i [očito dovođenje u pitanje] neovisnosti i poštovanja koji postoje između [izvršne i sudbene] vlasti”. Glede tih informacija predmetni je sud zaključio da „[za tužitelje] postoji opasnost od neposredne i nepopravljive štete”.

102    Dvjema presudama Ustavnog suda Lihtenštajna od 28. kolovoza 2012. i od 30. rujna 2013. ukinute su dvije sudske odluke kojima je odbijena žalba društva u vlasništvu prvog tužitelja protiv naloga za zamrzavanje njegove imovine zbog kaznenih postupaka koji se protiv potonjeg vode u Egiptu. Taj je sud, naime, smatrao da su izvori informacija, na koje se navedeno društvo oslonilo i koje su, među ostalim, uključivale izvješće IBAHRI‑ja iz 2011. i izvješće osobe M., dovoljni za zaključak da je on „[dokazao] opasnost od povreda temeljnih prava [prvog tužitelja u Egiptu]” s obzirom na to da se samo zahtijevalo da se ta opasnost učini vjerojatnom.

103    Iz sadržaja spisa proizlazi da su predmetne dokumente, uz iznimku navedenog izvješća IBAHRI‑ja iz 2014., tužitelji već dostavili kako bi potkrijepili, među ostalim, prvi i drugi tužbeni razlog svojih tužbi u predmetima T‑375/14 do T‑378/14 te da je Vijeće, koje je podnijelo odgovor na tužbu u kojemu je odgovorilo na navedene tužbene razloge, već, dakle, znalo za njih u tom okviru.

104    U okviru prepiske s Vijećem, koja se odvijala prije nego što je uvrštenje tužiteljâ produljeno u 2016. i 2017., tužitelji su podnijeli određene dodatne elemente u vezi s poštovanjem temeljnih prava u Egiptu.

105    S jedne su strane tužitelji svojem dopisu Vijeću od 29. veljače 2016. priložili dopis svojih egipatskih pravnih zastupnika u vezi s raznim sudskim postupcima protiv prvog tužitelja koje su egipatske vlasti spomenule u dokumentima od 2. siječnja 2016. Konkretno, što se tiče triju od tih postupaka (predmeti br. 4 iz 2011., br. 274 iz 2012. i br. 376 iz 2013.), navedeni pravni zastupnici su istaknuli da nikada nisu bili obaviješteni o postojanju „formalnih” istraga i da su egipatske vlasti odbile njihov zahtjev za uvid u spis. Osim toga, u svojim dopisima od 14. ožujka 2016. tužitelji su, oslanjajući se na mišljenje egipatskog pravnika priloženo navedenim dopisima, istaknuli da njihovo pravo na saslušanje nije bilo poštovano prije objave naloga za zamrzavanje sredstava koji su egipatske vlasti donijele protiv njih.

106    S druge strane, u dopisu od 7. ožujka 2017. tužitelji su Vijeću skrenuli pozornost na određivanje istražnog zatvora prvom tužitelju s učinkom od tog datuma, a koje su smatrali povredom jamstava utvrđenih, među ostalim, u članku 5. EKLJP‑a.

iii) Postupanje Vijeća s elementima koje su dostavili tužitelji

107    Prije svega, iz sadržaja spisa proizlazi da je na dopis tužiteljâ od 23. prosinca 2014. Vijeće odgovorilo u svojem dopisu od 24. ožujka 2015. Potonji dopis izričito ne upućuje niti na navode tužiteljâ kojima se dovodi u pitanje poštovanje temeljnih prava u Egiptu, a osobito prava prvog tužitelja na pošteno suđenje, niti na dokumente koji su spomenuti u točkama 91. do 102. ove presude i potkrepljuju te navode. Međutim, Vijeće je na bojazan tužiteljâ glede temelja kaznenih postupaka pokrenutih protiv prvog tužitelja, a koja je, među ostalim, poduprta tim navodima, odgovorilo ovako: „Vijeće ne dijeli Vaše stajalište da okolnosti u kojima su kazneni postupci pokrenuti protiv Vaše stranke dokazuju da se oni ne zasnivaju ni na kakvom dokazu i da se temelje na političkim pobudama”.

108    [povjerljivo]

109    Osim toga, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je ocjena očitovanja tužiteljâ i dokumenata, koju je Vijeće dalo, dovela do ad hoc provjere kod egipatskih vlasti.

110    Iz svega prethodno iznesenog proizlazi, dakle, da je u okviru preispitivanja uvrštenja tužiteljâ, koje je prethodilo donošenju Odluke 2015/486, Vijeće implicitno, ali nužno zaključilo da predmetna očitovanja i dokumenti, neovisno o njihovoj relevantnosti i vjerodostojnosti, nisu mogli dovesti u pitanje produljenje važenja Odluke 2011/172. Konkretno, s obzirom na memorandum PGO‑a od 9. veljače 2015. i objašnjenja Vijeća, valja zaključiti da je ono ocijenilo da oni ne dovode u pitanje ocjenu poštovanja temeljnih prava u Egiptu koja je dana, među ostalim, na temelju navedenog memoranduma i da stoga ne zahtijevaju dodatne provjere.

111    Kao što to pokazuju dopisi od 21. ožujka 2016. i od 22. ožujka 2017. koje je Vijeće uputilo prvom tužitelju, to se stajalište u odnosu na navode tužiteljâ u vezi s kršenjima vladavine prava i temeljnih prava u Egiptu nije izmijenilo kada je njihovo uvrštenje bilo produljeno 2016. i 2017.

112    Naime, s jedne strane, u svojem je dopisu od 21. ožujka 2016. Vijeće navelo da se na prigovore tužiteljâ glede načina na koji su egipatske vlasti vodile predmete u vezi s prvim tužiteljem treba odgovoriti u okviru egipatskog pravnog sustava i egipatskih postupaka. S druge strane, u dopisu od 22. ožujka 2017. ono je tvrdilo da je ocijenilo očitovanja prvog tužitelja glede razine zaštite njegovih temeljnih prava u okviru sudskih postupaka u Egiptu i da je zaključilo da je razumno nastaviti s podrškom naporima egipatskih vlasti za povrat iznosa koje je egipatska država izgubila.

113    U tom pogledu valja istaknuti da u okviru prigovora iz točke 47. ove presude tužitelji u biti tvrde da to stajalište odražava okolnost da je Vijeće zanemarilo doseg elemenata koje su mu podnijeli kao i obveza koje za Vijeće proizlaze iz njih. U okviru prvog tužbenog razloga oni tvrde da te pogreške dovode do nezakonitosti odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 jer se njima u cijelosti produljuje važenje sustava mjera ograničavanja iz Odluke 2011/172. U okviru drugog tužbenog razloga tvrde da pobijane odluke, u dijelu u kojem produljuju njihovo uvrštenje, nisu u skladu s obvezom Vijeća da poštuje temeljna prava na osnovi članka 6. UEU‑a u vezi s člankom 2. i člankom 3. stavkom 5. UEU‑a te članaka 47. i 48. Povelje. Stoga je na Općem sudu da u okviru ispitivanja tih tužbenih razloga odluči o osnovanosti stajališta Vijeća u pogledu elemenata koje su mu tužitelji podnijeli, i to s obzirom na elemente u vezi sa stanjem u Egiptu kojima je ono inače raspolagalo.

b)      Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 i Uredbe br. 270/2011

114    Ovaj tužbeni razlog obuhvaća dva dijela koji se temelje na prigovoru nezakonitosti odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 u dijelu u kojem produljuju važenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i na prigovoru nezakonitosti članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011.

1)      Prvi dio, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 u dijelu u kojem produljuju važenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172

115    Tužitelji smatraju da čak i pod pretpostavkom da se članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 mogao prilikom njezina donošenja zasnivati na ciljevima iz uvodne izjave 1. te odluke, to više nije bio slučaj na dan donošenja Odluke 2015/486 zbog promjene političkog i pravosudnog konteksta u Egiptu koji se odražava u elementima koje su oni dostavili Vijeću prije tog datuma. Tako oni tvrde da se Odluka 2015/486 ne može zasnivati na cilju podrške novim egipatskim vlastima zbog, prvo, smjene tih vlasti do koje je došlo nakon donošenja Odluke 2011/172, drugo, nestabilnosti egipatskog političkog konteksta obilježenog povredama temeljnih prava i vladavine prava i, treće, činjenice da je Vijeće preko njih saznalo za informacije iz kojih je proizlazilo da egipatske vlasti nisu zajamčile pošteno, nepristrano i neovisno postupanje pravosuđa prema prvom tužitelju niti poštovanje vladavine prava u odnosu na njega. U drugom podnesku kojim se provodi prilagodba oni tvrde, nadalje, da elementi koje su podnijeli radi dokazivanja da za članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172 ne postoji pravna osnova također upućuju na neproporcionalnost tih odredbi s obzirom na ciljeve koje je Vijeće zadalo.

116    Vijeće osporava mogućnost tužiteljâ da ističu prigovor nezakonitosti protiv članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011, koji su prema njegovu mišljenju mogli, sa svoje strane, biti predmet postupka na temelju članka 263. UFEU‑a. Nadalje, ono općenito uzvraća da su Opći sud i Sud već odbili argumente koje su tužitelji iznijeli u okviru ovog tužbenog razloga. Osim toga, ono smatra da povreda kriterija za uvrštenje nije relevantna za ispitivanje prikladnosti pravne osnove. Ono također tvrdi da različite okolnosti koje su tužitelji istaknuli u okviru ovog tužbenog razloga, to jest političke promjene nastale u Egiptu, položaj temeljnih prava u toj zemlji i navodna povreda temeljnih prava prvog tužitelja, nisu relevantne za ocjenu zakonitosti mjera donesenih u okviru Odluke 2011/172.

117    Uvodno valja istaknuti da u okviru ovog dijela tužitelji iznose dva zasebna prigovora. Oni, s jedne strane, ističu nepostojanje pravne osnove članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, čije je važenje produljeno odlukama 2015/486, 2016/411 i 2017/496, jer te odredbe više ne ispunjavaju ciljeve ZVSP‑a. S druge strane, oni se prešutno u tužbi i prvom podnesku kojim se provodi prilagodba i izričito u drugom podnesku kojim se provodi prilagodba pozivaju na to da je Vijeće povrijedilo načelo proporcionalnosti jer je produljenje važenja tih odredbi očito bilo neprikladno s obzirom na razvoj situacije u Egiptu.

i)      Prigovor koji se temelji na nepostojanju pravne osnove

118    Prije svega valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi nadzor pravne osnove akta omogućuje provjeru nadležnosti autora akta i provjeru je li postupak donošenja tog akta zahvaćen nepravilnostima. Usto, izbor pravne osnove za neki akt Unije mora se temeljiti na objektivnim elementima koji podliježu sudskoj kontroli, među kojima su cilj i sadržaj tog akta (vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 42. i navedenu sudsku praksu; rješenje od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće, T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78, t. 47.).

119    U okviru ovog prigovora tužitelji osporavaju da su u ovom slučaju primjenjivi razlozi na temelju kojih je Opći sud u točki 47. rješenja od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće (T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78) zaključio da „društveni i pravni događaji” nastali nakon njihova prvotnog uvrštenja, na koje su se pozivali u okviru tužbenog razloga koji se također temeljio na nepostojanju pravne osnove, mogu imati utjecaja samo na osnovanost razloga pobijanih odluka i ne mogu se ispitati u okviru nadzora nad izborom pravne osnove navedenih akata.

120    Naime, tužitelji smatraju da iz sudske prakse proizlazi da u slučaju u kojem se cilj i sadržaj akta zasnivaju na posebnom društvenom i pravnom kontekstu nadzor nad njegovom pravnom osnovom treba nužno uključivati ispitivanje razvoja tog konteksta.

121    Međutim, mora se utvrditi da se razlozi Općeg suda koje tužitelji kritiziraju mogu primijeniti u ovom slučaju.

122    U tom pogledu valja podsjetiti, kao što je to Opći sud presudio u presudi od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 44.), da je glede Odluke 2011/172 dovoljno da su tim aktom zadani ciljevi povezani s ciljevima koji su utvrđeni u članku 21. UEU‑a kako bi se za njega smatralo da je obuhvaćen ZVSP‑om. Osim toga, kao što je Sud to presudio, s obzirom na širok opseg ciljeva ZVSP‑a, kako su izraženi u članku 3. stavku 5. UEU‑a i članku 21. UEU‑a te u posebnim odredbama o ZVSP‑u, osobito u člancima 23. i 24. UEU‑a, na temelju osporavanja osnovanosti navedenog akta s obzirom na ciljeve utvrđene u članku 21. UEU‑a ne može se utvrditi da taj akt nema pravnu osnovu (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 46).

123    Isti se razlozi mogu primijeniti u kontekstu odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496, kojima je samo produljeno važenje Odluke 2011/172 i pripadaju istoj politici kojom se, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 1. potonje odluke, namjerava podržati postupak političke i ekonomske stabilizacije Egipta, uz poštovanje vladavine prava i temeljnih prava.

124    Čak i pod pretpostavkom da se stanje u Egiptu, s obzirom na koje je Vijeće donijelo Odluku 2011/172, promijenilo, također u smislu koji je suprotan postupku demokratizacije koji se namjerava poduprijeti politikom, u čiji okvir ta odluka pripada, ta okolnost u svakom slučaju ne može utjecati na nadležnost te institucije da produljuje važenje te odluke na temelju članka 29. UFEU‑a. Naime, unatoč toj okolnosti, ciljevi koji se nastoje postići odlukama 2015/486, 2016/411 i 2017/496 te pravila kojima se produljuje njihovo važenje ipak su obuhvaćeni ZVSP‑om, što je dovoljno da se u ovom slučaju odbiju prigovori tužiteljâ (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Parlament/Vijeće, C‑263/14, EU:C:2016:435, t. 45. do 54.).

125    Sudska praksa koju su tužitelji naveli ne može dovesti u pitanje ta razmatranja.

126    Kao prvo, što se tiče presude od 8. lipnja 2010., Vodafone i dr. (C‑58/08, EU:C:2010:321), dovoljno je istaknuti da u njoj Sud nije ispitao pitanje predstavlja li odredba UEU‑a, koja je obuhvaćena ZVSP‑om, prikladnu pravnu osnovu, već je li to bio slučaj u pogledu članka 95. stavka 1. UEZ‑a (koji je postao članak 114. stavak 1. UFEU‑a), što podrazumijeva ispitivanje općeg konteksta i posebnih okolnosti područja usklađenog aktom donesenim na toj osnovi, i to na temelju tih okolnosti koje su postojale u trenutku njegova donošenja (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2010., Vodafone i dr., C‑58/08, EU:C:2010:321, t. 32. do 35. i 39. do 47.). Razlozi Suda u toj presudi ne mogu se, dakle, primijeniti u ovom slučaju.

127    Kao drugo, što se tiče točaka 191. do 193. presude od 11. srpnja 2007., Sison/Vijeće (T‑47/03, neobjavljena, EU:T:2007:207), one se odnose na ispitivanje Općeg suda glede tužbenog razloga koji se temeljio na nepostojanu obrazloženja, a ne tužbenog razloga koji se temeljio na nepostojanju pravne osnove. One, dakle, nisu relevantne.

128    Kao treće, što se tiče točke 110. presude od 22. travnja 2015., Tomana i dr./Vijeće i Komisija (T‑190/12, EU:T:2015:222), valja istaknuti da je treba tumačiti u kontekstu razlogâ Općeg suda kojemu ona pripada. Tim razlozima Opći sud nije nastojao provjeriti osnovanost ocjena koje je Vijeće dalo o razvoju situacije u Zimbabveu i o nužnosti zadržavanja na snazi mjera ograničavanja donesenih s obzirom na taj razvoj, već samo provjeriti je li tim mjerama Vijeće namjeravalo slijediti ciljeve obuhvaćene ZVSP‑om (vidjeti u tom smislu presudu od 22. travnja 2015., Tomana i dr./Vijeće i Komisija, T‑190/12, EU:T:2015:222, t. 93. do 111.).

129    Tako je prigovor koji se temelji na nepostojanju pravne osnove moguće jedino odbiti.

ii)    Prigovor koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

130    Uvodno valja podsjetiti da Vijeće općenito raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću za donošenje akata u okviru ZVSP‑a koji predstavlja područje koje uključuje njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi, u kojima ono treba izvršiti složene ocjene (vidjeti u tom smislu presudu od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft, C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 120. i navedenu sudsku praksu). Isto tako, sudska praksa priznaje Vijeću široku marginu prosudbe za utvrđivanje općih kriterija kojima se s obzirom na ciljeve na kojima se te mjere zasnivaju razgraničava krug osoba koje podliježu mjerama ograničavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2015., Anbouba/Vijeće, C‑605/13 P, EU:C:2015:248, t. 41. i presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 48.). Stoga mu se glede produljenja primjene tih kriterija treba priznati margina prosudbe istog dosega.

131    Tako nije na Općem sudu da u okviru ove tužbe odluči o osnovanosti politike podrške Vijeća postupku političke stabilizacije u Egiptu koja je navedena u uvodnoj izjavi 1. Odluke 2011/172 i u čiji okvir potonja odluka i naknadne odluke pripadaju.

132    Isto tako nije na Općem sudu da ocjenu Vijeća zamijeni svojom ocjenom glede zemljopisnog ili političkog konteksta na koji se Odluka 2011/172 odnosi i glede nužnosti njezina produljenja s obzirom na taj kontekst. Na njemu je samo da radi ocjene te nužnosti ispita nije li s obzirom na druge informacije kojima raspolaže i ciljeve te odluke Vijeće očito zanemarilo važnost i ozbiljnost elemenata u vezi s egipatskim političkim i pravosudnim kontekstom koje su tužitelji istaknuli.

133    Različite argumente koje tužitelji ističu u prilog ovom tužbenom razlogu valja ispitati s obzirom na ta razmatranja.

–       Prvi argument, koji se temelji na smjeni „novih egipatskih vlasti” koje Vijeće podupire

134    Prije svega, argument tužiteljâ da se zbog smjene novih egipatskih vlasti za Odluku 2011/172 više ne može smatrati da pripada u okvir „politike podrške tim vlastima” u skladu s točkom 44. presude od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93) počiva na pogrešnim pretpostavkama.

135    Naime, s jedne strane, glede cilja Odluke 2011/172 navedenog u točki 64. ove presude mjere ograničavanja određene u tom okviru trebaju se načelno zadržati na snazi do okončanja sudskih postupaka u Egiptu kako bi se očuvao njihov koristan učinak. Slijedom toga, produljenje važenja tih mjera ne može ovisiti o uzastopnim promjenama vlada koje uslijede u okviru procesa političke tranzicije nakon što je u veljači 2011. otišao M. H. Mubarak.

136    S druge strane, iz točke 44. presude od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93) proizlazi da je izrazom „politika podrške novim egipatskim vlastima” Opći sud namjeravao označiti „politiku podrške mirnom i sređenom prijelazu na civilnu i demokratsku vladu u Egiptu utemeljenu na vladavini prava, uz puno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda”, a koja je navedena u uvodnoj izjavi 1. Odluke 2011/172. Kao što to proizlazi, među ostalim, iz izvješća IBAHRI‑ja iz 2014., točno je da je predsjednik Republike izabran u Egiptu u lipnju 2012. u okviru procesa demokratske tranzicije Mohamed Morsi bio smijenjen sa svojih funkcija u lipnju 2013. Međutim, suprotno od pretpostavke tužiteljâ, izrazi iz navedene uvodne izjave ne upućuju na to da je politika podrške tom procesu bila ograničena na podršku vladi koju je ustrojio taj vođa i koja je bila prva civilna vlada nakon izbora po odlasku M. H. Mubaraka u 2011. U svakom slučaju, u skladu s navodima iz točke 131. ove presude, nije na Općem sudu da odluči o pitanju je li ta politika podrške i dalje bila relevantna nakon što je M. Morsi prestao obnašati funkcije.

137    Ta se razmatranja očito ne mogu dovesti u pitanje [povjerljivo]. Naime, dovoljno je podsjetiti, kao što je navedeno u točki 135. ove presude, da se te mjere trebaju načelno zadržati na snazi do okončanja sudskih postupaka u toj zemlji kako bi se očuvao njihov koristan učinak.

138    Argument koji se temelji na smjeni egipatskih „novih vlasti” treba, dakle, odbiti.

–       Drugi argument, koji se temelji na opasnostima uzrokovanima nestabilnošću egipatskog političkog konteksta i na navodnim povredama vladavine prava i temeljnih prava

139    Prije svega valja podsjetiti, kao što to tužitelji tvrde, da elementi koje su podnijeli, a osobito oni koji proizlaze iz izvješća IBAHRI‑ja, upućuju na znatnu političku i institucionalnu nestabilnost u Egiptu nakon odlaska M. H. Mubaraka 11. veljače 2011., koja je, kao što proizlazi iz odgovora tužiteljâ na pitanja Općeg suda od 1. lipnja 2017., trajala do donošenja novog ustava u siječnju 2014. i izbora A. F. Al‑Sissija na položaj predsjednika Republike nekoliko mjeseci poslije. Iz tih dokumenata također proizlazi da je politički kontekst tog razdoblja bio obilježen velikim napetostima između vlasti i političkih protivnika koje su uzrokovale određene ljudske gubitke.

140    Što se tiče pravosudnog konteksta, predmetni dokumenti upućuju na to da su se političke napetosti spomenute u točki 139. ove presude očitovale, među ostalim, u represivnoj kaznenoj politici koja je ciljala političke protivnike i osigurala nedostatnu razinu zaštite temeljnih prava. U njima se također spominju višestruka zadiranja ili pokušaji zadiranja izvršne vlasti u ovlasti pravosudnih tijela, barem tijekom mandata M. Morsija. Isto tako, ti dokumenti odražavaju intenzivnu medijsku pokrivenost kaznenih postupaka protiv bivših vođa i njihovih rođaka, osobito onih protiv M. H. Mubaraka i prvog tužitelja, te pritiske javnog mnijenja željnog da se utvrdi odgovornost tih osoba i na temelju kojih je postojala bojazan da taj postupak ne bude ugrožen nedostacima pravosudnog sustava.

141    Isti dokumenti također sadržavaju opis funkcioniranja egipatskog pravosudnog sustava tijekom razmatranog razdoblja. Stoga, ti dokumenti upućuju na obilježja tog sustava koja prema mišljenju njihovih autora slabe zaštitu temeljnih prava od strane egipatskih pravosudnih tijela koja je načelno osigurana pravnim okvirom koji ih obvezuje. Među tim su obilježjima spomenute, među ostalim, ovlasti dodijeljene izvršnoj vlasti za imenovanje državnih odvjetnika i u pogledu karijera sudaca kao i nedostaci u vezi s načinom zapošljavanja i usavršavanjem sudaca osobito na području međunarodnih standarda koji se odnose na temeljna prava. Ta obilježja uključuju nadalje materijalne uvjete za odvijanje rasprava u kaznenim predmetima opisanima u izvješćima osoba D. i M., od kojih se za neke, prema tim izvješćima, čini da nisu svojstveni opisanim raspravama i koji prema mišljenju njihovih autora upućuju na to da nisu osigurana sva jamstva koja proizlaze iz prava na pošteno suđenje.

142    Osim toga, iz navedenih dokumenata također proizlazi da se, s jedne strane, u svojoj presudi od 12. prosinca 2012. švicarski Savezni kazneni sud oslonio na elemente u vezi s političkom nestabilnošću koja je 2012. vladala u Egiptu kao i na elemente koji dokazuju zadiranja izvršne vlasti u sudske predmete, koja su utvrđena na temelju različitih javnih izvora, te da je, s druge strane, u svojim presudama od 28. kolovoza 2012. i od 30. rujna 2013. Ustavni sud Lihtenštajna zaključio da su elementi iz izvješća IBAHRI‑ja iz 2011. u vezi s egipatskim pravosudnim sustavom kao i elementi iz izvješća osobe M. takvi da upućuju na opasnost od povrede temeljnih prava prvog tužitelja u Egiptu.

143    Međutim, čak i pod pretpostavkom da se sve okolnosti na koje se odnose predmetni dokumenti mogu smatrati dokazanima, one u svakom slučaju ne mogu upućivati na to da je produljenje važenja Odluke 2011/172 na temelju Odluke 2015/486 bilo očito suprotno ciljevima iz uvodne izjave 1. Odluke 2011/172.

144    Kao prvo, na temelju tih se okolnosti ne može doći do zaključka da je politička i institucionalna nestabilnost, koja je između 2011. i 2014. obilježavala egipatski politički kontekst, dovela do potkopavanja ukupne sposobnosti egipatskog pravosudnog sustava da zajamči poštovanje vladavine prava i temeljnih prava te da bi zamrzavanje imovine određeno Odlukom 2011/172 u okviru politike kojom se, među ostalim, nastoji ostvariti poštovanje tih načela, postalo očito neprikladno.

145    Doduše, iz predmetnih dokumenata proizlazi da je politička i institucionalna nestabilnost u Egiptu mogla biti čimbenik nesigurnosti, osobito 2012., i to glede opasnosti od zadiranja izvršne vlasti u predmete u tijeku i to u mjeri u kojoj bi sa stajališta europskog suda bilo opravdano ukinuti mjere pravne pomoći.

146    Međutim, ta nestabilnost nije mogla biti dovoljno opravdanje za Vijeće da s obzirom na elemente kojima je inače raspolagalo na dan donošenja Odluke 2015/486 ne produlji važenje Odluke 2011/172. Naime, prije svega, [povjerljivo]. Potom, niti jedan od elemenata koje su tužitelji dostavili ne upućuje na to da je ta nestabilnost utjecala na kaznene postupke koji su se u Egiptu vodili protiv osoba na koje se odnosi Odluka 2011/172. Naposljetku, Vijeće je u trenutku donošenja odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 raspolagalo ažuriranim statusom predmetnih kaznenih postupaka (vidjeti točke 87. i 88. ove presude) protiv osoba uvrštenih u Prilog Odluci 2011/172, a koji nije odražavao takav utjecaj jer se za navedene postupke činilo da slijede svoj uobičajeni tijek ili da su čak u određenim slučajevima obustavljeni u izostanku dokaza ili da su doveli do toga da je egipatski Kasacijski sud ukinuo osude izrečene tim osobama.

147    Osim toga, drukčiji se zaključak ne može izvesti iz navodnih povreda temeljnih prava koje su počinjene u Egiptu tijekom razmatranog razdoblja, u kontekstu sukoba između vlasti i prosvjednika, osobito političkih protivnika, i represivne kaznene politike prema potonjima. Naime, iz elemenata koje su tužitelji dostavili ne proizlazi da su te povrede, čak i pod pretpostavkom da se dokažu, mogle utjecati na kaznene postupke u vezi s osobama za koje postoji pretpostavka da su odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava i s obzirom na koje je Odluka 2011/172 bila donesena. Što se tiče elemenata u vezi s tim kaznenim postupcima, mora se utvrditi da iako oni upućuju na to da je odvijanje nekih od njih moglo biti izloženo pritisku javnog mnijenja, iz toga se ne može izvesti zaključak o postojanju opasnosti da su svi ti postupci sustavno bili zahvaćeni povredama prava na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti.

148    Ta razmatranja nisu dovedena u pitanje elementima u vezi s funkcioniranjem pravosudnog sustava koji osobito proizlaze iz izvješća IBAHRI‑ja te osoba D. i M. Naime, u tim se izvješćima doduše upućuje na nedostatke u zaštiti neovisnosti pravosudnih tijela na temelju egipatskog pravnog okvira i na nefunkcioniranje u praksi koje može oslabiti konkretnu provedbu poštovanja temeljnih prava u okviru tog sustava. Međutim, oni ne upućuju na to da bi te okolnosti sustavno potkopavale sposobnost egipatskih pravosudnih tijela da zajamče poštovanje vladavine prava i temeljnih prava u okviru kaznenih postupaka poput onih na koje se Vijeće oslonilo u okviru Odluke 2011/172.

149    Ta razmatranja nisu dovedena u pitanje niti presudom švicarskog Saveznog kaznenog suda od 12. prosinca 2012. niti presudama Ustavnog suda Lihtenštajna od 28. kolovoza 2012. i od 30. rujna 2013. na koje se tužitelji pozivaju. Naime, čak i u slučaju da su sudske mjere koje su ti sudovi ukinuli usporedive s mjerama donesenima u okviru Odluke 2011/172, iz tih presuda u svakom slučaju proizlazi da su donesene s obzirom na činjenične i pravne okolnosti različite od onih koje su relevantne u okviru ovog tužbenog razloga. Naime, s jedne strane, valja istaknuti da su u tim presudama predmetni sudovi odlučili s obzirom na činjenice koje su mogle biti uzete u obzir 2012. odnosno 2013., a ne s obzirom na činjenice koje su nastale poslije. S druge strane, ukinute mjere nisu predstavljale sustav mjera, već pojedinačne mjere te za okončanje tih mjera nije bilo nužno da se kao u ovom slučaju dokažu opasnosti od sustavnih povreda temeljnih prava u egipatskom pravosudnom kontekstu.

150    Naposljetku, dopunski dokumenti u vezi s općim položajem vladavine prava i temeljnih prava koje su tužitelji podnijeli 2016. i 2017. ne opravdavaju različitu analizu glede Odluke 2016/411 i Odluke 2017/496.

151    S jedne strane, izjave dane u ime Unije između 2011. i 2016. na koje se tužitelji pozivaju u okviru prvog podneska kojim se provodi prilagodba ne tiču se sudskih postupaka na koje se Vijeće oslonilo u okviru Odluke 2011/172. Osim toga, samoj činjenici da tijela Unije izražavaju svoju zabrinutost u vezi s povredama temeljnih prava i kršenjima vladavine prava počinjenima u Egiptu ili od egipatskih vlasti zahtijevaju da se suzdrže od takvih povreda ili kršenja, i u pravosudnom kontekstu, ne protivi se to da Vijeće pruža pomoć tim istim vlastima u okviru konkretnih sudskih postupaka. Konkretno, valja istaknuti da u okviru politike koja ide osobito za poštovanjem vladavine prava i temeljnih prava u Egiptu pomoć egipatskim vlastima radi borbe protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava nije u suprotnosti s izražavanjem zabrinutosti ili zahtjevima da same te vlasti poštuju ta načela, već ih, naprotiv, nadopunjuje.

152    S druge strane, što se tiče izvješća Međunarodne komisije pravnika iz rujna 2016., naslovljenog „Egypt’s judiciary: A Tool of Repression, Lack of Effective Guarantee of Independence and Accountability”, ni iz jednog elementa u spisu ne proizlazi da su tužitelji to izvješće dostavili Vijeću prije donošenja Odluke 2017/496. Stoga se Vijeću ne može predbaciti da je propustilo uzeti u obzir elemente sadržane u tom izvješću kako bi utvrdilo je li produljenje važenja Odluke 2011/172 bilo u skladu s ciljevima politike čijem okviru ono pripada. Osim toga, ti se elementi, doduše, podudaraju s onima sadržanima u izvješću IBAHRI‑ja glede funkcioniranja egipatskog pravosudnog sustava, uključujući za razdoblje nakon onoga koje je obuhvaćeno potonjim izvješćima. Međutim, ti se elementi ne odnose na kaznene postupke na koje se Vijeće oslonilo i ne upućuju na to da bi sposobnost navedenog pravosudnog sustava da osigura poštovanje temeljnih prava bila sustavno potkopavana glede tih postupaka.

153    Kao drugo, elementi koje su tužitelji podnijeli ne dokazuju da bi Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni smatrajući da je raspolagalo s dovoljno elemenata da razumnim ocijeni nastavak suradnje s egipatskim vlastima poduzete u okviru Odluke 2011/172 i da pritom nije bilo nužno da izvrši dopunske provjere.

154    Naime, tužitelji ne dokazuju da bi dajući prešutno, ali nužno takvu ocjenu Vijeće očito pogrešno odvagnulo različite elemente relevantne za nastavak te suradnje, što je posebno podrazumijevalo da se, s jedne strane, uzme u obzir predmet te suradnje te, s druge strane, ciljeve politike u čiji okvir ona pripada, to jest podršku političkoj i ekonomskoj stabilizaciji Egipta uz poštovanje vladavine prava i temeljnih prava.

155    Glede toga, budući da sustav mjera ograničavanja utvrđen Odlukom 2011/172 ima samo za cilj olakšati egipatskim vlastima utvrđenje počinjenog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava i sačuvati mogućnost da te vlasti povrate imovinsku korist ostvarenu tim prisvajanjem, ne može se isključiti da se produljenjem važenja tog sustava održava njegova relevantnost, i u slučaju nepovoljnih političkih i pravosudnih promjena glede napretka demokracije, vladavine prava ili poštovanja temeljnih prava. Tako je na Vijeću bilo da s obzirom na elemente kojima je raspolagao ocijeni je li moglo razumno zaključiti da nastavak pružanja pomoći egipatskim tijelima u okviru borbe protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava ostaje, i u takvom kontekstu, prikladno sredstvo za promicanje ciljeva političke stabilnosti i poštovanja vladavine prava.

156    S jedne strane, kao što je to utvrđeno u točkama 144. do 152. ove presude, na temelju samih elemenata koje su tužitelji dostavili ne može se zaključiti da bi sposobnost egipatskih sudskih tijela da zajamče poštovanje vladavine prava i temeljnih prava u okviru sudskih postupaka na kojima se Odluka 2011/172 temelji bila sigurno ugrožena navedenim političkim i pravosudnim promjenama.

157    S druge strane, Vijeće je moglo uzeti u obzir postojanje jamstava koja pruža egipatski pravni okvir. Tako, osobito iz izvješća IBAHRI‑ja proizlazi, s jedne strane, da je Egipat stranka Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kao i regionalnih instrumenata međunarodnog prava u vezi sa zaštitom temeljnih prava te da je, s druge strane, neovisnost sudbene vlasti zajamčena egipatskim ustavom, pri čemu je napredak na tom području bio, osim toga, postignut novim ustavom donesenim u veljači 2014. Usto, iz navoda u memorandumu PGO‑a od 9. veljače 2015., spomenutih u točki 86. ove presude u vezi s pravnim lijekovima koji su u okviru egipatskog kaznenog postupka dostupni osobama uvrštenima na temelju Odluke 2011/172, proizlazilo je da su ti postupci pripadali pravnom okviru koji pruža jamstva glede djelotvorne sudske zaštite dotičnih osoba. Nadalje, kao što je to istaknuto u točki 146. ove presude, iz ažuriranog statusa predmetnih kaznenih postupaka koji su također priopćile egipatske vlasti radi donošenja odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 proizlazilo je da su određene osobe uvrštene u Prilog Odluci 2011/172 ishodile ukidanje svoje osude.

158    Glede toga, što se konkretno tiče memoranduma PGO‑a od 9. veljače 2015., tužitelji ne mogu isticati njegovu nedopuštenost u okviru ovog tužbenog razloga u dijelu u kojem se odnosi na poništenje Odluke 2015/486 jer je nesporno da se radi donošenja te odluke Vijeće moglo osloniti na njegov sadržaj. Osim toga, kao što je utvrđeno u točki 88. ove presude, sadržaj tog memoranduma preuzet je u memorandum NCRAA‑a od 5. prosinca 2016., koji je tužiteljima dostavljen prije donošenja Odluke 2017/496. Također, u svojem pisanom odgovoru od 21. travnja 2017. na mjeru upravljanja postupkom Vijeće je te memorandume priložilo spisu predmeta. Tužitelji su stoga bili u mogućnosti podnijeti očitovanja o sadržaju tog dokumenta, a osobito u okviru svojeg pisanog odgovora od 1. lipnja 2017. na pitanja Općeg suda i na raspravi.

159    Naposljetku, kao što je naglašeno u točki 151. ove presude, činjenica da Vijeće pruža pomoć egipatskim vlastima u okviru borbe protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava nije u suprotnosti s izražavanjem zabrinutosti i zahtjeva tijela Unije glede mogućih povreda temeljnih prava i vladavine prava koje su počinjene u Egiptu.

160    Stoga Vijeće nije počinilo očitu pogrešku u ocjeni kada je zaključilo da glede egipatskog političkog i pravosudnog konteksta raspolaže s dovoljno elemenata da nastavi suradnju s egipatskim vlastima poduzetu u okviru Odluke 2011/172 i da elementi koje su tužitelji podnijeli ne opravdavaju da se prije produljenja važenja te odluke izvrše dopunske provjere.

–       Treći argument, koji se temelji na opasnosti da se pravo prvog tužitelja na pošteno suđenje neće poštovati u okviru kaznenih postupaka koji se protiv njega vode u Egiptu

161    Što se tiče prvog argumenta, valja istaknuti da čak i u slučaju da elementi koje su tužitelji dostavili upućuju na opasnost da egipatske vlasti prvom tužitelju ne jamče poštovanje njegova prava na pošteno suđenje, ta bi okolnost mogla, ovisno o slučaju, utjecati samo na to je li uvrštenje tužiteljâ u Prilogu Odluci 2011/172 produljeno na zakonit način. S druge strane, ona ne može utjecati na to je li važenje sustava zamrzavanja sredstava koji je predviđen člankom 1. stavkom 1. te odluke produljeno na zakonit način.

162    Naime, kriteriji utvrđeni člankom 1. stavkom 1. Odluke 2011/172 općenito i apstraktno previđaju uvrštenje osoba odgovornih za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta te osoba koje su povezane s njima. Ti kriteriji ne podrazumijevaju postojanje veze između uvrštenja tih osoba i konkretnih kaznenih postupaka protiv prvog tužitelja.

163    Osim toga, opasnost od povreda prava prvog tužitelja na pošteno suđenje ne može sama za sebe predstavljati indiciju o sustavnim povredama tog prava koje mogu utjecati na prava svih osoba uvrštenih u Prilog Odluci 2011/172.

164    Slijedom toga, taj je argument bespredmetan u dijelu u kojem podupire prigovor nezakonitosti članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, čije je važenje produljeno Odlukom 2015/486. Taj argument može biti relevantan samo u okviru drugog tužbenog razloga koji se temelji na tome da je pobijanim odlukama povrijeđena obveza poštovanja temeljnih prava. U tom ga okviru, dakle, trebati ispitati.

165    Stoga, iz svega prethodno iznesenog proizlazi da tužitelji nisu dokazali niti da je produljenje važenja članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 na temelju odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 bilo očito neprikladno s obzirom na stanje u Egiptu te slijedom toga niti da je došlo do povrede načela proporcionalnosti. Prvi dio ovog tužbenog razloga treba, dakle, u cijelosti odbiti, bez potrebe da se ispituje argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je u odgovoru na tužbu Vijeće istaknulo protiv prigovora nezakonitosti na kojem se navedeni dio zasniva (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

2)      Drugi dio, koji se temelji na nepostojanju pravne osnove članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011

166    Tužitelji ističu nepostojanje pravne osnove Uredbe br. 270/2011 koja se prema njihovu mišljenju ne može zasnivati niti na članku 215. stavku 3. UFEU‑a uslijed izostanka valjane odluke niti na stavku 2. istog članka uslijed izostanka veze između njih i vlade treće zemlje.

167    Glede toga, valja istaknuti, s jedne strane, a kao što proizlazi iz točaka 118. do 165. ove presude, da ovaj prigovor nezakonitosti treba odbiti u dijelu u kojem se odnosi na članak 1. stavak 1. Odluke 2011/172, čije je važenje produljeno odlukama 2015/486, 2016/411 i 2017/496, te, s druge strane, da je u okviru tužbi tužiteljâ u predmetima T‑256/11 i T‑279/13 Opći sud presudio da je Uredba br. 270/2011 zakonito zasnovana na članku 215. stavku 2. UFEU‑a jer se na temelju te odredbe mjere ograničavanja mogu donijeti glede svake osobe pod uvjetom da su bile predviđene odlukom donesenom u okviru ZVSP‑a (presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 30. do 33. i rješenje od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće, T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78, t. 49.). Tako je ovaj prigovor nezakonitosti neosnovan i treba ga odbiti, pri čemu nije potrebno ispitati njegovu dopuštenost.

168    Stoga ovaj dio valja odbiti, a time i prvi tužbeni razlog u cijelosti.

c)      Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Vijeće povrijedilo članak 6. UEU‑a, u vezi s člancima 2. i 3. UEU‑a, te članke 47. i 48. Povelje

169    Drugi tužbeni razlog sadržava dva dijela.

170    U okviru prvog dijela tužitelji ističu da na temelju članka 6. UEU‑a, u vezi s člankom 2. i člankom 3. stavkom 5. UEU‑a, Vijeće ima obvezu promicati temeljna prava. Smatraju da je Vijeće, s jedne strane, propustilo osigurati poštovanje njihovih temeljnih prava te da se, s druge strane, suprotno zahtjevima iz sudske prakse oslonilo na neoborivu pretpostavku da su egipatske vlasti poštovale ta prava (presude od 21. prosinca 2011., N. S. i dr., C‑411/10 i C‑493/10, EU:C:2011:865, t. 105. i 106. te od 16. listopada 2014., LTTE/Vijeće, T‑208/11 i T‑508/11, EU:T:2014:885, t. 139.). Oni smatraju da je njihovo pravo na pošteno suđenje i na pretpostavku nedužnosti utvrđeno člancima 47. i 48. Povelje bilo povrijeđeno u okviru sudskih postupaka koji se protiv njih vode u Egiptu. U odgovoru od 4. listopada 2017. na pitanje Općeg suda o utjecaju koji na ovaj predmet ima presuda od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE (C‑599/14 P, EU:C:2017:583), tvrde da ta presuda podupire njihovo stajalište.

171    Osim toga, kao što je navedeno u točki 164. ove presude, za ovaj tužbeni razlog također je relevantan argument koji su tužitelji istaknuli u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga, a koji se temelji na tome da se produljenje njihova uvrštenja protivi ciljevima Odluke 2011/172 navedenima u njezinoj uvodnoj izjavi 1., uzimajući u obzir opasnost, na koju upućuju elementi koje su oni podnijeli Vijeću, da egipatske vlasti neće prvom tužitelju zajamčiti poštovanje njegova prava na pošteno suđenje. Za taj argument, čija je osnova različita od argumentacije tužitelja u prilog prvom dijelu ovog tužbenog razloga, treba smatrati da čini drugi dio tog tužbenog razloga.

172    Vijeće osporava doseg koji u okviru ovog tužbenog razloga tužitelji namjeravaju pripisati njegovoj obvezi da u obzir uzme njihove navode o povredi temeljnih prava prvog tužitelja u okviru kaznenih postupaka protiv njega.

173    Uvodno valja istaknuti da se raspravljanje među strankama u okviru ovog tužbenog razloga ne odnosi, kao u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga, na pitanje je li propust Vijeća da provjeri poštovanje vladavine prava i temeljnih prava u Egiptu u cijelosti utjecao na zakonitost produljenja važenja sustava za mjere ograničavanja koji je uspostavljen u okviru Odluke 2011/172. Ono se odnosi na pitanje je li navodno zanemarivanje Vijeća glede povreda prava prvog tužitelja na pošteno suđenje u okviru kaznenih postupaka protiv potonjeg utjecalo na zakonitost pojedinačnih mjera za produljenje zamrzavanja imovine prvog tužitelja, s jedne strane, te druge do četvrte tužiteljice, s druge strane.

174    Osim toga, uvodno također valja istaknuti da tužitelji, barem u okviru tužbe, ne navode povrede prava na pošteno suđenje i pretpostavke nedužnosti druge do četvrte tužiteljice u okviru sudskih postupaka protiv njih. Potonje su uvrštene u Prilog Odluci 2011/172 zato što se glede njih vode sudski postupci povezani s kaznenim postupcima protiv prvog tužitelja. Iz toga treba stoga zaključiti da tužitelji smatraju da nevaljanost uvrštenja prvog tužitelja, koje proizlazi iz povreda njegovih temeljnih prava, dovodi do nevaljanosti uvrštenja druge do četvrte tužiteljice.

175    Prije svega valja ispitati drugi dio.

1)      Drugi dio, koji se temelji na tome da je produljenje uvrštenja tužiteljâ suprotno ciljevima iz uvodne izjave 1. Odluke 2011/172

176    Valja podsjetiti, kao što je utvrđeno u točki 68. ove presude, da svrha Odluke 2011/172, to jest olakšati egipatskim vlastima utvrđenje počinjenog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava i sačuvati mogućnost da te vlasti povrate imovinsku korist ostvarenu tim prisvajanjem, uopće nije relevantna posebno s obzirom na ciljeve promicanja demokracije, vladavine prava i ljudskih prava, koji su navedeni u uvodnoj izjavi 1. te odluke i kojima to zamrzavanje imovine doprinosi, ako su navedeno utvrđenje i navedeni povrat doveli do uskraćivanja sudske zaštite ili ako su proizvoljni.

177    U suprotnom slučaju, takvo zamrzavanje imovine niti bi očito moglo doprinijeti borbi egipatskih tijela protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava niti bi, a fortiori, moglo doprinijeti ciljevima politike promicanja demokracije, vladavine prava i ljudskih prava u čiji okvir Odluka 2011/172 pripada te bi stoga bilo očito neproporcionalno s obzirom na te ciljeve.

178    Međutim, u okviru ovog dijela tužitelji tvrde da je elementima koje su podnijeli Vijeću dokazano da je ono trebalo očekivati da egipatske vlasti s prvim tužiteljem neće postupati pošteno, neovisno i nepristrano u okviru kaznenih postupaka koji su se vodili protiv njega. Slijedom toga, da se tu argumentaciju prihvati, nužno je da elementi koje su tužitelji podnijeli jasno upućuju na dovoljno teške povrede prava na pošteno suđenje i pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja kako bi se Vijeće navelo na zaključak da će iz toga vjerojatno proizaći nepopravljiva šteta za potonjeg u okviru predmetnog kaznenog postupka i da će njegov ishod vjerojatno značiti uskraćivanje sudske zaštite. Dakle, ti su elementi morali, samo na temelju njihova ispitivanja, u dovoljnoj mjeri uvjeriti Vijeće da više ne može produljivati zamrzavanje imovine tužiteljâ, osim ako donese odluku koja je očito neprikladna s obzirom na njegove ciljeve.

179    U tom pogledu, što se tiče ovog dijela u vezi s produljenjem važenja Odluke 2011/172 u 2015., valja podsjetiti da su prije Odluke 2015/486 tužitelji Vijeću podnijeli, među ostalim, izvješća osoba D. i M., koja su opisana u točkama 92. do 98. ove presude i koja izravno obrađuju pitanje povreda prava na pošteno suđenje i pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja u okviru konkretnih kaznenih postupaka. Valja također podsjetiti, kao što to proizlazi iz točaka 99. i 103. ove presude, da je na taj dan Vijeće moglo razmotriti razloge iz presuda egipatskog Kasacijskog suda kojima je odlučeno u okviru tih kaznenih postupaka, s obzirom na to da ti razlozi mogu biti relevantni za ocjenu navoda tužiteljâ o navedenim povredama. Naposljetku, elementi u vezi s egipatskim pravosudnim sustavom, spomenuti u točkama 140. do 142. ove presude, mogli su predstavljati kontekstualne elemente ocjene vjerojatnosti opasnosti da će takve povrede utjecati na ishod kaznenih postupaka protiv prvog tužitelja.

180    Prije svega valja istaknuti da izvješća osoba D. i M. sadržavaju određeni broj elemenata koji upućuju na to da razne sastavnice prava na pošteno suđenje nisu bile poštovane u stadijima kaznenog postupka koji su razmatrani u tim izvješćima te oba zaključuju da postoji opasnost od pravne manjkavosti u odlukama kojima se odlučuje o osnovanosti optužbi iznesenih protiv prvog tužitelja.

181    Kao prvo, predmetna izvješća sadržavaju određeni broj opažanja koja upućuju na to da uvjeti pod kojima su se odvijale u njima opisane rasprave nisu bili u potpunosti prikladni za ostvarivanje prava obrane optuženikâ, uključujući prvog tužitelja, i to zbog, prvo, poteškoća za odvjetnike, a još više za prvog tužitelja, da prate odvijanje rasprave i sudjeluju u njoj pod normalnim uvjetima, drugo, poteškoća za odvjetnike prvog tužitelja da komuniciraju s njim te, treće, okolnosti da je kazneni sud ograničio mogućnost optuženika i njihovih zastupnika da podnose dokaze i predlažu svjedoke obrane te učinkovito osporavaju dokaze i usprotive se svjedocima koje je državno odvjetništvo iznijelo odnosno predložilo te čak mogućnost samih optuženika da govore.

182    Kao drugo, u predmetnim se izvješćima, a osobito u izvješću osobe D., navodi u biti da je bojazan prvog tužitelja u vezi s pristranim postupanjem u odnosu na njega objektivno opravdana. S jedne strane, prema izvješću osobe D., posebno kratko razdoblje istrage državnog odvjetnika i neispitivanje drugih egipatskih industrijalaca, koji su se koristili besplatnim energetskim dozvolama, čine indicije o nepovoljnim predrasudama prema toj osobi kojima su navedene istrage zahvaćene. Isto tako, autor tog izvješća smatra da su se slične predrasude na strani suda očitovale tijekom rasprava u nejednakom stavu kaznenog suda glede, s jedne strane, raznih intervencija državnog odvjetništva ili čak neprijateljskog djelovanja potaknutog iskazima svjedoka obrane te, s druge strane, intervencija odvjetnika obrane i optuženikâ. S druge strane, u izvješću osobe D. zaključak o pristranosti predmetnog kaznenog suda izvodi se iz prostorne blizine članova vijeća suda i državnog odvjetnika te iz intervencija predsjednika tog vijeća, što se čini da upućuje na želju za davanjem prednosti državnom odvjetništvu.

183    Kao treće, iz njihovih izvješća proizlazi da su osobe D. i M. zaključile da nisu bili ispunjeni uvjeti da se sačuva poštovanje pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja. Što se tiče osobe D., ona ističe, s jedne strane, nedostatno istraživanje dokaza u okviru istraga državnog odvjetništva koje su se prema njezinu mišljenju vodile ishitreno te, s druge strane, prednost koju je kazneni sud dao državnom odvjetništvu zbog upravljanja tijekom rasprava koje je prema njezinu mišljenju odavalo dojam da je kazneni sud strahovao „da će mu se predbaciti neprijateljski stav prema građanima”. Što se tiče osobe M., ona smatra, s jedne strane, da su mjere fizičke izolacije koje su poduzete prema optuženicima na raspravi te, s druge strane, medijska pokrivenost rasprave, koja je ocijenjena agresivnom, mogle ugroziti poštovanje tog načela.

184    Kao četvrto i posljednje, u svojem izvješću osoba D. izražava dvojbe glede neovisnosti pravosudnih vlasti u ovom slučaju i to na temelju istih indicija koje su je navele da njihovu nepristranost dovede u pitanje. Ona osobito ističe mogući utjecaj koji prema njezinu mišljenju bojazan od javnog mnijenja može imati na ocjenu suda o krivnji prvog tužitelja.

185    Potom, iz dviju presuda egipatskog Kasacijskog suda proizlazi da je u okviru kaznenih postupaka u predmetima br. 38 i 291 iz 2011. taj sud primijetio da u obzir nisu uzeti prigovori tužiteljâ, s jedne strane, te njihovi zahtjevi za prekid postupka, s druge strane. Osim toga, valja istaknuti da je u trima predmetnim kaznenim postupcima (predmeti br. 38., 107. i 291 iz 2011.) prvostupanjskom sudu prigovoreno, među ostalim, da ne proizlazi da se krivnja optuženikâ zasnivala na preciznim dokazima te da je u predmetu br. 291 iz 2011. krivnja prvog tužitelja predmnijevana glede djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava iz druga dva predmeta, a koja je predstavljala nužan preduvjet za utvrđivanje njegove krivnje u slučaju djela pranja novca koja su bila predmet spora.

186    Naposljetku, valja istaknuti da su u izvješćima IBAHRI‑ja prepoznata određena obilježja i određeni nedostaci svojstveni egipatskom pravosudnom sustavu koji su mogli utjecati na neovisnost pravosudnih vlasti (vidjeti točke 140. i 141. ove presude).

187    S obzirom na to, valja istaknuti da neovisno o relevantnosti elemenata sadržanih u predmetnim dokumentima za ocjenu postojanja povreda prava na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja, oni u svakom slučaju nisu mogli sami po sebi navesti Vijeće na zaključak da će teške povrede navedenih prava vjerojatno nepopravljivo utjecati na vjerodostojnost kaznenih postupaka protiv te osobe te ga slijedom toga obvezati da konačno obustavi uvrštenje tužiteljâ. Naime, vodeći računa o svim informacijama kojima je Vijeće raspolagalo u trenutku donošenja Odluke 2015/486, pretpostavka da ti postupci mogu s druge strane dovesti do konačne odluke koja ne bi bila zahvaćena takvim povredama nije bila neuvjerljiva.

188    Glede toga, na dan donošenja Odluke 2015/486 iz informacija koje su dale egipatske vlasti u vezi sa statusom kaznenih postupaka koji su se vodili protiv tužitelja (vidjeti točke 82., 83. i 87. presude) proizlazilo je da su nakon ukidanja prvostupanjskih presuda egipatskog Kasacijskog suda predmeti bili vraćeni na ponovno odlučivanje sudu koji je odlučivao o meritumu te su slijedili svoj tijek. Navedeno je, nadalje, da je u predmetu br. 107 iz 2011. bilo zatraženo vještačenje i da je u predmetu br. 291 iz 2011. postupak bio prekinut do konačne odluke u predmetima br. 38 i 107 iz 2011.

189    Slijedom toga, na temelju tih informacija Vijeće je moglo razumno zaključiti da će nadležni egipatski sud, nakon što mu je egipatski Kasacijski sud vratio predmete na ponovno odlučivanje, biti u mogućnosti ponovno odlučiti o meritumu i to u uvjetima lišenima okolnosti za koje je u izvješćima osoba D. i M. navedeno da mogu dovesti do povrede prava prvog tužitelja na pošteno suđenje i da se posljedično na temelju tih uvjeta može otkloniti opasnost da njegove odluke neće biti pouzdane.

190    Konkretno, te informacije upućuju na to da su u odnosnim predmetima neka od razmatranja, na kojima se zasniva ukidna odluka egipatskog Kasacijskog suda, bila uzeta u obzir u okviru postupka povodom vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje. Stoga se ne može isključiti da je cilj vještačenja zatraženog u okviru predmeta br. 107 iz 2011. bio izvesti zaključke iz utvrđenja tog suda da kriminalna namjera optuženikâ nije bila dokazana. Isto tako, čini se da je prekid postupka u predmetu br. 291 iz 2011. bio u skladu s utvrđenjem tog istog suda da je prvostupanjski sud, kako bi mogao odlučiti u tom predmetu, predmnijevao krivnju prvog tužitelja za djelo nezakonitog prisvajanja državnih sredstava na koja se odnose predmeti br. 38 i 107 iz 2011.

191    Osim toga, do dana donošenja Odluke 2015/486 tužitelji nisu podnijeli elemente koji bi upućivali na to da je pravo na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja bilo prekršeno nakon što su povodom odluka egipatskog Kasacijskog suda predmeti br. 38, 107 i 291 iz 2011. vraćeni na ponovno odlučivanje sudu koji odlučuje o meritumu.

192    U svakom slučaju Vijeće je iz memoranduma PGO‑a od 9. veljače 2015. moglo zaključiti da će prvi tužitelj imati mogućnost podnijeti egipatskog Kasacijskom sudu novi pravni lijek protiv buduće odluke prvostupanjskog suda kojom će se, ovisno o okolnostima, konačno odlučiti o meritumu ako će se njome žalba prihvatiti. Tužitelji nisu pred Općim sudom osporili točnost tih informacija.

193    Stoga valja zaključiti da se na dan donošenja Odluke 2015/486 nije moglo na temelju informacija kojima je Vijeće raspolagalo pretpostaviti da će prvi tužitelj vjerojatno biti osuđen na osnovi povreda njegova prava na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti te da će te povrede tužiteljima vjerojatno uzrokovati nepopravljivu štetu. Stoga, odluka da se produlji uvrštenje tužiteljâ u Prilogu Odluci 2011/172 nije bila očito neprikladna s obzirom na ciljeve zamrzavanja njihove imovine, s jedne strane, te političke podrške egipatskim vlastima u čiji okvir navedeno zamrzavanje pripada, s druge strane.

194    Elementi koje su tužitelji podnijeli prije donošenja Odluke 2016/411 i Odluke 2017/496 nisu mogli opravdati da Vijeće 2016. i 2017. izmijeni svoje stajalište u vezi s pitanjem je li trebalo produljiti njihovo uvrštenje.

195    S jedne strane, u okviru prvog podneska kojim se provodi prilagodba tužitelji ističu tri elementa, to jest, prvo, pravno mišljenje svojih egipatskih pravnih zastupnika od 10. ožujka 2016., iz kojeg proizlazi da je odluka egipatskog suda od 23. veljače 2011., kojom se potvrđuje nalog za zamrzavanje njihovih sredstava koji je 21. veljače 2011. donio egipatski državni odvjetnik, bila donesena kršenjem njihova prava na pošteno suđenje, drugo, objedinjeno ukupno trajanje različitih kazni zatvora izrečenih prvom tužitelju koje predstavlja nečovječno i ponižavajuće postupanje u smislu članka 4. Povelje i članka 3. EKLJP‑a te, treće, činjenicu da se u svojem dopisu od 2. veljače 2016. egipatske vlasti pozivaju na više pravosudnih istraga o kojima prvi tužitelj i njegovi pravni zastupnici u Egiptu nisu bili obaviješteni, kako proizlazi iz dokumenta od 28. veljače 2016. koji potječe od potonjih.

196    Što se tiče prvog elementa, to jest pravnog mišljenja egipatskih pravnih zastupnika tužiteljâ od 10. ožujka 2016., nije sporno da su ga tužitelji priložili dopisu od 14. ožujka 2016. koji je svaki od njih poslao Vijeću.

197    U tom pogledu valja, prije svega, istaknuti, kao što proizlazi iz dopisa egipatskih vlasti od 14. ožujka 2016., da se sudske odluke kojima su potvrđeni nalozi za zamrzavanje sredstava koje je donio egipatski državni odvjetnik mogu osporiti u roku od tri mjeseca. Tužitelji ne dovode u pitanje te informacije. U pravnom mišljenju njihovih pravnih zastupnika u Egiptu, na koje se tužitelji pozivaju, ne spominje se pravni lijek protiv odluke egipatskog suda od 23. veljače 2011. ili sadržaj moguće presude kojom je odlučeno u takvom pravnom lijeku. Posljedično, čak i pod pretpostavkom da su navodi sadržani u tom pravnom mišljenju dovoljno uvjerljivi, iz toga uopće ne proizlazi da sudska zaštita predviđena egipatskim pravom u pogledu odluka kao što je ona od 23. veljače 2011. nije bila djelotvorna.

198    Potom, tužitelji ne osporavaju da je nalog za zamrzavanje sredstava od 21. veljače 2011., koji je potvrđen sudskom odlukom od 23. veljače 2011., opravdan postojanjem kaznenog postupka koji je u tijeku u predmetu br. 38 iz 2011. zbog djela koje je egipatski državni odvjetnik okvalificirao kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava te nužnošću da se opreza radi spriječi utaja sredstava koja su možda nezakonito prisvojena. Slijedom toga, neovisno o pitanju osnovanosti kaznenopravne kvalifikacije navedenih činjenica, koje nije istaknuto u okviru ovog tužbenog razloga, povrede navedene u pravnom mišljenju od 10. ožujka 2016. ne mogu u svakom slučaju biti takve da dovedu u pitanje osnovu navedenog naloga i njegovu primjenu na imovinu svih tužitelja. Osim toga, nije sporno, kao što proizlazi iz samog dopisa egipatskih vlasti, da je četvrta tužiteljica, na svoj zahtjev, ishodila od egipatskog državnog odvjetnika to da se iz područja primjene, među ostalim, naloga za zamrzavanje sredstava od 21. veljače 2011. izuzme određena imovina koja joj je pripadala prije njezina braka. Slijedom toga, proizlazi da odluka o potvrđivanju naloga za zamrzavanje sredstava od 23. veljače 2011. ne isključuje mogućnost, među ostalim, druge do četvrte tužiteljice da podnesu zahtjeve za izuzimanje određene svoje imovine iz područja primjene navedenog naloga i da time njegov negativan utjecaj na svoje pravo na vlasništvo ograniče na ono što je nužno za ispunjavanje ciljeva tog naloga. Posljedično, Vijeće je imalo pravo zaključiti da je taj nalog, na koji se oslonilo radi uvrštenja tih osoba, bio pouzdan unatoč navodima sadržanima u pravnom mišljenju od 10. ožujka 2016.

199    Naposljetku, nije sporno, kao što proizlazi iz dopisa egipatskih vlasti od 14. ožujka 2016., da su druga dva naloga za zamrzavanje sredstava bila donesena u odnosu na sve tužitelje glede predmeta br. 107 i 291 iz 2011. i da su ti nalozi još uvijek bili na snazi na dan tog dopisa. Slijedom toga, čak i pod pretpostavkom da navodi sadržani u pravnom mišljenju od 10. ožujka 2016. mogu dovesti u pitanje mogućnost Vijeća da se na nalog od 21. veljače 2011. osloni radi uvrštenja druge do četvrte tužiteljice, oni ga u svakom slučaju nisu mogli obvezati da obustavi produljenje tog uvrštenja jer se ono moglo zasnivati barem na drugim navedenim nalozima.

200    Što se tiče drugog elementa, to jest ukupnog trajanja kazni zatvora izrečenih prvom tužitelju, pod pretpostavkom da je taj element relevantan u okviru ocjene povrede prava prvog tužitelja na pošteno suđenje i na pretpostavku nedužnosti, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je on Vijeću bio podnesen prije donošenja Odluke 2016/411. U svakom slučaju, dovoljno je istaknuti da se na temelju presude ESLJP‑a od 9. srpnja 2013., Vinter i dr. protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:2013:0709JUD 006606909), koju su tužitelji naveli u prilog svojim navodima, ne može zaključiti da osuda u vidu izdržavanja kazne zatvora, kako proizlazi iz objedinjavanja kazni izrečenih prvom tužitelju, predstavlja sama po sebi i neovisno o uvjetima izvršavanja tih kazni povredu zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. Osim toga, jedinstvena kazna zatvora u ukupnom trajanju od 54 godine, na koju se tužitelji pozivaju, bila je izračunana na temelju osuda koje je prvostupanjski sud izrekao u okviru kaznenih postupaka u predmetima br. 38, 107 i 291 iz 2011. No, egipatski Kasacijski sud ukinuo je te odluke pa uopće ne postoji osnova za pretpostavku da će protiv prvog tužitelja u okviru postupka vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje biti opet izrečene kazne zatvora u sličnom objedinjenom trajanju. Navodna povreda jest, dakle, u svakom slučaju isključivo hipotetska.

201    Što se tiče trećeg elementa, to jest sudskih istraga o kojima prvi tužitelj i njegovi pravni zastupnici nisu bili obaviješteni, valja istaknuti da se taj element odnosi na istrage u trima predmetima u vezi s djelima pranja novca u predmetu br. 376 iz 2013, djelima stjecanja nezakonite koristi u predmetu br. 4 iz 2011. i, ponovno, djelima pranja novca u predmetu br. 274 iz 2012. (koji je postao predmet 244 iz 2015). No, za razliku od kaznenih postupaka u predmetima br. 38, 107 i 291 iz 2011., na temelju ničega se prilikom spominjanja tih predmeta u dopisu egipatskih vlasti od 2. siječnja 2016. ne može utvrditi veza između tih istraga i djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172. Slijedom toga, Vijeće se u svakom slučaju nije moglo osloniti na te istrage radi uvrštenja tužiteljâ (vidjeti u tom smislu presudu od 28. svibnja 2013., Al Matri/Vijeće, T‑200/11, neobjavljenu, EU:T:2013:275, t. 48. i 73.), tako da povrede navodno počinjene u okviru tih istraga u svakom slučaju ne mogu imati utjecaja na produljenje uvrštenja tužiteljâ.

202    S druge strane, u drugom podnesku kojim se provodi prilagodba tužitelji nadalje ističu ponovno određivanje istražnog zatvora prvom tužitelju 7. ožujka 2017. kojim se prema njihovu mišljenju krše relevantne odredbe egipatskog ustava i članak 143. egipatskog Zakona o kaznenom postupku kao i jamstva protiv proizvoljnog pritvaranja utvrđena u članku 5. EKLJP‑a.

203    Prema elementima koje su tužitelji podnijeli, prvom tužitelju je prvotno određen istražni zatvor u predmetu br. 107 iz 2011. u trajanju od 30 mjeseci dok nije okončan na temelju odluke kaznenog suda od 5. kolovoza 2013. jer je isteklo najduže razdoblje od osamnaest mjeseci predviđeno u tu svrhu člankom 143. egipatskog Zakona o kaznenom postupku. Tužitelji smatraju da je određivanje istražnog zatvora toj osobi nakon rasprave od 7. ožujka 2017. u tom istom predmetu suprotno tim odredbama i ne zasniva se ni na kakvom opravdanju. U prilog tim navodima oni dostavljaju, među ostalim, presliku članka 54. egipatskog Ustava od 18. siječnja 2014. i članka 143. Zakona o kaznenom postupku, mišljenja egipatskih pravnika o primjeni te odredbe, zahtjev za trenutačno puštanje prvog tužitelja koji su 8. travnja 2017. podnijeli njegovi pravni zastupnici u Egiptu kao i sudsku praksu ESLJP‑a u vezi s člankom 5. EKLJP‑a.

204    Međutim, valja istaknuti da je u svojem dopisu Vijeću od 7. ožujka 2017. prvi tužitelj samo istaknuo da je do određivanja njegova istražnog zatvora došlo, prema mišljenju njegovih pravnih zastupnika u Egiptu, kršenjem njegova prava na pošteno suđenje, da je već bio u istražnom zatvoru u trajanju dužem od tri godine i da je egipatski Kasacijski sud ukinuo njegove osude. S druge strane, prvi tužitelj nije u tom dopisu iznio elemente koje su tužitelji podnijeli Općem sudu u prilog svojim navodima o povredi odredaba egipatskog nacionalnog prava i jamstva protiv proizvoljnog pritvaranja, uključujući presliku relevantnih odredaba egipatskog nacionalnog prava. Osim toga, iz sadržaja spisa ne proizlazi da je prije donošenja Odluke 2017/496 prvi tužitelj dostavio Vijeću konkretne elemente kojima se može potkrijepiti njegova tvrdnja da mu je istražni zatvor zapravo određen nakon rasprave od 7. ožujka 2017.

205    Međutim, valja podsjetiti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi zakonitost akta Unije mora ocijeniti u skladu s činjeničnim i pravnim elementima koji su postojali na dan kada je taj akt donesen (vidjeti presudu od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 22. i navedenu sudsku praksu te presudu od 4. rujna 2015., NIOC i dr./Vijeće, T‑577/12, neobjavljenu, EU:T:2015:596, t. 112. i navedenu sudsku praksu).

206    Slijedom toga zakonitost se produljenja uvrštenja tužiteljâ u 2017. ne može ocijeniti s obzirom na elemente koje su oni prvi put podnijeli u okviru drugog podneska kojim se provodi prilagodba i koji su navedeni u točkama 202. i 203. ove presude. Naime, ti se elementi u svakom slučaju ne mogu korisno istaknuti radi dokazivanja pogreške Vijeća prilikom ocjene elemenata s kojima su ga tužitelji upoznali prije donošenja, među ostalim, Odluke 2017/496.

207    U tim okolnostima, čak i pod pretpostavkom da je određivanje istražnog zatvora prvom tužitelju relevantno za ocjenu povreda njegova prava na pošteno suđenja i na pretpostavku nedužnosti, na temelju informacija dostavljenih Vijeću do dana donošenja Odluke 2017/496 u svakom se slučaju nije moglo očito zaključiti da postoji teška povreda temeljnih prava prvog tužitelja ili čak vjerojatnost takve povrede, tako da bi produljenje njegova uvrštenja očito bilo suprotno ciljevima Odluke 2011/172.

208    Naime, s jedne strane, na temelju tih se informacija nije moglo dovoljno uvjerljivo utvrditi je li istražni zatvor stvarno bio određen prvom tužitelju i za koje razdoblje. S druge strane, na temelju samih okolnosti da je prvi tužitelj bio prije pritvoren u razdoblju koje je premašilo tri godine i da su kazne zatvora koje su mu izrečene bile ukinute ne može se prepoznati nezakonitost ili proizvoljnost tog određivanja istražnog zatvora. Slijedom toga, te informacije nisu mogle obvezati Vijeće da prestane s uvrštenjem prvog tužitelja.

209    Drugi dio drugog tužbenog razloga moguće je, dakle, jedino odbiti.

2)      Prvi dio, koji se temelji na tome da je Vijeće propustilo uvjeriti se da su temeljna prava tužiteljâ bila poštovana te da je primijenilo neoborivu pretpostavku da su egipatske vlasti poštovale ta temeljna prava

210    Tužitelji u biti tvrde da s obzirom na odredbe UEU‑a i načela prava Unije kojima su uređene obveze Vijeća u vezi s poštovanjem temeljnih prava, Vijeće nije moglo, uslijed postojanja elemenata koji su mu podneseni, na njihovu štetu primijeniti neoborivu pretpostavku o poštovanju prava na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja te se posljedično suzdržati od provođenja provjera. Oni smatraju da je produljenjem njihova uvrštenja, osobito na temelju kaznenih postupaka u vezi s tom osobom bez provođenja istraga, Vijeće potvrdilo povredu njezinih prava koja je nastala u okviru navedenih postupaka.

211    Glede toga valja podsjetiti da u okviru donošenja mjera ograničavanja koje osobno pogađaju dotične osobe Vijeće podliježe načelu dobre uprave koje zahtijeva, među ostalim, da ono pažljivo i nepristrano ispita dokaze koji su mu dostavljeni, osobito s obzirom na očitovanja i eventualne oslobađajuće dokaze koje su te osobe podnijele (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 114., 115. i 119.).

212    Slijedom toga, djelotvornost sudskog nadzora zajamčena člankom 47. Povelje zahtijeva načelno cjelovit nadzor nad zakonitošću razloga na kojima se zasniva odluka o uvrštenju imena osobe na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja. Konkretno, sud Unije treba se uvjeriti da se ta odluka, koja osobno pogađa tu osobu, temelji na dovoljno čvrstoj činjeničnoj osnovi (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

213    Konkretno, kao što je Opći sud to zaključio u točki 69. ove presude, u okviru sustava mjera ograničavanja iz Odluke 2011/172 postojanje sudskih postupaka u Egiptu protiv dotične osobe ne može predstavljati dovoljno čvrstu činjeničnu osnovu ako treba pretpostaviti da odluka donesena nakon okončanja tih postupaka neće biti pouzdana, to jest, konkretno, suprotna zahtjevima koji proizlaze iz prava na pošteno suđenje i poštovanje pretpostavke nedužnosti.

214    U skladu s navedenim općim načelima, Opći sud mora, dakle, u načelu cjelovito provjeriti pitanje je li Vijeće ispunilo svoju obvezu pažljivog i nepristranog ispitivanja tako da se uvjeri da je kaznene postupke protiv prvog tužitelja moglo smatrati pouzdanima. Konkretno, taj nadzor podrazumijeva provjeru je li Vijeće s pravom procijenilo da raspolaže s dovoljno elemenata za zaključak da je to ovdje bio slučaj, unatoč suprotnim navodima tužiteljâ.

215    Od Vijeća se, doduše, ne može zahtijevati da od egipatskih vlasti zatraži dopunske informacije ako ne postoje konkretni elementi kojima se može potkrijepiti te navode. Međutim, ono ne raspolaže nikakvom marginom prosudbe za utvrđivanje je li na temelju elemenata koje su tužitelji podnijeli bilo nužno da ono poduzme te korake (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376 , t. 68. do 73.).

216    U ovom slučaju Opći sud je u točkama 110. do 112. ove presude utvrdio, s obzirom na dokumente kojima Vijeće raspolaže i objašnjenja koja je ono dalo, da je Vijeće zaključilo da se elementima koje su tužitelji podnijeli, i to neovisno o njihovoj relevantnosti i vjerodostojnosti, ne dovodi u pitanje ocjena koju je ono moglo dati glede poštovanja temeljnih prava zajamčenih u okviru egipatskih sudskih postupaka, a osobito na temelju memoranduma PGO‑a od 9. veljače 2015. koji je potvrđen memorandumom NCRAA‑a od 5. prosinca 2016. Osim toga [povjerljivo].

217    U tom se pogledu mora, s obzirom na elemente koje su tužitelji podnijeli i informacije kojima je Vijeće raspolagalo na dan donošenja pobijanih odluka, utvrditi da se od Vijeća nije moglo zahtijevati da izvrši dopunske provjere.

218    Doduše, kao što to prikazuje opis sadržaja memoranduma PGO‑a od 9. veljače 2015. u točkama 85. i 86., u tom je memorandumu i memorandumu NCRAA‑a od 5. prosinca 2016., koji je istovjetnog sadržaja, samo iznesen pravni okvir kojemu pripadaju kazneni postupci protiv osoba uvrštenih na popis priložen Odluci 2011/172 i u njima su pružena opća jamstva u pogledu poštovanja prava na pošteno suđenje i pretpostavku nedužnosti egipatskih pravosudnih tijela. S druge strane, on ne sadržava konkretne elemente odgovora na navode tužiteljâ o povredi navedenih prava u okviru kaznenih postupaka koji su se vodili protiv prvog tužitelja i na elemente u prilog tim navodima koji proizlaze, među ostalim, iz izvješća osoba D. i M.

219    Međutim, kao što je to istaknuto u točki 188. ove presude, na dan donošenja Odluke 2015/486 Vijeće je raspolagalo određenim brojem informacija o kasnijim stadijima kaznenih postupaka na koje su se odnosili navodi o povredi temeljnih prava.

220    Kao prvo, Vijeće je barem od 2014. bilo obaviješteno o tome da je egipatski Kasacijski sud ukinuo osude izrečene prvom tužitelju u prvom stupnju. Vijeće je, dakle, moglo s pravom zaključiti da povrede prava na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja, kojima su osobito prema izvješćima osoba D. i M. bili zahvaćeni postupci koji su doveli do navedenih osuda, više nisu mogle, čak i da su bile dokazane, utjecati na pouzdanost predmetnih kaznenih postupaka.

221    Ta se analiza može potvrditi sadržajem predmetnih presuda egipatskog Kasacijskog suda, koje je, kao što je to istaknuto u točki 103. ove presude, Vijeće moglo razmotriti već u okviru tužbi tužiteljâ u predmetima T‑375/14 do T‑378/14. Naime, iz razloga tih presuda proizlazi da odluke prvostupanjskog suda nisu bile ukinute samo zbog nepravilnosti u postupku, već zbog pogrešaka koje se tiču prava, a koje su utjecale na razloge na kojima su se te odluke u cijelosti temeljile i koje su se osobito odnosile, kao što je utvrđeno u točki 185. ove presude, na nedostatke glede uzimanja u obzir prigovora optuženikâ i na dokazivanje njihove krivnje. Posljedično se iz toga moglo zaključiti da je u okviru vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje na tom sudu bilo da u cijelosti meritorno preispita odgovornost optuženikâ i, po potrebi, sankcije koje iz toga proizlaze.

222    Osim toga, Vijeće je iz tih presuda moglo legitimno zaključiti da je sudska zaštita, koja je u egipatskom kaznenom pravu osigurana mogućnošću podnošenja pravnog lijeka egipatskom Kasacijskom sudu, bila djelotvorna u pogledu prvog tužitelja i predstavljala je konkretno jamstvo za zaštitu njegova prava na pošteno suđenje i pretpostavku nedužnosti. Ta se analiza mogla potkrijepiti činjenicom da je u okviru kaznenih postupaka u predmetima br. 38 i 291 iz 2011. predmetnim presudama tog suda naloženo da se predmeti vrate na ponovno odlučivanje pred drugim sudskim vijećem i da se okviru kaznenog postupka u predmetu br. 107 iz 2011. predmet vrati drugom sudu na ponovno odlučivanje.

223    Kao drugo i kao što je to istaknuto u točki 190. ove presude, iz vještačenja zatraženog u okviru predmeta br. 107 iz 2011. i prekida postupka u okviru predmeta br. 291 iz 2011. do objave konačne odluke u predmetima br. 38 i 107 iz 2011., a što su činjenice koje tužitelji nisu osporili, moglo se zaključiti da je prvostupanjski sud uzeo u obzir razmatranja egipatskog Kasacijskog suda koja su dovela do ukidanja osuda prvog tužitelja.

224    Kao treće, mogućnost spomenuta u memorandumu PGO‑a od 9. veljače 2015., da se u okviru kaznenih postupaka podnese druga žalba egipatskom Kasacijskom sudu koja u slučaju da se prihvati dovodi do konačne odluke tog suda o meritumu, predstavljala je element koji je doduše sam po sebi nedostatan da se otkloni bilo kakva opasnost od povreda temeljnih prava prvog tužitelja, ali i koji je i dalje relevantan u ovom slučaju.

225    Naime, kao što je utvrđeno u točki 222. ove presude, budući da je iz razloga presuda egipatskog Kasacijskog suda vidljivo da postoji djelotvorna sudska zaštita, Vijeće je moglo razumno pretpostaviti da bi takva sudska zaštita bila prvom tužitelju ponovno pružena za slučaj da on podnese drugu žalbu protiv odluka prvostupanjskog suda kojima je odlučeno povodom vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje u predmetnim kaznenim postupcima.

226    Kao četvrto i posljednje, iz točke 191. ove presude proizlazi da do dana donošenja Odluke 2015/486 tužitelji nisu naveli nikakav element koji bi mogao potaknuti legitimne sumnje glede opasnosti da je pravo na pošteno suđenje i na poštovanje pretpostavke nedužnosti prvog tužitelja prvostupanjski sud prekršio nakon što je egipatski Kasacijski sud vratio odnosne predmete na ponovno odlučivanje.

227    U tim se okolnostima mora utvrditi da je s obzirom na sve informacije kojima je raspolagalo na taj dan Vijeće moglo s pravom zaključiti da ima dovoljno elemenata na temelju kojih se može zaključiti, s jedne strane, da navodne povrede temeljnih prava prvog tužitelja, pod pretpostavkom da su dokazane, više nisu mogle utjecati na tijek predmetnih kaznenih postupaka te, s druge strane, da nisu postojali legitimni razlozi za bojazan da na ishod tih kaznenih postupaka mogu utjecati takve povrede koje nastanu u kasnijem stadiju. Slijedom toga, Vijeće je na temelju tih elemenata moglo razumno pretpostaviti da su navedeni kazneni postupci pouzdani, pri čemu nije bilo potrebno glede toga izvršiti dopunske provjere kod egipatskih vlasti.

228    Što se tiče elemenata koje su tužitelji podnijeli glede donošenja odluka 2016/411 i 2017/496, iz njihove se analize u točkama 195. do 208. ove presude mora zaključiti da nisu bili takvi da tu ocjenu dovedu u pitanje.

229    Naime, s jedne strane, iz točaka 197. do 201. ove presude proizlazi da tužitelji nisu dokazali da su povrede temeljnih prava, koje su naveli kako bi osporili produljenje svojeg uvrštenja u 2016., mogle utjecati na pouzdanost kaznenih postupaka na koje se Vijeće moglo osloniti radi tog produljenja.

230    S druge strane, iz točaka 204. do 208. ove presude proizlazi da elementi koje su tužitelji podnijeli Vijeću prije donošenja Odluke 2017/496 i koji su bili nedostatno potkrijepljeni nisu bili sami po sebi takvi da potaknu legitimne sumnje glede opasnosti da su temeljna prava prvog tužitelja bila prekršena zbog toga što mu je navodno određen istražni zatvor te da se Vijeću ne može predbaciti da nije uzelo u obzir elemente koje su oni prvi put podnijeli Općem sudu kako bi dokazali postojanje takve povrede. Na Vijeću je da ocijeni je li na temelju tih potonjih elemenata, ovisno o okolnostima, nužno od egipatskih vlasti ishoditi dopunske informacije kako bi se uvrštenje tužiteljâ eventualno naknadno produljilo.

231    Ta se razmatranja ne mogu dovesti u pitanje presudom švicarskog Saveznog kaznenog suda od 12. prosinca 2012. i dvjema presudama Ustavnog suda Lihtenštajna od 28. kolovoza 2012. i od 30. rujna 2013., koje su tužitelji naveli u prilog svojim tvrdnjama. Naime, kao što je, doduše, navedeno u točkama 101. i 102. ove presude, tim su odlukama ukinute mjere pravosudne pomoći donesene u odnosu na egipatske vlasti, i to ne zbog povreda prava na pošteno suđenje dotičnih osoba, već zbog opasnosti da bi dotične osobe mogle pretrpjeti štetu zbog takvih povreda. Osim toga, što se konkretnije tiče dviju potonjih presuda koje su navedene, one su se odnosile na zahtjev egipatskih vlasti zasnovan na kaznenim postupcima protiv prvog tužitelja te je predmetni sud odlučio, među ostalim, s obzirom na izvješća IBAHRI‑ja i osobe M. koja su također dostavljena Vijeću. S obzirom na to, a kao što je to istaknuto u točki 149. ove presude, čak i pod pretpostavkom da su mjere pravosudne pomoći koje su ti sudovi ukinuli usporedive s mjerama protiv tužiteljâ u ovom slučaju, odluke koje su donijeli navedeni sudovi zasnivale su se na činjeničnim okolnostima koje se razlikuju od onih s kojima je Vijeće upoznato. Naime, kao što je utvrđeno u točkama 218. do 230. ove presude, s obzirom na sve informacije kojima je raspolagalo na dan pobijanih odluka, Vijeće je s pravom moglo zaključiti da ne postoje legitimni razlozi za bojazan da povrede prava tužiteljâ na pošteno suđenje i na pretpostavku nedužnosti mogu utjecati na ishod sudskih postupaka protiv njih.

232    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da s obzirom na sve informacije kojima je raspolagalo Vijeće nije počinilo pogrešku u ocjeni elemenata koje su mu tužitelji podnijeli i koji su se odnosili na povrede temeljnih prava počinjenih u kontekstu sudskih postupaka protiv njih u Egiptu, kada je zaključilo da oni ne zahtijevaju dopunske provjere. Stoga tužitelji pogrešno tvrde da je Vijeće na njihovu štetu primijenilo neoborivu pretpostavku o poštovanju tih prava egipatskih tijela i da je povrijedilo svoju obvezu da osigura takvo poštovanje, osobito glede prava utvrđenih u člancima 47. i 48. Povelje. Prvi dio drugog tužbenog razloga, a time i taj tužbeni razlog u cijelosti, moguće je, dakle, jedino odbiti.

2.      Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nepoštovanju općih kriterija iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011

233    U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelji tvrde da produljenje njihova uvrštenja nije u skladu s općim kriterijima iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011 zato što, s jedne strane, Vijeće nije podnijelo elemente na temelju kojih se može dokazati da je za njih utvrđeno da su odgovorni za nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta te što, s druge strane, ono nije dokazalo da se razlog na kojem se temelji to produljenje, to jest činjenica da su se protiv njih vodili sudski postupci pokrenuti od strane egipatskih vlasti zbog nezakonitog prisvajanja državnih sredstava na temelju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije (KUNPK), zasnivao na dostatnoj činjeničnoj osnovi. Taj se tužbeni razlog u biti sastoji od četiri dijela. U okviru prvog dijela tužitelji tvrde da se sudski postupci protiv prvog tužitelja ne vode zbog protupravnog prisvajanja javnih sredstava u smislu KUNPK‑a jer se činjenice koje mu se stavljaju na teret ne mogu tako okvalificirati. U okviru drugog dijela oni tvrde da kao što to proizlazi iz presuda egipatskog Kasacijskog suda kojima su ukinute kaznene osude prvog tužitelja, postupci pokrenuti protiv njega nisu zasnovani ni na kakvom dokazu. U okviru trećeg dijela oni tvrde da se sudski postupci protiv prvog tužitelja temelje na političkim razlozima. U okviru četvrtog dijela ističu u biti da elementi koje su egipatske vlasti dostavile glede pojedinačnog položaja druge do četvrte tužiteljice ne čine dostatnu osnovu za njihovo uvrštenje.

234    Vijeće sa svoje strane uzvraća da tužitelji samo reproduciraju argumente koje su Sud i Opći sud izričito odbili u presudama od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće (C‑220/14 P, EU:C:2015:147) i od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93) te zanemaruju načelo pravomoćno presuđene stvari. Osim toga, u svojim očitovanjima o prvom podnesku kojim se provodi prilagodba ono ističe da tumačenju pojma nezakonitog prisvajanja državnih sredstava prihvaćenog u okviru sustava mjera ograničavanja, koji je uspostavljen u okviru Odluke 2011/172, treba dati prednost pred različitim tumačenjem danim u okviru drugog sustava mjera ograničavanja.

a)      Uvodna razmatranja

235    Kao prvo, valja istaknuti da je ovaj tužbeni razlog bespredmetan u dijelu u kojem se tvrdi da se pobijane odluke odnose na kršenje kriterija utvrđenih u članku 2. stavku 1. Uredbe br. 270/2011. Naime, te se odluke odnose samo na produljenje uvrštenja tužiteljâ u Prilogu Odluci 2011/172. Ti kriteriji nisu dakle primjenjivi u ovom slučaju. Tako ovaj tužbeni razlog valja meritorno ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na kršenje kriterija koji su utvrđeni u članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172 i čije je važenje produljeno Odlukama 2015/486, 2016/411 i 2017/496.

236    Kao drugo i kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točkama 64. i 65. ove presude, zbog naravi i cilja zamrzavanja imovine tužiteljâ na Vijeću je bilo da radi uvrštenja tužiteljâ provjeri da se, s jedne strane, na temelju dokaza kojima je raspolagalo može utvrditi da su protiv tih osoba u tijeku jedan ili više sudskih postupaka povezanih s činjenicama koje mogu uključivati nezakonito prisvajanje državnih sredstava te da ih se, s druge strane, na temelju tog ili tih postupaka može okvalificirati u skladu s kriterijima iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172.

237    Glede toga valja zaključiti, kao što to Vijeće ističe, da su Opći sud i Sud već odlučili o pitanju je li se ono s pravom moglo osloniti na sudske postupke protiv tužiteljâ kako bi ih prvotno uvrstilo na temelju kriterija utvrđenih, među ostalim, u članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172.

238    Naime, s jedne strane, u presudi od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93), Opći sud je zaključio da je Vijeće s pravom moglo ime tužiteljâ uvrstiti u Prilog Odluci 2011/172 samo zato što se protiv njih u Egiptu vodio sudski postupak koji je na bilo koji način bio povezan s istragama o djelima nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Naime, kriteriji utvrđeni u članku 1. stavku 1. te odluke obuhvaćaju kako osobe koje su kazneno gonjenje zbog svoje uključenosti, u različitim stupnjevima, u djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta tako i povezane osobe protiv kojih se vode postupci povezani s tim progonom, uključujući zaštitne mjere kojima je cilj očuvati imovinu koja je možda prisvojena (vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 67., 95. i 97.). Osim toga, odlučujući o žalbi protiv te presude u predmetu C‑220/14 P, Sud se složio s razlozima Općeg suda (presuda od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 71. do 73.).

239    S druge strane, u presudi od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 132. do 134. i 137. do 140.), Opći sud je smatrao da se na temelju dokaza koje su egipatske vlasti dostavile Vijeću moglo, s jedne strane, zaključiti da su djelima, koja su te vlasti tužitelju stavile na teret, potonje dale kvalifikaciju koja je odgovarala pojmu nezakonitog prisvajanja državnih sredstava te, s druge strane, zaključiti da se protiv druge do četvrte tužiteljice, protiv kojih je egipatski državni odvjetnik donio nalog za zamrzavanje imovine koji je kazneni sud odobrio i koji je povezan s istragama o djelima nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, vodio sudski postupak povezan s istragama o nezakonitom prisvajanju državnih sredstava. Sud je zaključio da ti razlozi nisu zahvaćeni pogreškom koja se tiče prava (presuda od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 75. do 84.).

240    Osim toga, valja utvrditi da je odlučujući u predmetu T‑279/13 o tužbi usmjerenoj, među ostalim, protiv toga što je uvrštenje tužiteljâ produljeno na temelju Odluke 2013/144, Opći sud odbio kao očito neosnovan tužbeni razlog koji se temeljio na nepoštovanju kriterija iz, među ostalim, članka 1. stavka 1. Odluke 2013/144, čije je važenje produljeno Odlukom 2013/144, i to zato što je prigovore navedene u prilog tom tužbenom razlogu Opći sud već odbio u predmetu T‑256/11 (rješenje od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće, T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78, t. 54. do 64.).

241    Proizlazi da u skladu sa sudskom praksom u vezi s načelom pravomoćnosti navedenom u točki 52. ove presude tužitelji nemaju pravo u okviru ovog tužbenog razloga dovoditi u pitanje zakonitost svojeg prvotnog uvrštenja ili produljenje svojeg uvrštenja na temelju Odluke 2013/144 tako da Općem sudu podnesu pitanja o kojima je već odlučeno na temelju razloga iz odluka Općeg suda i Suda spomenutih u točkama 238. do 240. ove presude.

242    Osim toga, prigovore odnosno argumente iznesene u okviru raznih dijelova od kojih se taj tužbeni razlog sastoji i koji se zasnivaju na istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao i oni koje su Opći sud i Sud ispitali u okviru spomenutih razloga u svojim odlukama moguće je jedino odbiti kao očito neosnovane.

243    Međutim, kao što je to navedeno u točki 53. ove presude, na Općem sudu je da provjeri podnose li tužitelji u tom okviru nova činjenična i pravna pitanja koja on još nije ispitao i jesu li ona takva da dovedu u pitanje usklađenost produljenja njihova uvrštenja s kriterijima iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172.

244    Kao treće, valja istaknuti da je u okviru produljenja uvrštenja tužiteljâ načelno samo na Vijeću da provjeri da se protiv tužiteljâ i dalje vode isti sudski postupci. Naime, stoga što se prilikom njihova prvotnog uvrštenja Vijeće moglo u dovoljnoj mjeri uvjeriti da je u okviru tih postupaka barem dovedena u pitanje odgovornost tih osoba za djela koja se mogu okvalificirati kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava ili, alternativno, da su se protiv njih kao povezanih osoba vodili povezani sudski postupci, od njega se ne može zahtijevati da po službenoj dužnosti tako provjeri svako produljenje tog uvrštenja. Takva obveza može postojati samo ako se pojave novi elementi kojima se mogu dovesti u pitanje uključenost tih osoba ili kvalifikacija navedenih činjenica.

245    Glede toga, kao što je navedeno u točki 66. ove presude, načelno nije na Vijeću da ocjenjuje točnost i relevantnost elemenata na kojima su zasnovani egipatski sudski postupci jer tu ocjenu moraju dati egipatske vlasti. Vijeće je smo dužno, osobito glede očitovanja tužiteljâ, zatražiti od egipatskih vlasti pojašnjenja u vezi s navedenim elementima ako gaji legitimne sumnje u pogledu dostatnosti dokaza koje su te vlasti već podnijele.

246    Različite dijelove ovog tužbenog razloga treba ispitati s obzirom na ta razmatranja.

b)      Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji sudskih postupaka protiv prvog tužitelja

247    U potporu prvom dijelu trećeg tužbenog razloga tužitelji ističu da se samo jedan od predmeta u vezi s prvim tužiteljem, to jest predmet br. 38 iz 2011., odnosi na činjenice koje su egipatske vlasti okvalificirale kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava. Tvrde u tom pogledu da se činjenice za koje ih se tereti ne mogu okvalificirati kao protupravno prisvajanje javnih sredstava u smislu KUNPK, osobito stoga što su povezane s djelatnostima privatnog društva, s jedne strane, te što djela stavljena tom tužitelju na teret nisu počinjena u svojstvu državnog službenika, s druge strane. U okviru prvog podneska kojim se provodi prilagodba dodaju da se među predmetima koji se odnose na njega i koji su spomenuti u dopisu egipatskih vlasti od 2. siječnja 2016. samo četiri od njih odnose na sudske postupke. Osim toga, oni osporavaju kvalifikaciju nezakonitog prisvajanja državnih sredstava s obzirom na pravo Unije, a osobito sudsku praksu Općeg suda i „opće međunarodno pravo”. Također tvrde da se Vijeće mora osloniti na samostalnu definiciju tog pojma koja nema doseg koji su joj dodijelile egipatske vlasti. U okviru drugog podneska kojim se provodi prilagodba oni ističu da usklađenost s definicijom pojma prisvajanja državnih sredstava iz prava Unije treba ocijeniti s obzirom na tri uvjeta koji obuhvaćaju nezakonito korištenje sredstava ili imovine u vlasništvu javnog subjekta odnosno koji su pod njegovim nadzorom u svrhu različitu od svoje namjene, štetu koju je taj subjekt pretrpio i koja se može financijski procijeniti te nužnost da je nezakonito prisvajanje koje je stavljeno na teret potkopalo poštovanje vladavine prava u Egiptu. U ovom slučaju ti uvjeti nisu ispunjeni glede predmeta br. 38 iz 2011. Naposljetku, tužitelji smatraju da se predmeti br. 107, 291 i 639 iz 2011. ne odnose na djelâ nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Prema njihovu mišljenju, prvi od tih predmeta odnosi se samo na sklapanje nezakonitog sporazuma za ishođenje energetskih dozvola, drugi na optužbe za pranje novca i treći na optužbe glede pogrešaka u izračunu plaćanja poreza koji je društvo El‑Dekheila dugovalo.

248    Uvodno valja istaknuti da je u dokumentima koje su egipatske vlasti prvotno dostavile Vijeću i koji su priloženi tužbi bio glede prvog tužitelja naveden samo jedan kazneni postupak protiv njega u predmetu br. 38 iz 2011. S druge strane, kao što je to istaknuto u točki 83. ove presude, u ažuriranim informacijama koje su egipatske vlasti dostavile 2014. i 2015. bilo je navedeno sedam kaznenih postupaka (predmeti br. 38, 107, 291, 457, 541 iz 2011. te br. 156 i 376 iz 2013.). Naposljetku, kao što je navedeno u točki 88. ove presude, u informacijama koje su egipatske vlasti dostavile prije nego što su donesene odluke 2016/411 i 2017/496 spomenuta su druga tri postupka koja su bila u tijeku glede prvog tužitelja u predmetima br. 4 i 5482 iz 2011. i br. 244 iz 2015.

249    Uvodno valja također istaknuti da su u svojoj prepisci s Vijećem koja je prethodila produljenju njihova uvrštenja 2015., 2016. i 2017. tužitelji istaknuli u biti prigovore i argumente koji su u okviru ove tužbe podneseni u potporu ovom dijelu trećeg tužbenog razloga. U svojim dopisima od 24. ožujka 2015., 21. ožujka 2016. i od 22. ožujka 2017. Vijeće je tužiteljima odgovorilo da se protiv prvog tužitelja i dalje vode sudski postupci zbog djelâ nezakonitog prisvajanja državnih sredstava i da je na egipatskim sudovima da odluče o osnovi tih postupaka. Što se konkretnije tiče predmeta br. 38 iz 2011. Vijeće je u prvom od tih dopisa primijetilo, među ostalim, da pojam nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta može obuhvatiti radnje koje je počinio državni službenik i koje se sastoje od profiterstva i namjernog nanošenja štete državnoj imovini. Istaknulo je da se progon protiv prvog tužitelja u tom predmetu zasnivao na pretpostavci da se društvo El- Dekheila trebalo na dan nastanka činjenica okvalificirati kao javno poduzeće jer je egipatska država u njemu držala znatan manjinski udio te da je slijedom toga imovinu tog društva trebalo smatrati državnom imovinom, a prvog tužitelja, predsjednika upravnog odbora tog društva u trenutku nastanka činjenica, trebalo je smatrati državnim službenikom.

1)      Argumenti i prigovori izneseni u prilog tužbenom zahtjevu

250    Prije svega valja istaknuti da se prigovori i argumenti koje su tužitelji iznijeli u prilog tužbenom zahtjevu tiču samo predmeta br. 38 iz 2011. jer su tužitelji naveli da samo činjenice u tom predmetu mogu ispuniti kriterije iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, pri čemu svoj navod nisu potkrijepili. U skladu s razmatranjima iznesenima u točki 244. ove presude, te prigovore i te argumente treba ispitati samo s obzirom na elemente koje su egipatske vlasti podnijele nakon prvotnog uvrštenja tužiteljâ. S druge strane, u dijelu u kojem se tim prigovorima i tim argumentima nastoji dovesti u pitanje samo to prvotno uvrštenje, njih treba odbaciti kao nedopuštene u skladu s točkom 241. ove presude.

251    U tom pogledu valja istaknuti da je u dokumentu od 13. veljače 2014. koji su dostavile egipatske vlasti navedeno da se predmet br. 38 iz 2011. tiče djela stjecanja nezakonite koristi glede kojeg se prvog tužitelja tereti da ga je počinio u svojstvu predsjednika upravnog odbora društva El‑Dekheila tako što je stekao udio od 67 % u temeljnom kapitalu tog društva i izmijenio cijene koje je to društvo primjenjivalo kako bi metalurške proizvode, koje je proizvodilo njegovo vlastito društvo, prodavao kao proizvode jednog te istog subjekta. Presudom egipatskog Kasacijskog suda od 14. prosinca 2013. o žalbi protiv prvostupanjske presude u tom predmetu potvrđen je, u biti, taj opis činjenica koje su prvom tužitelju stavljene na teret. Tom je presudom također potvrđeno da je protiv prvog tužitelja prihvaćena činjenica da je egipatska država imala udio u predmetnom društvu, da je ono bilo pod državnim nadzorom i da ga se u svojstvu predsjednika njegova upravnog odbora smatralo državnim službenikom. Osim toga, u toj je presudi navedeno da je osim tih točki optužbe prvom tužitelju stavljeno na teret da je samom društvu El‑Dekheila stvorio znatne financijske gubitke u okviru ugovora o kreditu sklopljenog u ime potonjeg.

252    Mora se utvrditi da se tim elementima ne može dovesti u pitanje utvrđenje koje je Opći sud izveo u točkama 137. do 140. presude od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93), koje je prihvatio Sud i prema kojemu se na temelju informacija dostavljenih Vijeću moglo zaključiti da se protiv prvog tužitelja vodi kazneni progon zbog djela kojima je dana kvalifikacija koja odgovara pojmu nezakonitog prisvajanja državnih sredstava.

253    Glede toga, u sličnom kontekstu Odluke 2011/72 o stanju u Tunisu, Opći sud je presudio da pojam prisvajanja državnih sredstava u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/72 obuhvaća svako nezakonito korištenje sredstvima koja stoje na raspolaganju javnim tijelima ili su stavljena pod njihov nadzor i to u svrhe kojima ona nisu namijenjena, osobito u one privatne, a iz kojeg proizlazi procjenjiva financijska šteta za navedena javna tijela (presude od 30. lipnja 2016., CW/Vijeće, T‑224/14, neobjavljena, EU:T:2016:375, t. 89., od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 98. i od 30. lipnja 2016., CW/Vijeće, T‑516/13, neobjavljena, EU:T:2016:377, t. 69.). To se tumačenje može primijeniti u ovom slučaju jer je članak 1. stavak 1. Odluke 2011/72 sastavljen u bitnome isto kao i odgovarajuće odredbe Odluke 2011/172 i ima slične ciljeve.

254    U ovom slučaju iz elemenata koji su bili na raspolaganju Vijeću proizlazi da su egipatske vlasti zaključile da je prvi tužitelj, koji je prema njihovu mišljenju u svojstvu predsjednika upravnog odbora društva koje je bilo pod državnim nadzorom i čiji je dio temeljnog kapitala u trenutku nastanka činjenica držala egipatska država obnašao funkcije državnog službenika, koristio te funkcije kako bi na štetu financijskih interesa navedenog društva ostvario nezakonitu korist, koja je bila namijenjena, među ostalim, pogodovanju njegovim privatnim društvima. Stoga, čak iako te činjenice egipatske vlasti nisu izričito kaznenopravno okvalificirale kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava Egipta, kvalifikacija koju su one prihvatile odgovara tom pojmu kako je definiran u sudskoj praksi.

255    Nadalje, valja istaknuti da tužitelji ne osporavaju da su činjenicama stavljenima na teret tužitelju u predmetu br. 38 iz 2011. egipatske vlasti dale kaznenopravnu kvalifikaciju koja odgovara pojmu nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Naime, njihovi prigovori u okviru ovog dijela zasnivaju se upravo na pretpostavci da su te vlasti pogrešno zaključile da su te činjenice obuhvaćene navedenim pojmom i da Vijeće nije smjelo odobriti to stajalište radi utvrđivanja je li se na temelju sudskog postupka u tom predmetu moglo zaključiti da prvi tužitelj ispunjava kriterije iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172.

256    No, kao što su to Opći sud i Sud presudili, Vijeće je imalo pravo uvrstiti tužitelja samo zato što se protiv njega u Egiptu vodio sudski postupak koji je na bilo koji način bio povezan s istragama o djelima nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, to jest, kao što je to Opći sud utvrdio na temelju ocjene za koju je Sud presudio da nije zahvaćena pogreškom koja se tiče prava, o djelima kojima su egipatske vlasti dale kvalifikaciju koja odgovara tom pojmu. Slijedom toga, budući da informacije o predmetu br. 38 iz 2011. koje su ažurirane 2014. i 2015. nisu dovele u pitanje analizu stajališta egipatskih vlasti koju su Vijeće i Opći sud dali glede tog predmeta, Vijeće je zbog istog razloga moglo produljiti to uvrštenje s obzirom na to da je sudski postupak u navedenom predmetu još uvijek bio u tijeku.

257    S druge strane i nasuprot pretpostavci na kojoj se temelji argumentacija tužiteljâ, iz načela navedenih u točkama 66. i 245. ove presude proizlazi da nije na Vijeću da odlučuje o točnosti i relevantnosti kaznenopravne kvalifikacije koju su egipatske vlasti prihvatile glede činjenica zbog kojih progone prvog tužitelja jer je ta zadaća u nadležnosti egipatskih sudova koji su zaduženi za utvrđivanje krivnje te osobe. U ovom slučaju nije sporno da na dan na koji je uvrštenje prvog tužitelja produljeno u 2015. sud koji odlučuje o meritumu u odnosnom predmetu još nije odlučio u tom pogledu povodom vraćanja tog predmeta od strane egipatskog Kasacijskog suda na ponovno odlučivanje, nakon što je potonji ukinuo prvu presudu.

258    Osim toga, elementi koje su tužitelji istaknuli kako bi doveli u pitanje kaznenopravnu kvalifikaciju koju su egipatske vlasti prihvatile nisu bili takvi da kod Vijeća potaknu legitimne sumnje i zahtijevaju dopunske informacije.

259    Glede toga, argument da kaznenopravna kvalifikacija koju su egipatske vlasti prihvatile nije odgovarala odredbama KUNPK‑a ne može dovesti u pitanje mogućnost Vijeća da se osloni na sudski postupak u predmetu br. 38 iz 2011. Naime, spominjanje te konvencije u razlozima za uvrštenje prvog tužitelja znači samo to da su se egipatske vlati namjeravale pozvati na nju u okviru predmetnih sudskih postupaka. S druge strane, imovinu tužiteljâ Vijeće nije zamrznulo na temelju odredaba te konvencije, već u okviru politike suradnje s egipatskim vlastima o kojoj je odlučeno na temelju samostalne ovlasti koja mu je dodijeljena na temelju ZVSP‑a te s obzirom na njegove vlastite ciljeve koji su utvrđeni u uvodnim izjavama 1. i 2. Odluke 2011/172. Slijedom toga, iako se, doduše, ne može isključiti da nadležni egipatski sud treba ispitati pitanje usklađenosti između kaznenopravne kvalifikacije koju su egipatske vlasti dale i odredaba KUNPK‑a, to pitanje nije, međutim, u nadležnosti Vijeća jer je ono moglo provjeriti da navedena kaznenopravna kvalifikacija odgovara pojmu nezakonitog prisvajanja državnih sredstava u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172.

260    U svakom slučaju, odredbe članka 2. točke (a) podtočke (iii) KUNPK‑a, na koje se tužitelji pozivaju, predviđaju da se kao državnog službenika može definirati „svaku drugu osobu određenu kao ,državni službenik’ prema domaćem pravu države stranke”. No, tužitelji sami priznaju da članak 119. točka (g) egipatskog Kaznenog zakonika, čije su odredbe prenesene u prilogu tužbi, predviđa u svrhu kvalifikacije nezakonitog prisvajanja državnih sredstava da se izraz „državni službenik” treba tumačiti u smislu tog zakonika na način da se primjenjuje na zaposlenike bilo kojeg društva u kojem egipatska država ima udio. Osim toga, iz te odredbe egipatskog Kaznenog zakonika ne proizlazi da je pitanje treba li društvo okvalificirati kao „javno poduzeće” ili „javno trgovačko društvo” odlučno stoga što dio sredstava tog društva drži država. Slijedom toga, iz elemenata koje su sami tužitelji podnijeli proizlazi da su smatrajući da je prvi tužitelj u svojstvu predsjednika upravnog odbora društva El‑Dekheila bio državni službenik egipatske vlasti primijenile egipatski Kazneni zakonik i da je takva primjena u skladu s člankom 2. točkom (a) podtočkom (iii) KUNPK‑a. Navodna okolnost da ta kvalifikacija nije bila u skladu s ostalim odredbama egipatskog nacionalnog prava, osobito na području prava društava, jest element koji treba ocijeniti samo nadležni egipatski sud. Osim toga, kao što to tužitelji tvrde, irelevantno je to što se prvog tužitelja nije moglo okvalificirati kao državnog službenika na temelju kriterija utvrđenih u članku 2. točki (a) podtočki (i) odnosno članku 2. točki (a) podtočki (ii) KUNKP‑a. Naime, iz teksta tog članka 2. kao cjeline jasno proizlazi da kriteriji uzastopno utvrđeni u točkama (i), (ii) i (iii) tog članka jesu alternativni, a ne kumulativni.

261    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da se Vijeće s pravom moglo osloniti na postojanje sudskog postupka u predmetu br. 38 iz 2011. kako bi zaključilo da je raspolagalo dostatnom činjeničnom osnovom za produljenje uvrštenja prvog tužitelja u okviru Odluke 2015/486, neovisno o pitanju jesu li drugi sudski postupci protiv prvog tužitelja za koje je ono saznalo bili takvi da ispune kriterije iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 49. i 100.).

262    Osim toga, kao što je to istaknuto u točki 201. ove presude, sudski postupci u tijeku u predmetima br. 107 i 291 iz 2011., koji su se nalazili među sudskim postupcima o kojima je Vijeće bilo obaviješteno prije donošenja Odluke 2015/486, također su povezani s djelima nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Naime, u prvom od tih predmeta prvom tužitelju stavlja se na teret da se s ministrom trgovine i industrije i predsjednikom Agencije za industrijski razvoj udružio kako bi kršenjem primjenjivih pravila ishodio energetske dozvole za društva iz svoje grupe i to u okviru postupka javne prodaje takvih licencija u sektoru čelika. Stoga je u tom predmetu tužitelju stavljeno na teret da je za svoju korist sudjelovao u nezakonitoj dodjeli resursa stavljenih pod nadzor države koju su proveli državni službenici zaduženi za dodjelu tih resursa, što je dovelo do financijskog gubitka države jednakog iznosu koji bi tužiteljeva društva trebala isplatiti za korištenje navedenim resursima. Kaznenopravna kvalifikacija tih djela odgovara, dakle, pojmu nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta, u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, kako je definiran u točki 253. ove presude. Osim toga, što se tiče predmeta br. 291 iz 2011., on se odnosi na poslove pranja novca obavljene sredstvima kojima se prvi tužitelj, prema mišljenju egipatskih vlasti, nezakonito koristio u okolnostima o kojima je riječ u predmetima br. 38 i 107 iz 2011. Stoga, iako se odnosio na činjenice koje same po sebi ne odgovaraju pojmu nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, predmet br. 291 iz 2011. bio je s obzirom na informacije dostavljene od strane egipatskih vlasti izravno povezan s djelom nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Valja istaknuti da iako su tužitelji istaknuli da se nijedan od predmeta koje su egipatske vlasti spomenule, osim predmeta br. 38 iz 2011., nije odnosio na činjenice koje se mogu okvalificirati kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava, oni nisu iznijeli nikakav argument kojim bi se prethodna razmatranja mogla dovesti u pitanje.

263    Iz prethodno iznesenog proizlazi da je prvi dio trećeg tužbenog razloga moguće jedino odbiti i to u dijelu u kojem podupire tužbeni zahtjev za poništenje.

2)      Argumenti i prigovori izneseni u prilog zahtjevu iz prvog podneska kojim se provodi prilagodba

264    U okviru prvog podneska kojim se provodi prilagodba tužitelji nastavljaju s osporavanjem kvalifikacije nezakonitog prisvajanja državnih sredstava glede činjenica na koje se odnosi predmet br. 38 iz 2011., oslanjajući se na elemente koje su pripremili pravni zastupnici prvog tužitelja u Egiptu i na iskaz potonjeg. Međutim, zbog razloga iznesenih u točki 257. ove presude, tu argumentaciju i te elemente moguće je jedino odbiti. Naime, njihova namjena nije osporiti činjenicu da je egipatski državni odvjetnik kaznenopravno okvalificirao činjenice iz tog predmeta na način koji odgovara pojmu nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, već jedino osporiti samu tu kvalifikaciju i osnovanost optužbi koje su u tom okviru iznesene protiv prvog tužitelja. Konkretno, tužitelji ističu u biti da su transakcije koje su im stavljene na teret uredno provedene i odobrene od strane nadležnih tijela. Iako nadležni egipatski sud može te elemente uzeti u obzir kako bi odlučio o svojoj odgovornosti u tom predmetu, njima se nije mogla dovesti u pitanje dostatnost elemenata kojima je Vijeće raspolagalo i koji su mu omogućili da zaključi da je kaznenopravna kvalifikacija navedenih činjenica, dana na temelju egipatskog kaznenog prava, odgovarala kriterijima iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172. Glede toga, valja istaknuti da se elementi koje su egipatske vlasti podnijele u svojem dopisu od 2. siječnja 2016. nisu glede tog predmeta bitno razlikovali od elementa koje su one već prije podnijele Vijeću i nisu stoga mogli dovesti u pitanje njegovu ocjenu.

265    Nisu uvjerljivi argumenti tužitelja kojima se nastoji pokazati da ta ocjena nije u skladu sa sudskom praksom Općeg suda i ESLJP‑a.

266    Kao prvo, nasuprot onomu na što tužitelji upućuju, činjenica da pojam nezakonitog prisvajanja državnih sredstava u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 treba tumačiti autonomno, neovisno o bilo kakvom nacionalnom sustavu (presuda od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljena, EU:T:2016:376, t. 84. i 96.), ne znači da bi taj pojam mogao eventualno isključiti radnje kojima su egipatske vlasti dale takvu kvalifikaciju. Naprotiv, u skladu s tom istom sudskom praksom, taj se pojam odnosi barem na radnje kojima se navedena kvalifikacija može dati na temelju egipatskog kaznenog prava (vidjeti po analogiji presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 95.). No, kao što je to istaknuto u točki 260. ove presude, ovdje tužitelji priznaju da kvalifikacija koju su u ovom slučaju dale egipatske vlasti jest u skladu s egipatskim Kaznenim zakonikom.

267    Usto, bilo kakvim drugim tumačenjem nastojalo bi se dovesti u pitanje razloge Općeg suda koje je Sud odobrio, koji su navedeni u točki 238. ove presude i prema kojima je uvrštenje tužiteljâ u Prilog Odluci 2011/172 samo zato što se protiv njih u Egiptu vodio sudski postupak koji je na bilo koji način povezan s istragama o djelima nezakonitog prisvajanja državnih sredstava bilo u skladu s kriterijima iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 (vidjeti u tom smislu presude od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 71. do 73. i od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 67., 95. i 97.).

268    Kao drugo, sudska praksa Općeg suda i ESLJP‑a o pojmu javnog tijela, koju tužitelji navode, nije relevantna. Naime, s jedne strane, kao što je utvrđeno u točki 260. ove presude, pitanje može li se društvo El‑Dekheila okvalificirati kao javno poduzeće ili javno trgovačko društvo nije odlučno za kvalifikaciju nezakonitog prisvajanja državnih sredstava na temelju egipatskog kaznenog prava kada država drži udio, čak i manjinski, u navedenom društvu. S druge strane, navedena sudska praksa odnosi se na pitanje potpuno drukčije od pitanja mogućnosti da se radnje stavljene na teret prvom tužitelju u predmetu br. 38 iz 2011. okvalificiraju kao nezakonito prisvajanje državnih sredstava, u također potpuno drukčijem kontekstu mjera ograničavanja protiv Irana s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja. Naime, u predmetima povodom kojih je ta sudska praksa nastala postavljalo se pitanje je li poduzeće tužitelj bio emanacija iranske države u smislu da je sudjelovao u izvršavanju vladinih ovlasti ili je upravljao javnom službom pod nadzorom vlade (vidjeti u tom smislu presudu od 29. siječnja 2013., Bank Mellat/Vijeće, T‑496/10, EU:T:2013:39, t. 42. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, valja istaknuti da se u tim predmetima kvalifikacija predmetnih društava kao emanacije iranske države koju je dalo tijelo koje je donijelo mjere ograničavanja protiv nje nije, kao u ovom slučaju, temeljila na nacionalnim sudskim postupcima zasnovanim na takvoj kvalifikaciji.

269    Kao treće, upućivanja tužiteljâ na presudu od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće (T‑340/14, EU:T:2016:496), nisu relevantna. Naime, kao što ta upućivanja prikazuju, u toj je presudi Opći sud istaknuo da se predmetne mjere ograničavanja zasnivaju samo na dopisu državnog odvjetnika Ukrajine koji je sadržavao samo općenitu i nejasnu tvrdnju koja povezuje ime tužiteljâ, kao i imena ostalih bivših visokih dužnosnika, s istragom čiji je cilj, u biti, bio provjeriti samo postojanje postupanja koja se mogu okvalificirati kao zloupotreba državnih sredstava te nije sadržavao nikakvo dodatno pojašnjenje. Vijeće tako nije imalo na raspolaganju podatke o činjenicama ili postupanjima koje su ukrajinske vlasti stavljale na teret posebno tužitelju (presuda od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće, T‑340/14, EU:T:2016:496, t. 40. i 41.).

270    No, to ovdje nije slučaj jer je, s jedne strane, prvi tužitelj predmet sudskih postupaka u tijeku, a ne samo preliminarne istrage. S druge strane, informacije koje su egipatske vlasti dostavile 2014., 2015. i 2016. nisu bile ograničene samo na općenitu tvrdnju o djelima nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, već su sadržavale precizan i konkretan opis činjenica koje su mu stavljene na teret, barem u predmetima br. 38, 107 i 291 iz 2011., na temelju kojeg se mogla razumjeti točna narav kaznenih djela na koja se ti predmeti odnose i stupanj uključenosti koji mu je bio pripisan kao i tijek sudskih postupaka u tim predmetima. Dakle, činjenični kontekst ovoga predmeta u svakom slučaju nije usporediv s onim u predmetu T‑340/14, neovisno o pitanju jesu li mjere ograničavanja donesene u okviru Odluke 2011/172 usporedive s mjerama kao što su one ispitane u tom predmetu.

271    Pod pretpostavkom da se tužitelji namjeravaju osloniti na presudu od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće (T‑340/14, EU:T:2016:496), radi tvrdnje da je na Vijeću da provjeri navode egipatskih vlasti o činjenicama na koje se odnose sudski postupci u vezi s prvim tužiteljem, iz točaka 256., 257. i 264. ove presude proizlazi da se takvo rasuđivanje ne može prihvatiti.

272    Argumentacija tužiteljâ prema kojoj ocjena koju je Vijeće dalo nije u skladu s „općim međunarodnim pravom” također se ne može prihvatiti. U tom je pogledu dovoljno istaknuti da se tužitelji pozivaju na pojam „državno tijelo” kako je definiran u komentaru Komisije za međunarodno pravo Ujedinjenih naroda o Rezoluciji iz 2001. o odgovornosti države za međunarodno protupravne čine i u međunarodnim arbitražnim odlukama kojima je odlučeno o odgovornosti država u kontekstu sporova između njih i privatnih društava. Stoga ta upućivanja nisu relevantna u ovom slučaju i to zbog razloga sličnih onima koji su izneseni u točki 268. ove presude.

273    Glede okolnosti koju navode tužitelji da su se samo četiri od predmeta spomenutih u dopisu egipatskih vlasti od 2. siječnja 2016. ticala sudskih postupaka u tijeku, ona je irelevantna stoga što se zbog istih razloga poput onih navedenih u točkama 261. i 262. ove presude Vijeće moglo nastaviti oslanjati na predmete br. 38, 107 i 291 iz 2011. kako bi zaključilo da su na dan donošenja Odluke 2016/411 bili u tijeku sudski postupci protiv prvog tužitelja koji su bili povezani s djelima nezakonitog prisvajanja državnih sredstava.

274    Argumente i prigovore iznesene u prilog zahtjevu iz prvog podneska kojim se provodi prilagodba treba, dakle, odbiti.

3)      Argumenti i prigovori izneseni u prilog zahtjevu iz drugog podneska kojim se provodi prilagodba

275    U drugom podnesku kojim se provodi prilagodba tužitelji u velikom dijelu preuzimaju argumentaciju iz tužbe i prvog podneska kojim se provodi prilagodba. Konkretno, oni ustraju u tome da dovedu u pitanje točnost i relevantnost činjenica na kojima se zasnivaju optužbe protiv prvog tužitelja u okviru predmeta br. 38 iz 2011., a osobito glede procjene štete koju je država pretrpjela. Međutim, tu je argumentaciju moguće jedino odbiti zbog istih razloga kao što su oni izneseni u točkama 251. do 262. i 264. do 273. ove presude. Glede novih prigovora i argumenata valja istaknuti sljedeće.

276    Kao prvo, sudskoj praksi Općeg suda i Suda primjenjivoj u ovom slučaju proturječna je tvrdnja tužiteljâ da kriterije iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 treba tumačiti na način da Vijeće mora provjeriti može li djelo nezakonitog prisvajanja predmetnih državnih sredstava ugroziti vladavinu prava u Egiptu s obzirom na njegov iznos ili vrstu nezakonito prisvojenih sredstava ili na kontekst u kojem je do njega došlo.

277    Naime, prije svega valja zaključiti, kao što to proizlazi iz točaka 238. do 240. ove presude, da su Sud i Opći sud već odlučili o pitanju koje zahtjeve trebaju ispuniti činjenična pitanja na koja se Vijeće oslonilo radi uvrštenja tužiteljâ kako bi bila u skladu s kriterijima iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172. Međutim, valja navesti da Sud i Opći sud nisu zaključili da se među tim zahtjevima nalazi nužnost da djelo nezakonitog prisvajanja državnih sredstava može ugroziti vladavinu prava u Egiptu.

278    Potom valja podsjetiti, kao što je to Opći sud presudio, da Odluka 2011/172 u potpunosti ulazi u područje ZVSP‑a i odgovara na ciljeve spomenute u članku 21. stavku 2. točkama (b) i (d) UEU‑a (vidjeti točku 122. ove presude). Opći sud također je presudio da navod u uvodnoj izjavi 2. Odluke 2011/172, da su osobe spomenute u članku 1. stavku 1. te odluke „na taj način lišile stanovnike te zemlje prednosti održivog razvoja njihova gospodarstva i društva te dovele u pitanje razvoj demokracije u toj zemlji”, ne sadržava dodatni uvjet koji treba poštovati kada se novu osobu uvrštava na popis iz priloga toj odluci. Radi se samo o objašnjenju konačnog cilja te odluke (presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 143.). Sud je u biti potvrdio to rasuđivanje (presuda od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće, C‑220/14 P, EU:C:2015:147, t. 44. do 46. i 70.).

279    Iz tih razmatranja treba stoga zaključiti da se uslijed doprinosa borbi egipatskih vlasti protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava za zamrzavanje imovine osoba odgovornih za nezakonito prisvajanje državnih sredstava ili povezanih osoba iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 predmnijeva da je u skladu s općim ciljevima politike potpore Vijeća Egiptu koji su navedeni u uvodnoj izjavi 1. te odluke, to jest, među ostalim, s poštovanjem vladavine prava i temeljnih prava. Slijedom toga, za uvrštenje osobe na popis iz priloga toj odluci članak 1. stavak 1. te odluke ne zahtijeva da djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, na koja se odnose sudski postupci koji opravdavaju to uvrštenje, budu posebna s obzirom na iznos ili narav prisvojenih sredstava ili pak kontekst tih djela, zbog čega se za njih može smatrati da ugrožavaju vladavinu prava u Egiptu.

280    Naposljetku, tužitelji se ne mogu glede toga pozivati na sudsku praksu Općeg suda u vezi s mjerama ograničavanja određenih u okviru odluka koje je Vijeće donijelo s obzirom na stanje u Ukrajini jer je opće kriterije, na temelju kojih se može odrediti krug osoba podvrgnutih tim mjerama, Opći sud protumačio s obzirom na poseban pravni kontekst tih odluka koji je drukčiji od konteksta Odluke 2011/172.

281    Konkretno, valja utvrditi da se u uvodnoj izjavi 2. Odluke 2014/119/ZVSP od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (SL 2014., L 66, str. 26.), na koju su se odnosili predmeti povodom kojih su donesene presude od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće (T‑340/14, EU:T:2016:496) i od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće (T‑348/14, EU:T:2016:508), koje su tužitelji spomenuli, navodi:

„[…] Vijeće se složilo usredotočiti mjere ograničavanja na zamrzavanje i povrat imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava i osoba odgovornih za kršenja ljudskih prava, s ciljem konsolidacije i podrške vladavini prava i poštovanja ljudskih prava u Ukrajini.”

282    Konsolidacija i podrška vladavini prava i poštovanju ljudskih prava u Ukrajini jesu, dakle, cilj zamrzavanja imovine osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne, među ostalim, za zloupotrebu državnih sredstava. U tom je kontekstu Opći sud mogao zaključiti da kriterij za uvrštenje utvrđen Odlukom 2014/119 treba tumačiti na način da se ne odnosi na, apstraktno, svaki čin zloupotrebe državnih sredstava, nego se više odnosi na zloupotrebu državnih sredstava ili imovine koja, s obzirom na iznos ili vrstu sredstava ili imovine ili kontekst u kojem je do te zloupotrebe došlo, u najmanju ruku, može narušiti institucionalne i pravne temelje Ukrajine, osobito načelo zakonitosti, zabrane proizvoljnog postupanja izvršne vlasti, djelotvornog sudskog nadzora i jednakosti pred zakonom te, konačno, koja može narušiti poštovanje vladavine prava u toj zemlji (presude od 15. rujna 2016., Kljujev/Vijeće, T‑340/14, EU:T:2016:496, t. 91. i od 15. rujna 2016., Janukovič/Vijeće, T‑348/14, EU:T:2016:508, t. 102.).

283    S druge strane, kao što je navedeno u točki 279. ove presude, cilj Odluke 2011/172 jest pomoći egipatskim vlastima u njihovoj borbi protiv nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, poštovanju vladavine prava i temeljnih prava, a koja predstavlja samo jedan od općih ciljeva politike podrške Vijeća Egiptu u cjelini, u čiji kontekst pripada, među ostalim, i navedena odluka. Načela koja je Opći sud utvrdio u presudama spomenutima u točkama 281. i 282. ove presude ne mogu se, dakle, primijeniti u ovom slučaju.

284    Kao drugo, tužitelji se pogrešno pozivaju na kriterije čija je namjena utvrditi je li pravna osoba u vlasništvu ili pod nadzorom druge osobe ili subjekta i koji su navedeni u točkama 62. i 63. dokumenta Vijeća od 24. lipnja 2015. naslovljenog „Najbolje prakse EU‑a za učinkovitu provedbu mjera ograničavanja”. Naime, kao što je prikazano, među ostalim, u točki 66. tog dokumenta, tim se kriterijima, radi izbjegavanja rizika da osoba ili subjekt zaobiđe zamrzavanje svoje imovine, samo treba utvrditi je li imovina druge pravne osobe u vlasništvu ili posjedu prve osobe ili subjekta te treba li zamrznuti imovinu potonje. Stoga ti kriteriji nisu nikako primjenjivi glede utvrđivanja treba li Vijeće smatrati da se sudski postupci, koji su u tijeku u Egiptu i na koje se ono oslanja da produlji uvrštenje osoba u Prilog Odluci 2011/172, odnose na nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

285    Kao treće i posljednje, valja zaključiti da se ne mogu prihvatiti elementi koji su u okviru drugog podneska kojim se provodi prilagodba prvi put podneseni da se ospori kvalifikacija nezakonitog prisvajanja državnih sredstava glede činjenica na koje se odnose sudski postupci u predmetima br. 107 i 291 iz 2011. Što se tiče prvog od tih predmeta, u točki 262. ove presude utvrđeno je da su činjenice na koje se odnosi sudski postupak odgovarale pojmu nezakonitog prisvajanja državnih sredstava u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172. Nasuprot onomu što tužitelji tvrde, tu analizu ne dovodi u pitanje opis tih činjenica koji su egipatske vlasti dale u dokumentima koje je Vijeće primilo 6. siječnja 2017. i koji nije bitno drukčiji od onoga u dokumentima kojima je Vijeće raspolagalo 2015. i 2016. Glede predmeta br. 291 iz 2011. također je utvrđeno, u točki 262. ove presude, da je on, iako se odnosio na djelo pranja novca, povezan s djelom nezakonitog prisvajanja državnih sredstava jer se pranje novca pripisano prvom tužitelju odnosilo na prisvojena sredstva kojima se on navodno koristio u predmetima br. 38 i 107 iz 2011. Opis predmeta br. 291 iz 2011. u navedenim dokumentima ne sadržava novi element koji bi mogao dovesti u pitanje vezu između tog predmeta i djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava koje je predmet drugih navedenih predmeta.

286    Iz prethodno navedenog proizlazi da prigovore i argumente koji su u okviru drugog podneska kojim se provodi prilagodba izneseni u potporu prvom dijelu trećeg tužbenog razloga treba odbiti, a time i taj dio u cijelosti.

c)      Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju činjenične osnove sudskih postupaka protiv prvog tužitelja kako je utvrdio egipatski Kasacijski sud

287    U potporu drugom dijelu trećeg tužbenog razloga tužitelji navode da je u svojim odlukama od 20. prosinca 2012., 12. svibnja 2013. i od 14. prosinca 2013. egipatski Kasacijski sud „odbio” kazneni progon pokrenut protiv prvog tužitelja. Osim toga, u odluci od 14. prosinca 2013. taj je sud zaključio da se u predmetu br. 38 iz 2011. tužitelja nije moglo na temelju nijednog dokaza okriviti na osnovi prihvaćenih kaznenopravnih kvalifikacija i da je prvostupanjski sud pogriješio kada je odbio uzeti u obzir dokaze i argumente koje je okrivljenik podnio. Iz toga bi, dakle, trebalo zaključiti da se taj postupak zasniva na krhkim i neosnovanim navodima i da Vijeće ne bi moglo nastaviti s oslanjanjem samo na izjave egipatskih vlasti, već bi trebalo provesti vlastite istrage. Osim toga, tužitelji su istaknuli da je u istoj odluci taj sud utvrdio da egipatska država nije pretrpjela štetu.

288    Kao prvo, što se tiče ovog dijela u okviru kojeg tužitelji ističu da je egipatski Kasacijski sud odbio optužbe iznesene protiv prvog tužitelja u predmetima br. 38, 107 i 291 iz 2011., dovoljno je podsjetiti da u presudama na koje se oni pozivaju taj sud nije odlučio o meritumu, već je samo ukinuo osude koje je izrekao prvostupanjski sud te je predmete vratio potonjem sudu na ponovno odlučivanje. Osim toga, proizlazi da su nakon navedenih presuda postupci u tim predmetima slijedili svoj tijek do nove odluke suda koji odlučuje o meritumu. Stoga je Vijeće s pravom moglo zaključiti da odlukama tog suda u odnosnim predmetima nisu okončani odgovarajući sudski postupci i da je slijedom toga ono moglo nastaviti s produljenjem uvrštenja prvog tužitelja na temelju navedenih postupaka.

289    Kao drugo, glede ovog dijela u okviru kojeg tužitelji ističu da razmatranja egipatskog Kasacijskog suda iznesena u njegovoj presudi od 14. prosinca 2013. dovode u pitanje osnovu optužbi u predmetu br. 38 iz 2011., valja istaknuti da tužitelji ne tvrde da je to slučaj s predmetima br. 107 i 291 iz 2011. Međutim, kao što je to utvrđeno u točkama 262. i 285. ove presude, Vijeće se također moglo osloniti na sudske postupke u dva potonja predmeta kako bi produžilo uvrštenje prvog tužitelja.

290    Što se tiče predmeta br. 38 iz 2011, iz sadržaja presude egipatskog Kasacijskog suda od 14. prosinca 2013. proizlazi da je taj sud proveo sudski nadzor nad prvostupanjskom presudom samo s obzirom na poštovanje primjenjivih pravnih pravila, a ne s obzirom na osnovanost ocjene činjenica. On, dakle, nije odlučio ni o dokazanosti činjenica na kojima se kazneni progon u tom postupku temelji ni o naravi i opsegu odgovornosti optuženikâ, a što je posljedično na sudu koji odlučuje o meritumu da utvrdi nakon vraćanja navedenog predmeta na ponovno odlučivanje. Tu analizu podupiru objašnjenja egipatskih vlasti koja su pružena u memorandumu PGO‑a od 9. veljače 2015. i memorandumu NCRAA‑a od 5. prosinca 2016. i u kojima se navodi da u okviru prve žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda u kaznenom predmetu egipatski Kasacijski sud ispituje samo pravna pitanja.

291    Razmatranja egipatskog Kasacijskog suda u njegovoj presudi od 14. prosinca 2013. na koja se tužitelji pozivaju ne predstavljaju stoga, protivno njihovu tumačenju, ocjenu o osnovanosti optužbi iznesenih protiv prvog tužitelja i o dostatnosti dokaza na kojima se te optužbe temelje, već ocjenu o pravnoj usklađenosti razloga prvostupanjskog suda koji odlučuje o tim optužbama i o tim dokazima.

292    Osim toga, valja istaknuti da u dijelu presude egipatskog Kasacijskog suda od 14. prosinca 2013., na koji se tužitelji posebno pozivaju u tužbi, taj sud nije, protivno tvrdnjama tužitelja, zaključio da se tužitelja ne može na temelju nijednog dokaza okriviti na osnovi optužbi iznesenih protiv njega niti da je prvostupanjski sud pogriješio kada je odbio uzeti obzir dokaze i argumente koje je okrivljenik podnio. Naime, u predmetnom dijelu te presude taj je sud ispitao žalbu državnog odvjetnika protiv odluke prvostupanjskog suda kojom je ovaj potonji neke od optuženika oslobodio dijela optužbi ili svih optužbi. Dakle, taj se dio navedene presude ne tiče ispitivanja žalbe prvog tužitelja protiv osuda koje su protiv njega izrečene prvostupanjskom presudom te se stoga tužitelji u svakom slučaju ne mogu pozivati na njega u prilog ovom dijelu trećeg tužbenog razloga.

293    Što se tiče dijela presude egipatskog Kasacijskog suda od 14. prosinca 2013. koji su u drugom podnesku kojim se provodi prilagodba tužitelji citirali u prilog svojem argumentu koji se temelji na tome da egipatska država nije pretrpjela štetu u predmetu br. 38 iz 2011., dovoljno je zaključiti da je taj sud samo istaknuo, s jedne strane, proturječnost u razlozima prvostupanjskog suda glede toga da je potonji stavio na teret prvom tužitelju da je istodobno nastojao prisvojiti i uništiti društvo El‑Dekheila te, s druge strane, nepotkrijepljenost procjene štete koju je država pretrpjela i novčanih kazni izrečenih optuženicima. Stoga ta razmatranja znače samo da u okviru postupka povodom vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjski sud osigurava dosljednost svojih razloga kako bi odlučio o postojanju štete koju je država pretrpjela i, po potrebi, da je procjena navedene štete dovoljno potkrijepljena. S druge strane, na temelju tih se razmatranja uopće ne može isključiti da će utvrditi da takva šteta postoji.

294    Slijedi da drugi dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti.

d)      Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na političkim razlozima na kojima su se zasnivali kazneni postupci protiv prvog tužitelja

295    U potporu trećem dijelu trećeg tužbenog razloga tužitelji upućuju na to da kazneni progon protiv prvog tužitelja nije bio pokrenut u dobroj vjeri, što se, prema njihovu mišljenju, može zaključiti iz nepostojanja bilo kakvog dokaza koji bi potkrijepio navode koje je egipatski državni odvjetnik iznio, iz presuda egipatskog Kasacijskog suda od 20. prosinca 2012., 12. svibnja 2013. i od 14. prosinca 2013. kao i iz elemenata u vezi s povredom temeljnih prava koje su tužitelji podnijeli u okviru prvog i drugog tužbenog razloga. Glede toga smatraju da u svojem dopisu od 24. ožujka 2015. Vijeće nije navelo na što se to oslonilo kako bi odbilo njihove navode da se pokrenuti kazneni progon temelji na političkim razlozima.

296    Kao prvo, što se tiče navoda o nepostojanju dokaza na kojima se temelje sudski postupci protiv prvog tužitelja, dovoljno je podsjetiti, kao što proizlazi iz ispitivanja Općeg suda glede argumentacije tužiteljâ u potporu prvom dijelu ovog tužbenog razloga u točkama 250. do 285. ove presude, da nije niti na Vijeću niti na Općem sudu da odlučuju o dostatnosti dokaza prikupljenih od strane optužbe protiv prvog tužitelja u okviru predmetnih sudskih postupaka, a što je u nadležnosti egipatskog suda koji odlučuje o meritumu. Osim toga, iz dokumenata koje su egipatske vlasti dostavile Vijeću proizlazi da su se sudski postupci, barem u predmetima br. 38, 107 i 291 iz 2011., temeljili na određenim broju konkretnih činjeničnih elemenata koje je egipatski državni odvjetnik prikupio kako bi dokazao odgovornost, među ostalim, prvog tužitelja za kaznena djela utvrđena u okviru tih postupaka. Tako se, ne dirajući u pravnu kvalifikaciju tih elemenata koju nadležni egipatski sud mora odrediti, ne može tvrditi da se navedeni sudski postupci ne temelje ni na kakvom dokazu.

297    Kao drugo, iz sadržaja presuda egipatskog Kasacijskog suda od 20. prosinca 2012., 12. svibnja 2013. i 14. prosinca 2013. ne proizlazi da kazneni progon nije pokrenut u dobroj vjeri. Doduše, kao što je to istaknuto u točkama 185. i 221. ove presude, u navedenim je presudama taj sud istaknuo nedostatke na strani prvostupanjskog suda prilikom ispitivanja dokaza koji su mu podneseni glede krivnje, među ostalim, prvog tužitelja u predmetima br. 38, 107 i 291 iz 2011. Međutim, time taj sud nije izrazio kritike glede progona pokrenutog protiv te osobe tako da bi se u pitanje mogle dovesti namjere na kojima počiva taj progon, već samo glede ispitivanja osnovanosti tog progona od strane prvostupanjskog suda. Osim toga, iz tih se presuda moglo samo zaključiti da je na prvostupanjskom sudu da meritorno preispita odgovornost optuženikâ, a ne da optužbe iznesene protiv njih treba nužno odbiti.

298    Kao treće i posljednje, čak i u slučaju da su elementi koje su tužitelji podnijeli u okviru prvog i drugog tužbenog razloga kako bi potkrijepili postojanje kršenja temeljnih prava i vladavine prava u Egiptu, osobito u okviru sudskih postupaka u vezi s prvim tužiteljem, mogli potaknuti legitimne sumnje glede tih kršenja, iz toga se u svakom slučaju ne bi moglo automatski zaključiti da su se navedeni postupci temeljili isključivo na političkim razlozima. Osim toga, čak i da neki od dokumenata koje su tužitelji podnijeli u tom kontekstu, a osobito izvješća IBAHRI‑ja i osobe D. glede odvijanja postupka u predmetu br. 107 iz 2011., izričito upućuju na opasnost od političke instrumentalizacije sudskih postupaka protiv osoba koje su pripadale upravljačkim krugovima u mandatu bivšeg predsjednika Republike M. H. Mubaraka, ti dokumenti ne sadržavaju dovoljno precizne i suglasne elemente koji bi mogli potkrijepiti postojanje takve opasnosti u odnosu na prvog tužitelja. Osim toga, kao što je to istaknuto u točkama 221. do 226. ove presude, Vijeće je glede presuda egipatskog Kasacijskog suda i kasnijih stadija postupka moglo legitimno zaključiti da se prvi tužitelj može koristiti dostatnom sudskom zaštitom od opasnosti da će kazneni progon protiv njega dovesti do odluke kojom se krši njegovo pravo na pošteno suđenje i poštovanje pretpostavke nedužnosti. Isti zaključak može se izvesti u odnosu na opasnost da će na tu odluku utjecati navodni politički razlozi na kojima se temeljilo pokretanje navedenog kaznenog progona.

299    Slijedom toga, iz svega prethodno navedenog proizlazi da je Vijeće moglo s pravom zaključiti da politički razlozi nisu mogli utjecati na sudske postupke na temelju kojih je produljeno uvrštenje prvog tužitelja. Treći dio trećeg tužbenog razloga treba, stoga, odbiti.

e)      Četvrti dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatnosti elemenata u vezi s pojedinačnim položajem druge do četvrte tužiteljice

300    U tužbi tužitelji se ograničavaju na tvrdnju da je zbog neusklađenosti uvrštenja prvog tužitelja s općim kriterijima utvrđenima u članku 1. stavku 1. Odluke 2011/172 nevaljano i uvrštenje druge do četvrte tužiteljice jer se ono zasniva samo na nalogu za zamrzavanje sredstava donesenom u okviru kaznenog progona protiv njihova supružnika. U replici ističu da navedeni nalog ne može služiti kao temelj za produljenje njihova uvrštenja zato što nikakav kazneni progon protiv prvog tužitelja nije bio uspješan i što nijedan postupak nije bio pokrenut protiv druge do četvrte tužiteljice. No, prema svojoj je naravi takav nalog akcesoran u odnosu na postupak za povrat predmetnih sredstava. Tužitelji pojašnjavaju da glede svoje osobne imovine treća i četvrta tužiteljica više nisu predmet naloga za zamrzavanje imovine. U okviru prvog podneska kojim se provodi prilagodba oni tvrde da se u dopisu egipatskih vlasti od 2. siječnja 2016. ne spominju druga do četvrta tužiteljica i da oni nisu mogli podnijeti svoja očitovanja u vezi s dopisom navedenih vlasti od 7. ožujka 2016. Nadalje ističu da od prosinca 2013. druga tužiteljica više nije udana za prvog tužitelja i da je Vijeće o tome bilo obaviješteno 29. siječnja 2016. U okviru drugog podneska kojim se provodi prilagodba oni ističu da prije produljenja svojeg uvrštenja na temelju Odluke 2017/496 druga do četvrta tužiteljica nisu bile adresati informacija na koje se Vijeće oslonilo radi tog uvrštenja. Osim toga, informacije koje su egipatske vlasti dostavile ne upućuju na drugu do četvrtu tužiteljicu. Samo bi nalog za zamrzavanje imovine donesen u predmetu br. 38 iz 2011. mogao služiti kao osnova za produljenje uvrštenja tih osoba jer su drugi nalozi za zamrzavanje imovine povezani s kaznenim postupcima koji se ne odnose na predmete o nezakonitom zamrzavanju sredstava. Osim toga, nijedna od informacija koje su egipatske vlasti dostavile ne upućuje na to da druga do četvrta tužiteljica i dalje podliježu odluci o zamrzavanju imovine. Naposljetku tvrde da izmjena opsega zamrzavanja imovine treće i četvrte tužiteljice potvrđuje da ih se ne može smatrati odgovornima za nezakonito prisvajanje državnih sredstava.

301    Uvodno valja podsjetiti, kao što je to istaknuto u točkama 238. i 239. ove presude, da je Opći sud zaključio, a Sud potvrdio, da je uvrštenje druge do četvrte tužiteljice Vijeće moglo zasnovati na postojanju naloga za zamrzavanje imovine povezanog s istragama o djelima nezakonitog prisvajanja imovine protiv prvog tužitelja jer kriteriji iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 ne uključuju samo osobe koje se kazneno gone zbog takvih djela već i osobe koje su s njima povezane i koje su, među ostalim, predmet zaštitnih mjera namijenjenih očuvanju imovine koja je možda nezakonito prisvojena.

302    U tim okolnostima, u dijelu u kojem se argumentacijom tužiteljâ iznesenom u točki 300. ove presude nastoji dovesti u pitanje prvotno uvrštenje druge do četvrte tužiteljice, osobito zato što nalog iz 2011. nije čvrsta osnova i što se protiv tih osoba nikada nisu vodili kazneni postupci, njome se zanemaruje pravomoćnost koja se proteže na razloge iz presuda od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće (C‑220/14 P, EU:C:2015:147) i od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93). Stoga je ona nedopuštena.

303    Argumentacija tužiteljâ iznesena u točki 300. ove presude dijelom je očito neosnovana i to u dijelu u kojem se njome nastoji dovesti u pitanje produljenje tog uvrštenja. Naime, s obzirom na razmatranja Općeg suda koja je Sud odobrio (vidjeti točke 238. i 239. ove presude), tužitelji se ne mogu pozivati prije svega na činjenicu da sudski postupci u vezi s prvim tužiteljem nisu dovršeni jer su Opći sud i Sud presudili da se Vijeće može osloniti na postojanje sudskog postupka u tijeku. Potom, oni se također ne mogu pozivati na činjenicu da protiv druge do četvrte tužiteljice nije pokrenut nikakav sudski postupak jer ih je prema mišljenju Općeg suda i Suda Vijeće s pravom uvrstilo zato što su kao povezane osobe u smislu članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 predmet postupka povezanog s kaznenim postupcima zbog djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava, zato što u ovom slučaju takav povezani postupak sam predstavlja sudski postupak. Na isti se način argument u drugom podnesku kojim se provodi prilagodba, o tome da isključivanje osobne imovine treće i četvrte tužiteljice iz područja primjene naloga za zamrzavanje imovine donesenog protiv njih dokazuje da one nisu odgovorne za nezakonito prisvajanje državnih sredstava, zasniva na očito pogrešnoj pretpostavci da je imovina tih osoba bila zamrznuta zato što su njih same egipatske vlasti osumnjičile za djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava.

304    Konačno, jedino novo pitanje koje se postavlja na temelju argumenata iznesenih u prilog ovom dijelu trećeg tužbenog razloga odnosi se na to je li nakon prvotnog uvrštenja druge do četvrte tužiteljice došlo do izmjena u vezi s položajem prvog tužitelja ili njihovim osobnim položajem koje bi činile prepreku tome da se njihovo prvotno uvrštenje produlji osobito na osnovi naloga za zamrzavanje imovine koji je služio kao temelj za to prvotno uvrštenje.

305    Kao prvo, glede argumenta koji se temelji na tome da je produljenje uvrštenja prvog tužitelja neosnovano i koji je naveden u tužbi, dovoljno je istaknuti da su prva tri dijela ovog tužbenog razloga, kojima se tu osnovanost nastoji dovesti u pitanje, bila odbijena u točkama 250. do 299. ove presude, barem u odnosu na predmete br. 38, 107 i 291 iz 2011. Stoga se na toj osnovi ne može osporavati da je produljenje uvrštenja druge do četvrte tužiteljice bilo valjano.

306    Kao drugo, glede argumenata o ograničenju opsega zamrzavanja imovine treće i četvrte tužiteljice, koji su prvi put izneseni u replici, ti su argumenti irelevantni, pod pretpostavkom da su dopušteni. Naime, tužitelji samo ističu da se to zamrzavanje ne tiče više osobne imovine tih osoba, ali ne tvrde da je konačno obustavljeno, također i glede imovine u suvlasništvu s prvim tužiteljem. To tumačenje podupiru dokumenti koje su tužitelji podnijeli u prilog svojim navodima. Naime, oni, s jedne strane, upućuju glede treće tužiteljice na to da se na temelju sudske odluke zamrzavanje njezine imovine više ne primjenjuje na stvari i imovinu koju je od svog oca naslijedila prije sudskih postupaka protiv prvog tužitelja te, s druge strane, glede četvrte tužiteljice, da je egipatski državni odvjetnik obustavio zamrzavanje imovine koju je ona posjedovala prije svog braka s prvim tužiteljem. Slijedom toga, iz tih elemenata treba zaključiti da dio imovine treće i četvrte tužiteljice na koji se navedene sudske odluke ne odnose i dalje podliježe zamrzavanju imovine koje je egipatski državni odvjetnik odredio 2011. protiv svih tužitelja, a što potonji ne osporavaju. Stoga je te argumente moguće jedino odbiti.

307    Kao treće, glede argumenata koji su izneseni u okviru prvog podneska kojim se provodi prilagodba i koji se odnose na informacije o drugoj do četvrtoj tužiteljici kojima je Vijeće raspolagalo prije donošenja Odluke 2016/411, tužitelji ne osporavaju da su dopisom od 7. ožujka 2016. egipatske vlasti uputile Vijeće na to da sve te osobe i dalje podliježu trima nalozima za zamrzavanje imovine u okviru četiriju kaznenih postupaka protiv prvog tužitelja u predmetima br. 38, 107 i 291 iz 2011. i da druga i treća tužiteljica također podliježu zamrzavanju imovine u predmetu br. 4 iz 2011. U tim je okolnostima bez utjecaja činjenica da te osobe nisu spomenute u dopisu istih vlasti od 2. siječnja 2016. Osim toga, činjenica da tužitelji nisu mogli podnijeti svoja očitovanja o informacijama u dopisu od 7. ožujka 2016. nije relevantna u okviru ovog tužbenog razloga i može se ispitati samo u okviru četvrtog tužbenog razloga koji se temelji, među ostalim, na povredi prava obrane tužiteljâ. Naposljetku, glede okolnosti da se druga tužiteljica razvela od prvog tužitelja, ona ne može utjecati na produljenje uvrštenja te osobe jer, kao što je to potvrdio dopis od 7. ožujka 2016., ona ipak i dalje podliježe mjerama zamrzavanja imovine u okviru nekih kaznenih postupaka protiv njezina bivšeg supruga. Navedeno produljenje ne zasniva se na razlogu utemeljenom na naravi njezinih veza s potonjim, već na razlogu utemeljenom na činjenici da se protiv nje vode sudski postupci povezani s postupcima koji se odnose na djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Osim toga, tužitelji ne tvrde da zbog tog razvoda druga tužiteljica nema više nikakve veze, osobito imovinske, s prvim tužiteljem. Zato okolnost da je prilikom donošenja Odluke 2016/411 Vijeće nastavilo s uvrštenjem te osobe u Prilog Odluci 2011/172 kao supruge prvog tužitelja ne može utjecati na zakonitost produljenja njezina uvrštenja. Stoga te argumente treba odbiti.

308    Kao četvrto i posljednje, glede argumenata iznesenih u okviru drugog podneska kojim se provodi prilagodba valja prije svega istaknuti da je zbog istih razloga poput onih navedenih u točki 307. ove presude bez utjecaja okolnost da su informacije sadržane u dopisu Vijeća od 27. siječnja 2017. bile posebno upućene drugoj do četvrtoj tužiteljici tek nakon što je njihovo uvrštenje produljeno. Nadalje, tužitelji priznaju da su stoga što je navedeni dopis bio upućen pravnim zastupnicima prvog tužitelja koji također zastupaju drugu do četvrtu tužiteljicu potonje mogle prije produljenja svojeg uvrštenja provjeriti elemente na koje se Vijeće oslonilo. Potom tužitelji pogrešno tvrde da se Vijeće moglo osloniti samo na nalog za zamrzavanje imovine koji je donesen u predmetu br. 38 iz 2011. Naime, kao što je to utvrđeno u točkama 262. i 285. ove presude, predmeti br. 107 i 291 iz 2011. odnose se također na djela nezakonitog prisvajanja državnih sredstava tako da se Vijeće također moglo osloniti na naloge za zamrzavanje imovine koji su u vezi s tim predmetima doneseni protiv svih tužitelja. Naposljetku, što se tiče argumenta da nikakve informacije koje je Vijeće dostavilo u vezi s donošenjem Odluke 2017/496 ne dokazuju da druga do četvrta tužiteljica i dalje podliježu zamrzavanju svoje imovine, dovoljno je istaknuti da je među tim informacijama Vijeće dostavilo presliku različitih naloga koji su 2011. doneseni protiv svih tužitelja. Potonji tvrde samo to da je opseg tih naloga bio naknadno izmijenjen, kao što su to naveli u prvom podnesku kojim se provodi prilagodba, no ne podnose nijedan konkretan element koji bi upućivao na to da ti nalozi nisu više na snazi protiv druge do četvrte tužiteljice. Stoga te argumente treba odbiti.

309    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da četvrti dio trećeg tužbenog razloga treba odbiti. Prema tome, ovaj tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

3.      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu

310    Četvrti tužbeni razlog sadržava, u biti, pet dijelova. U okviru prvog dijela tužitelji tvrde da im Vijeće nikada nije dostavilo vjerodostojne i konkretne dokaze na temelju kojih bi se primjena mjera ograničavanja na njih mogla opravdati. U okviru drugog dijela oni tvrde da Vijeće nije podnijelo nikakav dokaz da je pažljivo i nepristrano ispitalo jesu li razlozi za produljenje uvrštenja osnovani, osobito s obzirom na njihova očitovanja. U okviru trećeg dijela tužitelji ističu da je Vijeće propustilo dostaviti im sve elemente na koje se oslonilo kako bi produljilo njihovo uvrštenje. U okviru četvrtog dijela tužitelji ističu da u slučaju da im je Vijeće dostavilo sve dokumente kojima je raspolagalo, valja zaključiti da je ono samo preuzelo izjave egipatskih vlasti a da nije izvršilo provjere. U okviru petog dijela tužitelji tvrde da Vijeće nije postupilo po njihovim zahtjevima za saslušanje, unatoč njegovoj nužnosti s obzirom na njihova očitovanja.

311    Vijeće ističe da su u presudama od 5. ožujka 2015., Ezz i dr./Vijeće (C‑220/14 P, EU:C:2015:147) i 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93), prigovori tužiteljâ glede povrede njihovih prava obrane i njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu već bili odbijeni u odnosu na njihovo prvotno uvrštenje. Što se tiče produljenja tog uvrštenja, ti su prigovori također bili odbijeni rješenjem od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće (T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78). Osim toga, u svojim očitovanjima o prvom podnesku kojim se provodi prilagodba ono osporava to da je povrijedilo svoju obvezu dostavljanja elemenata kojima raspolaže i omogućavanja tužiteljima da podnesu svoja očitovanja u okviru donošenja Odluke 2016/411. U svojim očitovanjima o drugom podnesku kojim se provodi prilagodba Vijeće dodaje da činjenica da nije prihvatilo ili uzelo u obzir očitovanja tužiteljâ ne znači da ih ono nije ispitalo. Ističe također da nije bilo dužno drugoj do četvrtoj tužiteljici zasebno dostaviti informacije koje su priopćene pravnim zastupnicima prvog tužitelja i koje su se odnosile samo na pravni položaj potonjeg. Naposljetku ističe, u biti, da uvrštenje druge tužiteljice kao supruge prvog tužitelja nema utjecaj.

312    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, sudovi Unije moraju sukladno nadležnostima koje imaju na osnovi UFEU‑a osigurati u načelu cjelovit nadzor zakonitosti svih akata Unije u pogledu temeljnih prava koja čine dio pravnog poretka Unije, što osobito obuhvaća poštovanje prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu (presude od 3. rujna 2008., Kadi i Al Barakaat International Foundation/Vijeće i Komisija, C‑402/05 P i C‑415/05 P, EU:C:2008:461, t. 326. i od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 97. i 98.).

313    Konkretno, u okviru postupka koji se odnosi na donošenje odluke o uvrštenju osobe na popis osoba i subjekata čija se imovina zamrzava ili odluke o produljenju tog uvrštenja, poštovanje prava obrane nalaže da nadležno tijelo Unije priopći osobi, koje se to tiče, dokaze kojima to tijelo raspolaže protiv te osobe, a na kojima temelji svoju odluku, i to kako bi ta osoba mogla obraniti svoja prava u najboljim mogućim uvjetima i odlučiti, uz potpuno poznavanje činjenica, ima li svrhe obratiti se sudu Unije. Osim toga, u trenutku tog priopćenja nadležno tijelo Unije mora omogućiti toj osobi da se djelotvorno izjasni o tvrdnjama navedenim u konkretnom slučaju. Kada se radi o odluci o zadržavanju imena dotične osobe na takvom popisu, poštovanje te dvostruke postupovne obveze mora, protivno onomu što je slučaj za inicijalni upis, prethoditi donošenju te odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 111. do 113. i navedenu sudsku praksu). Međutim, ta dvostruka postupovna obveza ne nameće se kada se u okviru produljenja uvrštenja dotičnih osoba nadležno tijelo osloni na nove dokaze. Osim toga, dotične osobe imaju u svakom slučaju trajno pravo podnošenja očitovanja, osobito prilikom periodičnih ponovnih razmatranja mjera ograničavanja koje se odnose na njih (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2015., Ipatau/Vijeće, C‑535/14 P, EU:C:2015:407, t. 26. i 27. i navedenu sudsku praksu).

314    Osim toga, pravo na saslušanje u vezi je s obvezom nadležnog tijela da obrazloži svoju odluku tako da u njoj utvrdi individualne, specifične i konkretne razloge zbog kojih nadležne vlasti smatraju da se na dotičnu osobu trebaju i dalje primjenjivati mjere ograničavanja unatoč mogućim oslobađajućim dokazima koje je ta osoba podnijela (vidjeti u tom smislu presude od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 88. i od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 114. i 116.).

315    Osim toga valja uzeti u obzir činjenicu da postojanje kršenja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu mora biti procijenjeno ovisno o okolnostima svojstvenim svakom pojedinom slučaju, osobito o prirodi predmetnog akta, kontekstu njegova donošenja i pravnim pravilima koja uređuju dotično područje (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 102.).

316    U ovom slučaju, kao što je utvrđeno u točkama 81. do 88. ove presude, Vijeće se radi donošenja pobijanih odluka nije oslonilo samo na informacije kojima je raspolagalo već prilikom prvotnog uvrštenja tužiteljâ 2011. nego i na ažuriranje tih informacija 2014., 2015., 2016. i 2017., osobito u vezi s razvojem sudskih postupaka koji su se vodili u odnosu na tužitelje. Naime, budući da se razlog za uvrštenje tužiteljâ temelji na postojanju sudskih postupaka u tijeku, na Vijeću je, osobito prilikom periodičnog preispitivanja tog uvrštenja radi njegova mogućeg produljenja, da provjeri stadij u kojem se ti sudski postupci nalaze te, po potrebi, njihov ishod (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 26. srpnja 2017., Vijeće/LTTE, C‑599/14 P, EU:C:2017:583, t. 46. i 52.). Posljedično je, radi poštovanja prava obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu tužiteljâ, na Vijeću bilo da im dostavi ažurirane elemente, omogući prije donošenja pobijanih odluka da podnesu očitovanja u tom pogledu i da im u okviru obrazloženja spomenutih odluka navede razloge zbog kojih je i dalje smatralo da je produljenje njihova uvrštenja opravdano.

317    Glede toga valja zaključiti, kao što su to tužitelji pojasnili u replici, da oni ne namjeravaju u okviru ovog tužbenog razloga isticati povredu svojih prava obrane i svojeg prava na djelotvornu sudsku zaštitu u okviru svojeg prvotnog uvrštenja, što je prigovor o kojemu je, kao što oni to priznaju, Opći sud već odlučio. S druge strane, oni se namjeravaju pozivati na sličnu povredu koju je Vijeće navodno počinilo u okviru pobijanih odluka. Slijedom toga, činjenica da je u okviru prvotnog uvrštenja tužiteljâ i produljenja tog uvrštenja 2013. Opći sud već ispitao postojanje takve povrede ne može se, nasuprot onomu što Vijeće tvrdi, isticati protiv tužiteljâ u okviru ovog tužbenog razloga.

318    Različite dijelove ovog tužbenog razloga treba ispitati s obzirom na ta razmatranja. Prije svega valja zajedno ispitati prvi i treći dio ovog tužbenog razloga, od kojih oba nastoje u biti istaknuti da je Vijeće povrijedilo svoju prethodnu obvezu obavještavanja o elementima na kojima je namjeravalo zasnovati pobijane odluke.

a)      Prvi i treći dio, koji se u biti temelje na povredi prethodnog obavještavanja o elementima koji služe kao činjenična osnova za pobijane odluke

319    Prije svega valja istaknuti da prvi dio u okviru ovog tužbenog razloga treba odbiti kao bespredmetan s obzirom na to da se njime ističe nepostojanje ozbiljnih indicija ili vjerodostojnih dokaza koji bi mogli potkrijepiti produljenje uvrštenja tužiteljâ. Naime, radi se o pitanju koje se odnosi na osnovanost tog produljenja, koje je, osim toga, već obrađeno u okviru trećeg tužbenog razloga i koje se slijedom toga razlikuje od pitanja jesu li prava obrane i pravo na djelotvornu sudsku zaštitu tužiteljâ bila povrijeđena (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Al Matri/Vijeće, T‑545/13, neobjavljenu, EU:T:2016:376, t. 134.).

320    S obzirom na to, mora se utvrditi da prije donošenja pobijanih odluka Vijeće nije priopćilo sve elemente koje su mu egipatske vlasti dostavile i na koje se oslonilo radi zaključka da je produljenje uvrštenja tužiteljâ i dalje opravdano.

321    Kao prvo, [povjerljivo]. Kao što su to potonji pojasnili u svojem odgovoru na pitanja Općeg suda od 1. lipnja 2016., Vijeće im je tek naknadno, i to radi donošenja odluka 2016/411 i 2017/496, dostavilo dokumente sličnog sadržaja. Osim toga, u svojem dopisu tužiteljima od 24. ožujka 2015., u kojem opravdava produljenje uvrštenja tužiteljâ za 2015., Vijeće uopće izričito ne upućuje na taj dokument. [povjerljivo]. Osim toga, kao što je to istaknuto u točkama 157., 192., 224. i 290. ove presude, u tom su dokumentu iznesene indicije korisne za ocjenu te opasnosti kao i općenito za ocjenu pravnog konteksta kojem pripadaju sudski postupci protiv tužiteljâ. [povjerljivo]. Usto, činjenica da im je Vijeće prije Odluke 2016/411 i Provedbene uredbe 2017/491 dostavilo dokumente sličnog sadržaja osporava to stajalište.

322    Kao drugo, kako je utvrđeno u točki 307. ove presude, Vijeće je dopis egipatskih vlasti od 7. ožujka 2016. dostavilo tek nakon donošenja Odluke 2016/411. Taj je dopis sadržavao posebne informacije u vezi sa zadržavanjem na snazi naloga za zamrzavanje imovine u odnosu na sve tužitelje, čime se odgovara na prigovore tužiteljâ glede činjenice da druga do četvrta tužiteljica uopće nisu bile spomenute u dopisu istih vlasti od 2. siječnja 2016. koji im je dostavljen. Stoga je taj dopis od 7. ožujka 2016. očito predstavljao element na koji se Vijeće moglo osloniti kako bi produljilo uvrštenje spomenutih osoba, a što, osim toga, potvrđuje njegov dopis tužiteljima od 21. ožujka 2016. u kojemu ono odgovara na njihove prigovore pozivajući se na navedeni dopis i prilažući ga toj pošiljci.

323    Kao treće i kao što je to utvrđeno u točki 308. ove presude, dopis Vijeća od 27. siječnja 2017., koji je sadržavao informacije posebno u vezi s pojedinačnim položajem druge do četvrte tužiteljice, bio je pravnim zastupnicima tužiteljâ dostavljen samo u vezi s prvim tužiteljem. S obzirom na to i budući da su adresati tog dopisa također zastupali drugu do četvrtu tužiteljicu pred Vijećem, oni su bili u mogućnosti da u ime svojih stranaka prime na znanje informacije koje se posebno odnose na njih i da glede toga podnesu očitovanja. Slijedom toga, ne može se zaključiti da je Vijeće povrijedilo svoju obvezu glede druge do četvrte tužiteljice kada je dopis od 27. siječnja 2017. dostavilo pravnim zastupnicima svih tužitelja samo kao zastupnicima prvog tužitelja.

324    S druge strane, iz točaka 321. i 322. ove presude proizlazi da je u okviru donošenja Odluke 2015/486 i Odluke 2016/411 Vijeće povrijedilo svoje obveze tako što nije pravodobno priopćilo neke od informacija na koje se oslonilo kako bi produljilo uvrštenje tužiteljâ u okviru tih odluka i tako što im, posljedično, nije omogućilo da glede toga podnesu svoja očitovanja prije navedenog produljenja.

325    S obzirom na to valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, radi poništenja spornog akta kao posljedice postojanja nepravilnosti u pogledu prava obrane, mora postojati mogućnost da bi ishod postupka bio drukčiji da nije bilo te nepravilnosti, što znači da je ona naštetila pravima obrane (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2016., Jinan Meide Casting/Vijeće, T‑424/13, EU:T:2016:378, t. 81. i navedenu sudsku praksu).

326    S jedne strane, glede memoranduma PGO‑a od 9. veljače 2015., u točki 158. ove presude istaknuto je da su u okviru ovog postupka tužitelji bili u mogućnosti podnijeti Općem sudu očitovanja o tom dokumentu, [povjerljivo] povodom svojeg pisanog odgovora od 1. lipnja 2017. [povjerljivo]. Stoga je njihovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu bilo očuvano. Osim toga, iz tih očitovanja ne proizlazi da bi u slučaju da su mogli razmotriti taj dokument prije Odluke 2015/486 tužitelji bili u mogućnosti dovesti u pitanje njegov sadržaj ili njegovu relevantnost radi produljenja svojeg uvrštenja. Slijedom toga, oni nisu dokazali da bi u tom slučaju postupak mogao imati drukčiji ishod.

327    S jedne je strane nesporno, glede dopisa egipatskih vlasti od 7. ožujka 2016., da su preko dopisa Vijeća od 21. ožujka 2016. tužitelji mogli razmotriti taj dopis i da ne osporavaju da je do tog razmatranja došlo dovoljno rano da im se omogući da u okviru svojeg prvog podneska kojim se provodi prilagodba podnesu očitovanja o tome. No, kao što to pokazuje ispitivanje tih očitovanja u točki 307. ove presude, oni ne bi mogli izmijeniti ishod postupka da ih se moglo podnijeti prije donošenja Odluke 2016/411.

328    Slijedom toga, povrede utvrđene u točkama 321., 322. i 324. ove presude ne mogu dovesti do poništenja pobijanih odluka. Prvi i treći dio ovog tužbenog razloga treba stoga odbiti.

b)      Drugi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju dokaza o tome da je Vijeće pažljivo i nepristrano ispitalo osnovanost razloga za produljenje uvrštenja tužiteljâ

329    U okviru ovog dijela tužitelji ističu da Vijeće nije podnijelo nikakav element na temelju kojeg bi se moglo provjeriti da je ono u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir očitovanja koja su oni podnijeli prije svakog produljenja svojeg uvrštenja, oslanjajući se na pretpostavku da ga je uzimanje u obzir tih očitovanja moralo navesti na zaključak da su razlozi za ta uzastopna produljenja neosnovani.

330    Glede toga valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, iako poštovanje prava obrane podrazumijeva da institucije Unije moraju dotičnim osobama omogućiti da djelotvorno iznesu svoja stajališta, te institucije nisu obvezne prihvatiti ih. Da bi to iznošenje stajališta bilo djelotvorno, potrebno je samo da su pravodobno iznesena tako da ih institucije Unije mogu primiti na znanje te sa svom dužnom pažnjom ocijeniti njihovu relevantnost za sadržaj mjere koja se usvaja (vidjeti presudu od 30. lipnja 2016., Jinan Meide Casting/Vijeće, T‑424/13, EU:T:2016:378, t. 126. i navedenu sudsku praksu).

331    U ovom slučaju, sama činjenica da Vijeće nije zaključilo da je produljenje uvrštenja tužiteljâ neosnovano niti čak smatralo korisnim izvršiti provjere s obzirom na očitovanja tužiteljâ ne može, u svakom slučaju, predstavljati sama po sebi povredu prava obrane tužiteljâ stoga što su oni pravodobno mogli podnijeti navedena očitovanja.

332    Pod pretpostavkom da u okviru ovog dijela tužitelji idu za tim da istaknu nedostatak u obrazloženju pobijanih odluka, valja naglasiti da je u svojim dopisima od 24. ožujka 2015., 21. ožujka 2016. i 22. ožujka 2017. Vijeće utvrdilo individualne, specifične i konkretne razloge zbog kojih je smatralo nužnim produljiti uvrštenje tužiteljâ. U tim je dopisima ono također odgovorilo na neka od očitovanja tužiteljâ. Činjenica da nije obradilo sva pitanja koja su tužitelji istaknuli u svojim vrlo brojnim dopisima ne znači da ih ono nije uzelo u obzir, već samo da ih nije smatralo odlučujućima za produljenje njihova uvrštenja.

333    Osim toga, valja istaknuti da su pobijane odluke, kojima se uvrštenje tužiteljâ produljuje po četvrti, peti i šesti put, donesene u kontekstu koji im je poznat. S jedne strane, razlog za njihovo uvrštenje nije se izmijenio od njihova prvotnog uvrštenja. Osim toga, Opći sud i Sud već su odlučili o važnim pitanjima u vezi sa zakonitošću navedenih razloga. S druge strane, iz sadržaja spisa proizlazi da je nakon prvotnog uvrštenja tužitelja Vijeće osiguralo da se tužiteljima dostave, ako ne prije donošenja njegovih uzastopnih odluka, onda barem odmah nakon njega, dokumenti koji potječu od egipatskih vlasti i na kojima je ono zasnovalo svoje odluke, tako da su se tužitelji mogli s obzirom na te dokumente odrediti glede nužnosti za podnošenje pravnog lijeka te su mogli učinkovito osporavati njihovu valjanost. Isto tako, Opći sud je s obzirom sve te elemente mogao u dovoljnoj mjeri utvrditi specifične i konkretne razloge na kojima se pobijane odluke zasnivaju te provesti sudski nadzor nad tim odlukama.

334    Drugi dio moguće je, dakle, jedino odbiti.

c)      Četvrti dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da je Vijeće samo preuzelo izjave egipatskih vlasti a da nije izvršilo provjere

335    Glede ovog dijela valja navesti da je on istaknut samo podredno, i to za slučaj da je Vijeće tužiteljima dostavilo svu dokumentaciju kojom je raspolagalo. Međutim, u točki 321. ove presude utvrđeno je da to nije bio slučaj jer im Vijeće nije dostavilo memorandum PGO‑a od 9. veljače 2015. U svakom slučaju, činjenica da se Vijeće bez provjera pouzdalo u izjave egipatskih vlasti ne može predstavljati povredu pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu tužiteljâ (vidjeti u tom smislu presudu od 18. veljače 2016., Vijeće/Bank Mellat, C‑176/13 P, EU:C:2016:96, t. 89. i 90.). Stoga je ovaj dio moguće jedino odbiti.

d)      Peti dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na izostanku odgovora Vijeća na zahtjeve tužiteljâ za saslušanje

336    U okviru ovog dijela tužitelji ističu da su u svojim dopisima od 23. prosinca 2014., 12. siječnja 2015., 3. veljače 2015., 2. ožujka 2015. i od 29. siječnja 2016. zatražili „hitno” saslušanje i da je to saslušanje bilo, prema njihovu mišljenju, nužno za izbjegavanje „očitih pogrešaka” koje je Vijeće počinilo.

337    Glede toga iz sudske prakse navedene u točki 313. ove presude proizlazi da je u ovom slučaju Vijeće raspolagalo marginom prosudbe kako bi utvrdilo je li trebalo prihvatiti zahtjeve tužiteljâ za saslušanje. Naime, u okviru jednostavnog produljenja prvotnog uvrštenja pravo tužiteljâ na saslušanje znači samo to da potonji mogu djelotvorno iznijeti svoja stajališta tako da u svakom trenutku, a osobito povodom preispitivanja svojeg uvrštenja, podnesu očitovanja koja Vijeće mora nepristrano i pažljivo ispitati. Budući da su tužitelji mogli Vijeću pravodobno podnijeti određeni broj dokumenata koji mogu predstavljati oslobađajuće dokaze i navesti zaključke koje su izveli iz tih dokumenata, oni nisu dokazali da je saslušanje bilo nužno u okolnostima ovog slučaja. Naime, Vijeće je prije donošenja pobijanih odluka raspolagalo s dovoljno vremena kako bi od tužiteljâ zatražilo, ako je to smatralo nužnim, da u pisanom obliku iznesu dodatna objašnjenja ili pojašnjenja u vezi s navedenim oslobađajućim dokazima ili kako bi, po potrebi, izvršilo provjere kod egipatskih vlasti. Osim toga, kao što je navedeno u točki 330. ove presude, Vijeće nije bilo obvezno prihvatiti stajalište koje su tužitelji iznijeli u svojim očitovanjima. Slijedom toga, navodna okolnost da bi saslušanje bilo nužno kako bi se izbjeglo da Vijeće počini „očite” pogreške u ocjeni ne može dokazati to da je pravo tužiteljâ na saslušanje bilo povrijeđeno zbog toga što takvo saslušanje nije organizirano. Nadalje, iz ispitivanja prvog, drugog i trećeg tužbenog razloga od strane Općeg suda u točkama 114. do 308. ove presude proizlazi da prije donošenja pobijanih odluka tužitelji nisu podnijeli nikakav element zbog kojeg bi bilo nužno organizirati saslušanje.

338    Stoga valja odbiti peti dio četvrtog tužbenog razloga, a time i taj tužbeni razlog u cijelosti.

4.      Peti tužbeni razlog, koji se temelji na neopravdanom i neproporcionalnom ograničenju prava tužiteljâ na vlasništvo i na povredi njihova ugleda

339    U potporu ovom tužbenom razlogu tužitelji upućuju na argumente iznesene u točkama 102. do 110. tužbe u predmetu T‑279/13. Oni smatraju da su ti argumenti potkrijepljeni činjenicom da zamrzavanju imovine podliježu već više od četiri godine. Zbog toga je Vijeće raspolagalo s poprilično vremena da kod egipatskih vlasti provjeri iznos sredstava koja su navodno nezakonito prisvojena, no ono je to propustilo učiniti. U prvom podnesku kojim se provodi prilagodba tužitelji prije svega ističu da uvjet prema kojem načelo proporcionalnosti zahtijeva da odredba bude prikladna za ostvarivanje svojih legitimnih ciljeva nije poštovan jer zadržavanje mjera ograničavanja na snazi protiv tužiteljâ nije niti relevantno niti prikladno za postizanje cilja podrške vladavini prava u Egiptu predviđenog u Odluci 2011/172. Oni upućuju na svoju argumentaciju koja je u tom pogledu iznesena u okviru prvog tužbenog razloga. Potom tvrde da njihovo uvrštenje nije nužno zato što se njegovi ciljevi mogu postići odlukama pravosudnih tijela država članica i to na manje ograničavajući način. Naposljetku tvrde da egipatske vlasti nisu u sudskim postupcima na koje se Vijeće oslonilo navele da su oni u Uniju prenijeli sredstva koja potječu od nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta. Osim toga, oni naglašavaju da njihove argumente podupire znatno trajanje, to jest šest godina, koliko je proteklo od njihova prvotnog uvrštenja.

340    Vijeće osporava tu argumentaciju ističući u biti da je Opći sud već odlučio o tome poštuje li se spornim mjerama načelo proporcionalnosti.

341    Kao prvo, dovoljno je zaključiti da je u točkama 70. do 74. rješenja od 15. veljače 2016., Ezz i dr./Vijeće (T‑279/13, neobjavljeno, EU:T:2016:78), Opći sud odbio argumente koje su u okviru predmeta povodom kojeg je to rješenje doneseno tužitelji iznijeli u potporu tužbenom razlogu koji je sličan ovom tužbenom razlogu. Stoga je njihova upućivanja na točke 102. do 110. tužbe u navedenom predmetu moguće jedino odbiti, pri čemu nije potrebno ispitati je li tužiteljima dopušteno upućivanje na podnesak priložen tužbi ako njegov sadržaj nisu preuzeli u tužbu.

342    Kao drugo, što se tiče okolnosti da unatoč raspoloživom vremenu od prvotnog uvrštenja tužiteljâ Vijeće nije provjerilo iznos nezakonito prisvojenih sredstava, valja podsjetiti da je Opći sud presudio da u nedostatku sudske odluke o utemeljenosti sudskih postupaka u Egiptu Vijeće nije moglo poznavati prirodu ni samo naznačiti iznos eventualnog nezakonitog prisvajanja egipatskih državnih sredstava koje je počinio prvi tužitelj (presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 208.). U ovom slučaju iz sadržaja spisa proizlazi da u ovom stadiju nijedan od kaznenih postupaka protiv prvog tužitelja nije doveo do konačne sudske odluke. Konkretno, što se tiče postupaka u predmetima br. 38, 107 i 291 iz 2011., proizlazi da su oni još uvijek u tijeku nakon što je egipatski Kasacijski sud ukinuo odluke suda koji odlučuje o meritumu i vratio te predmete na ponovno odlučivanje. Stoga valja odbiti ovaj argument.

343    Kao treće, iz ispitivanja prvog dijela prvog tužbenog razloga i drugog dijela drugog tužbenog razloga koje je Opći sud proveo u točkama 118. do 165. i 176. do 208. ove presude proizlazi da tužitelji nisu dokazali da je Vijeće počinilo očitu pogrešku u ocjeni glede nužnosti da se s obzirom na ciljeve politike, u čiji okvir pripada Odluka 2011/172, primjena te odluke općenito zadrži i uvrštenje tužiteljâ konkretno produlji. Stoga je moguće jedino odbiti argument koji se temelji na tome da pobijane odluke nisu ni relevantne ni prikladne za ostvarivanje cilja podrške vladavini prava za kojim ide Vijeće.

344    Kao četvrto, valja podsjetiti da je u okviru predmeta povodom kojeg je donesena presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93), Opći sud zaključio da su mjere koje je Vijeće donijelo, među ostalim, na temelju članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 bile prikladne za postizanje ciljeva te odluke. Naime, te mjere na učinkovit način pridonose olakšavanju utvrđenja nezakonitog prisvajanja državnih sredstava počinjenog na štetu egipatskih vlasti i pomažu tim vlastima da postignu povrat nezakonito prisvojenoga (presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće, T‑256/11, EU:T:2014:93, t. 206.). Slijedom navedenog, tužitelji nemaju pravo dovoditi u pitanje ta razmatranja isticanjem da je dopis egipatskih vlasti od 24. veljače 2011. bio upućen nacionalnim pravosudnim tijelima i da posljedično upravna i politička odluka Vijeća nije bila niti nužna niti prikladna za zamrzavanje njihove imovine. Taj argument stoga treba odbaciti kao nedopušten.

345    Kao peto, glede argumenta tužiteljâ da u okviru sudskih postupaka protiv tužiteljâ egipatske vlasti nisu spomenule da su u Uniju prenesena sredstva koja potječu od nezakonitog prisvajanja državnih sredstava Egipta, u točki 238. ove presude već je navedeno da je u okviru predmeta povodom kojeg je donesena presuda od 27. veljače 2014., Ezz i dr./Vijeće (T‑256/11, EU:T:2014:93), Opći sud, uz odobravanje Suda povodom žalbe, presudio da je Vijeće s pravom moglo uvrstiti tužitelje u Prilog Odluci 2011/172 samo zato što se protiv njih u Egiptu vodio sudski postupak koji je na bilo koji način povezan s istragama o djelima nezakonitog prisvajanja državnih sredstava. Taj je argument, dakle, dijelom nedopušten glede nastojanja da u pitanje dovede prvotno uvrštenje tužiteljâ, a dijelom očito neosnovan glede nastojanja da u pitanje dovede produljenje tog uvrštenja.

346    Kao šesto i posljednje, valja podsjetiti da je Sud presudio da ograničenja u korištenju pravom na vlasništvo osoba na koje se odnosi mjera ograničavanja poput zamrzavanja imovine tužiteljâ ne proizlaze samo iz općeg dosega predmetne mjere već, ovisno o okolnostima, i iz trajanja njihove primjene (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, EU:C:2013:518, t. 132. i navedenu sudsku praksu). Stoga, trajanje razdoblja tijekom kojeg se primjenjuje mjera kao što je sporna mjera predstavlja jedan od elemenata koji sud Unije mora uzeti u obzir radi ispitivanja proporcionalnosti navedene mjere (vidjeti u tom smislu presudu od 30. lipnja 2016., CW/Vijeće, T‑516/13, neobjavljenu, EU:T:2016:377, t. 172.).

347    Međutim, u ovom slučaju sama okolnost da je zamrzavanje imovine tužiteljâ u Uniji nanovo produljeno na temelju Odluke 2017/496, nakon što je bilo zadržano na snazi tijekom razdoblja od šest uzastopnih godina, ne može sama za sebe dovesti do povrede načela proporcionalnosti. Glede toga, s jedne strane, kao što je već istaknuto u točki 135. ove presude, s obzirom na cilj Odluke 2011/172, mjere ograničavanja utvrđene u tom okviru trebaju se načelno zadržati na snazi do okončanja sudskih postupaka u Egiptu kako bi se očuvao njihov koristan učinak. Nije sporno da su kazneni postupci protiv prvog tužitelja još uvijek bili u tijeku na dan na koji je uvrštenje tužiteljâ bilo produljeno 2017. Osim toga, kao što je to istaknuto u točki 308. ove presude, tužitelji nisu podnijeli nikakav element koji bi mogao upućivati na to da nalozi za zamrzavanje imovine doneseni protiv svih njih nisu više na snazi. S druge strane, tužitelji se u prilog ovom argumentu ne pozivaju na prekomjerno trajanje navedenih postupaka. Osim toga, valja zaključiti da su ti postupci, koji se odnose na složene činjenice, prošli kroz određeni broj promjena i osobito da je egipatski Kasacijski sud ukinuo odluke donesene u prvom stupnju i vratio ih na ponovno odlučivanje. Iz sadržaja spisa, dakle, ne proizlazi da je trajanje tih postupaka očito prekomjerno. Taj argument treba, dakle, odbiti.

348    Zbog prethodnih razloga valja, dakle, odbiti peti tužbeni razlog.

349    Stoga, budući da se nijedan od tužbenih razloga ove tužbe ne može prihvatiti, tužbu valja odbiti u cijelosti, pri čemu nije potrebno odrediti mjeru izvođenja dokaza koju su tužitelji zatražili.

IV.    Troškovi

350    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

351    Budući da tužitelji nisu uspjeli u ovom slučaju, valja im naložiti snošenje troškova u skladu sa zahtjevom Vijeća.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Ahmedu Abdelazizu Ezzu, Abli Mohammed Fawzi Ali Ahmed Salami, Khadigi Ahmed Ahmed Kamel Yassin i Shahinaz Abdel Azizabdel Wahab Al Naggar nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova Vijeća Europske unije.

Gratsias Labucka Dittrich

Ulloa Rubio       Xuereb

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 27. rujna 2018.

Potpisi

Sadržaj

I. Okolnosti spora i činjenični okvir

A. Akti koje je Vijeće donijelo u odnosu na tužitelje

B. Postupci koje su tužitelji pokrenuli pred sudovima Unije prije ili istodobno s ovim sporom

II. Postupak i zahtjevi stranaka

III. Pravo

A. Dopuštenost tužbenog zahtjeva

B. Meritum

1. Prvi i drugi tužbeni razlog, koji se temelje, s jedne strane, na prigovoru nezakonitosti članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172, čije je važenje produljeno odlukama 2015/486, 2016/411 i 2017/496, i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011 te, s druge strane, na tome da je Vijeće povrijedilo članak 6. UEUa, u vezi s člankom 2. i člankom 3. stavkom 5. UEUa, te članke 47. i 48. Povelje

a) Uvodna razmatranja

1) Pravni kontekst

2) Činjenični kontekst

i) Elementi u vezi sa sudskim postupcima u Egiptu protiv tužiteljâ

ii) Elementi koje su tužitelji dostavili prije nego što je njihovo uvrštenje produljeno za 2015., 2016. i 2017. godinu

iii) Postupanje Vijeća s elementima koje su dostavili tužitelji

b) Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 i Uredbe br. 270/2011

1) Prvi dio, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti odluka 2015/486, 2016/411 i 2017/496 u dijelu u kojem produljuju važenje članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172

i) Prigovor koji se temelji na nepostojanju pravne osnove

ii) Prigovor koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

– Prvi argument, koji se temelji na smjeni „novih egipatskih vlasti” koje Vijeće podupire

– Drugi argument, koji se temelji na opasnostima uzrokovanima nestabilnošću egipatskog političkog konteksta i na navodnim povredama vladavine prava i temeljnih prava

– Treći argument, koji se temelji na opasnosti da se pravo prvog tužitelja na pošteno suđenje neće poštovati u okviru kaznenih postupaka koji se protiv njega vode u Egiptu

2) Drugi dio, koji se temelji na nepostojanju pravne osnove članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011

c) Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Vijeće povrijedilo članak 6. UEUa, u vezi s člancima 2. i 3. UEUa, te članke 47. i 48. Povelje

1) Drugi dio, koji se temelji na tome da je produljenje uvrštenja tužiteljâ suprotno ciljevima iz uvodne izjave 1. Odluke 2011/172

2) Prvi dio, koji se temelji na tome da je Vijeće propustilo uvjeriti se da su temeljna prava tužiteljâ bila poštovana te da je primijenilo neoborivu pretpostavku da su egipatske vlasti poštovale ta temeljna prava

2. Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nepoštovanju općih kriterija iz članka 1. stavka 1. Odluke 2011/172 i članka 2. stavka 1. Uredbe br. 270/2011

a) Uvodna razmatranja

b) Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji sudskih postupaka protiv prvog tužitelja

1) Argumenti i prigovori izneseni u prilog tužbenom zahtjevu

2) Argumenti i prigovori izneseni u prilog zahtjevu iz prvog podneska kojim se provodi prilagodba

3) Argumenti i prigovori izneseni u prilog zahtjevu iz drugog podneska kojim se provodi prilagodba

c) Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju činjenične osnove sudskih postupaka protiv prvog tužitelja kako je utvrdio egipatski Kasacijski sud

d) Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na političkim razlozima na kojima su se zasnivali kazneni postupci protiv prvog tužitelja

e) Četvrti dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nedostatnosti elemenata u vezi s pojedinačnim položajem druge do četvrte tužiteljice

3. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi pravâ obrane i prava na djelotvornu sudsku zaštitu

a) Prvi i treći dio, koji se u biti temelje na povredi prethodnog obavještavanja o elementima koji služe kao činjenična osnova za pobijane odluke

b) Drugi dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na nepostojanju dokaza o tome da je Vijeće pažljivo i nepristrano ispitalo osnovanost razloga za produljenje uvrštenja tužiteljâ

c) Četvrti dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da je Vijeće samo preuzelo izjave egipatskih vlasti a da nije izvršilo provjere

d) Peti dio četvrtog tužbenog razloga, koji se temelji na izostanku odgovora Vijeća na zahtjeve tužiteljâ za saslušanje

4. Peti tužbeni razlog, koji se temelji na neopravdanom i neproporcionalnom ograničenju prava tužiteljâ na vlasništvo i na povredi njihova ugleda

IV. Troškovi

*      Jezik postupka: engleski

1      Povjerljivi podaci su izostavljeni.